–

za Deutsche Umwelthilfe eV, R. Klinger, Rechtsanwalt,

–

za Bundesrepublik Deutschland, F. Liebhart, u svojstvu agenta,

–

za Volkswagen AG, B. Wolfers i R. B. A. Wollenschläger, Rechtsanwälte,

–

za Europsku komisiju, A. C. Becker, G. Gattinara i M. Huttunen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 9. stavka 3. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Aarhusu (Danska) 25. lipnja 1998. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 3., str. 10., u daljnjem tekstu: Aarhuška konvencija) i članka 47. prvog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) te članka 5. stavka 2. točke (a) Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila (SL 2007., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 284.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Deutsche Umwelthilfea eV, udruge za zaštitu okoliša, i Bundesrepublika Deutschland (Savezna Republika Njemačka), koji zastupa Kraftfahrt‑Bundesamt (Savezni ured za motorna vozila, Njemačka, u daljnjem tekstu: KBA), o odluci kojom je on za određena vozila koja je proizveo Volkswagen AG odobrio uporabu softvera kojim se smanjuje povrat onečišćujućih plinova ovisno o vanjskoj temperaturi.

3

U osamnaestoj uvodnoj izjavi Aarhuške konvencije navodi se:

„zainteresirane za dostupnost sudbenih mehanizama javnosti, uključujući i organizacije, kako bi njihovi zakoniti interesi bili zaštićeni i zakon proveden”.

4

Člankom 2. te konvencije, naslovljenim „Definicije”, u točkama 4. i 5. predviđa se:

„4.   ‚javnost’ znači jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba te, sukladno domaćem zakonodavstvu odnosno praksi, njihove udruge, organizacije ili skupine;

5.   ,zainteresirana javnost’ znači javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati odlučivanje o okolišu, ili koja je za to zainteresirana; za potrebe ove definicije, nevladine organizacije koje rade na promicanju zaštite okoliša i udovoljavaju svim zahtjevima domaćeg zakonodavstva smatrat će se zainteresiranima.”

5

Člankom 9. navedene konvencije, naslovljenim „Pristup pravosuđu”, u stavcima 3. i 4. određuje se:

„3.   Osim i bez obzira na postupke ocjene navedene u stavcima 1. i 2. [tog] članka, svaka je stranka dužna osigurati pripadnicima javnosti, koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom, pristup administrativnim ili sudbenim postupcima kojima se osporavaju činjenja i nečinjenja privatnih osoba i tijela vlasti koji su u suprotnosti s odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš.

4.   Pored stavka 1. i bez utjecaja na njega, postupci navedeni u stavcima 1., 2. i 3. ovoga članka imaju osigurati odgovarajuće i djelotvorne pravne lijekove, uključujući sudsku zabranu gdje je to prikladno, trebaju biti pravični, jednakopravni, pravodobni i ne toliko skupi da bi se time sprječavalo njihovo provođenje. Odluke prema ovom članku treba donijeti ili zabilježiti u pisanom obliku. Odluke sudova, a gdje god je to moguće, drugih tijela, moraju biti dostupne javnosti.”

6

Člankom 1. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.) propisuje se:

„Cilj ove Uredbe je utvrditi pravila koja će omogućiti primjenu odredaba [Aarhuške konvencije] na institucije i tijela Zajednice i time doprinijeti provedbi obveza koje proizlaze iz te Konvencije, a posebno:

[…]

7

Člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Definicije”, u stavku 1. točki (f) određuje se:

„U smislu ove Uredbe:

8

Direktiva 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (SL 2007., L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1060/2008 od 7. listopada 2008. (SL 2008., L 292, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 65., str. 164., u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva), stavljena je izvan snage Uredbom (EU) 2018/858 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o homologaciji i nadzoru tržišta motornih vozila i njihovih prikolica te sustavâ, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila, o izmjeni uredaba (EZ) br. 715/2007 i (EZ) br. 595/2009 te o stavljanju izvan snage Direktive 2007/46/EZ (SL 2018., L 151, str. 1.), s učinkom od 1. rujna 2020. Međutim, s obzirom na datum nastanka činjenica u glavnom postupku, ta se Okvirna direktiva i dalje primjenjuje na njega.

9

Člankom 1. Okvirne direktive propisivalo se:

„Ova Direktiva predstavlja usklađen okvir koji sadrži administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar njenog područja primjene, te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima, u pogledu [s ciljem] olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu.

[…]

Za primjenu ove Direktive su u regulatornim aktima s opširnog popisa iz Priloga IV. navedeni posebni tehnički zahtjevi koji se odnose na konstrukciju i rad vozila.”

10

Člankom 3. te Okvirne direktive u točki 5. propisivalo se:

„Za potrebe ove Direktive i regulatornih akata iz Priloga IV., osim ako nije drukčije određeno:

[…]

11

Prilog IV. navedenoj Okvirnoj direktivi, naslovljen „Popis zahtjeva za EZ homologaciju vozila”, odnosio se u dijelu I., naslovljenom „Regulatorni akti koji se primjenjuju na EZ homologaciju vozila proizvedenih u neograničenim serijama”, na Uredbu br. 715/2007 kad se navode „[e]misije (Euro 5 i 6) laka teretna vozila/dostupnost informacija”.

12

U skladu s uvodnim izjavama 1., 6., 7. i 12. Uredbe br. 715/2007:

[…]

[…]

13

Člankom 1. stavkom 1. te uredbe predviđa se:

„Ova Uredba utvrđuje zajedničke tehničke zahtjeve za homologaciju tipa motornih vozila (dalje u tekstu: vozila) i zamjenskih dijelova, poput zamjenskih uređaja za kontrolu emisije, s obzirom na njihove emisije.”

14

Člankom 3. točkom 10. navedene uredbe određuje se:

„U ovoj Uredbi i njezinim provedbenim mjerama primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

15

U članku 4. stavcima 1. i 2. iste uredbe navodi se:

„1.   Proizvođači moraju dokazati da su sva nova vozila koja su prodana, registrirana ili stavljena u uporabu u Zajednici homologirana u skladu s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama. Proizvođači moraju također dokazati da su svi novi zamjenski uređaji za kontrolu onečišćenja za koje se zahtijeva homologacija tipa i koji se prodaju ili stavljaju u uporabu u Zajednici homologirani u skladu s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama.

Te obveze uključuju zadovoljavanje graničnih vrijednosti za emisije utvrđenih u Prilogu I. i provedbenih mjera iz članka 5.

2.   Proizvođači su odgovorni da su postupci homologacije tipa ispunjeni prilikom provjeravanja sukladnosti proizvodnje, trajnosti uređaja za kontrolu onečišćenja i sukladnosti u uporabi.

Osim toga, tehničke mjere koje poduzme proizvođač moraju biti takve da osiguravaju učinkovito ograničenje emisija iz ispušne cijevi i emisija ishlapljivanjem, u skladu s ovom Uredbom, tijekom uobičajenog životnog vijeka vozila u uobičajenim uvjetima uporabe. […]

[…]”

16

Člankom 5. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 715/2007 predviđa se:

„1.   Proizvođač oprema vozila tako da su sastavni dijelovi koji bi mogli utjecati na emisije konstruirani, proizvedeni i sastavljeni tako da u uobičajenoj uporabi omogućuju vozilu da je sukladno s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama.

2.   Uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije zabranjena je. Zabrana se ne primjenjuje kad:

[…]”

17

U Prilogu I. toj uredbi, naslovljenom „Granične vrijednosti emisija”, predviđaju se, među ostalim, granične vrijednosti emisija NOx‑a.

18

Člankom 42. Verwaltungsgerichtsordnunga (Zakon o upravnim sudovima) od 21. siječnja 1960. (BGBl. 1960. I, str. 17.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (BGBl. 1991. I, str. 686.) (u daljnjem tekstu: VwGO), pojašnjavaju se uvjeti dopuštenosti tužbi koji glase:

„1.   Tužbom se može tražiti poništenje upravnog akta (tužba za poništenje) ili ishoditi nalaganje usvajanja akta upravnom tijelu kada je odbijeno njegovo usvajanje ili u slučaju šutnje uprave (kondemnatorna tužba).

2.   Osim gdje zakon propisuje drukčije, tužba je dopuštena samo u slučaju da tužitelj navede da su njegova prava povrijeđena predmetnim upravnim aktom, odbijanjem usvajanja navedenog akta ili šutnjom uprave.”

19

Člankom 113. stavkom 1. prvom rečenicom VwGO‑a propisuje se:

„Kada je upravni akt nezakonit i kada su zbog toga povrijeđena tužiteljeva prava, sud poništava upravni akt i po potrebi odluku donesenu po prigovoru.”

20

Člankom 1. stavkom 1. Gesetza über ergänzende Vorschriften zu Rechtsbehelfen in Umweltangelegenheiten nach der EG - Richtlinie 2003/35/EG (Umwelt‑Rechtsbehelfsgesetz – UmwRG) (Zakon o dodatnim odredbama o pravnim sredstvima u pitanjima okoliša predviđenima Direktivom 2003/35/EZ (BGBl. 2006. I, str. 2816.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (BGBl. 2017. I, str. 3290.) (u daljnjem tekstu: UmwRG), određuje se:

„Ovaj se Zakon primjenjuje na pravna sredstva podnesena protiv sljedećih odluka:

[…]

Ovaj se Zakon također primjenjuje kada, suprotno odredbama na snazi, nije donesena odluka iz prve rečenice. […]

[…]”

21

U članku 2. stavku 1. UmwRG‑a navodi se:

„Domaća ili strana udruga koja je priznata u skladu s člankom 3. može, a da pritom ne mora navesti da su njezina prava povrijeđena, podnositi pravna sredstva na temelju VwGO‑a protiv odluke iz članka 1. stavka 1. prve rečenice ili u slučaju šutnje uprave, kada ta udruga

[…]

U slučaju pravnog sredstva protiv odluke iz članka 1. stavka 1. prve rečenice točki 2.a do 6. ili šutnje uprave udruga se usto mora pozvati na povredu odredaba o zaštiti okoliša.”

22

Člankom 3. UmwRG‑a utvrđuju se uvjeti koje domaće ili strane udruge moraju ispuniti kako bi bile priznate i pravna sredstva na temelju tog zakona kao i postupak priznavanja. Prema članku 3. stavku 1. UmwRG‑a, takva udruga priznaje se na zahtjev ako u bitnome u skladu sa svojim statutom vrijednosno i trajno promiče prije svega ciljeve zaštite okoliša, u trenutku priznavanja postoji barem tri godine te je bila aktivna tijekom tog razdoblja, nudi jamstvo odgovarajućeg izvršenja svojih zadataka, osobito odgovarajuće sudjelovanje u postupcima odlučivanja tijela, nastoji postići ciljeve od općeg interesa i omogućava svakome tko podržava njezine ciljeve da joj pristupi kao član.

23

U skladu s člankom 25. stavkom 2. Verordnunga über die EG‑Genehmigung für Kraftfahrzeuge und ihre Anhänger sowie für Systeme, Bauteile und selbstständige technische Einheiten für diese Fahrzeuge (EG‑Fahrzeuggenehmigungsverordnung – EG‑FGV) (Uredba o EZ homologaciji za motorna vozila i njihove prikolice te sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice namijenjene takvim vozilima (Uredba o EZ homologaciji motornih vozila)) od 3. veljače 2011. (BGBl. 2011. I, str. 126.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak:

„1.   Ako [KBA] utvrdi da vozila, sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice nisu u skladu s homologiranim tipom, može poduzeti nužne mjere na temelju direktiva [2007/46], 2002/24/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 18. ožujka 2002. o homologaciji tipa motornih vozila na dva ili tri kotača i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 92/61/EEZ (SL 2002., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 21., str. 61.)] i 2003/37/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. o homologaciji traktora za poljoprivredu i šumarstvo, njihovih prikolica i priključnih vučenih strojeva, kao i njihovih sustava, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica i o stavljanju izvan snage Direktive 74/150/EEZ (SL 2003., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 6., str. 51.)] koje se primjenjuju na dotični tip, kako bi se osigurala usklađenost proizvodnje s homologiranim tipom.

2.   Kako bi otklonio nedostatke i osigurao sukladnost vozila već stavljenih u promet, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica, [KBA] može naknadno usvojiti dodatne mjere.”

24

Volkswagen je proizvođač automobila koji je stavljao na tržište motorna vozila, među njima vozila modela VW Golf Plus TDI, opremljena dizelskim motorom tipa EA 189 generacije Euro 5. Ta vozila raspolagala su ventilom za povrat ispušnih plinova (u daljnjem tekstu: EGR ventil), što je jedna od tehnologija kojima se koriste proizvođači automobila, među kojima je i društvo Volkswagen, kako bi kontrolirali i smanjili emisije NOx‑a.

25

Prema informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, ta vozila izvorno su sadržavala softver ugrađen u upravljačko računalo motora koji je upravljao sustavom povrata ispušnih plinova na dva načina, odnosno načinom 0, koji se aktivira prilikom kretanja tih vozila na cesti, i načinom 1, koji se upotrebljava prilikom homologacijskog ispitivanja u vezi s emisijama onečišćujućih tvari, nazvanog „New European Driving Cycle” (NEDC) koje se provodi u laboratoriju. Prilikom primjene načina 0 stopa povrata ispušnih plinova bila je smanjena. U uobičajenim uvjetima upotrebe dotična vozila bila su gotovo isključivo u načinu 0 i nisu poštovala granične vrijednosti emisija NOx‑a predviđene Uredbom br. 715/2007.

26

U okviru postupka EZ homologacije tih vozila, Volkswagen nije obavijestio KBA o prisutnosti takvog softvera.

27

Dana 15. listopada 2015. KBA je donio odluku na temelju članka 25. stavka 2. Uredbe o EZ homologaciji za motorna vozila i njihove prikolice te sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice namijenjene takvim vozilima (Uredba o EZ homologaciji motornih vozila) od 3. veljače 2011., u verziji primjenjivoj na glavni postupak, kojom je smatrao da je taj softver „poremećajni uređaj” u smislu članka 3. točke 10. Uredbe br. 715/2007, što nije u skladu s člankom 5. te uredbe te je Volkswagenu naložio da ukloni taj uređaj i poduzme potrebne mjere kako bi osigurao usklađenost navedenih vozila s dotičnim nacionalnim propisom i propisom Europske unije.

28

Nakon te odluke, Volkswagen je ažurirao navedeni softver. To ažuriranje dovelo je do prilagodbe EGR ventila kako bi se regulirala stopa povrata ispušnih plinova tako da iznosi 0 % kada je vanjska temperatura niža od ‑9 Celzijevih stupnjeva, 85 % kada se nalazi između ‑9 i 11 Celzijevih stupnjeva i povećava se iznad 11 Celzijevih stupnjeva radi postizanja 100 % počevši od vanjske temperature od 15 Celzijevih stupnjeva. Tako je pročišćavanje ispušnih plinova tim sustavom bilo potpuno učinkovito samo ako je vanjska temperatura bila iznad 15 Celzijevih stupnjeva (u daljnjem tekstu: temperaturni okvir).

29

Odlukom od 20. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) KBA je dao odobrenje za softver o kojem je riječ u glavnom postupku. U tom pogledu smatrao je da su poremećajni uređaji koji su se i dalje nalazili u dotičnim vozilima (u daljnjem tekstu: vozila o kojima je riječ u glavnom postupku) bili dopušteni.

30

Deutsche Umwelthilfe, udruga koja je ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava u skladu s člankom 3. UmwRG‑a, podnijela je 15. studenoga 2016. prigovor protiv sporne odluke o kojem, međutim, nije odlučeno.

31

Dana 24. travnja 2018. udruga Deutsche Umwelthilfe podnijela je Schleswig‑Holsteinisches Verwaltungsgerichtu (Upravni sud u Schleswig‑Holsteinu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, tužbu za poništenje sporne odluke. Tvrdi da su vozila o kojima je riječ u glavnom postupku i dalje bila opremljena zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007 jer se taj uređaj aktivira kada se postignu prosječne temperature utvrđene u Njemačkoj. Osim toga, ta udruga tvrdi da proizvođači automobila mogu osmisliti motore koji zbog tehničkih razloga ne zahtijevaju da se smanji učinak sustava za kontrolu emisije uz prosječne temperature i koji stoga funkcioniraju u uobičajenim uvjetima upotrebe.

32

Savezna Republika Njemačka, tuženik iz glavnog postupka, ističe, s jedne strane, da udruga Deutsche Umwelthilfe nema aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje sporne odluke i da je slijedom toga njezina tužba nedopuštena. S druge strane, navodi da je temperaturni okvir kojim raspolažu vozila o kojima je riječ u glavnom postupku nakon ažuriranja dotičnog softvera usklađen s pravom Unije.

33

Što se tiče dopuštenosti tužbe iz glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev smatra, kao prvo, da udruga Deutsche Umwelthilfe nema aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 42. stavka 2. VwGO‑a u skladu s kojim je, osim ako zakon propisuje drukčije, pravno sredstvo dopušteno samo u slučaju da podnositelj pravnog sredstva navede da su njegova prava povrijeđena predmetnim upravnim aktom. Tako se tom odredbom odražava činjenica da se sustav pojedinačnih pravnih sredstava predviđen VwGO‑m zasniva na subjektivnim pravima. Međutim, ne čini se da se glavni postupak odnosi na subjektivno pravo koje je povrijeđeno spornom odlukom. Naime, zabrana uporabe poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, navedena u članku 5. stavku 2. prvoj rečenici Uredbe br. 715/2007 i na koju se poziva Deutsche Umwelhilfe, ne dodjeljuje subjektivna prava fizičkoj osobi jer se tom odredbom ne nastoje pojedinačno štititi građani.

34

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev smatra da ta udruga ne može izvesti aktivnu procesnu legitimaciju iz članka 2. stavka 1. UmwRG‑a u vezi s njegovim člankom 1. stavkom 1., kojim se predviđa zakonska iznimka od zahtjeva subjektivnog prava, u smislu članka 42. stavka 2. prvog dijela rečenice VwGO‑a. U tom pogledu taj sud ističe da udruga za zaštitu okoliša na temelju UmwRG‑a može podnijeti pravno sredstvo samo protiv odluka navedenih u tom članku 1. stavku 1. Među tim odlukama u ovom slučaju relevantne su samo one iz prvog podstavka točke 5. te odredbe, odnosno „upravni akti ili javnopravni ugovori kojima se odobravaju projekti […] na temelju odredaba o zaštiti okoliša saveznog prava, prava savezne zemlje ili izravno primjenjivih akata prava Unije”.

35

Tvrdi da sporna odluka nije odluka u smislu članka 1. stavka 1. točke 5 UmwRG‑a jer njome nije odobren „projekt”, nego „proizvod”. Naime, pojam „projekt” u smislu te odredbe izvodi se iz prava urbanizma i prostornog planiranja te je definiran na temelju Direktive Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 1985., L 175, str. 40.), kojom se u članku 1. stavku 2. predviđa da pojam „projekt” označava „izvođenje građevinskih radova ili ostalih instalacija ili sustava” i „ostale zahvate u prirodnom okruženju i krajobrazu, uključujući i one koji uključuju vađenje mineralnih resursa”. U tom pogledu iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku proizlazi da se navedeni pojam odnosi samo na fiksne instalacije ili mjere koje čine izravan zahvat u prirodnom okruženju ili krajobrazu. Slijedom toga, EZ homologacija lakih osobnih vozila i izmjena takve EZ homologacije koje su predmet sporne odluke ne mogu se smatrati odobrenjem „projekta” u smislu nacionalnog prava jer se ne odnose na fiksnu instalaciju i ne dovode ni do kakva izravnog zahvata u prirodnom okruženju ili krajobrazu.

36

Osim toga, odredbe UmwRG‑a ne mogu se primjenjivati analogijom jer je u raspravama koje su dovele do izmjene UmwRG‑a tijekom 2017. izričito pojašnjeno da se ona ne odnosi na područje proizvoda, u što ulaze motorna vozila.

37

Kao treće, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, udruga Deutsche Umwelthilfe ne može izvesti aktivnu procesnu legitimaciju ni iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije jer, kao što je to Sud presudio u presudi od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation (C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 45), takvoj odredbi nedostaje izravan učinak. Prema tome, taj članak 9. nije zakonska iznimka od zahtjeva subjektivnog prava u smislu članka 42. stavka 2. prvog dijela rečenice VwGO‑a.

38

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev smatra da dopuštenost tužbe iz glavnog postupka ovisi o pitanju može li udruga Deutsche Umwelthilfe izvesti aktivnu procesnu legitimaciju izravno iz prava Unije. U tom pogledu ističe da bi, s obzirom na presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation (C‑664/15 EU:C:2017:987, t. 45.), aktivna procesna legitimacija udruge Deutsche Umwelthilfe mogla proizlaziti iz primjene članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. prvim stavkom Povelje.

39

Taj sud navodi da, s obzirom na razlike u sudskoj praksi koje postoje između nacionalnih sudova u pogledu posljedica koje treba izvesti iz te presude, mora znati treba li članak 9. stavak 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. prvim stavkom Povelje tumačiti na način da udruga za zaštitu okoliša, osim mogućnosti podnošenja pravnih sredstava već predviđenih UmwRG‑om, može osporavati upravno odobrenje nekog proizvoda, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, ako se tužbom koju je ta udruga podnijela nastoji osigurati poštovanje odredaba prava zaštite okoliša Unije na temelju kojih ne nastaje nikakvo subjektivno pravo.

40

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se njegove dvojbe odnose na tumačenje pojma „mjerila utvrđena domaćim zakonodavstvom” u smislu članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije. Naime, s jedne strane, taj pojam mogao bi se tumačiti na način da obuhvaća samo mjerila koja služe ograničavanju kruga ovlaštenika prava na pravna sredstva i da je slijedom toga manevarski prostor država članica ograničen samo na to kojim udrugama za zaštitu okoliša žele dodijeliti pravo na obranu općeg interesa u području okoliša. Ako bi se trebalo slijediti to tumačenje, udruga Deutsche Umwelthilfe imala bi u okviru spora u glavnom postupku aktivnu procesnu legitimaciju, s obzirom na to da je njemački zakonodavac utvrdio ta mjerila u članku 3. UmwRG‑a i da je udruga Deutsche Umwelthilfe priznata u skladu s tom odredbom.

41

S druge strane, navedeni pojam mogao bi se tumačiti na način da države članice mogu odrediti mjerila i u odnosu na predmet tužbe i tako određene upravne odluke u potpunosti izuzeti iz sudskog nadzora na inicijativu udruga za zaštitu okoliša. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvo ograničenje aktivne procesne legitimacije tih udruga na određene odluke, osobito one koje imaju teške posljedice za okoliš, moglo bi se opravdati velikim brojem upravnih odluka koje imaju poveznicu s okolišem. Konkretnije, kada je riječ o odobrenjima proizvoda, taj sud ističe da je točno kako se ne može smatrati da one nikad nisu jako važne za okoliš. Međutim, s obzirom na brojnost pojedinačnih odobrenja za proizvode, praktična razmatranja govore u prilog tomu da države članice mogu općenitom analizom isključiti određene pojedinačne odluke iz neizvjesnosti do koje dovode tužbe trećih osoba, poput udruga za zaštitu okoliša.

42

Ako bi Sud smatrao da udruga za zaštitu okoliša ima aktivnu procesnu legitimaciju za pobijanje sporne odluke, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 5. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 715/2007.

43

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je temperaturni okvir o kojem je riječ u glavnom postupku poremećajni uređaj u smislu članka 3. točke 10. Uredbe br. 715/2007. Smatra da, iako pojam „uvjeti koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila” iz te odredbe nije definiran Uredbom br. 715/2007, s obzirom na ciljeve te uredbe i osobito njezine uvodne izjave 4. i 6., trebalo bi zaključiti da se uvjetima uobičajenog rada mogu smatrati samo uvjeti stvarne vožnje na cesti. U tom pogledu zaključuje da se cilj smanjenja emisija NOx‑a može postići samo ako su te emisije stvarno smanjene prilikom stvarne uporabe vozila, a ne samo u umjetnim uvjetima. Podsjeća na to da su u Europi temperature niže od 15 Celzijevih stupnjeva „uobičajeni uvjeti” koje „je razumno očekivati” u smislu navedene odredbe. Naime, u 2018. prosječna godišnja temperatura u Njemačkoj bila je 10,4 Celzijeva stupnja. Tako je stopa povrata ispušnih plinova vozila o kojima je riječ u glavnom postupku već smanjena i sustav kontrole emisije djelomično deaktiviran iako su temperature bile doista prosječne.

44

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome treba li pojam „potreba” za poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 715/2007 tumačiti s obzirom na trenutačnu razinu tehničkog razvoja kako bi se odredilo je li poremećajni uređaj zaista potreban za zaštitu motora od oštećenja ili od prometne nezgode i radi sigurnog rada dotičnog vozila. Osim toga, dvoji o tome treba li voditi računa i o drugim okolnostima, poput troškova za proizvođače i utjecaja na njihovu konkurentnost.

45

U tim je okolnostima Schleswig‑Holsteinisches Verwaltungsgericht (Upravni sud u Schleswig‑Holsteinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

46

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. prvim stavkom Povelje tumačiti na način da mu se protivi to da udruga za zaštitu okoliša, koja je ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava na temelju nacionalnog prava, pred nacionalnim sudom ne može osporavati upravnu odluku o dodjeli ili izmjeni EZ homologacije koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007.

47

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se prvo pitanje temelji na činjenici da, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, primjenjivo nacionalno zakonodavstvo udruzi Deutsche Umwelthilfe ne dodjeljuje aktivnu procesnu legitimaciju za pobijanje upravne odluke kojom se dodjeljuje ili mijenja EZ homologacija, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

48

Uvodno valja podsjetiti da je Sud nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Aarhuške konvencije, koju je potpisala Zajednica i koja je zatim odobrena Odlukom 2005/370, a čije su odredbe stoga sastavni dio pravnog poretka Unije (presude od 8. ožujka 2011., Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 30. i od 15. ožujka 2018., North East Pylon Pressure Campaign i Sheehy, C‑470/16, EU:C:2018:185, t. 46. i navedena sudska praksa).

49

U skladu s člankom 9. stavkom 3. Aarhuške konvencije, bez obzira na postupke ocjene navedene u stavcima 1. i 2. tog članka 9., svaka je stranka dužna osigurati pripadnicima javnosti, koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom, pristup administrativnim ili sudbenim postupcima kojima se osporavaju činjenja i nečinjenja privatnih osoba i tijela vlasti koji su u suprotnosti s odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš.

50

Kao prvo, valja utvrditi da upravna odluka kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija, a koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007, ulazi u materijalno područje primjene članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije jer ona čini „akt” tijela javne vlasti za koji se navodi da se protivi odredbama „domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na okoliš”.

51

Naime, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je Sud zaključio, u presudi od 17. prosinca 2020., CLCV i dr. (Poremećajni uređaj u dizelskom motoru) (C‑693/18, EU:C:2020:1040, t. 67., 86. i 87.) odnosno u presudama od 14. srpnja 2022., GSMB Invest (C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 43.) i Volkswagen (C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 50.), da je cilj koji se želi postići Uredbom br. 715/2007, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1. i 6., zajamčiti visoku razinu zaštite okoliša i, konkretnije, znatno smanjiti emisije NOx‑a dizelskih motornih vozila kako bi se poboljšala kvaliteta zraka i poštovale granične vrijednosti u pogledu onečišćenja.

52

Utvrđenje da Uredba br. 715/2007, a osobito njezin članak 5. stavak 2., ima takav cilj zaštite okoliša i da je stoga dio „zakonodavstva koje se odnosi na okoliš” u smislu članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije, nije, protivno onomu što KBA tvrdi, ni na koji način dovedeno u pitanje okolnošću da je ta uredba donesena na temelju članka 95. UEZ‑a, koji je postao članak 114. UFEU‑a, koji se odnosi na mjere za usklađivanje odredaba zakona ili drugih propisa u državama članicama, čiji je cilj uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

53

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a određuje da će Komisija u svojim prijedlozima mjera za usklađivanje odredaba zakona ili drugih propisa u državama članicama predviđenima u području zaštite okoliša polaziti od visoke razine zaštite, posebice vodeći računa o svakom novom razvoju utemeljenom na znanstvenim činjenicama. Slijedom toga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 50. svojega mišljenja, činjenica da se Uredba br. 715/2007 ne temelji na pravnoj osnovi koja je posebna za okoliš, to jest na članku 175. UEZ‑a, koji je postao članak 192. UFEU‑a, ne može isključiti okolišni cilj te uredbe i njezinu povezanost sa „zakonodavstvom koje se odnosi na okoliš”.

54

To utvrđenje potkrijepljeno je, kao prvo, Uredbom br. 1367/2006 čiji je cilj, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. točkom (d), utvrditi pravila koja će omogućiti primjenu odredaba Aarhuške konvencije na institucije i tijela Unije i time doprinijeti provedbi obveza koje proizlaze iz te Konvencije, a posebno omogućiti pristup pravosuđu u pitanjima okoliša na razini Unije. Tako se u članku 2. stavku 1. točki (f) te uredbe navodi da pravo zaštite okoliša u smislu te uredbe znači zakonodavstvo Unije, „bez obzira na njegovu pravnu osnovu”, koje doprinosi provođenju ciljeva politike zaštite okoliša Unije utvrđenih u UFEU‑u, a to su očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša i zaštita zdravlja ljudi.

55

Drugo, navedeno utvrđenje potkrijepljeno je vodičem za provedbu Aarhuške konvencije, odnosno dokumentom koji je objavila Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu, naslovljenim „Vodič za provedbu Aarhuške konvencije” (drugo izdanje, 2014.) koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda može smatrati dokumentom s objašnjenjima koji se može, u slučaju potrebe, uzeti u obzir među ostalim relevantnim čimbenicima za potrebe tumačenja te konvencije, čak i ako analize koje on sadržava nemaju nikakvu obvezujuću snagu ni normativni učinak koji imaju odredbe navedene konvencije (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 51. i navedena sudska praksa).

56

Naime, tim vodičem potvrđuje se široko tumačenje koje valja dati izrazu „odredbe domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš”, kako se nalazi u članku 9. stavku 3. Aarhuške konvencije, jer je na stranici 197. navedenog vodiča navedeno da se „nacionalna zakonodavstva u pitanjima okoliša ne svode samo na prava informiranja i sudjelovanje javnosti, zajamčene Konvencijom, odnosno na zakonske tekstove u kojima se navodi okoliš u naslovu njihove glave ili rubrike. Štoviše, odlučujuće pitanje jest to odnosi li se sporna odredba na jedan ili drugi način na okoliš. Tako činjenja i nečinjenja koja mogu biti protivna odredbama koje se odnose, među ostalim, na urbanizam, ekološke naknade, kontrolu kemijskih proizvoda ili otpada, korištenje prirodnih resursa i onečišćenje brodovima također ulaze u stavak 3., neovisno o tome nalaze li se odredbe u zakonodavstvu o prostornom planiranju, poreznim zakonima ili pomorskim zakonima”.

57

Usto, navodno tehnički karakter članka 5. stavka 2. prve rečenice Uredbe br. 715/2007, kojim se predviđa da je zabranjena uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, ne mijenja ništa na tome da se takvom zabranom sadržanom u toj odredbi nastoji upravo ograničiti emisije onečišćujućih plinova i tako doprinijeti cilju zaštite okoliša koji se nastoji postići tom uredbom.

58

S druge strane, članak 5. stavak 2. Uredbe br. 715/2007 kao odredbu prava zaštite okoliša, koja je usto izravno primjenjiva u svim državama članicama, u skladu s člankom 288. stavkom 2. UFEU‑a, treba smatrati dijelom „domaćeg zakonodavstva” u smislu članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije.

59

Kao drugo, valja utvrditi da udruga za zaštitu okoliša ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava ulazi u područje primjene ratione personae članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije. U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako bi bio nositelj prava predviđenih tom odredbom, tužitelj mora biti, među ostalim, „pripadnik javnosti” i udovoljavati „mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom”.

60

U skladu s člankom 2. stavkom 4. Aarhuške konvencije, izraz „javnost” znači jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba te, sukladno domaćem zakonodavstvu odnosno praksi, njihove udruge, organizacije ili skupine. Tako iz članka 2. stavka 4. i članka 9. stavka 3. te konvencije proizlazi da njezine stranke mogu u svojem domaćem zakonodavstvu predvidjeti mjerila koja udruga za zaštitu okoliša mora ispuniti kako bi mogla uživati u pravima predviđenima potonjom odredbom.

61

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su u njemačkom pravu ta mjerila utvrđena u članku 3. stavku 1. UmwRG‑a i da udruga Deutsche Umwelthilfe, koja u skladu sa svojim statutom ima za cilj doprinositi zaštiti prirode i okoliša te zaštiti potrošača u pogledu okoliša i zdravlja, ispunjava navedena mjerila i da je priznata kao udruga za zaštitu okoliša ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava u skladu s člankom 3. UmwRG‑a.

62

Osim toga valja utvrditi da je takva udruga također dio „zainteresirane javnosti” u smislu članka 2. stavka 5. Aarhuške konvencije, što znači javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati odlučivanje o okolišu ili koja je za to zainteresirana. Tako se u skladu s tekstom potonje odredbe zainteresiranima smatraju nevladine organizacije koje rade na promicanju zaštite okoliša i udovoljavaju svim zahtjevima domaćeg zakonodavstva.

63

Kao treće, kada je riječ o pitanjima suda koji je uputio zahtjev kojima se konkretnije nastoji odrediti omogućava li pojam „mjerila utvrđena domaćim zakonodavstvom”, u smislu članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije, strankama te konvencije ne samo da predvide takva mjerila u pogledu kruga ovlaštenika prava na podnošenje pravnih sredstava nego i u pogledu predmeta tužbe, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da iz te odredbe i osobito iz činjenice da u skladu s njom, pravna sredstva koja su njome obuhvaćena mogu biti podložna „mjerilima”, proizlazi da države članice mogu, u okviru izvršavanja diskrecijske ovlasti koja im je u tom pogledu ostavljena, utvrđivati pravila postupovnog prava o pretpostavkama koje treba ispuniti kako bi se takva pravna sredstva podnijela (presude od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 86. i od 14. siječnja 2021., Stichting Varkens in Nood i dr., C‑826/18, EU:C:2021:7, t. 49.).

64

Međutim, kao prvo valja istaknuti da se u skladu sa samim tekstom članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije takva mjerila odnose na određivanje kruga ovlaštenika prava na podnošenje pravnih sredstava, a ne predmeta pravnog sredstva ako se ono odnosi na povredu odredaba domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na okoliš. Iz toga slijedi da države članice ne mogu suziti materijalno područje primjene navedenog članka 9. stavka 3. isključivanjem iz predmeta pravnog sredstva određenih kategorija odredaba domaćeg prava koje se odnosi na okoliš.

65

Kao drugo, kada država članica uspostavi pravila postupovnog prava koja se primjenjuju na pravna sredstva iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije i koja se odnose na ostvarivanje prava koja udruga za zaštitu okoliša izvodi iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007, kako bi se odluke nadležnih nacionalnih tijela nadzirale s obzirom na obveze koje ona imaju na temelju tog članka, ta država članica provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje i stoga osobito mora osigurati poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek sadržanog u njezinu članku 47. (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 44. i 87. i navedenu sudsku praksu).

66

Prema tome, iako je točno da članku 9. stavku 3. Aarhuške konvencije nedostaje izravan učinak u pravu Unije te se stoga na njega kao takvog ne može pozivati u okviru spora koji je obuhvaćen pravom Unije kako bi se izuzela iz primjene odredba nacionalnog prava koja mu je protivna, ipak, s jedne strane, nadređenost međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija obvezuje da se nacionalno pravo u najvećoj mogućoj mjeri tumači u skladu s njima i, s druge strane, ta odredba, u vezi s člankom 47. Povelje, nalaže državama članicama obvezu da osiguraju djelotvornu sudsku zaštitu prava koja su dodijeljena pravom Unije, a osobito odredbama prava o okolišu (presuda od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 45.).

67

Međutim, pravo na pravno sredstvo predviđeno u članku 9. stavku 3. Aarhuške konvencije, koje ima za cilj osiguravanje djelotvorne sudske zaštite okoliša (presuda od 8. ožujka 2011, Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 46.), bilo bi lišeno svakog korisnog učinka, ako ne i sadržaja, kad bi se dopustilo da se nametanjem mjerila utvrđenih domaćim zakonodavstvom određenim kategorijama „pripadnika javnosti” – a fortiori„pripadnicima zainteresirane javnosti” kao što su to organizacije za zaštitu okoliša koje udovoljavaju zahtjevima iz članka 2. stavka 5. Aarhuške konvencije – zaniječe svako pravo na pravni lijek protiv činjenja i nečinjenja pojedinaca i javnih tijela koja su u suprotnosti s pojedinim odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 46.).

68

Nametanje tih mjerila ne može organizacijama za zaštitu okoliša oduzeti mogućnost da ishode nadzor nad poštovanjem pravila prava Unije o okolišu s obzirom na to da su takva pravila k tome najčešće usmjerena prema općem interesu, a ne samo prema zaštiti interesa pojedinaca promatranih zasebno i da je zadaća navedenih organizacija braniti opći interes (presuda od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 47. i navedena sudska praksa).

69

Naime, iako izraz „mjerila, ako ih ima, utvrđena domaćim zakonodavstvom” iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije podrazumijeva da države ugovornice zadržavaju diskrecijsku ovlast pri provedbi te odredbe, njime se ne može dopustiti da one nameću mjerila koja su toliko stroga da bi organizacijama za zaštitu okoliša zapravo bilo nemoguće osporavati akte ili propuste na koje se odnosi ta odredba (presuda od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 48.).

70

U ovom slučaju čini se da iz elemenata koje je izložio sud koji je uputio zahtjev i na koje se podsjeća u točkama 33. do 35. ove presude proizlazi da, prema njemačkom pravu, udruga za zaštitu okoliša koja nema aktivnu procesnu legitimaciju za pobijanje odluke o odobrenju „proizvoda”, čak i ako ispunjava zahtjeve postavljene u članku 3. stavku 1. UmwRG‑a, ne može podnijeti tužbu pred nacionalnim sudom kako bi osporila odluku kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija koja može biti protivna zabrani uporabe poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, predviđenoj u članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007.

71

Oduzimajući tako svako pravo na pravni lijek udrugama za zaštitu okoliša protiv takve odluke kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija, predmetno nacionalno postupovno pravo protivno je zahtjevima koji proizlaze iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 52.).

72

Osobito, nemogućnost za udrugu za zaštitu okoliša, iako je ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije, da pristupi pravosuđu kako bi osporila odluku kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007 i stoga „odredbi domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na okoliš” u smislu tog članka 9. stavka 3. jest ograničenje prava na djelotvoran pravni lijek zajamčeno člankom 47. Povelje. Takvo ograničenje ne može se smatrati opravdanim.

73

U tom pogledu, kada je riječ o argumentu prema kojem bi takvo ograničenje aktivne procesne legitimacije udruga za zaštitu okoliša na određene odluke, osobito one koje imaju teške posljedice za okoliš, moglo biti opravdano zbog velikog broja upravnih odluka koje imaju poveznicu s okolišem, valja utvrditi da, kao što je nezavisni odvjetnik to u biti istaknuo u točki 71. svojega mišljenja, s jedne strane, iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije ne proizlazi da bi pravo na pravno sredstvo koje se njime predviđa moglo biti ograničeno samo na odluke koje imaju velike posljedice za okoliš. S druge strane, odluke kojima se odobrava ili mijenja EZ homologacija mogu se odnositi na veliki broj vozila i za te se odluke stoga ne može u svakom slučaju smatrati da imaju tek neznatnu važnost za okoliš. U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz uvodne izjave 6. Uredbe br. 715/2007 proizlazi da je potrebno znatno smanjenje emisija NOx‑a iz dizelskih vozila za poboljšanje kakvoće zraka i zadovoljavanje graničnih vrijednosti za onečišćujuće tvari. Međutim, odluke kojima se odobrava ili mijenja EZ homologacija uz povredu zabrane uporabe poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, predviđene u članku 5. stavku 2. te uredbe, mogu spriječiti postizanje tih ciljeva zaštite okoliša.

74

Osim toga, protivno onomu što KBA ističe, nemogućnost udruge za zaštitu okoliša, poput udruge Deutsche Umwelthilfe, da podnese pravno sredstvo protiv odluka kojima se odobrava ili mijenja EZ homologacija uopće nije potrebna za izbjegavanje actio popularisa. Naime, kao što je nezavisni odvjetnik to istaknuo u točki 73. svojega mišljenja, budući da je udruga bila priznata u skladu s mjerilima predviđenima domaćim zakonodavstvom i, prema tome, dodijeljeno joj je pravo podnošenja pravnih sredstava u pitanjima okoliša, treba smatrati da se povreda odredaba prava okoliša Unije na nju odnosi u dovoljnoj mjeri da bi se pred nacionalnim sudovima mogla pozivati na takvu povredu.

75

Slijedom toga je na sudu koji je uputio zahtjev da postupovno pravo koje se odnosi na pretpostavke koje moraju biti ispunjene za podnošenje pravnog lijeka u najvećoj mogućoj mjeri protumači u skladu s ciljevima iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije i djelotvorne sudske zaštite prava dodijeljenih pravom Unije kako bi se udruzi za zaštitu okoliša, kao što je to udruga Deutsche Umwelthilfe, omogućilo da pred sudom osporava odluku kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007 (vidjeti po analogiji presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation, C‑664/15, EU:C:2017:987, t. 54.).

76

U tom pogledu valja istaknuti da je sud koji je uputio zahtjev naveo, u svojem zahtjevu za prethodnu odluku, presudu donesenu u Njemačkoj nakon presude od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftsschutz Umweltorganisation (C‑664/15, EU:C:2017:987), kojom je takvim tumačenjem u skladu s člankom 42. stavkom 2. drugim dijelom rečenice VwGO‑a priznata aktivna procesna legitimacija takve udruge kada potonja želi ishoditi poštovanje odredaba koje se temelje na pravu zaštite okoliša Unije. Tako se ne čini a priori isključeno da se ta aktivna procesna legitimacija može priznati udruzi za zaštitu okoliša, poput udruge Deutsche Umwelthilfe, na temelju tumačenja njemačkog prava kojim se poštuju zahtjevi koji proizlaze iz članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. Povelje.

77

Ako bi se takvo usklađeno tumačenje moralo pokazati nemogućim, valja podsjetiti na to da je svaki nacionalni sud kad odlučuje u okviru svoje nadležnosti dužan posebno, kao tijelo države članice, izuzeti iz primjene sve nacionalne odredbe suprotne odredbi prava Unije koja ima izravan učinak u sporu u kojem odlučuje (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 161. i navedena sudska praksa).

78

Kao što to proizlazi iz točke 66. ove presude, članak 9. stavak 3. Aarhuške konvencije kao takav nema izravan učinak tako da ta odredba ne može primorati sud koji je uputio zahtjev da izuzme iz primjene nacionalnu odredbu koja mu je protivna.

79

Međutim, margina prosudbe dodijeljena državama članicama da utvrde pravila kojima se uređuje pravo na pravna sredstva obuhvaćena navedenom odredbom ne utječe na njihovu obvezu da zajamče pravo na djelotvoran pravni lijek utvrđen člankom 47. Povelje, kako što se na to podsjeća i člankom 9. stavkom 4. Aarhuške konvencije. Članak 47. je sam po sebi dovoljan i ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda), C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 162. i navedena sudska praksa). Tako se na taj članak može pozivati kao na ograničenje ovlasti ocjene koja je ostavljena državama članicama na temelju članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije.

80

Slijedom toga, u slučaju iz točke 77. ove presude, bit će na sudu koji je uputio zahtjev da izuzme iz primjene odredbe nacionalnog prava kojima se protivi to da udruga za zaštitu okoliša, poput udruge Deutsche Umwelthilfe, može osporavati odluku kojom se odobrava ili mijenja EZ homologacija koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007.

81

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 9. stavak 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. Povelje treba tumačiti na način da mu se protivi to da udruga za zaštitu okoliša, koja je ovlaštena na podnošenje pravnih sredstava na temelju nacionalnog prava, pred nacionalnim sudom ne može osporavati upravnu odluku o dodjeli ili izmjeni EZ homologacije koja može biti protivna članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007.

82

Svojim drugim pitanjem točkama (a) i (b), koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 715/2007 tumačiti na način da se „potreba” za poremećajnim uređajem u smislu te odredbe mora ocjenjivati s obzirom na razinu tehničkog razvoja koja postoji na dan EZ homologacije i treba li uzeti u obzir druge okolnosti osim navedene „potrebe” radi ispitivanja dopuštenosti tog poremećajnog uređaja.

83

Uvodno valja podsjetiti na to da se člankom 3. točkom 10. Uredbe br. 715/2007 „poremećajni uređaj” definira kao „svaki dio koji je konstruiran da ustanovljava temperaturu, brzinu vozila, brzinu vrtnje motora (RPM), stupanj prijenosa u mjenjaču, podtlak u cjevovodu, ili bilo koji drugi parametar za potrebe aktiviranja, modulacije, usporavanja ili prekidanja funkcije nekog dijela u sustavu za kontrolu emisija, pri čemu se smanjuje učinkovitost sustava za kontrolu emisija, u uvjetima koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila”.

84

U ovom slučaju, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je predmetni softver utvrdio temperaturni okvir na temelju kojeg je stopa povrata ispušnih plinova 0 % kada je vanjska temperatura niža od ‑9 Celzijevih stupnjeva, 85 % kada se nalazi između ‑9 i 11 Celzijevih stupnjeva i povećava se iznad 11 Celzijevih stupnjeva radi postizanja 100 % počevši od vanjske temperature od 15 Celzijevih stupnjeva. Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, stopa povrata ispušnih plinova stoga je smanjena na 85 % kada su postignute prosječne temperature utvrđene u Njemačkoj, koje su za 2018. bile 10,4 Celzijeva stupnja.

85

U tom pogledu, Sud je presudio, u dijelu koji se odnosi na temperaturni okvir istovjetan onom o kojem je riječ u glavnom postupku, da članak 3. točku 10. Uredbe br. 715/2007 u vezi s člankom 5. stavkom 1. te uredbe treba tumačiti na način da uređaj koji jamči poštovanje graničnih vrijednosti emisija predviđenih navedenom uredbom samo kad je vanjska temperatura između 15 i 33 Celzijeva stupnja i kad je nadmorska visina prometovanja manja od 1000 metara čini „poremećajni uređaj” u smislu tog članka 3. točke 10. (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 47. i od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 54.).

86

U skladu s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007, uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije zabranjena je. Međutim, postoje tri iznimke od te zabrane, među kojima je iznimka iz članka 5. stavka 2. točke (a) te uredbe, koja se odnosi na slučajeve kad je „potreba za uređajem opravdana radi zaštite motora od oštećenja ili od prometne nezgode i radi sigurnog [rada] vozila”.

87

Budući da se u njoj navodi iznimka od zabrane uporabe poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, tu odredbu treba usko tumačiti (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 50., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 63. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 61.).

88

Iz samog teksta članka 5. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 715/2007 proizlazi da se potreba za poremećajnim uređajem, kako bi bila obuhvaćena iznimkom koja je predviđena tom odredbom, mora opravdati ne samo u smislu zaštite motora od oštećenja ili prometne nezgode nego i u smislu sigurnog rada vozila. Naime, uzimajući u obzir korištenje sastavnog veznika „i” u navedenoj odredbi, treba je tumačiti na način da su uvjeti koji su njome predviđeni kumulativni (presude od14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 61., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 73. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 72.).

89

Prema tome i uzimajući u obzir da tu iznimku treba tumačiti usko, poremećajni uređaj poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku može se opravdati na temelju navedene iznimke samo ako se utvrdi da taj uređaj odgovara isključivo potrebi izbjegavanja neposrednih rizika za motor od oštećenja ili prometne nezgode – zbog neispravnog rada jednog od sastavnih dijelova sustava za povrat ispušnih plinova – koji su toliko ozbiljni da nastaje konkretna opasnost prilikom vožnje vozila opremljenog navedenim uređajem. Međutim, takva provjera u glavnom postupku obuhvaćena je ocjenom činjenica koja je samo na sudu koji je uputio zahtjev (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 62., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 74. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 73.).

90

Osim toga, kada je riječ o temperaturnom okviru istovjetnom onom o kojem je riječ u glavnom postupku, iako je točno da članak 5. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 715/2007 formalno ne propisuje druge uvjete za primjenu iznimke predviđene u toj odredbi, poremećajni uređaj koji bi u uobičajenim uvjetima vožnje morao funkcionirati tijekom većeg dijela godine kako bi se motor zaštitio od oštećenja ili prometne nezgode te kako bi se osigurao siguran rad vozila ipak bi bio očito protivan cilju koji slijedi ta uredba, od kojeg se u skladu s navedenom odredbom može odstupiti samo u vrlo posebnim okolnostima, te bi doveo do nerazmjernog ugrožavanja samog načela ograničenja emisija Nox‑a iz motornih vozila (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 63., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 75. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 74.).

91

Sud je tako zaključio da se, uzimajući u obzir da taj članak 5. stavak 2. točku (a) treba usko tumačiti, takav poremećajni uređaj stoga ne može opravdati na temelju te odredbe. Naime, prihvaćanje mogućnosti da poremećajni uređaj bude obuhvaćen iznimkom predviđenom u toj odredbi dovelo bi do toga da bi ta iznimka bila primjenjiva tijekom većeg dijela godine u stvarnim uvjetima vožnje koji prevladavaju na području Unije, tako da bi se načelo zabrane takvih poremećajnih uređaja, utvrđeno u članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007, u praksi moglo primjenjivati rjeđe nego navedena iznimka (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 64. i 65., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 76. i 77. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 75. i 76.).

92

Osim toga, Sud je naglasio, s jedne strane, da iz uvodne izjave 7. Uredbe br. 715/2007 proizlazi da je zakonodavac Unije, kad je određivao granične vrijednosti emisija onečišćujućih tvari, uzeo u obzir gospodarske interese proizvođača i, osobito, troškove nametnute poduzetnicima zbog nužnosti poštovanja tih vrijednosti. Stoga je na proizvođačima da se prilagode i primjenjuju tehničke uređaje prikladne za poštovanje navedenih vrijednosti, s obzirom na to da ta uredba ni na koji način ne nalaže korištenje određene tehnologije (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 67., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 79. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 78.).

93

S druge strane, cilj koji se nastoji ostvariti Uredbom br. 715/2007, a to je osiguranje visoke razine zaštite okoliša i poboljšanje kvalitete zraka u Uniji, podrazumijeva stvarno smanjenje emisija NOx‑a tijekom uobičajenog životnog vijeka vozila. Međutim, kad bi se poremećajni uređaj na temelju članka 5. stavka 2. točke (a) te uredbe odobrio samo zato što su primjerice troškovi istraživanja visoki, zato što je tehnički uređaj skup ili zato što je održavanje vozila češće i skuplje za korisnika, time bi se doveo u pitanje taj cilj (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 68., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 80. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 79.).

94

U tim okolnostima i uzimajući u obzir činjenicu da tu odredbu treba usko tumačiti, valja smatrati da „potreba” za poremećajnim uređajem u smislu navedene odredbe postoji samo kad u trenutku EZ homologacije za taj uređaj ili vozilo koje je njime opremljeno nijedno drugo tehničko rješenje ne omogućuje izbjegavanje neposrednih rizika za motor od oštećenja ili prometne nezgode zbog kojih nastaje konkretna opasnost prilikom vožnje vozila (presude od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 69., od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 81. i od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 80.).

95

Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 715/2007 treba tumačiti na način da se poremećajni uređaj može opravdati na temelju navedene odredbe samo ako se utvrdi da taj uređaj odgovara isključivo potrebi izbjegavanja neposrednih rizika za motor od oštećenja ili prometne nezgode – zbog neispravnog rada jednog od sastavnih dijelova sustava za povrat ispušnih plinova – koji su toliko ozbiljni da nastaje konkretna opasnost prilikom vožnje vozila opremljenog navedenim uređajem. Osim toga, „potreba” za poremećajnim uređajem u smislu te odredbe postoji samo kad u trenutku EZ homologacije za taj uređaj ili vozilo koje je njime opremljeno nijedno drugo tehničko rješenje ne omogućuje izbjegavanje neposrednih rizika za motor od oštećenja ili prometne nezgode zbog kojih nastaje konkretna opasnost prilikom vožnje vozila.

96

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: