1

Svojom žalbom Penya Barça Lyon: Plus que des supporters (PBL) i Issam Abdelmouine zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 8. veljače 2023., PBL i WA/Komisija (T‑538/21, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:53), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije COMP/C.4/AH/mdr 2021(092342) od 1. rujna 2021. o statusu pritužbe podnesene zbog navodne državne potpore dodijeljene nogometnom klubu Paris Saint‑Germain (SA.64489).

2

Uvodne izjave 32. i 33. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.), propisuju:

3

Članak 1. točka (h) Uredbe br. 2015/1589 predviđa da, za potrebe te uredbe, „zainteresirana strana” znači „svaka država članica i svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik potpore, konkurentski poduzetnici i trgovinske udruge”.

4

Članak 12. navedene uredbe, naslovljen „Ispitivanje, zahtjev za dostavljanje podataka i nalog za dostavljanje podataka”, u stavku 1. propisuje:

„Ne dovodeći u pitanje članak 24., Komisija na vlastitu inicijativu može ispitati podatke o navodno nezakonitoj potpori iz bilo kojeg izvora.

Komisija bez nepotrebne odgode ispituje svaku pritužbu koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s člankom 24. stavkom 2. i osigurava potpuno i redovito obavješćivanje dotične države članice o napretku i ishodima ispitivanja.”

5

Članak 24. te uredbe, naslovljen „Prava zainteresiranih strana”, određuje:

„1.   Nakon što Komisija donese odluku o pokretanju službenog istražnog postupka, svaka zainteresirana strana može dostaviti primjedbe […]. Svakoj zainteresiranoj strani koja je dostavila takve primjedbe, kao i svakom korisniku pojedinačne potpore, dostavlja se primjerak odluke koju je Komisija donijela […].

2.   Svaka zainteresirana strana može podnijeti pritužbu kojom obavještava Komisiju o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore ili o svakom navodnom slučaju zlouporabe potpore. U tom smislu, zainteresirana strana propisno ispunjava obrazac […] i navodi sve obvezne podatke koji se u njemu zahtijevaju.

[…]”

6

Okolnosti spora, kako ih je Opći sud izložio u pobijanoj presudi, mogu se sažeti na sljedeći način.

7

PBL je udruga čiji je cilj „okupljanje navijača” Fútbol Cluba Barcelona (u daljnjem tekstu: FCB), profesionalnog nogometnog kluba sa sjedištem u Barceloni (Španjolska), koji je osnovan kao neprofitna udruga.

8

I. Abdelmouine je član PBL‑a. Od 3. ožujka 2020. on ima i svojstvo socija (član koji plaća kotizaciju) FCB‑a

9

Dana 8. kolovoza 2021. Lionel Messi, igrač nogometnog kluba FCB objavio je da odlazi iz tog kluba u Paris Saint‑Germain Football Club (PSG), profesionalni nogometni klub sa sjedištem u Parizu (Francuska).

10

Istoga je dana I. Abdelmouine Komisiji podnio pritužbu u kojoj je, s jedne strane, obavijestio tu instituciju o postojanju navodne potpore koja je omogućila PSG‑u da potpiše ugovor s L. Messijem i, s druge strane, od nje zahtijevao da donese mjere na temelju članka 116. UFEU‑a.

11

Dana 1. rujna 2021. Komisija je I. Abdelmouineu uputila dopis u kojem je u biti navela da se on ne može smatrati „zainteresiranom stranom” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 i da se, slijedom toga, informacije dostavljene u pogledu navodne potpore dodijeljene PSG‑u ne mogu smatrati pritužbom na temelju članka 24. stavka 2. te uredbe.

12

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. rujna 2021., PBL i I. Abdelmouine pokrenuli su postupak u kojem su tražili, s jedne strane, poništenje odluke, sadržane u tom dopisu, da se I. Abdelmouinea ne smatra zainteresiranom stranom koja ima pravo podnijeti pritužbu Komisiji u smislu Uredbe 2015/1589 (u daljnjem tekstu: sporna odluka), i, s druge strane, izdavanje nalogâ.

13

Na raspravi, koja je održana 18. listopada 2022., žalitelji su, osim toga, tajništvu Općeg suda podnijeli niz dokaza na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika tog suda.

14

Opći je sud u točkama 9. do 13. pobijane presude odbio drugi dio tužbenog zahtjeva žaliteljâ, koji se odnosio na izdavanje nalogâ jer je smatrao da nije nadležan da odlučuje o tim nalozima.

15

Kad je riječ o prvom dijelu tužbenog zahtjeva žaliteljâ, koji se odnosio na poništenje sporne odluke, Opći je sud u točkama 14. do 18. pobijane presude, smatrao da ga valja odbaciti kao djelomično nedopuštenog jer se odnosio na Komisijino neuzimanje u obzir PBL‑a u spornoj odluci. S tim u vezi Opći je sud smatrao da nije dokazano da se PBL pridružio pritužbi koju je podnio I. Abdelmouine i na koju se odnosila ta odluka tako da je potonjeg valjalo smatrati jedinim podnositeljem pritužbe. Stoga je osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva ispitana samo u dijelu u kojem se on odnosio na postupanje s pritužbom koju je tako podnio I. Abdelmouine, u svojstvu socija FCB‑a.

16

Što se tiče osnovanosti, Opći je sud u točkama 19. i 20. pobijane presude smatrao da su žalitelji u potporu navedenom zahtjevu istaknuli jedan tužbeni razlog, koji se temeljio na povredi članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589, a sastojao se od dva dijela.

17

Kad je riječ o prvom dijelu, koji se temeljio na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji činjenica, Opći je sud u točkama 22. do 47. pobijane presude, u biti smatrao da neki od različitih interesa – na koje su se žalitelji pozivali kako bi dokazali da se I. Abdelmouinea, kao socija FCB‑a, trebalo smatrati „zainteresiranom stranom” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 – nisu dokazani, dok su ostali „isključivo opći ili neizravni”. Zbog toga je taj sud zaključio da se I. Abdelmouinea ne može smatrati „zainteresiranom stranom”.

18

Što se tiče drugog dijela, koji se temeljio na pogrešci u ocjeni činjenica, Opći ga je sud odbio u točkama 48. do 53. pobijane presude jer je bespredmetan, nakon što je u biti istaknuo da se odnosi na aspekt obrazloženja na koje se oslonila Komisija u spornoj odluci kako bi se očitovala o statusu pritužbe koju je podnio I. Abdelmouine, a koji služi tek kao primjer te je stoga sporedan.

19

Osim toga, Opći je sud u točkama 54. do 57. pobijane presude smatrao da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dokaza koje su mu podnijeli žalitelji na raspravi jer ti elementi u svakom slučaju nisu bili relevantni za potrebe ocjene dopuštenosti i osnovanosti njihove tužbe.

20

Uzimajući u obzir sve te razloge, Opći je sud odbio tužbu.

21

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

22

Komisija od Suda zahtijeva da:

23

U prilog svojoj žalbi žalitelji u biti navode šest žalbenih razloga.

24

Svojim prvim žalbenim razlogom koji se odnosi na točke 14. do 18. pobijane presude i u biti se sastoji od dva dijela, žalitelji osporavaju odbacivanje Općeg suda kao djelomično nedopuštenog njihovog prvog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje sporne odluke.

25

U okviru prvog dijela tog žalbenog razloga oni u biti ističu da, suprotno onomu što je Opći sud smatrao u točkama o kojima je riječ, dokazi koje su podnijeli tom sudu na raspravi dostatno dokazuju da se PBL pridružio pritužbi koju je podnio I. Abdelmouine i da je Komisija znala za to kada je donijela spornu odluku.

26

U okviru drugog dijela navedenog žalbenog razloga oni ističu da je Opći sud u svakom slučaju povrijedio svoju sudsku praksu prema kojoj, u slučaju u kojem je tužbu za poništenje podnijelo više osoba, valja smatrati da je utvrđenje aktivne procesne legitimacije jedne od tih osoba dovoljno da tu cijelu tužbu učini dopuštenom i stoga učini nepotrebnim ispitivanje aktivne procesne legitimacije drugih uključenih osoba. Prema mišljenju žaliteljâ, s obzirom na tu sudsku praksu, zadaća tog suda je zapravo bila da presudi da je njihov prvi dio tužbenog razloga u cijelosti dopušten.

27

Komisija osporava dopuštenost prvog dijela žalbenog razloga i osnovanost njegova drugog dijela.

28

Kad je riječ o prvom dijelu ovog žalbenog razloga, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi, s jedne strane, da je Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ispitivanje dokaza koji su mu podneseni. Ocjena tih činjenica i dokaza, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, dakle nije pravno pitanje koje kao takvo podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku. Izuzev argumentacije koja se temelji na iskrivljavanju, svu argumentaciju kojom se dovodi u pitanje ta ocjena u takvom okviru stoga valja odbaciti kao nedopuštenu (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2023., China Chamber of Commerce for Import and Export of Machinery and Electronic Products i dr./Komisija, C‑478/21 P, EU:C:2023:685, t. 157. i 158. i navedenu sudsku praksu).

29

S druge strane, kad se jedna stranka poziva na iskrivljavanje dokaza koje je počinio Opći sud, ona na temelju članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda mora precizno navesti dokaze koji su prema njezinu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške koje su dovele do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Usto, navedeno iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 21. rujna 2023., China Chamber of Commerce for Import and Export of Machinery and Electronic Products i dr./Komisija, C‑478/21 P, EU:C:2023:685, t. 219. i navedena sudska praksa).

30

U predmetnom slučaju iz toga slijedi da žaliteljima, koji ne tvrde ni ne dokazuju postojanje iskrivljavanja činjenica s tim u vezi, nije dopušteno osporavati, u okviru ove žalbe, ocjene Općeg suda prema kojima u biti nije dokazano da se PBL pridružio pritužbi koju je Komisiji podnio I. Abdelmouine i koja je bila predmet sporne odluke.

31

Osim toga, na temelju argumenata koje žalitelji podnose Sudu nije moguće ni identificirati ni, a fortiori, jasno dokazati, pod uvjetima navedenima u točki 29. ove presude, to da je Opći sud iskrivio dokaze koji su mu podneseni na raspravi, pri čemu takvo iskrivljavanje nije usto formalno ni istaknuto. Naime, jedini podroban dokaz na koji se pozivaju žalitelji s tim u vezi je Komisijina elektronička pošta u kojoj je, suprotno onomu što oni tvrde, navedeno ne da je ta institucija zaprimila pritužbu koju je podnio PBL, nego upravo suprotno – to da navedena institucija nije u posjedu takve pritužbe. U preostalom dijelu, žalitelji samo navode kategorične, opće ili nedovoljno potkrijepljene argumente.

32

Što se tiče drugog dijela ovog žalbenog razloga, valja utvrditi da žalitelji neutemeljeno stavljaju na teret Općem sudu da je povrijedio svoju sudsku praksu prema kojoj, u slučaju u kojem je tužbu za poništenje podnijelo više osoba, valja smatrati da je utvrđenje aktivne procesne legitimacije jedne od tih osoba dovoljno da tu cijelu tužbu učini dopuštenom i stoga učini nepotrebnim ispitivanje aktivne procesne legitimacije drugih osoba o kojima je riječ.

33

Naime, u točkama 14. do 18. pobijane presude, Opći sud nije odlučio o aktivnoj procesnoj legitimaciji PBL‑a, nego o dopuštenosti prvog dijela tužbenog zahtjeva žaliteljâ, koji se odnosio na poništenje sporne odluke. S tim u vezi, Opći je sud smatrao da je taj dio tužbenog zahtjeva nedopušten samo u dijelu u kojem dovodi u pitanje sadržaj te odluke, kojom je Komisija odlučila o pritužbi koju je podnio I. Abdelmouine. Slijedom toga, taj je sud odbacio kao nedopušten, zbog razloga navedenih u točkama 15., 30. i 31. ove presude, navedeni dio tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem je u biti dovodio u pitanje neuzimanje u obzir, u spornoj odluci, navodne okolnosti da se PBL pridružio pritužbi koju je podnio I. Abdelmouine.

34

U tom kontekstu sudska praksa na koju se pozivaju žalitelji, s obzirom na svoj predmet i doseg, nije ni na koji način relevantna.

35

Iz toga slijedi da prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

36

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio svoje obveze time što u pobijanoj presudi nije odgovorio na jedan od dvaju tužbenih razloga iz njihove tužbe, koji se odnosio na povredu članka 116. UFEU‑a.

37

Komisija osporava osnovanost te argumentacije.

38

Kao što proizlazi iz točaka 9. do 13. pobijane presude, Opći je sud utvrdio da nije nadležan za odlučivanje o drugom dijelu tužbenog zahtjeva žaliteljâ, koji se odnosio na to da se Komisiji naloži da upotrijebi ovlasti koje ona ima, osobito na temelju članka 116. UFEU‑a.

39

S tim je utvrđenjem nenadležnosti – koje nije osporavano u žalbi i koje usto ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava zbog razloga koje je Opći sud naveo u pobijanoj presudi – u suprotnosti to da taj sud na bilo koji način ispita dopuštenost ili osnovanost bilo kojeg razloga koji su žalitelji mogli istaknuti u potporu tužbenom zahtjevu o kojem je riječ. Stoga navedeno utvrđenje implicitno, ali nužno opravdava to da se navedeni sud u pobijanoj presudi suzdržao od odgovora na argumente koji su se temeljili na povredi članka 116. UFEU‑a, koje žalitelji tvrde da su mu podnijeli.

40

Slijedom toga, drugi žalbeni razlog nije osnovan.

41

U okviru svojeg trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 22. do 47. pobijane presude, žalitelji kritiziraju to što je Opći sud odbio prvi dio njihova razloga za poništenje, koji se temeljio na povredi članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589.

42

Kao prvo, oni ističu da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, pojam „zainteresirana strana” na koji se odnosi ta odredba, definiran široko, s obzirom na to da ona upućuje na niz neodređenih osoba među kojima su sve one na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore na način da postoji opasnost od stvarnog utjecaja na njihovu situaciju.

43

Kao drugo, u predmetnom slučaju žalitelji najprije primjećuju da je navodna potpora, koja je dovedena u pitanje pritužbom koja je predmet sporne odluke, prema njihovu mišljenju potpora koju je dobio PSG, profesionalni nogometni klub sa sjedištem u Francuskoj, i kojom je nanesena šteta FCB‑u, profesionalnom nogometnom klubu sa sjedištem u Španjolskoj.

44

Nadalje, oni tvrde da je ta potpora već postojala i da u svakom slučaju postoji opasnost od stvarnog negativnog utjecaja na gospodarsku, financijsku i pravnu situaciju ne samo FCB‑a nego i, uzimajući u obzir ustrojstvo neprofitne udruge kao i njezine veoma posebne djelatnosti, sociosa u čijem je ona vlasništvu i koji demokratski nadziru njezino upravljanje, odluke i djelatnosti.

45

Naposljetku, žalitelji u biti ističu da su i pred Komisijom i pred Općim sudom jasno, precizno i potkrijepljeno iznijeli različite razloge zbog kojih valja smatrati da je I. Abdelmouine – u njegovu svojstvu socija FCB‑a i uzimajući u obzir prava, ovlasti i obveze koje su posebno vezane za to svojstvo, kao što su navedeni u statutima FCB‑a – osoba na čije je neimovinske, imovinske i gospodarske interese te konkretnu situaciju mogla utjecati dodjela potpore navedene u njegovoj pritužbi.

46

Kao treće i posljednje, žalitelji u biti tvrde da rasuđivanje koje je Opći sud navelo na zaključak da Komisija s pravom nije priznala svojstvo „zainteresirane strane” I. Abdelmouineu sadržava više pogreška koje se tiču prava.

47

Prvo, Opći sud se držao nepotrebno strogog tumačenja pojma „zainteresirana strana” time što je isključio, na temelju svoje prijašnje sudske prakse, da ne samo „opći”, nego i „neizravni” interesi mogu biti dostatni za dokazivanje svojstva „zainteresirane strane” osobe koja se na njih poziva.

48

Drugo, Opći sud je na temelju tog nepotrebno strogog tumačenja pogrešno kvalificirao činjenice te počinio pogreške u njihovoj ocjeni time što je zaključio da su različiti interesi na koje su se žalitelji pozvali kako bi dokazali svojstvo „zainteresirane strane” I. Abdelmouinea djelomično nedostatno dokazni, a u preostalom dijelu „isključivo opći ili neizravni”.

49

U odgovoru na to, Komisija ističe, kao prvo, da sudsku praksu Suda treba razumjeti, poput sudske prakse Općeg suda, na način da nije dovoljno da se osoba pozove na „isključivo opće ili neizravne” interese kako bi je se smatralo „zainteresiranom stranom”.

50

Kao drugo, žalitelji u velikoj mjeri samo ponavljaju argumente koje su iznijeli pred Općim sudom i samo dovode u pitanje ocjene tog suda, ali se pak ne pozivaju na postojanje nikakvog iskrivljavanja. U toj je mjeri njihov žalbeni razlog nedopušten.

51

Kao treće i posljednje, na temelji nijednog argumenta žaliteljâ ne može se smatrati da je Opći sud pogrešno pravno kvalificirao činjenice. Upravo suprotno, s obzirom na relevantnu sudsku praksu Suda i Općeg suda, valja smatrati da je Opći sud u pobijanoj presudi pravilno zaključio da sporna odluka ne sadržava nikakvu nezakonitost u dijelu u kojem njome I. Abdelmouineu nije priznato svojstvo „zainteresirana strane”, s obzirom na argumente i dokaze koje su mu podnijeli žalitelji.

52

U okviru svojeg trećeg žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je u svojem nadzoru zakonitosti sporne odluke počinio pogreške koje se tiču prava u dijelu u kojem Komisija u toj odluci I. Abdelmouineu nije priznala svojstvo „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589. Taj je sud u biti, s jedne strane, izvršio taj nadzor pravno pogrešno tumačeći taj pojam. Na toj je osnovi navedeni sud, s druge strane, počinio pogreške u pravnoj kvalifikaciji činjenica i pogreške u njihovoj ocjeni time što je presudio da je Komisija pravilno zaključila da I. Abdelmouine nije dokazao razloge zbog kojih bi ga se trebalo smatrati zainteresiranom stranom.

53

S tim u vezi, valja, kao prvo, podsjetiti na to da, najprije, članak 1. točka (h) Uredbe 2015/1589, koji kodificira sudsku praksu Suda o pojmu „zainteresirana strana” iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, pobliže određuje da pojam „zainteresirana strana” uključuje „svak[u] država[u]članic[u] i svak[u] osob[u], poduzetnik[a] ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik[a] potpore, konkurentsk[e] poduzetni[ke] i trgovinske udruge” (presuda od 31. siječnja 2023., Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 58. i navedena sudska praksa).

54

Nadalje, kao što proizlazi iz članka 24. navedene uredbe, svojstvo „zainteresirane strane” omogućuje osobi kojoj je ono priznato da ima određena postupovna prava, koja uključuju pravo podnošenja pritužbe kako bi se Komisiju obavijestilo o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore ili o svakom navodnom slučaju zlouporabe potpore, pravo dostavljanja primjedbi nakon što Komisija donese odluku o pokretanju službenog istražnog postupka i, ako ta osoba podnese takve primjedbe, pravo primitka primjerka odluke koju je Komisija donijela nakon završetka postupka.

55

Slijedom toga, članak 12. stavak 1. drugi podstavak te uredbe nalaže Komisiji da, među ostalim, bez nepotrebne odgode ispita svaku pritužbu koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s njezinim člankom 24. stavkom 2.

56

Naposljetku, provedba odredaba kojima su predviđena ta prava i te obveze pretpostavlja, kao što proizlazi iz uvodne izjave 33. Uredbe 2015/1589, s obzirom na koju te odredbe treba tumačiti, da je osoba koja je Komisiji podnijela pritužbu u toj pritužbi dokazala da je ona zainteresirana strana u smislu članka 1. točke (h) te uredbe.

57

Kao drugo, iz jasnog teksta članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 proizlazi da taj pojam „zainteresirana strana” ne uključuje samo države članice, korisnika ili korisnike navodne potpore koji su naznačeni u pritužbi, konkurentske poduzetnike tog ili tih korisnika te zainteresirane trgovinske udruge. Zapravo, osim tih određenih kategorija pravnih ili fizičkih osoba, navedeni pojam uključuje i svaku osobu na čije bi interese mogla utjecati dodjela te potpore.

58

U toj mjeri pojam „zainteresirana strana” obuhvaća, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, neodređen skup adresata, koji može uključivati bilo koju osobu koja ističe da je na njezine interese mogla utjecati dodjela navodne potpore (presude do 14. studenoga 1984, Intermills/Komisija, 323/82, EU:C:1984:345, t. 16. i od 31. siječnja 2023., Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 59. i 60.), pod uvjetom, ipak, da ta osoba u dovoljnoj mjeri dokaže da su ispunjeni zahtjevi potrebni da bi je se smatralo „zainteresiranom stranom”, a osobito da ta navodna potpora može stvarno utjecati na njezinu situaciju (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

59

U tu svrhu osoba koja se u određenom slučaju poziva na svojstvo „zainteresirane strane” mora u dovoljnoj mjeri dokazati, prvo, da upravo dodjela navodne potpore kao takve može utjecati na njezine interese, a ne bilo kakva druga radnja ili mjera, osobito bilo koja pravno različita mjera koju je mogla donijeti država članica koja dodjeljuje tu potporu, čak i ako je takva mjera zapravo povezana s navedenom potporom. Samo se u slučaju u kojem su određeni načini provedbe te potpore u toj mjeri neodvojivo povezani s njezinim predmetom da ih nije moguće ocijeniti zasebno, na te neodvojive načine provedbe može pozvati za potrebe dokazivanja svojstva „zainteresirane strane” osobe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023, Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 81., 97. do 99., 103. i 106., i navedenu sudsku praksu i rješenje od 14. prosinca 2023., CAPA i dr./Komisija, C‑742/21 P, EU:C:2023:1000, t. 40., 79., 93. i 95.).

60

Drugo, ta osoba mora u dovoljnoj mjeri dokazati da dodjela navodne potpore može utjecati na baš „njezine” interese, dakle interese koji su za nju osobni (vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 64. i od 31. siječnja 2023., Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 60.).

61

Međutim, taj zahtjev ne isključuje mogućnost da se određene pravne osobe, poput onih koje su osnovane kao sindikati ili udruge, pozovu na sektorske ili čak opće interese, poput promidžbe ili obrane interesa članova radničkog sindikata u okviru kolektivnih pregovora koji se sastoje u tome da se sportska infrastruktura koristi pod gospodarskim uvjetima koji osiguravaju da njoj imaju pristup i amaterski i profesionalni sportaši, pod uvjetom da su ti interesi obuhvaćeni predmetom poslovanja tih pravnih osoba i stoga se preklapaju s njihovim osobnim interesima (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 33., 45., 46., 52., 57. do 59., 65. i 104. i od 2. rujna 2021., Ja zum Nürburgring/Komisija, C‑647/19 P, EU:C:2021:666, t. 59., 64., 66. i 67.).

62

Treće, kao što je nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 72. i 74. svojega mišljenja, osoba o kojoj je riječ mora u dovoljnoj mjeri dokazati da je dodjela navodne potpore stvarno ili u najmanju ruku potencijalno utjecala na njezine interese (presude od 7. travnja 2022, Solar Ileias Bompaina/Komisija, C‑429/20 P, EU:C:2022:282, t 35. i od 31. siječnja 2023., Komisija/Braesch i dr., C‑284/21 P, EU:C:2023:58, t. 60.), pri čemu je potrebno dokazati kako sam taj stvarni ili potencijalni utjecaj tako i uzročnu vezu koju on ima s dodjelom potpore o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Solar Ileias Bompaina/Komisija, C‑429/20 P, EU:C:2022:282, t. 43.).

63

Kao treće, u predmetnom slučaju valja podsjetiti na to da je u točkama 22. do 47. pobijane presude Opći sud u biti presudio da je Komisija u spornoj odluci pravilno smatrala da su neki od različitih interesa – na koje su se žalitelji pozvali kako bi dokazali da je I. Abdelmouinea, s obzirom na njegovo svojstvo socija FCB‑a, trebalo smatrati „zainteresiranom stranom” u odnosu na navodnu potporu na koju se odnosi njegova pritužba – nisu dokazni, dok su ostali „isključivo opći ili neizravni”.

64

Taj zaključak Općeg suda počiva na četiri niza razloga. Naime, u točkama 29. do 31. pobijane presude, taj je sud, u odgovoru na prvi argument žaliteljâ, smatrao da dokazi koje su oni podnijeli ne dokazuju da u odnosu na socija FCB‑a, poput I. Abdelmouinea, može nastati financijska odgovornost u slučaju gubitaka tog kluba i on u tom smislu ima izravan imovinski interes za očuvanje svoje financijske situacije. U točkama 32. do 34. te presude, navedeni je sud, u odgovoru na drugi argument žaliteljâ, smatrao da se fizička osoba poput I. Abdelmouinea ne može valjano pozvati na opći interes za obranu sporta poput nogometa i njegovih vrijednosti kako bi dokazala da je „zainteresirana strana”. U točkama 35. do 38. navedene presude Opći je sud odbacio kao nedopušten, zbog nedostatne jasnoće i preciznosti, treći argument žaliteljâ, koji se u biti temelji na interesu I. Abdelmouinea za obranu njegovih neimovinskih prava i njegova prava na slobodu udruživanja. U točkama 39. do 45. te presude on je odbio četvrti argument žalitelja, koji se odnosio na interes I. Abdelmouinea za očuvanje različitih prava koje on ima u svojem svojstvu socija FCB‑a.

65

Kao što proizlazi iz njihove argumentacije pred Sudom, kako je sažeta u točkama 41. do 48. ove presude, žalitelji osporavaju to što je Opći sud odbacio kao nedopušten njihov treći argument. Zapravo, oni što se tiče toga u svojoj žalbi samo navode činjenična i pravna razmatranja o pravima i obvezama subjekata kao što je PBL i socija kao što je I. Abdelmouine, s obzirom na to da, prema njihovu mišljenju, ta sadržajna razmatranja potvrđuju da na njihove interese i njihovu situaciju može utjecati dodjela navodne potpore kao što je ona na koju se odnosi pritužba koja je predmet sporne odluke. Stoga se odbacivanje tog trećeg argumenta kao nedopuštenog treba smatrati konačnim.

66

Kad je riječ o obrazloženju pobijane presude u kojem se Opći sud očitovao o osnovanosti njihova prvog, drugog i četvrtog argumenta, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, kao što proizlazi iz točke 28. ove presude, žalitelju nije dopušteno u okviru žalbe zahtijevati od Suda da ocijeni činjenice i dokaze ni dovodi u pitanje način na koji je Opći sud ocijenio te činjenice i dokaze, osim ako se ne poziva na njihovo iskrivljavanje.

67

U predmetnom slučaju, što se tiče prvog argumenta žaliteljâ, proizlazi da njima, koji se ne pozivaju na postojanje iskrivljavanja dokaza podnesenih u potporu njihovoj tužbi, nije dopušteno osporavati ocjene Općeg suda sadržane u točkama 29. do 31. pobijane presude, prema kojima dokazi na koje se upućuje u tim točkama ne dokazuju da u odnosu na socija FCB‑a, poput I. Abdelmouinea, može nastati financijska odgovornost u slučaju gubitaka tog kluba i on u tom smislu ima izravan imovinski interes za očuvanje svoje financijske situacije. Zbog tog istog razloga žaliteljima također nije dopušteno zahtijevati od Suda da ocijeni druge dokaze, poput određenih odredaba statutâ FCB‑a iz kojih, prema njihovu mišljenju, proizlazi postojanje niza drugih izravnih neimovinskih, imovinskih ili gospodarskih interesa socija tog kluba.

68

S druge strane, budući da je Opći sud utvrdio i ocijenio činjenice te ispitao dokaze koji su mu podneseni, žalitelju je u okviru žalbe dopušteno osporavati pravnu kvalifikaciju tih činjenica koje je utvrdio taj sud i pravnih posljedica koje iz njih proizlaze (presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, EU:C:1998:608, t. 23. i od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 57.).

69

U predmetnom slučaju valja istaknuti, kad je riječ o drugom argumentu žaliteljâ, suprotno onomu što oni tvrde, da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 32. do 34. pobijane presude u biti presudio da se fizička osoba poput I. Abdelmouinea ne može valjano pozvati na opći interes za obranu sporta poput nogometa i njegovih vrijednosti kako bi dokazala da je „zainteresirana strana”.

70

Naime, kao što to proizlazi iz jasnog teksta članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 i ustaljene sudske prakse navedene u točkama 58. i 60. ove presude, isključivo zato što i u mjeri u kojoj dodjela potpore može utjecati na „njezine” interese osobe, to jest na interese koji su za nju osobni, za razliku od interesa drugih osoba i a foritiori općih interesa, tu osobu valja smatrati „zainteresiranom stranom” u smislu te odredbe. Stoga je isključivo zato što i u mjeri u kojoj je dodjela određenih potpora mogla utjecati na sektorske interese ili opći interes, obrana kojih je dio predmeta poslovanja određenih pravnih osoba, i, slijedom toga, zato što i u mjeri u kojoj se ti sektorski interesi ili taj opći interes preklapa s osobnim interesom tih pravnih osoba, dopušteno da se one mogu pozvati na takve interese kako bi im se priznalo svojstvo „zainteresirane strane”, kao što proizlazi iz sudske prakse Suda navedene u točki 61. te presude.

71

Naposljetku, što se tiče četvrtog argumenta žaliteljâ, oni naprotiv pravilno tvrde da je Opći sud pogrešno protumačio članak 1. točku (h) Uredbe 2015/1589 i pogrešno pravno kvalificirao činjenice u točkama 44. i 45. pobijane presude, time što je u biti presudio da, radi dokazivanja da na njezine interese može utjecati dodjela potpore i da je ona, slijedom toga, „zainteresirana strana”, osoba mora dokazati da dodjela te potpore izravno utječe na njezine interese, zatim time što je smatrao da žalitelji nisu podnijeli taj dokaz i time što je samo utvrdio neizravne posljedice koje je dodjela potpore na koju se odnosi pritužba koju je podnio I. Abdelmouine mogla imati na njegove interese.

72

Naime, kao što proizlazi iz sudske prakse Suda navedene u točki 62. ove presude, istodobno je nužno i dostatno da osoba koja zahtijeva da joj se prizna svojstvo „zainteresirane strane” u dovoljnoj mjeri dokaže da je dodjela potpore na koju se odnosi njezina pritužba stvarno utjecala ili bi barem mogla utjecati na njezine interese, navodeći sam taj stvarni ili potencijalni utjecaj i uzročnu vezu koju on ima s dodjelom te potpore. To se dokazivanje može, među ostalim, provesti podnošenjem dokaza stvarnog utjecaja koji navedena potpora izravno ili neizravno ima ili bi mogla imati zbog niza povezanih događaja koji su se već ostvarili ili za koje se dovoljno predvidivo i izvjesno očekuje da će se ostvariti.

73

Ipak, te pogreške koje se tiču prava ne mogu dovesti do ukidanja pobijane presude jer je Opći sud usporedno u točki 45. te presude presudio da su elementi na koje se pozivaju žalitelji u potporu svojem četvrtom argumentu usto neizvjesni te se na temelju njih ne može dokazati da je dodjela navodne potpore na koju se odnosi pritužba I. Abdelmouinea mogla stvarno utjecati na njegove interese, pri čemu te ocjene ne mogu sadržavati pogrešku koja se tiče prava s obzirom na sudsku praksu navedenu u prethodnoj točki ove presude te ih se, kao što proizlazi iz točaka 28. i 66. ove presude, ne može dovoditi u pitanje u okviru žalbe.

74

Stoga treći žalbeni razlog valja odbiti.

75

U okviru svojeg četvrtog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 48. do 53. pobijane presude, žalitelji kritiziraju činjenicu da je Opći sud odbio drugi dio njihova razloga za poništenje koji se temeljio na povredi članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589.

76

Oni u biti prigovaraju Općem sudu da je odbacio taj dio zbog bespredmetnosti u dijelu u kojem se odnosi na „sporedan” aspekt sporne odluke i, slijedom toga, da nije ispitao osnovanost njihove detaljne argumentacije prema kojoj se osobe koje, poput I. Abdelmouinea, imaju vrlo posebno svojstvo socija profesionalnog nogometnog kluba koji je odabrao model neprofitne udruge, poput FCB‑a, ne nalaze u situaciji koja je usporediva s onom dioničara društva i stoga se u odnosu na njih, s obzirom na analogiju s takvom situacijom, ne smije smatrati da na njihove interese ne može utjecati dodjela potpore kao što je ona koja je u predmetnom slučaju dodijeljena PSG‑u.

77

Komisija ističe da je Opći sud pravilno utvrdio da je drugi dio razloga za poništenje žaliteljâ bespredmetan i da se, slijedom toga, taj sud ne može kritizirati zato što nije ispitao osnovanost tog dijela.

78

Najprije valja istaknuti da su činjenične ocjene Općeg suda navedene u točkama 67., 69. i 73. ove presude i pravne posljedice koje je taj sud izveo iz njih kad je riječ o neosnovanosti prvog dijela razloga za poništenje žaliteljâ, koji se odnosio na povredu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589, same za sebe dovoljna osnova pobijane presude, u dijelu u kojem je njome kao neosnovana odbijena tužba žaliteljâ.

79

Naime, ta činjenična i pravna utvrđenja opravdavaju zaključak da se I. Abdelmouinea ne može smatrati „zainteresiranom stranom” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 jer žalitelji nisu uspjeli u dovoljnoj izvjesnoj mjeri dokazati da potpora na koju se odnosi njegova pritužba mogla utjecati na interese koje on može imati s obzirom na svoje svojstvo socija FCB‑a. Usto, navedena utvrđenja ne mogu dovesti u pitanje različita i neovisna utvrđenja koja su Opći sud i prije njega Komisija iznijeli u pogledu eventualne analogije ili nepostojanja analogije između situacije socija, kao što je I. Abdelmouine, i situacije dioničara društva.

80

Slijedom toga, četvrti žalbeni razlog odnosi se na elemente obrazloženja pobijane presude koji su, čak i da sadržavaju pogrešku koja se tiče prava, suvišni, kao što je nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točki 96. svojega mišljenja.

81

Stoga četvrti žalbeni razlog treba odbaciti kao bespredmetan.

82

U okviru svojeg petog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 54. do 57. pobijane presude, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je odbio dokaze koje su mu podnijeli na raspravi, na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika tog suda zato što ti dokazi, sve i da su bili dopušteni, u svakom slučaju nisu bili relevantni.

83

S tim u vezi, oni primjećuju, s jedne strane, da je relevantnost tih dokaza dokazana činjenicom da se o njima opsežno razglabalo na toj raspravi.

84

S druge strane, i samo je ispitivanje navedenih dokaza pokazalo da su oni relevantni kad je riječ osobito o dopuštenosti i osnovanosti tužbe koju su žalitelji podnijeli Općem sudu. Naime, oni dokazuju da, kada je Komisija donijela spornu odluku, ona znala za činjenicu da se PBL pravodobno pridružio pritužbi koju je podnio I. Abdelmouine. Usto, oni dokazuju stvaran utjecaj koji je državna potpora u odnosu na koju je podnio pritužbu I. Abdelmouine mogla utjecati na pravnu, gospodarsku, financijsku i konkurentsku situaciju FCB‑a kao i način na koji je ta potpora mogla utjecati na interese I. Abdelmouinea i PBL‑a.

85

Komisija osporava dopuštenost i osnovanost te argumentacije.

86

Valja utvrditi da se ovaj žalbeni razlog, kao i prvi dio prvog žalbenog razloga, s kojim se podudara u dijelu sadržaja, odnosi na način na koji je Opći sud ocijenio relevantnost određenih dokaza koje su podnijeli žalitelji.

87

Kao takav, taj žalbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 28. do 31. ove presude.

88

U okviru svojeg šestog žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde, kao prvo, da se jedna od osoba koje su sudjelovale u izradi njihove tužbe priključila kabinetu člana Općeg suda koji je bio sudac izvjestitelj u predmetu u kojem je donesena pobijana presuda, prije ili neposredno nakon njezina donošenja.

89

Kao drugo, oni tvrde da tu situaciju treba smatrati nepobitnim sukobom interesa koji postupak koji je prethodio navedenoj presudi čini nezakonitim.

90

Komisija osporava dopuštenost i osnovanost te argumentacije.

91

Iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji konkretno podupiru taj zahtjev jer će u protivnom žalba ili žalbeni razlog o kojem je riječ biti nedopušteni (presuda od 3. listopada 2013.Inuit Tapiriit Kanatamii dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 46. i rješenje od 20. srpnja 2016., Staelen/Ombudsman, C‑338/15 P, EU:C:2016:599, t. 15.).

92

Tim zahtjevima ne odgovara te ga se stoga mora proglasiti nedopuštenim žalbeni razlog čiji sadržaj nije dovoljno jasan i precizan kako bi Sudu omogućio da izvrši svoj nadzor, osobito zato što ključni elementi na kojima se taj žalbeni razlog temelji dovoljno jasno i precizno ne proizlaze iz žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 30. i rješenje od 20. srpnja 2016., Staelen/Ombudsman, C‑338/15 P, EU:C:2016:599, t. 16.).

93

U predmetnom slučaju žalbeni razlog očito ne ispunjava navedene zahtjeve.

94

Naime, kad je riječ o ključnim činjeničnim elementima na kojima se temelji taj žalbeni razlog, u žalbi se samo nejasno i nepotkrijepljeno nikakvim dokazima, navodi da se „jedna od osoba koja je sudjelovala u izradi tužbe pridružila kabinetu [člana Općeg suda koji je bio sudac izvjestitelj u predmetu], prije ili neposredno poslije” donošenja pobijane presude.

95

Time u tužbi nisu pobliže određeni niti a foritori utvrđeni ni identitet osobe o kojoj je riječ ni to u kojem je svojstvu i u kojoj mjeri sudjelovala u izradi tužbe, a to su informacije za koje se razumno može smatrati da ona njima raspolaže odvjetnik koji je podnio, te dakle i prethodno izradio, tu tužbu i koji sada zastupa žalitelje pred Sudom. Kad je riječ o tvrdnji prema kojoj se ta osoba „prije ili neposredno poslije” donošenja pobijane presude, priključila kabinetu suca izvjestitelja, i ona je vrlo neprecizna.

96

U tim okolnostima, s obzirom na nepostojanje bilo kakve informacije na temelju koje se može jasno i precizno razumjeti navedena činjenična situacija, kao i s obzirom na nepostojanje bilo kakvog dokaza kojim se može utvrditi njezina istinitost, žalitelji Sudu ne omogućuju da izvrši bilo kakav nadzor po tom pitanju niti da, a fortiori, odluči o eventualnim pravnim posljedicama koje iz nje valja izvući, iako njihove tvrdnje, kada bi bile dokazane, svjedoče o činjeničnoj situaciji iz koje izviru izvjesna i ozbiljna pravna pitanja.

97

Stoga, šesti žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

98

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

99

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: