1

Svojom žalbom društva Inivos Ltd i Inivos BV zahtijevaju ukidanje rješenja predsjednika Općeg suda Europske unije od 21. svibnja 2021., Inivos i Inivos/Komisija (T‑38/21 R, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2021:287), kojim je Opći sud odbio njihov zahtjev za suspenziju izvršenja „Okvirnih ugovora o robotima za dezinfekciju za europske bolnice (COVID-19)” FW-00103506 i FW-00103507, koje je Europska komisija 19. studenoga 2020. sklopila s dvojicom podnositelja (u daljnjem tekstu: sporni okvirni ugovori).

2

Članak 2. stavak 7. Direktive Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima (SL 1989., L 395, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 6., str. 3. i ispravak SL 2016., L 63, str. 44.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. (SL 2014., L 94, str. 1. i ispravci SL 2015., L 114, str. 24., SL 2018., L 82, str. 17. i SL 2018., L 181, str. 88.), glasi:

„Osim u slučajevima predviđenim u člancima 2.d do 2.f, učinci provedbe ovlasti navedenih u stavku 1. ovog članka na ugovor sklopljen nakon njegova odabira utvrđuju se na temelju nacionalnog prava.

Nadalje, osim u slučaju kad se odluka mora ukinuti prije dodjele naknade štete, država članica može predvidjeti da se nakon sklapanja ugovora [...] ovlasti tijela nadležnog za postupke pravne zaštite ograničavaju na dodjelu naknade štete bilo kojoj osobi koja je pretrpjela štetu.”

3

Članak 2.a stavak 2. navedene direktive glasi:

„Ugovor se nakon donošenja odluke o dodjeli ugovora [...] ne može sklopiti prije isteka roka od najmanje 10 kalendarskih dana računajući od dana poslije datuma kad je odluka o dodjeli ugovora poslana zainteresiranim ponuditeljima i natjecateljima, ako se koristi telefaks ili elektronička sredstva priopćavanja, ili ako se koriste druga sredstva komunikacije, prije isteka roka od najmanje 15 kalendarskih dana računajući od dana poslije datuma kada je odluka o dodjeli ugovora poslana zainteresiranim ponuditeljima i natjecateljima, ili najmanje 10 kalendarskih dana računajući od dana poslije datuma primitka odluke o dodjeli ugovora.

[...]”

4

Na temelju članka 2.b točke (a) navedene direktive:

„Države članice mogu predvidjeti da se rokovi navedeni u članku 2.a stavku 2. ove direktive ne primjenjuju u sljedećim slučajevima:

5

Članak 2.d stavak 1. točka (a) Direktive 89/665 glasi:

„Države članice osiguravaju da tijelo nadležno za pravnu zaštitu, neovisno o javnom naručitelju, smatra ugovor nevažećim ili da se njegovo nevaženje zasniva na odluci takvog tijela nadležnog za pravnu zaštitu u svakom od sljedećih slučajeva:

6

Članak 32. stavak 2. točka (c) Direktive 2014/24 glasi:

„Pregovarački postupak bez prethodne objave može se koristiti za ugovore o javnim radovima, ugovore o javnoj nabavi robe i za ugovore o javnim uslugama u bilo kojem od sljedećih slučajeva:

[...]

7

Člankom 175. stavcima 2. i 3. Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45.) predviđeno je:

„2.   Podložno iznimkama i uvjetima utvrđenim u Prilogu I. ovoj uredbi [...] javni naručitelj ne potpisuje ugovor ili okvirni ugovor s uspješnim ponuditeljem prije isteka roka mirovanja.

3.   Ako se upotrebljavaju elektronička sredstva komunikacije, rok mirovanja traje 10 dana, dok za uporabu drugih sredstava vrijedi rok od 15 dana.”

8

Točka 11.1. podtočka (c) Priloga I. toj uredbi glasi:

„[...]

Javni naručitelj može primjenjivati pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, bez obzira na procijenjenu vrijednost ugovora u sljedećim slučajevima:

[...]

9

U točki 35.1. Priloga I. navedenoj uredbi propisana su pravila koja se primjenjuju na tijek roka mirovanja prije potpisivanja ugovora ili okvirnog ugovora.

10

Točka 35.2. podtočka (d) Priloga I. toj uredbi glasi:

„Rok iz točke 35.1. ne primjenjuje se u sljedećim slučajevima:

[...]

11

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 11. pobijanog rješenja. One se za potrebe ovog postupka privremene pravne zaštite mogu sažeti kako slijedi.

12

Žalitelji, Inivos Ltd i Inivos BV, društva su aktivna u području medicinske tehnologije u vezi s, konkretno, sprečavanjem i kontrolom zaraze.

13

Komisija je u kontekstu zdravstvene krize povezane s pandemijom bolesti Covid-19 odlučila opskrbljivati europske bolnice robotima za dezinfekciju. S obzirom na hitnost do koje je dovela ta krizna situacija, ta je institucija primijenila pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju na temelju točke 11.1. podtočke (c) Priloga I. Uredbi 2018/1046.

14

Kako bi pripremila postupak javne nabave te prikupila informacije o predmetnom tržištu i potencijalnim dobavljačima, Komisija je provela prethodnu provjeru tržišta.

15

Nakon te provjere Komisija je izradila bazu podataka dobavljača koji su zatim bili ocijenjeni na temelju unaprijed utvrđenih kriterija.

16

Šest dobavljača koji su ispunjavali te kriterije bilo je pozvano da u pregovaračkom postupku bez prethodne objave podnesu ponudu.

17

Za potrebe dodjele ugovora 30. listopada 2020. sastavljeno je izvješće o evaluaciji.

18

Sporni okvirni ugovori sklopljeni su s dvama ponuditeljima 19. studenoga 2020. te je njihovo potpisivanje bilo najavljeno u Službenom listu Europske unije9. prosinca 2020., u obavijesti o dodjeli ugovora 2020/S 240–592299.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. siječnja 2021. žalitelji su podnijeli tužbu radi, među ostalim, poništenja odluke o pokretanju pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju i odluke od 19. studenoga 2020. o sklapanju spornih okvirnih ugovora.

20

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. siječnja 2021. žalitelji su podnijeli zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi suspenzije izvršenja spornih okvirnih ugovora.

21

Predsjednik Općeg suda pobijanim je rješenjem odbio taj zahtjev.

22

U točki 21. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda ocijenio je da treba ispitati je li uvjet hitnosti ispunjen a da pritom nije potrebno odlučiti o prigovoru nedopuštenosti koji je istaknula Komisija.

23

U tom je pogledu u točki 28. tog rješenja smatrao da prvi argument žaliteljâ, prema kojem u ovom slučaju treba ublažiti uvjete za ocjenu hitnosti u sporovima o javnoj nabavi, treba odbiti.

24

Kad je riječ o drugom argumentu žaliteljâ, prema kojem uvjet hitnosti treba smatrati ispunjenim samo na temelju očite nezakonitosti spornih odluka, on je u točki 34. pobijanog rješenja pojasnio da mogućnost nalaganja suspenzije izvršenja ili određivanja privremenih mjera samo na temelju očite nezakonitosti pobijanog akta nije isključena, primjerice u slučaju kada taj akt nije ni naizgled zakonit.

25

Međutim, u točki 35. tog rješenja istaknuo je da je na žaliteljima da dokažu opasnost od nastanka teške i teško popravljive štete, čak i nepopravljive, i da samo dokazivanje postojanja fumus boni juris, makar i dovoljno ozbiljnog, ne može nadomjestiti potpuno nepostojanje dokaza hitnosti, osim u sasvim posebnim okolnostima.

26

Predsjednik Općeg suda dodao je u točki 36. pobijanog rješenja da iz spisa, uostalom, na prvi pogled ne proizlazi da je navodna nezakonitost očita.

27

On je, s jedne strane, u točkama 37. i 38. tog rješenja ocijenio da na prvi pogled valja utvrditi da su kumulativni uvjeti iz točke 11.1. podtočke (c) Priloga I. Uredbi 2018/1046 u ovom slučaju bili ispunjeni i da je Komisija stoga mogla valjano primijeniti pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju.

28

S druge strane, predsjednik Općeg suda je u točkama 39. i 40. navedenog rješenja presudio da na prvi pogled ne postoji očit sukob interesa između Komisije i jednog od uspješnih ponuditelja koji predstavlja očitu i vrlo tešku nezakonitost.

29

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

30

Komisija od Suda zahtijeva da:

31

U prilog svojoj žalbi žalitelji ističu dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na nepravilnoj ocjeni odgovora koje je Komisija dala u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom, a drugi na nepravilnoj ocjeni uvjeta hitnosti.

32

U okviru svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je predsjednik Općeg suda počinio pogrešku koja se tiče prava kada u točkama 39. i 40. pobijanog rješenja nije na odgovarajući način ocijenio i ispitao odgovore koje je Komisija dala u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom u vezi s eventualnim postojanjem sukoba interesa.

33

Kao prvo, žalitelji tvrde da, s obzirom na to da su ti Komisijini odgovori bili relevantni za odbijanje zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, predsjednik Općeg suda nije mogao a da pritom ne povrijedi njihova prava obrane implicitno odbiti njihov zahtjev postavljen u dopisu od 21. travnja 2021., kojim su tražili dopuštenje da u vezi s navedenim odgovorima podnesu očitovanja.

34

Kao drugo, žalitelji ističu da iz presude od 12. ožujka 2015., eVigilo (C‑538/13, EU:C:2015:166) proizlazi da sama tvrdnja da osoba povezana s uspješnim ponuditeljem nije bila dio povjerenstva za ocjenu nije dovoljna za zaključak o tome da ne postoji sukob interesa. Predsjednik Općeg suda je pogriješio kad se pouzdao u Komisijine tvrdnje a da nije ispitao jesu li te informacije točne, pouzdane i u skladu s aktivnim pristupom za otkrivanje takvih sukoba i njihovo otklanjanje, koji je Sud potvrdio u toj presudi.

35

Kao treće, predsjednik Općeg suda povrijedio je svoju obvezu obrazlaganja.

36

Komisija tvrdi da je taj žalbeni razlog nedopušten.

37

U tom pogledu ona ističe da žalitelji njime dovode u pitanje činjenična utvrđenja predsjednika Općeg suda a da pritom ne tvrde da je došlo do iskrivljavanja činjenica niti u tom smislu pružaju dokaze. Usto, pozivajući se na presudu od 12. ožujka 2015., eVigilo (C‑538/13, EU:C:2015:166), žalitelji samo ponavljaju argumente koji su već izneseni pred predsjednikom Općeg suda te na taj način traže samo preispitivanje tužbenog razloga iznesenog u prvostupanjskom postupku.

38

Najprije valja ispitati argumente kojima Komisija osporava dopuštenost prvog žalbenog razloga.

39

S jedne strane, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pravna pitanja. Opći sud stoga je jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica i dokaza koji su mu podneseni. Ocjenjivanje tih činjenica i dokaza ne predstavlja, dakle, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe (rješenje potpredsjednika Suda od 17. prosinca 2020., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB, C‑207/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:1057, t. 84. i navedena sudska praksa).

40

Stoga, u nedostatku bilo kakve tvrdnje o iskrivljavanju činjenica, argument žaliteljâ koji se temelji na pogrešci koju je navodno počinio predsjednik Općeg suda kada je na temelju informacija koje mu je pružila Komisija utvrdio činjenice a da nije u dovoljnoj mjeri provjerio njihovu točnost i pouzdanost treba odbaciti kao nedopušten.

41

Suprotno tomu, ne može se smatrati da se argumentima koji se temelje na povredi prava obrane, pogrešci koja se tiče prava i nedostatku u obrazloženju žele dovesti u pitanje razmatranja predsjednika Općeg suda o utvrđenju i ocjeni relevantnih činjenica. Te argumente stoga treba smatrati dopuštenima.

42

S druge strane, iako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da on nije nadležan za ispitivanje žalbenog razloga u okviru kojeg se samo ponavljaju argumenti već izneseni pred Općim sudom, a koji ne sadržava nikakve argumente koji su konkretno namijenjeni utvrđivanju pogreške koja se tiče prava počinjene u pobijanoj presudi (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 21. srpnja 1995., Komisija/Portugal, C‑93/95, neobjavljeno, EU:C:1995:258, t. 22.), valja utvrditi da se argumentacijom iznesenom u prilog prvom žalbenom razlogu kritiziraju upravo pogreške koje su prema mišljenju žalitelja počinjene u pobijanom rješenju.

43

Iz toga slijedi da se prvi žalbeni razlog, suprotno onomu što tvrdi Komisija, ne može u cijelosti odbaciti kao nedopušten.

44

Kad je riječ o ocjeni osnovanosti tog žalbenog razloga, valja ispitati, kao prvo, tvrdnju prema kojoj je predsjednik Općeg suda povrijedio prava obrane žaliteljâ time što im nije omogućio da zauzmu stajalište o odgovorima koje je Komisija dala u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom.

45

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, u okviru zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, na predsjedniku Općeg suda da ocijeni je li potrebno održati raspravu i trebaju li stranke iznijeti svoja usmena očitovanja. Usto, on je jedini nadležan za ocjenu mjera upravljanja postupkom koje smatra primjerenima za odlučivanje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu. U tom pogledu, on mora raspolagati širokom marginom prosudbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. srpnja 2012., Akhras/Vijeće, C‑110/12 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:507, t. 57. i 59.).

46

Međutim, sama okolnost da se u točki 40. pobijanog rješenja za informacije koje je pružila Komisija smatralo da imaju odlučujuću važnost za odlučivanje o tužbenom razlogu žaliteljâ koji se temeljio na sukobu interesa ne može biti dovoljna kako bi se dokazalo da je predsjednik Općeg suda u ovom slučaju prekoračio granice svoje diskrecijske ovlasti.

47

Naime, s obzirom na hitnost koja, glede njegove prirode, obilježava postupak privremene pravne zaštite, sudac privremene pravne zaštite nije dužan sustavno saslušavati stranku koja traži zaštitu u vezi sa svim informacijama koje pruži druga stranka, a koje namjerava uzeti u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu.

48

Kao drugo, valja ispitati argument prema kojem je predsjednik Općeg suda odstupio od načela koja je Sud utvrdio u presudi od 12. ožujka 2015., eVigilo (C‑538/13, EU:C:2015:166).

49

Predsjednik Općeg suda se u točki 40. pobijanog rješenja, kako bi ispitao tvrdnje žaliteljâ prema kojima je u postupku slijedom kojeg su dodijeljeni sporni okvirni ugovori postojao sukob interesa zbog funkcija koje je za račun Komisije obavljao direktor jednog od uspješnih ponuditelja, oslonio isključivo na činjenicu da taj direktor nije ni na koji način sudjelovao u ocjeni i razmatranju ponuda podnesenih u tom postupku.

50

U tom pogledu valja, doduše, istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da je s aktivnom ulogom javnog naručitelja u sprečavanju, otkrivanju i otklanjanju sukoba interesa nespojivo to da se teret dokazivanja konkretne pristranosti stručnjaka koje je imenovao javni naručitelj stavi na tražitelja pravne zaštite, u okviru postupka povodom zahtjeva za pružanje te pravne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2015., eVigilo, C‑538/13, EU:C:2015:166, t. 43.).

51

Stoga, ako neuspješni ponuditelj podnese objektivne dokaze kojima dovodi u sumnju nepristranost stručnjaka javnog naručitelja, na tom je javnom naručitelju da ispita sve relevantne okolnosti u kojima je donio odluku o dodjeli ugovora kako bi spriječio, otkrio i otklonio sukob interesa, uključujući i, ovisno o slučaju, da od stranaka zahtijeva da dostave određene informacije i dokaze (presuda od 12. ožujka 2015., eVigilo, C‑538/13, EU:C:2015:166, t. 44.).

52

S obzirom na navedeno, iz točke 39. pobijanog rješenja proizlazi da predsjednik Općeg suda nije smatrao da se na temelju informacija navedenih u točki 40. tog rješenja može isključiti postojanje sukoba interesa, nego samo da te informacije upućuju na to da na prvi pogled ne postoji očit sukob interesa koji čini očitu i vrlo tešku nezakonitost kojom bi bila obilježena Komisijina odluka od 19. studenoga 2020. o sklapanju spornih okvirnih ugovora.

53

Međutim, iako je točno da se na temelju tih informacija ne može nužno dokazati da je Komisija u potpunosti ispunila aktivnu ulogu koja se zahtijeva sudskom praksom Suda navedenom u točkama 50. i 51. ovog rješenja, ipak se ne može smatrati da je predsjednik Općeg suda počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da, s obzirom na to da direktor jednog od uspješnih ponuditelja nije bio izravno uključen u postupak slijedom kojeg su dodijeljeni sporni okvirni ugovori, sukob interesa na koji se žalitelji pozivaju u svakom slučaju nije moguće smatrati „očitom i vrlo teškom nezakonitosti”.

54

Tu ocjenu treba smatrati dostatnom kako bi se opravdalo odbijanje argumenta žaliteljâ prema kojem bi ih, za potrebe određivanja zatraženih privremenih mjera, trebalo osloboditi obveze dokazivanja teške i nenadoknadive štete samim time što je utvrđeno postojanje sukoba interesa.

55

Naime, kao što je na to predsjednik Općeg suda u biti podsjetio u točkama 34. i 35. pobijanog rješenja, sama nezakonitost akta koja je toliko očita da akt nije ni naizgled zakonit dovodi do toga da izvršenje tog akta treba suspendirati a da podnositelj zahtjeva ne mora dokazati da će njegovo daljnje izvršenje dovesti do nastanka teške i nenadoknadive štete (vidjeti u tom smislu rješenja od 7. srpnja 1981., IBM/Komisija, 60/81 R i 190/81 R, EU:C:1981:165, t. 7. i 8. i od 26. ožujka 1987., Hoechst/Komisija, 46/87 R, EU:C:1987:167, t. 31. i 32.).

56

Kad je riječ, kao treće, o navodnom nedostatku u obrazloženju pobijanog rješenja, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da obveza obrazlaganja Općem sudu nalaže da jasno i nedvosmisleno iznese svoje zaključke na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da provede svoju ovlast sudskog nadzora (rješenje potpredsjednika Suda od 17. prosinca 2020., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB, C‑114/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:1059, t. 86.).

57

S obzirom na prethodno navedeno, u ovom slučaju proizlazi da točke 39. i 40. pobijanog rješenja, u vezi s njegovim točkama 34. i 35., sadržavaju dostatno obrazloženje kako bi se ispunili zahtjevi koje je predsjednik Općeg suda dužan zadovoljiti.

58

Iz toga slijedi da prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

59

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde, pozivajući se na sudsku praksu Općeg suda, da se kriteriji utvrđeni za ocjenu hitnosti u području javne nabave razlikuju od onih koji se primjenjuju u drugim područjima prava Unije. Stoga, imajući u vidu zahtjeve koji proizlaze iz sudske zaštite koju treba zajamčiti u području javne nabave, od neuspješnog se ponuditelja, koji uspije dokazati postojanje dovoljno ozbiljnog fumus boni juris, ne može zahtijevati da dokaže da bi mu u slučaju odbijanja njegova zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu mogla nastati nepopravljiva šteta.

60

Prema mišljenju žalitelja, iako se ta sudska praksa u načelu primjenjuje samo na fazu koja prethodi sklapanju ugovora, takvo ograničenje zapravo zabranjuje gospodarskim subjektima da osporavaju dodjelu ugovora na temelju pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju jer u okviru tog postupka nema roka mirovanja između dodjele ugovora i njegova sklapanja. Stoga je predsjednik Općeg suda, kako bi žaliteljima osigurao djelotvornu sudsku zaštitu, trebao prilagoditi svoje zaključke posebnostima navedenog postupka.

61

Komisija zahtijeva da se drugi žalbeni razlog odbaci kao nedopušten jer se u okviru tog žalbenog razloga samo ponavljaju argumenti koji su već izneseni pred predsjednikom Općeg suda odnosno da se, u svakom slučaju, odbije kao neosnovan.

62

Najprije valja odbiti Komisijin prigovor nedopuštenosti s obzirom na to da drugi žalbeni razlog žaliteljâ sadržava kritiku zaključaka predsjednika Općeg suda donesenih u pobijanom rješenju za potrebe utvrđivanja opsega uvjeta hitnosti.

63

Predsjednik Općeg suda je u okviru tog rasuđivanja, u točkama 23., 24., 29. i 30. pobijanog rješenja, iznio kriterije koje treba primijeniti u području javne nabave kako bi se utvrdilo je li taj uvjet ispunjen, kako proizlaze iz sudske prakse Suda, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

64

Tako je, na temelju te sudske prakse, svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke, kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na potrebu donošenja privremenih mjera kako bi se izbjeglo to da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna pružiti dokaze o tome da ne može čekati ishod postupka o meritumu a da pri tome ne pretrpi takvu štetu. Iako je točno da za utvrđivanje postojanja te štete nije potrebno zahtijevati da se njezin nastanak i neminovnost utvrde s apsolutnom sigurnošću i da je dovoljno da se navedena šteta može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, stranka koja traži privremenu mjeru ipak mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve štete (rješenje potpredsjednika Suda od 16. srpnja 2021., Symrise/ECHA, C‑282/21 P(R), neobjavljeno, EU:C:2021:631, t. 40. i navedena sudska praksa).

65

Međutim, vodeći računa o zahtjevima koji proizlaze iz djelotvorne sudske zaštite koja mora biti osigurana u području javne nabave, treba zaključiti da se od neuspješnog ponuditelja koji uspije dokazati postojanje dovoljno ozbiljnog fumus boni juris ne može tražiti da dokaže da bi mu u slučaju odbijanja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu mogla nastati nepopravljiva šteta jer bi se u protivnom prekomjerno i neopravdano naškodilo djelotvornoj sudskoj zaštiti na koju on ima pravo u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 41.).

66

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da je takvo ublažavanje uvjeta mjerodavnih za ocjenu hitnosti, koje je opravdano sa stajališta prava na djelotvornu sudsku zaštitu, moguće samo prije sklapanja ugovora, uz uvjet poštovanja desetodnevnog roka mirovanja, propisanog člankom 175. stavkom 3. Uredbe 2018/1046 (vidjeti po analogiji rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 42.).

67

Kad je riječ, konkretno, o potrebi prilagodbe tih načela posebnom režimu koji se primjenjuje na pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, Opći je sud u točki 32. pobijanog rješenja smatrao, pozivajući se na točku 38. rješenja od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, (C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275) da sud Unije ne priznaje postojanje općeg načela prava Unije sadržanog u pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, na temelju kojeg neuspješni ponuditelj mora moći ishoditi ne samo naknadu štete nego i privremene mjere, ne ograničavajući svoje utvrđenje na razdoblje koje prethodi sklapanju ugovora između javnog naručitelja i odabranog ponuditelja.

68

Usto je, u točki 33. pobijanog rješenja, smatrao da se ta razmatranja tim više primjenjuju na pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju u kojem žalitelji nisu sudjelovali.

69

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se Direktivom 89/665 konkretizira opće načelo prava na djelotvoran pravni lijek u specifičnom području javne nabave pa je, kada je riječ o ugovorima koje dodjeljuje sama Europska unija, nužno uzeti u razmatranje izraz spomenutog općeg načela sadržan u odredbama te direktive (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 28.).

70

U skladu s pravom na djelotvoran pravni lijek zajamčenim u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima Sud je, oslanjajući se na odredbe Direktive 89/665, ocijenio da djelotvorna sudska zaštita nalaže da zainteresirane osobe budu obaviještene o odluci o dodjeli određeno vrijeme prije sklapanja ugovora o javnoj nabavi kako bi imale realnu mogućnost pokrenuti postupak, osobito zahtjev za određivanje privremenih mjera do tog sklapanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

71

Međutim, čim uzme u obzir odredbe direktive kojima se konkretizira opće načelo prava Unije, sud Unije ne može zanemariti njihov sadržaj, bez obzira na činjenicu da se one kao takve ne primjenjuju u predmetnom slučaju. Konkretnije, budući da je iz odredaba takve direktive vidljivo da je zakonodavac Unije želio uspostaviti ravnotežu između različitih relevantnih interesa, sud Unije mora voditi računa o toj ravnoteži kada primjenjuje na taj način konkretizirano opće načelo (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 31.).

72

Iz članka 2. stavka 7. Direktive 89/665 proizlazi da je obveza država članica da u svojem nacionalnom pravu predvide da je mogućnost da osoba koja je oštećena odlukom donesenom na kraju postupka javne nabave zatraži određivanje privremenih mjera ograničena na razdoblje između donošenja te odluke i sklapanja ugovora. Kako bi se osigurala djelotvornost pravnog sredstva za donošenje privremenih mjera, člankom 2.a stavkom 2. te direktive utvrđuje se desetodnevni rok mirovanja da bi se zainteresiranim osobama omogućilo da pred sudom osporavaju dodjelu ugovora o javnoj nabavi prije njegova sklapanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 33. do 37. i navedenu sudsku praksu).

73

Međutim, člankom 2.b točkom (a) Direktive 89/665 predviđeno je da države članice mogu odrediti da se taj rok mirovanja ne primjenjuje ako Direktiva 2014/24 ne zahtijeva prethodnu objavu obavijesti o nadmetanju u Službenom listu Europske unije.

74

To je slučaj, na temelju članka 32. stavka 2. točke (c) Direktive 2014/24, kada javni naručitelj u skladu sa svojim nacionalnim pravom odluči primijeniti pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, u mjeri u kojoj je to nužno ako se, zbog razloga iznimne hitnosti izazvane događajima koje javni naručitelj ne može predvidjeti i koji mu se ne mogu pripisati, nije moguće pridržavati rokova propisanih za otvorene ili ograničene postupke odnosno natjecateljske postupke uz pregovore.

75

Stoga iz zajedničkog tumačenja članka 2.b točke (a) i članka 2. stavka 7. Direktive 89/665 proizlazi da u takvoj situaciji ta direktiva ne obvezuje države članice da neuspješnim ponuditeljima odnosno drugim zainteresiranim osobama zajamče stvarnu mogućnost da zatraže određivanje privremenih mjera.

76

Zakonodavac Unije je tako nastojao pomiriti interese neuspješnog ponuditelja odnosno drugih zainteresiranih osoba s onima javnog naručitelja i odabranog ponuditelja, uzimajući u obzir temeljno načelo pravne sigurnosti (vidjeti po analogiji presude od 11. rujna 2014., Fastweb, C‑19/13, EU:C:2014:2194, t. 63., i od 12. ožujka 2015., eVigilo, C‑538/13, EU:C:2015:166, t. 51.).

77

Naime, pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju predstavlja izvanredan postupak koji je moguće primijeniti samo u okolnostima koje su taksativno navedene u Direktivi 2014/24 (vidjeti po analogiji presudu od 23. travnja 2009., Komisija/Belgija, C‑292/07, neobjavljena, EU:C:2009:246, t. 106.).

78

Među tim okolnostima koje opravdavaju primjenu posebnog režima nalazi se iznimna hitnost. Ona nužno podrazumijeva da ugovor o javnoj nabavi o kojem je riječ treba sklopiti i izvršiti bez odgađanja, zbog čega se može isključiti primjena uobičajeno primjenjivih rokova i mogućnost za neuspješne ponuditelje ili druge zainteresirane osobe da ishode suspenziju sklapanja ili izvršenja ugovora.

79

Nije sporno, kao što je to predsjednik Općeg suda istaknuo u točki 31. pobijanog rješenja, da su sporni okvirni ugovori bili dodijeljeni na temelju pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, na temelju točke 11.1. podtočke (c) Priloga I. Uredbi 2018/1046, kojim se predviđa da javni naručitelj može primijeniti takav postupak, u mjeri u kojoj je to nužno ako, zbog razloga iznimne hitnosti izazvane nepredviđenim događajima, nije moguće poštovati rokove utvrđene u točkama 24., 26. i 41. tog priloga i ako se okolnosti koje opravdavaju takvu iznimnu hitnost ne mogu pripisati javnom naručitelju.

80

Usto, predsjednik Općeg suda je u istoj točki pobijanog rješenja pravilno smatrao da se na temelju točke 35.2. podtočke (d) Priloga I. toj uredbi rok mirovanja iz njezina članka 175. ne primjenjuje na ugovor dodijeljen na temelju takvog postupka.

81

Stoga valja utvrditi da primjenjive odredbe navedene uredbe u biti odgovaraju članku 32. stavku 2. točki (c) Direktive 2014/24 i članku 2.b točki (a) Direktive 89/665.

82

Iz prethodno navedenog proizlazi da predsjednik Općeg suda nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ne podrazumijeva da zainteresirana osoba koja se nalazi u položaju žaliteljâ mora biti stvarno u mogućnosti ishoditi privremene mjere i, slijedom toga, da posebnosti postupka na temelju kojeg su sporni okvirni ugovori bili sklopljeni ne podrazumijevaju da se ublažavanje uvjeta mjerodavnih za ocjenu hitnosti u području javne nabave, koji proizlaze iz rješenja od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits (C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275), primjenjuje izvan faze koja prethodi sklapanju ugovora.

83

Također valja pojasniti da, iako se člankom 2.d stavkom 1. točkom (a) Direktive 89/665 predviđa da ugovor treba proglasiti nevažećim ako je javni naručitelj dodijelio ugovor bez prethodne objave obavijesti o ugovoru u Službenom listu Europske unije, kad to nije dopušteno u skladu s odredbama Direktive 2014/24, tu strogu sankciju treba ograničiti na najozbiljnije slučajeve kršenja prava Unije o javnoj nabavi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. lipnja 2021., Simonsen & Weel, C‑23/20, EU:C:2021:490, t. 86.).

84

Iako zahtjev za privremenu pravnu zaštitu podnesen u prvostupanjskom postupku sadržava tvrdnje prema kojima uvjeti za primjenu pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju u ovom slučaju nisu bili ispunjeni, te su tvrdnje u svakom slučaju bile odbijene u točkama 37. i 38. pobijanog rješenja, koje u okviru ove žalbe nisu osporavane.

85

Stoga, drugi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan i, slijedom toga, žalbu odbiti u cijelosti.

86

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

87

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. istog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

88

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da oni snose troškove, treba im naložiti da, osim vlastitih troškova, snose i troškove Komisije.

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava: