–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i T. Machovičová, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i E. Lankenau, u svojstvu agenata,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i R. Kissné Berta, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, u početku S. Grünheid, Y. G. Marinova i R. Troosters, a zatim S. Grünheid i Y. G. Marinova, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 6. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 4., članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 1. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.) te članka 1. stavka 3., članka 8. i obrasca iz Priloga Okvirnoj odluci Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenut protiv osobe IR zbog kaznenih djela nedopuštene trgovine cigaretama.

3

Uvodne izjave 5., 6. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase:

[…]

4

Člankom 1. te okvirne odluke određuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

5

Člankom 8. navedene okvirne odluke predviđa se:

„1.   Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u prilogu:

2.   Europski uhidbeni nalog mora biti preveden na službeni jezik ili na jedan od službenih jezika države članice izvršenja. Svaka država članica može, u trenutku usvajanja ove Okvirne odluke ili kasnije, u izjavi upućenoj Glavnom tajništvu Vijeća izjaviti da će prihvatiti prijevod na jedan ili više drugih službenih jezika ustanova Europskih zajednica.”

6

U Prilogu Okvirnoj odluci 2002/584 nalazi se obrazac u kojem se navode informacije koje treba navesti u europskom uhidbenom nalogu.

7

U uvodnim izjavama 3., 11., 14., 21., 27., 28. i 39. Direktive 2012/13 navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

8

Člankom 1. te direktive određuje se:

„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. Njome se također utvrđuju pravila o pravu na informiranje osoba koje su predmetom europskog uhidbenog naloga o njihovim pravima.”

9

Člankom 3. navedene direktive predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:

2.   Države članice osiguravaju da se informacije pružene u skladu sa stavkom 1. daju usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.”

10

Člankom 4. iste direktive određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani žurno dobiju pisanu obavijest o pravima. Omogućuje im se da pročitaju obavijest o pravima te je smiju držati u svom posjedu cijelo vrijeme dok im je sloboda oduzeta.

2.   Osim informacija navedenih u članku 3., obavijest o pravima iz stavka 1. ovog članka sadržava informacije o sljedećim pravima, kako se ona primjenjuju prema nacionalnom pravu:

3.   Obavijest o pravima također sadrži temeljne informacije o svakoj mogućnosti pobijanja zakonitosti uhićenja prema nacionalnom pravu; ostvarivanja preispitivanja zadržavanja; ili podnošenja zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu.

4.   Obavijest o pravima sastavlja se na jednostavnom i razumljivom jeziku. Primjer obrasca obavijesti o pravima naveden je u Prilogu I.

5.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju obavijest o pravima napisanu na jeziku koji oni razumiju. Ako obavijest o pravima nije dostupna na odgovarajućem jeziku, osumnjičenike ili okrivljenike se o njihovim pravima informira usmeno na jeziku koji oni razumiju. Obavijest o pravima na jeziku koji oni razumiju predaje im se bez nepotrebnog odgađanja.”

11

Člankom 5. Direktive 2012/13 predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da osobe koje su uhićene zbog izvršenja europskog uhidbenog naloga žurno dobiju odgovarajuću obavijest o pravima koja sadrži informacije o njihovim pravima u skladu s pravom kojim se u državi članici izvršiteljici provodi Okvirna odluka 2002/584 […].

2.   Obavijest o pravima sastavlja se na jednostavnom i razumljivom jeziku. Primjer obrasca naveden je u Prilogu II.”

12

U skladu s člankom 6. te direktive:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.

2.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani budu informirani o razlozima njihovog uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni.

3.   Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.

4.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici budu žurno obaviješteni o svim promjenama informacija koje su pružene u skladu s ovim člankom, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.”

13

Člankom 7. navedene direktive određuje se:

„1.   Kada je osoba uhićena ili zadržana u bilo kojoj fazi kaznenog postupka, države članice osiguravaju da dokumenti povezani s predmetnim slučajem koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, a koji su ključni za djelotvorno pobijanje, u skladu s nacionalnim pravom, zakonitosti uhićenja ili zadržavanja, budu dostupni uhićenim osobama ili njihovim odvjetnicima.

2.   Države članice osiguravaju da tim osobama ili njihovim odvjetnicima bude zajamčen pristup barem svim onim materijalnim dokazima koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, bez obzira na to jesu li ti dokazi u korist ili na štetu osumnjičenika ili okrivljenika, kako bi se osigurala pravičnost postupka i kako bi oni pripremili obranu.

3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., pristup materijalima iz stavka 2., osigurava se pravovremeno kako bi se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava na obranu, a najkasnije prilikom podnošenja optužnice sudu na razmatranje. Ako u posjed nadležnih tijela dođu dodatni materijalni dokazi, pristup tim dokazima se osigurava pravovremeno kako bi se omogućilo njihovo razmatranje.

4.   Odstupajući od stavaka 2. i 3., te pod uvjetom da se time ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje, pristup određenim materijalima može se uskratiti, kada bi takav pristup mogao dovesti do ozbiljnog ugrožavanja života ili temeljnih prava druge osobe, ili ako bi takvo uskraćivanje bilo prijeko potrebno radi zaštite važnog javnog interesa, kao što je to u slučajevima kada bi pristup mogao ugroziti istragu koja je u tijeku ili ozbiljno naštetiti nacionalnoj sigurnosti države članice u kojoj se vodi kazneni postupak. Države članice osiguravaju da, u skladu s postupcima nacionalnog prava, odluka o uskraćivanju pristupa određenim materijalima u skladu s ovim stavkom, bude donesena od strane pravosudnog tijela ili da barem podliježe preispitivanju od strane suda.

5.   Pristup, kako je naveden u ovom članku, osigurava se besplatno.”

14

U Prilogu I. Direktivi 2012/13 nalazi se primjer obrasca obavijesti o pravima. U tom prilogu navodi se da je „[i]sključiva svrha ovog obrasca […] pomoći nacionalnim tijelima pri sastavljanju obavijesti o pravima na nacionalnoj razini. Države članice nisu dužne koristiti se ovim obrascem. Prilikom izrade svojih obavijesti o pravima države članice mogu izmijeniti ovaj obrazac kako bi ga uskladile sa svojim nacionalnim pravilima te mogu dodavati druge korisne informacije. Obavijest o pravima države članice mora se dati prilikom uhićenja ili zadržavanja. Međutim, to ne sprečava države članice da osumnjičenicima ili okrivljenicima pruže pisane informacije u drugim trenutcima tijekom kaznenog postupka.”

15

Navedeni obrazac sadržava osam rubrika informacija.

16

U Prilogu II. Direktivi 2012/13 nalazi se primjer obrasca obavijesti o pravima osobe koja je uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga. U tom prilogu navodi se da je „[i]sključiva svrha ovog obrasca […] pomoći nacionalnim tijelima pri sastavljanju obavijesti o pravima na nacionalnoj razini. Države članice nisu dužne koristiti se ovim obrascem. Prilikom izrade svojih obavijesti o pravima države članice mogu izmijeniti ovaj obrazac kako bi ga uskladile sa svojim nacionalnim pravilima te mogu dodavati druge korisne informacije.”

17

Navedeni obrazac sadržava pet rubrika informacija.

18

Okvirna odluka 2002/584 provodi se Zakonom za ekstradicijata i evropejskata zapoved za arest (Zakon o izručenju i europskom uhidbenom nalogu) (DV br. 46 iz 2005.). Članak 37. tog zakona i obrazac koji mu je priložen odgovaraju članku 8. navedene okvirne odluke i obrascu iz njezina priloga.

19

Članku 65. stavku 3. drugoj rečenici i članku 269. stavku 3. točki 4. podtočki (b) Nakazatelno‑procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK) ne protivi se korištenje pravnih sredstava kada je osoba uhićena u državi članici izvršenja.

20

Člankom 55. NPK‑a i člancima 72. do 74. Zakona za Ministerstvoto na vtrešnite raboti (Zakon o Ministarstvu unutarnjih poslova, u daljnjem tekstu: ZMVR) predviđa se da se osoba koju su uhitila bugarska tijela u Bugarskoj, na temelju nacionalnog uhidbenog naloga, obavještava o pravima koja ima kao uhićena osoba, a također i o pravima koja ima kao okrivljenik. U skladu s člankom 72. stavkom 4. ZMVR‑a te u skladu s člancima 65. i 270. NPK‑a, uhićena osoba obavještava se o pravu podnošenja pravnog sredstva protiv uhidbenog naloga i pravu upoznavanja sa svim dokumentima o predmetu u okviru tog pravnog sredstva. Mora imati mogućnost izravnog kontakta sa svojim braniteljem, čak i ako je postavljen po službenoj dužnosti. Štoviše, sud uhićenoj osobi po službenoj dužnosti šalje primjerak optužnice u kojem su detaljno opisana djela koja su predmet optužbe te rješenje kojim se određuje datum rasprave, u kojem su detaljno opisana prava kojima raspolaže u sudskom postupku. Uhićena osoba koja je obaviještena o svojim pravima te o činjeničnim i pravnim okolnostima koje se odnose na njezino uhićenje može odmah sudu podnijeti pravno sredstvo protiv odluke o uhićenju.

21

Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) pokrenula je kazneni progon protiv osobe IR, koja je optužena zbog sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji radi počinjenja financijskih kaznenih djela. Na početku preliminarne faze kaznenog postupka, koji se vodio protiv nje i tijekom kojeg se koristila uslugama dvaju branitelja koje je odabrala, osoba IR kao okrivljenik bila je obaviješten samo o nekim svojim pravima.

22

Prilikom započinjanja sudske faze kaznenog postupka protiv osobe IR 24. veljače 2017., ona je napustila svoju kućnu adresu i nije se moglo utvrditi gdje se nalazi. Oba branitelja koja su je zastupala tijekom preliminarne faze kaznenog postupka izjavila su da je više ne zastupaju. Novi je branitelj postavljen po službenoj dužnosti kako bi je zastupao.

23

Rješenjem od 10. travnja 2017., potvrđenim po žalbi 19. travnja 2017., sud koji je uputio zahtjev donio je protiv osobe IR mjeru istražnog zatvora koja predstavlja nacionalni uhidbeni nalog. IR nije sudjelovao u postupku i branio ga je branitelj postavljen po službenoj dužnosti.

24

Dana 25. svibnja 2017. protiv osobe IR, koja dotad nije pronađena, izdan je europski uhidbeni nalog. Branitelj postavljen po službenoj dužnosti radi njezina zastupanja zamijenjen je novim braniteljem, koji je također postavljen po službenoj dužnosti.

25

Budući da sud koji je uputio zahtjev nije bio siguran da je europski uhidbeni nalog koji je izdao u odnosu na osobu IR bio u skladu s pravom Unije, s obzirom na to da ta osoba nije obaviještena o određenim pravima koja ima na temelju bugarskog prava, odlučio je opozvati taj uhidbeni nalog.

26

Ističe da, s obzirom na to da je odlučio izdati novi europski uhidbeni nalog protiv osobe IR, želi dobiti pojašnjenja o informacijama koje treba priložiti navedenom nalogu kako bi se zajamčilo poštovanje prava dodijeljenih Direktivom 2012/13.

27

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev smatra da iz odredbi te direktive ne proizlazi jasno primjenjuju li se članak 4., članak 6. stavak 2. i članak 7. stavak 1. na osobu koja je na temelju europskog uhidbenog naloga uhićena na državnom području druge države članice.

28

Valja saznati mogu li se osobe koje su uhićene na temelju europskog uhidbenog naloga, povrh prava koja su izričito obuhvaćena člankom 5. i Prilogom II. Direktivi 2012/13, pozvati i na ona iz članka 4. i Priloga I. toj direktivi. To se pitanje također odnosi na prava iz članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 1. navedene direktive, s obzirom na to da nije sigurno može li se osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog pozvati na njih u državi članici izvršenja takvog naloga.

29

Kao drugo, u slučaju da valja zaključiti da osoba uhićena u državi članici izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga treba imati sva prava koja bi joj bila priznata da je uhićena na državnom području države članice izdavanja, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 8. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se sadržaj europskog uhidbenog naloga može izmijeniti kako bi se, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2012/13, u njemu navela moguća pravna sredstva protiv uhidbenih naloga koje je taj sud izdao.

30

Kao treće, ako treba smatrati da se informacije koje se nalaze u obrascu Okvirne odluke 2002/584 ne mogu dopuniti, sud koji je uputio zahtjev pita postoje li druga sredstva da se zajamči stvarno i djelotvorno ostvarivanje prava koja IR ima na temelju Direktive 2012/13 odmah nakon što je uhićen u drugoj državi članici na temelju europskog uhidbenog naloga. Jedan od tih načina može se sastojati od toga da ta osoba bude obaviještena o svojim pravima na temelju članka 4. stavka 3. te direktive i o razlozima svojeg uhićenja u skladu s člankom 6. stavkom 2. navedene direktive, kao i o svojem pravu na pristup dokumentima na temelju članka 7. stavka 1. iste direktive. To bi moglo navesti sud koji je uputio zahtjev, koji je izdao europski uhidbeni nalog, da navedenoj osobi, nakon što je obaviješten o njezinu uhićenju, pošalje obavijest o pravima u slučaju uhićenja, presliku nacionalnog uhidbenog naloga i s time povezane dokaze kao i podatke o njezinu zastupniku te, ako ta osoba to zahtijeva, presliku drugih dokumenta o predmetu koji se na nju odnosi.

31

Kao četvrto, u slučaju da se smatra da sud koji je izdao europski uhidbeni nalog ima mogućnost ili dopuniti tekst navedenog naloga, dodajući informacije o pravima uhićene osobe, ili obavijestiti uhićenu osobu o njezinim pravima nakon njezina uhićenja, a da pritom nije obvezan postupiti na taj način, sud koji je uputio zahtjev smatra da se postavlja pitanje valjanosti Okvirne odluke 2002/584, koja ne jamči stvarno izvršavanje prava kojima treba raspolagati uhićena osoba na temelju Direktive 2012/13 te članaka 6. i 47. Povelje.

32

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33

Njemačka vlada izrazila je sumnje u dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku jer nema spora pred sudom koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da je europski uhidbeni nalog izdan protiv osobe IR opozvan. Postavljena pitanja stoga su hipotetska i usto imaju smisla samo za donošenje novog europskog uhidbenog naloga, u slučaju da IR više nije na bugarskom državnom području.

34

U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nacionalni sudovi ovlašteni obratiti se Sudu samo ako je pred njima u tijeku spor i ako trebaju odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske naravi (presude od 31. svibnja 2005., Syfait i dr., C‑53/03, EU:C:2005:333, t. 29. i od 16. rujna 2020., Anesco i dr., C‑462/19, EU:C:2020:715, t. 36.).

35

U okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, samo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti da, s obzirom na posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud u načelu mora donijeti odluku (presuda od 17. listopada 2019., Elektrorazpredelenie Yug, C‑31/18, EU:C:2019:868, t. 31. i navedena sudska praksa).

36

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 16. listopada 2019., Winterhoff i Eisenbeis, C‑4/18 i C‑5/18, EU:C:2019:860, t. 36. i navedena sudska praksa).

37

U ovom slučaju aktualnost spora i sudska narav postupka nisu upitne jer je Specijalizirano državno odvjetništvo pokrenulo kazneni postupak, koji je još uvijek u tijeku, protiv osobe IR, koja je optužena za sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji radi počinjenja financijskih kaznenih djela i kojoj je postavljen branitelj po službenoj dužnosti.

38

Također valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev navodi da se obraća Sudu kako bi na temelju odgovora na postavljena pitanja mogao donijeti novi europski uhidbeni nalog protiv osobe IR. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da upućena pitanja nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ni predmetom postupka koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev kao ni da je problem hipotetske naravi.

39

Usto, izdavanje europskog uhidbenog naloga ima za posljedicu moguće uhićenje tražene osobe i, prema tome, povređuje njezinu osobnu slobodu. Sud je presudio da je u postupku koji se odnosi na takav nalog jamstvo temeljnih prava prije svega odgovornost države članice izdavanja. Kako bi se zajamčila ta prava – što pravosudno tijelo može navesti na donošenje odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga – važno je da takvo tijelo ima mogućnost obraćanja Sudu u prethodnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – Svjedok), C‑268/17, EU:C:2018:602, t. 28. i 29.).

40

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

41

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 4., osobito njegov stavak 3., te članak 6. stavak 2. i članak 7. stavak 1. Direktive 2012/13 tumačiti na način da se prava koja su njima obuhvaćena primjenjuju na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga.

42

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti, među ostalim, presude od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 44. i od 6. listopada 2020., Jobcenter Krefeld, C‑181/19, EU:C:2020:794, t. 61.).

43

U tom pogledu, kad je riječ o tekstu odredbi o kojima je riječ, člankom 4. stavkom 1. Direktive 2012/13 propisuje se da države članice trebaju osigurati da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani žurno dobiju pisanu obavijest o pravima. Člankom 4. stavkom 3. te direktive pojašnjava se da ta obavijest o pravima sadržava temeljne informacije o svakoj mogućnosti pobijanja zakonitosti uhićenja prema nacionalnom pravu, ostvarivanja preispitivanja zadržavanja ili podnošenja zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu.

44

Članak 6. stavak 2. navedene direktive odnosi se i na osumnjičenike i okrivljenike koji su uhićeni ili zadržani. Tom se odredbom predviđa da države članice trebaju osigurati da oni budu informirani o razlozima svojeg uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije su počinjenje okrivljeni.

45

Članak 7. stavak 1. Direktive 2012/13 – kojim se predviđa da, kada je osoba uhićena ili zadržana u bilo kojoj fazi kaznenog postupka, države članice osiguravaju da dokumenti povezani s predmetnim slučajem koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, a koji su ključni za djelotvorno pobijanje, u skladu s nacionalnim pravom, zakonitosti uhićenja ili zadržavanja, budu dostupni uhićenim osobama ili njihovim odvjetnicima – odnosi se i na navedene osumnjičenike i okrivljenike, kao što to proizlazi iz zajedničkog tumačenja tog stavka i stavka 2. istog članka.

46

Valja utvrditi da se na temelju same analize teksta odredbi o kojima je riječ ne može utvrditi jesu li osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga obuhvaćene pojmovima osumnjičenici i okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani u smislu Direktive 2012/13 i na koje se primjenjuju prava predviđena tim odredbama.

47

U tim okolnostima, navedene odredbe valja tumačiti uzimajući u obzir njihov kontekst i cilj Direktive 2012/13.

48

Kad je riječ o kontekstu tih odredbi, valja utvrditi da se članak 5. Direktive 2012/13 izričito odnosi na prava osoba koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga. U skladu sa stavkom 1. tog članka, države članice osiguravaju da osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga žurno dobiju odgovarajuću obavijest o pravima koja sadrži informacije o njihovim pravima u skladu s pravom kojim se u državi članici izvršiteljici provodi Okvirna odluka 2002/584. U skladu sa stavkom 2. navedenog članka, u Prilogu II. navedenoj direktivi nalazi se primjer obrasca te obavijesti.

49

Taj isti članak treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 39. Direktive 2012/13, u kojoj se pojašnjava da bi se pravo na pisanu obavijest o pravima prilikom uhićenja koje je predviđeno tom direktivom trebalo primjenjivati samo, mutatis mutandis, na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga, pri čemu ta uvodna izjava u tu svrhu upućuje na sam primjer obrasca iz Priloga II. toj direktivi, koji je predviđen kako bi se pomoglo državama članicama pri sastavljanju obavijesti o pravima za te osobe.

50

Valja istaknuti da se taj primjer obrasca razlikuje od onoga koji se nalazi u Prilogu I. navedenoj direktivi i koji je naveden u njezinu članku 4., a koji se odnosi na obavijest o pravima koju treba dostaviti osumnjičenicima i okrivljenicima koji su uhićeni ili zadržani.

51

Naime, iako, kao što to izričito proizlazi iz uvodnog dijela priloga I. i II. Direktivi 2012/13, države članice mogu izmijeniti ta dva primjera obrasca kako bi ih uskladile sa svojim nacionalnim pravilima te mogu dodavati druge korisne informacije, navedeni obrasci sadržavaju samo jednu istovjetnu rubriku, odnosno onu koja se odnosi na pomoć odvjetnika. Ostale rubrike tih obrazaca, kao što to proizlazi iz njihova naslova ili sadržaja, svojstvene su pravima osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenom postupku, kad je riječ o Prilogu I. Direktivi 2012/13, odnosno osobe uhićene na temelju europskog uhidbenog naloga, kad je riječ o njezinu Prilogu II.

52

Valja utvrditi da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, nijedna odredba Direktive 2012/13 ne previđa da bi osoba uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga trebala dobiti pisanu obavijest u kojoj su objedinjene informacije sadržane u dvama primjerima obrazaca koji se nalaze u prilozima I. i II. toj direktivi.

53

Također, s obzirom na to da se odredbe čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev odnose na osumnjičenike ili okrivljenike koji su uhićeni ili zadržani, članak 5. Direktive 2012/13, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 39., navodi na zaključak da se one ne odnose na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga.

54

To utvrđenje potvrđeno je uvodnom izjavom 21. te direktive, prema kojoj bi upućivanja u njoj na osumnjičenike ili okrivljenike koji su uhićeni ili zadržani trebalo smatrati upućivanjima na svaku situaciju u kojoj su tijekom kaznenog postupka osumnjičenici ili optuženici lišeni slobode u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) EKLJP‑a, kako ga se tumači u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

55

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 47. svojeg mišljenja, ta se potonja odredba tiče situacije u kojoj je pojedinac zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja. Ta se situacija razlikuje od one iz članka 5. stavka 1. točke (f) EKLJP a, to jest zakonitog uhićenja ili pritvora neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja. Potonji slučaj odgovara mehanizmu europskog uhidbenog naloga uspostavljenog Okvirnom odlukom 2002/584.

56

Tumačenje članka 4., članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 1. Direktive 2012/13 s obzirom na kontekst tih odredbi, prema kojem se one ne primjenjuju na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga, također potvrđuju ciljevi te direktive.

57

U tom pogledu valja istaknuti da članak 1. Direktive 2012/13, kojim se definira njezin predmet, razlikuje prava osumnjičenika i okrivljenika od prava osoba koje su predmet europskog uhidbenog naloga. Tako se tim člankom određuje da se tom direktivom utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. U njemu se navodi da se njome također utvrđuju pravila o pravu na informiranje osoba koje su predmet europskog uhidbenog naloga o njihovim pravima.

58

Iz zajedničkog tumačenja tog članka i uvodnih izjava 14., 27. i 39. Direktive 2012/13 proizlazi da je njezin cilj utvrditi minimalne standarde koji se imaju primjenjivati u području informacija o pravima osoba i o optužbama protiv osoba osumnjičenih ili okrivljenih da su počinile kazneno djelo, kako bi im se omogućilo da pripreme svoju obranu i kako bi se osigurala pravičnost postupka, ali da se njome također nastoje očuvati posebnosti postupka u vezi s europskim uhidbenim nalogom.

59

Međutim, Okvirna odluka 2002/584 o Europskom uhidbenom nalogu nastoji, uvođenjem pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje, izravno između pravosudnih tijela, osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Europskoj uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Pravilo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 32. i navedena sudska praksa).

60

Direktiva 2012/13, time što se u njezinu članku 5. predviđa da osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga žurno trebaju dobiti odgovarajuću obavijest o pravima koja sadrži informacije o njihovim pravima u skladu s pravom kojim se u državi članici izvršiteljici provodi Okvirna odluka 2002/584/PUP, učinkovito doprinosi tom cilju pojednostavljivanja i brzine postupka.

61

Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, s obzirom na to da je osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog koji je izdan radi kaznenog progona predana tijelima države članice izdavateljice tog naloga, ona stječe svojstvo „okrivljenika” u smislu Direktive 2012/13 i uživa sva prava povezana s tim svojstvom, osobito ona predviđena u člancima 4., 6. i 7. te direktive. Ona tako može pripremiti svoju obranu i osigurava joj se pravičnost postupka, u skladu s ciljevima navedene direktive.

62

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4., osobito njegov stavak 3., te članak 6. stavak 2. i članak 7. stavak 1. Direktive 2012/13 treba tumačiti na način da se prava koja su njima obuhvaćena ne primjenjuju na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga.

63

Budući da je drugo pitanje postavljeno samo u slučaju da članak 4., članak 6. stavak 2. i članak 7. stavak 1. Direktive 2012/13 treba tumačiti na način da se prava koja su njima obuhvaćena primjenjuju na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga, uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

64

Svojim trećim i četvrtim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči o valjanosti Okvirne odluke 2002/584 s obzirom na Direktivu 2012/13 te članke 6. i 47. Povelje jer se tom okvirnom odlukom predviđa da su informacije koje se pružaju osobama koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga ograničene na informacije iz članka 8. stavka 1. te okvirne odluke i na informacije koje se nalaze u obrascu iz njezina Priloga te u obrascu iz Priloga II toj direktivi.

65

Najprije valja podsjetiti na to da se unutarnja zakonitost akta Unije ne može ispitivati s obzirom na drugi akt Unije istog normativnog ranga, osim ako je donesen na temelju tog potonjeg akata ili ako je u jednom od tih dvaju akata izričito određeno da je jedan nadređen drugomu (presuda od 8. prosinca 2020., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑620/18, EU:C:2020:1001, t. 119.).

66

U ovom slučaju i Okvirna odluka 2002/584 i Direktiva 2012/13 akti su sekundarnog prava, a Okvirna odluka 2002/584 nije donesena na temelju Direktive 2012/13, koja je, uostalom, i donesena kasnije. Osim toga, nije izričito predviđeno da je jedan od tih dvaju akata nadređen drugomu. Stoga nije potrebno ispitati valjanost Okvirne odluke 2002/584 s obzirom na odredbe Direktive 2012/13.

67

Nasuprot tomu, valja ispitati valjanost te okvirne odluke s obzirom na članke 6. i 47. Povelje.

68

Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev pita se postaje li, kada se prava iz članka 4., članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 1. Direktive 2012/13 ne primjenjuju na osobe koje su uhićene radi izvršenja europskog uhidbenog naloga, za navedene osobe nemoguće ili pretjerano teško pobijati nacionalne i europske naloge izdane protiv njih.

69

Konkretno, iz točke 70. presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456) proizlazi da protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga u državi članici izdavanja mora postojati mogućnost podnošenja pravnog lijeka koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite. Međutim, kako bi dotična osoba mogla stvarno ostvarivati prava koja su joj dodijeljena Direktivom 2012/13, ona ih, osim nakon predaje pravosudnim tijelima izdavanja, mora uživati i od trenutka svojeg uhićenja u državi članici izvršenja.

70

U tom pogledu treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584, ona ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a.

71

Sustav europskog uhidbenog naloga uveden tom okvirnom odlukom temelji se na načelu uzajamnog priznavanja, koje i sâmo počiva na uzajamnom povjerenju među državama članicama da njihovi nacionalni pravni sustavi mogu pružiti odgovarajuću i stvarnu zaštitu temeljnih prava priznatih na razini Unije i osobito onih u Povelji (presude od 10. studenoga 2016., Özçelik, C‑453/16 PPU, EU:C:2016:860, t. 23. i navedena sudska praksa te od 9. listopada 2019., NJ (Državno odvjetništvo u Beču), C‑489/19 PPU, EU:C:2019:849, t. 27.).

72

U tom kontekstu, kad je europski uhidbeni nalog izdan radi uhićenja i predaje tražene osobe u drugoj državi članici s ciljem vođenja kaznenog progona, toj su osobi u prvoj fazi postupka morala biti osigurana postupovna jamstva i temeljna prava, čiju zaštitu mora jamčiti pravosudno tijelo države članice izdavanja, u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, osobito u okviru donošenja nacionalnog uhidbenog naloga (vidjeti u tom smislu presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 66. te od 9. listopada 2019., NJ (Državno odvjetništvo u Beču), C‑489/19 PPU, EU:C:2019:849, t. 33.).

73

Sud je tako već zaključio da sustav europskog uhidbenog naloga obuhvaća zaštitu postupovnih i temeljnih prava koja moraju biti zajamčena traženoj osobi na dvjema razinama, s obzirom na to da se na sudsku zaštitu na prvoj razini, prilikom donošenja nacionalne sudske odluke poput nacionalnog uhidbenog naloga, nadovezuje zaštita koja se mora osigurati na drugoj razini, prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga, do kojeg može doći, ovisno o slučaju, u kratkom roku nakon donošenja spomenute nacionalne sudske odluke (presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 67.; od 9. listopada 2019., NJ (Državno odvjetništvo u Beču), C‑489/19 PPU, EU:C:2019:849, t. 34. i od 12. prosinca 2019., Parquet général du Grand‑Duché de Luxembourg i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 59.).

74

Budući da se izdavanjem europskog uhidbenog naloga može ugroziti pravo na slobodu osobe o kojoj je riječ, priznato člankom 6. Povelje, ta zaštita podrazumijeva donošenje odluke koja ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite u najmanju ruku na jednoj od dviju razina te zaštite (presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 68. i od 12. prosinca 2019., Parquet général du Grand‑Duché de Luxembourg i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 60.).

75

Konkretno, druga razina zaštite prava osobe o kojoj je riječ podrazumijeva da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog provjerava jesu li ispunjene pretpostavke za to izdavanje te na objektivan način provjerava proporcionalnost tog izdavanja, uzimajući u obzir sve elemente koji idu na teret osobi o kojoj je riječ kao i one koji joj idu u korist, pri čemu ne smije biti izloženo riziku vanjskih uputa, osobito onih izvršne vlasti (presuda od 12. prosinca 2019., Parquet général du Grand‑Duché de Luxembourg i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 61. i navedena sudska praksa).

76

Valja dodati da je, kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točki 81. svojeg mišljenja, Okvirna odluka 2002/584 dio globalnog sustava jamstava djelotvorne sudske zaštite predviđenih drugim propisima Unije, među kojima se nalazi i Direktiva 2012/13, donesenima u okviru pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, čiji je cilj omogućiti osobi traženoj na temelju europskog uhidbenog naloga izvršavanje njezinih prava.

77

Međutim, kao što je to već istaknuto u točki 61. ove presude, osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog, koji je izdan radi kaznenog progona, od trenutka predaje tijelima države članice izdavateljice tog naloga stječe svojstvo „okrivljenika” u smislu Direktive 2012/13 i time uživa sva prava povezana s tim svojstvom predviđena u člancima 4., 6. i 7. te direktive, tako da ona može pripremiti svoju obranu i osigurava joj se pravičnost postupka, u skladu s ciljevima navedene direktive.

78

Usto, što se tiče razdoblja koje prethodi predaji osobe na koju se odnosi takav europski uhidbeni nalog nadležnim tijelima države članice izdavanja, valja istaknuti, s jedne strane, da se člankom 8. stavkom 1. točkama (d) i (e) Okvirne odluke 2002/584 predviđa da europski uhidbeni nalog mora sadržavati informacije o prirodi i pravnom opisu kaznenog djela kao i o opisu okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe. Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 79. svojeg mišljenja, te informacije u biti odgovaraju onima iz članka 6. Direktive 2012/13.

79

S druge strane, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ne zahtijeva da se pravo na pravni lijek predviđeno zakonodavstvom države članice izdavanja protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga u svrhu kaznenog progona može ostvariti prije predaje dotične osobe nadležnim tijelima te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2019., Parquet général du Grand‑Duché de Luxembourg i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 69. do 71.).

80

Nikakva povreda prava na djelotvornu sudsku zaštitu ne može stoga proizlaziti iz same okolnosti da je osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu kaznenog progona obaviještena o pravnim sredstvima dostupnima u državi članici izdavanja i da je dobila pristup spisu predmeta tek nakon svoje predaje nadležnim tijelima države članice izdavanja.

81

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da ispitivanje trećeg i četvrtog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi utjecao na valjanost Okvirne odluke 2002/584 s obzirom na članke 6. i 47. Povelje.

82

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: