–

za Instituto do Cinema e do Audiovisual, IP, M. Ferreira, A. Moura Portugal, I. Teixeira i A. T. Tiago, advogados,

–

za NOWO Communications SA, R. Camacho Palma, advogado,

–

za vladu Helenske Republike, A. Magrippi, O. Patsopoulou, M. Tassopoulou, i D. Tsagkaraki, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Afonso i G. Braun i M. Mataija, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 56. UFEU‑a.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Instituto do Cinema e do Audiovisual, IP (Institut za kinematografiju i audiovizualna djela, u daljnjem tekstu: ICA) i NOWO Communications SA (u daljnjem tekstu: NOWO) u vezi s uvođenjem pristojbe koju plaćaju operatori televizijskih usluga uz pretplatu.

3

ICA je tijelo zaduženo za dodjelu potpore na temelju Lei n.o 55/2012 – Princípios de ação do Estado no quadro do fomento, desenvolvimento e proteção da arte do cinema e das atividades cinematográficas e audiovisuais (Zakon br. 55/2012 o načelima kojima se uređuje postupanje države u okviru promicanja, razvoja i zaštite kinematografske umjetnosti te kinematografskih i audiovizualnih djelatnosti) od 6. rujna 2012. (Diário da República, prva serija, br. 173/2012 od 6. rujna 2012.), ponajprije financijske, kinematografskoj i audiovizualnoj djelatnosti.

4

Ta se potpora financira, među ostalim, iz prihoda od godišnje pretplatničke pristojbe koju na temelju članka 10. stavka 2. tog zakona plaćaju televizijski operateri uz pretplatu (u daljnjem tekstu: pretplatnička pristojba) i pristojbe za emitiranje oglasa iz članka 10. stavka 1. navedenog zakona.

5

ICA je u kolovozu 2013. kao tijelo zaduženo za naplatu pretplatničke pristojbe zahtijevalo od društva NOWO, televizijskog operatera uz pretplatu, iznos od 886042,50 eura na ime te pristojbe.

6

Društvo NOWO osporilo je tu pristojbu pred Tribunalom Administrativo e Fiscal de Almada (Upravni i porezni sud u Almadi, Portugal) pozivajući se, u biti, na neusklađenost pretplatničke pristojbe s pravom Unije.

7

Taj je sud prihvatio tužbu društva NOWO i smatrao je da je taj sustav, s obzirom na svrhu i obilježja sustava potpore kinematografskoj i audiovizualnoj djelatnosti, protivan članku 56. UFEU‑a. Osobito je smatrao da su prihodi od naplate pretplatničke pretplate namijenjeni isključivo financiranju promidžbe i distribucije portugalskih kinematografskih djela na način da se namjenom tih prihoda smanjivao trošak nacionalne proizvodnje u odnosu na trošak inozemne proizvodnje te se stoga neizravno diskriminiralo prekogranično pružanje tih usluga u odnosu na njihovo pružanje u Portugalu.

8

ICA je protiv te odluke podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev te tvrdi da je pretplatnička pristojba u skladu s pravom Unije jer se njome, među ostalim, ne krši članak 56. UFEU‑a.

9

U tom pogledu ističe da ne postoji prekogranični element koji bi opravdao primjenu članka 56. UFEU‑a s obzirom na to da je djelatnost pružanja televizijskih usluga uz pretplatu ograničena na portugalsko državno područje. Osim toga, prvostupanjski sud oslonio se na pogrešnu pretpostavku prema kojoj je cilj pretplatničke pristojbe isključivo financiranje promidžbe i distribucije portugalskih kinematografskih djela iako su se tim financiranjem financirala i europska djela. Naposljetku, ICA smatra da se, čak i ako su prihodi ostvareni na temelju te pristojbe bili namijenjeni financiranju nacionalnih djela, s obzirom na nedostatak dokaza da su pružatelji televizijskih usluga pogodovali nabavi nacionalnih djela na štetu europskih djela zbog financiranja i potpore koji su bili dodijeljeni nacionalnim djelima, ne može zaključiti da je navedena pristojba protivna pravu Unije.

10

Sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim obratiti se Sudu s obzirom na to da postoje ozbiljne sumnje u usklađenost pristojbe s člankom 56. UFEU‑a.

11

U tim je okolnostima Supremo Tribunal Administrativo (Visoki upravni sud, Portugal) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

12

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 56. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se uvodi pristojba kojom se financira promidžba i distribucija kinematografskih i audiovizualnih djela.

13

Kao prvo, valja primijetiti da to pitanje počiva na pretpostavci prema kojoj su prihodi od pretplatničke pristojbe uvedene člankom 10. stavkom 2. Zakona br. 55/2012 namijenjeni financiranju promidžbe i distribucije portugalskih kinematografskih i audiovizualnih djela.

14

Međutim, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da, s jedne strane, to tumačenje ne proizlazi jasno iz odredaba tog zakona i, s druge strane, da navedeno tumačenje nacionalnog prava pred sudom koji je uputio zahtjev osporava ICA, a u okviru ovog postupka, ICA i Komisija.

15

S tim u vezi, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti (presuda od 6. listopada 2015., Târşia, C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 12. i navedena sudska praksa).

16

Osobito, nije na Sudu, u okviru sustava sudske suradnje određene člankom 267. UFEU‑a, da provjerava ili dovodi u pitanje pravilnost tumačenja nacionalnog prava koje je dao nacionalni sud jer to tumačenje spada u isključivu nadležnost potonjeg. Sud se stoga mora, kada mu nacionalni sud uputi zahtjev za prethodnu odluku, držati tumačenja nacionalnog prava kako mu ga je iznio navedeni sud (presuda od 6. listopada 2015., Târșia, C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 13. i navedena sudska praksa).

17

Stoga, Sud ne može dovesti u pitanje tumačenje nacionalnog prava koje je dao sud koji je uputio zahtjev, osobito što se tiče namjene prihoda od pretplatničke pristojbe.

18

Kao drugo, u okviru postupka pred Sudom Komisija i Helenska Republika navele su da, s obzirom na to da iz portugalskog zakonodavstva ne proizlazi izričito da su prihodi ostvareni od pretplatničke pristojbe isključivo namijenjeni promicanju kinematografskih i audiovizualnih djelatnosti, tu pristojbu treba tumačiti uzimajući u obzir druge odredbe prava Unije, a ne članak 56. UFEU‑a. Tako, s jedne strane, Komisija smatra da je pristojba dio programa potpora za audiovizualna djela u smislu članka 54. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] (SL 2014., L 187, str. 1.). S druge strane, prema mišljenju te institucije i Helenske Republike, pretplatnička pristojba u skladu je s Direktivom 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL 2010., L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.) čije odredbe omogućuju državama članicama da nametnu financijske doprinose pružateljima medijskih usluga sa sjedištem na njihovu vlastitom državnom području ako su prikupljena sredstva namijenjena potpori proizvodnje europskih djela.

19

U tom pogledu točno je da u skladu s ustaljenom sudskom praksom okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se samo na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu pruži sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima (presuda od 7. ožujka 2017., X i X, C‑638/16 PPU, EU:C:2017:173, t. 39.).

20

Ipak, važno je podsjetiti na to da je isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da odredi predmet pitanja koja namjerava postaviti Sudu. Naime, samo nacionalni sudovi pred kojima se vodi postupak i koji trebaju preuzeti odgovornost za kasniju sudsku odluku mogu ocijeniti, s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja, kako nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude tako i značaj pitanja koja postavljaju Sudu (presuda od 11. srpnja 2013., Belgian Electronic Sorting Technology, C‑657/11, EU:C:2013:516, t. 28.).

21

Iako nije isključeno da su odredbe Uredbe br. 651/2014 i Direktive 2010/13 relevantne u području promicanja kinematografskih i audiovizualnih djela i njihova financiranja, ipak nije na Sudu da izmijeni predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku kojim je sud koji je uputio zahtjev, kako bi ocijenio usklađenost pretplatničke pristojbe s člankom 56. UFEU‑a, zatražio tumačenje samo te odredbe.

22

Kada je riječ o tumačenju navedene odredbe, valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 56. UFEU‑a zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe koja usluge prima.

23

Ograničenja slobodnog pružanja usluga su nacionalne mjere kojima se zabranjuje, ometa ili čini manje privlačnim izvršavanje te slobode (presuda od 3. ožujka 2020., Google Ireland, C‑482/18, EU:C:2020:141, t. 26. i navedena sudska praksa).

24

Proizlazi da se ograničenje slobodnog pružanja usluga može dopustiti samo ako ima legitiman cilj koji je u skladu s UFEU‑om i opravdano je iz važnih razloga u općem interesu, a ako je to slučaj, ono još mora biti prikladno za jamčenje ostvarenja zadanog cilja i ne smije prekoračiti ono što je nužno da bi ga se postiglo (presuda od 18. lipnja 2019., Austrija/Njemačka, C‑591/17, EU:C:2019:504, t. 139. i navedena sudska praksa).

25

Također valja podsjetiti na to da se prema ustaljenoj sudskoj praksi sloboda pružanja usluga uspostavlja za pružatelje i primatelje usluga (presuda od 8. rujna 2009., Liga Portuguesa de Futebol Profissional i Bwin International, C‑42/07, EU:C:2009:519, t. 51. i navedena sudska praksa).

26

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi ograničava li pretplatnička pristojba pružanje usluga unutar Unije s obzirom na to da se namjenom prihoda od te pristojbe za proizvodnju i promidžbu portugalskih kinematografskih i audiovizualnih djela smanjuju troškovi usluga koje pružaju pružatelji usluga s poslovnim nastanom u Portugalu te se olakšava korištenje tih usluga na štetu onih koje pružaju pružatelji usluga sa sjedištem u drugim državama članicama.

27

U tom pogledu valja utvrditi, kao prvo, da su pružatelji audiovizualnih medijskih usluga i operateri televizijskih usluga uz pretplatu, kao što je to društvo NOWO, u okviru svojih aktivnosti primatelji usluga proizvodnje kinematografskih i audiovizualnih djela te se mogu pozivati na članak 56. UFEU‑a.

28

Kao drugo, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da cilj članka 10. stavka 2. Zakona br. 55/2012 nije regulirati usluge proizvodnje kinematografskih i audiovizualnih djela, nego uvesti pristojbu na teret operatora televizijskih programa uz pretplatu čiji je cilj financiranje promidžbe i distribucije takvih djela.

29

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nacionalni propis čiji cilj nije uređivanje uvjeta u pogledu pružanja usluga predmetnih poduzetnika i čiji su ograničavajući učinci koje može proizvesti na slobodu pružanja usluga suviše neizvjesni i neizravni da bi se moglo smatrati da je obveza koja se njime propisuje prepreka toj slobodi nije protivan zabrani iz članka 56. UFEU‑a (presuda od 27. travnja 2022., Airbnb Ireland, C‑674/20, EU:C:2022:303, t. 42. i navedena sudska praksa).

30

U ovom slučaju, s jedne strane, u nedostatku pojašnjenja o ukupnom iznosu prihoda od pretplatničke pristojbe i uzimajući u obzir činjenicu da su prihodi od te pristojbe namijenjeni potpori proizvodnje kinematografskih i audiovizualnih djela na razini cijelog tog gospodarskog sektora, ne može se utvrditi da navedena pristojba ima ograničavajuće učinke na slobodu pružanja usluga.

31

Najprije, s obzirom na spis podnesen Sudu, nije moguće odrediti ukupni iznos potpore stvaranju i proizvodnji kinematografskih i audiovizualnih djela financiranih prihodima od pretplatničke pristojbe. Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi jedino da u ovom slučaju iznos nametnut društvu NOWO na ime te pristojbe za 2013. iznosi 886042,50 eura, dok se prihodi od navedene pretplatničke pristojbe moraju u cijelosti upotrijebiti za potporu sektoru kinematografske i audiovizualne proizvodnje te da taj iznos treba ocjenjivati s obzirom na ukupni trošak proizvodnje kinematografskih i audiovizualnih djela.

32

Nadalje, valja istaknuti da proizvodnja kinematografskog ili audiovizualnog djela zahtijeva uključenost mnogih različitih pružatelja usluga koji djeluju u različitim fazama proizvodnje i nude različite usluge.

33

Naposljetku, budući da je raspodjela prihoda od pretplatničke pristojbe određena u kvotama, ne može se tvrditi da je svako proizvedeno djelo od toga imalo koristi.

34

Iz toga proizlazi da se financijska potpora, čiji ukupni iznos nije određen, dijeli u kvotama između velikog broja kinematografskih i audiovizualnih produkcija i pružatelja usluga koji djeluju u različitim fazama proizvodnje tako da učinak te potpore na cijenu usluga proizvodnje kinematografskih i audiovizualnih djela treba smatrati, s obzirom na elemente kojima Sud raspolaže, neizvjesnim, čak hipotetskim.

35

S druge strane, cijena nije jedina varijabla koja određuje nabavu kinematografskih i audiovizualnih djela.

36

Naime, izbor operatora televizijskih usluga da nabavi kinematografska ili audiovizualna djela ovisi i o kulturnim čimbenicima, osobito o posebnostima koje prevladavaju u svakoj državi članici kao i o očekivanju javnosti.

37

Stoga se, s obzirom na elemente kojima Sud raspolaže, ne može utvrditi da bi raspodjela prohoda od pretplatničke pristojbe imala za posljedicu pogodovanje usluga proizvodnje portugalskih kinematografskih i audiovizualnih djela na štetu usluga koje pružaju pružatelji s poslovnim nastanom u drugim državama članicama, tako da se u tim okolnostima eventualni učinci koje bi pretplatnička pristojba mogla imati u pogledu pružanja usluga proizvodnje audiovizualnih i kinematografskih djela trebaju smatrati suviše neizvjesnima i neizravnima da bi činili ograničenja u smislu članka 56. UFEU‑a.

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se uvodi pristojba kojom se financira promidžba i distribucija kinematografskih i audiovizualnih djela pod uvjetom da su njegovi eventualni učinci na slobodu pružanja usluga proizvodnje takvih djela suviše neizvjesni i neizravni da bi činili ograničenje u smislu te odredbe.

39

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati može li činjenica da u drugim državama članicama Unije postoje sustavi istovjetni ili slični onima predviđenima Zakonom br. 55/2012 izmijeniti odgovor na prvo pitanje.

40

Drugo pitanje temelji se na pretpostavci da je pretplatnička pristojba obuhvaćena zabranom iz članka 56. UFEU‑a. Međutim, iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da, s obzirom na elemente kojima Sud raspolaže, to nije slučaj. Stoga, nije potrebno odgovoriti na to pitanje.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se uvodi pristojba kojom se financira promidžba i distribucija kinematografskih i audiovizualnih djela pod uvjetom da su njegovi eventualni učinci na slobodu pružanja usluga proizvodnje takvih djela suviše neizvjesni i neizravni da bi činili ograničenje u smislu te odredbe.