–

za osobu LM, P. Cernochova, Rechtsanwältin,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i C. Leeb, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs, M. Van Regemorter i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i P. J. O. Van Nuffel, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 41. stavka 1. i članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kao i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe LM i Bezirkshauptmannschafta Hartberg‑Fürstenfeld (upravno tijelo okruga Hartberg‑Fürstenfeld, Austrija) u vezi s novčanom kaznom koju je potonje tijelo izreklo toj osobi zbog nepoštovanja obveza predviđenih austrijskim pravom u pogledu plaće upućenih radnika.

3

Članak 3. stavak 1. Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL 1997., L 18, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 127.) predviđa:

„Države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća iz članka 1. stavka 1. radnicima upućenim na njihovo državno područje jamče uvjete zaposlenja u odnosu na sljedeća pitanja, koja su u državi članici u kojoj se obavlja posao određena:

i/ili

[…]

[…]

Za potrebe ove Direktive, pojam minimalnih plaća iz stavka 1. točke (c) određen je nacionalnim pravom i/ili praksom države članice na čije je državno područje radnik upućen.”

4

Članak 5. te direktive određuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere za slučaj nepoštovanja odredaba ove Direktive.

[…]”

5

Članak 9. stavak 1. Direktive 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o provedbi Direktive 96/71 i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”) (SL 2014., L 159, str. 11.) određuje:

„Države članice mogu nametnuti samo administrativne zahtjeve i mjere kontrole potrebne kako bi se osiguralo učinkovito praćenje ispunjavanja obveza navedenih u ovoj Direktivi i u Direktivi [96/71] pod uvjetom da su opravdane i razmje[r]ne u skladu s pravom Unije.

U tu svrhu države članice mogu osobito uvesti sljedeće mjere:

[…]

[…]”

6

Članak 7.i stavci 5. i 7. Arbeitsvertragsrechts‑Anpassungsgesetza (Zakon o prilagodbi zakonodavstva u području ugovora o radu, BGBl., 459/1993), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: AVRAG), glasi kako slijedi:

„5.   Tko kao poslodavac zaposli ili je zaposlio radnika, a da mu ne isplati barem naknadu za rad koja mu pripada u skladu sa zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom, osim elemenata naknade za rad navedenih u članku 49. stavku 3. Austrijskog saveznog zakona o općem sustavu socijalne sigurnosti, čini upravni prekršaj za koji okružno upravno tijelo izriče novčanu kaznu. U slučaju isplate nižih plaća koje kontinuirano obuhvaćaju više obračunskih razdoblja isplate plaća, postoji samo jedan prekršaj. […] Ako je niža plaća isplaćena za najviše tri radnika, novčana kazna iznosi za svakog radnika 1000 eura do 10000 eura, u slučaju ponavljanja prekršaja 2000 eura do 20000 eura. Ako je niža plaća isplaćena za više od tri radnika, za svakog radnika 2000 eura do 20000 eura, a u slučaju ponavljanja prekršaja 4000 eura do 50000 eura.

[…]

7.   Rok zastare (progona) (predviđen člankom 31. stavkom 1. Zakonika o upravnim sankcijama) iznosi tri godine od dospijeća naknade. U slučaju niže isplaćenih plaća koje kontinuirano obuhvaćaju više obračunskih razdoblja isplate plaća, rok zastare progona u smislu prve rečenice počinje teći od dospijeća naknade za posljednje obračunsko razdoblje isplate plaća za koje je isplaćena niža plaća. Rok zastare kažnjivosti (predviđen člankom 31. stavkom 2. Zakonika o upravnim sankcijama) u tim slučajevima iznosi pet godina. U pogledu posebnih dodataka rokovi iz prvih dviju rečenica počinju teći od kraja odgovarajuće kalendarske godine (stavak 5. treća rečenica).”

7

GVAS s.r.o., društvo sa sjedištem u Slovačkoj, uputilo je nekoliko radnika u Austriju.

8

Na temelju zapažanja do kojih je došlo tijekom nadzora provedenog 19. lipnja 2016., Upravno tijelo okruga Hartberg‑Fürstenfeld izreklo je osobi LM, u svojstvu zastupnika društva GVAS, novčanu kaznu u iznosu od 6600 eura, na temelju članka 7.i stavka 5. AVRAG‑a, zbog nepoštovanja obveza u pogledu plaća u odnosu na četiri upućena radnika.

9

Ta je odluka dostavljena osobi LM 20. veljače 2020.

10

Osoba LM podnijela je protiv navedene odluke žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev, Landesverwaltungsgerichtom Steiermark (Zemaljski upravni sud u Štajerskoj, Austrija).

11

Taj sud pojašnjava da dvoji o usklađenosti članka 7.i stavka 7. AVRAG‑a, kojim se predviđa rok zastare od pet godina za prekršaj koji se stavlja na teret osobi LM na temelju članka 7.i stavka 5. AVRAG‑a, s pravom Unije. Smatra da je takav rok osobito dug u pogledu prekršaja iz upravnog kaznenog prava počinjenog iz nehaja i da nije sigurno može li se osoba braniti na primjeren način, osobito kada do te obrane dođe gotovo pet godina nakon nastanka činjenica koje joj se stavljaju na teret.

12

U tim okolnostima Landesverwaltungsgericht Steiermark (Zemaljski upravni sud u Štajerskoj) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li [članak] 6. [EKLJP‑a] te [članak] 41. stavak 1. i [članak] 47. stavak 2. [Povelje] tumačiti na način da im se protivi nacionalna odredba koja u postupku pokrenutom povodom upravnog prekršaja počinjenog iz nehaja obvezno predviđa petogodišnji rok zastare?”

13

Austrijska i belgijska vlada ističu da Sud nije nadležan odlučivati o tumačenju članka 6. EKLJP‑a.

14

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Sud nije nadležan, na temelju članka 267. UFEU‑a, odlučivati o tumačenju odredbi međunarodnog prava koje obvezuju države članice izvan okvira prava Unije (rješenje od 6. studenoga 2019., EOS Matrix, C‑234/19, neobjavljeno, EU:C:2019:986, t. 27. i navedena sudska praksa).

15

Posljedično, Sud nije nadležan odgovoriti na postavljeno pitanje u dijelu u kojem se odnosi na tumačenje članka 6. EKLJP‑a, međutim, Sud jest nadležan za tumačenje članka 47. stavka drugog Povelje, koji odgovara, kao što se to pojašnjava u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), članku 6. stavku 1. EKLJP‑a (vidjeti, u tom pogledu, presudu od 2. veljače 2021., Consob, C‑481/19, EU:C:2021:84, t. 37.).

16

Osim toga, austrijska vlada osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

17

Ta vlada smatra da taj zahtjev ne ispunjava zahtjeve predviđene člankom 94. Poslovnika Suda.

18

S jedne strane, ističe da je obrazloženje pitanja sažeto i da se u biti odnosi na proporcionalnost kazni, dok se postavljeno pitanje odnosi na rok zastare predviđen nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku.

19

S druge strane, zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava prikaz veze između odredbi prava Unije čije se tumačenje traži i odredbi nacionalnog prava o kojem je riječ.

20

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., INPS (Doplatak za rođenje djeteta i rodiljna naknada za nositelje jedinstvene dozvole), C‑350/20, EU:C:2021:659, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

21

Osim toga, zahtjev za prethodnu odluku mora, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika, sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

22

U ovom predmetu, iznoseći svoje dvojbe u pogledu usklađenosti roka zastare predviđenog propisom o kojem je riječ u glavnom postupku s poštovanjem prava obrane, sud koji je uputio zahtjev navodi razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o tumačenju određenih odredbi prava Unije.

23

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev kao odredbe prava Unije koje, prema njegovu mišljenju, zahtijevaju tumačenje, utvrđuje članke 41. i 47. Povelje.

24

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je područje primjene Povelje, u pogledu djelovanja država članica, definirano u njezinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije, pri čemu se tom odredbom potvrđuje ustaljena praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 78. i navedena sudska praksa).

25

Međutim, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev ne navodi koje odredbe prava Unije propis o kojem je riječ u glavnom postupku ima za cilj provesti.

26

S obzirom na navedeno, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je ovaj predmet dio konteksta upućivanja radnika i da se rok zastare predviđen propisom o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi na prekršaj u vezi s nižom plaćom upućenih radnika.

27

Iz tih elemenata proizlazi da se glavni postupak odnosi na sankciju koja se izriče zbog nepoštovanja obveze u vezi s minimalnom plaćom predviđene člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (c) Direktive 96/71.

28

Naime, s ciljem osiguranja poštovanja jezgre prisilnih propisa za minimalnu zaštitu, članak 3. stavak 1. prvi podstavak te direktive predviđa da države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća u okviru prekograničnog pružanja usluga jamče radnicima koji su upućeni na njihovo područje uvjete rada i zaposlenja nabrojene u toj odredbi, među ostalim minimalne plaće (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2013., Isbir, C‑522/12, EU:C:2013:711, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

29

Osim toga, iz članka 5. navedene direktive proizlazi da je zakonodavac Unije prepustio državama članicama da utvrde primjerene sankcije kako bi osigurale ispunjenje te obveze.

30

U tom kontekstu, iz navoda koje je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se sankcionira isplata nižih plaća upućenim radnicima i kojim se određuje rok zastare koji se primjenjuje na tu povredu, predstavlja provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Iz toga slijedi da su, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 24. ove presude, ti navodi dovoljni za uspostavljanje veze između Povelje, na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev, i tog nacionalnog propisa.

31

S obzirom na te elemente, valja utvrditi da je sud koji je uputio zahtjev ispunio obveze iz članka 94. točke (c) Poslovnika.

32

Postavljeno pitanje stoga se mora smatrati dopuštenim.

33

Uvodno valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi i da će Sud, u tom smislu, prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena (presuda od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 27. i navedena sudska praksa).

34

Osim toga, treba podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, činjenica da je sud koji je uputio zahtjev formulirao prethodno pitanje pozivajući se samo na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se nacionalni sud u tekstu svojih pitanja na njih pozvao. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (presuda od 7. ožujka 2017., X i X, C‑638/16 PPU, EU:C:2017:173, t. 39. i navedena sudska praksa).

35

U tom pogledu, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz točaka 28. i 29. ove presude, nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji sankcionira isplatu niže plaće upućenim radnicima i određuje rok zastare koji se primjenjuje na tu povredu, određuje sankcije u slučaju nepoštovanja obveze u vezi s minimalnom plaćom predviđene člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (c) Direktive 96/71 i stoga predstavlja provedbu članka 5. te direktive.

36

Osim toga, članak 41. Povelje, na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, nije relevantan za pružanje pojašnjenja tom sudu u okviru glavnog postupka. Naime, iz teksta te odredbe jasno proizlazi da ona nije upućena državama članicama, nego samo institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije (presuda od 24. studenoga 2020., Minister van Buitenlandse Zaken, C‑225/19 i C‑226/19, EU:C:2020:951, t. 33. i navedena sudska praksa).

37

S obzirom na navedeno, valja također podsjetiti na to da pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, odražava opće načelo prava Unije koje se primjenjuje na države članice kada provode to pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2020., Minister van Buitenlandse Zaken, C‑225/19 i C‑226/19, EU:C:2020:951, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Stoga, Sud može odgovoriti na prethodno pitanje s obzirom na to opće načelo prava Unije.

38

U tim okolnostima, valja smatrati da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. Direktive 96/71 u vezi s člankom 47. Povelje i s obzirom na opće načelo prava Unije koje se odnosi na pravo na dobru upravu tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa rok zastare od pet godina za povrede obveza u vezi s plaćom upućenih radnika.

39

Kao što to proizlazi iz članka 5. te direktive, zakonodavac Unije prepustio je državama članicama da utvrde primjerene sankcije kako bi, među ostalim, osigurale ispunjenje obveze koja se odnosi na minimalnu plaću predviđene člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (c) navedene direktive.

40

Osim toga, valja istaknuti da se istom direktivom ne utvrđuju pravila o zastari u području izricanja sankcija od strane nacionalnih tijela u slučaju nepoštovanja Direktive 96/71, a osobito njezina članka 3.

41

U nedostatku propisa Unije u tom području, takva pravila stvar su unutarnjeg pravnog poretka država članica na temelju načela njihove procesne autonomije. Međutim, ona ne smiju biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 83. i navedenu sudsku praksu i od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C‑308/19, EU:C:2021:47, t. 45. i 46. i navedenu sudsku praksu).

42

Države članice prilikom provođenja prava Unije također su obvezne osigurati poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. prvog stavka Povelje koje potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 15. travnja 2021., État belge (Elementi nastali nakon donošenja odluke o transferu), C‑194/19, EU:C:2021:270, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

43

Što se tiče, kao prvo, načela ekvivalentnosti, poštovanje tog načela podrazumijeva da se dotično pravilo bez razlikovanja primjenjuje na postupke koji se temelje na povredi prava Unije i na one koji se temelje na nepoštovanju unutarnjeg prava sa sličnim ciljem i uzrokom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2020., Land Sachsen‑Anhalt (Plaća službenika i sudaca), C‑773/18 do C‑775/18, EU:C:2020:125, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

44

U tom pogledu, valja istaknuti da iz zahtjeva za prethodnu odluku ni na koji način ne proizlazi da rok zastare predviđen propisom o kojem je riječ u glavnom postupku povređuje to načelo. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri svaku eventualnu povredu navedenog načela.

45

Što se tiče, kao drugo, načela djelotvornosti, valja naglasiti da države članice u svakom slučaju imaju odgovornost osigurati djelotvornu zaštitu prava zajamčenih pravom Unije i osobito poštovanje, s jedne strane, načela prema kojem se adresatima odluka koje značajno utječu na njihove interese mora omogućiti da učinkovito iznesu svoja stajališta u vezi s elementima na kojima uprava namjerava temeljiti svoju odluku i, s druge strane, svačijeg prava da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, sadržanog u članku 47. drugom stavku Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 14. rujna 2017., The Trustees of the BT Pension Scheme, C‑628/15, EU:C:2017:687, t. 59. i navedenu sudsku praksu i od 9. studenoga 2017., Ispas, C‑298/16, EU:C:2017:843, t. 31.).

46

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da načelo jednakosti oružja, koje je sastavni dio načela djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, utvrđenog u toj odredbi, s obzirom na to da je posljedica, kao što je to, među ostalim, načelo kontradiktornosti, samog pojma poštenog suđenja, podrazumijeva obvezu da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da iznese svoje stajalište, uključujući svoje dokaze, u uvjetima koji je u odnosu na protivnu stranu ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2019., Glencore Agriculture Hungary, C‑189/18, EU:C:2019:861, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

47

Kad je riječ o nacionalnom propisu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz točke 35. ove presude, propisom kojim se sankcionira isplata nižih plaća upućenim radnicima i kojim se za takvu povredu određuje petogodišnji rok zastare, nastoji osigurati poštovanje obveze u vezi s minimalnom plaćom predviđene člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (c) te direktive.

48

Međutim, prekogranična narav situacije upućivanja radnika i progon za takvo djelo može učiniti rad nadležnih nacionalnih tijela relativno složenim i tako opravdati određivanje roka zastare koji je dovoljno dug kako bi se nadležnim nacionalnim tijelima omogućilo da procesuiraju i sankcioniraju takvu povredu.

49

Osim toga, s obzirom na važnost koju je Direktiva 96/71 dala obvezi u vezi s minimalnom plaćom, od pružatelja usluga koji upućuju radnike na državno područje države članice može se razumno očekivati čuvanje dokaza koji se odnose na isplatu plaća tim radnicima tijekom više godina.

50

Osim toga, u tom pogledu valja istaknuti da članak 9. stavak 1. točka (c) Direktive 2014/67 izričito ovlašćuje države članice da pružateljima usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nametnu obvezu dostavljanja određenih dokumenata, među kojima su dokazi o isplati plaća, nakon razdoblja upućivanja, na zahtjev nadležnih tijela, u razumnom roku.

51

Dakle, s obzirom na razmatranja iznesena u dvjema prethodnim točkama, nije nerazumno da su zbog primjene roka zastare poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku pružatelji usluga sa sjedištem u drugim državama članicama dužni čuvati i dostaviti dokaze o isplati plaća u razdoblju od pet godina.

52

U tim okolnostima, čini se da određivanje roka zastare od pet godina za povredu koja se odnosi na isplatu niže plaće upućenim radnicima ne može izložiti savjesnog gospodarskog subjekta riziku da ne bude u mogućnosti učinkovito iznijeti svoje stajalište o elementima na kojima upravno tijelo namjerava temeljiti svoju odluku da ga sankcionira za počinjenje takve povrede, ni riziku da se ne može očitovati pred sudom o svojem slučaju, uključujući o dokazima.

53

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. Direktive 96/71 u vezi s člankom 47. Povelje i s obzirom na opće načelo prava Unije koje se odnosi na pravo na dobru upravu treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa rok zastare od pet godina za povrede obveza u vezi s plaćom upućenih radnika.

54

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 5. Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i s obzirom na opće načelo prava Unije koje se odnosi na pravo na dobru upravu treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa rok zastare od pet godina za povrede obveza u vezi s plaćom upućenih radnika.