–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, A. Szmytkowska i P. Van Nuffel, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 3. i članka 19. stavka 1. UEU‑a kao i načela ekvivalentnosti i usklađenog tumačenja nacionalnog prava.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe FY i društva Profi Credit Polska S. A. w Bielsku Białej (u daljnjem tekstu: Profi Credit Polska) u vezi s iznosima koje je ta osoba dugovala na temelju ugovora o potrošačkom kreditu.

3

Dvadeset četvrta uvodna izjava Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravci SL 2024./20009, L; SL 2024./90093, L) glasi:

„budući da sudovi ili upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima”.

4

Člankom 3. stavkom 1. te direktive propisuje se:

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašli[ma] iz ugovora.”

5

Člankom 6. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Države članice utvrđuju da nepoštene odredbe upotrijebljene u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, kako je predviđeno nacionalnim pravom, te da ugovor i dalje obvezuje stranke na temelju tih odredaba ako može i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.”

6

Članak 7. stavak 1. iste direktive glasi:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koj[e] prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

7

Člankom 188. točkom 1. Konstytucje Rzeczypospolitej Polskiej (Ustav Republike Poljske, u daljnjem tekstu: poljski Ustav) propisuje se da Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud, Poljska) odlučuje o usklađenosti, među ostalim, zakona s tim Ustavom.

8

Člankom 190. stavcima 1. do 4. poljskog Ustava određuje se:

„1.   Odluke Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)] obvezujuće su erga omnes i pravomoćne.

2.   Odluke Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)] u područjima navedenima u članku 188. bez odgode se objavljuju u službenom tijelu u kojem je normativni akt bio objavljen. Ako se akt ne proglašava, odluka se objavljuje u Službenom listu Republike Poljske ‚Monitor Polski’.

3.   Odluka Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)] stupa na snagu na dan objave, međutim on može odrediti drugi datum prestanka važenja normativnog akta. [...]

4.   Odluka Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)] o neusklađenosti s Ustavom, međunarodnim ugovorom ili zakonom, normativnog akta na temelju kojeg je donesena pravomoćna sudska odluka, pravomoćna upravna odluka ili rješenje drugih pitanja, osnova je za ponavljanje postupka, poništenje odluke ili rješenja u skladu s pravilima i na način utvrđen posebnim odredbama koje se primjenjuju na predmetni postupak.”

9

Člankom 399. stavkom 1. ustawe – Kodeks postępowania cywilnego (Zakon – Zakonik o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. iz 1964., br. 43, pozicija 296.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), propisivalo se:

„U slučajevima predviđenima ovim odjeljkom može se zatražiti ponavljanje postupka koji je okončan pravomoćnom presudom.”

10

U skladu s člankom 401. točkom 2. Zakonika o građanskom postupku, ponavljanje postupka može se zahtijevati zbog ništavosti „ako je stranci [...] uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava; međutim, ponavljanje postupka ne može se tražiti ako je nemogućnost postupanja prestala prije nego što je presuda postala pravomoćna, ako je nepostojanje zastupanja istaknuto u prigovoru ili ako je stranka potvrdila [prethodne] provedene stadije postupka”.

11

Člankom 401.1 Zakonika o građanskom postupku propisuje se:

„Ponovo pokretanje postupka može se zatražiti i ako je Trybunał Konstytucyjny [(Ustavni sud)] utvrdio da normativni akt na temelju kojeg je donesena presuda nije u skladu s Ustavom, ratificiranim međunarodnim ugovorom ili zakonom.”

12

Člankom 407. stavcima 1. i 2. Zakonika o građanskom postupku propisuje se:

„1.   Zahtjev za ponavljanje postupka podnosi se u roku od tri mjeseca; taj rok počinje teći od dana kada je stranka saznala za osnovu za ponavljanje, a u slučaju kada se ta osnova sastoji od uskraćivanja mogućnosti postupanja ili nepostojanja pravilnog zastupanja, od dana kada su stranka, njezino tijelo ili zakonski zastupnik saznali za presudu.

2.   U situaciji navedenoj u članku 401.1, zahtjev za ponavljanje postupka podnosi se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu odluke Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)]. Ako na dan objave odluke Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud)] presuda iz članka 401.1 još nije postala pravomoćna zbog podnošenja žalbe, koja je naknadno odbijena, rok počinje teći od dana dostave odluke o odbijanju ili, ako je objavljena na javnoj raspravi, od dana objave te odluke.”

13

Dana 16. lipnja 2015. osoba FY sklopila je s kreditnim poduzećem Profi Credit Polska ugovor o potrošačkom kreditu u iznosu od 4000 poljskih zlota (PLN) (oko 920 eura). Tim je ugovorom bilo predviđeno da je ukupni dug osobe FY 13104 poljskih zlota (oko 3020 eura), plativ u 48 mjesečnih rata od 273 PLN (oko 63 eura).

14

Prilikom sklapanja navedenog ugovora osoba FY izdala je bjanko mjenicu, koju je naknadno popunilo društvo Profi Credit Polska, navodeći iznos od 8170,11 PLN (oko 1880 eura) i datum dospijeća plaćanja.

15

Društvo Profi Credit Polska podnijelo je 30. listopada 2017. Sądu Rejonowom dla Warszawy Pragi – Południe (Općinski sud za četvrt Varšava Praga – Jug, Poljska; daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) tužbu radi plaćanja iznosa od 8170,11 PLN, uvećanog za ugovorne kamate. Tužbi u tom postupku bile su priložene samo navedena mjenica i obavijest o raskidu ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku, pri čemu je u toj obavijesti bio naveden preostali iznos kredita koji je trebalo vratiti u visini od 6779 PLN (oko 1560 eura) i ukupan iznos zaostataka u visini od 8170,11 PLN.

16

Dana 17. travnja 2018. prvostupanjski sud donio je presudu zbog izostanka (u daljnjem tekstu: presuda zbog izostanka) koja je sadržavala odredbu o dopuštanju njezina neposrednog izvršenja, nalagala osobi FY plaćanje društvu Profi Credit Polska iznosa od 8170,11 PLN, uvećanog za zakonske zatezne kamate, i odbijala dio zahtjeva koji se odnosio na ugovorne kamate.

17

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se ta presuda temeljila samo na mjenici koju je potpisala osoba FY i navodima iz tužbe društva Profi Credit Polska. Tužitelj nije dostavio ugovor o kreditu o kojem je riječ u glavnom predmetu i prvostupanjski sud ga nije pozvao da to učini.

18

Osoba FY nije podnijela prigovor protiv presude zbog izostanka, koja je postala pravomoćna istekom roka od dva tjedna koji je predviđen u tu svrhu.

19

Dana 25. lipnja 2019. osoba FY podnijela je prvostupanjskom sudu zahtjev za ponavljanje postupka koji je okončan presudom zbog izostanka. Osoba FY je svoj zahtjev temeljila na članku 401. točki 2. Zakonika o građanskom postupku, smatrajući da je taj sud pogrešno protumačio Direktivu 93/13 i da joj je time bila uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava u smislu te odredbe. Konkretnije, osoba FY navedenom je sudu prigovorila da je prihvatio zahtjev društva Profi Credit Polska na temelju mjenice koju je to društvo izdalo a da nije ispitao moguću nepoštenost odredbi ugovora o kreditu koji je ona s njim sklopila, osobito u pogledu troška bez kamata. U tom se pogledu osoba FY osobito pozvala na presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska (C‑176/17, u daljnjem tekstu: presuda Profi Credit Polska I, EU:C:2018:711). Društvo Profi Credit Polska zahtijevalo je pak odbijanje prijedloga za ponavljanje postupka jer je bio podnesen nakon isteka roka propisanog u tu svrhu. Također je istaknulo činjenicu da osoba FY, koja je bila upoznata sa sadržajem presude zbog izostanka, nije protiv nje podnijela prigovor.

20

Rješenjem od 27. kolovoza 2020. prvostupanjski sud odbio je zahtjev za ponavljanje postupka smatrajući da je bio podnesen izvan roka te je usto istaknuo da se taj zahtjev nije temeljio na zakonitom razlogu.

21

Osoba FY podnijela je žalbu protiv tog rješenja pred Sądom Okręgowyjem Warszawa‑Praga (Okružni sud u Varšavi – Praga, Poljska), koji je sud koji je uputio zahtjev, prigovarajući prvostupanjskom sudu, među ostalim, da nije uzeo u obzir pravo Unije i sudsku praksu Suda, osobito obvezu nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju moguću nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora.

22

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je vjerojatno, s obzirom na to da prvostupanjski sud nije ispitao ugovor o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku, a stoga ni moguću nepoštenost odredbi koje je sadržavao, da se presudom zbog izostanka povređuju članci 6. i 7. Direktive 93/13, kako ih je protumačio Sud, osobito u presudi Profi Credit Polska I.

23

U tim se okolnostima taj sud pita ne nalaže li mu pravo Unije prihvaćanje zahtjeva za ponavljanje postupka koji je podnijela osoba FY, neovisno o činjenici da ona nije podnijela prigovor protiv presude zbog izostanka.

24

U tom pogledu, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev naglašava važnost načela pravomoćnosti kao i nepromjenjivost pravomoćnih presuda, navodi da u poljskom pravu ne postoji odredba kojom se izričito propisuje da je presuda Suda razlog za ponavljanje postupka i ističe da se pravom Unije nacionalnim sudovima ne nalaže opća obveza ponavljanja postupaka u kojima je donesena pravomoćna odluka kako bi se uzela u obzir presuda Suda o tumačenju prava Unije.

25

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se nalažu li mu načela ekvivalentnosti i usklađenog tumačenja nacionalnog prava to da relevantne odredbe poljskog prava tumači na način koji bi omogućio ponavljanje postupka u glavnom predmetu. Taj sud konkretno navodi dvije odredbe Zakonika o građanskom postupku.

26

Kao prvo, taj sud navodi članak 401.1 Zakonika o građanskom postupku, kojim se omogućuje ponavljanje postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda nakon odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) kojom se utvrđuje neustavnost odredbe nacionalnog prava na temelju koje je ta presuda donesena. Sud koji je uputio zahtjev pita se nalaže li mu načelo ekvivalentnosti to da po analogiji primijeni tu odredbu u situaciji u kojoj, nakon što je nacionalna presuda postala pravomoćna, presuda Suda dovodi do utvrđenja neusklađenosti odredbe nacionalnog prava na kojoj se temelji ta nacionalna presuda s pravom Unije.

27

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi članak 401. točku 2. Zakonika o građanskom postupku, kojim se omogućuje ponavljanje postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda ako je stranci bila uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava. Taj se sud pita nalaže li se načelom usklađenog tumačenja nacionalnog prava to da se ta odredba tumači na način da obuhvaća i one slučajeve u kojima nacionalni sud, koji je odlukom zbog izostanka odlučivao o tužbi prodavatelja robe ili pružatelja usluga koja se temelji na potrošačkom ugovoru, nije po službenoj dužnosti ispitao moguće postojanje nepoštenih odredbi u tom ugovoru, povredom Direktive 93/13. U tom pogledu navedeni sud ističe da su pravila ostvarivanja prava na podnošenje prigovora protiv presude zbog izostanka u velikoj mjeri slična onima koja se odnose na pravo na podnošenje prigovora protiv sudskog rješenja o izdavanju platnog naloga, za koja je Sud u presudi Profi Credit Polska I presudio da zbog svoje osobito ograničavajuće prirode sadržavaju nezanemarivu opasnost od toga da dotični potrošač ne ostvari to pravo i da stoga ne omogućuju da se osigura poštovanje prava koja potrošači imaju na temelju te direktive.

28

U tim je okolnostima Sąd Okręgowy Warszawa‑Praga (Okružni sud u Varšavi – Praga) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29

Uvodno valja istaknuti da je 13. srpnja 2022. sud koji je uputio zahtjev, nastavno na zahtjev Suda za dostavu informacija, pojasnio da je u okviru prvog pitanja namjeravao istodobno obuhvatiti odluke navedene u članku 190. stavku 4. poljskog Ustava, posredstvom kojih Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava, na temelju koje je donesena pravomoćna presuda, s Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage, i takozvane „negativne odluke o tumačenju”, na temelju kojih potonji sud utvrđuje neusklađenost određenog tumačenja odredbe nacionalnog prava, na kojem se temeljila takva presuda, s navedenim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage.

30

Sud koji je uputio zahtjev naveo je da, iako je doseg tih negativnih odluka o tumačenju u okviru građanskih postupaka koji su okončani pravomoćnom presudom dvojben, on smatra da je prema poljskom pravu donošenje takve odluke razlog za ponavljanje takvog postupka. Poljska vlada osporava to tumačenje.

31

Međutim, u tom je pogledu dostatno podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo (presude od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito,C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 76. i od 22. rujna 2022., Servicios Prescriptor y medios de pagos EFC,C‑215/21, EU:C:2022:723, t. 26.).

32

Dakle, ovo pitanje valja uzeti u razmatranje kako je pojašnjeno navodima suda koji je uputio zahtjev navedenima u točki 29. ove presude.

33

Stoga valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 3. i članak 19. stavak 1. UEU‑a, kao i načelo ekvivalentnosti, tumačiti na način da se njima nalaže da – u slučaju kada izvanredni pravni lijek uspostavljen nacionalnom postupovnom odredbom omogućuje osobi da zahtijeva ponavljanje postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda na način da se pozove na naknadnu odluku Ustavnog suda dotične države članice kojom se utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava ili njezina određenog tumačenja, na temelju kojih je ta presuda donesena, s Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage – taj pravni lijek bude dostupan i zbog pozivanja na odluku Suda kojom se u prethodnom postupku odlučuje o tumačenju prava Unije na temelju članka 267. UFEU‑a (u daljnjem tekstu: presuda o tumačenju u prethodnom postupku).

34

Kad je riječ o članku 19. stavku 1. UEU‑a, drugim podstavkom te odredbe, koji je jedini koji sud koji je uputio zahtjev spominje, obvezuje se države članice da osiguraju pravne lijekove dostatne da se osobama osigura poštovanje njihova prava na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije (presuda od 21. prosinca 2021., Randstad Italia,C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 56. i navedena sudska praksa).

35

Međutim, poštovanje prava na djelotvornu pravnu zaštitu ne podrazumijeva obvezu država članica da predvide izvanredne pravne lijekove koji omogućuju da se nakon presude o tumačenju u prethodnom postupku ponovi postupak koji je pravomoćnom presudom okončan.

36

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se pravom Unije ne zahtijeva da sudsko tijelo u pravilu mora preispitati pravomoćnu odluku kako bi uzelo u obzir tumačenje relevantne odredbe tog prava koje je Sud usvojio nakon donošenja te odluke (presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti,C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 60. i od 6. listopada 2015., Târșia,C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 38.).

37

U tom pogledu valja podsjetiti na važnost načela pravomoćnosti kako u pravnom poretku Unije tako i u nacionalnim pravnim porecima. Naime, kako bi se zajamčila stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, važno je da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje (presude od 6. listopada 2015., Târşia,C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 28. i navedena sudska praksa kao i od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco,C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 41. i navedena sudska praksa).

38

Stoga se pravom Unije ne nalaže nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nacionalna postupovna pravila na temelju kojih sudska odluka postaje pravomoćna, iako bi se time ispravila nacionalna situacija koja nije u skladu s pravom Unije (presude od 6. listopada 2015., Târşia,C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 29. i navedena sudska praksa kao i od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco,C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 42. i navedena sudska praksa).

39

Na taj su način, u slučaju nepostojanja propisa Unije u određenom području, pravila provedbe načela pravomoćnosti uređena nacionalnim pravnim poretkom država članica, na temelju načela njihove procesne autonomije, ali uz poštovanje načelâ ekvivalentnosti i djelotvornosti (presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti,C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 54. i od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 21.).

40

Naime, u skladu s načelom lojalne suradnje sadržanim u članku 4. stavku 3. UEU‑a, postupovna pravila za pravna sredstva čija je svrha osigurati zaštitu prava koja osobe izvode iz prava Unije ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 22. te navedena sudska praksa).

41

Poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz načelâ ekvivalentnosti i djelotvornosti mora se ispitati vodeći računa o mjestu tih pravila u cjelokupnom postupku, tijeku postupka i posebnostima tih pravila pred različitim nacionalnim tijelima (presuda od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 24. i navedena sudska praksa).

42

Iz prethodno navedenog proizlazi da ako se mjerodavnim nacionalnim postupovnim pravilima predviđa mogućnost da nacionalni sud preispita pravomoćnu odluku kako bi situaciju uskladio s nacionalnim pravom, ta mogućnost mora, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, prevladati ako su ispunjeni ti uvjeti kako bi se situacija o kojoj je riječ uskladila s pravom Unije (presuda od 6. listopada 2015., Târşia,C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 30. i navedena sudska praksa).

43

Što se konkretno tiče zahtjeva koji proizlaze iz načela ekvivalentnosti, na koje se jedino odnosi ovo pitanje, na nacionalnom je sudu da provjeri, s obzirom na postupovna pravila koja se u nacionalnom pravu primjenjuju na pravna sredstva, poštuje li se to načelo uzimajući u obzir predmet, uzrok i bitne elemente predmetnih pravnih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 20. rujna 2018., EOS KSI Slovensko,C‑448/17, EU:C:2018:745, t. 40. i od 17. svibnja 2022., Unicaja Banco,C‑869/19, EU:C:2022:397, t. 23.).

44

U kontekstu glavnog postupka ta provjera podrazumijeva ispitivanje toga nalaže li se – u slučaju kada se nacionalnim pravom osobama daje pravo da zahtijevaju ponavljanje postupka koji je okončan pravomoćnom presudom koja je utemeljena na odredbi nacionalnog prava ili njezinu određenom tumačenju koji su naknadnom odlukom Trybunała Konstytucyjneg (Ustavni sud) proglašeni neusklađenim s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage – obveza da se osobama prizna ekvivalentno pravo kada iz presude o tumačenju u prethodnom postupku koju je Sud donio nakon takve pravomoćne presude proizlazi da se ta pravomoćna presuda temelji na odredbi nacionalnog prava ili njezinu tumačenju koji nisu usklađeni s pravom Unije. Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 54. svojeg mišljenja, navedena provjera u konačnici dovodi do utvrđivanja može li se utvrditi ekvivalentnost između takve odluke tog Ustavnog suda i takve presude Suda.

45

U tom pogledu, i podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na članak 188. točku 1. i članak 190. stavak 4. poljskog Ustava, kao i navode tog suda, proizlazi da je predmet pravnog sredstva pred Trybunałom Konstytucyjnim (Ustavni sud) njegovo odlučivanje o valjanosti odredbe nacionalnog prava ili njezinu određenom tumačenju. Razlog za to pravno sredstvo nalazi se u navodnoj neusklađenosti te odredbe ili tog tumačenja s tim Ustavom ili drugim pravnim pravilima veće pravne snage.

46

Osim toga, čini se da je bitan element tog postupka učinak odluke kojom se prihvaća takvo pravno sredstvo, kojom Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava, koja je dovedena u pitanje, s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage. Naime, prema navodima iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, učinak takve odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) jest oduzimanje obvezujuće snage predmetnoj odredbi. Budući da se člankom 190. stavkom 1. tog Ustava određuje da su odluke tog suda obvezujuće erga omnes i pravomoćne, čini se da je učinak te odluke isključivanje te odredbe iz nacionalnog pravnog poretka.

47

Iz tih navoda također proizlazi da pravo, koje je člankom 190. stavkom 4. poljskog Ustava i člankom 401.1 Zakonika o građanskom postupku predviđeno u korist svake osobe, da se dovede u pitanje pravomoćna presuda koja se temelji na odredbi nacionalnog prava čija je neusklađenost s tim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage naknadno utvrđena odlukom Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud), proizlazi iz toga što je zbog donošenja te odluke ta odredba izgubila svoju obvezujuću snagu, a presuda pravnu osnovu.

48

Pod uvjetom da to u tom pogledu provjeri sud koji je uputio zahtjev te uzimajući u obzir njegovo izjednačavanje negativne odluke o tumačenju s odlukom kojom se utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage, čini se da je, u slučaju kada je pred Trybunałom Konstytucyjnim (Ustavni sud) riječ o određenom tumačenju takve odredbe, učinak njegove odluke kojom se utvrđuje neusklađenost tog tumačenja s tim Ustavom ili nekim drugim pravnim pravilom veće pravne snage taj da se, po analogiji, navedenom tumačenju ipso facto oduzima njegova sposobnost da predstavlja temelj za presudu.

49

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 78. i 88. svojeg mišljenja, očito je da odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud), navedene u točkama 46. do 48. ove presude, sadržavaju utvrđenje o neusklađenosti odredbe nacionalnog prava o kojoj je riječ ili njezina određenog tumačenja s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage. Takvo utvrđenje ne zahtijeva donošenje naknadne sudske odluke te proizvodi učinak da se toj odredbi ili tom tumačenju oduzima njihova obvezujuća snaga i isključuje ih se iz nacionalnog pravnog poretka, što dovodi do izravne posljedice da se pravomoćnu presudu koja je donesena na temelju navedene odredbe ili navedenog tumačenja lišava njezine pravne osnove.

50

Međutim, u tom se pogledu presude o tumačenju u prethodnom postupku razlikuju od predmetnih odluka Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). Naime, nesporno je da su, iako je uloga Suda da pruži obvezujuće tumačenje prava Unije, posljedice koje iz tog tumačenja proizlaze za konkretan slučaj obuhvaćene odgovornošću nacionalnih sudova.

51

U tom pogledu valja podsjetiti na to da postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđen u članku 267. UFEU‑a, uspostavlja međusudački dijalog između Suda i sudova država članica koji ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguranje njegove dosljednosti, punog učinka i autonomije kao i, u konačnici, posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 27. i navedena sudska praksa).

52

Stoga se sustavom uspostavljenim tim člankom utvrđuje izravna suradnja između Suda i nacionalnih sudova u okviru koje potonji usko sudjeluju u pravilnoj primjeni i ujednačenom tumačenju prava Unije kao i u zaštiti prava pojedinaca koja su im dodijeljena tim pravom Unije (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 29. i navedena sudska praksa).

53

U okviru te suradnje Sud daje nacionalnim sudovima, u njihovu svojstvu sudova zaduženih za primjenu prava Unije, elemente za tumačenje tog prava koji su im potrebni za rješenje spora koji se pred njima vodi (presuda od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 30. i navedena sudska praksa).

54

Osim toga, kao što je to navedeno u točki 31. ove presude, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini je nadležan, među ostalim, tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Iz toga slijedi da je sud koji je uputio zahtjev u predmetu koji je pred njim u tijeku odgovoran za provedbu tumačenja koje Sud daje u odgovoru na zahtjev za prethodnu odluku koji mu je taj sud uputio u tom predmetu (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2022., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑261/21, EU:C:2022:534, t. 55.).

55

Stoga u okviru prethodnog postupka nije na Sudu da odlučuje o usklađenosti nacionalne odredbe s pravom Unije. Na nacionalnom je sudu da provede takvu ocjenu s obzirom na elemente tumačenja koje je dao Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2021., Repubblika,C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

56

Slijedom toga, za razliku od predmetnih odluka Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud), kojima on utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava ili njezina određenog tumačenja s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage, predmet je presuda o tumačenju u prethodnom postupku, koje donosi Sud, pružiti elemente za tumačenje prava Unije koji su nacionalnom sudu potrebni za rješavanje spora koji se pred njim vodi. Što se tiče moguće neusklađenosti odredbe nacionalnog prava ili njezina tumačenja s pravom Unije, o čemu je riječ pred nacionalnim sudom, kao i posljedica te moguće neusklađenosti, ocjene i utvrđenja u tom pogledu s obzirom na presudu o tumačenju u prethodnom postupku u konačnici su u nadležnosti tog nacionalnog suda, uzimajući u obzir razdvajanje funkcija koje je obilježje postupka u kojem Sud odlučuje o tumačenju prava Unije na temelju članka 267. UFEU‑a.

57

U tom pogledu valja podsjetiti na to da takve ocjene i utvrđenja mogu ovisiti ne samo o tome ima li predmetna odredba prava Unije izravan učinak – s obzirom na to da se samo na odredbu tog prava koja ima takav učinak može pozvati kao takvu u okviru spora koji je obuhvaćen pravom Unije kako bi se, na temelju načela nadređenosti tog prava, izuzela iz primjene odredba nacionalnog prava koja mu je protivna (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski,C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 61. i 62.) – nego i o mogućnosti usklađenog tumačenja predmetnog nacionalnog pravnog pravila s pravom Unije. Naime, na temelju načela usklađenog tumačenja nacionalnog prava, nacionalni je sud dužan tumačiti nacionalno pravo u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa zahtjevima prava Unije (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski,C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 55.).

58

Iz toga slijedi da se čini, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da se doseg odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) kojom se utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava ili njezina određenog tumačenja s poljskim Ustavom ili drugim pravnim pravilima veće pravne snage razlikuje od dosega presude o tumačenju u prethodnom postupku jer u takvoj presudi Sud prilikom tumačenja prava Unije ne odlučuje izravno o mogućoj neusklađenosti odredbe nacionalnog prava ili njezina tumačenja s pravom Unije, s obzirom na to da o tom pitanju u konačnici mora odlučiti sud koji je uputio zahtjev.

59

Slijedom navedenog, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 3. UEU‑a i načelo ekvivalentnosti treba tumačiti na način da se njima ne nalaže da – u slučaju kada izvanredni pravni lijek uspostavljen nacionalnom postupovnom odredbom omogućuje osobi da zahtijeva ponavljanje postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda na način da se pozove na naknadnu odluku Ustavnog suda dotične države članice kojom se utvrđuje neusklađenost odredbe nacionalnog prava ili njezina određenog tumačenja, na temelju kojih je ta presuda donesena, s Ustavom ili drugim pravnim pravilom veće pravne snage – taj pravni lijek bude dostupan i zbog pozivanja na presudu o tumačenju u prethodnom postupku, pod uvjetom da konkretne posljedice takve odluke tog Ustavnog suda u pogledu odredbe nacionalnog prava ili njezina tumačenja na kojima se temelji navedena pravomoćna presuda proizlaze izravno iz te odluke.

60

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava tumačiti na način da odredbu nacionalnog prava, kojom se uspostavlja izvanredni pravni lijek i kojom se stranci omogućuje da zahtijeva ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom ako joj je uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava, treba široko tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća situaciju u kojoj je sud, koji je prihvatio zahtjev prodavatelja robe ili pružatelja usluga na temelju potrošačkog ugovora, pravomoćnom presudom zbog izostanka propustio po službenoj dužnosti ispitati taj ugovor s obzirom na moguće postojanje nepoštenih odredbi, suprotno obvezama koje je imao na temelju Direktive 93/13.

61

Valja podsjetiti na to da je načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava svojstveno sustavu Ugovorâ jer omogućuje nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru svojih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode (presuda od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export,C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 61. i navedena sudska praksa).

62

Na temelju tog načela, zadaća je nacionalnih sudova, vodeći računa o svim pravilima nacionalnog prava i o primjeni načina tumačenja priznatih tim pravom, odlučiti može li se i u kojoj mjeri odredba nacionalnog prava tumačiti u skladu s relevantnim odredbama prava Unije (presuda od 17. travnja 2018., Egenberger,C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 71. i navedena sudska praksa).

63

Navedeno načelo poznaje određene granice. Tako je obveza nacionalnih sudova da upućuju na sadržaj prava Unije prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila nacionalnog prava ograničena općim pravnim načelima i ne može služiti kao temelj contra legem tumačenju nacionalnog prava (presuda od 18. siječnja 2022., Thelen Technopark Berlin,C‑261/20, EU:C:2022:33, t. 28. i navedena sudska praksa).

64

S obzirom na činjenicu da su nacionalni sudovi jedini nadležni za tumačenje nacionalnog prava, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 31. ove presude, na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni je li, uzimajući u obzir ograničenja navedena u prethodnoj točki ove presude, moguće tumačenje članka 401. točke 2. Zakonika o građanskom postupku koje namjerava primijeniti. Imajući u vidu navedeno, na Sudu je da tom sudu pruži određene korisne smjernice s obzirom na elemente iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje.

65

Što se tiče nacionalne sudske prakse koju navodi sud koji je uputio zahtjev, koja se odnosi na razlog za ponavljanje predmetnog postupka i prema kojoj se činjenica da je stranci bila uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava u smislu članka 401. točke 2. Zakonika o građanskom postupku odnosi samo na postupovne povrede, valja istaknuti da zahtjev usklađenog tumačenja nacionalnog prava uključuje, među ostalim, obvezu nacionalnih sudova da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Stoga nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti odredbu nacionalnog prava u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom (presuda od 6. studenoga 2018., Bauer i Willmeroth, C‑569/16 i C‑570/16, EU:C:2018:871, t. 68. i navedena sudska praksa).

66

U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, obveza ispitivanja po službenoj dužnosti nepoštenosti određenih odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru predstavlja postupovno pravilo koje obvezuje sudska tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska,C‑419/18 i C‑483/18, EU:C:2019:930, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

67

Usto, iz navoda sadržanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se razmatranja suda koji je uputio zahtjev, na kojima se temelji njegovo drugo pitanje, ne odnose isključivo na činjenicu da je prvostupanjski sud donio presudu zbog izostanka samo na temelju mjenice koju je izdala osoba FY i obavijesti društva Profi Credit Polska o raskidu ugovora o kreditu sklopljenog s osobom FY, pri čemu taj sud nije ispitao eventualnu nepoštenost odredbi tog ugovora, nego i na postupovna pravila kojima se uređuje ostvarivanje prava na prigovor protiv takve presude.

68

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da se postupak pred prvostupanjskim sudom mora razmatrati u cjelini, uzimajući također u obzir pravo na podnošenje prigovora protiv te presude, kojim je osoba FY raspolagala (vidjeti u tom smislu presudu Profi Credit Polska I, t. 54.).

69

U pogledu glavnog postupka valja primijetiti da postupovna pravila koja se odnose na podnošenje prigovora koji je bilo moguće podnijeti protiv presude zbog izostanka, kako ih je opisao sud koji je uputio zahtjev, odnosno poštovanje roka od dva tjedna za podnošenje prigovora, obveza neposrednog isticanja svih prigovora i zahtjeva, obveza snošenja polovice troškova pravnog sredstva i nepostojanje suspenzivnog učinka podnošenja prigovora, imaju velike sličnosti s postupovnim pravilima koja je Sud razmatrao u točkama 64. do 68. presude Profi Credit Polska I i za koja je u točki 70. te presude smatrao da mogu dovesti do nezanemarive opasnosti od toga da dotični potrošači neće podnijeti prigovor.

70

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri može li se smatrati da pravila o kojima je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da ne omogućuju osiguranje poštovanja prava koja potrošač ima na temelju Direktive 93/13, odražavaju situaciju koja se sastoji od uskraćivanja stranci mogućnosti postupanja zbog povrede prava u smislu članka 401. točke 2. Zakonika o građanskom postupku.

71

Imajući u vidu navedeno, valja primijetiti da se priznavanje prava na ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom primjenom načela usklađenog tumačenja nacionalnog prava ne može a priori smatrati jedinim sredstvom koje potrošaču može jamčiti zaštitu koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13 u okolnostima poput onih u glavnom postupku.

72

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, s obzirom na slabiji položaj potrošača u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, člankom 6. stavkom 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Riječ je o obvezujućoj odredbi kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost (presuda od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco,C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 36. i navedena sudska praksa). Tu odredbu valja smatrati pravnim pravilom koje je ekvivalentno nacionalnim pravilima koja u okviru unutarnjeg pravnog poretka imaju obilježje pravila javnog poretka (presuda od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 54. i navedena sudska praksa).

73

Osim toga, s obzirom na narav i važnost javnog interesa koji predstavlja zaštita potrošača, Direktivom 93/13 nalaže se državama članicama, kao što to proizlazi iz njezina članka 7. stavka 1., u vezi s njezinom dvadeset četvrtom uvodnom izjavom, da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva „za sprečavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima” (presuda od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 56. kao i navedena sudska praksa).

74

U tom pogledu, pravom Unije ne usklađuju se postupci primjenjivi na ispitivanje moguće nepoštenosti ugovorne odredbe, tako da su oni obuhvaćeni nacionalnim pravnim poretkom država članica na temelju načela njihove procesne autonomije, pod uvjetom, međutim, da se njima poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu Profi Credit Polska I, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

75

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da bi načelo ekvivalentnosti moglo nalagati primjenu članka 401. točke 2. Zakonika o građanskom postupku u okolnostima poput onih u glavnom postupku. Naime, nijedan element ne upućuje na to da bi ta odredba bila primjenjiva u slučaju propuštanja razmatranja po službenoj dužnosti razloga koji se temelji na nacionalnom pravilu javnog poretka, pri čemu se treba smatrati da je članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 ekvivalentan tom pravilu, kao što je to navedeno u točki 72. ove presude.

76

Kad je riječ o načelu djelotvornosti, valja naglasiti da obveza država članica da osiguraju djelotvornost prava koja osobe izvode iz prava Unije podrazumijeva, osobito kad je riječ o pravima koja proizlaze iz Direktive 93/13, zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također sadržan u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koji se primjenjuje, konkretno, u pogledu postupovnih pravila u vezi sa sudskim postupcima utemeljenima na takvim pravima (presuda od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia,C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 54. i navedena sudska praksa).

77

U tom pogledu, ako u glavnom postupku sud koji je uputio zahtjev utvrdi, osobito s obzirom na elemente navedene u točkama 67. do 69. ove presude, da se postupovnim pravilima kojima se uređuje ostvarivanje prava na podnošenje prigovora protiv presude zbog izostanka ne omogućuje osiguranje poštovanja prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13, iz toga bi slijedilo da taj postupak nije u skladu s pravom potrošača na djelotvoran pravni lijek.

78

Slijedom toga, ako bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može biti obuhvaćena primjenom razloga za ponavljanje građanskog postupka predviđenog u članku 401. točki 2. Zakonika o građanskom postupku, koji se odnosi na nezakonito uskraćivanje mogućnosti postupanja stranci zbog povrede prava, trebalo bi smatrati da potrošač poput osobe FY mora raspolagati drugim pravnim sredstvom kako bi mu se stvarno zajamčila zaštita koja se zahtijeva Direktivom 93/13. Tome ne može biti prepreka pravomoćnost presude zbog izostanka koja je donesena bez ispitivanja moguće nepoštenosti odredaba predmetnog ugovora.

79

Nadalje, valja primijetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da se poštovanje prava zajamčenih tom direktivom također mora moći osigurati, ovisno o slučaju, u okviru ovršnog postupka, odnosno nakon njegova okončanja.

80

Naime, s jedne strane, kada je prodavatelj robe ili pružatelj usluga ishodio ovršnu ispravu protiv potrošača na temelju ugovora sklopljenog s tim potrošačem a da pritom nije ispitana moguća nepoštenost svih ili dijela tih ugovornih odredbi, načelo djelotvornosti podrazumijeva da sud pred kojim se vodi postupak ovrhe te isprave može, po potrebi po službenoj dužnosti, provesti to ispitivanje (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 2016.Finanmadrid EFC,C‑49/14, EU:C:2016:98, t. 55.).

81

Nevažno je proizlazi li nepostojanje prethodnog ispitivanja takvih odredbi, kao u predmetu u kojem je donesena presuda navedena u točki 80. ove presude, iz nenadležnosti tijela koje je izdalo ovršnu ispravu za provođenje tog ispitivanja ili, kao u glavnom predmetu, iz propuštanja ispitivanja od strane suda koji je presudu zbog izostanka učinio neposredno ovršnom, u vezi s moguće prestrogim pravilima za ostvarivanje prava na podnošenje prigovora protiv te presude. Naime, ako ne postoji učinkovit nadzor moguće nepoštenosti odredbi predmetnog ugovora, ne može se jamčiti poštovanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13 (presuda Profi Credit Polska I, t. 62.).

82

Međutim, valja naglasiti da u takvoj situaciji puna djelotvornost zaštite potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13 usto zahtijeva da se ovršni postupak može prekinuti, po potrebi prema pravilima kojima se ne može obeshrabriti potrošača od podnošenja pravnog lijeka i ostajanja pri njemu, sve dok nadležni sud ne izvrši nadzor moguće nepoštenosti odredbi predmetnog ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 27. i navedenu sudsku praksu te od 17. svibnja 2022., Impuls Leasing România,C‑725/19, EU:C:2022:396, t. 60.).

83

S druge strane, u situaciji u kojoj je ovršni postupak okončan, potrošač mora imati mogućnost, u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, pozvati se u naknadnom zasebnom postupku na nepoštenost odredbi ugovora kako bi mogao djelotvorno i u potpunosti ostvarivati svoja prava na temelju te direktive radi popravljanja financijske štete uzrokovane primjenom tih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco,C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 58.).

84

U tim okolnostima, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da se načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava mora tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da ocijeni može li se odredba nacionalnog prava – kojom se uspostavlja izvanredni pravni lijek kojim se stranci omogućuje da zahtijeva ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom ako joj je uskraćena mogućnost postupanja zbog povrede prava – široko tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća situaciju u kojoj je sud, koji je u pravomoćnoj presudi zbog izostanka prihvatio zahtjev prodavatelja robe ili pružatelja usluga na temelju potrošačkog ugovora, propustio po službenoj dužnosti ispitati taj ugovor s obzirom na moguće postojanje nepoštenih odredbi, suprotno obvezama koje je imao na temelju Direktive 93/13, i u kojoj bi se situaciji pokazalo da su postupovna pravila o ostvarivanju potrošačeva prava na prigovor protiv te presude zbog izostanka takve prirode da podrazumijevaju znatnu opasnost od toga da ga se navedeni potrošač odrekne i stoga ne omogućuju osiguranje poštovanja prava koja taj potrošač ima na temelju te direktive. U slučaju da takvo široko tumačenje nije moguće zbog granica utvrđenih općim načelima prava i nemogućnošću tumačenja contra legem, načelo djelotvornosti nalaže da se poštovanje tih prava osigura u okviru postupka izvršenja te presude zbog izostanka ili u okviru naknadnog zasebnog postupka.

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: