1.

Osoba MD poljski je državljanin kojem je Sąd Rejonowy Szczecin‑Prawobrzeże (Općinski sud u Szczecinu nadležan za Desnu obalu, Poljska) izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Taj je sud naknadno opozvao prvotnu odgodu izvršenja te kazne te je, radi njezina izvršenja, Sąd Okręgowy Szczecin (Okružni sud u Szczecinu, Poljska) izdao europski uhidbeni nalog (u daljnjem tekstu: EUN) na temelju kojeg je osoba MD uhićena u Njemačkoj. Međutim, njemačka tijela odbila su izvršenje tog EUN‑a jer je osoba MD imala uobičajeno boravište u Njemačkoj. Stoga je nadležni poljski sud zatražio od njemačkih tijela da izvrše kaznu izrečenu osobi MD u skladu sa sustavom utvrđenim Okvirnom odlukom 2008/909/PUP ( 2 ).

2.

Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka), sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, traži pojašnjenje u pogledu toga može li odbiti takav zahtjev s obzirom na situaciju koja je nastala nakon kontroverznih pravosudnih reformi u Poljskoj, u pogledu kojih je doneseno više presuda Suda. Zbog te situacije sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se smatrati da je pravo osobe MD na pošteno suđenje zaštićeno u sustavu u kojem, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, opći nedostaci utječu na vladavinu prava i zahtjev neovisnosti pravosuđa te države članice.

3.

Sud koji je uputio zahtjev konkretnije pita o primjenjivosti, na sustav uzajamnog priznavanja uspostavljen Okvirnom odlukom 2008/909, sudske prakse Suda, u vezi s Okvirnom odlukom o EUN‑u ( 3 ), u skladu s kojom se izvršenje takvog naloga iznimno može odbiti, na temelju razloga koji nisu izričito predviđeni u toj odluci, ako se nakon ispitivanja u dvije faze (čiju ću prirodu objasniti i razmotriti u ovom mišljenju) pokaže da bi takvo izvršenje moglo dovesti do stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 4 ). U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev traži da se pojasne uvjeti pod kojima treba provesti takvo ispitivanje kao i odgovarajući trenutak s obzirom na koji ga treba provesti.

4.

U članku 47. drugom stavku prvoj rečenici Povelje navodi se da „[s]vatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.”

5.

U članku 3. stavku 4. Okvirne odluke 2008/909 navodi se da se njome „ne mijenja obvez[a] poštivanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela iz članka 6. [UEU‑a].”

6.

U članku 4. stavku 1. točkama (a) do (c) te okvirne odluke navode se tri različite kategorije država članica kojima se može proslijediti zahtjev za priznavanje presude i izvršenje kazne. Te su kategorije: (a) država članica državljanstva osuđene osobe u kojoj ta osoba živi; ili (b) država članica državljanstva u koju će, iako ona nije država članica u kojoj osoba živi, osuđena osoba biti deportirana nakon što bude oslobođena izvršenja kazne, na temelju naloga za protjerivanje ili deportaciju koji su sastavni dio presude, sudske ili upravne odluke ili bilo koje druge mjere koja je posljedica presude; ili (c) bilo koja država članica koja nije država članica iz točaka (a) ili (b) a čije nadležno tijelo daje suglasnost za prosljeđivanje presude i potvrde toj državi članici.

7.

U članku 8. stavku 1. navodi se da „ [n]adležno tijelo države [kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja] priznaje presudu koja je proslijeđena u skladu s člankom 4. i postupkom iz članka 5. te odmah poduzima sve potrebne mjere za izvršenje kazne, ako se ne odluči pozvati na jednu od osnova za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 9.”

8.

U članku 9. stavku 1. točkama (a) do (l) Okvirne odluke 2008/909 navode se razlozi na temelju kojih „[n]adležno tijelo države članice [kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja] može odbiti priznavanje presude i izvršavanje kazne”.

9.

Osoba MD poljski je državljanin s uobičajenim boravištem u Njemačkoj. Sąd Rejonowy Szczecin‑Prawobrzeże (Općinski sud u Szczecinu nadležan za Desnu obalu) izrekao mu je 7. kolovoza 2018. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, pri čemu je izvršenje te kazne zamijenjeno uvjetnom osudom (u daljnjem tekstu: prvotna presuda). Osoba MD nije bila prisutna na suđenju.

10.

Taj je sud rješenjem od 16. srpnja 2019. opozvao odgodu izvršenja kazne zatvora i naložio njezino izvršenje.

11.

Generalstaatsanwaltschaft Köln (Glavno državno odvjetništvo u Kölnu, Njemačka) odlučio je 17. prosinca 2020. da neće izvršiti EUN koji je izdao Sąd Okregowy Szczecin (Okružni sud u Szczecinu) jer osoba MD ima uobičajeno boravište u Njemačkoj i jer se protivio predaji poljskim tijelima. ( 5 )

12.

Sąd Okregowy Szczecin (Okružni sud u Szczecinu) poslao je 26. siječnja 2021. Generalstaatsanwaltschaftu Berlin (Glavno državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka) ovjerenu presliku prvotne presude zajedno s potvrdom na koju se upućuje u članku 4. Okvirne odluke 2008/909 u svrhu izvršenja izrečene kazne zatvora. Ti su dokumenti proslijeđeni teritorijalno nadležnom Staatsanwaltschaftu Aachen (Državno odvjetništvo u Aachenu, Njemačka; u daljnjem tekstu: DO Aachen).

13.

Nakon saslušanja osobe MD i smatrajući da su ispunjeni uvjeti za izvršenje kazne zatvora o kojoj je riječ, DO Aachen zatražio je od Landgerichta Aachen (Zemaljski sud u Aachenu) da izvrši prvotnu presudu u vezi s rješenjem o opozivu odgode izvršenja kazne i da odredi kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

14.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita može li odbiti priznavanje sudskih odluka o kojima je riječ i izvršenje izrečene kazne s obzirom na to da, prema njegovu mišljenju, objektivne, vjerodostojne, precizne i odgovarajuće aktualizirane informacije o situaciji u pogledu pravosuđa u Poljskoj upućuju na to da postoje razlozi za vjerovanje da okolnosti koje su postojale u trenutku donošenja prvotne presude i rješenja o opozivu uvjetne osude nisu bile (te i dalje nisu) u skladu s načelom vladavine prava utvrđenim u članku 2. UEU‑a i zahtjevom neovisnosti pravosuđa koji čini bit temeljnog prava osobe MD na pošteno suđenje na temelju članka 47. drugog stavka Povelje.

15.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev poziva se na Komisijin Prijedlog o utvrđivanju da postoji očita opasnost da Republika Poljska teško prekrši vladavinu prava ( 6 ) i na sudsku praksu Suda ( 7 ), Europskog suda za ljudska prava i nacionalnih sudova u pogledu pitanja neovisnosti poljskog pravosuđa. Taj sud skreće pozornost i na nekoliko situacija u kojima su poljska tijela smatrala da nisu obvezana nadređenošću prava Unije.

16.

U tim je okolnostima Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. Može li sud države članice kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja koji odlučuje o proglašenju izvršivosti, pozivajući se na članak 3. stavak 4. [Okvirne odluke 2008/909] u vezi s člankom 47. drugim stavkom [Povelje], odbiti, u skladu s člankom 8. [Okvirne odluke 2008/909], priznavanje presude donesene u drugoj državi članici i izvršenje kazne koja je izrečena tom presudom ako postoje razlozi koji upućuju na to da su okolnosti u toj državi članici u trenutku donošenja odluke koju treba izvršiti odnosno naknadnih odluka koje se odnose na prvonavedenu odluku nespojive s temeljnim pravom na pošteno suđenje jer sam pravosudni sustav u toj državi članici više nije u skladu s načelom vladavine prava zajamčenim člankom 2. UEU‑a?

2. Može li sud države članice kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja koji odlučuje o proglašenju izvršivosti, pozivajući se na članak 3. stavak 4. [Okvirne odluke 2008/909] u vezi s načelom vladavine prava zajamčenim člankom 2. UEU‑a, odbiti, u skladu s člankom 8. [Okvirne odluke 2008/909], priznavanje presude donesene u drugoj državi članici i izvršenje kazne koja je izrečena tom presudom ako postoje razlozi koji upućuju na to da pravosudni sustav u toj državi članici u trenutku odlučivanja o proglašenju izvršivosti više nije u skladu s načelom vladavine prava zajamčenim člankom 2. UEU‑a?

3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

Treba li, prije nego što se priznavanje presude koju je donio sud druge države članice i izvršenje kazne koja je izrečena tom presudom odbiju uz pozivanje na članak 3. stavak 4. [Okvirne odluke 2008/909] u vezi s člankom 47. drugim stavkom [Povelje] zato što postoje razlozi koji upućuju na to da su okolnosti u toj državi članici nespojive s temeljnim pravom na pošteno suđenje jer sam pravosudni sustav u toj državi članici više nije u skladu s načelom vladavine prava, u drugoj fazi provjeriti jesu li okolnosti nespojive s temeljnim pravom na pošteno suđenje u postupku o kojem je riječ konkretno negativno utjecale na osuđenika ili osuđenike?

4. Ako se niječno odgovori na prvo i/ili drugo pitanje, i to na način da za odlučivanje o tome jesu li okolnosti u određenoj državi članici nespojive s temeljnim pravom na pošteno suđenje jer sam pravosudni sustav u toj državi članici više nije u skladu s načelom vladavine prava nisu nadležni sudovi država članica, nego Sud Europske unije:

Je li pravosudni sustav u Republici Poljskoj 7. kolovoza 2018. i/ili 16. srpnja 2019. bio, odnosno je li pravosudni sustav u Republici Poljskoj trenutačno, u skladu s načelom vladavine prava iz članka 2. UEU‑a?”

17.

Pisana očitovanja podnijele su nizozemska i poljska vlada te Europska komisija. Ti intervenijenti usto su odgovorili na pitanje koje im je uputio Sud..

18.

Svojim četirima pitanjima sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje u pogledu toga može li i pod kojim okolnostima iznimno odbiti priznavanje presude, koja mu je proslijeđena u skladu sa sustavom uspostavljenim Okvirnom odlukom 2008/909 radi izvršenja kazne zatvora, na temelju razloga koji nisu izričito predviđeni u tu svrhu u tom instrumentu ako bi primjena tog uređenja u biti dovela do toleriranja prethodne povrede prava na pošteno suđenje. Ta povreda proizlazi, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz općih nedostataka koji utječu na neovisnost pravosuđa države članice u kojoj je presuda donesena, što onemogućava pravilnu zaštitu tog prava.

19.

Kako bih započeo svoju analizu, najprije ću iznijeti uvodne napomene o kontekstu i sadržaju odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku (dio A). Zatim ću ispitati prethodna pitanja tako što ću najprije razmotriti nepisani razlog za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a koji je Sud utvrdio u kontekstu Okvirne odluke o EUN‑u i na kojem se temelji ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji se konkretno odnosi na Okvirnu odluku 2008/909 (dio B). Zatim ću ocijeniti može li se i u kojoj mjeri taj nepisani razlog prenijeti na taj instrument, koji predstavlja još jedno sredstvo pravosudne suradnje u kaznenim stvarima unutar Europske unije, u pogledu kojeg se to pitanje prvi put postavlja Sudu (dio C). Naposljetku ću razmotriti pitanje o tome koji je odgovarajući trenutak s obzirom na koji treba primijeniti taj nepisani i iznimni razlog (dio D).

20.

Kao što se to već istaknulo, ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na primjenu Okvirne odluke 2008/909. Taj je instrument donesen u kontekstu područja slobode, sigurnosti i pravde uređenog načelom uzajamnog priznavanja i oslanja se na uzajamno povjerenje koje države članice moraju imati u kaznenopravne sustave drugih država članica ( 8 ). Ukratko, to uzajamno povjerenje obvezuje svaku od tih država članica da pretpostavi da se pravo Unije, uključujući njime zajamčena temeljna prava, poštuje u svim drugim državama članicama ( 9 ).

21.

Iz tih kratkih opažanja proizlazi da se Okvirna odluka 2008/909 temelji na istim općim temeljnim načelima kao i Okvirna odluka o EUN‑u, što je relevantno u ovom predmetu ( 10 ).

22.

Kao što će se to detaljnije objasniti, ta se okvirna odluka oslanja na obvezu izvršavanja EUN‑a, osim ako su ispunjeni taksativno navedeni razlozi za odbijanje. Međutim, Sud je isto tako pojasnio da se izvršenjem EUN‑a osobu na koju se on odnosi ne može izložiti stvarnoj opasnosti od povrede njezinih određenih temeljnih prava zajamčenih Poveljom niti se, kao što je kasnije utvrđeno, njegovom provedbom mogu prihvatiti određene povrede koje su već nastale. Kako bi spriječio ostvarenje tih situacija, Sud je uspostavio dodatni i nepisani razlog za odbijanje izvršenja EUN‑a, koji se ipak može primijeniti samo u iznimnim okolnostima.

23.

Kako bi utvrdio postoje li takve okolnosti, Sud je razradio postupak ispitivanja u dvije faze koji treba provesti nadležno nacionalno tijelo. Ukratko, tim ispitivanjem treba, u okviru prve faze, utvrditi postoje li u državi članici u kojoj je donesena presuda sustavni ili opći nedostaci koji mogu utjecati na temeljno pravo o kojem je riječ. U slučaju potvrdnog odgovora, u drugoj fazi ispitivanja treba provjeriti mogu li ti sustavni ili opći nedostaci prouzročiti stvarnu opasnost od povrede temeljnog prava o kojem je riječ ili su već konkretno utjecali na to pravo.

24.

Razumijem da je sličnost načela na kojima se temelji pravosudna suradnja u skladu s Okvirnom odlukom o EUN‑u, s jedne strane, i Okvirnom odlukom 2008/909, s druge strane, navela sud koji je uputio zahtjev da pita primjenjuje li se prethodno navedeni nepisani razlog i u kontekstu te okvirne odluke. Također razumijem da su određene razlike između tih instrumenata navele sud koji je uputio zahtjev da pita primjenjuje li se taj razlog na isti način.

25.

Osim glavnog i implicitnog pitanja koje se odnosi na primjenjivost nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršavanja EUN‑a uspostavljenog u sudskoj praksi Suda o Okvirnoj odluci o EUN‑u, sud koji je uputio zahtjev izričito ili prešutno postavlja četiri konkretna pitanja koja se mogu razložiti na sljedeći način.

26.

Kao prvo, pita može li se ispitivanje u dvije faze koje se zahtijeva na temelju nepisanog i iznimnog razloga o kojem je riječ ograničiti na prvu fazu ili je potrebno provesti i drugu fazu te prije odbijanja izvršenja presude suda države članice u kojoj je presuda donesena provjeriti jesu li utvrđeni nedostaci u pogledu neovisnosti pravosuđa te druge države članice utjecali na temeljno pravo osobe MD na pošteno suđenje (treće pitanje u vezi s prvim i drugim pitanjem).

27.

Kao drugo, u konkretnim okolnostima ovog predmeta sud koji je uputio zahtjev nije siguran u trenutak s obzirom na koji bi trebalo provesti to ispitivanje: je li riječ o datumu kad je donesena prvotna presuda kojom se izriče kazna ili o datumu kad je opozvana odgoda izvršenja kazne (prvo pitanje) ili o datumu kad tijelo izvršenja treba odlučiti o priznavanju presude i izvršenju kazne (drugo pitanje).

28.

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev dvoji je li za ocjenu situacije u pogledu pravosuđa države članice u kojoj je presuda donesena nadležan nacionalni sud ili je riječ o pitanju koje se odnosi na „tumačenje Ugovorâ”, za što je nadležan Sud. U potonjem slučaju, sud koji je uputio zahtjev pita je li taj pravosudni sustav na relevantne datume bio u skladu s načelom vladavine prava (četvrto pitanje).

29.

U sljedećim dijelovima ovog mišljenja razmotrit ću ta pitanja zajedno, pri čemu ću podsjetiti, kao prvo, na nastanak nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a prije nego što se, kao drugo, posvetim njegovoj primjenjivosti i uvjetima za njegovu primjenu na Okvirnu odluku 2008/909, uključujući, kao treće, odgovarajući vremenski okvir.

30.

Sud je u presudi Aranyosi i Căldăraru ( 11 ), u kojoj se smatralo da predaja osoba o kojima je riječ predstavlja opasnost od toga da će se te osobe izložiti povredi apsolutne zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ( 12 ), uveo nepisani razlog za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a s obzirom na sustavne nedostatke u uvjetima oduzimanja slobode u državi članici izdavateljici naloga.

31.

U tom je kontekstu Sud podsjetio na to da su države članice načelno obvezne izvršiti EUN ( 13 ), osim ako postoje razlozi za obvezno i moguće odbijanje izvršenja koji su taksativno navedeni u člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke o EUN‑u. Nijedan od razloga navedenih u tim odredbama nije se primjenjivao na situaciju o kojoj je bila riječ u tom predmetu. Međutim, Sud je utvrdio da se izvršenje EUN‑a također može odbiti, u iznimnim okolnostima, kada se, kao prvo, utvrde sustavni ili opći nedostaci koji mogu utjecati na zaštitu temeljnog prava o kojem je riječ i kada, kao drugo, postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da će osoba protiv koje je izdan EUN ako bude predana biti izložena stvarnoj opasnosti od povrede njezina temeljnog prava o kojem je riječ ( 14 ).

32.

Sud je potvrdio primjenu tog nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a i ispitivanja u dvije faze na kojem se ona temelji u presudi Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) u kontekstu temeljnog prava na pošteno suđenje pred neovisnim sudom, kao što se predviđa u članku 47. drugom stavku Povelje. Iz te presude proizlazi da se pravosudno tijelo izvršenja može suzdržati od izvršenja EUN‑a kada, kao prvo, na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih informacija o funkcioniranju pravosudnog sustava u državi članici izdavateljici naloga, utvrdi da postoji stvarna opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje s obzirom na nedostatak neovisnosti sudova te države članice zbog sustavnih ili općih nedostataka i kada, kao drugo, u konkretnim okolnostima predmeta postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi zbog kojih se vjeruje da će tražena osoba biti izložena toj opasnosti nakon njezine predaje ( 15 ).

33.

U presudama Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog) ( 16 ) i Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga) ( 17 ) Sud je potvrdio da, ako nacionalni sud utvrdi da je ispunjen prvi uvjet ispitivanja u dvije faze, ipak treba provesti drugu fazu i ocijeniti konkretne okolnosti situacije.

34.

Nadalje, iako se primjenu nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a prvotno razmatralo u odnosu na činjenične okolnosti zbog kojih je bilo relevantno ispitati samo mogućnost povrede temeljnog prava o kojem je riječ (u daljnjem tekstu: stvarna opasnost), Sud je pojasnio da se taj razlog primjenjuje i na situacije u kojima postoje dokazi o prethodnoj povredi (ako je EUN o kojem je riječ izdan radi izvršenja kazne zatvora izrečene u kaznenom postupku na koji su konkretno utjecali utvrđeni sustavni ili opći nedostaci u pogledu neovisnosti pravosuđa države članice izdavateljice naloga) ( 18 ).

35.

Prije nego što se posvetim glavnom pitanju, odnosno primjenjuje li se nepisani razlog za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a mutatis mutandis i na Okvirnu odluku 2008/909 (odjeljak 2.), pojasnit ću je li takvo razmatranje uopće relevantno za situaciju u glavnom postupku. Naime, to je razmatranje relevantno samo ako se sud koji je uputio zahtjev nađe u situaciji u kojoj pravni sustav tog instrumenta nalaže obvezu priznavanja presude i izvršenja kazne o kojoj je riječ (odjeljak 1.).

36.

Podsjećam na to da je nepisani razlog za iznimno odbijanje izvršavanja EUN‑a uspostavljen kako bi se spriječila stvarna opasnost od povrede određenih temeljnih prava zaštićenih Poveljom (ili kako bi se spriječilo naknadno toleriranje povrede), što, ako se utvrdi potreba za tim, dovodi do iznimke od obveze izvršenja EUN‑a.

37.

Stoga, kako bi taj razlog postao relevantan u kontekstu Okvirne odluke 2008/909, potrebno je utvrditi da se tijelo izvršenja nalazi u situaciji u kojoj ima obvezu priznati presudu koja mu je proslijeđena i izvršiti kaznu izrečenu tom presudom. Međutim, takva obveza ne proizlazi iz svih slučajeva obuhvaćenih tim instrumentom.

38.

Naime, u tom se instrumentu pravi razlika između različitih situacija, ovisno o odnosu između osuđene osobe o kojoj je riječ i države članice kojoj je upućen zahtjev za priznavanje presude.

39.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Okvirne odluke 2008/909, država članica u kojoj je presuda donesena može uputiti zahtjev u tu svrhu: (a) državi članici državljanstva osuđene osobe u kojoj ta osoba živi; (b) državi članici državljanstva u koju će, iako ona nije država članica u kojoj osoba živi, osuđena osoba biti deportirana nakon što odsluži svoju kaznu; ili (c) bilo kojoj državi članici „čije nadležno tijelo daje suglasnost za prosljeđivanje presude i potvrde toj državi članici”.

40.

Drugim riječima, dok prva dva scenarija dovode do obveze priznavanja presude i izvršenja kazne o kojoj je riječ, treći ovisi o suglasnosti koja se može ili ne mora dati ( 19 ). Slijedom toga, taj treći scenarij sam po sebi ne podrazumijeva obvezu prihvaćanja u tom smislu upućenog zahtjeva.

41.

Zahtjev za prethodnu odluku sadržava informacije kojima se objašnjava da je osoba MD državljanin države članice u kojoj je presuda donesena te da boravi u državi kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja. Čini se da te informacije upućuju na to, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da ta osoba nije državljanin (i) potonje države. Međutim, smatram da razlikovanje uvedeno člankom 4. stavkom 1. Okvirne odluke 2008/909 u svakom slučaju prestaje biti relevantno kada se zahtjev za priznavanje uputi nakon odbijanja izvršenja EUN‑a u smislu članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN‑u. Naime, u skladu s tom odredbom, kao što se to već navelo, država članica izvršenja može odbiti izvršiti EUN ako se obveže izvršiti kaznu o kojoj je riječ ( 20 ).

42.

Iz spisa predmeta shvaćam da je u glavnom postupku ( 21 ) riječ o slučaju koji se općenito odražava u članku 25. Okvirne odluke 2008/909, na temelju kojeg se „odredbe [tog instrumenta] primjenjuju […], mutatis mutandis, u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz […] Okvirne odluke [o EUN‑u], na izvršenje kazni u predmetima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. [Okvirne odluke o EUN‑u]”.

43.

Prema mojem mišljenju, kada bi državi članici kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja bilo dopušteno odbiti, na temelju članka 4. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2008/909, priznavanje presude nakon što je odbila izvršiti EUN na temelju članka 4. stavka 6. Okvirne odluke o EUN‑u, to bi dovelo do situacije koja je nespojiva s potonjim instrumentom ( 22 ). Stoga smatram da, kada se zahtjev za priznavanje i izvršenje uputi u tom konkretnom kontekstu, time se ne ostavlja nikakav diskrecijski prostor, čak i ako bi u suprotnom situacija o kojoj je riječ bila obuhvaćena scenarijem za koji se diskrecijski prostor predviđa u članku 4. stavku 1. točki (c) Okvirne odluke 2008/909 ( 23 ).

44.

U tim je okolnostima potrebno detaljnije ispitati primjenjuje li se prethodno navedeni nepisani i iznimni razlog za odbijanje na taj instrument i pod kojim uvjetima.

45.

Kako bih ocijenio to pitanje, najprije ću podsjetiti na svoje ranije razmatranje da je Okvirna odluka 2008/909, kao i Okvirna odluka o EUN‑u, instrument u području slobode, sigurnosti i pravde.

46.

Kao drugo, kao što se to već napomenulo, ta se odluka, kao i Okvirna odluka o EUN‑u, oslanja na načelo uzajamnog priznavanja koje proizlazi iz uzajamnog povjerenja koje bi države članice trebale imati u pravne sustave drugih država članica. To uzajamno povjerenje obvezuje države članice da smatraju, osim u iznimnim okolnostima, da sve druge države članice poštuju pravo Unije i temeljna prava priznata pravom Unije ( 24 ).

47.

Kao treće, zato bi se, u pravilu, kada se tim instrumentom tijelu izvršenja nalaže obveza priznavanja presude i izvršenja kazne, zahtjev upućen u tom smislu trebalo prihvatiti na temelju članka 8. stavka 1. Okvirne odluke 2008/909 osim ako postoje razlozi za odbijanje koji su taksativno navedeni u članku 9. točki 1. tog instrumenta ( 25 ). Prema mojem shvaćanju, nijedan se od tih razloga ne primjenjuje u predmetu u glavnom postupku ( 26 ).

48.

Međutim, kao što se to već navodi, uzajamno povjerenje ne predstavlja slijepo povjerenje ( 27 ). Pravo Unije uvijek treba tumačiti u skladu s Poveljom kako bi se izbjegle situacije u kojima bi njegova primjena dovela do stvarne opasnosti od povrede temeljnih prava zajamčenih Poveljom ili, što je relevantno u ovom predmetu, u kojima bi se njegovom primjenom tolerirale određene situacije u kojima je takva povreda već počinjena. Ta se ideja odražava u odredbi o „temeljnim pravima” utvrđenoj člankom 3. stavkom 4. Okvirne odluke 2008/909 u kojoj se, kao i u članku 1. stavku 3. Okvirne odluke o EUN‑u, navodi da ona ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a ( 28 ).

49.

Iz sudske prakse Suda, na koju se upućuje u prethodnom odjeljku ovog mišljenja, proizlazi da kada bi izvršenje EUN‑a dovelo do izvršenja kazne koja je izrečena u kaznenom postupku na čiju su provedbu utjecali sustavni ili opći nedostaci u pogledu neovisnosti pravosuđa države članice izdavateljice naloga koji su stoga imali konkretan utjecaj na postupanje u navedenom kaznenom predmetu, to bi dovelo do toleriranja povrede prava osobe o kojoj je riječ na pošteno suđenje ( 29 ).

50.

S obzirom na to da Okvirna odluka 2008/909 i Okvirna odluka o EUN‑u djeluju na istoj osnovi uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja koji mogu dovesti do djelotvornog izvršenja kazne zatvora, smatram da nepisani razlog kojim se nadležnom tijelu druge države članice dopušta iznimno odbijanje zahtjeva treba primijeniti na oba ta instrumenta. Praktična primjena obiju instrumenata može dovesti do situacije u kojoj je potrebno spriječiti negativne posljedice koje su na općenit način opisane u prethodnoj točki.

51.

Osim toga, sličnost temeljnih obilježja tih instrumenata navela me na zaključak da se nepisani razlog o kojem je riječ mora primijeniti pod istim uvjetima neovisno o tome na koji se od tih dvaju instrumenata poziva. To znači da se, kao što su to primijetile i nizozemska i poljska vlada te Komisija, primjena tog razloga mora temeljiti na istom ispitivanju u dvije faze koje je Sud uspostavio u kontekstu Okvirne odluke o EUN‑u. Naime, slično onomu što je Sud napomenuo u tom kontekstu, smatram da, neovisno o ozbiljnosti sustavnih ili općih nedostataka, sama činjenica da oni postoje nema nužno utjecaj na svaku odluku koju sudovi navedene države članice mogu donijeti u svakom pojedinom slučaju ( 30 ).

52.

Zbog toga je druga i individualizirana faza ispitivanja nužna na temelju Okvirne odluke o EUN‑u, kao i u kontekstu Okvirne odluke 2008/909.

53.

Prema mojem mišljenju, na taj zaključak ne utječe ni presuda Suda u predmetu OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) ( 31 ) ni činjenica da Okvirna odluka 2008/909 ne sadržava odredbu ekvivalentnu uvodnoj izjavi 10. Okvirne odluke o EUN‑u. Sud koji je uputio zahtjev poziva se na oba ta elementa kako bi potkrijepio svoje stajalište da je dovoljno provesti prvu fazu ispitivanja.

54.

Kad je riječ, kao prvo, o presudi OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), Sud je u njoj ukratko pojasnio koje zahtjeve „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu Okvirne odluke o EUN‑u treba ispuniti kako bi ga se moglo smatrati „neovisnim” i kako bi stoga moglo izdavati EUN‑ove koji mogu proizvesti pravne učinke koje im pravo Unije pripisuje. Državna odvjetništva o kojima je riječ u tim predmetima nisu ispunjavala te zahtjeve, zbog čega su izgubila svojstvo „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu Okvirne odluke o EUN‑u.

55.

U odnosu na tu presudu, Sudu je postavljeno pitanje znači li zaključak donesen u tom predmetu da, kada se utvrde sustavni ili opći nedostaci u pogledu neovisnosti pravosuđa, ti nedostaci podrazumijevaju da svi sudovi države članice o kojoj je riječ gube svojstvo „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, čime bi se tijelo izvršenja oslobodilo potrebe provođenja druge faze ispitivanja na kojem se temelji primjena nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a ( 32 ).

56.

Sud je odgovorio niječno. Objasnio je da se zaključak donesen u presudi OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) nije temeljio na sustavnim ili općim nedostacima nacionalnog sustava o kojem je bila riječ u tom predmetu, nego na činjenici da su državna odvjetništva o kojima je riječ podređena u odnosu na izvršnu vlast koja bi im mogla davati upute u pogledu toga treba li u određenom predmetu izdati EUN ( 33 ).

57.

Suprotno tomu, situacije koje su dovele do uspostave nepisanog razloga za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a obuhvaćaju scenarij u kojem je EUN izdao sud, čija se strukturna neovisnost od izvršne vlasti prima facie ne dovodi u pitanje upravo zbog toga što je riječ o sudu, a ne o državnom odvjetništvu. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se ta pretpostavka može testirati samo u iznimnoj situaciji sustavnih ili općenitih nedostataka pravosudnog sustava kao takvog, koji dovode do nesigurnosti u pogledu stvarnog funkcioniranja sudova koji su dio tog sustava. Međutim, budući da takvi sustavni ili općeniti nedostaci mogu imati različite utjecaje na razini pravosuđa o kojem je riječ, potrebno je utvrditi ne samo postoje li ti nedostaci (prva faza), nego i mogu li oni utjecati ili su već utjecali na konkretni predmet o kojem je riječ (druga faza).

58.

Smatram da isto obrazloženje treba primijeniti u kontekstu Okvirne odluke 2008/909. Djelovanje tog instrumenta temelji se na uzajamnom priznavanju presuda koje su donijeli sudovi država članica čija se neovisnost ne može dovesti u pitanje, osim u iznimnim okolnostima. Budući da, kao što se to već navelo, te iznimne okolnosti mogu imati različite utjecaje na razini pravosuđa predmetne države u kojoj je presuda donesena, potrebno je ispitati njihove konkretne posljedice za pojedinačni predmet.

59.

Kao drugo, suprotno onomu što navodi sud koji je uputio zahtjev, na zaključak o primjenjivosti obiju faza ispitivanja ne utječe činjenica da Okvirna odluka 2008/909 ne sadržava odredbu ekvivalentnu uvodnoj izjavi 10. Okvirne odluke o EUN‑u. U toj se uvodnoj izjavi navodi da primjena mehanizma EUN‑a „može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz [članka 2. UEU‑a]” i u skladu s postupkom propisanim u članku 7. UEU‑a.

60.

Točno je da se Sud u presudi Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) pozvao na tu uvodnu izjavu kako bi istaknuo da drugu fazu ispitivanja ne treba provesti ako Vijeće suspendira Okvirnu odluku o EUN‑u u odnosu na određenu državu članicu na temelju postupka predviđenog člankom 7. stavkom 2. UEU‑a ( 34 ).

61.

Međutim, iz toga ne proizlazi da nepostojanje odredbe u Okvirnoj odluci 2008/909 kojom se upućuje na taj postupak znači da se postupak može zamijeniti odlukom nacionalnog suda.

62.

U kontekstu Okvirne odluke o EUN‑u Sud je bio vrlo jasan kada je naveo da bi neprimjena druge faze ispitivanja dovela do (neprihvatljivog) općenitog izuzimanja iz primjene načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja na odluke koje su donijeli sudovi države članice o kojoj je riječ ( 35 ).

63.

Smatram da isto stajalište vrijedi i za Okvirnu odluku 2008/909. Kao što su to u načelu primijetile nizozemska i poljska vlada te Komisija, nepostojanje izričitog upućivanja, u takvom aktu sekundarnog prava, na suspenzivni mehanizam predviđen člankom 7. stavkom 2. UEU‑a ne mijenja činjenicu da opća suspenzija njegova djelovanja u odnosu na određenu državu članicu može proizlaziti samo iz tog mehanizma.

64.

Naposljetku, kad je riječ o dvojbi suda koji je uputio zahtjev o tome trebaju li nacionalni sudovi provoditi prvu fazu ispitivanja ili je riječ o tumačenju prava Unije za koje je nadležan Sud, u potpunosti uvažavam zabrinutost suda koji je uputio zahtjev u pogledu važnosti tog utvrđenja. Međutim, kad je riječ o prijedlogu suda koji je uputio zahtjev (kao što se odražava u tekstu četvrtog upućenog pitanja) ( 36 ) prema kojem takvo utvrđenje treba donijeti na ujednačen način kako bi se izbjegla pravna nesigurnost unutar Europske unije, napominjem da takvo ujednačeno utvrđenje može proizlaziti samo iz prethodno navedenog postupka utemeljenog na članku 7. stavku 2. UEU‑a, koji, pak, dovodi do suspenzije djelovanja instrumenta o kojem je riječ s obzirom na određenu državu članicu. U nedostatku takvog utvrđenja, Okvirna odluka 2008/909 i dalje se primjenjuje. S obzirom na navedeno, zbog prethodno navedenih razloga smatram da se odredbom o temeljnim pravima iz članka 3. stavka 4. te odluke tijelu izvršenja daje mogućnost, pa čak i obveza, da spriječi toleriranje prethodne povrede temeljnog prava na pošteno suđenje time što će iznimno odbiti priznavanje presude i izvršenje kazne, pod uvjetima koji su prethodno opisani u ovom mišljenju.

65.

U tom pogledu također napominjem da, iako je pitanje o tome je li moguće prenijeti nepisani razlog za iznimno odbijanje izvršenja EUN‑a na Okvirnu odluku 2008/909, kao i uvjete pod kojima se on primjenjuje, pitanje tumačenja prava Unije koje Sud može dati u odgovoru na pitanje koje mu je postavljeno na temelju članka 267. UFEU‑a, utvrđenje u pogledu toga treba li taj razlog primijeniti u određenom predmetu ovisi o činjeničnim okolnostima predmeta o kojem je riječ i predstavlja pitanje primjene prava Unije koje je isključivo u nadležnosti nacionalnog suda ( 37 ). To vrijedi ne samo u pogledu druge faze ispitivanja koja se odnosi na konkretne okolnosti predmeta o kojem je riječ, nego i u pogledu prve faze koja se odnosi na utvrđivanje postojanja općih ili sustavnih nedostataka u pogledu pravosuđa države članice u kojoj je presuda donesena, kao što je to slučaj u ovom predmetu. U skladu s tom polaznom pretpostavkom, sudska praksa na koju se upućuje u ovom mišljenju u vezi s Okvirnom odlukom o EUN‑u nacionalnom sudu daje smjernice u pogledu elemenata koje treba uzeti u obzir u tu svrhu ( 38 ).

66.

S obzirom na prethodnu analizu zaključujem stoga da članak 3. stavak 4. Okvirne odluke 2008/909 treba tumačiti na način da, u situacijama u kojima se tim instrumentom tijelu izvršenja nalaže obveza priznavanja presude i izvršenja kazne i u kojima, kao prvo, to tijelo raspolaže dokazima o sustavnim ili općim nedostacima u pogledu neovisnosti pravosuđa u državi članici u kojoj je presuda donesena, ono može odbiti takvo priznavanje i izvršenje samo ako, kao drugo, zaključi da u konkretnim okolnostima predmeta postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi koji upućuju na to da je, uzimajući u obzir, među ostalim, relevantne informacije koje je osuđena osoba o kojoj je riječ pružila i koje se odnose na način na koji je postupano u njezinu kaznenom predmetu, došlo do povrede temeljnog prava te osobe na pošteno suđenje, kao što je utvrđeno u članku 47. drugom stavku Povelje.

67.

Preostaje utvrditi koji je relevantni trenutak s obzirom na koji treba razmotriti primjenu prethodno navedenog nepisanog razloga i s obzirom na koji treba provesti ispitivanje u dvije faze o kojem se raspravlja u ovom predmetu.

68.

U okolnostima predmeta u glavnom postupku posebno se postavlja pitanje u pogledu toga je li taj trenutak, onaj prvi, u kojem je donesena prvotna presuda kojom se osobi MD izriče kazna zatvora ili bi to mogao biti i drugi trenutak, u kojem je odgođeno izvršenje te kazne, ili čak onaj treći, u kojem se od suda koji je uputio zahtjev traži da odluči o zahtjevu za izvršenje kazne o kojoj je riječ.

69.

Napominjem da relevantnost prvog trenutka koji je utvrdio sud koji je uputio zahtjev nije posebno problematična. Prema mojem shvaćanju, u tom je trenutku osobi MD izrečena kazna zatvora o kojoj je riječ nakon suđenja na kojem se ocjenjivala krivnja te osobe. U takvom postupku treba jasno pružiti odgovarajuća postupovna jamstva, uključujući pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, o kojem je riječ u glavnom postupku. Stoga, kao što to također ističu Komisija i poljska vlada, primjena nepisanog razloga koju razmatra sud koji je uputio zahtjev treba se logično odnositi na situaciju koja je postojala u državi članici u kojoj je presuda donesena u trenutku provedbe tog postupka kako bi se utvrdilo je li do njega došlo u kontekstu sustavnih ili općih nedostataka koji utječu na neovisnost pravosuđa države članice u kojoj je presuda donesena i usto jesu li ti nedostaci konkretno utjecali na temeljno pravo osobe MD na pošteno suđenje.

70.

Ako nacionalni sud smatra da se na temelju ispitivanja u dvije faze došlo do potvrdnog odgovora, smatram da, kao što to ističe i Komisija, ispitivanje svih naknadnih odluka donesenih nakon prvotne presude postaje suvišno jer mogućnost njihova priznavanja i izvršenja ovisi o mogućnosti priznavanja i izvršenja prvotne presude.

71.

Međutim, ako se na temelju ocjene koja se provodi u pogledu prvotne presude ostavlja mogućnost za njezino priznavanje i izvršenje, postavlja se pitanje može li se nepisani razlog o kojem je riječ primijeniti i s obzirom na situaciju koja je postojala u državi članici u kojoj je presuda donesena u trenutku donošenja rješenja o opozivu (drugi trenutak naveden u točki 68. ovog mišljenja).

72.

U tom pogledu poljska vlada i Komisija imaju različita stajališta. Komisija smatra da je taj trenutak relevantan (iako samo podredno, kao što sam objasnio u točkama 70. i 71. ovog mišljenja), a poljska vlada tvrdi suprotno.

73.

Načelno se slažem s Komisijom, iako ću to stajalište detaljnije pojasniti u nastavku.

74.

U prilog svojem argumentu koji se odnosi na nerelevantnost prethodno navedenog drugog trenutka poljska vlada navodi da rješenje o opozivu ne odgovara definiciji „presude” u smislu članka 1. točke (a) Okvirne odluke 2008/909 te stoga nije obuhvaćeno područjem primjene tog instrumenta.

75.

U tom pogledu, točno je da se Okvirna odluka 2008/909, na temelju članka 3. stavka 3., primjenjuje „samo na priznavanje presuda […] u smislu [te okvirne odluke]”. Njezinim člankom 1. točkom (a) pojam „presuda” definira se kao „pravomoćna odluka ili nalog suda države [članice u kojoj je presuda donesena] kojom se izriče kazna za fizičku osobu”. Točno je i da je kazna o kojoj je riječ izrečena osobi MD prvotnom presudom, dok je naknadnim rješenjem „samo” opozvana prvotna odgoda njezina izvršenja.

76.

Međutim, to utvrđenje ne znači, prema mojem mišljenju, da to rješenje nema nikakvu relevantnost za djelovanje Okvirne odluke 2008/909.

77.

Slažem se s Komisijom i napominjem da bi u ovom predmetu prvotna presuda mogla dovesti do konkretne primjene sustava priznavanja na temelju Okvirne odluke 2008/909 samo u trenutku u kojem je prvotna odgoda izvršenja kazne opozvana rješenjem o kojem je riječ jer osoba MD prije donošenja tog rješenja još nije bila obvezna početi služiti kaznu koja joj je izrečena. Stoga to rješenje (koje se razmatra zajedno s prvotnom presudom), na temelju ispunjenja primjenjivih uvjeta, u načelu obvezuje tijelo izvršenja da izvrši izrečenu kaznu. To je, prema mojem mišljenju, dovoljno da se, barem u ovoj fazi analize, ne isključi relevantnost drugog trenutka navedenog u točki 68. ovog mišljenja kako bi se razmotrio nepisani razlog za iznimno odbijanje zahtjeva podnesenog na temelju Okvirne odluke 2008/909.

78.

S obzirom na navedeno, poljska vlada tvrdi i da razmatranje situacije koja je postojala u državi članici u kojoj je presuda donesena u takvom trenutku nije relevantno jer se rješenjem o opozivu nije izmijenila ni priroda ni trajanje izrečene kazne. Zbog toga je razmatranje situacije, ukratko, suvišno. Poljska vlada nadalje je objasnila da je na temelju primjenjivih nacionalnih pravila opoziv odgode izvršenja kazne obvezan ako je osoba o kojoj je riječ počinila namjernu povredu tijekom vremena provjeravanja ( 39 ) i da u takvoj situaciji nacionalni sud nema nikakvu diskrecijsku ovlast i mora opozvati odgodu izvršenja kazne.

79.

Napominjem da je Sud imao donekle sličnu situaciju u predmetu Ardic ( 40 ). U tom je predmetu odgoda izvršenja kazne zatvora opozvana jer osoba o kojoj je riječ nije ispunila obveze tijekom vremena provjeravanja. Ta je osoba prisustvovala suđenju, u kojem je donesena presuda kojom se izriče kazna zatvora, ali nije prisustvovala naknadnom postupku u kojem je opozvana odgoda izvršenja te kazne. U tim je okolnostima od Suda zatraženo da utvrdi može li odsutnost osobe o kojoj je riječ u postupku koji je doveo do te naknadne odluke o opozivu, pod određenim uvjetima, predstavljati razlog za odbijanje izvršenja EUN‑a na temelju članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke o EUN‑u.

80.

Sud je dao negativan odgovor i objasnio da se razmatranje tog razloga za odbijanje može odnositi samo na odluku, koja proizlazi iz postupka u odsutnosti, kojom se pravomoćno odlučuje o krivnji i eventualno o kazni zatvora. Suprotno tomu, taj se razlog ne odnosi na odluke o izvršenju ili primjeni kazne zatvora, osim u slučaju kada se njima mijenja priroda ili trajanje te kazne i kada je tijelo koje ih je donijelo imalo diskrecijsku ovlast u tom pogledu. ( 41 )

81.

Iz spisa predmeta proizlazi da se rješenjem o opozivu o kojem je riječ u ovom predmetu nije izmijenila ni priroda ni trajanje izrečene kazne. Nadalje, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, poljska vlada je objasnila da nacionalni sud nije imao nikakvu diskrecijsku ovlast u pogledu njegova donošenja.

82.

Međutim, smatram da iz tih elemenata ne proizlazi da okolnosti u državi članici u kojoj je presuda donesena koje su dovele do tog opoziva nužno postaju irelevantne za potrebe razmatranja može li se u ovom predmetu primijeniti nepisani razlog za iznimno odbijanje priznavanja presude i izvršenja kazne. Razlog tomu je da osoba o kojoj je riječ može pružiti konkretne elemente koji upućuju na to da je odlučujuća okolnost koja je dovela do opoziva odgode izvršenja kazne konkretna posljedica prethodno navedenih općih ili sustavnih nedostataka.

83.

Međutim, u zahtjevu za prethodnu odluku ne postoje konkretni elementi niti je u njima precizno navedena a odlučujuća okolnost koja je dovela do opoziva rješenja o kojem je riječ.

84.

U tom pogledu, razlozi koji su doveli do odluke o opozivu odgode izvršenja kazne zatvora mogu biti različiti i ovisiti o primjenjivom nacionalnom pravu. Iz objašnjenja poljske vlade, kako je opisano u točki 78. ovog mišljenja, razumijem da je donošenje rješenja o opozivu, poput onog o kojem je riječ u ovom predmetu, obvezna posljedica počinjenja nove (namjerne) povrede.

85.

U tim okolnostima, ako se utvrdi da je opoziv odgode o kojem je riječ činio obveznu posljedicu nove kaznene osude osobe MD, smatram, kao što i Komisija u načelu tvrdi, da okolnosti u kojima je došlo do te osude (i stoga trenutak donošenja nove kaznene osude) postaju relevantne za podrednu primjenu nepisanog i iznimnog razloga o kojem je riječ ako dokazi kojima raspolaže tijelo izvršenja zahtijevaju takav pristup.

86.

Ako se doista utvrdi da su sustavni ili opći nedostaci pravosuđa države članice u kojoj je presuda donesena stvarno utjecali na pravo osobe o kojoj je riječ na pošteno suđenje u okviru novog postupka u kojem je proglašena krivom za novu kaznenu povredu, to će utvrđenje nužno biti bitno za ocjenu naknadnog opoziva u svrhu sustava priznanja i izvršenja na temelju Okvirne odluke 2008/909. To je stoga što bez takve nove kaznene osude ne bi ni došlo do opoziva odgode izvršenja kazne. ( 42 )

87.

Suprotno tome, kad je konačno riječ o trećem trenutku navedenom u točki 68. ovog mišljenja, odnosno trenutku u kojem se tijelo izvršenja traži da odluči o priznavanju presude i izvršenju kazne ne vidim, kao ni poljska vlada i Komisija, njegovu relevantnost u svrhu primjene nepisanog razloga o kojem je riječ s obzirom na to da situacija u državi članici u kojoj je presuda donesena u tom trenutku ne može retroaktivno utjecati na kazneni postupak koji je ondje već okončan ( 43 ).

88.

S obzirom na prethodnu analizu, zaključujem da, kada se zahtjev za priznavanje i izvršenje na temelju Okvirne odluke 2008/909 odnosi na presudu kojom se izriče kazna zatvora i čije je izvršenje, koje je prvotno bilo odgođeno, naknadno naloženo a da vrsta i visina kazne nisu izmijenjeni, treba razmotriti primjenu nepisanog razloga za iznimno odbijanje priznavanja presude i izvršenja kazne, kako je opisano u točki 66. ovog mišljenja, te provesti ispitivanje u dvije faze na kojem se taj razlog temelji, s obzirom na trenutak donošenja prvotne presude kojom se izriče kazna zatvora. Ako to ispitivanje ne dovede do zaključka da priznavanje i izvršenje treba odbiti, isto ispitivanje treba provesti, ako dokazi kojima raspolaže tijelo države članice kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja zahtijevaju takav pristup, s obzirom na trenutak nastanka odlučujućih okolnosti koje su dovele do opoziva odgode izvršenja kazne.

89.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

„Članak 3. stavak 4. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji

treba tumačiti na način da u situacijama u kojima se tom okvirnom odlukom tijelu izvršenja nalaže obveza priznavanja presude i izvršenja kazne i u kojima, kao prvo, to tijelo raspolaže dokazima o sustavnim ili općim nedostacima u pogledu neovisnosti pravosuđa u državi članici u kojoj je presuda donesena, ono može odbiti takvo priznavanje i izvršenje samo ako, kao drugo, zaključi da u konkretnim okolnostima predmeta postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi koji upućuju na to da je, uzimajući u obzir, među ostalim, relevantne informacije koje je osuđena osoba o kojoj je riječ pružila i koje se odnose na način odlučivanja u njezinu kaznenom predmetu, došlo do povrede temeljnog prava te osobe na pošteno suđenje, kao što je utvrđeno u članku 47. drugom stavku Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Kada se zahtjev za priznavanje presude i izvršenje kazne na temelju Okvirne odluke 2008/909 odnosi na presudu kojom se izriče kazna zatvora i čije je izvršenje, koje je prvotno bilo odgođeno, naknadno naloženo a da vrsta i visina kazne nisu izmijenjeni, treba provesti prethodno navedeno ispitivanje u dvije faze s obzirom na trenutak donošenja prvotne presude kojom se izriče kazna zatvora. Ako to ispitivanje ne dovede do zaključka da priznavanje i izvršenje treba odbiti, isto ispitivanje treba provesti ako dokazi kojima raspolaže tijelo države članice kojoj je presuda proslijeđena radi priznanja i izvršenja zahtijevaju takav pristup, s obzirom na trenutak nastanka odlučujućih okolnosti koje su dovele do opoziva odgode izvršenja kazne.”