–

za osobu TP, V. Grévy, avocat,

–

za Institut des Experts en Automobiles, P. Botteman i R. Molders‑Pierre, avocats,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck, M. Jacobs i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i T. Machovičová, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier i L. Armati, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 49. UFEU‑a i Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. (SL 2013., L 354, str. 132.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe TP i Instituta des Experts en Automobiles (u daljnjem tekstu: IEA) povodom činjenice da osoba TP u Belgiji obavlja profesiju procjenitelja za motorna vozila.

3

U uvodnoj izjavi 11. Direktive 2005/36 navodi se, među ostalim, da namjena te direktive nije uplitanje u legitimni interes država članica da spriječe da njihovi državljani izbjegnu provedbu nacionalnog prava koje se odnosi na profesije.

4

Članak 3. stavak 1. te direktive propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

5

Glava II. navedene direktive, naslovljena „Sloboda pružanja usluga”, obuhvaća članke 5. do 9. Članak 5., naslovljen „Načelo slobode pružanja usluga”, određuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe prava [Unije] te članke 6. i 7. ove Direktive, države članice ne smiju ni zbog kojeg razloga koji se odnosi na stručne kvalifikacije ograničavati slobodu pružanja usluga u drugoj državi članici:

2.   Odredbe iz ovog poglavlja primjenjuju se samo kad pružatelj usluga odlazi na državno području države članice domaćina privremeno ili povremeno obavljati profesiju iz stavka 1.

Privremena i povremena priroda pružanja usluga procjenjuje se za svaki slučaj posebno pri čemu posebno treba voditi računa o njezinu trajanju, učestalosti, redovitosti i stalnosti.

3.   Kad se pružatelj usluga seli, na njega se primjenjuju pravila stručne, zakonske ili administrativne prirode koja su izravno povezana sa stručnim kvalifikacijama, npr. s definicijom profesije, korištenjem profesionalnih naziva i s težom povredom pravila struke koja je izravno i posebno povezana sa zaštitom potrošača i sigurnošću, te s disciplinskim odredbama koje se primjenjuju u državi članici domaćinu na stručnjake koji obavljaju istu profesiju u toj državi članici.”

6

Članak 6. te direktive, naslovljen „Izuzeća”, u prvom stavku točki (a) propisuje:

„Država članica domaćin će u skladu s člankom 5. stavkom 1. izuzeti pružatelje usluga koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici od zahtjeva koje postavlja stručnjacima koji imaju poslovni nastan na njezinu državnom području koji se odnose na:

7

U skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2005/36, države članice mogu zahtijevati da pružatelj usluga, kad se prvi put seli iz jedne države članice u drugu da bi pružao usluge, unaprijed obavijesti nadležno tijelo u državi članici domaćinu. Takva prijava mora se jedanput godišnje produljiti ako pružatelj usluga u toj godini namjerava privremeno ili povremeno pružati usluge u toj državi članici.

8

U Belgiji su status i prava i obveze procjenitelja za motorna vozila uređeni putem loi du 15 mai 2007 relative à la reconnaissance et à la protection de la profession d’expert en automobiles et créant un Institut des experts en automobiles (Zakon od 15. svibnja 2007. o priznavanju i zaštiti procjenitelja za motorna vozila i osnivanju Instituta procjenitelja za motorna vozila) (Moniteur belge od 2. lipnja 2007., str. 28087.), kako je izmijenjen s loi du 6 octobre 2011 (Zakon od 6. listopada 2011.) (Moniteur belge od 10. studenoga 2011., str. 67853.)) (u daljnjem tekstu: Zakon od 15. svibnja 2007.).

9

U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom 2. podtočkom (b) Zakona od 15. svibnja 2007., svojstvo člana IEA‑a dodjeljuje se svakoj fizičkoj osobi koja se želi nastaniti u Belgiji kao procjenitelj za motorna vozila i to zahtijeva, ako predoči potvrdu o kompetenciji ili dokaz o formalnoj osposobljenosti koju je izdala država članica Europske unije. Točka 6. članka 5. stavka 1. tog zakona dodaje da dotična osoba mora biti upisana na popis punopravnih članova IEA‑e.

10

U članku 6. navedenog zakona određuje se:

„U slučaju da u okviru slobode pružanja usluga državljani država članica Unije […] prvi put odlaze na državno područje Belgije privremeno ili povremeno obavljati profesiju procjenitelja za motorna vozila, o tome trebaju unaprijed obavijestiti nadležnu komoru vijeća [IEA‑a] pisanom prijavom u skladu s člankom 9. [stavkom 1.] Zakona od 12. veljače 2008. o uspostavljanju […] općeg okvira za priznavanje stručnih kvalifikacija [EU‑a]. […]”

11

Direktiva 2005/36 prenesena je u belgijsko pravo putem loi du 12 février 2008 instaurant un cadre général pour la reconnaissance des qualifications professionnelles UE (Zakon od 12. veljače 2008. o uspostavljanju općeg okvira za priznavanje stručnih kvalifikacija EU‑a) (Moniteur belge od 2. travnja 2008., str. 17886., u daljnjem tekstu: Zakon od 12. veljače 2008.).

12

Glava II. tog zakona, naslovljena „Sloboda pružanja usluga”, obuhvaća članke 6. do 11. Članak 6. tog zakona određuje:

„Odredbe ovog poglavlja primjenjuju se samo kad pružatelj usluga odlazi na državno područje Belgije privremeno ili povremeno obavljati profesiju iz članka 7. [stavka 1.].

Privremena i povremena priroda pružanja usluga procjenjuje se za svaki slučaj posebno, pri čemu osobito treba voditi računa o njezinu trajanju, učestalosti, redovitosti i stalnosti.”

13

Članak 9. istog zakona uređuje sustav prethodnog prijavljivanja, u skladu s člankom 7. Direktive 2005/36.

14

Osoba TP dugi se niz godina bavila profesijom procjenitelja za motorna vozila u Belgiji. Od 28. siječnja 2014. rezident je na području Velikog Vojvodstva Luksemburga i ondje obavlja istu profesiju.

15

Sud koji je uputio zahtjev navodi da iz elemenata koje je dostavila osoba TP proizlazi da se, iako je od tog datuma izvršila nekoliko zadataka u Belgiji, većina njezine profesionalne djelatnosti trenutačno odvija izvan belgijskog državnog područja, tako da se profesionalna djelatnost koju obavlja u Belgiji može kvalificirati kao „pomoćna”.

16

U rujnu 2015. IEA je pozvala osobu TP da se uvrsti na popis članova IEA‑a kako bi se uredio njezin položaj u Belgiji.

17

Osoba TP odbila je podnijeti takav zahtjev i, s obzirom na to da, prema njezinim navodima, obavlja nekoliko procjena u Belgiji, zatražila je da je se uvrsti na popis privremenih i povremenih procjenitelja za motorna vozila, predviđen člankom 9. Zakona od 12. veljače 2008.

18

IEA smatra da osoba TP, time što obavlja profesiju procjenitelja za motorna vozila u Belgiji a da nije član IEA‑e, obavlja nezakonitu i nelojalnu djelatnost. Stoga je tužila osobu TP pred tribunalom de commerce du Hainaut (Trgovački sud u Hainautu, Belgija), kako bi joj se zabranila upotreba stručnog naziva procjenitelja za motorna vozila i obavljanje te profesije u Belgiji.

19

Osoba TP je pak od istog suda protuzahtjevom zatražila da na temelju članka 6. Zakona od 15. svibnja 2007. naloži njezino uvrštenje na popis privremenih i povremenih procjenitelja za motorna vozila.

20

Presudom od 29. studenoga 2017. tribunal de commerce du Hainaut (Trgovački sud u Hainautu) prihvatio je IEA‑in zahtjev i odbio protuzahtjev osobe TP. Osoba TP 15. veljače 2018. podnijela je žalbu na tu presudu pred sudom koji je uputio zahtjev.

21

Presudom od 3. prosinca 2019. sud koji je uputio zahtjev proglasio je žalbu osobe TP dopuštenom te je, na temelju dokumenata koje je osoba TP dostavila, presudio da ona ima poslovni nastan u Luksemburgu u smislu članaka 16. do 19. Direktive 2005/36.

22

Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da sumnja u usklađenost tumačenja izraza „privremeni i povremeni” iz članka 6. Zakona od 15. svibnja 2007., kako ga zastupa IEA, prema kojem bi prethodno obavljanje stalne i redovite djelatnosti u jednoj državi članici bilo prepreka priznavanju privremenog i povremenog obavljanja iste djelatnosti u toj državi članici, nakon što je zainteresirana osoba imala poslovni nastan u drugoj državi članici. Osoba TP bavila se djelatnošću koju je u Belgiji obavljala tijekom više od 25 godina.

23

Osim toga, navedeni sud smatra da privremenu prirodu pružanja usluga ne treba ocjenjivati samo s obzirom na trajanje te usluge, nego i na njezinu učestalost, redovitost i stalnost. Iz toga zaključuje da određeno ponavljanje načelno ne predstavlja prepreku priznavanju privremene prirode neke djelatnosti. Nadalje, privremena priroda pružanja usluga ne isključuje mogućnost da dotična osoba u državi članici u kojoj pruža svoje usluge raspolaže određenom infrastrukturom poput ureda.

24

Cour d’appel de Mons (Žalbeni sud u Monsu, Belgija) stoga je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Uvodno valja podsjetiti na to da, iako se u tekstu prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev Sud poziva da odluči o usklađenosti odredbe unutarnjeg prava s pravom Unije, ništa ne sprečava Sud da tom sudu dade koristan odgovor pružajući mu odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti unutarnjeg prava s pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2020., CTT – Correios de Portugal, C‑661/18, EU:C:2020:335, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

26

Što se tiče glavnog postupka, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da osoba TP zakonito ima poslovni nastan u Luksemburgu i ondje obavlja zanimanje procjenitelja za motorna vozila. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev poziva se na „zadatke” koje je osoba TP obavila u više država članica, među ostalim na državnom području Kraljevine Belgije, što podrazumijeva njezin fizički odlazak u tu državu članicu kako bi ondje obavljala svoju profesiju.

27

Iz toga slijedi, s jedne strane, da je takvo pružanje usluga obuhvaćeno člankom 5. Direktive 2005/36, čiji stavak 1. točka (a) propisuje načelo prema kojem države članice ne smiju ni zbog kojeg razloga koji se odnosi na stručne kvalifikacije ograničavati slobodu pružanja usluga ako pružatelj usluga ima zakonit poslovni nastan u drugoj državi članici radi obavljanja iste profesije u toj državi. U tom pogledu stavak 2. tog članka pojašnjava da se odredbe glave II. Direktive 2005/36 primjenjuju samo kad pružatelj usluga odlazi na državno područje države članice domaćina, u smislu te odredbe, privremeno ili povremeno obavljati profesiju.

28

S druge strane, s obzirom na to da su okolnosti glavnog predmeta obuhvaćene glavom II. Direktive 2005/36, koja sadržava njezin članak 5., ne primjenjuje se članak 16. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.), suprotno tvrdnjama nizozemske vlade u svojim pisanim očitovanjima podnesenima Sudu. Naime, u skladu s člankom 17. točkom 6. te direktive, njezin članak 16. ne primjenjuje se na pitanja iz glave II. Direktive 2005/36, kao ni na zahtjeve koji su na snazi u državi članici u kojoj se pruža usluga, kojima se obavljanje djelatnosti ograničava na određenu struku (presuda od 17. prosinca 2015., X‑Steuerberatungsgesellschaft, C‑342/14, EU:C:2015:827, t. 36.).

29

S obzirom na ta pojašnjenja, valja razumjeti da svojim pitanjima, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 2. Direktive 2005/36 tumačiti na način da mu se protivi propis države članice domaćina, u smislu te odredbe, koji, kako ga tumače nadležna tijela te države članice, ne dopušta stručnjaku s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da privremeno ili povremeno obavlja svoju profesiju na državnom području države domaćina, zato što je taj stručnjak u prošlosti imao poslovni nastan u toj državi članici, zato što se usluge koje pruža u određenoj mjeri ponavljaju ili zato što u navedenoj državi članici raspolaže infrastrukturom kao što je ured.

30

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je protumačiti članak 5. stavak 2. Direktive 2005/36 i, konkretno, pojam obavljanja profesije „privremeno i povremeno” u državi članici domaćinu, koji se nalazi u toj odredbi, s obzirom na sudsku praksu Suda o slobodi pružanja usluga iz članka 56. UFEU‑a.

31

U tom je pogledu Sud već presudio da treba razlikovati područja primjene slobode pružanja usluga i slobode poslovnog nastana. U tu je svrhu važno utvrditi ima li gospodarski subjekt poslovni nastan u državi članici u kojoj nudi predmetnu uslugu ili nema. Ako ima poslovni nastan u državi članici u kojoj nudi tu uslugu, ulazi u područje primjene slobode poslovnog nastana, kako je utvrđena u članku 49. UFEU‑a. Naprotiv, ako gospodarski subjekt nema poslovni nastan u državi članici odredišta, tada je on prekogranični pružatelj usluga koji je obuhvaćen načelom slobodnog pružanja usluga (presuda od 22. studenoga 2018., Vorarlberger Landes- und Hypothekenbank, C‑625/17, EU:C:2018:939, t. 34. i navedena sudska praksa).

32

Pod pojmom „poslovni nastan” u smislu odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobodu poslovnog nastana podrazumijeva se stvarno izvođenje gospodarske djelatnosti preko stalne poslovne jedinice u državi članici domaćinu na neodređeno vrijeme. Posljedično, pojam poslovnog nastana pretpostavlja stvarni nastan predmetnog društva u toj državi članici i stvarno obavljanje gospodarske djelatnosti u njoj (presuda od 22. studenoga 2018., Vorarlberger Landes- und Hypothekenbank, C‑625/17, EU:C:2018:939, t. 35. i navedena sudska praksa).

33

Osim toga, valja pojasniti da osoba može imati poslovni nastan u smislu odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobodu poslovnog nastana u više država članica, osobito stvaranjem drugog mjesta poslovanja (presuda od 30. studenoga 1995., Gebhard, C‑55/94, EU:C:1995:411, t. 24. i navedena sudska praksa).

34

Kad se, međutim, pružatelj usluge premjesti u državu članicu različitu od one u kojoj ima poslovni nastan, odredbe poglavlja UFEU‑a koje se odnosi na usluge, a pogotovo članak 57. treći podstavak UFEU‑a, propisuju da će svoju djelatnost ondje obavljati na privremenoj osnovi (presuda od 22. studenoga 2018., Vorarlberger Landes- und Hypothekenbank, C‑625/17, EU:C:2018:939, t 36. i navedena sudska praksa).

35

Prema sudskoj praksi Suda, pojam „usluga” u smislu UFEU‑a može obuhvatiti vrlo različite usluge, uključujući one koje gospodarski subjekt s poslovnim nastanom u državi članici pruža više ili manje učestalo ili redovito, čak i tijekom duljeg razdoblja, osobama s poslovnim nastanom u drugoj državi članici ili više njih. Nijedna odredba UFEU‑a ne omogućava da se apstraktno odredi trajanje ili učestalost nakon kojeg se pružanje usluge ili određene vrste usluga u drugoj državi članici više ne može smatrati pružanjem usluga u smislu UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. prosinca 2003., Schnitzer, C‑215/01, EU:C:2003:662, t. 30. i 31. i od 10. svibnja 2012., Duomo Gpa i dr., C‑357/10 do C‑359/10, EU:C:2012:283, t. 32.).

36

Osim toga, Sud je ocijenio da činjenica da je riječ o privremenoj prirodi pružanja usluga ne isključuje mogućnost da pružatelj usluge u državi članici domaćinu raspolaže određenom infrastrukturom (uključujući pisarnicu, ured ili radni prostor), ako je ta infrastruktura potrebna za pružanje usluge o kojoj je riječ (presuda od 30. studenoga 1995., Gebhard, C‑55/94, EU:C:1995:411, t. 27.).

37

Na prethodna pitanja potrebno je odgovoriti uzimajući u obzir ta razmatranja.

38

Kao prvo, u situaciji u kojoj stručnjak s poslovnim nastanom u državi članici odlazi na državno područje države članice domaćina, u kojoj je u prošlosti imao poslovni nastan, kako bi ondje od tada obavljao svoju profesiju samo privremeno ili povremeno, nadležna tijela te države članice imaju pravo, kao što to potvrđuje uvodna izjava 11. Direktive 2005/36, nadzirati istinitost tvrdnji navedenog stručnjaka kako bi se uvjerila u to da ne pokušava izbjeći provedbu nacionalnog prava koje se odnosi na profesije.

39

Osim toga, u takvoj situaciji ni iz članaka 56. i 57. UFEU‑a ni iz članka 5. stavka 2. Direktive 2005/36 ni iz sudske prakse Suda navedene u točkama 31. do 36. ove presude ne proizlazi da sama činjenica da je stručnjak u prošlosti imao poslovni nastan u državi članici domaćinu može spriječiti da prilikom izvršavanja slobode pružanja usluga on obavlja svoju profesiju u potonjoj državi članici u koju odlazi iz države članice u kojoj trenutačno ima poslovni nastan.

40

Kao drugo, iz sudske prakse navedene u točki 35. ove presude proizlazi da činjenica da se usluge koje u državi članici domaćinu pruža stručnjak s poslovnim nastanom u drugoj državi članici u određenoj mjeri ponavljaju ne sprečava da ih se kvalificira kao usluge koje se pružaju „privremeno ili povremeno” u državi članici domaćinu u smislu članka 5. stavka 2. Direktive 2005/36.

41

Kao treće, iz sudske prakse navedene u točki 36. ove presude proizlazi da činjenica da u toj situaciji stručnjak u državi članici domaćinu raspolaže određenom infrastrukturom, kao što je ured, ne predstavlja sama po sebi prepreku takvoj kvalifikaciji usluga koje pruža u državi članici domaćinu.

42

Naposljetku, valja podsjetiti na to da su, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2005/36, pružatelji usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici iz članka 5. te direktive izuzeti od zahtjeva koji se nalažu stručnjacima s poslovnim nastanom na državnom području države članice domaćina, a posebno u vezi s odobrenjem, registracijom ili članstvom u strukovnoj organizaciji ili tijelu, pri čemu ta država članica može samo predvidjeti automatsku privremenu registraciju ili pro forma članstvo u takvim strukovnim organizacijama ili tijelima, kako bi olakšala primjenu disciplinskih odredbi, u skladu s člankom 5. stavkom 3. navedene direktive, a osobito pod uvjetom da registracija odnosno članstvo ni na koji način ne odlažu ili kompliciraju pružanje usluga.

43

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 2. Direktive 2005/36 treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice domaćina u smislu te odredbe koji, kako ga tumače nadležna tijela te države članice, ne dopušta da stručnjak s poslovnim nastanom u drugoj državi članici privremeno i povremeno obavlja svoju profesiju na državnom području države članice domaćina, zato što je taj stručnjak u prošlosti imao poslovni nastan u toj državi članici, zato što se usluge koje pruža u određenoj mjeri ponavljaju ili zato što u navedenoj državi članici raspolaže infrastrukturom kao što je ured.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 5. stavak 2. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija, kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013., treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice domaćina u smislu te odredbe koji, kako ga tumače nadležna tijela te države članice, ne dopušta da stručnjak s poslovnim nastanom u drugoj državi članici privremeno i povremeno obavlja svoju profesiju na državnom području države članice domaćina, zato što je taj stručnjak u prošlosti imao poslovni nastan u toj državi članici, zato što se usluge koje pruža u određenoj mjeri ponavljaju ili zato što u navedenoj državi članici raspolaže infrastrukturom kao što je ured.