–

za osobu E. D. L., N. Canestrini i V. Manes, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Faracija, avvocato dello Stato,

–

za hrvatsku vladu, G. Vidović Mesarek, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i J. Sawicka, u svojstvu agenata,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane, O.-C. Ichim i A. Wellman, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, S. Grünheid i A. Spina, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584), u vezi s člancima 3., 4. i 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru izvršenja u Italiji europskog uhidbenog naloga koji je izdao Općinski sud u Zadru (Hrvatska) u svrhu vođenja kaznenog progona protiv osobe E. D. L.

3

Uvodne izjave 6. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:

[…]

4

Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

5

U članku 3. navedene okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga. Razlozi za fakultativno neizvršenje navedeni su u člancima 4. i 4.a iste okvirne odluke.

6

U skladu s člankom 23. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenim „Rokovi za predaju osobe”:

„1.   Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.

2.   Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.

3.   Ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom u stavku 2. spriječena okolnostima na koje ne može utjecati nijedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.

4.   Predaja može [privremeno] biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time [očito] ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje europskog uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.

5.   Po isteku rokova iz stavaka 2. [do] 4., osoba se pušta na slobodu ako se još nalazi u pritvoru.”

7

Člankom 1. stavkom 1. leggea n. 69 – Disposizioni per conformare il diritto interno alla decisione quadro 2002/584/GAI del Consiglio, del 13 giugno 2002, relativa al mandato d’arresto europeo e alle procedure di consegna tra Stati membri (Zakon br. 69 o odredbama za usklađivanje nacionalnog prava s Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica) od 22. travnja 2005. (GURI br. 98 od 29. travnja 2005., str. 6.), u verziji primjenjivoj na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon br. 69/2005) određuje se:

„Ovim se zakonom u nacionalni pravni poredak prenose odredbe [Okvirne odluke 2002/584] o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, pod uvjetom da te odredbe nisu nespojive s najvišim načelima ustavnog poretka u području temeljnih prava te temeljnih sloboda i prava na pošteno suđenje.”

8

Općinski sud u Zadru izdao je 9. rujna 2019. europski uhidbeni nalog protiv osobe E. D. L., koja boravi u Italiji, radi provedbe kaznenog progona u Hrvatskoj. Sumnjiči je se da je tijekom 2014. na državnom području Hrvatske počinila kazneno djelo posjedovanja droga namijenjenih stavljanju u promet i prodaji.

9

Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu, Italija) je pravosudno tijelo nadležno za izvršenje tog europskog uhidbenog naloga. Pred tim je sudom E. D. L. podnio niz medicinskih dokumenata iz kojih je vidljivo da pati od ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja. Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu) je na temelju tih dokumenata naložio psihijatrijsko vještačenje osobe E. D. L.

10

To je vještačenje pokazalo, među ostalim, da E. D. L. pati od psihotičnog poremećaja koji se treba nastaviti liječiti lijekovima i psihoterapijom kako bi se izbjegle vjerojatne epizode psihotične dekompenzacije. Iz navedenog vještačenja također proizlazi da postoji znatna opasnost od samoubojstva u slučaju odlaska u zatvor. U njemu je zaključeno da je E. D. L., s obzirom na to da mora nastaviti sa svojom terapijom, osoba koja nije prilagođena zatvorskom životu.

11

Na temelju istog vještačenja, Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu) smatrao je, s jedne strane, da bi se izvršenjem europskog uhidbenog naloga prekinulo liječenje osobe E. D. L. što bi dovelo do pogoršanja njezina općeg zdravstvenog stanja, s mogućim iznimno teškim posljedicama, pa čak i do stvarne opasnosti od samoubojstva. S druge strane, taj je sud utvrdio da se mjerodavnim odredbama Zakona br. 69/2005 ne predviđa da zdravstveni razlozi tog tipa mogu biti razlog za odbijanje predaje u okviru postupaka izvršenja europskog uhidbenog naloga.

12

U tom je kontekstu rješenjem od 17. rujna 2020. taj sud pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti tih odredbi pred Corteom constituzionale (Ustavni sud, Italija), koji je u ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev.

13

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da se pitanja čije se rješavanje od njega zahtijeva ne odnose samo na usklađenost navedenih odredbi s talijanskim Ustavom, nego i na tumačenje prava Unije koje se njima provodi. Naime, prema njegovu mišljenju, članci 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584, poput Zakona br. 69/2005, među razloge za obvezno ili fakultativno neizvršenje europskog uhidbenog naloga ne uključuju slučaj ozbiljne opasnosti za zdravlje osobe o kojoj je riječ, koja bi proizlazila iz predaje zbog kroničnih bolesti potencijalno neodređenog trajanja.

14

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li moguće na odgovarajući način ukloniti opasnost od narušavanja zdravlja tražene osobe odgodom predaje na temelju članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584. Ipak pojašnjava da mu se to rješenje ne čini prilagođenim kroničnim bolestima neodređenog trajanja poput onih od kojih boluje E. D. L.

15

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je načelo prema kojem Okvirna odluka 2002/584, kako su je prenijele države članice, ne može imati učinak izmjene obveze poštovanja temeljnih prava, kako su zajamčena člankom 6. UEU‑a, potvrđeno i u uvodnoj izjavi 12. i u članku 1. stavku 3. te okvirne odluke.

16

Smatra da je Sud osim razloga za neizvršenje predviđenih tom okvirnom odlukom odredio i okvir ispitivanja kojim se nastoje pomiriti zahtjevi uzajamnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka u kaznenim stvarima s poštovanjem temeljnih prava tražene osobe, upravo kako bi se izbjeglo to da provedba Okvirne odluke 2002/584 dovede do povreda tih temeljnih prava.

17

Takav je slučaj, u skladu sa sudskom praksom Suda, kad izvršenje europskog uhidbenog naloga izlaže traženu osobu opasnosti od podvrgavanja nečovječnim i ponižavajućim uvjetima oduzimanja slobode u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog zbog sustavnih i općih nedostataka ili nedostataka koji utječu na određene skupine osoba ili određene zatvorske ustanove ili opasnosti od podvrgavanja postupku u kojem se ne poštuju jamstva iz članka 47. Povelje zbog sustavnih i općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

18

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da se ta sudska praksa isključivo odnosi na situacije u kojima postoji opasnost od povrede temeljnih prava tražene osobe povezanih sa sustavnim i općim nedostacima države članice koja izdaje uhidbeni nalog ili situacije koje se odnose na određene skupine osoba ili čitave zatvorske ustanove. Pitanja koja se pred njim postavljaju ipak se odnose na drukčiji slučaj, odnosno na slučaj u kojem osoba čija se predaja traži ima ozbiljne kronične bolesti neodređenog trajanja koje se mogu osjetno pogoršati u slučaju predaje, osobito ako bi država članica koja izdaje uhidbeni nalog morala odlučiti da toj osobi oduzme slobodu.

19

Taj sud stoga dvoji o tome treba li načela koja proizlaze iz navedene sudske prakse analogijom proširiti na taj slučaj. Taj sud osobito dvoji o tome ima li pravosudno tijelo izvršenja obvezu uspostaviti dijalog s pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog te može li pravosudno tijelo izvršenja okončati postupak predaje kada se ne može u razumnom roku isključiti postojanje opasnosti od povrede temeljnih prava tražene osobe.

20

U tim je okolnostima Corte costituzionale (Ustavni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 3. [Okvirne odluke 2002/584] u vezi s člancima 3., 4. i 35. [Povelje] tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja, kada smatra da predaja osobe koja boluje od teških i potencijalno ireverzibilnih kroničnih bolesti može tu osobu izložiti opasnosti od teškog narušavanja njezina zdravlja, mora od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti podatke koji isključuju postojanje takve opasnosti i odbiti predaju ako u tom pogledu ne dobije jamstva u razumnom roku?”

21

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku predviđenom člankom 105. Poslovnika Suda.

22

Iako priznaje da osobi E. D. L. nije izrečena mjera oduzimanja slobode, taj sud ističe da se postavljeno prethodno pitanje odnosi na bitne elemente funkcioniranja europskog uhidbenog naloga. Usto, to pitanje može imati opće posljedice i za tijela koja trebaju surađivati u okviru postupaka koji se odnose na europski uhidbeni nalog i na prava osoba o kojima je riječ.

23

Članak 105. stavak 1. Poslovnika predviđa da na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredaba tog poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.

24

U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument kojim treba odgovoriti na iznimno hitnu situaciju (presuda od 21. prosinca 2021., Randstad Italia, C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 37. i navedena sudska praksa).

25

U ovom slučaju, predsjednik Suda je 20. prosinca 2021., nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio odbiti zahtjev naveden u točki 21. ove presude.

26

Naime, okolnost da se predmet odnosi na jedan ili više bitnih elemenata funkcioniranja europskog uhidbenog naloga nije, sama po sebi, razlog za utvrđenje iznimne hitnosti potrebne da bi se opravdala primjena ubrzanog postupka. To vrijedi i za okolnost da postavljena pitanja mogu utjecati na velik broj osoba ili pravnih situacija (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Randstad Italia, C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 39.).

27

Međutim, s obzirom na prirodu i važnost postavljenog pitanja, predsjednik Suda odlučio je dati ovom predmetu prednost pri odlučivanju u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika.

28

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člancima 3., 4. i 35. Povelje tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja koje treba odlučiti o predaji, u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga, osobe koja boluje od teških i potencijalno ireverzibilnih kroničnih bolesti, kada smatra da ta predaja može tu osobu izložiti opasnosti od teškog narušavanja njezina zdravlja, mora od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti podatke koji omogućuju otklanjanje takve opasnosti i odbiti izvršiti navedenu predaju ako u razumnom roku ne dobije jamstva potrebna za otklanjanje te opasnosti.

29

Uvodno valja istaknuti da, iako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoje pitanje, kada je riječ o Okvirnoj odluci 2002/584, samo na tumačenje njezina članka 1. stavka 3., takva okolnost ipak nije prepreka tomu da mu Sud dâ sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za donošenje odluke u predmetu koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se taj sud na njih pozvao u tekstu svojeg pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1990., SARPP, C‑241/89, EU:C:1990:459, t. 8. i od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 22.).

30

S obzirom na to uvodno pojašnjenje, valja podsjetiti na to da načelo uzajamnog povjerenja između država članica pa tako i načelo uzajamnog priznavanja, koje se i sâmo temelji na obostranom povjerenju između tih država, u pravu Unije imaju ključnu važnost s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje područja bez unutarnjih granica. Konkretno, načelo uzajamnog povjerenja obvezuje svaku od tih država, osobito u kontekstu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, posebice, njime priznata temeljna prava (presude od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 40. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 93.).

31

Stoga su, kad provode pravo Unije, države članice na temelju tog prava dužne pretpostaviti da druge države članice poštuju temeljna prava, tako da od druge države članice ne samo da ne mogu zahtijevati višu nacionalnu razinu zaštite temeljnih prava od one koju osigurava pravo Unije nego ni, osim u iznimnim slučajevima, provjeriti je li ta druga država članica u konkretnom slučaju doista poštovala temeljna prava koja jamči Europska unija (mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 192. i presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 94.).

32

U tom kontekstu Okvirna odluka 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 42. i navedena sudska praksa).

33

Načelo uzajamnog priznavanja – koje je prema uvodnoj izjavi 6. Okvirne odluke 2002/584 „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama iste okvirne odluke (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 43. i navedena sudska praksa).

34

Iz toga slijedi, s jedne strane, da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584, kako je tumači Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 69. do 73.). S druge strane, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 44. i navedena sudska praksa).

35

Međutim, tom se okvirnom odlukom ne predviđa da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog toga što osoba protiv koje je izdan takav uhidbeni nalog boluje od teških i potencijalno ireverzibilnih kroničnih bolesti. Naime, s obzirom na načelo uzajamnog povjerenja na kojem se temelji područje slobode, sigurnosti i pravde, postoji predmnjeva da će liječenje, među ostalim, takvih bolesti koje se nudi u državama članicama biti odgovarajuće (vidjeti po analogiji presudu od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 70.), neovisno o tome pruža li se ono u zatvorskom okruženju ili u okviru alternativnih načina zadržavanja te osobe na raspolaganju pravosudnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog.

36

Međutim, iz članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da u iznimnim okolnostima, zbog, među ostalim, očite ugroze života ili zdravlja tražene osobe, predaja može biti privremeno odgođena.

37

Slijedom toga, pravosudno tijelo izvršenja ovlašteno je privremeno odgoditi predaju tražene osobe ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati, na temelju objektivnih dokaza, poput liječničkih potvrda ili nalazâ vještaka, da izvršenje uhidbenog naloga očito može ugroziti zdravlje te osobe, primjerice zbog bolesti ili privremene slabosti navedene osobe prije datuma predviđenog za njezinu predaju.

38

Uz navedeno, ta se diskrecijska ovlast mora izvršavati uz poštovanje članka 4. Povelje, kojim se zabranjuje, među ostalim, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, pri čemu takva zabrana ima apsolutni karakter jer je usko povezana s poštovanjem ljudskog dostojanstva iz članka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 85. i od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 57.).

39

U tom pogledu, ne može se isključiti da predaja teško bolesne osobe može za tu osobu prouzročiti stvarnu opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje, i to zbog ili, u određenim okolnostima, neovisno o razini kvalitete dostupne skrbi u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog (vidjeti po analogiji presudu od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 73.).

40

Kako bi bilo obuhvaćeno tom odredbom, postupanje ipak mora dosegnuti minimalni stupanj ozbiljnosti koji prelazi neizbježnu razinu patnje svojstvenu oduzimanju slobode (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj), C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 90.).

41

To bi bio slučaj predaje teško bolesne osobe za koju postoje neposredna opasnost od smrti ili ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi, iako ne postoji neposredna opasnost od smrti, u okolnostima konkretnog slučaja ta osoba bila suočena sa stvarnom opasnošću od teškog, brzog i ireverzibilnog pogoršanja svojeg zdravlja ili od znatnog smanjenja svojeg očekivanog životnog vijeka (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 63. i 66.).

42

Iz toga slijedi da je pravosudno tijelo izvršenja – kada, s obzirom na objektivne dokaze kojima raspolaže, ima ozbiljne i čvrste razloge vjerovati da bi predaja tražene osobe, koja je teško bolesna, tu osobu izložila stvarnoj opasnosti od znatnog smanjenja njezina očekivanog životnog vijeka ili od brzog, znatnog i ireverzibilnog pogoršanja njezina zdravstvenog stanja – dužno, u skladu s člankom 4. Povelje, iskoristiti mogućnost predviđenu u članku 23. stavku 4. Okvirne odluke 2002/584 i odlučiti odgoditi predaju.

43

U tom pogledu valja dodati da se ta okvirna odluka, a osobito njezin članak 23. stavak 4., mora tumačiti tako da se ne ugrozi učinkovitost sustava pravosudne suradnje između država članica, u kojemu je europski uhidbeni nalog, kako ga je predvidio zakonodavac Unije, jedan od ključnih elemenata (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 47. i navedena sudska praksa).

44

To vrijedi tim više što je cilj mehanizma europskog uhidbenog naloga također borba protiv toga da tražena osoba koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem se sumnjiči da je počinila kazneno djelo ne ostane nekažnjena (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 62.).

45

Stoga je Sud utvrdio da, osobito kako bi se zajamčilo da se ne onemogući funkcioniranje europskog uhidbenog naloga, obveza lojalne suradnje, propisana člankom 4. stavkom 3. prvim podstavkom UEU‑a, treba osigurati dijalog između pravosudnih tijela izvršenja i pravosudnih tijela koja izdaju nalog. Iz načela lojalne suradnje proizlazi, među ostalim, da se države članice međusobno poštuju i pomažu jedna drugoj pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 48. i navedena sudska praksa).

46

Stoga se pravosudna tijela koja izdaju nalog i ona koja ga izvršavaju trebaju, u svrhu osiguranja učinkovite suradnje u kaznenim stvarima, u potpunosti koristiti instrumentima predviđenima Okvirnom odlukom 2002/584, na način da daju prednost uzajamnom povjerenju na kojem se temelji ta suradnja (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

47

Iz toga slijedi da u situaciji navedenoj u točki 42. ove presude, u kojoj pravosudno tijelo izvršenja iznimno odluči privremeno odgoditi predaju tražene osobe na temelju članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člankom 4. Povelje, ono mora od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zahtijevati dostavu svih potrebnih informacija kako bi se uvjerilo da načini provedbe kaznenog progona koji je povod za donošenje europskog uhidbenog naloga ili uvjeti eventualnog oduzimanja slobode te osobe omogućuju otklanjanje opasnosti iz navedene točke (vidjeti po analogiji presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t.95.).

48

Ako pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog pruži takva jamstva, iz tog članka 23. stavka 4. proizlazi da se europski uhidbeni nalog mora izvršiti. U skladu s tom odredbom, pravosudno tijelo izvršenja odmah o tome obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara s njime novi datum predaje.

49

U tom pogledu, važno je naglasiti da kronična i potencijalno trajna narav iznimno teške bolesti tražene osobe ipak ne isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja, koje je odlučilo odgoditi predaju te osobe, od države članice koja izdaje uhidbeni nalog dobije jamstva da će se ta bolest u toj državi članici na odgovarajući način liječiti, neovisno o tome pruža li se liječenje u zatvorskom okruženju ili u okviru alternativnih načina zadržavanja te osobe na raspolaganju pravosudnim tijelima navedene države članice.

50

Međutim, ne može se isključiti da pravosudno tijelo izvršenja, u iznimnim okolnostima, s obzirom na informacije koje je pružilo pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog kao i sve druge informacije kojima pravosudno tijelo izvršenja raspolaže, zaključi da, s jedne strane, postoje ozbiljni i čvrsti razlozi za vjerovanje da će tražena osoba biti izložena opasnosti poput one opisane u točki 42. ove presude u slučaju predaje državi članici koja izdaje uhidbeni nalog i da se, s druge strane, ta opasnost ne može otkloniti u razumnom roku.

51

Kao prvo, članak 23. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 ipak predstavlja iznimku od obveze pravosudnog tijela izvršenja da osigura predaju tražene osobe u najkraćem mogućem roku, sadržane u članku 23. stavku 1. te okvirne odluke. Stoga bi bilo protivno i tekstu članka 23. stavka 4. navedene okvirne odluke, koji se poziva na „privremenu” narav odgode predaje, i općoj strukturi tog članka kada bi pravosudno tijelo izvršenja moglo odgoditi predaju tražene osobe na dulje, pa čak i neodređeno razdoblje, kako bi se izbjeglo ostvarenje takve opasnosti. Uostalom, u takvom bi slučaju tražena osoba mogla ostati na neodređeno vrijeme pod europskim uhidbenim nalogom izdanim protiv nje i prisilnim mjerama koje je, ovisno o slučaju, donijela država članica izvršenja, iako nema nikakvih realnih izgleda da će ta osoba biti predana državi članici koja je izdala uhidbeni nalog.

52

Kao drugo, u slučaju poput onog opisanog u točki 50. ove presude, valja također uzeti u obzir članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, u skladu s kojim ako postoji opasnost od povrede temeljnih prava, pravosudno tijelo izvršenja može nakon odgovarajuće provjere iznimno ne postupiti po europskom uhidbenom nalogu (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

53

U takvom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne može, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584, tumačenim s obzirom na članak 4. Povelje, postupiti po europskom uhidbenom nalogu (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 104. i, po analogiji, od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 66.).

54

U tim okolnostima očito nije potrebno članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti s obzirom na članke 3. i 35. Povelje.

55

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 3. i članak 23. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člankom 4. Povelje treba tumačiti na način da:

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 3. i članak 23. stavak 4. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., u vezi s člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da: