–

za SIA „Zinātnes parks”, I. Duka, advokāte,

–

za latvijsku vladu, K. Pommere i V. Soņeca, a zatim K. Pommere i J. Davidoviča, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, M. Browne, J. Quaney, M. Lane i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennelly, BL,

–

za Europsku komisiju, A. Bouchagiar, J. Hradil i L. Ozola, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 125. stavka 3. točke (a) podtočke (ii) Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 (SL 2013., L 347, str. 320. i ispravak SL 2016., L 200, str. 140.) te članka 2. točke 18. podtočke (a) Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU] (SL 2014., L 187, str. 1. i ispravci SL 2016., L 115, str. 50. i SL 2016., L 292, str. 50.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva SIA „Zinātnes parks” i Finanšu ministrije (Ministarstvo financija, Latvija) u vezi s odlukom potonjeg od 4. studenoga 2019. kojom se odbija prijava projekta spomenutog društva u okviru programa sufinanciranja Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju).

3

Uvodna izjava 1. Uredbe (EU) br. 1301/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o Europskom fondu za regionalni razvoj i o posebnim odredbama o cilju „Ulaganje za rast i radna mjesta” te stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1080/2006 (SL 2013., L 347, str. 289. i ispravak SL 2016., L 330, str. 10.) glasi:

„Člankom 176. [UFEU] predviđa se da je [EFRR] namijenjen pomoći pri otklanjanju glavnih regionalnih neuravnoteženosti u Uniji. […]”

4

Članak 3. te uredbe, naslovljen „Područje primjene potpore iz EFRR‑a”, u stavku 3. propisuje:

„EFRR ne podupire:

[…]

[…]”

5

Uredbom br. 1303/2013 utvrđuju se zajednička pravila i opće odredbe koji se primjenjuju na EFRR, Europski socijalni fond, Kohezijski fond, Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj i Europski fond za pomorstvo i ribarstvo, koji se zajednički nazivaju europski strukturni i investicijski fondovi (u daljnjem tekstu: ESI fondovi).

6

U skladu s odredbama članka 4. stavka 7. te uredbe, u načelu, dio proračuna Unije koji se dodjeljuje za ESI fondove izvršava se u okviru dijeljenog upravljanja između država članica i Komisije.

7

Članak 26. stavci 1. i 2. navedene uredbe glase:

„1.   ESI fondovi primjenjuju se kroz programe u skladu sa sporazumom o partnerstvu. Svaki program obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2020.

2.   Programe izrađuju države članice ili tijelo koje su one za to odredile, u suradnji s partnerima iz članka 5. Države članice sastavljaju programe koji se temelje na transparentnim postupcima u odnosu na javnost u skladu sa svojim institucionalnim i pravnim okvirom.”

8

Članak 123. iste uredbe svakoj državi članici nameće obvezu da za svaki operativni program odredi upravljačko tijelo, tijelo za ovjeravanje i tijelo za reviziju.

9

Članak 125. Uredbe br. 1303/2013 definira zadaće upravljačkog tijela. U skladu sa stavkom 1. tog članka, to upravljačko tijelo odgovorno je za upravljanje operativnim programom u skladu s načelom dobrog financijskog upravljanja.

10

U pogledu odabira operacija, članak 125. stavak 3. te uredbe predviđa da navedeno tijelo:

[…]

[…]”

11

U uvodnoj izjavi 14. Uredbe br. 651/2014 navodi se:

„Potpore dodijeljene poduzetnicima u teškoćama trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Uredbe jer bi te potpore trebalo ocjenjivati u okviru Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama od 1. listopada 2004. (SL 2004., C 244, str. 2.) produljenih Komunikacijom Komisije o produljenju primjene Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama od 1. listopada 2004. (SL 2012., C 296, str. 3.) ili naknadnih smjernica koje su naslijedile te Smjernice kako bi se spriječilo izbjegavanje tih Smjernica, osim programa potpora za nadoknadu štete prouzročene određenim prirodnim katastrofama. Radi osiguranja pravne sigurnosti, treba uspostaviti jasne kriterije koji ne zahtijevaju ocjenu svih pojedinosti situacije pojedinog poduzetnika kako bi se utvrdilo smatra li se određeni poduzetnik poduzetnikom u teškoćama za potrebe ove Uredbe.”

12

Članak 1. stavak 4. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, određuje:

„Ova se Uredba ne primjenjuje:

[…]

13

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Definicije”, glasi:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

14

U skladu s uvodnim izjavama 7. i 8. Direktive (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o određenim aspektima prava društava (SL 2017., L 169, str. 46.):

15

Članak 4. te direktive, naslovljen „Obvezne informacije koje se moraju navesti u statutu ili aktu o osnivanju ili u zasebnim dokumentima”, predviđa:

„U statutu ili u aktu o osnivanju ili u zasebnom dokumentu koji je objavljen u skladu s postupkom utvrđenim u zakonodavstvu svake države članice u skladu s člankom 16. navode se barem sljedeće informacije:

[…]

[…]

16

Članak 14. iste direktive, naslovljen „Dokumenti i podaci koje trgovačka društva moraju objavljivati”, propisuje:

„Države članice poduzimaju mjere potrebne za osiguranje obveznog objavljivanja barem sljedećih dokumenata i podataka od strane trgovačkih društava:

[…]

[…]”

17

Članak 16. Direktive 2017/1132, naslovljen „Objavljivanje u registru”, u stavcima 3. i 5. do 7. propisuje:

„3.   Svi dokumenti i podaci koji se moraju objaviti na temelju članka 14. čuvaju se u spisu ili se unose u registar; predmet unosâ u registar mora u svakom slučaju biti vidljiv u spisu.

[…]

5.   Objavljivanje dokumenata i podataka iz stavka 3. izvršava se objavom u nacionalnom službenom listu određenom za tu svrhu od strane države članice, bilo kao cjelovitog teksta ili kao djelomičnog teksta, ili putem upućivanja na dokument koji je pohranjen u spis ili upisan u registar. Nacionalni službeni list određen za tu svrhu može se voditi u elektroničkom obliku.

[…]

6.   Trgovačko društvo može se pozivati na dokumente i podatke protiv treće osobe tek nakon što su objavljeni u skladu sa stavkom 5., osim ako trgovačko društvo dokaže da su treće osobe znale za njih.

Međutim, uzimajući u obzir transakcije koje se provode prije šesnaestog dana od dana objave, na dokumente i podatke ne može se pozivati protiv trećih osoba koje dokažu da je bilo nemoguće da one znaju za njih.

7.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi izbjegle bilo kakvu nedosljednost između onog što je objavljeno u skladu sa stavkom 5. i onog što je navedeno u registru ili spisu.

Međutim, u slučaju nedosljednosti, na tekst objavljen u skladu sa stavkom 5. ne može se pozivati protiv trećih osoba; takve treće osobe mogu se, međutim, pozivati na objavljeni tekst, osim ako trgovačko društvo dokaže da su znale za tekstove pohranjene u spis ili upisane u registar.

Treće osobe mogu se, osim toga, uvijek pozivati na sve dokumente i podatke u vezi s kojima još nisu završene formalnosti objave, osim ako ih neobjavljivanje lišava učinaka.”

18

U skladu s Prilogom II. toj direktivi, vrste predmetnih trgovačkih društava za Latviju obuhvaćaju, među ostalim, sabiedrība ar ierobežotu atbildību (društvo s ograničenom odgovornošću), što je pravni oblik tužitelja iz glavnog postupka.

19

Provedba fondova Unije u Latviji uređuje se putem Eiropas Savienības struktūrfondu un Kohēzijas fonda 2014.‑2020. gada plānošanas perioda vadības likums (Zakon o upravljanju strukturnim fondovima i Kohezijskim fondom Europske unije za programsko razdoblje od 2014. do 2020.) (u daljnjem tekstu: Zakon o upravljanju fondovima). Članak 21. navedenog zakona, naslovljen „Odabir projekata”, propisuje:

„1.   Poziv na projekt jest:

[…]

2.   Tijelo za vezu odabire projekte u skladu s metodama odabira i specifikacijama natječaja. Uredbu za odabir prijava projekta sastavlja i, u dogovoru s nadležnim tijelom i upravljačkim tijelom, odobrava tijelo za vezu.

[…]

5.   Podnositelji pripremaju i podnose svoje projekte u skladu s odredbama specifikacija natječaja.

[…]”

20

Članak 25. Zakona o upravljanju fondovima, naslovljen „Prihvaćanje, uvjetno prihvaćanje ili odbijanje projekata na javnim natječajima za odabir projekata”, u svojim stavcima 3. i 4. određuje:

„3.   Projekt se odbija ako je ispunjen barem jedan od sljedećih uvjeta:

[…]

[…]

4.   Odluka o uvjetnom prihvaćanju projekta donosi se ako podnositelj treba izvršiti određene radnje koje je odredilo tijelo za vezu kako bi projekt u potpunosti ispunjavao kriterije procjene i kako bi se projekt mogao pravilno provesti. Utvrđivanje tih uvjeta i njihova kontrola trebaju se provesti u skladu s uredbom koja se odnosi na odabir prijava projekta. Ako neki od uvjeta utvrđenih navedenom odlukom nije ispunjen ili nije ispunjen u roku utvrđenom u odluci, projekt se smatra odbijenim.”

21

Članak 30. tog zakona, naslovljen „Pojašnjenja u pogledu projekata”, propisuje:

„Projekti se ne mogu pojašnjavati u razdoblju od njihova podnošenja do donošenja odluke o prihvaćanju, uvjetnom prihvaćanju ili odbijanju.”

22

Mjera potpore o kojoj je riječ u glavnom postupku uređena je putem Ministru kabineta noteikumi Nr. 612 „Darbības programmas ‚Izaugsme un nodarbinātība’ 3.1.1. specifiskā atbalsta mērķa ‚Sekmēt MVK izveidi un attīstību, īpaši apstrādes rūpniecībā un RIS3 prioritārajās nozarēs’ 3.1.1.5. Pasākuma ‚Atbalsts ieguldījumiem ražošanas telpu un infrastruktūras izveidei vai rekonstrukcijai’ otrās projektu iesniegumu atlases kārtas īstenošanas noteikumi” (Uredba br. 612 Vijeća ministara o pravilima provedbe druge faze odabira projekata za operativni program „Rast i zapošljavanje”, specifični cilj 3.1.1. „Pridonijeti osnivanju i razvoju MSP‑ova, osobito u proizvodnom sektoru i prioritetnim sektorima RIS3”, mjera 3.1.1.5. „Investicijska potpora za stvaranje ili rekonstrukciju prostora i infrastruktura za proizvodnju”) od 25. rujna 2018. (Latvijas Vēstnesis, 2018. br. 101., u daljnjem tekstu: provedbena uredba). Članak 7. te provedbene uredbe glasi:

„Druga faza odabira projekata za mjeru provodi se javnim natječajem.”

23

U skladu s člankom 15. navedene provedbene uredbe:

„Pravo na financiranje ne može se ostvariti ako:

[…]

15.3. podnositelj ima status poduzetnika u teškoćama u smislu članka 2. točke 18. Uredbe Komisije br. 651/2014;

[…]”

24

Praktični aspekti odabira projekata uređeni su Uredbom o odabiru prijava za projekt, koju je sastavila Centrālā Finanšu un līgumu aģentūra (Središnja agencija za financiranje i ugovaranje) (u daljnjem tekstu: nadležna nacionalna agencija), kao i njezinim prilozima.

25

Odjeljak II. stavak 6. Priloga 5. toj uredbi, naslovljen „Metodologija primjene kriterija za procjenu projekta”, propisuje:

„‚Bezuvjetno pozitivna’ ocjena dodjeljuje se ako podnositelj nije gospodarski subjekt u poteškoćama. Kvalifikacija kao poduzetnika u teškoćama u trenutku odluke o dodjeli potpore mora biti objektivno osnovana na temelju provjerljivih i pouzdanih podataka o podnositelju i s njim povezanim poduzetnicima:

[…]

Ocjena je ‚uvjetno pozitivna’ ako su podnesene informacije nepotpune ili nedovoljno konkretne. Podnositelj se poziva na pružanje pojašnjenja o podnesenim informacijama. Pojašnjenja se mogu odnositi isključivo na tehničke i aritmetičke aspekte te aspekte sastavljanja. […]”

26

Članak 12. Komerclikumsa (Trgovački zakonik), naslovljen „Objavljivanje u registru”, propisuje:

„1.   Upisi u Trgovački registar proizvode učinke na treće osobe od trenutka njihove objave. […]

2.   Ako podaci koji moraju biti upisani u Trgovački registar nisu upisani ili, ako su upisani, ali nisu objavljeni, osoba u čiju bi korist trebali biti upisani ne može se pozivati na navedene podatke protiv treće osobe, osim ako su te treće osobe već znale za njih.

[…]”

27

Članak 196. Trgovačkog zakonika, naslovljen „Odluke o promjeni temeljnog kapitala utvrđenog zakonom”, određuje:

„1.   Povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala utvrđenog zakonom može se provesti samo odlukom glavne skupštine u kojoj su utvrđeni načini navedenog povećanja ili smanjenja.

[…]

3.   U slučaju odluke o promjeni temeljnog kapitala utvrđenog zakonom, istodobno je potrebna odgovarajuća izmjena statuta.”

28

Članak 202. stavak 3. tog zakonika, naslovljen „Zahtjevi iz Trgovačkog registra u pogledu povećanja temeljnog kapitala utvrđenog zakonom”, glasi:

„Smatra se da je do povećanja temeljnog kapitala utvrđenog zakonom došlo na dan upisa novog iznosa kapitala u Trgovački registar.”

29

Zinātnes parks, društvo s ograničenom odgovornošću latvijskog prava, je, u okviru javnog natječaja za odabir projekata za dodjelu financiranja u okviru programa sufinanciranja od strane EFRR‑a „Rast i zapošljavanje”, podnijelo prijavu za projekt nadležnoj nacionalnoj agenciji 30. travnja 2019., što je krajnji datum za podnošenje prijava projekta. Taj tužitelj je svojoj prijavi priložio odluku svoje glavne skupštine od 29. travnja 2019. o izmjeni statuta i povećanju temeljnog kapitala uplatom udjela temeljnog kapitala, uvećanog za premiju na emitirane dionice, koju je izvršio određeni član društva, u određenom roku.

30

Tijekom razdoblja procjene navedeni tužitelj je nadležnu nacionalnu agenciju obavijestio da je povećanje temeljnog kapitala upisano u Trgovački registar 24. srpnja 2019. i kasnije je dodatno pružio privremeno operativno izvješće koje je odobrio ovlašteni revizor.

31

Svojom odlukom o odbijanju Ministarstvo financija odbilo je prijavu društva Zinātnes parks jer se to društvo, na dan podnošenja svoje prijave, trebalo smatrati „poduzetnikom u teškoćama” u smislu članka 2. točke 18. podtočke (a) Uredbe br. 651/2014.

32

Nakon što mu je podnesena tužba za poništenje te odluke, Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija), sud koji je uputio zahtjev, ističe da stranke ne osporavaju da bi, u slučaju da se uzmu u obzir podaci iz posljednjeg financijskog izvješća za 2018. godinu društva Zinātnes parks, ono imalo status „poduzetnika u teškoćama” u smislu članka 2. točke 18. podtočke (a) te uredbe. Nije sporna ni činjenica da navedeno društvo, nakon povećanja vlasničkog kapitala i upisa izmjena u Trgovački registar, više nije ispunjavalo kriterij iz članka 2. točke 18. podtočke (a) Uredbe br. 651/2014 da bi ga se kvalificiralo kao „poduzetnika u teškoćama”. S druge strane, postoje razlike između mišljenja stranaka u pogledu pitanja u kojoj je mjeri nadležna nacionalna agencija trebala uzeti u obzir upis povećanja spomenutog vlasničkog kapitala u Trgovački registar i dokazni prijedlog društva Zinātnes parks tijekom postupka ispitivanja prijava.

33

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev dvoji, najprije, u pogledu toga je li Ministarstvo financija donošenjem odluke o odbijanju pravilno protumačilo pojam „temeljni vlasnički kapital” iz članka 2. točke 18. podtočke (a) Uredbe br. 651/2014 u kontekstu shvaćanja pojma „temeljni kapital” koji se nalazi u latvijskom nacionalnom zakonodavstvu, prema kojem je temeljni kapital isključivo iznos vlasničkog kapitala koji je objavljen u skladu s posebnim postupcima utvrđenim nacionalnim zakonodavstvom.

34

U latvijskom pravnom poretku, u skladu s člankom 202. stavkom 3. Trgovačkog zakonika, smatra se da je temeljni kapital povećan na dan upisa novog vlasničkog kapitala u Trgovački registar, pa bi takvo povećanje bilo primjenjivo u odnosu na treće osobe tek od tog datuma. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da članak 2. točka 18. podtočka (a) Uredbe br. 651/2014 ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica kojim se definira pojam „vlasnički kapital”. S druge strane, Direktiva 2017/1132, osobito njezini članci 14. i 16., ne podvrgava valjanost odluka o povećanju vlasničkog kapitala prethodnom uvjetu ni ne ostavlja izričito državama članicama ovlast da urede to pitanje.

35

Sud koji je uputio zahtjev također se pita jesu li zahtjevi predviđeni u okviru postupka odabira koji se odnose na dokumente koje treba podnijeti i, osobito na datum na koji oni moraju biti podneseni, relevantni za ocjenu financijske situacije kandidata i mogu li se, ovisno o slučaju, mogući nedostaci prijave u pogledu dokaza o financijskoj situaciji podnositelja ispraviti tijekom postupka odabira. Naime, sud koji je uputio zahtjev osobito ističe da, u skladu s člankom 125. stavkom 3. točkom (a) podtočkom ii. Uredbe br. 1303/2013, postupci odabira i kriteriji trebaju biti transparentni i nediskriminirajući.

36

Taj sud smatra da na prvi pogled iz tih načela proizlazi načelo utvrđeno u članku 30. Zakona o upravljanju fondovima i razvijeno u uredbi o odabiru prijava, prema kojoj se prijave projekta ne mogu pojašnjavati ili dopunjavati nakon njihova podnošenja. Posljedično, nadležna nacionalna agencija mora se pridržavati kriterija koje je sama postavila, zbog čega je obvezna isključiti iz odabira projekata podnositelje koji nisu priložili ispravu ili informaciju čije je podnošenje naloženo u odredbama kojima je bio uređen navedeni odabir. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da, iako je Sud već utvrdio, u kontekstu javne nabave, da također postoji obveza poštovanja sličnih načela prilikom odabira ponuda, takvo razmatranje ne proizlazi izričito iz sudske prakse Suda u području državnih potpora.

37

U tim je okolnostima Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

38

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 18. podtočku (a) Uredbe br. 651/2014 tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo je li neko društvo „u teškoćama” u smislu te odredbe, izraz „temeljni vlasnički kapital” treba shvatiti na način da se odnosi samo na izvješća koja su objavljena u skladu s pravilima predviđenima nacionalnim zakonodavstvom države članice u kojoj je to društvo osnovano.

39

Uvodno valja podsjetiti na to da članak 3. Uredbe br. 1301/2013 isključuje iz svake potpore iz EFRR‑a poduzetnike u teškoćama, kako su definirani pravilima Unije u području državnih potpora.

40

U vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku pojam „poduzetnik u teškoćama” definiran je pravilima Unije u području državnih potpora iz članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014. Umjesto da je upotrijebljena jedna definicija pojma „poduzetnik u teškoćama”, u toj se odredbi navodi nekoliko alternativnih kriterija, među kojima se nalazi, pod točkom (a), ona društva s ograničenom odgovornošću koje se susrelo s akumuliranim gubicima koji su viši od polovice njegova vlasničkog kapitala.

41

Međutim, što se tiče pojma „temeljni vlasnički kapital” upotrijebljenog u članku 2. točki 18. Uredbe br. 651/2014, tom se odredbom samo pojašnjava da taj pojam obuhvaća, po potrebi, premije na emitirane dionice. Nasuprot tomu, ni navedena odredba ni bilo koja druga odredba sadržana u toj uredbi ne daju definiciju niti pojašnjavaju u kojem trenutku treba smatrati da povećanje kapitala ima učinak.

42

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega moraju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje. Usto, utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje pravo Unije ne daje nikakvu definiciju treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim smislom, uzimajući u obzir kontekst u kojem se oni koriste i ciljeve postavljene propisom kojem pripadaju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., BAKATI PLUS, C‑656/19, EU:C:2020:1045, t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu).

43

U tom pogledu valja utvrditi da se, u kontekstu društava s ograničenom odgovornošću, izraz „vlasnički kapital” u svojem uobičajenom smislu odnosi na vrijednost doprinosa koje su članovi društva ili dioničari društva stavili ili su se obvezali staviti na raspolaganje tom društvu u zamjenu za izdavanje, u njihovu korist, društvenih udjela ili dionica. Što se tiče pojma „temeljni”, on se općenito koristi za označavanje iznosa koji su se trenutačni ili budući članovi društva ili dioničari neopozivo obvezali uložiti u društvo, neovisno o tome jesu li odgovarajući doprinosi već bili uplaćeni ili ne. Samo kada iza tog pojma slijedi pridjev „uplaćen”, izraz „temeljni vlasnički kapital” se iznimno upotrebljava kako bi se referiralo samo na vlasnički kapital koji su navedeni članovi društva ili dioničari stvarno uplatili.

44

Iz toga slijedi da, s obzirom na to da članak 2. točka 18. podtočka (a) Uredbe br. 651/2014 upotrebljava izraz „temeljni vlasnički kapital” bez drugih pojašnjenja, taj izraz treba shvatiti kao da se odnosi na sve doprinose koje su trenutačni ili budući članovi društva ili dioničari već uplatili ili su se neopozivo obvezali da će to učiniti.

45

Taj zaključak potvrđuju ciljevi Uredbe br. 651/2014 u vezi s njezinim kontekstom.

46

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se alternativnim kriterijima definicije pojma „poduzetnik u teškoćama” iz članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014 nastoji pojasniti doseg članka 1. stavka 4. te uredbe, u skladu s kojim se navedena uredba ne primjenjuje na potpore dodijeljene poduzetnicima u teškoćama, osim programa potpora namijenjenih otklanjanju štete prouzročene određenim prirodnim katastrofama.

47

U skladu s uvodnom izjavom 14. te uredbe, cilj koji se pak želi postići navedenim člankom 1. stavkom 4. i, slijedom toga, pojmom „poduzetnik u teškoćama” jest osigurati da se potpore dodijeljene predmetnim poduzetnicima ocjenjuju s obzirom na smjernice koje se posebno odnose na državne potpore za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama, i to kako bi se izbjeglo njihovo zaobilaženje.

48

U tom pogledu Komunikacija Komisije o Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama (SL 2014., C 249, str. 1.), na koje se izričito upućuje u uvodnoj izjavi 14. Uredbe br. 651/2014, u točkama 20. i 23. pojašnjava da „smatra se da je poduzetnik u teškoćama ako je bez državne intervencije gotovo siguran prestanak njegova poslovanja u kratkoročnom ili dugoročnom razdoblju. […] Budući da je ugrožen njegov opstanak, poduzetnik u teškoćama ne može se smatrati odgovarajućim sredstvom promicanja drugih ciljeva javne politike sve dok se ne osigura njegova održivost”.

49

S obzirom na navode iz te Komisijine Komunikacije, cilj naveden u uvodnoj izjavi 14. Uredbe br. 651/2014 i s time povezan kriterij utvrđen u članku 2. točki 18. podtočki (a) Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da se njima nastoji ocijeniti sposobnost predmetnog društva da zadrži svoje poslovanje u kratkoročnom ili dugoročnom razdoblju.

50

Ispitivanje tog kriterija stoga pretpostavlja uzimanje u obzir svih doprinosa koje su članovi ili dioničari neopozivo obvezani uplatiti. Naime, čak i kada još nisu uplaćeni, ti su doprinosi, jednako kao i uplaćeni doprinosi, relevantni podaci u pogledu sposobnosti društva o kojem je riječ da zadrži svoju djelatnost u tom roku.

51

Posljedično, pojam „temeljni vlasnički kapital” u smislu članka 2. točke 18. podtočke (a) Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da predstavlja autonoman pojam koji se odnosi na sve doprinose koje su trenutačni ili budući članovi društva ili dioničari već uplatili ili su se neopozivo obvezali uplatiti.

52

U ovom slučaju iz elemenata spisa podnesenog Sudu, na koje se podsjeća u točki 29. ove presude, proizlazi da je glavna skupština društva Zinātnes parks, prije nego što je njegov projekt predstavila nadležnoj nacionalnoj agenciji radi financiranja u okviru programa sufinanciranja od strane EFRR‑a, dala svoj pristanak na povećanje svojeg temeljnog kapitala putem uplate, koje je izvršio određeni član društva, uplatom udjela temeljnog kapitala, uvećanog za premiju na emitirane dionice. S obzirom na autonomno i ujednačeno tumačenje pojma „temeljni vlasnički kapital” iz prethodne točke ove presude, na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni potvrđuju li te činjenice, utvrđene u trenutku prijave tog projekta, postojanje neopozive obveze tog člana da provede navedeno povećanje kapitala na temelju kriterija koji su u tu svrhu predviđeni nacionalnim pravom na temelju kojeg je predmetno društvo osnovano.

53

Naime, u tom pogledu valja istaknuti da je točno da se pravom Unije, u poglavljima III. i IV. glave I. Direktive 2017/1132, provodi koordinacija nacionalnih pravila o objavljivanju u području povećanja kapitala društava koja su obuhvaćena područjem primjene tih poglavlja. Međutim, iz uvodnih izjava 7. i 8. te direktive i članka 1. prve alineje te direktive proizlazi da je cilj te koordinacije omogućiti osobito trećim osobama da se upoznaju s osnovnim dokumentima predmetnog društva. Nasuprot tomu, ni iz uvodnih izjava navedene direktive ni iz bilo koje njezine odredbe ne proizlazi da su ta pravila o objavljivanju uvjeti koje treba poštovati kako bi se obveza uplate doprinosa mogla smatrati neopozivom.

54

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 18. podtočku (a) Uredbe br. 651/2014 treba tumačiti na način da se, kako bi se utvrdilo je li društvo „u teškoćama” u smislu te odredbe, izraz „temeljni vlasnički kapital” treba razumjeti kao da se odnosi na sve doprinose koje su trenutačni ili budući članovi društva ili dioničari uplatili ili su se neopozivo obvezali uplatiti.

55

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 3. Uredbe br. 1301/2013 tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo treba li smatrati da podnositelj nije „u teškoćama” u smislu članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014, nadležno upravljačko tijelo mora uzeti u obzir samo dokazne prijedloge koji su u skladu sa zahtjevima utvrđenima prilikom utvrđivanja postupka odabira projekata.

56

U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 1301/2013 samo pojašnjava da EFRR ne podupire poduzetnike u teškoćama kako su definirani pravilima Unije u području državnih potpora. Stoga valja utvrditi da ta odredba ne sadržava naznake o prirodi dokaza koji se mogu uzeti u obzir kako bi se utvrdilo da poduzetnik nije u teškoćama.

57

S obzirom na to, iz teksta članka 125. stavka 3. Uredbe br. 1303/2013, kojim se definira uloga upravljačkih tijela zaduženih za upravljanje operativnim programima, proizlazi da su ona dužna utvrditi i, nakon odobrenja, primijeniti odgovarajuće postupke i kriterije odabira i osigurati, među ostalim, da korisnici potpora imaju financijski kapacitet za ispunjenje uvjeta potpore i stoga, u tom pogledu, što se tiče potpore iz EFRR‑a, da navedeni korisnici nisu „u teškoćama” u smislu članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014.

58

Da bi ispunila tu obvezu, upravljačka tijela nužno se moraju osloniti na dovoljno pouzdane informacije kako bi se otklonila svaka razumna sumnja u vezi s financijskom situacijom predmetnih društava.

59

Što se tiče određivanja točne vrste dokaza koji se mogu uzeti u obzir, s obzirom na to da propis Unije ne sadržava nikakvu naznaku u tom pogledu, ono ulazi u postupovnu autonomiju država članica, pri čemu nadležna nacionalna tijela u tom pogledu raspolažu manevarskim prostorom pri utvrđivanju postupka odabira projekata.

60

Međutim, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, ti zahtjevi u pogledu dokaza ne smiju biti ni stroži od onih koji uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu, pod uvjetom da bi takvi zahtjevi, kada bi bili primijenjeni, omogućili očuvanje korisnog učinka članka 3. stavka 3. Uredbe br. 1301/2013, ni u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije, a osobito onog, za svakog nositelja projekta, da ga može učinkovito podnijeti kako bi dobio potporu iz EFRR‑a (vidjeti po analogiji presude od 21. siječnja 2016., Eturas i dr., C‑74/14, EU:C:2016:42, t. 32. i od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C‑726/19, EU:C:2021:439, t. 47.).

61

Budući da se glavni postupak odnosi na dodjelu, u okviru programa iz EFRR‑a, financiranja iz proračuna Unije i da je on po toj osnovi provedbena mjera prava Unije, on također mora biti u skladu s općim načelima prava Unije, među kojima su osobito načela jednakog postupanja, transparentnosti i proporcionalnosti koja su od temeljne važnosti kada je riječ o postupku koji se odnosi na tržišno natjecanje gospodarskih subjekata (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2017., Farkas, C‑564/15, EU:C:2017:302, t. 50. i 59.).

62

Poštovanje načela jednakog postupanja i transparentnosti osobito podrazumijeva da se isti zahtjevi u pogledu dokaza primjenjuju na sve podnositelje u istom programu i da su ti zahtjevi objavljeni (vidjeti po analogiji presude od 2. lipnja 2016., Pizzo, C‑27/15, EU:C:2016:404, t. 37. i od 11. svibnja 2017., Archus i Gama, C‑131/16, EU:C:2017:358, t. 26.). Što se tiče načela proporcionalnosti, ono zahtijeva da ti zahtjevi ne prekoračuju ono što je nužno za provjeru materijalnih uvjeta utvrđenih pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Rad Service i dr., C‑210/20, EU:C:2021:445, t. 34.).

63

Na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni jesu li u ovom slučaju svi ti uvjeti ispunjeni. Međutim, kako bi ga usmjerio u toj ocjeni, Sud mu može dati sve elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni (vidjeti osobito presude od 16. srpnja 2015., CHEZ Razpredelenie Bulgaria, C‑83/14, EU:C:2015:480, t. 62. i od 6. listopada 2021., A (Prelazak državne granice izletničkim plovilom), C‑35/20, EU:C:2021:813, t. 85.).

64

U tom pogledu iz nacionalnog propisa za koji je sud koji je uputio zahtjev naveo proizlazi da se kvalifikacija „poduzetnik u teškoćama” mora, na temelju zahtjeva utvrđenih u tom propisu za postupak odabira, provesti samo s obzirom na informacije sadržane u posljednjem konačnom godišnjem izvješću koje je javnosti stavljeno na raspolaganje ili, ako podnositelj podnosi privremeno operativno izvješće koje je odobrio revizor, s obzirom na informacije sadržane u potonjem. Ako podnositelj upućuje na podatke koji su javno dostupni i poziva se na povećanje temeljnog kapitala nakon posljednjeg konačnog godišnjeg izvješća, takvi se podaci, priloženi privremenom operativnom izvješću koje je odobrio ovlašteni revizor, uzimaju u obzir.

65

Najprije, s obzirom na to da društvo u načelu može ishoditi privremeno operativno izvješće koje je odobrio ovlašteni revizor u svakom trenutku, a da to za njega ne predstavlja toliko nerazmjeran trošak da bi takav zahtjev u praksi onemogućio ili pretjerano otežao da društvo koje je bilo „u teškoćama”, u smislu članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014, nakon utvrđenja njegova konačnog godišnjeg izvješća dokaže da više nije u teškoćama, takva se pravila u načelu više ne mogu smatrati suprotnima načelu djelotvornosti.

66

Nadalje, što se tiče poštovanja načela jednakog postupanja i transparentnosti, iz spisa predmeta ne proizlazi da sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome jesu li zahtjevi o kojima je riječ u glavnom postupku uredno objavljeni ili se primjenjuju bez razlikovanja.

67

Naposljetku, što se tiče načela proporcionalnosti, s obzirom na zahtjeve koji se odnose na sastavljanje godišnjih izvješća, kojima se pridonosi pouzdanosti informacija koje se u njima nalaze, kao i jamstava koja se nude odobrenjem ovlaštenog revizora izvještaja o privremenim aktivnostima, činjenica da se upravljačkom tijelu nalaže da se isključivo oslanja na te vrste dokumenata ne prekoračuje ono što je nužno za provjeru uvjeta postavljenog u članku 2. točki 18. Uredbe br. 651/2014.

68

U tim okolnostima pravu Unije načelno se ne protivi to da nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, od tijela za upravljanje zahtijeva da ono ocijeni financijsku situaciju poduzetnika samo s obzirom na informacije sadržane u posljednjem konačnom godišnjem izvješću društva podnositelja stavljenom na raspolaganje javnosti, kao i, ako je to slučaj, u privremenom operativnom izvješću koje je odobrio ovlašteni revizor, pod uvjetom da je to privremeno operativno izvješće bilo predočeno tom tijelu, osim ako se pokaže da ti zahtjevi nisu u skladu s načelom ekvivalentnosti, što je na potonjem da utvrdi.

69

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 3. Uredbe br. 1301/2013 treba tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo treba li smatrati da podnositelj nije „u teškoćama”, u smislu članka 2. točke 18. Uredbe br. 651/2014, nadležno upravno tijelo mora uzeti u obzir samo dokaze koji su u skladu sa zahtjevima utvrđenima prilikom utvrđivanja postupka odabira projekata, pod uvjetom da su ti zahtjevi u skladu s načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti, kao i općim načelima prava Unije poput među ostalim načela jednakog postupanja, transparentnosti i proporcionalnosti.

70

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 125. stavak 3. Uredbe br. 1303/2013, kao i načela nediskriminacije i transparentnosti na koja se upućuje u toj odredbi, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem se prijave projekta ne mogu pojašnjavati nakon njihova podnošenja.

71

Najprije valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava odnosi li se poziv na prijavu projekata iz formulacije njegova pitanja na rok za podnošenje prijava projekata predviđen nacionalnim pravom ili na datum na koji je podnesena prijava projekta dotičnog podnositelja. Međutim, iz spisa proizlazi da je u predmetu o kojem je riječ u glavnom postupku društvo Zinātnes parks podnijelo svoj spis na zadnji dan roka za podnošenje prijava projekta predviđen nacionalnim pravom. Stoga nije potrebno ispitati pitanje obvezuje li pravo Unije države članice da podnositeljima omoguće podnošenje pojašnjenja nakon podnošenja njihove prijave projekta, ali prije isteka roka. S druge strane, to se pitanje postavlja u pogledu pojašnjenja koja se mogu podnijeti nakon tog roka.

72

Nadalje, valja istaknuti da se u članku 125. stavku 3. točki (d) Uredbe br. 1303/2013 samo navodi da nadležno upravno tijelo mora osigurati da svaki korisnik potpore iz EFRR‑a ima administrativne, financijske i operativne kapacitete za ispunjenje uvjeta potpore za svaku operaciju, prije odobrenja svake operacije, a da pritom ne pojašnjava u kojem se trenutku taj kapacitet mora ocijeniti ni u kojem trenutku podnositelji tom tijelu moraju pružiti informacije potrebne za provjeru navedenog kapaciteta.

73

Budući da pravo Unije ne predviđa koji rok mora biti krajnji rok za pružanje potrebnih dokaza upravljačkim tijelima, na državama članicama je da o tome odluče unutar granica postavljenih načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti, kao i obvezom za svako upravljačko tijelo da brižljivo nadzire poštovanje općih pravnih načela, među kojima su i načela jednakog postupanja i transparentnosti, navedena u članku 125. stavku 3. Uredbe br. 1303/2013, kao i načelo proporcionalnosti.

74

Što se tiče, osobito, načela transparentnosti i jednakog postupanja, valja podsjetiti da, kada država članica odredi krajnji rok podnositeljima za dopunu njihova spisa, ta načela nalažu upravljačkim tijelima da iz postupka odabira isključe sve prijave koje u tom trenutku nisu bile popraćene potrebnim informacijama (vidjeti po analogiji presude od 6. studenoga 2014., Cartiera dell’Adda, C‑42/13, EU:C:2014:2345, t. 42. i od 2. lipnja 2016., Pizzo, C‑27/15, EU:C:2016:404, t. 42. do 44.).

75

U glavnom postupku iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je država članica o kojoj je riječ, smatrajući da uvjet iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 1301/2013 treba ocijeniti na dan odobrenja prijava projekta, odlučila zabraniti tim istim podnositeljima da dopune svoj spis nakon isteka roka za podnošenje navedenih prijava.

76

S obzirom na potrebu da nacionalna upravljačka tijela raspolažu vremenom potrebnim za ispitivanje spisa koji su im podneseni (vidjeti u tom smislu po analogiji presude od 10. veljače 1998., Njemačka/Komisija, C‑263/95, EU:C:1998:47, t. 31. i od 25. ožujka 2010., Komisija/Španjolska, C‑392/08, EU:C:2010:164, t. 21.), toj se državi članici ne može prigovoriti to što je podnositeljima odredila rok za dostavu svih informacija potrebnih nadležnom upravnom tijelu, koji istječe prije datuma odobrenja prijava projekta.

77

Slijedom toga, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 80. svojeg mišljenja, ako bi podnositeljima bilo dopušteno dopuniti njihov spis nakon krajnjeg roka za podnošenje prijava projekta, nadležno upravno tijelo moglo bi se naći u situaciji da ponovno mora ispitati iste spise, osobito zbog opasnosti da se datum odobrenja navedenih prijava treba odgoditi, ugrožavajući time ciljeve programa financiranja, ili da se više ne poštuju načela jednakog postupanja i transparentnosti. Takva bi mogućnost također mogla uzrokovati dodatne troškove nadležnom upravnom tijelu, koje država članica može opravdano odbiti snositi, u skladu s načelom dobre uprave.

78

Stoga valja utvrditi da država članica može odlučiti da podnositelji nisu ovlašteni dopuniti svoj spis nakon isteka roka za podnošenje prijava projekta, čak i ako nacionalno zakonodavstvo predviđa da se navedeni uvjet iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 1301/2013 mora ocijeniti na kasniji datum.

79

U skladu s načelom ekvivalentnosti, u nacionalnom pravu valja utvrditi koji su postupci usporedivi, s obzirom na njihov predmet, uzrok i bitne elemente, s postupkom predviđenim za korištenje potpore iz EFRR‑a i osigurati da ti postupci nisu, omogućujući podnositeljima da dopune svoj spis nakon isteka roka za podnošenje prijava projekta, povoljniji od onog o kojem je riječ u glavnom postupku (vidjeti po analogiji presudu od 26. rujna 2018., Belastingdienst/Toeslagen (Suspenzivni učinak žalbe), C‑175/17, EU:C:2018:776, t. 42. do 44.).

80

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 125. stavak 3. Uredbe br. 1303/2013, kao i načela nediskriminacije i transparentnosti na koja se upućuje u toj odredbi, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis prema kojem se prijave projekta ne mogu pojašnjavati nakon isteka roka za podnošenje navedenih prijava. Međutim, u skladu s načelom ekvivalentnosti, ta se nemogućnost za podnositelje da dopune svoj spis nakon isteka roka za podnošenje prijava projekta mora odnositi na sve postupke za koje se, s obzirom na okolnosti slučaja, može smatrati da su, s obzirom na njihov predmet, uzrok i bitne elemente, usporedivi s onim predviđenim za dodjelu potpore iz EFRR‑a.

81

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: