PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

4. listopada 2024. ( *1 )

Sadržaj

	Pravni okvir
	Uredba (EZ) br. 139/2004
	Uredba (EZ) br. 802/2004
	Smjernice o horizontalnim koncentracijama
	Okolnosti spora i sporna odluka
	Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
	Zahtjevi stranaka
	O žalbi
	Prvi žalbeni razlog
	Prvi dio prvog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Drugi dio prvog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Drugi žalbeni razlog
	Prvi dio drugog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Drugi dio drugog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Treći dio drugog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Četvrti dio drugog žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Treći žalbeni razlog
	Prvi dio trećeg žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Drugi dio trećeg žalbenogprotužalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Treći dio trećeg žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Četvrti dio trećeg žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Peti dio trećeg žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Š esti dio trećeg žalbenog razloga
	– Argumentacija stranaka
	– Ocjena Suda
	Četvrti žalbeni razlog
	Argumentacija stranaka
	Ocjena Suda
	Peti žalbeni razlog
	Argumentacija stranaka
	Ocjena Suda
	Troškovi

„Žalba – Tržišno natjecanje – Uredba (EZ) br. 139/2004 – Koncentracija poduzetnika– Odluka o proglašenju koncentracije nespojivom s unutarnjim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o EGP‑u – Određivanje mjerodavnih tržišta – Bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja – Stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja – Nekoordinirani učinci – Standard dokazivanja – Pojmovi ‚značajna snaga tržišnog natjecanja’ i ‚bliski konkurenti’– Bliskost tržišnog natjecanja između sudionika u koncentraciji – Herfindahl‑Hirschmanov indeks – Zahtjevi za pružanje informacija – Iskrivljavanje”

U predmetu C‑581/22 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 1. rujna 2022.,

thyssenkrupp AG, sa sjedištem u Duisburg i Essen (Njemačka), koji zastupaju M. Klusmann, O. Schley i J. Ziebarth, Rechtsanwälte,

žalitelj,

a druga stranka u postupku je

Europska komisija, koju su u početku zastupali G. Conte, T. Franchoo, C. Sjödin i I. Zaloguin, a zatim G. Conte, T. Franchoo, I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: A. Arabadjiev (izvjestitelj), predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele, suci,

nezavisni odvjetnik: A. Rantos,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

Svojom žalbom društvo thyssenkrupp AG zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 22. lipnja 2022., thyssenkrupp/Komisija (T‑584/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:386), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2019) 4228 final od 11. lipnja 2019. o proglašenju koncentracije nespojivom sa unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP‑u (predmet M.8713 – Tata Steel/thyssenkrupp/JV) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

Pravni okvir

Uredba (EZ) br. 139/2004

U uvodnoj izjavi 25. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija poduzetnika (Uredba EZ‑a o koncentracijama) (SL 2004., L 24, str. 1.) navodi se:

„(25)

S obzirom na moguće posljedice koncentracije u oligopolističkim tržišnim strukturama, sve je više potrebno očuvati učinkovito tržišno natjecanje na takvim tržištima. Na mnogim oligopolističkim tržištima postoji zdrava razina konkurencije. Međutim, u određenim uvjetima, koncentracije kojima se uklanjaju značajni konkurentski pritisci, koje su [sudionici u koncentraciji izvršavali] jedn [e] na drug [e] i smanjenje konkurentskih pritisaka na ostale konkurente mogu, čak ako i ne postoji vjerojatnost za koordinaciju između članova oligopola, rezultirati bitnim ograničavanjem učinkovitog tržišnog natjecanja. Sudovi Zajednice nisu do sada izričito tumačili Uredbu [Vijeća] (EEZ) br. 4064/89 [od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 1989., L 395, str. 1,),] tako da koncentracije, koje imaju takve nekoordinirane učinke, budu ocijenjene nespojivima sa zajedničkim tržištem. Zbog toga, u interesu pravne sigurnosti, treba pojasniti da ova Uredba omogućava učinkovitu kontrolu svih takvih koncentracija, tako da svaka koncentracija koja bi bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje, bilo na cijelom zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, bude ocijenjena nespojivom sa zajedničkim tržištem. Pojam ‚bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja’ u članku 2. stavcima 2. i 3. treba tumačiti tako da se, osim na koncept vladajućeg položaja, odnosi isključivo na one protukonkurentne učinke koncentracije, koji su posljedica nekoordiniranog ponašanja poduzetnika, koji nemaju vladajući položaj na dotičnom tržištu.”

Člankom 2. Uredbe br. 139/2004, naslovljenim „Ocjenjivanje koncentracija”, predviđa se:

„1. Koncentracije na koje se odnosi ova Uredba ocjenjuju se u skladu s ciljevima ove Uredbe i niže navedenim odredbama, kako bi se utvrdilo jesu li one ili nisu [spojive] sa zajedničkim tržištem.

Prilikom ocjenjivanja [Europska] [k]omisija uzima u obzir:

(a)	potrebu očuvanja i razvijanja učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu, između ostalog, u pogledu strukture svih uključenih tržišta i stvarne ili potencijalne konkurencije poduzetnika na području ili izvan Zajednice;

(b)

tržišni položaj predmetnih poduzetnika i njihovu gospodarsku i financijsku moć, mogućnosti izbora dobavljača i korisnika, njihov pristup opskrbi ili tržištima, pravne ili druge zapreke za ulazak na tržište, kretanja ponude i potražnje za određenu robu i usluge, interese međupotrošača i krajnjih potrošača, kao i razvoj tehničkog i gospodarskog napretka, ako su oni u službi potrošača i ne predstavljaju zapreku tržišnom natjecanju.

2. Koncentracija koja ne bi bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, posebno zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, ocjenjuje se [spojivom] sa zajedničkim tržištem.

3. Koncentracija koja bi bitno ograničavala učinkovito natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, ocjenjuje se nespojivom sa zajedničkim tržištem.

4. Ako stvaranje zajedničkog pothvata, koji predstavlja koncentraciju u skladu s člankom 3., ima za svrhu ili posljedicu usklađivanje konkurentskog ponašanja poduzetnika koji ostaju samostalni, takva se koordinacija ocjenjuje prema kriterijima iz članka [101.] stavka 1. i 3. [UFEU‑a], kako bi se utvrdilo je li ta operacija [spojiva] sa zajedničkim tržištem.

5. Pri ocjenjivanju Komisija posebno vodi računa o tome:

–	zadržavaju li dva ili više matičnih društava, u značajnom opsegu, djelatnosti na istom tržištu kao zajednički pothvat ili na tržištu koje je uzlazno ili silazno u odnosu na tržište zajedničkog pothvata ili na susjednom tržištu, koje je s tim tržištem usko povezano,

–	osigurava li koordinacija, koja je izravna posljedica osnivanja zajedničkog pothvata, predmetnim poduzetnicima mogućnost uklanjanja konkurencije u odnosu na značajan dio mjerodavnih proizvoda ili usluga.”

Članak 3. te uredbe, pod naslovom „Definicija koncentracije”, u stavku 1. točki (b) i stavku 4. propisuje:

„ Koncentracija nastaje kada dođe do trajne promjene kontrole uslijed:

[…]

(b)

stjecanja izravne ili neizravne kontrole nad cijelim ili nad dijelovima jednog ili više drugih poduzetnika od strane jedne ili više osoba koje već kontroliraju najmanje jednog poduzetnika ili od strane jednog ili više poduzetnika, bilo kupnjom vrijednosnih papira ili imovine na temelju ugovora ili na bilo koji drugi način.

[…]

4. Stvaranje zajedničkog pothvata, za trajno obavljanje svih funkcija samostalnoga gospodarskog subjekta, smatra se koncentracijom u smislu stavka 1. točke (b).”

Članak 4. navedene uredbe, naslovljen „Prethodna prijava koncentracija i predprijavno upućivanje na zahtjev podnositelja prijave”, u stavku 1. određuje:

„Koncentracije koje su, u smislu ove Uredbe, od značaja za cijelu Zajednicu, prijavljuju se Zajednici prije njihove provedbe, a nakon zaključivanja ugovora, objave javnog nadmetanja ili stjecanja kontrolnog udjela.

Prijava se može izvršiti i onda ako predmetni poduzetnici pokažu Komisiji svoju namjeru da u dobroj vjeri zaključe ugovor ili, u slučaju javnog nadmetanja, ako su javno objavili namjeru da daju ponudu, pod uvjetom da bi namjeravani ugovor ili nadmetanje rezultirali koncentracijom od značaja za cijelu Zajednicu.

Za potrebe ove Uredbe, izraz ‚prijavljena koncentracija’ također se odnosi na namjeravane koncentracije, koje su prijavljene u skladu s drugim podstavkom. Za potrebe stavaka 4. i 5. ovog članka, izraz ‚koncentracija’ označava i namjeravane koncentracije u smislu drugog podstavka.”

Članak 6. iste uredbe, naslovljen „Ispitivanje prijave i pokretanje postupka”, u stavku 1. točki (c) predviđa:

„Komisija ispituje prijavu odmah po njezinom primitku.

[…]

(c)

Ne dovodeći u pitanje stavak 2., utvrdi li Komisija da prijavljena koncentracija spada u područje primjene ove Uredbe i potiče ozbiljne sumnje u vezi sa svojom sukladnosti sa zajedničkim tržištem, odlučuje pokrenuti postupak. Ne dovodeći u pitanje članak 9., takav postupak završava donošenjem odluke u skladu s člankom 8. stavcima 1. do 4., osim ako su predmetni poduzetnici pružili Komisiji zadovoljavajuće dokaze da su odustali od koncentracije.”

Članak 8. Uredbe br. 139/2004, naslovljen „Pravna snaga odluke Komisije”, u stavcima 2. i 3. određuje:

„2. Utvrdi li Komisija da, nakon izmjena koje provedu predmetni poduzetnici, prijavljena koncentracija ispunjava kriterij propisan u članku 2. stavku 2. i, u slučajevima iz članka 2. stavka 4., kriterije propisane u članku [101.] stavku 3. [UFEU‑a], donosi odluku kojom predmetnu koncentraciju ocjenjuje [spojivom] sa zajedničkim tržištem.

Komisija može uz svoju odluku priložiti uvjete i obveze, kako bi osigurala da predmetni poduzetnici poštuju obveze preuzete prema Komisiji, s ciljem usklađivanja koncentracije sa zajedničkim tržištem.

Odluka kojom se pojedina koncentracija ocjenjuje sukladnom, uključuje sva ograničenja, koja su izravno vezana i potrebna za provedbu te koncentracije.

3. Utvrdi li Komisija da pojedina koncentracija ne ispunjava kriterij propisan u članku 2. stavku 3. ili, u slučajevima iz članka 2. stavka 4., ne ispunjava kriterije propisane u članku [101.] stavku 3. [UFEU‑a], donosi odluku kojom se ta koncentracija ocjenjuje nespojivom sa zajedničkim tržištem.”

Članak 11. te uredbe, naslovljen „Zahtjevi za dostavljanjem podataka”, u stavku 1. navodi:

„U svrhu obavljanja dužnosti, koje su joj dodijeljene ovom Uredbom, Komisija može putem običnog zahtjeva ili odluke, tražiti od osoba iz članka 3. stavka 1. točke (b), kao i od poduzetnika i udruženja poduzetnika, da dostave sve potrebne podatke.”

Članak 14. navedene uredbe, naslovljen „Novčane kazne”, u stavku 1. točki (c) određuje:

„Komisija može odlukom odrediti novčane kazne osobama iz članka 3. stavka 1. točke (b), poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika u visini od najviše 1 % ukupnog prihoda dotičnog poduzetnika ili udruženja poduzetnika, u smislu članka 5., ako namjerno ili iz nehaja:

[…]

(c)	u odgovoru na zahtjev, odlukom donesenom u skladu s člankom 11. stavkom 3., dostave netočne, nepotpune ili obmanjujuće podatke ili ne dostave podatke u traženom roku”.

Članak 15. iste uredbe, naslovljen „Periodični penali”, u stavku 1. točki (a) predviđa:

„Komisija može odlukom odrediti osobama iz članka 3. stavka 1. točke (b) te poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika, periodične penale u visini od najviše 5 % prosjeka ukupnog dnevnog prihoda predmetnog poduzetnika ili udruženja poduzetnika, u smislu članka 5. za svaki radni dan zakašnjenja, obračunato od datuma određenog u odluci, kako bi ih prisilila:

(a)	da dostave cjelovite i točne podatke, koje je Komisija tražila odlukom iz članka 11. stavka 3.;

[…]”

Uredba (EZ) br. 802/2004

Uredba Komisije (EZ) br. 802/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe br. 139/2004 (SL 2004., L 133, str. 1. i ispravak SL 2004., L 172, str. 9.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 1269/2013 od 5. prosinca 2013. (SL 2013., L 336, str. 1.), predviđala je u članku 13. stavku 2.:

„Komisija upućuje svoje primjedbe u pisanom obliku podnositeljima prijave.

Prilikom priopćavanja svojih primjedbi, Komisija utvrđuje rok unutar kojeg podnositelji prijave mogu pisanim putem izvijestiti Komisiju o svojim stajalištima.

Komisija izvještava druge uključene stranke u pisanom obliku o tim primjedbama.

Komisija također utvrđuje rok unutar kojeg te druge uključene stranke mogu pisanim putem izvijestiti Komisiju o svojim stajalištima.

Komisija nije dužna uzeti u obzir stajališta koja su zaprimljena nakon proteka zadanog roka.”

Smjernice o horizontalnim koncentracijama

U točkama 14., 16., 19. do 21., 28., 32. do 35., 37. i 38. Komisijine komunikacije naslovljene „Smjernice za ocjenu horizontalnih koncentracija prema Uredbi Vijeća o kontroli koncentracija između poduzetnika” (SL 2004., C 31, str. 5., u daljnjem tekstu: Smjernice o horizontalnim koncentracijama) navodi se:

„III. Tržišni udjeli i stupnjevi koncentriranosti

14.	Tržišni udjeli i stupnjevi koncentriranosti pružaju koristan prvi uvid u tržišnu strukturu i tržišnu važnost kako sudionika u koncentraciji tako i njihovih konkurenata.

[…]

16.

Ukupni stupanj koncentriranosti na tržištu može također pružiti korisnu informaciju o situaciji sa stajališta tržišnog natjecanja. Radi mjerenja stupnjeva koncentriranosti Komisija se često koristi Herfindahl‑Hirschmanovim indeksom (HHI). HHI se izračunava zbrajanjem kvadrata pojedinačnih tržišnih udjela svih poduzetnika na tržištu. HHI daje razmjerno veću važnost tržišnim udjelima većih poduzetnika. Iako je najbolje u izračun uključiti sve poduzetnike, nedostatak podataka o vrlo malim poduzetnicima ne mora zabrinjavati s obzirom na to da takvi poduzetnici ne utječu značajno na HHI. Iako apsolutna razina indeksa HHI može pružiti prvi uvid u pritiske na tržištu nakon provedbe koncentracije, promjena indeksa (naziva se ‚delta’) korisna je zamjenska vrijednost promjena koncentriranosti nastalih kao izravna posljedica koncentracije.

[…]

Razine HHI

19.	Komisija vjerojatno neće moći utvrditi probleme horizontalnog tržišnog natjecanja na tržištu na kojem vrijednost HHI nakon provedbe koncentracije iznosi manje od 1000. Takva tržišta u pravilu ne iziskuju opsežnu analizu.

20.

Komisija također vjerojatno neće moći utvrditi probleme horizontalnog tržišnog natjecanja na tržištu na kojem vrijednost HHI nakon provedbe koncentracije iznosi između 1000 i 2000, a delta manje od 250, odnosno u koncentraciji s vrijednošću HHI nakon provedbe koncentracije višom od 2000 i deltom nižom od 150, osim u slučaju posebnih okolnosti, kao što su jedan ili više sljedećih čimbenika:

(a)	koncentracija uključuje potencijalnog novog konkurenta na tržištu, odnosno poduzetnika koji je nedavno ušao na tržište s malim tržišnim udjelom;

(b)	jedan ili više sudionika koncentracije važni su inovatori na način koji se ne odražava u tržišnim udjelima;

(c)	sudionici na tržištu u znatnoj mjeri imaju uzajamne udjele;

(d)	jedan od sudionika u koncentraciji je takav da je vrlo vjerojatno da će ometati koordinirano djelovanje;

(e)	prisutni su pokazatelji prijašnje ili sadašnje koordinacije, odnosno slična olakšavajuća djelovanja;

(f)	jedan od sudionika koncentracije ima tržišni udjel prije provedbe koncentracije od 50 % ili više.

21.	Svaka od ovih razina HHI, zajedno s mjerodavnim delta promjenama, može se uporabiti kao prvotni pokazatelj nepostojanja zabrinutosti u pogledu tržišnog natjecanja. Međutim, te zabrinutosti nisu osnova za pretpostavku kako postojanja tako ni nepostojanja takve zabrinutosti.

[…]

IV. Mogući protutržišni učinci horizontalnih koncentracija

Sudionici koncentracije su bliski konkurenti

28.

Proizvodi unutar mjerodavnog tržišta mogu biti diferencirani na način da su neki proizvodi bliskiji supstituti od drugih. Što je viši stupanj zamjenjivosti između proizvoda sudionika koncentracije, to je vjerojatnije da će sudionici koncentracije značajno povećati cijene. Primjerice, koncentracija između dvaju proizvođača koji nude proizvode koje znatan broj korisnika smatra svojim prvim i drugim izborom mogla bi proizvesti znatan rast cijena. Dakle, činjenica da rivalstvo između sudionika čini bitan izvor tržišnog natjecanja može biti ključni čimbenik analize. Visoke marže prije provedbe koncentracije također mogu učiniti vjerojatnijim značajan rast cijena. Poticaj sudionika u koncentraciji da povećaju cijene vjerojatnije će biti ograničen ako konkurenti proizvode bliske supstitute proizvodima sudionika u koncentraciji nego ako nude ne tako bliske supstitute. Stoga je manje vjerojatno da će koncentracija znatno prepriječiti učinkovito tržišno natjecanje, posebno stvaranjem ili jačanjem vladajućeg položaja, kada postoji visoki stupanj zamjenjivosti između proizvoda sudionika u koncentraciji i proizvoda konkurentskih proizvođača.

[…]

Konkurenti vjerojatno neće povećati ponudu u slučaju povećanja cijena[.]

32.

Ako su tržišni uvjeti takvi da konkurenti sudionika koncentracije neće značajno povećati svoju ponudu ako dođe do povećanja cijena, sudionici koncentracije mogu imati motiva smanjiti proizvodni izlaz na razinu nižu od zbroja prije koncentracije i tako povećati tržišne cijene. Koncentracija povećava poticaj za smanjenje proizvodnog izlaza dajući poduzetniku nastalom zbog koncentracije širu proizvodnu osnovicu na kojoj može iskoristiti više marže proizašle iz povećanja cijena, koje je pak izazvano smanjenjem proizvodnog izlaza.

33.

Nasuprot tome, ako su tržišni uvjeti takvi da konkurenti imaju dovoljno kapaciteta i ocijene isplativim proširiti svoj proizvodni izlaz u dovoljnoj mjeri, Komisija neće utvrditi da koncentracija stvara ili jača vladajući položaj odnosno na drugi način značajno onemogućava učinkovito tržišno natjecanje.

34.	Takvo je povećanje proizvodnog izlaza posebno neizgledno ako su konkurenti suočeni s ograničenjima povezanih kapaciteta te je proširenje kapaciteta skupo odnosno ako su postojeći neiskorišteni kapaciteti skuplji za rad od kapaciteta koji su trenutačno u primjeni.

35.	Iako su ograničenja kapaciteta važnija kad su proizvodi razmjerno homogeni, ona također mogu biti važna ako poduzetnici nude diferencirane proizvode.

[…]

Koncentracija uklanja značajnu snagu tržišnog natjecanja[.]

37.

Neki poduzetnici imaju više utjecaja na proces tržišnog natjecanja nego što bi na to upućivali njihovi tržišni udjeli odnosno slična mjerila. Koncentracija koja uključuje takvog poduzetnika može izmijeniti dinamiku natjecanja na značajan, protutržišni način, posebno ako je tržište već koncentrirano […]. Primjerice, poduzetnik je možda nedavno ušao na tržište i očekuje se da će u budućnosti vršiti značajan konkurentski pritisak na druge poduzetnike na tržištu.

38.

Na tržištima na kojima inovacija predstavlja značajnu snagu tržišnog natjecanja, koncentracija može povećati sposobnost poduzetnika i njihov poticaj da na tržište donose nove inovacije i pri tome ojačati tržišni pritisak na konkurente kako bi i oni izašli sa svojim inovacijama. Moguće je i da učinkovito tržišno natjecanje u znatnoj mjeri onemogući koncentracija između dvaju važnih inovatora, primjerice, između dvaju poduzetnika s proizvodima koji su tek u pripremi, a vezani su uz specifično tržište proizvoda. Jednako tako, poduzetnik s razmjerno malim tržišnim udjelom može predstavljati značajnu snagu tržišnog natjecanja ako u pripremi ima obećavajuće proizvode.”

Okolnosti spora i sporna odluka

13	Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 23. pobijane presude i mogu se sažeti kako slijedi.

Društvo thyssenKrupp je njemačko društvo čije poslovanje uključuje proizvodnju plosnatih proizvoda od ugljičnog čelika, usluge materijala, tehnologiju za dizala, industrijska rješenja i tehnologiju za dijelove. To je društvo jedan od glavnih europskih proizvođača plosnatog ugljičnog čelika i obavlja djelatnosti u cijelom lancu vrijednosti plosnatog ugljičnog čelika, od proizvodnje primarnog čelika do obloženih gotovih proizvoda. Proizvodi i isporučuje tako asortiman plosnatih proizvoda od ugljičnog čelika, uključujući i toplovaljanog čelika, hladnovaljanog čelika, čelika s metalnom prevlakom i laminiranog čelika za ambalažu, galvaniziranog čelika, organski prevučenog čelika, magnetskog čelika s orijentiranim kristalima (dalje u tekstu: GOES) i magnetskog čelika s neorijentiranim kristalima. Djelatnosti društva thyssenkrupp usmjerene su na Njemačku, a sve njegove integrirane tvornice nalaze se u Duisburgu (Njemačka), ali posjeduje i tvornice za završnu obradu u Europskom gospodarskom prostoru (EGP), osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj.

Tata Steel Ltd (u daljnjem tekstu: TSE) indijsko je društvo koje se bavi vađenjem ugljena i željezne rude, proizvodnjom proizvoda od čelika i prodajom tih proizvoda diljem svijeta. TSE osim toga proizvodi feroslitine i povezane minerale, ali i neke druge proizvode kao što su poljoprivredni materijal i valjni ležaji. Konkrento, TSE proizvodi i prodaje asortiman plosnatih proizvoda od ugljičnog čelika, uključujući i toplovaljanog čelika, hladnovaljanog čelika, čelika s metalnom prevlakom i laminiranog čelika za ambalažu, galvaniziranog čelika, organski prevučenog čelika, kao i GOES‑a i magnetskog čelika s neorijentiranim kristalima. TSE također proizvodi druge proizvode na kraju proizvodnog lanca, kao što su cijevi od ugljičnog čelika i čelični elementi za građevinarstvo. TSE‑ove tvornice uglavnom se nalaze u Ujedinjenoj Kraljevini i Nizozemskoj, ali posjeduje i niz tvornica za završnu obradu drugdje u Europi, posebno u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj.

Dana 25. rujna 2018. društvo thyssenkrupp i TSE (u daljnjem tekstu zajedno: sudionici u predloženoj koncentraciji) prijavili su Komisiji, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, predloženu koncentraciju (u daljnjem tekstu: predložena koncentracija) kojom su stekli zajedničku kontrolu nad novoosnovanim zajedničkim poduzećem (u daljnjem tekstu: JV) u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) i članka 3. stavka 4. te uredbe.

U skladu s predloženom koncentracijom, JV bi se bavio proizvodnjom plosnatog ugljičnog čelika i proizvoda od magnetskog čelika. Svaka od sudionika u predloženoj koncentraciji JV‑u bi prenijela svoje djelatnosti i imovinu za proizvodnju plosnatog ugljičnog čelika i magnetskog čelika u Europi. Usluge proizvodnje čelika društva thyssenkrupp bi se također prenijele na JV‑a. Nadalje, sudionici u predloženoj koncentraciji držali bi svaki po 50 % dionica JV‑a. Nijedan sudionik ne bi dobio odgovarajuća prava veta koja drugi sudionik nema, te bi stoga zajednički kontrolirali zajedničko poduzeće. JV bi trajno obavljao sve funkcije samostalnog gospodarskog subjekta koji ima vlastitu prisutnost na tržištu, i to kako na uzlaznom tako i silaznom tržištu. JV bi stoga bilo zajedničko poduzeće koje je samostalan subjekt.

18	Odlukom od 20. listopada 2018. Komisija je smatrala da postoje ozbiljne sumnje u spojivost predložene koncentracije s unutarnjim tržištem te je odlučila pokrenuti temeljiti istražni postupak, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 139/2004.

19	Komisija je 13. veljače 2019. donijela obavijest o prigovorima u kojoj je zaključila da će predložena koncentracija dovesti do bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na značajnom dijelu unutarnjeg tržišta u smislu članka 2. Uredbe br. 139/2004.

20	Sudionici u predloženoj koncentraciji su 27. veljače 2019. Komisiji predstavili svoj odgovor na obavijest o prigovorima. Potvrdili su da ne traže da ih se sasluša.

21	Komisija im je 20. ožujka 2019. poslala dopis u kojem je iznijela činjenice i dokaze kojima se potkrjepljuju prigovori izneseni u obavijesti o prigovorima. Sudionici u predloženoj koncentraciji 25. ožujka 2019. podnijeli su svoja očitovanja na taj dopis.

22	Sudionici u predloženoj koncentraciji predstavili su 1. travnja 2019. obveze koje su u skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004 preuzeli kako bi se riješili probleme tržišnog natjecanja utvrđeni u obavijesti o prigovorima.

23	Ti su sudionici 23. travnja 2019. predstavili revidirane obveze.

Tijekom upravnog postupka, osim zahtjeva za dostavljanje podataka upućenih sudionicima u predloženoj koncentraciji, Komisija je stupila u kontakt s nizom tržišnih sudionika, osobito s korisnicima i konkurentima sudionika u predloženoj koncentraciji, te je od njih zatražila, u skladu s člankom 11. Uredbe br. 139/2004, da joj dostave informacije. Isto tako, održan je niz razgovora i sastanaka između sudionika u predloženoj koncentraciji i Komisije. Osim toga, Komisija je tim sudionicima dostavila određeni broj dokumenata te im je u više navrata odobren pristup spisu.

25	Komisija je 11. lipnja 2019., u skladu s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 139/2004., donijela spornu odluku kojom je proglasila predloženu koncentraciju nespojivom s unutarnjim tržištem i EGP‑om.

26	U toj odluci Komisija je iznijela razmatranja koja su se posebno odnosila na predmetna tržišta, učinke predložene koncentracije na tržišno natjecanje i obveze sudionika u predloženoj koncentraciji.

Što se tiče tržišta proizvoda o kojima je riječ, Komisija je u uvodnoj izjavi 256. sporne odluke došla do zaključka da su vruće galvanizirani čelik (u daljnjem tekstu: HDG) i elektrogalvanizirani čelik (u daljnjem tekstu: EG) vjerojatno čine zasebna tržišta proizvoda, ali da nije bilo potrebno donijeti zaključak o tom posebnom pitanju.

28	U uvodnoj izjavi 257. te odluke Komisija je u bitnome zaključila da su proizvodnja i isporuka HDG‑a automobilskoj industriji (u daljnjem tekstu: Auto HDG) tržište proizvoda različito od tržišta proizvodnje i isporuke HDG‑a za druge namjene.

29	U uvodnoj izjavi 301. te odluke Komisija je zaključila da su proizvodnja i isporuka bijelog lima (u daljnjem tekstu: TP) i čelika obloženog elektrolitskim kromom (u daljnjem tekstu: ECCS) namijenjenih za ambalažu bila zasebna tržišta proizvoda.

30	U uvodnoj izjavi 302. iste odluke Komisija je osim toga zaključila da su proizvodnja i isporuka laminiranog čelika namijenjenog za ambalažu također čini zasebno tržište proizvoda.

31	Što se tiče mjerodavnih zemljopisnih tržišta, Komisija je u uvodnoj izjavi 456. sporne odluke u bitnome smatrala da se predmetno zemljopisno tržište za proizvodnju i isporuku Auto HDG‑a u najboljem slučaju proteže na EGP i da su, osim toga, postojali dokazi o zemljopisnom razlikovanju unutar EGP‑a.

32	U uvodnoj izjavi 457. sporne odluke Komisija je utvrdila da su mjerodavna zemljopisna tržišta za proizvodnju i isporuku TP‑a, ECCS‑a i laminiranog čelika namijenjenih za ambalažu obuhvaćala u najboljem slučaju EGP.

Što se tiče učinaka predložene koncentracije na tržišno natjecanje, Komisija je u uvodnim izjavama 1250. i 1669. sporne odluke smatrala da bi operacija znatno prepriječila učinkovito tržišno natjecanje u pogledu proizvodnje i isporuke Auto HDG‑a u EGP‑u zbog nekoordiniranih horizontalnih učinaka koji su posljedica uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska.

U uvodnim izjavama 1416., 1417., 1419. i 1670. sporne odluke Komisija je također smatrala da bi predložena koncentracija znatno prepriječila učinkovito tržišno natjecanje u pogledu proizvodnje i isporuke TP‑a i laminiranog čelika namijenjenih za ambalažu u EGP‑u jer bi stvorila vladajući položaj na predmetnim tržištima. U tom pogledu, Komisija je pojasnila da bi, u svakom slučaju, predložena koncentracija proizvela i nekoordinirane horizontalne učinke u pogledu proizvodnje i isporuke TP‑a i laminiranog čelika namijenjenih za ambalažu u EGP‑u zbog uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska.

U uvodnim izjavama 1418., 1419. i 1671. sporne odluke Komisija je utvrdila da bi predložena koncentracija dovela do bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja u pogledu proizvodnje i isporuke ECCS‑a namijenjenog za ambalažu u EGP‑u zbog nekoordiniranih horizontalnih učinaka koji su posljedica uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska.

Što se tiče obveza koje su predložili sudionici u predloženoj koncentraciji, Komisija je u uvodnim izjavama 1668. i 1672. sporne odluke zaključila da te obveze ne uklanjaju u potpunosti bitna ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja koje su posljedica predložene koncentracije u pogledu, s jedne strane, čelika obloženih metalom (TP i ECCS) kao i laminiranog čelika namijenjenog za ambalažu u EGP‑u i, s druge strane, Auto HDG‑a u EGP‑u, te da u svakom pogledu nisu bile ni potpune ni djelotvorne. Nadalje, Komisija je smatrala da nije moguće s potrebnim stupnjem sigurnosti zaključiti da bi djelatnost JV‑a bila održiva u okviru predviđene korektivne strukture.

37	Slijedom navedenog, Komisija je predloženu koncentraciju proglasila nespojivom s unutarnjim tržištem.

Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

38	Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2019. društvo thyssenkrupp je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

39	U prilog osnovanosti te tužbe društvo thyssenkrupp je istaknulo osam tužbenih razloga.

Prvi tužbeni razlog temeljio se na postupovnim pogreškama, pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u vezi s definiranjem tržišta Auto HDG‑a i čelika za ambalažu. Drugi tužbeni razlog temeljio se na postupovnim pogreškama, pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u vezi s definiranjem zemljopisnih tržišta Auto HDG‑a i čelika za ambalažu. Treći tužbeni razlog temeljio se na postupovnim pogreškama, pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u vezi sa zaključkom o postojanju bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na navodnom tržištu Auto HDG‑a. Četvrti tužbeni razlog temeljio se na postupovnim pogreškama, pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u vezi sa zaključkom o postojanju bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na navodnim tržištima TP‑a, ECCS‑a i laminiranog čelika namijenjenih za ambalažu. Peti tužbeni razlog temeljio se na postupovnim pogreškama i očitim pogreškama u ocjeni korektivnih mjera koje su predložili sudionici u predloženoj koncentraciji. Šesti tužbeni razlog temeljio se na nepostojanju obrazloženja sporne odluke u pogledu GOES‑a. Sedmi tužbeni razlog temeljio se na postupovnoj pogrešci koja se sastojala u tome da se od sudionika na tržištu nije zahtijevalo da odgovore na zahtjeve za dostavljanjem podataka. Osmi tužbeni razlog temeljio se na pogreškama u ocjeni u pogledu analize koncentracije na temelju koje je donesena odluka od 7. svibnja 2018., predmet COMP/M.8.444 ArcelorMittal/Ilva (u daljnjem tekstu: predmet AM/Ilva) nakon navodnog neuspjeha te koncentracije.

41	Pobijanom presudom Opći je sud odbio sve te tužbene razloge, a slijedom toga i tužbu društva thyssenkrupp u cijelosti.

Zahtjevi stranaka

Društvo thyssenkrupp od Suda zahtijeva da:

–	ukine pobijanu presudu;

–	poništi spornu odluku;

–	podredno, vrati predmet Općem sudu na odlučivanje u skladu s presudom Suda, i

–	naloži Komisiji snošenje troškova koje je žalitelj imao pred Općim sudom i Sudom.

Komisija od Suda zahtijeva da:

–	odbije žalbu i

–	naloži društvu thyssenkrupp snošenje svih troškova postupka.

O žalbi

44	U prilog osnovanosti žalbe društvo thyssenkrupp ističe pet žalbenih razloga.

Prvi žalbeni razlog temelji se na više pogrešaka koje se tiču prava, osobito u pogledu određivanja zasebnog tržišta proizvoda Auto HDG‑a, definicije mjerodavnog zemljopisnog tržišta, ocjene poticanja ArcelorMittala (u daljnjem tekstu: AM) da izvrši konkurentski pritisak na povećanje cijena nakon koncentracije, mogućeg postojanja bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja kao i standarda dokazivanja koji se primjenjuje na Komisiju. Drugi žalbeni razlog u bitnome se temelji na tvrdnji da je Opći sud najprije počinio više pogrešaka koje se tiču prava koje se odnose na utvrđivanje tržištâ Auto HDG‑a i laminiranog čelika. Nadalje, neosnovano je odbio određene argumente društva thyssenkrupp kao bespredmetne. Naposljetku, nije odlučio o određenim prigovorima iz prvostupanjske tužbe jer nije pravilno razumio primjedbe koje je iznijelo društvo thyssenkrupp. Treći žalbeni razlog temelji se, kao prvo, na pogrešnom tumačenju članka 2. Uredbe br. 139/2004 i njezine uvodne izjave 25. te na tome da je Opći sud pogrešno smatrao da se Komisija mogla osloniti na iste čimbenike kako bi potkrijepila svoje dvije teorije o narušavanju tržišnog natjecanja. Kao drugo, Opći je sud, u biti, pogrešno protumačio pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja”. Kao treće, pogrešno je protumačio pojam „bliski konkurenti”. Kao četvrto, Opći sud je počinio više pogrešaka u pogledu mogućeg ponašanja društva AM nakon provedbe predložene koncentracije i pitanja može li se taj poduzetnik smatrati održivom alternativom za korisnike TP‑a ili ECCS‑a. Kao peto, Opći sud je počinio više pogrešaka koje se odnose na utjecaj uvoza proizvoda od Auto HDG‑a i čelika za ambalažu na tržišno natjecanje. Kao šesto, Opći sud iskrivio je određene dokaze i počinio pogrešku koja se tiče prava time što je izvršio sudski nadzor nad izračunom IHH‑a, kad je riječ o tržištima HDG‑a, TP‑a i ECCS‑a. Četvrti žalbeni razlog temelji se, s jedne strane, na tvrdnji da se Opći sud, iskrivljavanjem određenih dokaza, nije očitovao o argumentaciji društva thyssenkrupp i, s druge strane, na tvrdnji da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da Komisija nije povrijedila prava obrane društva thyssenkrupp. Peti se žalbeni razlog u bitnome temelji na tvrdnji da Opći sud nije odlučio o sedmom tužbenom razlogu iz prvostupanjske tužbe jer nije pravilno shvatio taj tužbeni razlog.

Prvi žalbeni razlog

Prvi dio prvog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

Društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio više pogrešaka koje se tiču prava, a koje pripadaju u pet različitih pravnih kategorija. Kao prvo, Opći sud nije proveo pravilni i potpuni sudski nadzor sporne odluke. Kao drugo, taj je sud samo ponovio i opisao Komisijinu ocjenu sadržanu u toj odluci. Kao treće, Opći je sud prihvatio Komisijinu ocjenu te nije proveo vlastitu ocjenu. Kao četvrto, Opći je sud naveo dokaze, ali ih nije ispitao. Kao peto, Opći sud nije odlučio o relevantnim točkama ili tužbenim razlozima.

47	U tom smislu, društvo thyssenkrupp iznosi tablicu u kojoj se shematski navodi više od sedamdeset točaka pobijane presude, odgovarajuće kategorije pogrešaka kao i predmet na koji se odnosi svaka navodna pogreška.

48	U tom kontekstu, kada u bitnome navodi pet konkretnih primjera pogrešaka koje se tiču prava koje je počinio Opći sud, društvo thyssenkrupp ističe pet posebnih prigovora.

Kao prvo, društvo thyssenkrupp tvrdi da u točkama 58. do 63. pobijane presude, koje se odnose na definiciju određenih mjerodavnih tržišta, Opći sud nije proveo ocjenu određenih uvodnih izjava sporne odluke, nego ih je samo nekoliko puta ponovio. Stoga, Opći sud nije ispitao je li Komisijino zaključivanje bilo pravilno niti je obrazložio to nepostojanje ocjene.

Kao drugo, Opći sud nije ispitao Komisijinu ocjenu po tom pitanju, odbivši u točkama 80. do 85. pobijane presude argumentaciju društva thyssenkrupp kojom je on želio dokazati da je Komisija trebala primijeniti test „Small but Significant and Non‑transitory Increase in Price (SSNIP)”, koji se temeljio na slabom, ali značajnom i neprijelaznom povećanju cijena (u daljnjem tekstu: test SSNIP), kako bi ocijenio zamjenjivost ponude na tržištima HDG‑a, već ju je samo ponovio.

Kao treće, Opći je sud u točkama 186. do 189. pobijane presude samo sažeo Komisijina obrazloženja iz sporne odluke, a da pritom nije izvršio vlastitu ocjenu, zbog čega je pogrešno zaključio da postoji niz dokaza koji dokazuju da su Komisijina utvrđenja valjana i da je ta institucija implicitno uzela u obzir prigovore društva thyssenkrupp.

Kao četvrto, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud u točkama 279. i 283. te presude pogrešno smatrao da Komisija nije bila dužna ni ocijeniti ekonomske dokaze koji su joj bili predočeni ni dokazati svoju teoriju o ugrožavanju tržišnog natjecanja. Društvo thyssenkrupp tvrdi da je, u svakom slučaju, Opći sud počinio pogrešku u primjeni prava kada je u točki 279. pobijane presude smatrao da se specifični i dostupni ekonomski dokazi o mogućim učincima predložene koncentracije mogu zanemariti. Opći sud ne može smatrati da, s obzirom na načelo slobode dokazivanja u pravu Unije, nepostojanje ekonomskih studija koje utvrđuju vjerojatan razvoj situacije na mjerodavnom tržištu i upućuju na postojanje poticanja sudionika na tržištu i subjekta nastalog koncentracijom da postupaju na određeni način, nije samo po sebi odlučujuće.

To bi također bilo točno i u situaciji u kojoj se komercijalni interes poduzetnika mora uzeti u obzir kako bi se provjerilo preteže li taj interes u velikoj mjeri u korist određenog ponašanja. Naime, „komercijalni interes poduzetnika” predstavlja sam po sebi temeljno ekonomsko pitanje koje zahtijeva analizu ekonomskih dokaza, a Opći sud to čisto ekonomsko pitanje ne može razdvojiti od ispitivanja dostupnih ekonomskih dokaza. Štoviše, nedostaci ekonomskih dokaza u ocjenama Komisije i Općeg suda predstavljaju iskrivljavanje dokaza koje su počinili Komisija i Opći sud.

54	Kao peto, prema mišljenju žalitelja, Opći sud nije proveo cjelovit nadzor sporne odluke jer je, kao što to proizlazi iz točaka 279. do 290. pobijane presude, ispitao samo konkretna pitanja.

55	Podredno, društvo thyssenkrupp tvrdi da je u svim točkama pobijane presude navedenima u tablici koju je dostavio, Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

56	Komisija osporava dopuštenost i osnovanost argumentacije društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

Što se tiče dopuštenosti argumentacije društva thyssenkrupp koja je shematski prikazana u tablici u kojoj se navode točke pobijane presude, kategorije pogrešaka kao i predmet na koji se odnosi svaka navodna pogreška, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji konkretno podupiru taj zahtjev, pod prijetnjom nedopuštenosti žalbe ili predmetnog žalbenog razloga (presuda od 28. rujna 2023., QI i dr./Komisija i ESB, C‑262/22 P, EU:C:2023:714, t. 71.).

Navedenim zahtjevima posebno ne odgovara, te se mora proglasiti nedopuštenim, onaj žalbeni razlog koji nije dovoljno jasno i precizno argumentiran da bi omogućio Sudu izvršavanje kontrole zakonitosti, a osobito ako ključni elementi na kojima se žalbeni razlog temelji ne proizlaze na dovoljno smislen i razumljiv način iz teksta te žalbe, koji je u tom pogledu formuliran nejasno i dvoznačno. Sud je također presudio da kao očito nedopuštenu treba odbaciti i žalbu koja nema smislenu strukturu i koja se ograničava na tvrdnje opće prirode, te ne sadrži precizne naznake o točkama pobijane odluke koje bi eventualno sadržavale pogrešku koja se tiče prava (presuda od 28. rujna 2023., QI i dr./Komisija i ESB, C‑262/22 P, EU:C:2023:714, t. 72.).

Međutim, valja istaknuti da u ovom predmetu, iako u svojoj tablici društvo thyssenkrupp precizno navodi točke pobijane presude koje namjerava osporavati svojim prvim žalbenim razlogom, ono ne iznosi na precizan i konkretan način pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud navodno počinio u tim točkama.

Samo apstraktno i shematsko navođenje više od sedamdeset točaka pobijane presude, odgovarajućih kategorija pogrešaka kao i pitanja na koje se odnosi svaka navodna pogreška ne ispunjava zahtjeve navedene u točkama 57. i 58. ove presude. Slijedom toga, sve prigovore koji nisu konkretno potkrijepljeni pravnim argumentima treba odbaciti kao nedopuštene.

61	Stoga se samo pet prigovora u vezi s kojima je društvo thyssenkrupp precizno navelo sporne dijelove pobijane presude i iznijelo pravne argumente koji konkretno podupiru njegove navode može smatrati dopuštenima.

Što se tiče osnovanosti prvog prigovora koji je istaknulo društvo thyssenkrupp, kojim ono tvrdi da u točkama 58. do 63. pobijane presude Opći sud nije proveo vlastitu ocjenu argumenata društva thyssenkrupp, nego je samo nekoliko puta citirao određene uvodne izjave sporne odluke, a da pritom nije obrazložio to nepostojanje ocjene, valja utvrditi da se taj prigovor temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

U točkama 58. do 70. te presude Opći je sud ispitao argumentaciju društva thyssenkrupp kojom je to društvo dovelo u pitanje Komisijina utvrđenja prema kojima, s jedne strane, „EG i HDG vjerojatno čine zasebna tržišta” i, s druge strane, „rezultat ocjene sa stajališta tržišnog natjecanja bio bi isti, neovisno o tome smatra li se da postoji zasebno tržište za HDG ili globalno tržište galvaniziranog čelika (HDG + EG)”. Kao što to proizlazi iz točke 52. navedene presude, što društvo thyssenkrupp ne osporava, to je društvo pred Općim sudom istaknulo da su ta utvrđenja pogrešna zbog triju razloga. Kao prvo, konkurenti imaju znatne rezervne kapacitete za EG, čije bi uključivanje smanjilo udjele kapaciteta sudionika u koncentraciji. Kao drugo, takvo uključivanje pokazalo bi da rezervni kapaciteti nisu niski i da, nakon koncentracije, nisu uvelike u rukama AM‑a i sudionika u predloženoj koncentraciji. Kao treće, ništa ne opravdava neuključivanje EG‑a u mjerodavno tržište Auto HDG‑a.

64	Iako se Opći sud u svojoj ocjeni tih argumenata pozvao na određene uvodne izjave sporne odluke, ipak je to učinio u okviru vlastitog ispitivanja te odluke i u njoj sadržanih Komisijinih razmatranja.

Kao prvo, u točkama 58. i 59. pobijane presude Opći je sud smatrao da se Komisijin zaključak iz uvodne izjave 132. sporne odluke, prema kojem nije bilo potrebno utvrditi čine li HDG i EKS tržišta proizvoda koja su odvojena jedan od drugoga ili je li postojalo globalno tržište galvaniziranog čelika, temeljio na dvjema okolnostima navedenima u uvodnim izjavama 133. do 136. te odluke. S jedne strane, Komisija je istaknula da TSE nije prisutan na tržištu EG‑a. S druge strane, ta je institucija smatrala da je uključivanje EG‑a na isto tržište kao i HDG povećalo zajednički udio tog tržišta koji drže sudionici u predloženoj koncentraciji. Međutim, s obzirom na mali obujam EG‑a u odnosu na HDG i mali udio galvaniziranog čelika koji on predstavlja, Komisija smatra da bi rezultat ocjene tržišnog natjecanja vjerojatno bio isti. Opći sud utvrdio je da društvo thyssenkrupp nije osporavalo to obrazloženje. U tim je okolnostima Opći sud u točki 59. pobijane presude zaključio da se stoga Komisiji ne može prigovoriti da nije opravdala svoj zaključak iz uvodne izjave 132. sporne odluke.

Drugo, iz točaka 60. do 62. pobijane presude proizlazi da je Opći sud ispitao ocjenu Komisije u vezi sa zamjenjivošću HDG‑a i EG‑a. Naime, u točki 60. te presude Sud je utvrdio da „ne može doći do zamjenjivosti između HDG‑a i EG‑a, na strani ponude, jer, kao što je vidljivo iz uvodne izjave 138. [sporne] odluke, u kojoj se spominje interni dokument o TSE‑u, što [društvo thyssenkrupp] nije osporio, proizvodni procesi HDG‑a i EG‑a su različiti te da je neporecivo da se oprema koja se koristi za proizvodnju jednog ne može koristiti za proizvodnju drugog. Stoga, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 144. te odluke, sa strane ponude prelazak s HDG‑a na EG nije dovoljno brz i ekonomičan”.

Što se tiče zamjenjivosti na strani potražnje između HDG‑a i EG‑a, Opći se sud pozvao na uvodne izjave 137. i 144. sporne odluke kako bi u točki 61. pobijane presude zaključio da, čak i pod pretpostavkom da bi zamjenjivost između HDG‑a i EG‑a, koja bi bila moguća samo u jednom smjeru, odnosno u smjeru od EG‑a prema HDG‑u, mogla opravdati proširenje definicije mjerodavnog tržišta, ostaje činjenica da se cjelokupni rezervni kapacitet dostupan za EG ne bi mogao upotrijebiti za zadovoljavanje potražnje korisnika HDG‑a.

68	Opći sud je na temelju tih obrazloženja, koje društvo thyssenkrupp nije posebno osporilo, u točki 62. pobijane presude zaključio da eventualno uzimanje u obzir rezervnih kapaciteta za EG ne bi imalo nikakav utjecaj na Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 132. sporne odluke.

69	Kao treće, Opći sud je u točki 63. pobijane presude smatrao da društvo thyssenkrupp nije potkrijepilo svoju tvrdnju da su svi drugi konkurenti sudionika u predloženoj koncentraciji osim društva AM imali znatne rezervne kapacitete za EG.

70	U tim se okolnostima Općem sudu ne može prigovoriti da nije proveo vlastitu ocjenu Komisijina rasuđivanja te da se zadovoljio citiranje određenih uvodnih izjava sporne odluke.

71	Prvi od pet posebnih prigovora istaknutih u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

Svojim drugim prigovorom društvo thyssenkrupp u bitnome tvrdi da Opći sud, time što je u točkama 80. do 85. pobijane presude odbio njegovu argumentaciju kojom se nastojalo dokazati da je Komisija trebala primijeniti test SSNIP kako bi ocijenila zamjenjivost ponude na tržištima HDG‑a, nije izvršio vlastitu ocjenu argumenata društva thyssenkrupp, nego je jednostavno ponovio Komisijinu ocjenu.

73	Međutim, treba istaknuti da se taj prigovor također temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude i osobito točaka 74. do 85. te presude.

Iz točaka 74. do 76. navedene presude proizlazi da je Opći sud, nakon što je podsjetio na sadržaj točke 15. Obavijesti Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (SL 1997., C 372, str. 5., u daljnjem tekstu: Obavijest o utvrđivanju tržišta), utvrdio da Komisija nije vezana nikakvim testom za utvrđivanje eventualne zamjenjivosti proizvoda o kojima je riječ i da zadržava pravo izbora, među dokazima koji omogućuju ocjenu do koje se mjere zamjena može izvršiti, onih koje smatra najprikladnijima u svakom pojedinom slučaju. Opći sud je stoga smatrao da ta institucija nije bila dužna primijeniti test SSNIP.

U točki 78. iste presude Opći sud je istaknuo da definiranje „mjerodavnog tržišta” ne zahtijeva da Komisija slijedi strogo utvrđeni hijerarhijski redoslijed različitih izvora informacija ili različitih vrsta dokaza, nego da je, s druge strane, dužna provesti opću ocjenu i može uzeti u obzir različite dokaze.

U tom kontekstu valja utvrditi da je, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, Opći sud u točkama 79. do 84. pobijane presude proveo vlastito ispitivanje argumenata tog društva kako bi provjerio je li i kako Komisija ispitala stupanj zamjenjivosti ponude u pogledu Auto HDG‑a, uključujući u pogledu proizvodnog kapaciteta HDG‑a koji se trenutno koristi za korisnike izvan automobilske industrije.

Nakon tog ispitivanja Opći sud je u točki 85. te presude utvrdio da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što je svoje zaključke o utvrđivanju zasebnog tržišta Auto HDG‑a temeljila na svojoj ocjeni prikupljenih dokaza a da nije primijenila test SSNIP, tako da drugi prigovor koji je istaknulo društvo thyssenkrupp u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga pred Općim sudom treba odbiti.

78	U tim se okolnostima Općem sudu ne može prigovoriti da nije proveo vlastitu ocjenu argumenata društva thyssenkrupp te da je samo ponovio Komisijinu ocjenu. Drugi od pet posebnih prigovora istaknutih u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

Trećim prigovorom, društvo thyssenkrupp tvrdi da se Opći sud,u točkama 186. do 189. pobijane presude, samo ograničio na ponavljanje Komisijina obrazloženja iz sporne odluke, a da nije izvršio vlastitu ocjenu argumenata koji su pred njim istaknuti, zbog čega je pogrešno smatrao da postoji niz dokaza koji su navedeni u toj odluci koji dokazuju da su Komisijina utvrđenja valjana i da je ta institucija implicitno uzela u obzir prigovore društva thyssenkrupp.

U tom pogledu valja podsjetiti da je, u tim točkama 186. do 189., Opći sud ispitao argumentaciju društva thyssenkrupp prema kojoj, u okviru svojeg tumačenja određenih internih dokumenata društva thyssenkrupp i TSE‑a, Komisija nije uzela u obzir objašnjenja koja su ta društva dala tijekom upravnog postupka kojima je dokazano da ti dokumenti nisu bili prikladni za dokazivanje ograničenja u EGP‑u zemljopisnog opsega tržišta AutoHDG‑a i čelika za ambalažu.

81	Međutim, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, Opći je sud iznio razloge zbog kojih je smatrao da se argumentacija tog društva, iz prethodne točke te presude, ne može prihvatiti.

Naime, Opći sud je, provodeći detaljno ispitivanje te odluke, najprije u točki 186. pobijane presude smatrao da se dokazi koje je Komisija uzela u obzir ne sastoje samo od internih dokumenata sudionika u predloženoj koncentraciji, nego i od izjava konkurenata prikupljenih tijekom istrage koju je ta institucija vodila.

83	Nadalje, Opći sud je u točki 187. pobijane presude presudio da društvo thyssenkrupp nije dokazalo da je Komisija očito suprotno protumačila tekst internih dokumenata sudionika u predloženoj koncentraciji.

Osim toga, Opći je sud u točki 188. te presude proveo vlastito ispitivanje argumentacije društva thyssenkrupp koje se odnosi na Komisijinu ocjenu navedenih dokumenata te je utvrdio da objašnjenja tog društva nisu bila dovoljno uvjerljiva da se Komisijine ocjene iz uvodnih izjava 351. do 361. sporne odluke ne čine vjerodostojnima.

Naposljetku, Opći sud je u točki 189. pobijane presude smatrao da se Komisiji ne može prigovoriti da je zanemarila argumentaciju suu predloženoj koncentraciji, s obzirom na to da je ta institucija implicitno, ali nužno odgovorila na tu argumentaciju smatrajući da objašnjenja koja su pružila društva thyssenkrupp i TSE nisu mogla izmijeniti ocjenu koju je donijela u obavijesti o prigovorima.

86	U tim se okolnostima Općem sudu ne može prigovoriti da nije proveo vlastitu ocjenu argumenata društva thyssenkrupp te da je samo ponovio Komisijina razmatranja.

87	Treći od pet posebnih prigovora istaknutih u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

Svojim četvrtim prigovorom, društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud u točkama 279. i 283. pobijane presude pogrešno smatrao da Komisija nije bila dužna ocijeniti ekonomske dokaze koji su joj bili podneseni ni dokazati teoriju o narušavanju tržišnog natjecanja na koju se ta institucija oslonila kako bi zabranila predloženu koncentraciju. U svakom slučaju, Opći je sud u točki 279. pobijane presude pogrešno smatrao da se mogu zanemariti posebni i dostupni ekonomski dokazi očekivanih učinaka predložene koncentracije. Štoviše, društvo thyssenkrupp smatra da nedostaci ekonomskih dokaza u ocjenama Komisije i Općeg suda predstavlja iskrivljavanje dokaza koje su počinili Komisija i Opći sud.

89	Valja utvrditi da se taj prigovor također temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude te je u svakom slučaju neosnovan.

90	Naime, kao što to proizlazi iz točke 277. te presude, Opći sud je presudio da se Komisija morala osloniti na pouzdane i dosljedne dokaze i da su svi ti dokazi morali činiti skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije.

U točki 278. navedene presude Opći sud također je istaknuo da Komisijina kontrola koncentracija zahtijevala prognostičku analizu koja se sastojala od ispitivanja kako je takva koncentracija mogla izmijeniti čimbenike koji određuju stanje tržišnog natjecanja na određenom tržištu i stoga predstavljaju bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja. kako bi se provjerilo proizlazi li iz toga bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja. Precizirao je da ta prognostička analiza zahtijeva zamišljanje različitih veza uzroka i posljedica kako bi se odabrao onaj s najvećom vjerojatnošću.

Osim toga, u točki 279. pobijane presude, Opći sud je smatrao da je „Komisija [bila dužna] podnijeti čvrste dokaze o vjerojatnosti tih veza. U određenim slučajevima, ti dokazi [su se mogli] temeljiti na ekonomskim studijama koje utvrđuju vjerojatan razvoj situacije na tržištu o kojemu je riječ i upućuju na postojanje poticanja sudionika na tržištu i subjekta nastalog koncentracijom da postupaju na određeni način. Međutim, s obzirom na načelo slobode dokazivanja u pravu Unije, nepostojanje takve vrste dokaza [nije bilo] samo po sebi odlučujuće. Konkretno, u situaciji u kojoj je [bilo] očito da komercijalni je interes poduzetnika pretežito [prevladavao] u korist određenog ponašanja, Komisija [nije učinila] očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da [je bila] vjerojatnost stvarno usvajanje predviđenog ponašanja sudionika na tržištu ili subjekta koji je nastao koncentracijom. U takvom slučaju, jednostavna ekonomska i komercijalna stvarnost slučaja [mogli su] predstavljati čvrst dokaz.”

93	S obzirom na ta obrazloženja, Opći je sud ispitao prigovor koji je istaknulo društvo thyssenkrupp, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu poticanja AM‑a da izvrši ograničenje na povećanje cijena nakon predložene koncentracije.

Tako je, u točki 283. pobijane presude, Opći sud smatrao da se „kako bi utvrdio vjerojatan razvoj situacije na tržištu o kojemu je riječ i ocijenilo postojanje poticanja sudionika na tržištu ili subjekta nastalog koncentracijom da postupaju na određeni način, Komisija [nije bila] dužna osloniti se na izrađene ekonomske studije. On je ocijenio da se ona „ [mogla] može osloniti na razmatranja povezana sa stvarno usvajanje predviđenog ponašanja tih sudionika ili subjekta, kada [je bilo] očito da je komercijalni interes poduzetnika [prevladavao] u korist određenog ponašanja, što [je dokazala] da je slučaj u ovom slučaju. On je smatrao da je iz toga slijedilo “ da se Komisija [mogla], osobito, osloniti na jednostavnu ekonomsku i trgovačku stvarnost ovog slučaja.”

95	Međutim, valja utvrditi da iz gore navedenih točaka pobijane presude ni na koji način ne proizlazi da je Opći sud smatrao da Komisija nije bila dužna ocijeniti ekonomske dokaze koje su joj bile podnijele zainteresirane stranke ni dokazati svoju teoriju narušavanja tržišnog natjecanja.

96	Naime, Opći je sud, u točkama 279. i 280. te presude, istaknuo da je na Komisiji da podnese čvrste dokaze kako bi dokazala da bi koncentracija bila bitno ograničavanje učinkovitom tržišnom natjecanju na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu.

Doista, Opći je sud smatrao da se kako bi utvrdio vjerojatan razvoj situacije na tržištu o kojemu je riječ i ocijenio postojanje poticanja sudionika na tržištu ili subjekta nastalog koncentracijom da postupaju na određeni način, Komisija se nije trebala osloniti se na izrađene ekonomske studije, posebice, u situaciji kada je iz drugih dokaza bilo očito da je komercijalni interes poduzetnika prevladavao u korist određenog ponašanja.

Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da ni iz Uredbe br. 139/2004 ni iz sudske prakse ne proizlazi da su ekonomske studije jedina dokazna sredstva koja su dopuštena kako bi se utvrdilo vjerojatno kretanje situacije na tržištu o kojemu je riječ i ocijenilo postojanje poticanja sudionika na tržištu ili subjekta nastalog koncentracijom da se ponašaju na određeni način.

Naime, valja podsjetiti na to da u pravu Unije prevladava načelo slobodne ocjene dokaza (presuda od 10. rujna 2020., Hamas/Vijeće, C‑386/19 P, EU:C:2020:691, t. 73. i navedena sudska praksa), tako da se Komisija, u načelu, može pozvati na dokazna sredstva bilo koje vrste, što ne isključuje zahtjev koji proizlazi iz sudske prakse prema kojoj dokazi moraju biti dovoljno značajni, dosljedni, pouzdani i materijalno točni.(vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 75. i 125.).

100

U ovom slučaju, Opći sud se, u točki 277. pobijane presude, pozvao da obrazloženja iz točke 35. , u kojima je podsjetio da sud Europske unije mora, osobito, ne samo provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već i to predstavljaju li ti elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni. Osobito je u svjetlu te točke 35. donio zaključke navedene u točkama 282. i 283. pobijane presude, ispitujući dokaze koje je Komisija uzela u obzir u pobijanoj odluci, uz ekonomske podataka koje su dostavila društva thyssenkrupp i TSE, kako bi pobili ekonomsku analizu koju su predstavili tijekom upravnog postupka.

101	U tim okolnostima, ne može se smatrati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava koja mu se stavlja na teret u pogledu točaka 279. i 283. pobijane presude.

102

Konačno, što se tiče argumenta koji se temelji na navodnom iskrivljavanju ocjene Općeg suda, valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i iz članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. Usto, kada žalitelj navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, treba precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koje su prema njegovoj ocjeni dovele do toga da je Opći sud iskrivio dokaz (presuda od 26. srpnja 2017., Staatliche Porzellan‑Manufaktur Meissen/EUIPO, C‑471/16 P, EU:C:2017:602, t. 34.).

103	Društvo thyssenkrupp svojom argumentacijom ne navodi precizno dokaze koje je Opći sud iskrivio.

104	Stoga tu argumentaciju treba odbaciti kao nedopuštenu.

105	U tim uvjetima, četvrti od pet posebnih prigovora iznesenih u kontekstu prvog dijela prvog žalbenog razloga mora se odbaciti kao djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.

106

Naposljetku, kad je riječ o petom i posljednjem prigovoru društva thyssenkrupp, kojim to društvo tvrdi da Opći sud nije proveo cjelovit nadzor sporne odluke, jer se, u točkama 279. do 290. pobijane presude, on se ograničio na ispitivanje preciznih pitanja, valja podsjetiti na to da iz pravila koja uređuju postupak pred sudovima Unije, osobito iz članka 21. Statuta Suda Europske unije te članka 76. i članka 84. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, proizlazi to da u načelu spor i njegove granice određuju stranke i da sud Unije ne može odlučivati ultra petita (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 324.).

107

Čak i ako se određena pitanja mogu, odnosno moraju, razmotriti po službenoj dužnosti, kao što su nedostatak ili manjkavost obrazlaganja predmetne odluke, što spada u bitna postupovna pravila, pitanje materijalne zakonitosti spomenute odluke u smislu povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravila koje se odnosi na njihovu primjenu u smislu članka 263. UFEU‑a sud Unije može razmotriti samo ako se na njega pozove tužitelj (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 325).

108	Stoga je sudski nadzor koji Opći sud može izvršavati u načelu strogo povezan s posebnim razlozima istaknutima u tužbi u prvom stupnju.

109	Peti od pet posebnih prigovora istaknutih u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

110	Osim toga, s obzirom na prethodno navedeno, također treba odbiti navod društva thyssenkrupp, istaknut podredno, prema kojem je Opći sud u pogledu tih pet posebnih prigovora povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

111	Stoga, prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.

Drugi dio prvog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

112

Svojim prvim prigovorom društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio da je Komisija, kako bi dokazala bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja, trebala provesti ispitivanje u dvije faze u smislu točke 51. presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala (C‑413/06 P, EU:C:2008:392), kao i točke 113. i sljedećih točki presude Općeg suda od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217).

113	To ispitivanje podrazumijeva, kao prvo, provođenje ocjena budućeg ponašanja koje će usvojiti subjekt nastao koncentracijom i drugi subjekti nakon te koncentracije, na temelju ocjene ekonomskog razvoja koji se može pripisati navedenoj operaciji čija je vjerojatnost najveća.

114	Kao drugo, navedeno ispitivanje u dvije faze podrazumijeva da prognostičkom analizom mjerodavnog tržišta treba ocijeniti hoće li to buduće postupanje vjerojatno dovesti do situacije u kojoj će učinkovito tržišnom natjecanje na tržištu o kojemu je riječ biti znatno prepriječeno.

115

Svojim drugim prigovorom društvo thyssenkrupp ističe da je, osobito u točkama 270. do 290., 304., 432. i 433., 448. do 453., 540. do 544., 551., 570., 613., 633., 737. i 754. pobijane presude, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je smatrao da Komisija nije bila dužna s „ozbiljnom vjerojatnosti” dokazati eventualno postojanje bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja u ovom slučaju.

116

Međutim, iz točke 118. presude od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), proizlazi da je Komisija dužna s „ozbiljnom vjerojatnošću” dokazati postojanje bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja nakon koncentracije i da je zahtjev dokazivanja koji je primjenjiv na tu instituciju, posljedično, stroži od zahtjeva dokazivanja u skladu s kojim bi bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja bila „više moguća nego nemoguća”.

117

Prema mišljenju društva thyssenkrupp, primjena nižeg standarda dokazivanja, kao što je onaj koji je Opći sud primijenio u ovom predmetu, pogrešno dovodi do prebacivanja tereta dokazivanja jer je podnositelj prijave dužan dokazati „ozbiljnu vjerojatnost” nepostojanja bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja.

118

Osim toga, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud, time što od Komisije nije zahtijevao da s „ozbiljnom vjerojatnošću” dokaže da će predložena koncentracija dovesti do bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, prihvatio da se Komisija mogla osloniti na opću pretpostavku postojanja takvog ograničenja.

119	Komisija osporava dopuštenost i osnovanost argumenata društva thyssenkrupp.

120

U svojoj replici društvo thyssenkruppp pojašnjava da je, suprotno onomu što tvrdi Komisija, drugi dio prvog žalbenog razloga dopušten jer su nedostaci Komisijine analize koncentracije s obzirom na potrebu provođenja ispitivanja u dvije faze već bile istaknute u prvostupanjskom postupku, kao što to proizlazi iz točke 14. i sljedećih točaka, 26. i sljedećih točaka , točke 58. i sljedećih točaka, točki 63., 69., 72. i sljedećih točaka, 128., 135., 139. i 153. tužbe u prvom stupnju.

– Ocjena Suda

121

Što se tiče, kao prvo, dopuštenosti prvog prigovora drugog dijela prvog žalbenog razloga društva thyssenkruppa, iako to društvo tvrdi da je u više navrata istaknulo pred Općim sudom da su Komisijina utvrđenja u pogledu Auto HDG‑a i čelika za ambalažu zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni i pogreškama koje se tiču prava, navedeno društvo nije dokazalo da je u prvom stupnju istaknulo posebne žalbene razloge koji se odnose, s jedne strane, na navodnu obvezu Komisije i Općeg suda da provedu ispitivanja u dvije faze, u smislu točke 51. presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala (C‑413/06 P, EU:C:2008:392), kao i točke 113. i sljedećih točaka presude od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217).

122	Nijedna točka tužbe u prvom stupnju na koju se poziva društvo thyssenkrupp, kako bi dokazao da je pred Općim sudom istaknulo prigovore navedene u prethodnoj točki, ne sadržava takve posebne razloge ili argumente.

123

Valja podsjetiti na to da se žalbom ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom, u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda. Nadležnost Suda, u postupku povodom žalbe, ograničena je naime na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo u prvostupanjskom postupku. Stoga, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom jer bi to dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (presuda od 25. ožujka 2021., Slovak Telekom protiv Komisije, C‑165/19 P, EU:C:2021:239, točke 98. i 99. kao i navedena sudska praksa).

124	Budući da tužitelj pred Općim sudom nije istaknuo prvi prigovor drugog dijela prvog žalbenog razloga, treba ga odbaciti kao očito nedopušten.

125

Što se tiče dopuštenosti drugog prigovora drugog dijela tog žalbenog razloga, koji se temelji na dokaznim zahtjevima koji su na Komisiji kada mora dokazati postojanje bitnog ograničavanja, u skladu s člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 139/2004, valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, navodno nepoštovanje pravila primjenjivih u području dokazivanja pravno pitanje koje je dopušteno u stadiju žalbe. (vidjeti, osobito, presudu od 28. studenog 2019., ABB protiv Komisije, C‑593/18 P, EU:C:2019:1027, t. 28. i navedenu sudsku praksu). Međutim, kao što je to navedeno u točki 115. ove presude, društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu što je smatrao da Komisija nije bila dužna s „ozbiljnom vjerojatnošću” dokazati eventualno postojanje bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja. U tim okolnostima valja smatrati da je drugi prigovor drugog dijela prvog tužbenog razloga dopušten.

126

Što se tiče njegove osnovanosti, dovoljno je utvrditi da se argument društva thyssenkruppa temelji na pretpostavci prema kojoj iz točke 118. presude presude od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), proizlazi da je Komisija dužna s „ozbiljnom vjerojatnošću” dokazati postojanje bitnih ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja nakon koncentracije i da je zahtjev dokazivanja koji je primjenjiv na tu instituciju, posljedično, stroži od zahtjeva dokazivanja u skladu s kojim bi bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja bilo „više moguće nego nemoguće”.

127

Međutim, kao što je to Sud presudio u točkama 87. i 88. svoje presude od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments (C‑376/20 P, EU:C:2023:561), ta je pretpostavka pogrešna. U tim okolnostima, vodeći računa o, među ostalim, jednakoj strukturi članka 2. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 139/2004 i prospektivnosti Komisijinih ekonomskih analiza u području kontrole koncentracija, valja smatrati da je, za potrebe proglašavanja koncentracije nespojivom ili spojivom s zajedničkim tržištem, dovoljno da Komisija, dostatno uvjerljivim i dosljednim dokazima, pokaže da je više moguće nego nemoguće da će koncentracija o kojoj je riječ dovesti ili da neće dovesti do bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu.

128	U tim okolnostima valja smatrati da je drugi prigovor drugog dijela prvog tužbenog razloga neosnovan.

129	Iz toga slijedi da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično očito nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Drugi žalbeni razlog

Prvi dio drugog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

130

Društvo ThyssenKrupp tvrdi da je Opći sud u točkama 55. do 71., 74. do 85., 88. do 93., 98. do 107. i 112. do 114. pobijane presude počinio više pogrešaka koje se odnose na utvrđivanje mjerodavnog tržišta u ovom slučaju. Opći sud je također iskrivio dokaze i/ili je povrijedio svoju obvezu obrazloženja.

131	Kao prvo, Opći sud je u točkama 55. do 57. pobijane presude pogrešno smatrao da Komisija spornu odluku nije temeljila na postojanju zasebnog tržišta za Auto HDG.

132

Kao drugo, društvo thyssenkrupp, u biti, tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku kada je u točkama 9.1. do 9.4. sporne odluke samo provela analizu tržišnog natjecanja predložene koncentracije oslanjajući se samo na tržište Auto HDG‑a, a ne i na širem tržištu koje obuhvaća EG i HDG. Prema mišljenju tog društva, tu je očitu Komisijinu pogrešku Opći sud trebao otkriti i utvrditi.

133

Kao treće i posljednje, društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud u svrhu određivanja mjerodavnog tržišta, osobito u točki 103. pobijane presude, pogrešno nametnuo „zahtjev potpune zamjenjivosti” između Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila. Opći je sud također počinio pogrešku koja se tiče prava time što od Komisije nije zahtijevao da definira tehničke kriterije na temelju kojih bi se određene proizvodne linije tržišta proizvoda o kojemu je riječ mogle uključiti radi utvrđivanja zamjenjivosti na strani ponude. Osim toga, Opći je sud prebacio teret dokazivanja zahtijevajući od podnositelja prijave da dokažu da nije postojao nijedan čimbenik koji bi mogao ograničiti mogućnosti zamjene između proizvodnje Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila.

134	Komisija osporava dopuštenost i osnovanost argumenata društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

135

Što se tiče, kao prvo, dopuštenosti prvog dijela drugog žalbenog razloga, kojim žalitelj tvrdi, da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se odnose na utvrđivanje mjerodavnog tržišta u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 57. i 58. ove presude, u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušteni. Navedenim zahtjevima ne odgovara, te se mora proglasiti očito nedopuštenim, onaj žalbeni razlog koji nije dovoljno jasno i precizno argumentiran da bi omogućio Sudu izvršavanje kontrole, a osobito ako ključni elementi na kojima se žalbeni razlog temelji ne proizlaze na smislen i razumljiv način iz žalbe. Sud je također presudio da kao očito nedopuštenu treba odbaciti i žalbu koja nema smislenu strukturu, i koja se ograničava na tvrdnje opće prirode, te ne sadržava točne naznake o točkama pobijane odluke koje bi sadržavale navodne povrede koje se tiču prava.

136

Međutim, budući da u ovom slučaju prigovori koje je iznijelo društvo thyssenkrupp u vezi s točkama pobijane presude koje nisu točke 55. do 57. i 103. te presude nisu potkrijepljeni posebnim pravnim argumentima, treba ih odbaciti kao nedopuštene. Isto vrijedi i za argument prema kojem je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

137

Budući da društo thyssenkrupp osporava točke 55. do 57. pobijane presude i zato što se, suprotno utvrđenju iz tuvodne izjave 132. sporne odluke, Komisija u biti oslonila na postojanje zasebnog tržišta Auto HDG‑a u drugim odjeljcima te odluke, valja smatrati da društvo thyssenkrupp osporava osnovanost tog utvrđenja i stoga zahtijeva od Suda da provede novu ocjenu činjenica, što je nedopušteno u stadiju žalbe.

138

Kao drugo, što se tiče dopuštenosti argumentacije prema kojoj je Opći sud iskrivio određene dokaze, valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz točke 102. ove presude, da kada žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze, on mora precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj ocjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze.

139	Društvo thyssenkrupp svojom argumentacijom ne navodi precizno dokaze koje je Opći sud iskrivio.

140	Stoga ovu argumentaciju također treba odbaciti kao nedopuštenu.

141

Kao treće, što se tiče dopuštenosti argumentacije društva thyssenkrupp prema kojoj je Opći sud, u biti, trebao otkriti i utvrditi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je u točkama 9.1. do 9.4. sporne odluke samo provela ispitivanje tržišnog natjecanja predložene koncentracije, oslanjajući se isključivo na tržište Auto HDG‑a, a ne i na širem tržištu koje obuhvaća EG i HDG, valja istaknuti da je pred Općim sudom to društvo samo tvrdilo da je pogrešan Komisijin zaključak, prema kojem bi rezultat ocjene s gledišta tržišnog natjecanja bio isti za jedno ili drugo tržište. Suprotno onomu što je navedeno društvo tvrdilo u svojoj replici, to je utvrđenje potvrđeno u točki 14. i pratećim točkama tužbe u prvom stupnju, na koje se pozivalo u tom smislu.

142

Kao što je to istaknuto u točki 123. ove presude, sukladno članku 170. stavak 1. Poslovnika Suda, žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodi pred Općim sudom. Nadležnost Suda, u postupku povodom žalbe, ograničena je naime na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo u prvostupanjskom postupku. Dakle, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom, jer bi to dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud.

143	Stoga tu argumentaciju društva thyssenkrupp valja odbaciti kao nedopuštenu.

144

Kao četvrto i posljednje, što se tiče dopuštenosti argumenta društva thyssenkrupp prema kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što od Komisije nije zahtijevao da odredi tehničke kriterije na temelju kojih su se određene linije proizvodnje na tržištu proizvoda o kojemu je riječ mogle uključiti radi utvrđivanja zamjenjivosti na strani ponude, dovoljno je istaknuti da, s obzirom na to da društvo thyssenkrupp nije istaknulo takav argument u prvom stupnju, tu argumentaciju također treba kvalificirati kao „novu” i, prema tome, odbaciti kao nedopuštenu.

145

Što se tiče osnovanosti, kao prvo, argumentacije društva thyssenkrupp kojom to društvo prigovara Općem sudu da je pogrešno utvrdio da Komisija spornu odluku nije temeljila na postojanju zasebnog tržišta za Auto HDG, valja smatrati da se, u svakom slučaju, ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude. U točkama 55. do 57. pobijane presude, Opći sud nije donio takav zaključak. Naime, on je, u navedenim točkama 55. do 57. utvrdio da, prema Komisijinu mišljenju, u ovom slučaju nije bilo potrebno utvrditi jesu li HDG i EKS zasebna tržišta proizvoda, s obzirom na to da je rezultat ocjene tržišnog natjecanja isti, neovisno o tome je li riječ o tržištu različitom od HDG‑a ili o globalnom tržištu galvaniziranog čelika (HDG + EG).

146	Slijedom toga, taj prigovor društva thyssenkrupp valja također odbiti kao neosnovan.

147

Kao drugo, što se tiče prigovora koji je društvo thyssenkrupp istaknuo, a u kojemu tvrdi da je Opći sud u svrhu određivanja mjerodavnog tržišta, osobito, u točki 103. pobijane presude, pogrešno nametnuo „zahtjev potpune zamjenjivosti” između Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila, treba smatrati da se taj prigovor također temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

148

Naime, u točkama 101. do 103. pobijane presude, Opći sud je jenostavno odgovorio na jedan od argumenata društva thyssenkrupp. Iz točke 95. pobijane presude, koja sadržava vjeran sažetak tog argumenta, proizlazi da je društvo thyssenkrupp pred Općim sudom tvrdio da su te vrste čelika bile savršeno zamjenjive sa stajališta ponude i da je, osim u slučaju naprednog čelika s visokim otporom koji zahtijeva zasebnu opremu, velika većina HDG‑ovih proizvodnih lanaca koji se nalaze u EGP‑u bila sposobna proizvesti druge HDG‑ove za korisnike automobilskog sektora ili se u tu svrhu mogli prilagoditi manjim ulaganjima.

149

Osim toga, osobito iz točaka 101. i 102. pobijane presude, proizlazi da je Opći sud ispitao jesu li dobavljači mogli, s obzirom na točku 20. Obavijesti o utvrđivanju tržišta, jednostavno prebaciti svoj asortiman proizvoda do te mjere da opravdaju proširenje tržišta na cijeli HDG. Iz te točke ne proizlazi nikakav zahtjev savršene zamjenjivosti.

150

U točki 103. pobijane presude Opći je sud smatrao da ulaganja potrebna za nadogradnju proizvodnih lanaca kako bi ih se prilagodilo proizvodnji Auto HDG‑a uopće nisu bilamanja. Stoga je Opći sud smatrao da se Komisiji ne može prigovoriti to što je smatrala da Auto HDG i HDG za primjenu u drugim područjima osim automobila nisu savršeno zamjenjivi sa stajališta ponude.

151	U tim okolnostima, prigovor koji se temelji na tome da je Opći sud odredio „zahtjev potpune zamjenjivosti” između Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila treba odbiti kao neosnovan.

152

Kao treće, što se tiče argumentacije društva thyssenkrupp da je Opći sud prebacio teret dokazivanja zahtijevajući od podnositelja prijave da dokažu da nije postojao nijedan čimbenik koji bi mogao ograničiti mogućnosti zamjene između proizvodnje Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila, treba smatrati da se ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

153

Naime, u točkama 79. do 83. te presude Opći sud je utvrdio da je Komisija stvarno provela ocjenu stupnja zamjenjivosti ponude i da je dokazala da je ta zamjenjivost bila nedostatna kako bi se opravdalo uključivanje HDG‑a za primjene u drugim područjima osim automobila na tržištu proizvoda o kojemu je riječ. Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da je prebacio teret dokazivanja, zahtijevajući od podnositelja prijave, a ne Komisije, da dokažu da ne postoji nijedan čimbenik koji bi mogao ograničiti mogućnosti zamjene između proizvodnje Auto HDG‑a i HDG‑a za primjenu u drugim područjima osim automobila.

154	Stoga valja odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan.

Drugi dio drugog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

155	Društvo thyssenKrupp prigovara Općem sudu da je povrijedio članak 2. stavak 3. Uredbe br. 139/2004 time što je, u točkama 118. do 122. i 127. do 136. pobijane presude, sudeći da je laminirani čelikm za ambalažu predstavljao zasebno tržište proizvoda.

156

Konkretno, društvo thyssenkrupp smatra, kao prvo, da ocjena Općeg suda u pogledu zamjenjivosti ponude sadržava pogreške koje se tiču prava, nedostatnost obrazloženja i iskrivljavanje dokaza. To društvo ističe da je Opći sud u točki 118. pobijane presude pogrešno utvrdio da je Komisija, u uvodnoj izjavi 293. sporne odluke, utvrdila da subjekti u sektoru čelika za ambalažu ne proizvode laminirani čelik na postojećoj opremi koja se upotrebljava za proizvodnju čelika s organskim premazom.

157

Naime, u toj uvodnoj izjavi 293. , Komisija je samo izjavila da proizvodnja laminiranog čelika zahtijeva posebnu proizvodnu opremu, što ga razlikuje od proizvodnje TP‑a i ECCS‑a. Prema društvu thyssenkrupp, Opći sud je trebao ispitati može li se postojeća oprema koja se upotrebljava za proizvodnju čelika s organskim premazom koristiti za proizvodnju laminiranog čelika, čime se omogućuje zamjenjivost ponude.

158	Kao drugo, društvo thyssenkrupp ističe da je, u točki 119. pobijane presude, Opći sud prebacio teret dokazivanja smatrajući da je to društvu trebalo dokazati zamjenjivost sa strane šire ponude.

159

Kao treće i posljednje, društvo thyssenkrupp ističe, s jedne strane, da je, osobito u točkama 132. do 134. pobijane presude, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava na temelju toga što nije utvrdio da je Komisija, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Obavijesti o utvrđivanju tržišta, trebala upotrijebiti test SSNIP kako bi odredila asortiman zamjenjivih proizvoda.

160

S druge strane, prema društvu thyssenkrupp, Opći sud je u točki 132. pobijane presude iskrivio dokaze kada je smatrao da iz odgovora korisnika na pitanja koja se odnose na zamjenjivost između laminiranog čelika i čelika u okviru ispitnog postupka tržišta koji je pokrenula Komisija jasno proizlazi da je većina korisnika koji su izrazili stajalište uvjerljivo navela postojanje ograničenja zamjenjivosti.

161	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

162

Što se tiče, kao prvo, argumentacije društva thyssenkrupp koja se, u biti, temelji, s jedne strane, na tome da Opći sud u točki 118. pobijane presude nije vjerno reproducirao uvodnu izjavu 293. sporne odluke i, s druge strane, na tome da u svrhu utvrđivanja zamjenjivosti na strani ponude Opći sud nije ispitao može li se postojeća oprema koja se koristi za proizvodnju čelika s organskim premazom koristiti za proizvodnju laminiranog čelika, valja utvrditi da se ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude i sporne odluke.

163

S jedne strane, valja smatrati da je Opći sud vjerno reproducirao uvodnu izjavu 293. sporne odluke, s obzirom na to da iz te uvodne izjave proizlazi da je Komisija smatrala da činjenica da su sudionici u predloženoj koncentraciji imale posebne proizvodne lance za laminirani čelik i da lanci proizvodnje čelika s organskim premazom konkurenata sudionika koncentracije nisu aktivni u proizvodnji i opskrbi laminiranim čelikom dovodi u pitanje argument potonjih prema kojem postojanje lanaca proizvodnje čelika s organskim premazom omogućuje zamjenjivost na strani ponude.

164	S druge strane, iz točaka 118. do 121. pobijane presude proizlazi da je radi utvrđivanja zamjenjivosti na strani ponude Opći sud uzeo u obzir postojeću opremu koja se koristi za proizvodnju čelika s organskom premazom u pogledu mogućnosti proizvodnje laminiranog čelika.

165

Naime, prije svega, u točki 119. te presude Opći sud je smatrao da je tehnička izvedivost nužan, ali ne i dovoljan uvjet zamjenjivosti na strani ponude. Nadalje, u točki 120. navedene presude Opći sud je istaknuo da, kao što to proizlazi iz točke 23. Obavijesti o utvrđivanju tržišta, kako bi zamjenjivost na strani ponude bila relevantna za utvrđivanje tržišta proizvoda, dobavljači moraju moći prebaciti svoju proizvodnju, osobito, bez većih kašnjenja i bez znatnih dodatnih ulaganja, što nije u skladu s potrebom za dodatnom proizvodnom fazom za preradu TP‑a ili ECCS‑a u laminirani čelik, koja zahtijeva da im se doda dodatni premaz, to jest plastična folija za metalni supstrat. Naposljetku, u točki 121. iste presude Opći je sud smatrao da Komisijino utvrđenje, iz uvodne izjave 293. sporne odluke, prema kojem društva thyssenkrupp i TSE raspolažu posebnim lancima laminiranja kako bi provela tu dodatnu fazu proizvodnje laminiranog čelika, pokazuje da su oni morali snositi znatne dodatne troškove, što je u suprotnosti s mogućom zamjenjivošću na strani ponude u smislu točke 23. Obavijesti o utvrđivanju tržišta.

166	U tim uvjetima, ne može se prigovoritit Općem sud da nije ispitao može li se postojeća oprema koja se upotrebljava za proizvodnju čelika s organskim premazom koristiti za proizvodnju laminiranog čelika, čime se omogućuje zamjenjivost na strani ponude.

167

Kao drugo, što se tiče argumentacije društva thyssenkrupp prema kojoj je Opći sud, u točki 119. pobijane presude, prebacio teret dokazivanja time što je smatrao da je na tom društvu da dokaže zamjenjivost sa strane šire ponude, valja utvrditi da se ta argumentacija također temelji na pogrešnom tumačenju te presude.

168	Naime, iz navedene točke 119. ni na koji način ne proizlazi da je Opći sud društvu thyssenkrupp naložio da dokaže zamjenjivost na strani šire ponude, pri čemu je Komisiju oslobodio tereta dokazivanja koji je na njoj u području koncentracija.

169

S druge strane, iz točaka 118. do 121. pobijane presude proizlazi da je Opći sud smatrao da je Komisija potkrijepila svoju ocjenu zamjenjivosti na stani ponude u ovom slučaju i da društvo thyssenkrupp nije uspijelo dokazati da je ta Komisijina ocjena sadržavala postupovne pogreške, pogreške koje se tiču prava ili očite pogreške u ocjeni.

170

Stoga se ne može smatrati da je Opći sud oslobodio Komisiju obveze dokazivanja da bi provedba predložene koncentracije bitno ograničila ili ne učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu. Taj sud također nije zahtijevao od društva thyssenkrupp da dokaže zamjenjivost na strani šire ponude.

171

Kao treće i posljednje, kad je riječ, s jedne strane, o prigovoru društva thyssenkrupp prema kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio da Komisija nije primijenila test SSNIP za određivanje raspona zamjenjivih proizvoda, valja istaknuti da je, kao što to potvrđuje točka 15. Obavijesti o utvrđivanju tržišta, test SSNIP samo „način” za ocjenu zamjenjivosti proizvoda o kojima je riječ. Iz točke 25. navedene obavijesti također proizlazi da „postoji cijeli skup elemenata na temelju kojih se može ocijeniti do koje bi se mjere zamjena mogla izvršiti” i da „Komisija zauzima fleksibilan pristup, oslanjajući se na empirijske elemente i koristeći se svim informacijama kojima raspolaže i koje joj mogu biti korisne za ocjenu konkretnih slučajeva [i] ne slijedi strogi hijerarhijski redoslijed različitih izvora informacija ili različitih vrsta dokaza”.

172

Iz toga slijedi da se Komisija nije samoograničila u smislu da uvijek primjenjuje test SSNIP kako bi utvrdila moguću zamjenjivost proizvoda o kojima je riječ. Ona stoga raspolaže marginom prosudbe i može među skupom dokaza navedenih u točki 25. Obavijesti o utvrđivanju tržišta izabrati one koje smatra najprikladnijima u svakom pojedinom slučaju.

173

Što se tiče, s druge strane, prigovora društva thyssenkrupp koji se temelji na iskrivljavanju dokaza koji se odnose na zamjenjivost između laminiranog i lakiranog čelika, valja istaknuti da je to društvo, u biti, samo tvrdilo da je u točki 132. pobijane presude Opći sud iskrivio dokaze smatrajući da iz odgovora korisnika na pitanja koja se odnose na zamjenjivost između laminiranog čelika i lakiranog čelika jasno proizlazi da je većina korisnika koji su izrazili stav na uvjerljiv način istaknula ograničenja te zamjenjivosti. Društvo thyssenkrupp dodaje da činjenica smatranja tog stava stavom "većine" korisnika predstavlja iskrivljavanje dokaza. Prema mišljenju tog društva, kako bi se došlo do takvog utvrđenja, nije potrebno provesti novu materijalnu ocjenu, nego samo izračun odgovora.

174

Umjesto da precizno odredi dokaze koje je Opći sud iskrivio, društvo thyssenkrupp samo upućuje na svoju tužbu u prvostupanjskom postupku i na prilog A.4d naveden u točki 132. pobijane presude, koji ima 592 stranica i sadržava sve odgovore koje su korisnici dali na pitanja koja je Komisija postavila u okviru svojeg ispitivanja tržišta.

175	Stoga, budući da društvo thyssenkrupp nije navelo precizno dokaze koji su navodno iskrivljeni u ovom slučaju, argumentaciju tog društva treba odbaciti kao nedopuštenu.

176	Stoga valja odbiti drugi dio drugog žalbenog razloga kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan.

Treći dio drugog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

177	Društvo thyssenKrupp prigovara Općem sudu da je pogrešno smatrao, u točki 56. pobijane presude, da njegove argumente kojima nastoji dokazati da HDG i EG pripadaju istom tržištu treba u cijelosti odbiti kao bespredmetne.

178	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

179

U tom pogledu, valja istaknuti da je Opći sud u točki 56. pobijane presude, u biti, smatrao da, s obzirom na to da Komisija nije konačno zaključila da HDG i EG potpadaju pod dva različita tržišta, argumente društva thyssenkrupp kojima se nastoji dokazati da HDG i EG pripadaju istom tržištu je trebalo u cijelosti odbiti kao bespredmetne.

180	U točki 57. te presude Opći sud je smatrao da te argumente, u svakom slučaju, treba odbiti i kao neosnovane zbog razloga navedenih u točkama 58. do 70. navedene presude.

181	Budući da, kao što to u biti proizlazi iz točaka 62. do 70. ove presude, društvo thyssenkrupp nije dokazao da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 58. do 70. pobijane presude, treći dio drugog žalbenog razloga valja odbiti kao bespredmetan.

Četvrti dio drugog žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

182

Društvo thyssenKrupp tvrdi da Opći sud nije odlučio o prvom prigovoru prvog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku i da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja pogrešno shvaćajući prigovor tog društva da je potrebno uzeti u obzir prijašnju praksu odlučivanja Komisije i, osobito, odluku donesenu u predmetu AM/Ilva.

183

Naime, društo thyssenkrupp je, u prvostupanjskom postupku, tvrdilo da ne postoji nikakva činjenična osnova na temelju koje bi se moglo pretpostaviti postojanje zasebnog tržišta za Auto HDG, oslanjajući se na određene elemente iz predmeta AM/Ilva, koje je također trebalo uzeti u obzir u ovom predmetu, s obzirom na to da su se odnosili na iste relevantne proizvode i tržišta. Konkretno, navedeni elementi uključivali su utvrđenja o zamjenjivosti na strani ponude između visokokvaitetnih proizvoda i osnovnih proizvoda te cjenovno ograničenje osnovnih proizvoda, kao i okolnost da je AM bio spreman kupiti dvije velike tvornice HDG‑a od društva Ilva, koje mogu proizvesti značajne količine visokokvalitetnih HDG‑a i AutoHDG‑a.

184	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

185

U tom pogledu, iz tužbe u prvom stupnju jasno proizlazi da je društvo thyssenkrupp istaknuo da se, u predmetu AM/Ilva, Auto HDG nije smatrao zasebnim tržištem i da se, u ovom predmetu, ne može smatrati da takvo tržište postoji. Prema mišljenju tog društva, nepostojanje takvog zasebnog tržišta potkrijepljeno je dvama općim obrazloženjima Komisije navedenima u uvodnim izjavama 295., 602. i sljedećima u odluci donesenoj u predmetu AM/Ilva.

186	U točkama 65. do 69. pobijane presude, Opći je sud pravilno razumio prigovor društva thyssenkruppa odbivši njegove argumente.

187	Konkretno, u točki 65. te presude, Opći sud je smatrao da upućivanje na Komisijine prethodne odluke koje se odnose na plosnate proizvode od ugljičnog čelika, a osobito na odluku donesenu u predmetu AM/Ilva, nije relevantno.

188

U točki 66. navedene presude, taj je sud smatrao da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Općeg suda, kada Komisija odlučuje o spojivosti koncentracije s zajedničkim tržištem na temelju prijave i spisa koji se odnose na tu koncentraciju, tužitelj nema pravo dovoditi u pitanje ta utvrđenja jer se ona razlikuju od onih prethodno donesenih u drugom predmetu, na temelju različite prijave i spisa, čak i pod pretpostavkom da su tržišta o kojima je riječ u dvama predmetima slična, odnosno istovjetna. Stoga, prema mišljenju Općeg suda, s obzirom na to da se društvo thyssenkrupp u ovom slučaju poziva na analize koje je Komisija provela u ranijoj odluci, taj dio njegove argumentacije nije relevantan.

189

Opći sud je, osim toga, u točki 68. pobijane presude, smatrao da ni u kojem slučaju ni Komisija ni, a fortiori, Opći sud, u ovom slučaju, nisu vezani činjeničnim utvrđenjima i ekonomskim ocjenama provedenima u prethodnim odlukama Komisije koje se odnose na plosnate proizvode od ugljičnog čelika i, osobito, odlukom donesenom u ovom slučaju u predmetu AM/Ilva, na koje se poziva društvo thyssenkrupp. Pod pretpotstavkom da je analiza provedena u potonjoj odluci različita od one provedene u u ovom slučaju u spornoj odluci, a da ta razlika nije objektivno opravdana, Opći sud mora poništiti spornu odluku u ovom postupku samo ako je ta odluka, a ne odluka donesena u predmetu AM/Ilva, zahvaćena pogreškama.

190

Tako je u točki 69. pobijane presude, Opći sud smatrao da društvo thyssenkrupp Komisiji ne može prigovoriti da, u spornoj odluci, nije slijedila svoju raniju praksu odlučivanja, tvrdeći da ta institucija nije provela iste ocjene o činjenicama u ovom slučaju i o činjenicama u ranijim predmetima i, osobito, u predmetu AM/Ilva, na koje upućuje.

191	Stoga četvrti dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

192	Iz toga proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Treći žalbeni razlog

Prvi dio trećeg žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

193

Svojim prvim prigovorom, društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu da je, osobito u točkama 561. i 562. pobijane presude, pogrešno protumačio i primijenio članak 2. Uredbe br. 139/2004 kao i uvodnu izjavu 25. te uredbe kada je smatrao da je Komisija mogla zaključiti, u uvodnoj izjavi 1419. sporne odluke, da bi moglo doći do bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja zbog stvaranja vladajućeg položaja u pogledu TP‑a i laminiranog čelika za ambalažu, kao i bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja koje proizlazi iz nekoordiniranih horizontalnih učinaka na tržištima TP‑a, ECCS‑a i laminiranog čelika za ambalažu. Prema mišljenju društva thyssenkrupp, uvodna izjava 25. Uredbe br. 139/2004 ne dopušta istodobnu primjenu tih dvaju različitih koncepata. Iz te uvodne izjave nikako ne proizlazi da je cilj zakonodavne izmjene koja proizlazi iz te uredbe bio olakšati nerestriktivno tumačenje kriterija bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja. Stoga se, prema mišljenju društva thyssenkrupp, koncept nekoordiniranih učinaka na oligopolističkim tržištima može primijeniti samo ako nije utvrđen nikakav vladajući položaj.

194

U ovom su slučaju,, Komisija i Opći sud ostavili otvorenim pitanje hoće li subjekt nastao predloženom koncentracijom postati vladajući ili ne te su, slijedom toga, pogrešno snizili prag intervencije. Kao što je to Opći sud presudio u svojoj presudi od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), ništa ne upućuje na to da je svrha članka 2. stavka 3. Uredbe br. 139/2004 uvođenje nižeg praga intervencije.

195

Svojim drugim prigovorom društvo thyssenkrupp tvrdi, u biti, da je u točkama 564. i 565. pobijane presude, bez provođenja vlastite analize, Opći sud samo pozvao na uvodne izjave 1413. do 1419. sporne odluke kako bi smatrao da je Komisija “jasno razlikovala elemente na kojima se temelji utvrđenje o stvaranju dominantnog položaja [od] onih koji su [naveli na] zaključak da postoje neusklađeni horizontalni učinci." Prema društvu thyssenkrupp, procjena ekonomskih učinaka mora biti različita ovisno o tome uključuje li koncentraciji vladajući položaj ili nekoordinirane učinke na oligopolističkom tržištu. Društvo thyssenkrupp smatra da, čak i pod pretpostavkom da je, u točki 565. pobijane presude, Opći sud mogao smatrati da se isti čimbenici mogu uzeti u obzir u prilog dvjema teorijama o narušavanju tržišnom natjecanju koje je iznijela Komisija, ostaje činjenica da on nije mogao procijeniti da je Komisija dovoljno jasno razlikovala ove dvije teorije kao ni mjerodavna tržišta.

196

Osim toga, u točki 563. pobijane presude Opći je sud pogrešno smatrao da se društvo thyssenkrupp nije pozvalo ni na jedan poseban element iz Komisijine analize kako bi joj prigovorio da nije razlikovala dvije teorije narušavanja tržišnog natjecanja. Naime, prema mišljenju tog društva, na temelju same biti prigovora koji iznosi prema kojem Komisija nije provela takvu razliku, ne omogućava opisati gdje je, točno, u analizi koju je provela Komisija nastao propust koji se stavlja na teret.

197	Svojim trećim i posljednjim prigovorom, drutšvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu da je, u točkama 567. i 568. pobijane presude, samo sažeo spornu odluku, a da nije ocijenio njezin sadržaj.

198	Komisija osporava osnovanost argumentacije društva thyssenkrupp kao i dopuštenost drugog prigovora.

– Ocjena Suda

199

Što se tiče prvog prigovora društva thyssenkrupp, valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 139/2004 koncentracije koje bi bitno ograničavale učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, moraju ocijeniti nespojivim sa zajedničkim tržištem.

200

Kao što proizlazi, u biti, iz uvodne izjave 25. te uredbe, članak 2. stavak 3., navedene uredba se odnosi na nespojivost s zajedničkim tržištem koncentracije između poduzetnika koji djeluju na oligopolističkom tržištu ako ta koncentracija predstavljala bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja, čak i kad subjekt nastao tom koncentracijom nema vladajući položaj na tržištu o kojemu je riječ.

201

Konkretno, iz posljednje rečenice uvodne izjave 25. Uredbe broj 139/2004 proizlazi da pojam „bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja“, u smislu članka 2. stavaka 2. i 3. te Uredbe, treba tumačiti tako da se, osim na koncept vladajućeg položaja, odnosi isključivo na one protukonkurentne učinke koncentracije, koji su posljedica nekoordiniranog ponašanja poduzetnika, koji nemaju vladajući položaj na dotičnom tržištu. Naime,kao što je navedeno u trećoj rečenici te uvodne izjave, u određenim uvjetima, koncentracije kojima se uklanjaju značajni konkurentski pritisci, koje su sudionici u koncentraciji vršili jedan na drugoga i smanjenje konkurentskih pritisaka na ostale konkurente mogu, čak ako i ne postoji vjerojatnost za koordinaciju između članova oligopola, rezultirati bitnim narušavanjem učinkovitog tržišnog natjecanja.

202	U tom kontekstu valja istaknuti da do najjasnijih nekoordiniranih horizontalnih učinaka dolazi kada subjekt nastao koncentracijom stekne ili ojačava individualni vladajući položaj.

203

Kao što je to Opći sud potvrdio u točki 562. pobijane presude temeljeći se na točki 51. presude od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija (85/76, EU:C:1979:36), na tržištu može prevladavati pojedinačni poduzetnik te može istodobno biti oligopolistički. Također, na takvom oligopolističkom tržištu, pojedinačni vladajući položaj takvog poduzetnika može se ojačati nekoordiniranim horizontalnim učincima koncentracije, poput onih navedenih u točki 201. ove presude.

204

U tim okolnostima, Opći sud nije počinio pogrešku što se tiče prava time što je, u točkama 561. i 562. pobijane presude, pogrešno protumačio članak 2. stavak 3. Uredbe br. 139/2004 i njezinu uvodnu izjavu 25., u smislu da su koncepti, s jedne strane, stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja i, s druge strane, postojanja nekoordiniranih horizontalnih učinaka koji proizlaze iz uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska na oligopolističkom tržištu spojivi i međusobno se ne isključuju.

205	Stoga prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

206

Što se tiče nedopuštenosti koju je Komisija istaknula u pogledu drugog prigovora, koji je istaknula Komisija i koji se temelji na tome da društvo thyssenkrupp nije potkrijepilo taj prigovor posebnim pravnim argumentima, dovoljno je istaknuti da je to društvo u svojoj žalbi iznijelo dovoljno specifične pravne argumente. Tim argumentima društvo thyssenkrupp također ne zahtijeva od Suda, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da provede novu ocjenu činjenica u ovom slučaju. Taj se prigovor nedopuštenosti mora odbiti.

207	Što se tiče osnovanosti drugog prigovora, valja utvrditi, kao prvo, da je, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, Opći sud proveo vlastitu analizu argumentacije tog društva o tome je li se u ovom slučaju Komisija oslonila na iste čimbenike kako bi došla do dvaju različitih zaključaka.

208

Naime, iz točaka 564. i 565. pobijane presude proizlazi da je Opći sud smatrao da je Komisija u uvodnim izjavama 1413. do 1419. sporne odluke zasebno analizirala, s jedne strane, stvaranje vladajućeg položaja i, s druge strane, postojanje nekoordiniranih horizontalnih učinaka, čak i kada su se te dvije analize, djelomično, temeljile na istim činjeničnim elementima. Konkretno, Opći je sud pojasnio u točki 564. te presude da „Komisija [je] najprije zaključila da postoji vladajući položaj na temelju tržišnih udjela i više drugih elemenata spomenutih u točkama 9.5.3. do 9.5.9. te odluke i, podredno, da postoje nekoordinirani horizontalni učinci koji proizlaze iz uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska, oslanjajući se na razmatranja iznesena u točkama 9.5.3 do 9.5.12 navedene odluke”.

209

Što se tiče okolnosti da su se te analize djelomično temeljile na istim činjeničnim elementima, Opći sud je u točki 565. navedene presude smatrao da se „Komisijina analiza koja se odnosi na vladajući položaj i analiza o nekoordiniranim horizontalnim učincima mogu provesti samo usredotočujući se nužno na iste činjenične elemente, kao što su tržišni udjeli i kapacitet, uvoz, reakcija konkurenata i kupovna moć, kao što je to [bilo] ispitano u pododjeljcima točke 9.5. [sporne] odluke, budući da su to [bili] isti elementi koji su [se morali] uzeti u obzir za ove dvije analize”.

210	Stoga iz tih obrazloženja Općeg suda proizlazi da je on sam ispitao Komisijinu analizu učinaka koncentracije o kojoj je riječ.

211

Kao drugo, s obzirom na to da se, kao što to proizlazi iz točaka 202. do 204. ove presude, koncepti, s jedne strane, stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja i, s druge strane, postojanja nekoordiniranih horizontalnih učinaka koji proizlaze iz uklanjanja značajnog konkurentskog pritiska na oligopolističkom tržištu, međusobno se ne isključuju te da najjasniji nekoordinirani horizontalni učinci nastaju kada subjekt nastao koncentracijom stekne ili ojača individualni vladajući položaj, Općem sudu se ne može prigovoriti da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 565. pobijane presude smatrao da se Komisija u određenoj mjeri mogla osloniti na iste čimbenike i pokazatelje kako bi dokazala da je predložena koncentracija mogla dati povoda stvaranju vladajućeg položaja ili proizvesti nekoordinirane horizontalne učinke.

212

Kao treće i posljednje, kad je riječ o argumentu društva thyssenkrupp koji se temelji na tome da je Opći sud u točki 563. pobijane presude pogrešno smatrao da društvo thyssenkrupp nije uputilo ni na jedan poseban element Komisijine analize koji bi potkrijepio njegov prigovor prema kojem ta institucija nije razlikovala dvije teorije narušavanja tržišnog natjecanja koje ističe, dovoljno je istaknuti da, s obzirom na to da društvo thyssenkrupp nije utvrdio da je Opći sud u točkama 564. i 565. pobijane presude pogrešno smatrao da je Komisija razlikovala elemente na kojima se temelje te dvije teorije, taj argument treba odbiti kao bespredmetan.

213	U tim okolnostima, drugi tužbeni razlog društva thyssenkrupp treba odbiti kao neosnovan.

214

Što se tiče trećeg i posljednjeg prigovora, valja utvrditi da se, s obzirom na to da se argument društva thyssenkrupp naveden u točki 567. te presude i ispitan u njezinim točkama 567. i 568. odnosi samo na pitanje je li trebalo Komisijinu ocjenu elemenata koji mogu dokazati stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja provesti na način različit od ocjene drugih nekoordiniranih učinaka, Općem sudu se ne može prigovoriti da nije proveo vlastitu analizu Komisijine ekonomske ocjene kada je namjeravao precizno odgovoriti na taj argument.

215

Naime, u točki 568. navedene presude, Opći je sud naglasio, s jedne strane, da je "u pogledu tržišta TP‑a, Komisija procijenila poticaje AM‑a da se suprotstavi povećanju cijena subjekta koje proizlazi iz planirane koncentracije, uzimajući u obzir posebno ekonomske elemente, kao što su oligopolistička struktura tržišta, niska spremnost korisnika da povećaju svoju ovisnost o AM‑u, činjenica da bi suzbijanje povećanja cijena dovelo do pada cijena u svim količinama i nepostojanje rezervnih kapaciteta AM‑a (uvodne izjave 1288. i 1289.)”. S druge strane, „s obzirom na tržište ECCS‑a, Komisija je ocijenila poticaje AM‑a da nadoknadi takvo povećanje, oslanjajući se osobito na oligopolnu strukturu tržišta i analizu tužiteljevih internih dokumenata koji, prema njegovu mišljenju, pokazuju vjerojatno ponašanje AM‑a na tom tržištu (uvodne izjave 1294. do 1297.)”. Osim toga, budući da društvo thyssenkrupp nije uspjelo utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 567. i 568. pobijane presude, njegovi su prigovori u pogledu točke 566. te presude bespredmetni.

216	U tim okolnostima, treći i posljednji prigovor društva thyssenkrupp treba odbiti kao neosnovan. Slijedom toga, prvi dio trećeg žalbenog razloga se odbija.

Drugi dio trećeg žalbenogprotužalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

217

Svojim prvim prigovorom društvo thyssenkrupp ističe, da je Opći sud pogriješio u pogledu sadržaja prvog prigovora petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe i da nije pravilno definirao relevantne kriterije za ocjenu može li se TSE kvalificirati kao "značajnu snagu tržišnog natjecanja".

218

Naime, tim prigovorom društvo thyssenkrupp tvrdi da je, pred Općim sudom, tvrdio da Komisija u spornoj odluci nije navela primjenjivi pravni kriterij u svrhu kvalifikacije TSE‑a kao „značajnu snagu tržišnog natjecanja” niti je analizirala je li predmetna situacija obuhvaćena jednim od dvaju slučajeva opisanih u točkama 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama. Prema mišljenju društva thyssenkrupp, Komisija je u uvodnoj izjavi 965. te odluke samo tvrdila da je TSE prije predložene koncentracije imao značajnu snagu tržišnog natjecanja, čak i izvan onoga što bi mogao sugerirati njegov trenutačni tržišni udio, osobito zato što je aktivno namjeravao proširiti svoju prisutnost na mjerodavnom tržištu.

219

U tom je kontekstu Opći sud u točki 463. pobijane presude pogrešno široko protumačio pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja” te je stoga počinio pogrešku koja se tiče prava kada je, posljedično, smatrao da taj pojam omogućava uzimanje u obzir situacija u kojima tržišni udjeli poduzetnika daju tek prvi koristan pokazatelj konkurentske važnosti sudionika na tržištu.

220

Usto, Opći je sud trebao uzeti u obzir zaključke koji proizlaze iz točke 174. presude od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), prema kojima se „subjekt sa značajnom snagom tržišnog natjecanja“ mora razlikovati od svojih konkurenata po posljedicama na tržišno natjecanje jer bi inače svaki poduzetnik na oligopolističkom tržištu koji izvršava konkurentski pritisak mogao biti okarakteriziran kao subjekt sa „značajnom snagom tržišnog natjecanja”.

221	Svojim drugim prigovorom, društvo thyssenkrupp ističe šest glavnih argumenata.

222

Kao prvo, ocjena Općeg suda u okviru njegova ispitivanja drugog prigovora petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe sadržava pogrešku koja se tiče prava, jer Opći sud nije proveo djelotvoran sudski nadzor. Konkretno, društvo thyssenkrupp smatra da je, osobito u točkama 476., 478., 484. i 486. pobijane presude, Opći sud samo ponovio i opisao Komisijinu ocjenu iz sporne odluke i nije pružio razloge na temelju kojih bi se moglo razumjeti je li on smatrao da su argumenti i dokazi koje je iznijela Komisija bili dovoljni kako bi se potkrijepila njezina utvrđenja prema kojima TSE, u biti, ostvaruje veća ulaganja od prosjeka i usredotočen je na povećanje njegova tržišnog udjela u sektoru AutoHDG‑a.

223

Kao drugo, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud pogrešno smatrao, u točki 477. pobijane presude, da je, što se tiče dokaza podnesenih kako bi se dokazalo da su drugi Auto HDG‑ovi dobavljači, u istom trenutku, također obavljali ulaganja slična onima koja je provelo društvo TSE u tom sektoru, valjalo dati prednost izjavama tih dobavljača danima u okviru Komisijina istraživanja tržišta u odnosu na dokaze koje su podnijela društva thyssenkrupp i TSE.

224	Kao treće, u točkama 478. i 485. pobijane presude, Opći se sud, pogrešno, pozvao na uvodnu izjavu 1079. sporne odluke radi ispitivanja Komisijine ocjene o tome može li se društvo TSE kvalificirati kao "značajna snaga tržišnog natjecanja". Ta uvodna izjava nema nikakve veze s tom ocjenom.

225

Kao četvrto, društvo thyssenkrupp smatra da točka 482. pobijane presude sadržava proturječno obrazloženje. S jedne strane, Opći sud je u toj točki 482. utvrdio da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni kada je smatrala da ekonomski podaci koje su dostavila društva thyssenkrupp i TSE, koji su se odnosili na razvoj tržišnog udjela društva TSE u razdoblju od 2012. do 2017., nisu bili odlučujući za kvalifikaciju tog društva kao „značajna snaga tržišnog natjecanja”, osobito zato što je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 901. sporne odluke, nakon izvršenih ulaganja, određena imovina društva TSE vjerojatno tek počela moderniziranu proizvodnju najranije od 2019. do 2021.

226	S druge strane, u navedenoj točki 482. , Opći je sud smatrao da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 901. sporne odluke, Komisija nije pretpostavila da će se, tijekom godina 2019. – 2021., povećati tržišni udio društva TSE.

227

U tom kontekstu, društvo thyssenkrupp pojašnjava da, iako je Komisija smatrala da se tržišni udio TSE‑a u prošlosti nije znatno povećao jer neka njegova imovina još nije počela moderniziranu proizvodnju, trebala je pretpostaviti da će se tržišni udio društva TSE povećati čim se započne modernizirana proizvodnja. U suprotnom slučaju, ne postoji nijedan argument koji bi Komisiji omogućio da TSE kvalificira kao „značajnu snagu tržišnog natjecanja”.

228

Osim toga, prema mišljenju društva thyssenkrupp, Opći sud nije uzeo u obzir argumentaciju tog društva prema kojoj se povećanje konkurentnosti društva TSE nakon početka modernizirane proizvodnje ne može pretpostaviti a da se ne uzmu u obzir učinci suvremenih i paralelnih, istovjetnih i poznatih ulaganja koja su ostvarili konkurenti društva TSE.

229

Kao peto, društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud u točki 487. pobijane presude propustio neovisno ispitati njegovu argumentaciju prema kojoj su se ulaganja društva TSE u biti odnosila samo na sustizanje njegovih konkurenata. U tom je kontekstu, Opći sud, osim toga, iskrivio uvodnu izjavu 897. sporne odluke time što je utvrdio da su društva thyssenkrupp i TSE priznala da oni nisu raspolagali dokazima kojima bi potkrijepili svoju tvrdnju. Naime, društva thyssenkrupp i TSE su jednostavno priznali da činjenica na koju su se oslanjali u tom pogledu nije bila izričito navedena u dokazima koje su podnijela ta dva poduzetnika. Osim toga, Opći sud nije ispitao dokaze kojima je raspolagao.

230

Kao šesto, društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud, u točki 490. pobijane presude, odbio njegovu argumentaciju prema kojoj je Komisija zanemarila dokaze koje su podnijela društva thyssenkrupp i TSE kojima se nastoji dokazati da određeni broj korisnika i konkurenata ne dijeli kvalifikaciju TSE‑a kao „značajne snage tržišnog natjecanja”, a da nije provela vlastitu analizu i pojasnila uvodne izjave sporne odluke koje se odnose na ispitivanje tih dokaza od strane Komisije.

231	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

232

Što se tiče prvog prigovora društva thyssenkrupp, koji se, u biti, temelji na tome da je Opći sud pogrešno protumačio sadržaj prvog prigovora petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe i da nije pravilno definirao relevantne kriterije za ocjenu je li se moglo društvo TSE kvalificirati kao "značajna snaga tržišnog natjecanja", kao prvo, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 454. do 464. pobijane presude ispitao prvi prigovor petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe.

233

U točkama 454. do 458. te presude, Opći je sud iznio argumentaciju društva thyssenkruppa. Iz tih točaka, u biti, proizlazi da je, prvim prigovorom petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe, to društvo tvrdilo da Komisija, u uvodnoj izjavi 883. i sljedećim točkama sporne odluke, nije pravilno primijenila kriterije na temelju kojih bi se moglo definirati što predstavlja „značajnu snagu tržišnog natjecanja” navedene u točkama 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama.

234

Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 100. do 102. tužbe u prvom stupnju, društvo thyssenkrupp je doista uputilo na dva slučaja opisana u točkama 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama kao relevantne kriterije te je smatrao da Komisija, u spornoj odluci, nije ispitala primjenjivost kriterija pojma „značajna snaga tržišnog natjecanja”.

235	Iz toga slijedi da Opći sud nije pogrešno protumačio sadržaj prvog prigovora petog dijela trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe.

236

Kao drugo, kad je riječ o prigovoru društva thyssenkrupp prema kojem, u biti, Opći sud, s jedne strane, nije pravilno definirao relevantne kriterije za utvrđivanje je li se moglo društvo TSE kvalificirati kao "značajnu snagu tržišnog natjecanja" i, s druge strane, da je pogrešno vrlo široko, u točki 463. pobijane presude, tumačio pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja”, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 460. i 461. te presude podsjetio na sadržaj točaka 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama kojima se uvodi taj pojam.

237

U točki 462. navedene presude, Opći je sud utvrdio da su dva slučaja navedena u točkama 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, prema kojima je, s jedne strane, moguće da poduzetnik koji je nedavno ušao na predmetno tržište u budućnosti izvršava snažan konkurentski pritisak na druge poduzetnike na tom tržištu i, s druge strane, da poduzetnik s relativno malim tržišnim udjelom ipak može predstavljati "značajnu snagu tržišnog natjecanja" ako su njegovi proizvodi tijekom razvoja obećavajući, samo primjeri situacija u kojima se može pojaviti značajna snaga tržišnog natjecanja.

238

Usto, u točki 463. pobijane presude Opći je sud smatrao da, kao što to proizlazi iz točke 37. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja” omogućuje uzimanje u obzir situacija u kojima bi tržišni udjeli poduzetnika mogli dovesti do podcjenjivanja njegove važnosti sa stajališta tržišnog natjecanja. Prema Općem sudu, taj je pojam u skladu s točke 14. tih smjernica, prema kojoj tržišni udjeli, iako relevantni, pružaju tek prvi koristan pokazatelj konkurentske važnosti sudionika na tržištu. Stoga je Opći sud smatrao da je na Komisiji da provede temeljitu analizu uvjeta tržišnog natjecanja uzimajući u obzir i čimbenike koji nisu tržišni udjeli, kao što su učinci koncentracije na tržišno natjecanje između sudionika i moguće reakcije korisnika i konkurenata.

239

U tom je kontekstu Opći sud, u točkama 464. do 466. pobijane presude, u biti, utvrdio da je Komisija provela takvu detaljnu analizu tržišnog natjecanja između sudionika u predloženoj koncentraciji i konkurentskog pritiska koji društvo TSE izvršava na tržištu Auto HDG‑a. Opći sud stoga je smatrao da je ta institucija analizirala posebnu ulogu i sposobnosti društva TSE, njegovo stajalište u odnosu na druge sudionike i utvrdio da se društvo TSE razlikuje od većine tih drugih sudionika.

240

U tom pogledu, u skladu sa zajedničkim tumačenjem točaka 26., 37. i 38. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, uklanjanje „značajne snage tržišnog natjecanja” u načelu je jedan od čimbenika koji mogu utjecati na to da koncentracija dovede do znatnih nekoordiniranih učinaka i koji na taj način omogućuju da se, među ostalim, ocijeni dovodi li ta koncentracija do uklanjanja značajnih konkurentskih pritisaka koje su sudionici koncentracije izvršavali jedni na druge (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 160.).

241

Prema tome, pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja” ne može se isključivo primjenjivati na poduzetnike koji izrazito agresivno konkuriraju na tržištu svojim cijenama i primoravaju ostale dionike na tržištu da se usklade s tim cijenama odnosno na poduzetnike čija cjenovna politika može izmijeniti dinamiku tržišnog natjecanja na tržištu o kojem je riječ na značajan način (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t.166.).

242

Dakle, Sud je već smatrao da je za kvalifikaciju poduzetnika kao „značajne snage tržišnog natjecanja” kao što je to izneseno u točki 37. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, da on ima više utjecaja na proces tržišnog natjecanja nego što bi na to upućivali njegovi tržišni udjeli odnosno slična mjerila (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t.167.).

243

U tim se okolnostima, bez pogreške u primjeni prava Opći je sud definirao relevantne kriterije za utvrđivanje može li se TSE kvalificirati kao "značajna snaga tržišnog natjecanja", protumačio pojam „značajna snaga tržišnog natjecanja” time što je smatrao da taj pojam obuhvaća i situacije u kojima bi tržišni udjeli mogli dovesti do podcjenjivanja važnosti poduzetnika i smatrao da je na Komisiji da provede temeljitu analizu uvjeta tržišnog natjecanja uzimajući u obzir i druge čimbenike, kao što su učinci koncentracije na tržišno natjecanje između sudionika o kojima je riječ i mogućih reakcije korisnika i konkurenata.

244	Stoga prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

245	Drugi prigovor sadržava šest glavnih argumenata.

246

Valja podsjetiti da se opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže na sve elemente Komisijinih odluka nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje ističe tužitelj i uzimajući u obzir sve relevantne elemente koje je tužitelj naveo (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisije, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 48.).

247	Doseg nadzora koji provodi Opći sud stoga je ograničen tužbenim razlozima koje je istaknuo žalitelj, osim razloga koji se odnose na javni poredak.

248

S jedne strane, iz točke 468. pobijane presude, koju društvo thyssenkrupp ne osporava, proizlazi da je to društvo, u prvom stupnju, samo navelo da nije jasno na koje se dokaze Komisija oslonila kako bi smatrala da je društvo TSE izvršio veća ulaganja od prosjeka te se usredotočio na povećanje svojeg tržišnog udjela u sektoru Auto HDG‑a. Osim toga, društvo thyssenkrupp je Komisiji prigovorio da je u uvodnoj izjavi 896. sporne odluke odbila dokaze koje su podnijela društva thyssenkrupp i TSE kako bi dokazala da drugi dobavljači Auto HDG‑a također provode ulaganja slična onima TSE‑a u tom sektoru, jer ti dokazi proturječe odgovorima samih dobavljača i korisnika u navedenom sektoru.

249

Ispitujući te prigovore u točkama 475. do 479. pobijane presude, Opći sud je, u biti, smatrao da, suprotno tvrdnjama društva thyssenkrupp, sporna odluka sadržava skup pokazatelja kojima se dokazuje da je društvo TSE izvršilo veća ulaganja od prosjeka u Auto HDG i da se usredotočio na povećanje njegova tržišnog udjela u sektoru AutoHDG‑a. Konkretno, u točki 476. te presude, Opći je sud smatrao da se Komisiji ne može prigovoriti da nije navela dokaze na koje se oslonila, s obzirom na to da se, kao što to osobito proizlazi iz uvodnih izjava 884. do 892., 948. i 954. sporne odluke, ona se oslonila na interne dokumente društava thyssenkrupp i TSE‑a kao i na odgovore konkurenata i korisnika u okviru istraživanja tržišta koje je provela.

250

Osim toga, u točkama 477. i 478. pobijane presude, Opći sud je utvrdio da je, što se tiče prigovora društva thyssenkrupp prema kojem Komisija, u uvodnoj izjavi 896. sporne odluke, nije mogla odbiti dokaze društava thyssenkrupp i TSE kojima se nastoji dokazati da su i drugi dobavljači Auto HDG‑a također bili u postupku ulaganja sličnih onima društva TSE, Komisija u toj uvodnoj izjavi 896. navela da se oslonila na svoje istraživanje tržišta kako bi ih odbila.

251

S druge strane, u točkama 484. do 486. pobijane presude, Opći je sud ispitao prigovore društva thyssenkruppa prema kojima Komisija nije usporedila uslaganja društva TSE s ulaganjima njegovih konkurenata niti je uzela u obzir izdatke za istraživanje i razvoj ili interne strateške planove tih konkurenata.

252

Međutim, iz točaka 484. do 486. pobijane presude jasno proizlazi da je Opći sud je detaljno ispitao te prigovore i istaknuo da je, u ovom slučaju, Komisija, u uvodnim izjavama 883. do 966. sporne odluke, detaljno analizirala ulogu, položaj i posebne kapacitete društva TSE u odnosu na druge sudionike na tržištu o kojemu je riječ te je utvrdila da se društvo TSE udaljilo od većine tih drugih sudionika. U točkama 485. i 486. pobijane presude, Opći je sud pojasnio da je Komisija, za potrebe svoje analize, uzela u obzir, naročito, ulaganja i planove širenja četiriju konkurenata društva TSE.

253	U tim okolnostima, nije osnovana kritika koju je društvo thyssenkrupp iznijelo u pogledu točaka 476., 478., 484. i 486. pobijane presude.

254

Što se tiče drugog argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora, navedenog u točki 223. ove presude, dovoljno je istaknuti da društvo thyssenkrupp nije dokazalo zbog čega Opći sud nije trebao dati prednost izjavama dobavljača različitih od društva TSE, iako su, kao što je to istaknula Komisija, bili u boljem položaju nego društvo thyssenkrupp kako bi komentirali vlastite planove ulaganja.

255	Stoga se ovaj argument društva thyssenkrupp mora odbiti kao neosnovan.

256

Što se tiče trećeg argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora, navedenog u točki 224. ove presude, valja istaknuti, s jedne strane, da Opći sud u točki 478. pobijane presude nastoji odgovoriti na argumentaciju kojom društvo thyssenkrupp prigovara Komisiji da nije navela dokaze na koje se oslonila kako bi kvalificirala društvo TSE kao „ značajnu snagu tržišnog natjecanja”.

257

Društvo thyssenkrupp ne osporava ocjenu Općeg suda iz točke 479. pobijane presude, prema kojem žalitelj nije dokazao da se Komisija nije mogla osloniti na skup činjenično točnih, pouzdanih i dosljednih pokazatelja koji mogu potkrijepiti zaključke koji su u tom pogledu izvedeni u uvodnim izjavama 883. do 966. sporne odluke.

258	S druge strane, Opći sud nastoji, u točki 485. pobijane presude, odgovoriti na argument društva thyssenkrupp prema kojem Komisija nije usporedila ulaganja društva TSE s ulaganjima njegovih konkurenata u svrhu kvalificiranja društvo TSE kao „značajne snage tržišnog natjecanja”.

259

Čak i pod pretpostavkom da Opći sud nije trebao uputiti na uvodnu izjavu 1079. sporne odluke jer ona nije dio odjeljka te odluke koji se posebno odnosi na pitanje je li društvo TSE značajna snaga tržišnog natjecanja, valja istaknuti da se Opći sud, u svakom slučaju, oslonio na druge uvodne izjave navedene odluke koje dokazuju da je Komisija stvarno provela takvu usporedbu.

260	Naime, iz točke 484. pobijane presude proizlazi da je, u uvodinim izjavama 883. do 966. sporne odluke, Komisija analizirala posebnu ulogu i sposobnosti društva TSE, položaj društva TSE u odnosu na druge sudionike tržišta te je utvrdila da se društvo TSE razlikuje od većine tih drugih sudionika.

261

Iz uvodne izjave 896. te odluke, koju je Opći sud ispitao u točki 477. te presude, proizlazi da je Komisija analizirala tvrdnju sudionika u predloženoj koncentraciji prema kojoj sami konkurenti društva TSE provode ulaganja usporediva s onima društva TSE i da je utvrdila da je ta tvrdnja proturječna informacijama koje je dobila od tih konkurenata i potrošača proizvoda o kojima je riječ.

262	U tim okolnostima,argumentaciju društva thyssenkrupp treba odbiti kao bespredmetnu.

263

Što se tiče četvrtog argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora, navedenog u točkama 225. do 228. ove presude, dovoljno je istaknuti da se taj argument odnosi na sporedna obrazloženja pobijane presude. Budući da prigovori protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja te su, slijedom toga, bespredmetni (presuda od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 96. i navedena sudska praksa), navedeni argument treba odbiti kao bespredmetan.

264

Kad je riječ o petom argumentu istaknutom u okviru drugog prigovora, iz točke 229. ove presude, valja smatrati da, čak i pod pretpostavkom da Opći sud, u točki 487. pobijane presude, nije pravilno sažeo uvodnu izjavu 897. sporne odluke, takva pogreška nije relevantna za tvrdnju društva thyssenkrupp prema kojoj je Opći sud propustio neovisno ispitati njegovu tvrdnju prema kojoj su ulaganja društva TSE namijenjena samo sustizanju njegovih konkurenata. Naime, u točki 488. te presude, koju društvo thyssenkrupp ne osporava, Opći sud istaknuo je da je Komisija, u svakom slučaju, odbila tu tvrdnju u uvodnim izjavama 920. do 932. sporne odluke i da društvo thyssenkrupp nije iznijelo nijedan dovoljno uvjerljiv dokaz o protivnom kako bi se ocjene koje je Komisija iznijela u navedenim uvodnim izjavama učinile nevjerodostojnima.

265	U tim okolnostima, peti argument istaknut u okviru drugog prigovora, iz točke 229. ove presude, treba odbiti.

266	Što se tiče šestog argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora, navedenog u točki 230. ove presude, valja istaknuti da se ta argumentacija društva thyssenkrupp temelji na pogrešnom čitanju pobijane presude.

267	Kao što to proizlazi iz točaka 473. i 490. pobijane presude, koje sadržavaju sažetak prigovora društva thyssenkrupp, to je društvo pred Općim sudom samo tvrdilo da je Komisija zanemarila navedene dokaze. Ta je okolnost potvrđena čitanjem točke 107. tužbe u prvom stupnju.

268

U tom kontekstu, Opći je sud, u točki 490. pobijane presude, razmotrio upravo taj prigovor te je, upućujući na uvodne izjave 883. do 966. sporne odluke, utvrdio da je, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, Komisija, u okviru ispitivanja svih dokaza koji su joj bili dostupni, uzela u obzir te dokaza, ali je procijenila da oni nisu dovoljno uvjerljivi da bi promijenila svoju ocjenu u tom pogledu.

269	Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da nije sam ocijenio dokaze koje su dostavili sudionici u predloženoj koncentraciji ili da nije pojasnio u kojim je uvodnim izjavama sporne odluke Komisija ispitala te dokaze.

270	U tim okolnostima valja smatrati da je drugi prigovor drugog dijela trećeg tužbenog razloga neosnovan.

271	Stoga, drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

Treći dio trećeg žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

272

Društvo thyssenkrupp tvrdi da, suprotno zaključcima koji proizlaze iz točke 227. i sljedećih točaka presude od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), Opći sud nije od Komisije zahtijevao da dokaže poseban stupanj bliskosti između društava thyssenkrupp i TSE‑a, kako u pogledu tržišta Auto HDG tako i tržišta čelika za ambalažu. Prema mišljenju društva thyssenkrupp, taj je sud pogrešno protumačio i primijenio pojam „bliski konkurenti”, iz točke 28. Smjernica o horizontalnim koncentracijama.

273

Kao prvo, u točki 532. pobijane presude, koja zaključuje dio koji se odnosi na Auto HDG, Opći je sud uputio na Komisijino utvrđenje prema kojem su društva thyssenkrupp i TSE "bliski" konkurenti , a ne „osobito” bliski konkurenti. Pristup koji je Opći sud primijenio u točkama 513., 520. i 521. pobijane presude pokazuje da Opći sud nije od Komisije zahtijevao da dokaže da su ta dva društva osobito bliski konkurenti.

274

Kao drugo, u cijelom dijelu pobijane presude u vezi čelika za ambalažu, a osobito u točkama 740. do 745. i 750. do 752. te presude, Opći je sud kvalificirao sudionike u predloženoj koncentraciji kao "bliske" konkurente. Konkretno, iz ocjena Općeg suda iz točaka 735., 739., 747. i 751. navedene presude jasno proizlazi da Opći sud ne priznaje da blizina tržišnog natjecanja u smislu točke 28. i sljedećih točaka Smjernica o horizontalnim koncentracijama zahtijeva poseban stupanj bliskosti. Stoga iz tih točaka pobijane presude proizlazi da Opći sud nije primijenio prikladan kriterij posebnog stupnja bliskosti tržišnog natjecanja.

275	Komisija osporava i dopuštenost i osnovanost argumenata društva thyssenkrupp.

276

U svojoj replici, društvo thyssenkrupp prigovara da je taj dio dopušten, s jedne strane, s obrazloženjem da, iako u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku nije upotrijebio izraz „osobito bliski konkurenti”, osobito iz njezine točke 161. proizlazi da je on uputio na točku 28. Smjernica o horizontalnim koncentracijama kao i na činjenicu da Komisija nije primijenila dobar kriterij koji se sastoji od utvrđivanja nude li sudionici u predloženoj koncentraciji proizvode koje velik broj korisnika smatrao prvim ili drugim izborom, što upućuje na poseban stupanj bliskosti tržišnog natjecanja. S druge strane, tu je problematiku istaknulo društvo thyssenkrupp na raspravi pred Općim sudom.

– Ocjena Suda

277

S tim u vezi, treba istaknuti, kao što je to navedeno u točki 123. ove presude, da sukladno članku 170. stavak 1. Poslovnika Suda, žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodi pred Općim sudom. Nadležnost Suda, u postupku povodom žalbe, ograničena je naime na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo u prvostupanjskom postupku. Dakle, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom, jer bi to dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud.

278

U ovom slučaju iz tužbe u prvom stupnju, a osobito iz njezine točke 161., proizlazi da iako se društvo thyssenkrupp pozvao na točku 28. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, to društvo ipak nije prigovorilo Komisiji da je počinila pogrešku u dijelu u kojem je radi utvrđivanja blizine društava thyssenkrupp i TSE‑a, ta institucija primijenila kriterij koji je manje zahtjevan od onog prema kojem je ta dva poduzetnika trebalo kvalificirati kao „osobito bliske konkurente”. Društvo thyssenkrupp je, zapravo, samo tvrdilo da se procjena postojanja blizine tržišnog natjecanja u biti sastoji od ekonomske ocjene stupnja zamjenjivosti proizvoda sudionika u predloženoj koncentraciji i da su pitanja koja je Komisija postavila korisnicima kako bi utvrdila bliskost tržišnog natjecanja između sudionika predložene koncentracije bila pogrešna.

279

Što se tiče argumentacije društva thyssenkruppa prema kojoj je to društvo na raspravi pred Općim sudom izričito tvrdilo, pozivajući se na presudu od 28. svibnja 2020., CK Telecoms UK Investments/Komisija (T‑399/16, EU:T:2020:217), da je Komisija trebala dokazati da su društva thyssenkrupp i TSE „osobito bliski konkurenti”, kako u pogledu tržišta Auto HDG tako i u pogledu tržišta čelika za ambalažu, dovoljno je utvrditi da društvo thyssenkrupp nije dostavilo nijedan dokaz kojim bi se mogla potkrijepiti ta argumentacija.

280	Iz toga proizlazi da treći dio trećeg žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

281	Stoga se treći dio trećeg žalbenog razloga odbija.

Četvrti dio trećeg žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

282

Kao prvo, društvo thyssenkrupp, u biti, prigovara Općem sudu da, u točkama 279. do 287. pobijane presude, nije ispitao argumentaciju tog društva iznesenu u točkama 63. do 68. tužbe u prvom stupnju. Prema mišljenju navedenog društva, Opći sud samo je preuzeo dokaze na koje se Komisija oslonila u spornoj odluci.

283

Kao drugo, društvo thyssenkrupp, u biti, prigovara Općem sudu, osobito u točki 285. pobijane presude, da je potvrdio Komisijine ocjene prema kojima će povećanja cijena nakon predložene koncentracije biti podržano samo prijetnjom odmazde subjekta nastalog tom koncentracijom ako se AM ne prilagodi povećanjima cijena. Prema društvu thyssenkrupp, bez utvrđenja koordiniranih učinaka, taj pristup omogućuje Komisiji da utvrdi postojanje znatnih ograničenja učinkovitog tržišnog natjecanja u svim koncentracijama. Društvo thyssenkrupp precizira da bi svi spojeni subjekti zapravo bili potaknuti na povećanje cijena ako bi mogli vjerodostojno zaprijetiti odmazdom protiv konkutenata koji se nisu prilagodili.

284

Kao treće, društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu da je u točkama 611., 612., 615., 617. i 619. pobijane presude samo sažeo spornu odluku, a da nije izvršio vlastitu analizu pitanja je li AM bio održiva alternativa za korisnike TP‑a ili ECCS‑a, utvrdivši da je Komisijina ekonomska analiza bila „dosljedna”, „vrlo uvjerljiva” i „konkretna”.

285

Osim toga, prema mišljenju društva thyssenkrupp, ocjena Općeg suda iz točke 615. pobijane presude koja se odnosi na moguće ponašanje društva AM nakon povećanja cijena od strane subjekta nastalog koncentracijom pogrešna je jer je Opći sud zanemario činjenicu da će se potražnja konkurenta povećati samo ako ne prihvati (hipotetsko) povećanje cijena subjekta nastalog koncentracijom.

286	Osim toga, društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu da, u točki 613. i sljedećim točkama pobijane presude, nije ocijenio koji su se rezervni kapaciteti mogu smatrati „dostatnima”.

287	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

288	Što se tiče, kao prvo, prigovora društva thyssenkrupp prema kojem Opći sud, u točkama 279. do 287. pobijane presude, nije ispitao argumentaciju tog društva iznesenu u točkama 63. do 68. tužbe u prvom stupnju, valja utvrditi da taj prigovor proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude.

289

Argumentacija društva thyssenkrupp iz točaka 63. do 68. tužbe u prvom stupnju, sažeta u točkama 270. i 271. pobijane presude, odbija se u točkama 282. do 290. te presude. Konkretno, kao što to proizlazi iz točaka 282., 283., 285. i 287. do 289. navedene presude, Opći je sud utvrdio da se Komisija oslonila na nekoliko dokaza, stvarno i učinkovito ponašanje društva AM na tržištu Auto HDG kao i na ekonomske podatke koje su dostavila društva thyssenkrupp i TSE kako bi dokazala da AM ne bi biti potaknut da povećanjem svoje proizvodnje reagira na povećanja cijena subjekta nastalog predloženom koncentracijom. Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 288. pobijane presude, Opći je sud odobrio Komisijine zaključke oslanjajući se na vlastito ispitivanje navedenih dokaza.

290

Kao drugo, što se tiče argumentacije društva thyssenkrupp, kojom se, prigovara Općem sudu da je, osobito u točki 285. pobijane presude, pogrešno potvrdio Komisijine ocjene prema kojima će povećanja cijena nakon predloženom koncentracijom ako se AM ne predloženom koncentracijom ako se AM ne predložene koncentracije biti podržano samo prijetnjom odmazde subjekta nastalog tom koncentracijom ako se društvo AM ne prilagodi povećanjima cijena, treba napomenuti da se ta argumentacija također temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

291

S jedne strane, kao što to proizlazi iz točke 266. te presude, Opći je sud ispitao argumentaciju društva thyssenkrupp prema kojoj je Komisija, implicitno, zaključila o postojanju usklađenih horizontalnih učinaka jer, prema mišljenju te institucije, društvo AM je koordiniralo svoje cijene sa subjektom koji je nastao predloženom koncentracijom i taj je subjekt uzimao u obzir to usklađivanje kako bi donio svoje odluke o određivanju cijena nakon predložene koncentracije. U točkama 268. i 269. navedene presude, Opći je sud odbio tu argumentaciju društva thyssenkrupp i, u biti, utvrdio da Komisija nije, čak ni implicitno, utvrdila postojanje bilo kakvih usklađenih horizontalnih učinaka između društva AM i subjekta nastalog tom koncentracijom.

292

S druge strane, u točkama 282. do 290. iste presude, Opći je sud odbio argumentaciju društva thyssenkrupp prema kojoj je, u biti, sporna odluka zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni u pogledu dokaza na temelju kojih je utvrđeno nepostojanje poticaja od strane AM da nakon predložene koncentracije, unatoč golemim kapacitetima kojima raspolaže, ograniči rast cijena.

293	U okviru svoje ocjene, Opći sud nije ni na koji način utvrdio da će se povećanja cijena nakon predložene koncentracije poduprijeti samo prijetnjom odmazde od strane subjekta nastalog tom koncentracijom ako se AM ne prilagodi povećanjima cijena.

294

Kao treće i posljednje, kad je riječ o argumentaciji društva thyssenkrupp iz točaka 284. do 286. ove presude, valja istaknuti da se ona, što se tiče točaka 611., 612., 615., 617. i 619. pobijane presude, tiče ispitivanja od strane Općeg suda trećeg dijela četvrtog tužbenog razloga prvostupanjske tužbe, koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava i očite pogreške u ocjeni u pogledu mogućnosti korisnika da promijene dobavljača u EGP‑u.

295

Iz točaka 611. do 620. pobijane presude dovoljno jasno proizlazi da, suprotno onomo što tvrdi društvo thyssenkrupp, Opći sud nije samo odbio prigovor tog društva prema kojem Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da nakon namjeravane koncentracije AM nije održiva alternativa za korisnike TP‑a ili ECCS‑a, nego je i proveo vlastitu ocjenu Komisijinih zaključaka.

296

Naime, nakon što je, osobito u točkama 612. i 616. pobijane presude, utvrdio da, što se tiče kako tržišta TP‑a tako i onog ECCS‑a, Komisija potkrijepila svoju prospektivnu analizu poticaja AM‑a da se suprotstavi mogućem povećanju cijena subjekta nastalog predloženom koncentracijom, Opći sud je, najprije, u točki 614. te presude ispitao je li ta analiza bila u skladu s točkama 32. do 35. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, koja se nalazi pod naslovom „Konkurenti vjerojatno neće povećati ponudu u slučaju povećanja cijena”. Na kraju ispitivanja smatrao je da povećanje proizvodnje nije bilo vjerojatno, osobito kada su konkurenti imali ograničenja kapaciteta, kao što je to ovdje slučaj s društvom AM za TP.

297

Nadalje, kao što to proizlazi iz točke 615. pobijane presude, Opći je sud ispitao Komisijinu prospektivnu analizu i utvrdio da je bilo vrlo vjerojatno da bi, suočeni sa potencijalnim povećanjem cijena od strane subjekta nastalog predloženom koncentracijom, klijenti koji bi se pokušali obratiti konkurentu, kao što je društvo AM, koji je jedini drugi važan sudionik na dotičnom tržištu, također bili suočeni s povećanjima cijena.

298

Naime, prema mišljenju Općeg suda, kada takav konkurent otkrije da se potražnja za njegovim proizvodima povećava, on je sam jednostrano potaknut povećati cijene, a ne ih održavati konstantnima ili ih smanjivati kako bi pridobio nove korisnike, jer bi to bilo u suprotnosti sa optimizaciji njegovih dobiti. Stoga je Opći sud prihvatio Komisijinu prospektivnu analizu kao dosljednu i vrlo uvjerljivu te se, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, Općem sudu ne može prigovoriti da je u točki 615. pobijane presude pogrešno utvrdio moguće ponašanje društva AM u slučaju povećanja cijena od strane subjekta nastalog predloženom koncentracijom, uzimajući u obzir, osobito, ograničenja kapaciteta tog društva, navedena u točki 613. te presude.

299

Osim toga, u točki 617. pobijane presude, Opći je sud smatrao da se obrazloženje, izneseno u točki 612. i sljedećima te presude, relevantno za tržište TP‑a, u biti, primjenjuje i na tržište ECCS‑a. Tako je potvrdio da je Komisijina prospektivna analiza, prema kojoj AM ne bi bio potaknut da se suprotstavi eventualnom povećanju cijena ECCS‑a nakon predložene koncentracije, nego da ga slijedi i da ima koristi od njega, zapravo bila jednako dosljedna i vrlo uvjerljiva, uzimajući u obzir činjenicu da bi oligopolistička struktura tržišta ECCS‑a nakon te koncentracije vjerojatno dodatno ojačala.

300

Naposljetku, Opći sud je, u točki 619. pobijane presude, smatrao da se Komisijina prospektivna analiza, provedena u uvodnim izjavama 1288. i 1289. kao i u uvodnoj izjavi 1294. i sljedećima sporne odluke, doista temeljila na čvrstoj ekonomskoj analizi reakcije društva AM na moguće povećanje cijena subjekta nastalog koncentracijom na tržištima TP‑a i ECCS‑a.

301	U tim se okolnostima, Općem sudu ne može prigovoriti da nije proveo vlastitu ocjenu Komisijine procjene bi li društvo AM bio održiva alternativa za korisnike TP‑a ili ECCS‑a. Taj prigovor društva thyssenkrupp stoga proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude.

302

Općem sudu se ne može prigovoriti da je, u točki 613. i sljedećim točkama pobijane presude, propustio ocijeniti koji su se rezervni kapaciteti mogli smatrati „dostatnima”. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da, s jedne strane, ni iz točke 136. tužbe u prvostupanjskom postupku ni iz točke 601. pobijane presude, u kojoj je iznesena argumentacija društva thyssenkrupp u prvom stupnju, ne proizlazi da je to društvo istaknulo takav argument pred Općim sudom, zbog čega je taj prigovor očito nedopušten. S druge strane, Opći je sud uzeo je u obzir rezervne kapacitete društva AM jer se, kao što to proizlazi iz točaka 612., 613., 618. i 619. te presude, Opći je sud pozvao na uvodnu izjavu 1289. sporne odluke, koja sadržava procjenu rezervnih kapaciteta konkurenata subjekta nastalog predloženom koncentracijom, a osobito kapaciteta društva AM.

303	Iz toga slijedi da četvrti dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Peti dio trećeg žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

304

Svojim prvim prigovorom društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu, kao prvo, da je propustio istaknuti da na temelju trenutačne strategije društva TSE nije bilo moguće smatrati da korisnici sa sjedištem u EGP‑u nisu predstavljali strateški cilj za azijske dobavljače Posco, Hyundai Steel i Baosteel, a da te tvrtke nisu izravno pitali koji im je strateški cilj. Kao drugo, društvo thyssenkrupp smatra da postoji proturječnost u točki 545. pobijane presude, s obzirom na to da je Opći sud u toj točki smatrao, s jedne strane, da su Posco, Hyundai Steel i Baosteel uspjeli zadovoljiti znatan dio potreba određenih korisnika i, s druge strane, da „korisnici sami izražavaju jasnu sklonost opskrbi unutar EGP‑a”. Kao treće, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud, u točki 545. pobijane presude, pogrešno od tog društva zahtijevao da dokaže da su se svi korisnici u velikoj mjeri mogli opskrbljivati preko uvoznika. Kao četvrto, društvo thyssenkrupp ističe da je Opći sud zanemario relevantne dokaze, kada je u točki 545. pobijane presude, smatrao da se razlozi kojima se nastoji opravdati činjenica da se društvo Fiat Chrysler Automobiles NV (u daljnjem tekstu: FCA) opskrbljivalo uvozom nisu mogli prenijeti na druge korisnike.

305

Svojim drugim prigovorom, društvo thyssenkrupp ističe, kao prvo, da, u točki 645. pobijane presude, Opći sud nije proveo vlastitu analizu argumenata društva thyssenkrupp koji se temelje na tome da je Komisija dala nerazmjernu težinu određenim izjavama korisnika u pogledu ograničenja koja se navodno mogu pripisati nestabilnosti potražnje, nego je samo opisao Komisijin pristup i uputio na odgovore dane na upitnik 13., a da nije pružio druga objašnjenja.

306

Kao drugo, prema mišljenju društva thyssenkrupp, Opći je sud, u točki 646. pobijane presude, prebacio teret dokazivanja smatrajući da prigovor koji ističe društvo thyssenkrupp, prema kojem je Komisija zanemarila činjenicu da su sami sudionici prodavale znatne količine korisnicima sa sjedištem izvan EGP‑a, može imati samo vrlo ograničen značaj za analizu tržišta o kojima je riječ i reakcije korisnika sa sjedištem unutar EGP‑a, s obzirom na to da društvo thyssenkrupp nije dokazalo suprotno.

307

Kao treće, društvo thyssenkrupp ističe, s jedne strane, da je Opći sud u točki 647. pobijane presude iskrivio dokaze kojima je raspolagao i da je njegovo obrazloženje proturječno. Ono smatra zapravo, da iako je Opći sud utvrdio da interni dokumenti društva thyssenkrupp, prikazani u slikama 200. i 201. sporne odluke, „[su potvrdili]” Komisijina utvrđenja o važnosti rokova, pogrešno tumačenje tih internih dokumenata od strane Komisije nužno ima utjecaj na ocjenu te institucije.

308

S druge strane, što se tiče kvalitete uvoza, društvo thyssenkrupp je u biti prigovorilo Komisiji da je, u uvodnim izjavama 1312. do 1316. sporne odluke, izabrala citate iz svojeg istraživanja tržišta i zanemarila informacije koje potječu od sudionika ili iz tog istraživanja koji im proturječe. U tom pogledu, društvo thyssenkrupp smatra da, iz točke 649. pobijane presude, proizlazi da se Opći sud ograničio na pozivanje na odgovore dane na pitanje 63. upitnika 4., a da nije proveo vlastitu analizu.

309	Komisija osporava osnovanost argumentacije društva thyssenkrupp kao i dopuštenost određenih njegovih argumenta.

– Ocjena Suda

310	Što se tiče prvog prigovora društva thyssenkruppa o utjecaju uvoza proizvoda Auto HDG‑a na tržišno natjecanje, valja istaknuti da je Opći sud ispitao sedmi dio trećeg tužbenog razloga prvostupanjske tužbe u točkama 534. do 551. pobijane presude.

311	Najprije, u točkama 541. do 544. te presude, Opći je sud ispitao prigovor koji je Komisiji uputilo društvo thyssenkrupp, prema kojem ta institucija nije dovoljno ispitala u kojoj mjeri uvoz predstavlja ograničenje na sudionike nakon provedbe predložene koncentracije.

312

U tom je pogledu, Opći sud, u biti, smatrao, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 974. sporne odluke, da je istraživanje tržišta koje je provela Komisija otkrilo da su budući tokovi mogućeg uvoza Auto HDG‑a u EGP bili minimalni i da uvoz predstavlja ograničen pritisak zbog strukturnih i regulatornih čimbenika, kao što su dulji rokovi provedbe, nedostatak reaktivnosti uvoznika, rizik od oštećenja tijekom prijevoza, nedostatak tehničkih kapaciteta dobavljača koji se nalaze izvan EGP‑a, nedostatak trgovinske prisutnosti u EGP‑u i nedavno uvedene mjere trgovinske zaštite za uvoz Auto HDG proizvoda.

313

Nadalje, u točkama 545. i 546. pobijane presude Opći sud je, u biti, smatrao da rijedak primjer FCA‑a, kao klijenta koji se opskrbljuje pribjegavanjem uvozu, na koji se poziva društvo thyssenkrupp, ne može sam po sebi dovesti u pitanje činjenicu da se velika većina korisnika u automobilskom sektoru ne opskrbljuje ili to čini u zanemarivom obujmu od dobavljača sa sjedištem izvan EGP‑a, što nije vjerojatno da će se u budućnosti promijeniti, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 974. i 981. sporne odluke, koje društvo thyssenkrupp nije osporavalo. Konkretno, Opći je sud smatrao da činjenica da se određeni korisnik automobila opsrkbljuje putem uvoza nije značilo da to isto vrijedi za sve korisnike.

314

Osim toga, u točkama 547. do 549. pobijane presude, Opći je sud ispitao prigovor koji je Komisiji uputilo društvo thyssenkrupp, prema kojem je ta institucija,u uvodnoj izjavi 1001. sporne odluke, a da pritom nije pitala društva Posco, Hyundai Steel i Baosteel jesu li korisnici sa sjedištem u EGP‑u bili njihov strateški cilj, iz trenutačne strategije društva TSE zaključila da ti korisnici sa sjedištem u EGP‑u nisu bili takav cilj za ta društva.

315

U tom pogledu, kao prvo, Opći sud je smatrao da navedena društva svoje strategije nisu usmjerila na korisnike u EGP‑u, jer je prijevoz proizvoda na svjetskoj razini bio težak i skup. Kao drugo, Opći sud je utvrdio da se Komisija oslonila na tablicu br. 8 iz sporne odluke, izrađenu na temelju podataka koje su dostavili sudionici u predloženoj koncentraciji, kako bi potvrdila da ograničeni obujam uvoza u EGP upućuje na to da je taj uvoz predstavljao ograničen pritisak na dobavljače sa sjedištem u EGP‑u. Kao treće, Opći sud smatrao je da je Komisijino istraživanje tržišta pokazalo da korisnici sami izražavaju jasnu sklonost opskrbi unutar EGP‑a. Stoga je Opći sud smatrao da bi, čak i pod pretpostavkom da Komisija iz trenutačne strategije društva TSE nije zaključila da korisnici tog društva nisu bili strateški cilj za društva Posco, Hyundai Steel i Baosteel, ta institucija nužno došla do istog zaključka, odnosno da navedeni korisnici nisu strateški cilj za ta društva.

316	Naposljetku, u točki 550. pobijane presude, Opći je sud utvrdio da je društvo Posco od male važnosti kao konkurent društava thyssenkrupp i TSE na tržištu Auto HDG‑a u EGP‑u. Društvo thyssenkrupp to utvrđenje nije pobilo pred Sudom.

317

Stoga je Opći sud, u točki 551. pobijane presude utvrdio da, s obzirom na sva obrazloženja iz točaka 540. do 550. te presude, društvo thyssenkrupp ne može valjano prigovoriti Komisiji da je u uvodnim izjavama 967. do 1033. sporne odluke počinila očite pogreške u ocjeni kojima je zahvaćen zaključak prema kojem je uvoz predstavljao ograničen konkurentski pritisak na dobavljače koji se nalaze u EGP‑u u sektoru AutoHDG‑a unutar EGP‑a.

318	U tom kontekstu valja, kao prvo, ispitati treći argument iznesen u okviru prvog prigovora društva thyssenkrupp, prema kojem je Opći sud, u točki 545. pobijane presude, od tog društva pogrešno zahtijevao da dokaže da su se svi korisnici u velikoj mjeri mogli opskrbljivati preko uvoznika.

319	U tom pogledu valja utvrditi da ta tvrdnja proizlazi iz pogrešnog tumačenja te točke 545.

320

Konkretno, u navedenoj točci 545. Opći je sud smatrao da "činjenica da se određeni korisnik automobila opsrkbljuje putem uvoza ne znači da to vrijedi za sve korisnike". Kao treće, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud, u točki 545. pobijane presude, pogrešno od tog društva zahtijevao da dokaže da su se svi korisnici u velikoj mjeri mogli opskrbljivati preko uvoznika. Naime, Opći je sud pojasnio da „[u] svakom slučaju, samo jedan primjer, čak i nekoliko rijetkih primjera, ne mogu sami po sebi dovesti u pitanje činjenicu da se velika većina korisnika u automobilskom sektoru ne opskrbljuje ili to čini u zanemarivom obujmu od dobavljača sa sjedištem izvan EGP‑a”. Stoga valja smatrati da je Opći sud samo pojasnio da se opći zaključak nije mogao izvući iz pojedinačnih primjera.

321

Kao drugo, valja ispitati četvrti argument iznesen u okviru prvog prigovora društva thyssenkrupp, prema kojem je Opći sud, u točki 545. pobijane presude, zanemario relevantne dokaze kada je smatrao da se razlozi kojima se nastoji opravdati činjenica da se društvo FCA opskrbljivalo uvozom ne mogu prenijeti na druge korisnike.

322

U tom pogledu, budući da društvo thyssenkrupp ne osporava, u suštini, ocjenu Općeg suda iz točke 545. pobijane presude, prema kojoj „ jedan primjer, čak i nekoliko rijetkih primjera, ne mogu sami po sebi dovesti u pitanje činjenicu da se velika većina korisnika u automobilskom sektoru ne opskrbljuje ili to čini u zanemarivom obujmu od dobavljača sa sjedištem izvan EGP‑a”, valja odbiti cijelokupnu argumentaciju društva thyssenkrupp koja se odnosi na FCA kao bespredmetnu.

323

Kao drugo, primjereno je razmotriti drugi argument formuliran u kontekstu prvog prigovora društva thyssenkrupp, prema kojemu je postojala proturječnost u točki 545. pobijane presude, s obzirom na to da je Opći sud u toj točki smatrao, s jedne strane, da su Posco, Hyundai Steel i Baosteel uspjeli opskrbiti znatan dio potreba određenih korisnika i, s druge strane, da „korisnici sami izražavaju jasnu sklonost opskrbi unutar EGP‑a”.

324

Naime, taj se argument temelji na pogrešnom tumačenju točke 545. pobijane presude. Naime, u toj točki 545. Opći sud uopće nije smatrao da su društva Posco, Hyundai Steel i Baosteel opskrbljivali znatan dio potreba određenih ili svih korisnika sa sjedištem u EGP‑u. Naprotiv, kao što je to istaknuto u točki 313. ove presude, Opći je sud pojasnio, u biti, da rijedak primjer društva FCA koji navodi društvo thyssenkrupp ne može sam po sebi dovesti u pitanje činjenicu da se velika većina korisnika u automobilskom sektoru sa sjedištem u EGP‑u nije opskrbljivala ili je to činila u zanemarivom obujmu od dobavljača sa sjedištem izvan EGP‑a. Konkretno, Opći je sud smatrao da činjenica da se određeni korisnik automobila opsrkbljuje putem uvoza nije značilo da to vrijedi za sve korisnike. To je razmatranje u skladu s utvrđenjem prema kojem korisnici nisu strateški cilj za dobavljače sa sjedištem izvan EGP‑a.

325

Kao četvrto i posljednje, valja razmotriti prvi argument istaknut u okviru prvog prigovora društva thyssenkrupp, kojim to društvo smatra da Opći sud nije mogao, na temelju informacija kojima je raspolagao, smatrati da korisnici iz EGP‑a nisu strateški cilj za te azijske dobavljače, a da izravno ne pita društva Posco, Hyundai Steel i Baosteel koji je bio njihov strateški cilj.

326

Taj argument stoga valja odbaciti kao bespredmetan. Zapravo, pitanje jesu li klijenti s poslovnim nastanom u EGP‑u predstavljali strateški cilj za društva Posco, Hyundai Steel i Baosteel nije relevantno jer je, s jedne strane, kao što je vidljivo iz točaka 541. do 544. pobijane presude, istraživanje tržišta koje je provela Komisija otkrilo da su budući tokovi mogućeg uvoza Auto HDG‑a u EGP bili minimalni i da uvoz predstavlja ograničen pritisak zbog strukturnih i regulatornih čimbenika, kao što su dulji rokovi provedbe, nedostatak reaktivnosti uvoznika, rizik od oštećenja tijekom prijevoza, nedostatak tehničkih kapaciteta dobavljača koji se nalaze izvan EGP‑a, nedostatak trgovinske prisutnosti u EGP‑u i nedavno uvedene mjere trgovinske zaštite za uvoz Auto HDG proizvoda.

327

Nadalje, u točkama 545. i 546. pobijane presude Opći sud je utvrdio da se velika većina korisnika u automobilskom sektoru nije opskrbljivala ili je to činila u zanemarivom obujmu od dobavljača sa sjedištem izvan EGP‑a, što nije bilo vjerojatno da će se u budućnosti promijeniti, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 974. i 981. sporne odluke, koje društvo thyssenkrupp nije osporavalo.

328

Naime, čak i pod pretpostavkom da je Komisija iz trenutačne strategije TSE‑a pogrešno zaključila da ti korisnici nisu bili strateški cilj za te dobavljače, takva moguća pogreška ne može sama posebe utjecati na ocjenu Općeg suda, u točki 551. pobijane presude, prema kojem, s obzirom na sva razmatranja iz točaka 540. do 550. te presude, društvo thyssenkrupp ne može valjano prigovoriti Komisiji da je u uvodnim izjavama 967. do 1033. sporne odluke počinila očite pogreške u ocjeni kojima je zahvaćen zaključak prema kojem je uvoz predstavljao ograničen konkurentski pritisak na dobavljače koji se nalaze u EGP‑u u sektoru AutoHDG‑a unutar EGP‑a.

329	Slijedom toga, prvi prigovor valja odbiti kao neosnovan.

330

Što se tiče prvog od triju argumenata istaknutih u okviru drugog prigovora, iz točke 305. ove presude, valja smatrati da se taj argument temelji na pogrešnom tumačenju točke 645. pobijane presude. U toj točki 645. Opći je sud precizirao da „iz istraživanja tržišta koje je provela Komisija i, osobito, odgovora na upitnik 13. (dodatak A.4h) proizlazi da Komisija [nije], kao što to tvrdi [društvo thyssenkrupp], dala težinu koja je nerazmjerna određenim izjavama korisnika. Naime, zaključci Komisije, u uvodnim izjavama 1307. do 1309. [sporne] odluke, razumno [su odražavali] te odgovore“. On dodaje da, „ iako Komisija, u spornoj odluci, [nije] spomenula, u [spornoj] odluci, izjave korisnika koji su potvrdili uporabu konsignacijskih zaliha u EGP‑u ili činjenicu da su dopuštali duge rokove, to [nije značilo] nužno da ih [je] Komisija zanemarila. U ovom slučaju Komisija [je] samo smatrala, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 1311. navedene odluke, da te izjave nisu bile dovoljno reprezentativne ili relevantne među svim odgovorima korisnika dobivenima u okviru njezina ispitivanja tržišta“. Na kraju je naglasio “da je, nakon čitanja odgovora na spomenuti upitnik 13, to zapravo i [bilo] tako.

331

Iz te točke dovoljno jasno proizlazi da je, kada se Opći sud pozivao na istraživanje tržišta koje je provela Komisija, a osobito na odgovore na upitnik 13., i zaključio da iz toga proizlazi da Komisija nije pridala nerazmjernu težinu izjavama korisnika, taj sud proveo vlastito ispitivanje dokaza. Realnost ovog ispitivanja je, osim toga, potkrijepljena, s jedne strane, drugom rečenicom točke 645. pobijane presude, u kojoj je Opći sud procijenio da su Komisijina utvrđenja „razumno [odražavala] te odgovore” i, s druge strane, zadnjom rečenicom te točke iz koje, nedvojbeno, proizlazi da je Opći sud dao vlastito tumačenje tih odgovora.

332	U tim okolnostima, prvi argument društva thyssenkrupp u okviru drugog prigovora treba odbiti kao neosnovan.

333

Što se tiče drugog argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora navedenog u točki 306. ove presude, dovoljno je istaknuti da taj argument proizlazi iz pogrešnog tumačenja točke 646. pobijane presude, jer je, kao što to proizlazi iz te točke, Opći sud, zapravo, smatrao da je taj prigovor praktički irelevantan za analizu Komisije o konkurentskom pritisku nad subjektom nastalom koncentracijom uzrokovanog uvozom. Taj argument stoga treba odbiti kao neosnovan.

334

Što se tiče trećeg argumenta istaknutog u okviru drugog prigovora, navedenog u točki 307. ove presude, dovoljno je utvrditi, što se tiče navodnog iskrivljavanja dokaza, da, u ovom slučaju, društvo thyssenkrupp samo općenito kritizira ocjene Općeg suda, a da pritom nije utvrdio da se njegovo obrazloženje temelji na iskrivljavanju konkretnih dokaza iz kojih je očito da je taj sud očito prekoračio granice razumne ocjene. Stoga, i u tom dijelu, argumentaciju društva thyssenkrupp treba odbaciti kao nedopuštenu, jer nije u skladu sa zahtjevima navedenima u točki 102. ove presude.

335

Budući da društvo thyssenkrupp usto ističe da je obrazloženje iz točke 647. pobijane presude proturječno, valja istaknuti da njegova argumentacija proizlazi iz pogrešnog tumačenja te točke. Naime, u navedenoj točki 647., Opći je sud smatrao da su Komisijina utvrđenja koja se odnose na važnost rokova isporuke kao relevantnog čimbenika za ocjenu toga je li uvoz izvršio konkurentski pritisak na subjekt nastao predloženom koncentracijom u sektoru čelika s metalnom prevlakom namijenjenog ambalaži u EGP‑u, bila valjano i dovoljno potkrijepljena, u uvodnim izjavama 1307. do 1309. i 1311. sporne odluke.

336

Stoga je taj sud smatrao da pitanje je li Komisija počinila pogrešku u tumačenju internih dokumenata, prikazanih u slikama 200. i 201. sporne odluke, koji samo „potvrđuju” Komisijina utvrđenja, ne može imati nikakav odlučujući utjecaj na Komisijinu analizu koja je dovoljno potkrijepljena drugim dokazima.

337	U tim okolnostima, argumentaciju društva thyssenkrupp, koja se temelji na proturječnom obrazloženju u točki 647. pobijane presude, treba odbiti kao neosnovanu.

338	Naposljetku, što se tiče argumenta prema kojem je Opći sud u točki 649. pobijane presude samo uputio na odgovore na pitanje iz upitnika koje je upotrijebila Komisija, a da nije proveo vlastitu analizu, valja smatrati da taj argument također proizlazi iz pogrešnog tumačenja te točke 649.

339

Naime, iz navedene točke 649. proizlazi da je Opći sud presudio da treba odbiti argumentaciju društva thyssenkrupp prema kojoj je manje od polovice korisnika s kojima se savjetovalo izjavilo da postoje razlike između dobavljača sa sjedištem unutar EGP‑a i uvoznika sa sjedištem izvan EGP‑a u pogledu njihove sposobnosti da odgovore na potražnju korisnika. Kako bi opravdao tu ocjenu, Opći je sud smatrao da je društvo thyssenkrupp djelomično i pristrano tumačio odgovore koje su klijenti dali na pitanje o kojemu je riječ. Kao što to proizlazi iz treće rečenice točke 649. pobijane presude, Opći je sud nužno proveo vlastito ispitivanje odgovora na to pitanje iz upitnika, kada je utvrdio da, suprotno onomu što tvrdi društvo thyssenkrupp, iz tih odgovora proizlazi da je većina korisnika koji su odgovorili na to pitanje spomenula postojanje takvih razlika.

340	Stoga, drugi prigovor petog dijela stoga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

341	S obzirom na sva prethodna razmatranja, peti dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Šesti dio trećeg žalbenog razloga

– Argumentacija stranaka

342	Društvo ThyssenKrupp ističe da je Opći sud, u točkama 377. do 384. i 594. do 597. pobijane presude, iskrivio dokaze kojima je raspolagao i da je počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom sudskog nadzora Komisijina izračuna IHH‑a u pogledu tržišta HDG‑a, TP‑a i ECCS‑a.

343

U ovom slučaju, prema mišljenju društva thyssenkrupp, HHU‑i koje je Komisija izračunala za odnosna mjerodavna tržišta umjetno su povećani te je Opći sud trebao procijeniti da se te očito pogrešne brojke ne mogu upotrijebiti kako bi se dokazalo postojanje moguće bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja na tim tržištima. Naime, Opći sud pogrešno je smatrao da ti HHU‑ovi nisu imali nikakav utjecaj na Komisijinu ocjenu i da je primjena točnih HHI‑ja dovela tu instituciju do istog rezultata, odnosno do utvrđenja bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja.

344	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

– Ocjena Suda

345	Što se tiče, kao prvo, tržišta HDG‑a, valja istaknuti da je Opći sud, u točkama 370. do 384. pobijane presude, ispitao prigovore društva thyssenkrupp koji se odnose na izračun HHI‑ja prije i nakon provedbe predložene koncentracije.

346

U okviru svojeg ispitivanja, Opći je sud u točkama 379. i 381. te presude, u biti, smatrao da, čak ako se prihvatiti izračun koji je predložilo društvo thyssenkrupp u kojem se navodi da je HHI na tržištu HDG‑a bio 1821 prije predložene koncentracije i 2013 nakon nje, s deltom od 192, razine rasta HHI‑ja za tržište HDG‑a premašuju pragove utvrđene u točkama 19. do 21. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, iznad kojih bi moglo doći do problema u pogledu horizontalnog tržišnog natjecanja na tržištu o kojemu je riječ, kao što je slučaj i u Komisijinu izračunu.

347	Osim toga, iz točke 381. navedene presude proizlazi da je Opći sud naglasio da je delta bila identična, i u Komisijinom izračunu i u izračunu društva thyssenkrup, što je značilo da ni u tom pogledu nije postojala razlika između dvaju izračuna HHI‑ja.

348

Što se tiče, kao drugo, tržišta TP‑a i ECCS‑a, iz točaka 594. do 596. pobijane presude proizlazi da je Opći sud, iako je društvo thyssenkrupp u biti prigovorilo Komisiji da je počinila istu pogrešku u izračunu kao onu koju je počinila za tržište Auto HDG‑a, odbio taj prigovor kao bespredmetan iz istih razloga.

349	U tim je okolnostima, Opći sud mogao smatrati, a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, da valja odbiti argumentaciju društva thyssenkrupp, koja se temelji na pogreškama u izračunu HHI‑ja kao bespredmetnu.

350

Naime, iz točaka 16. i 21. Smjernica o horizontalnim koncentracijama proizlazi da apsolutna razina HHI‑ja može dati prvu naznaku konkurentskih pritisaka koji će se izvršavati na tržištu nakon predložene koncentracije. Osim toga, Komisija upotrebljava deltu kao koristan pokazatelj za izmjenu stupnja koncentracije koja će izravno proizaći iz te koncentracije. U svakom slučaju , te vrijednosti ne dovode do pretpostavke postojanja ili nepostojanja takvih problema.

351	Ako vrijednosti IHH‑a i delte prelaze pragove navedene u točki 20. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, ta bi se okolnost mogla upotrijebiti kao pokazatelj potencijalnih protutržišnih učinaka koncentracije o kojoj je riječ.

352

Stoga, budući da društvo thyssenkrupp ne osporava činjenicu da su, neovisno o primijenjenoj metodi izračuna (uključujući metodu izračuna koju predlaže društvo thyssenkrupp), HHI‑ovi i delta veći od pragova navedenih u točki 20. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, šesti dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

353	Što se tiče argumenta društva thyssenkruppa koji se temelji na iskrivljavanju određenih dokaza iz spisa kojim je raspolagao Opći sud, treba ga odbaciti kao nedopušten jer to društvo nije precizno identificiralo te dokaze.

354	Iz toga slijedi da šesti dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

355	S obzirom na sva prethodna razmatranja, treći žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Četvrti žalbeni razlog

Argumentacija stranaka

356

Svojim prvim prigovorom društvo thyssenkrupp prigovara Općem sudu da je, u točkama 300. do 303. pobijane presude, iskrivio određene dokaze i da, slijedom toga, nije odlučio o njegovoj argumentaciji koja čini dio trećeg prigovora drugog dijela trećeg tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku koji se temelji na tome da je Komisija sudionike u predloženoj koncentraciji obavijestila o svojoj novoj ekonomskoj analizi, kako je iznesena u uvodnoj izjavi 1095. sporne odluke, tek u fazi konačne odluke.

357

Društvo thyssenKrupp, u biti, tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze iz njegova spisa na način koji je, očito, u suprotnosti s pravilnim tumačenjem navedene uvodne izjave. To društvo napominje da je Opći sud, u točkama 301. i 302. pobijane presude, uputio samo na dopis o činjenicama i da je pogrešno tvrdio da Komisija nije ni na koji način izmijenila ekonomsku analizu koju je iznijela u navedenoj uvodnoj izjavi.

358

Svojim drugim prigovorom društvo thyssenkrupp tvrdi da je, s obzirom na to da uvodna izjava 1095. sporne odluke sadržava novu Komisijinu ekonomsku analizu koja mu je prvi put dostavljena spornom odlukom, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 300. do 303. pobijane presude time što je utvrdio da Komisija nije povrijedila prava obrane društva thyssenkrupp. Konkretno, to društvo tijekom upravnog postupka nije imalo priliku iznijeti svoje prigovore u pogledu te analize, što, prema mišljenju društva thyssenkrupp, predstavlja povredu njegovih prava obrane koja proizlaze iz članka 18. stavka 3. Uredbe br. 139/2004 i članka 13. stavka 2. Uredbe br. 802/2004 kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 1269/2013.

359	Komisija osporava argumentaciju društva thyssenkrupp.

Ocjena Suda

360

Što se tiče prvog prigovora društva thyssenkrupp koji se temelji na iskrivljavanju određenih dokaza iz spisa kojim je raspolagao Opći sud, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz točke 102. ove presude, u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. Stoga, kada žalitelj navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, treba precizno navesti dokaze koji su prema njegovom mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi, koje su prema njegovoj ocjeni, dovele opći sud do iskrivljavanja dokaza.

361	U ovom slučaju, društvo thyssenkrupp, u biti, samo prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze iz njegova spisa i da je, stoga, u točkama 300. do 302. pobijane presude, pogrešno smatrao da uvodna izjava 1095. sporne odluke ne sadržava nikakvu novu Komisijinu ekonomsku analizu.

362

To društvo ipak ne navodi pogreške u analizi koje su, u svojoj ocjeni dokumenta na koji se odnosi žalba, dovele Opći sud do iskrivljavanja na koje se poziva. Ono samo općenito kritizira utvrđenja tog suda, a da pritom nije utvrdio da se njegovo obrazloženje temelji na konkretnom iskrivljavanju dokaza niti da je očito da je taj sud očito prekoračio granice razumne ocjene.

363	Stoga, prvi prigovor četvrtog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

364

Što se tiče drugog prigovora društva thyssenkruppa koji se temelji na tome da su prava obrane tog društva povrijeđena jer ono, tijekom upravnog postupka, nije imalo priliku iznijeti svoje prigovore u pogledu navodne nove ekonomske analize iz uvodne izjave 1095. sporne odluke, iz točke 302. pobijane presude proizlazi da je Opći sud smatrao da ta uvodna izjava ne sadržava nikakvu novu Komisijinu ekonomsku analizu.

365	Posljedično, budući da, kao što to proizlazi iz točaka 361. i 362. ove presude, društvo thyssenkrupp nije uspjelo dokazati da je Opći sud iskrivio dokaze tako što je došao do takvog utvrđenja, drugi prigovor četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

366	Stoga, četvrti žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

Peti žalbeni razlog

Argumentacija stranaka

367	U petom žalbenom razlogu društvo thyssenkrupp tvrdi, u biti, da Opći sud nije odlučio o sedmom žalbenom razlogu istaknutom u prvostupanjskoj tužbi jer ga nije pravilno shvatio.

368

Tim sedmim žalbenim razlogom, društvo thyssenkrupp nije samo istaknuo da je Komisija počinila postupovnu pogrešku time što nije iskoristila svoje provedbene ovlasti kako bi primila veći broj odgovora na obične zahtjeve za dostavljanjem podataka poslane u skladu s člankom 11. Uredbe br. 139/2004. Naime, tim je žalbenim razlogom, društvo thyssenkrupp također, u biti, tvrdilo da Komisija ne mora dati dokaznu vrijednost nasumičnim i nepotpunim odgovorima koje je primila tijekom upravnog postupka, osobito, zato što je manje od polovice adresata za koje je Komisija smatrala da je potrebno poslati obične zahtjeve za dostavljanjem podataka doista odgovorilo.

369

U mjeri u kojoj je Komisija smatrala da je trebala dobiti potrebne informacije u smislu članka 11. Uredbe br. 139/2004, ona ne može poslati obične zahtjeve za dostavljanjem podataka, pod prijetnjom nezakonitosti takvog postupovnog pristupa. Stoga, zbog premalog broja primljenih odgovora, potonji se nisu mogli smatrati vjerojatnim da predstavljaju mišljenje svih sudionika na tržištu ili, barem, svih sudionika na tržištu koji su primili zahtjev za dostavljanjem podataka. Stoga, odgovori koje je Komisija primila, u ovom slučaju, nisu mogli opravdati odluku kojom se zabranjuje predložena koncentracija.

370

Kao drugo, društvo thyssenkrupp tvrdi da je Opći sud, u točki 956. pobijane presude, pogrešno smatrao da postoji stopa odgovora na zahtjeve za dostavljanjem podataka koja omogućuje pouzdano mjerenje reprezentativnosti dotičnog tržišta. Konkretno, društvo thyssenkrupp smatra da nije važno je li postotak odgovora koje je primio od konkurenata veći ili manji od „praga od 50 %” ukupnog broja zahtjeva za dostavljanjem podataka koje je poslala Komisija, s obzirom na to da takav prag ne postoji i da je broj primljenih odgovora u ovom slučaju očito bio prenizak.

371	Osim toga, društvo thyssenkrupp smatra da je Opći sud počinio pogrešku time što je u točki 956. pobijane presude utvrdio da se ne može osporavati pouzdanost Komisijine tvrdnje prema kojoj je premašen prag od 50 % odgovora.

372	Komisija tvrdi da je argumentacija društva thyssenkrupp nedopuštena i, u svakom slučaju, neosnovana.

Ocjena Suda

373

Što se tiče dopuštenosti petog žalbenog razloga koji je istaknulo društvo thyssenkrupp, valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, taj žalbeni razlog, kojim se Općem sudu prigovara, s jedne strane, neispitivanje sedmog tužbenog razloga prvostupanjske tužbe i, s druge strane, određivanje praga koji omogućuje pouzdano mjerenje reprezentativnosti dotičnog tržišta, otvara pravna pitanja i ne može ga se odbaciti kao nedopušten.

374	Što se tiče osnovanosti, kao prvo, argumentacije društva thyssenkrupp, koja se temelji na tome da Opći sud nije odlučio o sedmom tužbenom razlogu prvostupanjske tužbe jer ga nije pravilno razumio, valja smatrati da se ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

375

Najprije, valja istaknuti da iz tužbe u prvom stupnju proizlazi da je sedmi tužbeni razlog istaknut u prvostupanjskom postupku bio naslovljen „ Postupovne pogreške u obliku nezahtijevanja odgovora na zahtjeve za dostavljanjem podataka”. On je, stoga, bio usmjeren na eventualnu postupovnu pogrešku Komisije.

376

Iz sadržaja navedenog tužbenog razloga, a osobito, iz točaka 197. do 199. tužbe u prvom stupnju također proizlazi da je društvo thyssenkrupp samo kritizirao činjenicu da je, u ovom slučaju, Komisija sudionicima na dotičnom tržištu uputila obične zahtjeve za dostavljanjem podataka i stoga od adresata tih zahtjeva nije zahtijevala da odgovore na njih, iako je imala ovlast zahtijevati odgovore na svoje zahtjeve za dostavljanjem podataka na temelju članaka 11., 14. i 15. Uredbe br. 139/2004. Slijedom toga, kao što to proizlazi iz točke 198. te tužbe, društvo thyssenkrupp je smatralo da je test tržišta koji je Komisija provela koristeći odgovore na navedene zahtjeve bio nevaljan zbog postupovne pogreške, osobito zato što se radilo o situaciji u kojoj „[…] polovina ili više ispitanih osoba nije [odgovorila] na [Komisijine zahtjeve za dostavljanjem podataka] i iz toga su izašle bez ikakve prisilne mjere.”

377	U tom kontekstu valja utvrditi da točka 947. pobijane presude vjerno odražava argumentaciju društva thyssenkrupp iz točaka 197. do 199. tužbe u prvom stupnju.

378	U točkama 950. do 955. pobijane presude, Opći je sud odbio argumentaciju društva thyssenkrupp prema kojoj Komisija nije provela svoja ispitivanja tržišta na primjeren način s procesnopravnog gledišta.

379

Najprije, nakon što je u točki 950. pobijane presude podsjetio na članak 11. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, Opći je sud, pravilno, napravio razliku između zahtjeva za dostavljanjem podataka Komisije ovisno o tome jesu li formulirani običnim zahtjevima ili odlukom. U tom je kontekstu, Opći sud u točkama 951. i 952. navedene presude, pojasnio da, ako adresati ne dostave tražene podatke u određenom roku, Komisija može isključivo može, samo kada su zahtjevi za dostavljanjem podataka formulirani odlukom, odrediti novčanu kaznu na temelju članka 14. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 139/2004 ili periodični penal na temelju njezina članka 15. stavka 1. točke (a).

380

Nadalje, u točkama 953. do 955. pobijane presude, Opći je sud utvrdio da, u ovom slučaju, Komisija je istaknula da je poslala obične zahtjeve za dostavljanjem podataka te je sustavno slala podsjetnike adresatima koji nisu odgovorili u određenom roku, što društvo thyssenkrupp nije osporilo. Što se tiče prigovora tog društva u skladu s kojim je Komisija trebala donijeti odluke na temelju članka 11. stavka 3. Uredbe br. 139/2004, a zatim eventualno pokrenuti postupke izricanja novčanih kazni ili periodičnih penala za svaki slučaj nedostavljanja odgovora sudionika na tržištu, Opći sud je smatrao da takvi zahtjevi za dostavljanjem podatka nisu u skladu sa zahtjevom žurnosti koji obilježava opću strukturu Uredbe br. 139/2004 i kojim se Komisiji nalaže da poštuje stroge rokove za donošenje konačne odluke. Stoga, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast koju Komisija ima u okviru primjene članaka 11., 14. i 15. Uredbe br. 139/2004, Komisiji se ne može prigovoriti da, osim požurnica upućenih adresatima koji nisu odgovorili u određenom roku, nije zahtijevala od svih njih, ili barem, od dovoljnog broja njih da dobije odgovor na njezine zahtjeve za dostavljanjem podatka na temelju navedenih članaka.

381

Naposljetku, što se tiče argumentacije društva thyssenkrupp, iz točke 198. tužbe u prvostupanjskom postupku, prema kojoj „[a]ko do polovice ili više ispitanih osoba ne odgovore i iz toga izlaze bez ikakve prisilne mjere, rezultat ispitivanja tržišta već je s gledišta postupka nevaljan”, Opći sud je, u točki 956. pobijane presude, smatrao da je Komisija, u ovom slučaju, tvrdila da je prosječna stopa odgovora na relevantne upitnike poslane relevantnim sudionicima na tržištu bila veća od 50 % i da se ta stopa ne može smatrati nedovoljno reprezentativnom. Osim toga, Opći je sud utvrdio da društvo thyssenkrupp nije uspijelo dokazati suprotno.

382	U tim se okolnostima, Općem sudu ne može prigovoriti da nije pravilno razumio sedmi tužbeni razlog prvostupanjske tužbe vlastitu ocjenu niti da nije o njemu odlučio.

383

Kao drugo, kad je riječ o argumentaciji društva thyssenkrupp koja se temelji na tome da je Opći sud, u točki 956. pobijane presude, pogrešno smatrao da je postojala stopa odgovora na zahtjeve za dostavljanjem preciznih podataka koja omogućuje pouzdano mjerenje reprezentativnosti dotičnog tržišta, valja istaknuti da se taj argument također temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

384	Točno je da je Opći sud uputio na „prag od 50 %” kada je utvrdio da, u ovom slučaju, prosječna stopa odgovora na upitnik prelazi taj postotak.

385

Međutim, Opći se sud pozvao na navedeni prag kako bi odgovorio na precizan argument društva thyssenkrupp prema kojem Komisija nije trebala uzeti u obzir odgovore na zahtjeve za dostavljanjem podataka koje je primila tijekom upravnog postupka, s obzirom na to da 50 %, odnosno više, poduzetnika s kojima se savjetovalo nije odgovorilo na te zahtjeve.

386	Naime, iz točke 197. tužbe u prvom stupnju, osobito, iz točke 65. odgovora na tužbu društva thyssenkrupp u prvostupanjskom postupku osobito proizlazi da se tužitelj, to jest to društvo, pozvalo na taj postotak pred Općim sudom.

387

Ta je okolnost potvrđena u točki 947. pobijane presude, u kojoj je Opći sud sažeo glavne argumente društva thyssenkrupp. Iz te točke proizlazi da je to društvo smatralo da „s obzirom na to da Komisija nije izvršila prisilu […] kako bi dobila odgovore koji nedostaju od konzultiranih sudionika i uzimajući u obzir prosječnu stopu odgovora manju od 50 %,, kao što to proizlazi iz spisa, iz primljenih odgovora, u spornoj odluci, [nije se mogao] se izvesti nikakav zaključak o tome je li većina korisnika ili konkurenata [dijelila[određeno gledište”.

388	U tom kontekstu valja smatrati da se Opći sud u točki 956. pobijane presude pozvao na taj postotak samo kako bi odgovorio na argumentaciju društva thyssenkrupp.

389

Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da je izveo pravilo prema kojem je, kako bi Komisija mogla uzeti u obzir odgovore na obične zahtjeve za dostavljanjem podataka upućene sudionicima na dotičnom tržištu u okviru analize koncentracije koju je ta institucija provela, potrebno da je barem 50 % adresata tih zahtjeva odgovorilo.

390

Naposljetku, što se tiče argumenta društva thyssenkrupp prema kojem je Opći sud, u točki 956. pobijane presude, pogrešno utvrdio da se ne može osporiti pouzdanost Komisijine tvrdnje prema kojoj je prag od 50 % odgovora u ovom slučaju prekoračen, dovoljno je istaknuti da, iako društvo thyssenkrupp osporava to navodno utvrđenje, to društvo ipak ne osporava da je prosječna stopa odgovora na relevantne upitnike poslane sudionicima na tržištu za koje je Komisija utvrdila bitnu zapreku učinkovitom tržišnom natjecanju, odnosno tržišta Auto HDG‑a i čelika za ambalažu (TP, ECCS i laminirani čelik), stvarno bila iznad praga od 50 %, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 956. pobijane presude. U tim okolnostima, argumentaciju društva thyssenkrupp treba odbiti kao bespredmetnu.

391	U tim okolnostima peti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

392	Budući da nijedan žalbeni razlog kojeg je društvo thyssenkrupp istaknulo u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, predmetnu žalbu valja u cijelosti odbiti.

Troškovi

393

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. Sukladno s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

394	U ovom predmetu, budući da je Komisija podnijela zahtjev da žalitelj snosi troškove i da on u bitnome nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova ove žalbe.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:

1.	Žalba se odbija.

2.	Društvu thyssenkrupp AG nalaže se snošenje troškova.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: engleski