–

za CJ, A. M. V. Bandhoe, A. G. P. de Boon, J. S. Dobosz i P. M. Langereis, advocaten,

–

za Openbaar Ministerie, M. Diependaal, C. McGivern i K. van der Schaft,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, M. H. S. Gijzen i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Noë i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 2., članka 12. i članka 24. stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 190, str. 1.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.), kao i članaka 6., 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga u Nizozemskoj koji je 31. kolovoza 2021. izdao Sąd Okręgowy w Krakowie Wydział III karny (Okružni sud u Krakovu, III. kazneni odjel, Poljska) radi izvršenja kazne zatvora izrečene osobi CJ.

3

Uvodne izjave 8., 9. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase:

[…]

4

Člankom 1. stavcima 1. i 3. te okvirne odluke propisuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

[…]

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

5

U skladu s člankom 2. stavkom 2. navedene okvirne odluke:

„Sljedeća kaznena djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, [kaznom zatvora ili mjerom oduzimanjem slobode u najvišem propisanom trajanju] od najmanje tri godine i [k]ako su utvrđena pravom države koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s odredbama ove Okvirne odluke i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, predstavljaju razlog za predaju osobe na temelju europskog uhidbenog naloga:

[…]

[…]”

6

Člankom 5. iste okvirne odluke određuje se:

„Izvršenje europskog uhidbenog naloga, koje obavlja pravosudno tijelo izvršenja, može, u skladu s pravom države članice izvršenja, biti podložno sljedećim uvjetima:

[…]

7

Članak 6. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584 glasi kako slijedi:

„Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.”

8

Člankom 7. stavkom 1. te okvirne odluke određuje se:

„Svaka država članica može odrediti središnje tijelo ili, ako je to predviđeno u njezinu pravnom sustavu, više središnjih tijela za pružanje pomoći nadležnim pravosudnim tijelima.”

9

Članak 12. navedene okvirne odluke glasi kako slijedi:

„Ako je osoba uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja odlučuje hoće li zadržati traženu osobu, u skladu s pravom države članice izvršenja. Uhićena osoba u svakom trenutku može biti privremeno puštena na slobodu u skladu s domaćim pravom države članice izvršenja, pod uvjetom da nadležno tijelo te države članice poduzme sve mjere koje smatra potrebnima kako bi spriječilo bijeg te osobe.”

10

Članak 23. te okvirne odluke glasi kako slijedi:

„1.   Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.

2.   Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.

3.   Ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom u stavku 2. spriječena okolnostima na koje ne može utjecati nijedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana nakon dogovorenog novog datuma.

4.   Predaja može biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje europskog uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.

5.   Po isteku rokova iz stavaka 2. [do] 4., osoba se pušta na slobodu ako se još nalazi u pritvoru.”

11

Člankom 24. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 propisuje se:

„Pravosudno tijelo izvršenja može, nakon donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga, odgoditi predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni progon u državi članici izvršenja, ili, ako je ona već osuđena, kako bi mogla na njezinu državnom području izdržati kaznu izrečenu za kazneno djelo na koje se ne odnosi europski uhidbeni nalog.”

12

U skladu s člankom 26. stavkom 1. te okvirne odluke:

„Država članica koja izdaje uhidbeni nalog oduzima ukupno vrijeme zadržavanja na temelju izvršenja europskog uhidbenog naloga od ukupnog vremena oduzimanja slobode koje mora biti izvršeno u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog na temelju zatvorske kazne ili mjere oduzimanja slobode.”

13

Okvirna odluka 2002/584 prenesena je u nizozemsko pravo Wetom tot implementatie van het kaderbesluit van de Raad van de Europese Unie betreffende het Europees aanhoudingsbevel en de procedures van overlevering tussen de lidstaten van de Europese Unie (Overleveringswet) (Zakon o provedbi Okvirne odluke Vijeća Europske unije o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica) od 29. travnja 2004. (Stb. 2004., br. 195) (u daljnjem tekstu: Zakon o predaji).

14

U skladu s člankom 1. Zakona o predaji:

„U smislu ovog zakona primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

15

Člankom 27. stavkom 2. tog zakona propisuje se:

„Prije završetka rasprave na ročištu sud po službenoj dužnosti odlučuje o nastavku zadržavanja tražene osobe, kako bi bila pritvorena ili stavljena u istražni zatvor.”

16

Člankom 33. navedenog zakona određuje se:

„Oduzimanje slobode koje se nalaže na temelju članka 27., osim u slučaju nastavljanja oduzimanja slobode iz drugih razloga, prekida se:

17

Članak 34. istog zakona glasi kako slijedi:

„1.   Oduzimanje slobode navedeno u članku 33. točki b. može se produljiti najviše deset dana.

2.   Odstupajući od stavka 1., oduzimanje slobode može se produljiti najviše 30 dana kada je:

[…]

[…]”

18

Članak 35. Zakona o predaji glasi kako slijedi:

„1.   Stvarna predaja tražene osobe izvršava se u najkraćem mogućem roku po donošenju odluke kojom se predaja dopušta u cijelosti ili djelomično, a najkasnije u roku od deset dana od donošenja te odluke. Državni odvjetnik nakon savjetovanja s pravosudnim tijelom izdavanja određuje mjesto i vrijeme [stvarne predaje].

2.   Kada zbog posebnih okolnosti nije moguća stvarna predaja u roku određenom u stavku 1., sporazumno se određuje novi datum predaje. U tom se slučaju stvarna predaja obavlja u roku od deset dana od dogovorenog datuma.

3.   Stvarna predaja iznimno se može odgađati dok god postoje ozbiljni humanitarni razlozi koji joj se protive, osobito ako tražena osoba ne može putovati zbog svojeg zdravstvenog stanja. Pravosudno tijelo izdavanja obavještava se bez odgode. Državni odvjetnik nakon savjetovanja s pravosudnim tijelom izdavanja određuje mjesto i vrijeme kada je moguća stvarna predaja. U tom se slučaju stvarna predaja obavlja u roku od deset dana od dogovorenog datuma.

4.   Tražena osoba pušta se na slobodu po isteku rokova navedenih u stavcima 1. do 3.”

19

Člankom 36. tog zakona propisuje se:

„1.   Odluka o datumu i mjestu stvarne predaje može se odgoditi ako je i dok god je protiv tražene osobe u Nizozemskoj u tijeku kazneni progon ili ako se presudu u kaznenom postupku koju je protiv nje izrekao nizozemski sud još uvijek može u potpunosti ili djelomično izvršiti.

2.   U slučajevima navedenim u stavku 1. ministar može nakon savjetovanja s državnim odvjetništvom odlučiti da se tražena osoba može već privremeno učiniti dostupnom pravosudnom tijelu izdavanja u svrhu suđenja ili izvršenja kazne zatvora koja joj je izrečena pravomoćnom sudskom odlukom te predvidjeti uvjete te privremene dostupnosti.

3.   Uvjeti koje predviđa ministar uključuju, ako je:

[…]”

20

Sąd Okręgowy w Krakowie Wydział III Karny (Okružni sud u Krakovu, III. kazneni odjel, Poljska) izdao je 31. kolovoza 2021. europski uhidbeni nalog protiv poljskog državljanina CJ u svrhu izvršenja kazne zatvora u trajanju od dvije godine koja mu je izrečena u Poljskoj za 13 kaznenih djela koja su klasificirana kao organizirana ili oružana pljačka u smislu članka 2. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584. Iz navoda suda koji je uputio zahtjev, Rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), proizlazi da CJ još mora odslužiti gotovo cijelu kaznu izrečenu za ta kaznena djela.

21

U okviru izvršenja tog europskog uhidbenog naloga, sud koji je uputio zahtjev odlukom od 2. lipnja 2022. odredio je zadržavanje osobe CJ. Pravomoćnom odlukom od 16. lipnja 2022. taj je sud odobrio predaju dotične osobe zbog kaznenih djela navedenih u tom europskom uhidbenom nalogu.

22

Istodobno s tim postupkom, protiv osobe CJ u Nizozemskoj su pokrenuti kazneni postupci zbog drugog djela na koje se ne odnosi taj europski uhidbeni nalog. Naime, Kantonrechter in de rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Kantonski odjel, Nizozemska) 15. prosinca 2021. izrekao je dotičnoj osobi novčanu kaznu u iznosu od 360 eura, koja se može zamijeniti kaznom zatvora u trajanju od sedam dana, zbog upravljanja motornim vozilom bez valjane vozačke dozvole. Međutim, ta osuđujuća presuda nije pravomoćna jer je dotična osoba protiv nje podnijela žalbu. Rasprava pred žalbenim sudom bila je predviđena za studeni 2022., a presuda donesena u žalbenom postupku još može biti predmet žalbe u kasacijskom postupku. Sud koji je uputio zahtjev također pojašnjava da se osoba CJ nije odrekla prava na osobnu prisutnost na raspravama koje će se održavati u okviru tog kaznenog postupka.

23

Stoga je officier van justitie bij het arrondissementsparket Amsterdam (državni odvjetnik Okružnog državnog odvjetništva u Amsterdamu, u daljnjem tekstu: državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu) 17. lipnja 2022. zatražio od suda koji je uputio zahtjev produljenje zadržavanja osobe CJ u trajanju od 30 dana, s obzirom na to da se njezina predaja nije mogla provesti u roku od deset dana zbog „posebnih okolnosti”.

24

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da odluku o odgodi predaje donosi državni odvjetnik, na temelju članka 36. stavka 1. Zakona o predaji, u vezi s njegovim člankom 35. stavkom 1. Sud koji je uputio zahtjev nije nadležan za razmatranje zakonitosti takve odluke.

25

S druge strane, taj sud utvrđuje da je u predmetu koji se pred njim vodi odgoda predaje jedini razlog koji prema nizozemskom pravu opravdava produljenje zadržavanja. Stoga se zahtjev za produljenje zadržavanja osobe CJ nužno temelji na činjenici da je državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu odlučio odgoditi predaju zbog kaznenog postupka koji je u tijeku u Nizozemskoj.

26

Naime, na zahtjev državnog odvjetnika Državnog odvjetništva u Amsterdamu, Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) može odlučiti o nastavku zadržavanja tražene osobe, svaki put u trajanju do 30 dana, ako je u tijeku kazneni postupak u Nizozemskoj i pod uvjetom da je postupak predaje vođen dovoljno pažljivo i da, slijedom toga, trajanje zadržavanja nije prekomjerno.

27

Sud koji je uputio zahtjev prihvatio je 22. lipnja 2022. zahtjev državnog odvjetnika Državnog odvjetništva u Amsterdamu da se nastavi sa zadržavanjem osobe CJ te je ono produljeno za razdoblje od 30 dana.

28

Državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu 6. srpnja 2022. ponovno je podnio zahtjev za produljenje zadržavanja dotične osobe za dodatno razdoblje od 30 dana uz obrazloženje da se „zbog posebnih okolnosti stvarna predaja ne može izvršiti u roku od deset dana”. Taj je državni odvjetnik u biti naveo da su se te „posebne okolnosti” odnosile na činjenicu da se CJ nije odrekao prava na prisutnost na raspravi u okviru žalbenog postupka.

29

Osim toga, državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu pojasnio je da će naložiti odgodu predaje i periodično zahtijevati produljenje zadržavanja osobe CJ sve dok kazneni postupak koji se protiv nje vodi u Nizozemskoj bude u tijeku. Sud koji je uputio zahtjev prihvatio je 6. srpnja 2022. zahtjev državnog odvjetnika Državnog odvjetništva u Amsterdamu i produljio zadržavanje osobe CJ za novo razdoblje od 30 dana.

30

U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, o mogućnosti nastavka zadržavanja osobe CJ u slučaju kada se predaja državi članici koja izdaje uhidbeni nalog odgađa zbog toga što se protiv dotične osobe vodi kazneni postupak u državi članici izvršenja.

31

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da člancima 12. i 24. Okvirne odluke 2002/584 nije protivan nastavak zadržavanja osobe, koja se nalazi u situaciji poput osobe CJ, sve do okončanja kaznenih postupaka koji se na nju odnose u Nizozemskoj. Stoga te odredbe, u vezi s člancima 33. do 36. Zakona o predaji, čine jasnu i dostupnu pravnu osnovu na temelju koje nacionalna tijela mogu nastaviti zadržavati osobu protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u slučaju kada je njezina predaja odgođena.

32

Tako sud koji je uputio zahtjev smatra da jedino preostaje dvojba nije li zadržavanje te osobe prekomjerno, što bi bilo protivno zahtjevima iz članka 6. Povelje.

33

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je na temelju članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 na „[p]ravosudno[m] tijel[u] izvršenja” da donese odluku o odgodi predaje kako bi se omogućili kazneni progoni u državi članici izvršenja. Doista, kao što to proizlazi iz točke 24. ove presude, u ovom je slučaju državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu nadležno tijelo za odlučivanje o mogućoj odgodi predaje.

34

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu podsjeća na to da je Sud, s jedne strane, u točki 67. presude od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava) (C‑510/19, EU:C:2020:953) već odlučio da se takav državni odvjetnik ne može kvalificirati kao „pravosudno tijelo izvršenja” zbog utjecaja koji izvršna vlast može imati na to tijelo. S druge strane, što se tiče primjene članka 23. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, taj sud ističe da je Sud u presudi od 28. travnja 2022., C i CD (Pravne prepreke za izvršenje odluke o predaji) (C‑804/21 PPU, EU:C:2022:307), smatrao da ocjena postojanja više sile u smislu te odredbe, kao i, prema potrebi, određivanje novog datuma za predaju predstavljaju odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga i stoga su na temelju članka 6. stavka 2. te okvirne odluke, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 8., obuhvaćene isključivom nadležnošću pravosudnog tijela izvršenja.

35

U tim okolnostima postavlja se pitanje predstavlja li odluka kojom se nalaže odgoda predaje, predviđena člankom 24. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga koju mora donijeti pravosudno tijelo izvršenja na temelju njezina članka 6. stavka 2.

36

Usto, sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da se u skladu s člankom 23. stavcima 2. i 5. Okvirne odluke 2002/584 predaja mora izvršiti u roku od deset dana, izuzev slučajeva odgode predaje koji su predviđeni u njezinu članku 23. stavcima 3. i 4. Međutim, budući da u ovom slučaju ti rokovi nisu poštovani, taj se sud pita može li se nastaviti zadržavanje osobe CJ, s obzirom na činjenicu da je odluka o odgodi predaje u biti temelj kojim se opravdava to zadržavanje.

37

Ako bi Sud presudio da se državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu ne može smatrati „[p]ravosudn[im] tijelo[m] izvršenja” i da stoga nije ovlašten donijeti odluku o odgodi predaje u smislu članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, sud koji je uputio zahtjev pita se kako bi to moglo utjecati na situaciju u kojoj se nalazi CJ.

38

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da stvarna predaja osobe CJ može biti odgađana mjesecima s obzirom na, kao prvo, namjeru državnog odvjetnika Državnog odvjetništva u Amsterdamu da traži odgodu do okončanja kaznenog postupka koji je u tijeku u Nizozemskoj i, kao drugo, na činjenicu da se protiv odluke žalbenog suda može podnijeti i žalba u kasacijskom postupku.

39

S druge strane, taj sud ističe da CJ mora odslužiti kaznu zatvora u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog jer se on u državi članici izvršenja kazneno progoni samo za znatno lakše kazneno djelo, povodom kojeg može biti blaže osuđen. Međutim, uzimajući u obzir, s jedne strane, mogući nastavak njegova zadržavanja u Nizozemskoj i, s druge strane, obvezu oduzimanja ukupnog vremena zadržavanja u državi članici izvršenja na temelju izvršenja europskog uhidbenog naloga od ukupnog vremena oduzimanja slobode koje mora biti izvršeno u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s člankom 26. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, CJ bi de facto u državi članici izvršenja, odnosno u Nizozemskoj, izdržavao znatan dio kazne oduzimanja slobode na koju je bio osuđen u Poljskoj. Takva posljedica ne bi pridonijela povećanju izgleda za resocijalizaciju dotične osobe u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

40

U tim se okolnostima sud koji je uputio zahtjev pita treba li odvagnuti postojeće interese kada je pozvan odlučivati o zahtjevu za produljenje zadržavanja osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog. Konkretno, taj se sud pita treba li provesti odvagivanje usporedivo s onim koje na temelju članka 5. točke 3. Okvirne odluke 2002/584 mora provesti pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog kada odlučuje o trenutku povratka predane osobe u državu članicu izvršenja kako bi u njoj odslužila kaznu zatvora. Naime, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je Sud u presudi od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga) (C‑314/18, EU:C:2020:191) tumačio tu odredbu na način da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ne može sustavno i automatski odgađati vraćanje dotične osobe u državu članicu izvršenja do trenutka u kojem su drugi postupovni stadiji koji su dio kaznenog postupka u vezi s kaznenim djelom koje je predmet europskog uhidbenog naloga pravomoćno okončani.

41

Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi primjena te sudske prakse po analogiji na predmet koji se pred njim vodi podrazumijevalo to da tijelo izvršenja ne može odgađati predaju samo zato što se tražena osoba nije odrekla prava na osobnu prisutnost pred sudovima pred kojima se vodi postupak u okviru kaznenih progona koji se protiv nje vode u državi članici izvršenja.

42

U tim je okolnostima Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

43

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 23.a prvom stavku Statuta Suda Europske unije i članku 107. Poslovnika Suda.

44

U prilog tom zahtjevu spomenuti sud navodi, s jedne strane, da se CJ nalazi u istražnom zatvoru radi predaje od 2. lipnja 2022. S druge strane, odgovor Suda na prethodna pitanja imao bi izravan i odlučujući utjecaj na trajanje zadržavanja dotične osobe.

45

U tom pogledu, kao prvo, treba navesti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, koja je obuhvaćena glavom V. trećeg dijela UFEU‑a, a koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Slijedom toga, na taj se zahtjev za prethodnu odluku može primijeniti hitni prethodni postupak.

46

Što se tiče, kao drugo, uvjeta hitnosti, valja naglasiti da je taj uvjet ispunjen, među ostalim, ako je osoba o kojoj je riječ u glavnom postupku u ovom trenutku lišena slobode te ako njezino daljnje zadržavanje ovisi o rješavanju glavnog postupka, pri čemu valja pojasniti da se situacija dotične osobe mora ocjenjivati onakva kakva jest na datum razmatranja zahtjeva da se o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2022., Valstybės sienos apsaugos tarnyba i dr., C‑72/22 PPU, EU:C:2022:505, t. 37.).

47

U ovom slučaju iz opisa činjenica suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je osoba CJ, na koju se odnosi glavni postupak, doista lišena slobode u trenutku razmatranja zahtjeva da se o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku.

48

Usto, pitanjima koja je postavio sud koji je uputio zahtjev nastoje se utvrditi uvjeti pod kojima je moguć nastavak zadržavanja osobe koja se nalazi u situaciji poput situacije osobe CJ, čija je predaja tijelima države članice koja izdaje europski uhidbeni nalog, radi njegova izvršenja, odgođena u svrhu kaznenih progona pokrenutih protiv nje u državi članici izvršenja.

49

U tim je okolnostima prvo vijeće Suda 3. kolovoza 2022. odlučilo, na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisne odvjetnice, prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.

50

Svojim drugim pitanjem, koje valja razmotriti najprije, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da odluka o odgodi predaje iz te odredbe predstavlja odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga koju na temelju članka 6. stavka 2. navedene okvirne odluke mora donijeti pravosudno tijelo izvršenja. U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev pita može li se osobu protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog nastaviti zadržavati u svrhu njegova izvršenja ako takvu odluku donese drugo tijelo, a ne pravosudno tijelo izvršenja.

51

Što se tiče prvog dijela tog pitanja, valja utvrditi, kao prvo, da se u tekstu članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 jasno navodi da je na pravosudnom tijelu izvršenja da odgodi predaju tražene osobe. Stoga, budući da smisao odredbe prava Unije nedvosmisleno proizlazi iz njezina samog teksta, Sud ne može odstupiti od tog tumačenja (presuda od 25. siječnja 2022., VYSOČINA WIND, C‑181/20, EU:C:2022:51, t. 39.).

52

Točno je da iz članka 7. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 9., proizlazi da postupanje tijela koje nije pravosudno tijelo izvršenja, poput „središnj[eg] tijel[a]” iz navedenog članka, mora ostati ograničeno na praktičnu i administrativnu pomoć nadležnim pravosudnim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., C i CD (Pravne prepreke za izvršenje odluke o predaji), C‑804/21 PPU, EU:C:2022:307, t. 65.).

53

Međutim, primjena mogućnosti iz članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 prelazi okvir obične „praktičn[e] i administrativn[e] pomoć[i]” koja se može povjeriti središnjim tijelima. Naime, odluka o odgodi predaje odnosi se na samu bit mehanizama suradnje između pravosudnih tijela država članica uspostavljenih Okvirnom odlukom 2002/584 s obzirom na to da podrazumijeva odgodu izvršenja europskog uhidbenog naloga na razdoblje koje je barem jednako onomu te odgode.

54

Slijedom toga, odluka o odgodi predaje u isključivoj je nadležnosti pravosudnog tijela izvršenja, na temelju članka 6. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da predstavlja odluku koja se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga.

55

Što se u ovom slučaju tiče mogućnosti da se državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu smatra „[p]ravosudn[im] tijelo[m] izvršenja” u smislu članka 6. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, valja podsjetiti na to da je Sud u točki 67. presude od 24. studenoga 2020.Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava) (C‑510/19, EU:C:2020:953) već presudio da on nije obuhvaćen navedenim pojmom s obzirom na to da mu nizozemski ministar pravosuđa može izdavati pojedinačne naputke. Stoga odluku o odgodi predaje o kojoj je riječ u glavnom postupku nije donijelo takvo „[p]ravosudno tijelo izvršenja” s obzirom na to da ga je donio državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi.

56

Kao drugo, što se tiče posljedica mogućeg utvrđenja nezakonitosti odluke o odgodi predaje na nastavak zadržavanja tražene osobe u pritvoru, na koje se odnosi drugi dio drugog pitanja, valja navesti da članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 ne sadržava pojašnjenje u tom pogledu.

57

Međutim, treba istaknuti da odluka o odgodi predaje tražene osobe ne ispunjava formalne zahtjeve iz članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 ako u njezinu donošenju ne postupa „[p]ravosudno tijelo izvršenja” u smislu članka 6. stavka 2. te okvirne odluke (vidjeti po analogiji presudu od 28. travnja 2022., C i CD (Pravne prepreke za izvršenje odluke o predaji), C‑804/21 PPU, EU:C:2022:307, t. 67. do 69.).

58

Stoga, budući da je odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga donesena u skladu s člankom 15. Okvirne odluke 2002/584, kojim se, među ostalim, predviđa postupanje pravosudnog tijela izvršenja, valja utvrditi da je takva situacija obuhvaćena člankom 23. te okvirne odluke, kojim se određuju rokovi za predaju.

59

U tom se pogledu člankom 23. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 propisuje da pravosudno tijelo izvršenja mora nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga predati traženu osobu ili osuđenu osobu što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ. Iako se stavkom 2. tog članka određuje da se navedena osoba predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga, stavcima 3. i 4. navedenog članka određeni su rokovi za predaju u slučajevima u kojima ona nije moguća zbog slučaja više sile ili ozbiljnih humanitarnih razloga. U skladu s člankom 23. stavkom 5. te okvirne odluke, tražena osoba pušta se na slobodu po isteku rokova iz stavaka 2. do 4. istog članka ako se još nalazi u pritvoru.

60

U tim okolnostima valja smatrati da je u slučaju kada odluku o odgodi predaje nije donijelo „[p]ravosudno tijelo izvršenja”, u smislu članka 6. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, nadležno tijelo države članice izvršenja dužno u skladu s člankom 23. stavkom 5. te okvirne odluke pustiti na slobodu traženu osobu nakon što je donesena pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga, što ne utječe na primjenu mjera koje to tijelo smatra nužnima poduzeti kako bi spriječilo bijeg te osobe na temelju članka 12. navedene okvirne odluke.

61

U ovom se slučaju ne može isključiti, kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točkama 40. i 41. svojeg mišljenja, da sud koji je uputio zahtjev može odredbe Zakona o predaji tumačiti na način koji je u skladu sa zahtjevima iz članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 i da svojom odlukom o odgodi zamijeni onu koju je donio državni odvjetnik Državnog odvjetništva u Amsterdamu, a čiju je nezakonitost prethodno utvrdio, prema potrebi predviđajući nastavak zadržavanja osobe CJ.

62

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da iako Okvirna odluka 2002/584 nema izravan učinak, s obzirom na to da je donesena na temelju nekadašnjeg trećeg stupa Unije, među ostalim, primjenom članka 34. stavka 2. točke (b) UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 69.), njezina obvezujuća priroda ipak podrazumijeva obvezu nacionalnih tijela, a osobito nacionalnih sudova, da usklađeno tumače nacionalno pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2016., Ognyanov, C‑554/14, EU:C:2016:835, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

63

Kada primjenjuje nacionalno pravo, nacionalni sud od kojeg se zahtijeva njegovo tumačenje dužan je to učiniti u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe navedene okvirne odluke radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti. Ta obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava svojstvena je sustavu uspostavljenom UFEU‑om jer nacionalnim sudovima omogućuje da u okviru svoje nadležnosti osiguraju punu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode (presuda od 8. studenoga 2016., Ognyanov, C‑554/14, EU:C:2016:835, t. 59. i navedena sudska praksa).

64

Ako Zakon o predaji nije moguće usklađeno tumačiti s obzirom na zahtjeve utvrđene Okvirnom odlukom 2002/584, iz njezina članka 23. stavka 5. proizlazi da će sud koji je uputio zahtjev biti dužan donijeti odluku o puštanju na slobodu osobe koja se nalazi u položaju osobe CJ u slučaju da utvrdi da su prekoračeni rokovi predviđeni stavcima 2. do 4. tog članka 23.

65

S obzirom na sva ta razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da odluka o odgodi predaje iz te odredbe predstavlja odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga koju na temelju članka 6. stavka 2. te okvirne odluke mora donijeti pravosudno tijelo izvršenja. Ako takvu odluku nije donijelo to tijelo, a rokovi su iz članka 23. stavaka 2. do 4. navedene okvirne odluke istekli, osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog mora biti puštena na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. iste okvirne odluke.

66

Svojim prvim pitanjem, koje valja razmotriti kao drugo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. i članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 6. Povelje, tumačiti na način da im se protivi to da se osobu protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog, čija je predaja tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog odgođena kako bi se u državi članici izvršenja protiv nje vodili kazneni progoni, nastavi zadržavati u državi članici izvršenja na temelju tog europskog uhidbenog naloga tijekom vođenja predmetnih kaznenih progona.

67

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svrhu tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio (presuda od 18. studenoga 2020., Kaplan International colleges UK, C‑77/19, EU:C:2020:934, t. 39. i navedena sudska praksa).

68

U tom pogledu, prije svega valja istaknuti da prema članku 12. Okvirne odluke 2002/584 pravosudno tijelo izvršenja odlučuje u skladu s pravom svoje države članice hoće li zadržati osobu ako je ona uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga. Tražena osoba u svakom trenutku može biti privremeno puštena na slobodu samo pod uvjetom da nadležno tijelo te države članice poduzme sve mjere koje smatra nužnima kako bi spriječilo njezin bijeg.

69

Osim toga, u skladu s člankom 24. stavkom 1. te okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja može nakon donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga odgoditi predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni progon u državi članici izvršenja, ili, ako je ona već osuđena, kako bi mogla na njezinu državnom području izdržati kaznu izrečenu za kazneno djelo na koje se ne odnosi europski uhidbeni nalog.

70

Iz teksta tih odredbi proizlazi da im se ne protivi nastavak zadržavanja osobe, u skladu s nacionalnim pravom države članice izvršenja, protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog ako se protiv te osobe u toj državi članici vode kazneni postupci zbog kaznenog djela koje je počinjeno u toj državi, a nije riječ o kaznenom djelu na koje se odnosi taj nalog.

71

Kao drugo, što se tiče konteksta navedenih odredbi, točno je da iz članka 23. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da po isteku rokova iz stavaka 2. i 4. tog članka tražena osoba mora biti puštena na slobodu, u skladu sa stavkom 5. tog članka, odnosno najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga ili novog dogovorenog datuma, ovisno o slučaju.

72

Međutim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, odgođena predaja zbog razloga iz članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 posebno je pravilo koje je zasebno u odnosu na načine provedbe predaje predviđene njezinim člankom 23.

73

Slijedom toga, rokovi predviđeni u članku 23. stavku 5. Okvirne odluke 2002/584 ne primjenjuju se na slučaj odgođene predaje iz njezina članka 24., pa pravosudno tijelo izvršenja može stoga na temelju članka 12. te okvirne odluke odlučiti o nastavku zadržavanja osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog.

74

Kao treće, tumačenje članaka 12. i 24. Okvirne odluke 2002/584 navedeno u točki 70. ove presude doprinosi ostvarenju njezinih ciljeva koji se odnose, među ostalim, na borbu protiv nekažnjivosti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 62.).

75

Naime, ako ne bi bilo moguće nastaviti zadržavanje takve osobe tijekom razdoblja koje prethodi datumu za koji je njezina predaja odgođena na temelju članka 24. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, nedvojbeno bi se povećala opasnost da ta osoba pobjegne i da se time ugrozi uredno izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je protiv nje izdan.

76

Kao četvrto, takvo tumačenje članaka 12. i 24. Okvirne odluke 2002/584 ne dovodi se u pitanje ni nužnošću tumačenja tih odredbi u skladu s člankom 6. Povelje, kojim se predviđa da svatko ima pravo na slobodu i sigurnost.

77

U tom pogledu, člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 izrijekom se navodi da ona ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a, izraženih i u Povelji, koja se usto odnosi na sve države članice, a osobito na državu članicu koja izdaje uhidbeni nalog i državu članicu izvršenja (presuda od 12. veljače 2019., TC, C‑492/18 PPU, EU:C:2019:108, t. 54. i navedena sudska praksa).

78

Također valja podsjetiti na to da je člankom 52. stavkom 1. Povelje dopuštena mogućnost ograničavanja ostvarivanja prava poput onih iz njezina članka 6. ako su ta ograničenja predviđena zakonom, poštuju bit tih prava i sloboda te su, podložno načelu proporcionalnosti, potrebna i zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (presuda od 12. veljače 2019., TC, C‑492/18 PPU, EU:C:2019:108, t. 56. i navedena sudska praksa).

79

Usto, iz članka 52. stavka 3. Povelje proizlazi da su u onoj mjeri u kojoj ona sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz spomenute Konvencije. Člankom 53. Povelje navodi se još u tu svrhu da se nijedna njezina odredba ne smije tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava koja priznaje, među ostalim, EKLJP (presuda od 16. srpnja 2015., Lanigan, C‑237/15 PPU, EU:C:2015:474, t. 56. i navedena sudska praksa).

80

U tom pogledu valja podsjetiti na to da mehanizam europskog uhidbenog naloga uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584 odgovara situaciji iz članka 5. stavka 1. točke (f) EKLJP‑a (presuda od 30. lipnja 2022., Specializirana prokuratura (Informacije o nacionalnoj odluci o uhićenju), C‑105/21, EU:C:2022:511, t. 56. i navedena sudska praksa).

81

Što se tiče članka 12. te okvirne odluke, valja utvrditi da iz te odredbe proizlazi da je na pravosudnom tijelu izvršenja da odluči treba li nastaviti zadržavati traženu ili osuđenu osobu u skladu s pravom države članice izvršenja i da je njezino privremeno puštanje na slobodu u svakom trenutku moguće, u skladu s tim pravom, pod uvjetom da nadležno tijelo poduzme sve mjere koje smatra nužnima kako bi spriječilo bijeg navedene osobe.

82

Usto, ako pravosudno tijelo izvršenja odluči odgoditi predaju na temelju članka 24. stavka 1. navedene okvirne odluke, to tijelo može odlučiti o nastavku zadržavanja tražene ili osuđene osobe, koje je u skladu s člankom 6. Povelje, samo ako je postupak predaje vođen dovoljno pažljivo i, slijedom toga, ako trajanje zadržavanja nije prekomjerno. Kako bi se to tijelo uvjerilo da je tomu uistinu tako, ono mora provesti konkretan nadzor predmetne situacije, uzimajući u obzir sve relevantne elemente (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2017., Vilkas, C‑640/15, EU:C:2017:39, t. 43.).

83

S obzirom na ta razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 12. i članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 6. Povelje, treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se osobu protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog, čija je predaja tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog odgođena kako bi se u državi članici izvršenja protiv nje vodili kazneni progoni, nastavi zadržavati u državi članici izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga tijekom vođenja predmetnih kaznenih progona.

84

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 47. i člankom 48. stavkom 2. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi to da se predaja osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog odgodi radi provedbe kaznenih progona koji su protiv nje pokrenuti u državi članici izvršenja, samo zato što se ta osoba nije odrekla prava na osobnu prisutnost pred sudovima koji postupaju u okviru tih progona. U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev pita koje elemente pravosudno tijelo izvršenja mora uzeti u obzir kada odlučuje o odgodi predaje.

85

Člankom 24. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 propisuje se da pravosudno tijelo izvršenja može nakon donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga odgoditi predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni progon u državi članici izvršenja, ili, ako je ona već osuđena, kako bi mogla na njezinu državnom području izdržati kaznu izrečenu za kazneno djelo na koje se ne odnosi europski uhidbeni nalog.

86

Iz teksta te odredbe jasno proizlazi da se njome pravosudnom tijelu izvršenja dodjeljuje diskrecijska ovlast prilikom donošenja odluke o odgodi predaje, pri čemu je ostvarivanje te ovlasti uvjetovano isključivo time da se ta odluka donese radi vođenja kaznenih progona u državi članici izvršenja odnosno radi izvršenja kazne izrečene za kazneno djelo na koje se ne odnosi europski uhidbeni nalog.

87

U tom pogledu valja istaknuti da iako tekstom navedene odredbe nisu propisani dodatni uvjeti za ostvarivanje ovlasti koja je njome predviđena, Okvirna odluka 2002/584 mora se tumačiti u skladu sa zahtjevima poštovanja temeljnih prava, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 3., u vezi s njezinom uvodnom izjavom 12.

88

Doista, pravo optuženika na osobnu prisutnost na raspravi u kaznenim postupcima, koje predstavlja bitan element prava na pošteno suđenje zajamčeno člankom 47. drugim i trećim stavkom te člankom 48. stavkom 2. Povelje, obvezuje države članice da mu zajamče pravo na prisutnost u raspravnoj dvorani tijekom vođenja rasprave koja se na njega odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2022., HN (Suđenje optuženiku udaljenom s državnog područja), C‑420/20, EU:C:2022:679, t. 54. do 56.).

89

Stoga, u slučaju da pravosudno tijelo izvršenja neke države članice odluči da neće odgoditi predaju tražene osobe protiv koje se vode kazneni progoni u toj državi članici, navedena država članica dužna je poduzeti sve potrebne mjere koje proizlaze iz poštovanja tog prava u okviru upravljanja raspravom koja se odnosi na tu osobu kako bi joj se osigurala stvarna mogućnost da u njoj sudjeluje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2022., HN (Suđenje optuženiku udaljenom s državnog područja), C‑420/20, EU:C:2022:679, t. 61.).

90

Nasuprot tomu, budući da donošenje odluke pravosudnog tijela izvršenja o odgodi predaje ne dovodi do toga da se rasprava koja se odnosi na traženu osobu u državi članici izvršenja održava u njezinoj odsutnosti, samom tom odlukom ne može se ugroziti pravo te osobe da bude prisutna na raspravi koja se na nju odnosi.

91

U tim okolnostima valja utvrditi da iako pravosudno tijelo izvršenja nipošto nije dužno donijeti odluku o odgodi predaje zbog prava optuženika na osobnu prisutnost na raspravi koja se na njega odnosi, ništa ne sprečava to tijelo da s obzirom na diskrecijsku ovlast kojom raspolaže u tom pogledu odgodi predaju radi osiguranja poštovanja tog prava u okviru kaznenog postupka koji je u tijeku u državi članici izvršenja.

92

U tom se kontekstu, među razmatranjima koja mogu biti relevantna za odluku o odgodi predaje tražene osobe, nalaze, među ostalim, interes države članice izvršenja da uredno vodi kazneni postupak protiv te osobe, interes države članice koja izdaje uhidbeni nalog da bez odgađanja ishodi njezinu predaju radi kaznenih progona ili izvršenja kazne koja se odnosi na kazneno djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog, kao i težina kaznenih djela počinjenih u tim državama članicama.

93

Naposljetku, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 24. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584 pravosudno tijelo izvršenja može traženu osobu, umjesto odgode predaje, privremeno predati državi članici koja izdaje uhidbeni nalog pod uvjetima koji se utvrđuju zajedničkim sporazumom između pravosudnog tijela izvršenja i pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog. U tom bi se pogledu moglo, među ostalim, sporazumjeti o vraćanju tražene osobe u državu članicu izvršenja radi kaznenih progona u toj državi.

94

S obzirom na sve te razloge, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 24. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 47. drugim i trećim stavkom i člankom 48. stavkom 2. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se predaja osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog odgodi radi provedbe kaznenih progona koji su protiv nje pokrenuti u državi članici izvršenja, samo zato što se ta osoba nije odrekla prava na osobnu prisutnost pred sudovima koji postupaju u okviru tih progona.

95

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: