–

za litavsku vladu, V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i E. Samoilova, u svojstvu agenata,

–

za norvešku vladu, I. Meinich i K. S. Borge, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, L. Armati, A. Steiblytė, S. L. Kalėda i H. Støvlbæk, a zatim L. Armati, A. Steiblytė i S. L. Kalėda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. i članka 10. točke (b) Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravak SL 2014., L 305, str. 115.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. (SL 2013., L 354, str. 132. i ispravak SL 2018., L 56, str. 66.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36), članaka 45. i 49. UFEU‑a i članka 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe BB i Lietuvos Respublikos sveikatos apsaugos ministerija (Ministarstvo zdravstva Republike Litve) (u daljnjem tekstu: Ministarstvo zdravstva) zbog njegova odbijanja da prizna stručne kvalifikacije osobi BB.

3

Članak 1. Direktive 2005/36, naslovljen „Svrha”, u prvom stavku određuje:

„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (dalje u tekstu ‚država članica domaćin’) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama (dalje u tekstu ‚matična država članica’), koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.”

4

Člankom 4. te direktive, naslovljenim „Učinci priznavanja”, određuje se:

„1.   Priznavanjem stručnih kvalifikacija država članica domaćin omogućava korisniku pristup profesiji za koju je osposobljen u matičnoj državi članici kao i obavljanje te profesije pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane.

2.   Za potrebe ove Direktive, profesija koju podnositelj zahtjeva želi obavljati u državi članici domaćinu je profesija za koju je podnositelj osposobljen u matičnoj državi članici, pod uvjetom da su djelatnosti koje ona obuhvaća usporedive.

[…]”

5

Članak 4.f Direktive 2005/36, naslovljen „Djelomičan pristup”, u stavku 6. navodi da se taj članak ne primjenjuje na stručnjake čije se stručne kvalifikacije automatski priznaju u skladu s poglavljima II., III. i III.a glave III. te direktive.

6

Članak 10. točka (b) navedene direktive, naslovljen „Područje primjene”, koji se nalazi u poglavlju I. njezine glave III., koje se odnosi na „[o]pći sustav prepoznavanja dokaza o osposobljenosti”, propisuje:

„Ovo se poglavlje odnosi na sve profesije koje nisu obuhvaćene poglavljima II. i III. ove glave, te u sljedećim slučajevima kad podnositelj zahtjeva zbog posebnih i izvanrednih razloga ne ispunjava uvjete utvrđene u tim poglavljima:

[…]

7

U poglavlju III. glave III. Direktive 2005/36, koje se odnosi na „[p]riznavanje na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja”, njezin članak 21., pod naslovom „Načelo automatskog priznavanja”, u stavku 1. prvom podstavku određuje:

„Svaka država članica priznaje dokaze o formalnoj osposobljenosti za liječnike, koji omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista, kao i dokaze o formalnoj osposobljenosti za medicinske sestre za opću zdravstvenu njegu, doktore dentalne medicine, specijaliste dentalne medicine, veterinare, farmaceute i arhitekte, navedene u točkama 5.1.1., 5.1.2., 5.2.2., 5.3.2., 5.3.3., 5.4.2., 5.6.2. i 5.7.1. Priloga V., koji zadovoljavaju minimalne uvjete osposobljavanja iz članaka 24., 25., 31., 34., 35., 38., 44. i 46. te u svrhu pristupa profesionalnim djelatnostima i njihovom obavljanju priznaje tim dokazima na svom državnom području jednaku valjanost kao i dokazima o formalnoj osposobljenosti koje sama izdaje.”

8

Članak 23. te direktive, naslovljen „Stečena prava”, u stavku 1. propisuje:

„Ne dovodeći u pitanje stečena prava specifična za određene profesije, u slučaju kada dokazi o formalnoj osposobljenosti za liječnike, koji omogućuju pristup profesionalnim djelatnostima liječnika s osnovnom osposobljenošću i liječnika specijalista, kao i dokazi o formalnoj osposobljenosti za medicinske sestre za opću zdravstvenu njegu, doktore dentalne medicine, specijaliste dentalne medicine, veterinare, primalje i farmaceute koje posjeduju državljani država članica, ne udovoljavaju svim uvjetima osposobljavanja iz članaka 24., 25., 31., 34., 35., 38., 40. i 44., svaka država članica priznaje dovoljnima dokaze o formalnoj osposobljenosti koje su izdale te države članice, ako oni potvrđuju uspješno završeno osposobljavanje koje je započelo prije referentnog datuma iz točaka 5.1.1., 5.1.2., 5.2.2., 5.3.2., 5.3.3., 5.4.2., 5.5.2. i 5.6.2. Priloga V., te ako je uz njih priložena potvrda u kojoj se navodi da su osobe kojima je izdana učinkovito i zakonito obavljale djelatnost o kojoj je riječ najmanje tri godine za redom, unutar pet godina prije njezinog izdavanja.”

9

Osoba BB završila je u Ujedinjenoj Kraljevini četverogodišnji studij farmacije i 18. srpnja 2013. stekla magistarsku diplomu iz farmacije. Tijekom 26 tjedana (6 mjeseci) odradila je pripravnički staž u ljekarni, koji je pozitivno ocijenjen i odgovarajuće priznat.

10

U Ujedinjenoj Kraljevini pravo obavljanja djelatnosti farmaceuta ostvaruje se nakon četiri godine studija i nakon dvanaest mjeseci stručnog pripravničkog staža. Međutim, osoba BB nije ispunila dvanaest mjeseci stručnog pripravničkog staža koji se zahtijevaju u toj državi članici za stjecanje farmaceutskih kvalifikacija jer se morala vratiti u Litvu zbog osobnih razloga.

11

Studijų kokybės vertinimo centras (Centar za procjenu kvalitete u visokom obrazovanju, Litva) izdao je 23. srpnja 2014. potvrdu kojom se priznaje jednakovrijednost diplome osobe BB s magistarskom diplomom koja se izdaje u Litvi po završetku integriranog studija farmacije. Taj centar za procjenu naveo je da ta potvrda ne podrazumijeva priznavanje stručnih kvalifikacija jer su takva priznavanja u isključivoj nadležnosti Ministarstva zdravlja.

12

Osoba BB zatražila je 6. kolovoza 2014. priznavanje svojih kvalifikacija od navedenog ministarstva. Ono je istaknulo da su dokumenti osobe BB dokazivali njezino akademsko obrazovanje, ali ne i njezine stručne kvalifikacije jer nije bilo jasno u kojoj državi članici mora odraditi preostalih šest mjeseci stručnog pripravničkog staža.

13

U rujnu 2014. Lietuvos sveikatos mokslų universiteto rektorius (rektor Sveučilišta zdravstvenih znanosti Litve) odlukom je dopustio osobi BB pohađanje studija te je ona sklopila sporazum s tim sveučilištem na temelju kojeg je odradila dodatnih šest mjeseci pripravničkog staža u farmaciji. Navedeno sveučilište 27. svibnja 2015. izdalo joj je potvrdu o izvršenju tog pripravničkog staža.

14

Osoba BB podnijela je Valstybinė vaistų kontrolės tarnybi (Državna agencija za nadzor lijekova, Litva) pri Ministarstvu zdravstva zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje farmaceutske djelatnosti. U tu svrhu, priložila je potvrdu navedenu u prethodnoj točki. Dana 1. lipnja 2015. ta agencija obavijestila je osobu BB da za dobivanje te dozvole mora predočiti dokument koji bi potvrđivao priznavanje stručnih kvalifikacija u Litvi. Osoba BB 9. lipnja 2015. ponovno je podnijela zahtjev za priznavanje stručnih kvalifikacija pri Ministarstvu zdravstva, pri čemu je priložila, među ostalim, potvrdu navedenu u točki 13. ove presude.

15

Dana 3. srpnja 2015. navedena agencija okončala je ispitivanje zahtjeva osobe BB a da nije izdala zatraženu dozvolu za obavljanje farmaceutske djelatnosti.

16

Odlukom br. V-902 od 24. srpnja 2017. Ministarstvo zdravstva odbilo je priznati stručne kvalifikacije osobe BB te ju je o tome obavijestilo dopisom od 28. srpnja 2017. U toj odluci navedeno je da osoba BB nije stekla stručne kvalifikacije farmaceuta u državi članici Europske unije.

17

Osoba BB pobijala je navedenu odluku pred žalbenim vijećem, koje ju je odlukom od 13. rujna 2017. potvrdilo. To je vijeće svoju odluku obrazložilo činjenicom da se Direktiva 2005/36 i, prema tome, nacionalni zakon kojim je ona provedena primjenjuje samo na osobe koje su stekle stručne kvalifikacije u nekoj drugoj državi članici, različitoj od države članice domaćina, i imaju dokaz o formalnoj osposobljenosti.

18

Osoba BB pobijala je odluke Ministarstva zdravlja i žalbenog vijeća pred Vilniaus apygardos administracinis teismasom (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva). Presudom od 27. veljače 2018. taj sud odbio je tužbu osobe BB kao neosnovanu.

19

Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve) podnesena je žalba protiv navedene presude.

20

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, osoba BB ispunjavala je uvjete koje pravo Ujedinjene Kraljevine zahtijeva za stjecanje stručnih kvalifikacija farmaceuta, to jest pohađala je stručno osposobljavanje u trajanju od četiri godine te je obavila ukupno dvanaest mjeseci pripravničkog staža u ljekarnama, odnosno šest mjeseci u Ujedinjenoj Kraljevini i šest mjeseci u Republici Litvi. Stoga, da je osoba BB sve te uvjete ispunila samo u jednoj državi članici, odnosno Ujedinjenoj Kraljevini, dobila bi dokaz o formalnoj osposobljenosti farmaceuta koji bi, na temelju načela automatskog priznavanja iz članka 21. Direktive 2005/36, bio priznat u Litvi.

21

Budući da se osoba BB ne može pozivati na sustav automatskog priznavanja predviđen člankom 21. Direktive 2005/36, iako u biti ispunjava uvjete stručnih kvalifikacija predviđene u njezinu članku 44., valja utvrditi treba li članak 10. točku (b) navedene direktive tumačiti na način da se primjenjuje u slučaju kada zainteresirana osoba nije dobila dokaz o formalnoj osposobljenosti farmaceuta, iako je u praksi ispunila uvjete koji su se tražili za dobivanje stručnih kvalifikacija ne samo u jednoj nego u više država članica, među kojima i u državi članici domaćinu. Sud koji je uputio zahtjev smatra da također valja utvrditi treba li u tom slučaju odredbe glave III. poglavlja I. Direktive 2005/36 tumačiti na način da su tijela nadležna u području priznavanja kvalifikacija dužna ocijeniti sadržaj svih dokumenata koje je podnijela zainteresirana osoba, kojima se mogu potvrditi njezine stručne kvalifikacije, kao i sukladnost osposobljavanja koje potvrđuju s uvjetima potrebnima za stjecanje stručne kvalifikacije u državi članici domaćinu i, ako je tako, primijeniti kompenzacijske mjere.

22

Budući da se opći sustav priznavanja predviđen Direktivom 2005/36 primjenjuje samo u određenim slučajevima, sud koji je uputio zahtjev usto pita može li osoba BB zahtijevati priznavanje svojih stručnih kvalifikacija pozivajući se na članke 45. i 49. UFEU‑a kao i na članak 15. Povelje.

23

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2005/36, osobito njezin članak 1. i članak 10. točku (b), tumačiti na način da se primjenjuje u situaciji u kojoj osoba koja zahtijeva priznavanje stručnih kvalifikacija u državi članici domaćinu nije stekla dokaze o formalnoj osposobljenosti koji potvrđuju njezine stručne kvalifikacije u drugoj državi članici i, u slučaju potvrdnog odgovora, treba li odredbe glave III. poglavlja I. te direktive tumačiti na način da tijela nadležna u području priznavanja stručnih kvalifikacija moraju ocijeniti sadržaj svih dokumenata koje je podnijela zainteresirana osoba, a kojima se mogu dokazati njezine stručne kvalifikacije stečene u više država članica, te sukladnost osposobljavanja koje potvrđuju sa zahtjevima koje država članica domaćin predviđa za stjecanje stručnih kvalifikacija i, prema potrebi, primijeniti kompenzacijske mjere.

25

U tom pogledu valja istaknuti da, što se tiče cilja Direktive 2005/36, iz njezinih članaka 1. i 4. proizlazi da je osnovni cilj međusobnog priznavanja da se nositelju stručne kvalifikacije koja mu daje pristup reguliranoj profesiji u njegovoj matičnoj državi članici omogući da u državi članici domaćinu pristupi istoj profesiji za koju je osposobljen u matičnoj državi članici kao i da obavlja tu profesiju pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane (presuda od 16. travnja 2015., Angerer, C‑477/13, EU:C:2015:239, t. 36.).

26

Prema tome, međusobno priznavanje stručnih kvalifikacija iz navedene direktive pretpostavlja da podnositelj zahtjeva ima formalnu osposobljenost koja ga u matičnoj državi članici kvalificira za obavljanje regulirane profesije.

27

To vrijedi bez obzira na sustav priznavanja stručnih kvalifikacija, odnosno opći sustav prepoznavanja, u smislu glave III. poglavlja I. Direktive 2005/36, ili automatski sustav priznavanja u smislu njezine glave III. poglavlja II., III. i III.a.

28

Iz toga slijedi da članak 10. Direktive 2005/36, koji definira područje primjene općeg sustava priznavanja dokaza o formalnoj osposobljenosti propisanog u poglavlju I. glave III. te direktive, ne može, na temelju točke (b) navedene direktive, naložiti državi članici domaćinu, a da se ne povrijedi cilj navedene direktive, da ispita dokaze o formalnoj osposobljenosti podnositelja zahtjeva koji ne posjeduje kvalifikacije koje su nužne za obavljanje profesije farmaceuta u svojoj matičnoj državi članici (vidjeti po analogiji presudu od 16. travnja 2015., Angerer, C‑477/13, EU:C:2015:239, t. 24. i 37.).

29

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2005/36, osobito njezin članak 1. i članak 10. točku (b), treba tumačiti na način da se ne primjenjuje u situaciji u kojoj osoba koja zahtijeva priznavanje stručnih kvalifikacija nije stekla formalne dokaze o stručnim kvalifikacijama koje je u matičnoj državi članici kvalificiraju za obavljanje regulirane profesije.

30

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 45. i 49. UFEU‑a kao i članak 15. Povelje tumačiti na način da su – u situaciji u kojoj zainteresirana osoba ne raspolaže dokazima koji potvrđuju njezine stručne kvalifikacije farmaceuta, u smislu Priloga V. točke 5.6.2. Direktive 2005/36, ali je stekla vještine vezane za tu profesiju, kako u matičnoj državi članici tako i u državi članici domaćinu – nadležna tijela potonje obvezna, prilikom odlučivanja o zahtjevu za priznavanje stručnih kvalifikacija, ocijeniti te vještine te ih usporediti s onima stečenima u državi članici domaćinu u svrhu pristupa profesiji farmaceuta.

31

Najprije valja podsjetiti na to da članak 15. stavak 2. Povelje, na temelju kojeg svaki građanin Unije može slobodno tražiti zaposlenje, raditi i ostvarivati pravo na poslovni nastan i pružanje usluga u svakoj državi članici, među ostalim, uređuje slobodno kretanje radnika, zajamčeno člankom 45. UFEU‑a, i slobodu poslovnog nastana, zajamčenu člankom 49. UFEU‑a (presuda od 8. svibnja 2019., PI, C‑230/18, EU:C:2019:383, t. 53.).

32

U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, prava priznata njome i koja su predviđena u Ugovorima ostvaruju se pod uvjetima i u granicama određenima tim Ugovorima. Stoga se tumačenje članka 15. stavka 2. Povelje u ovom slučaju podudara s tumačenjem članaka 45. i 49. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2013., Gardella, C‑233/12, EU:C:2013:449, t. 39.).

33

Iz toga slijedi da je dovoljno pozvati se na članke 45. i 49. UFEU‑a kako bi se odgovorilo na drugo pitanje.

34

Valja također podsjetiti na to da tijela države članice – kad odlučuju o zahtjevu za izdavanje odobrenja za obavljanje profesionalne djelatnosti koji je podnio državljanin Unije, a pristup kojoj, prema nacionalnom pravu, ovisi o posjedovanju određene diplome ili stručne kvalifikacije ili o razdoblju stručne prakse – moraju uzeti u obzir sve diplome, potvrde i druge dokaze kao i relevantno iskustvo dotične osobe, uspoređujući, s jedne strane, vještine potvrđene tim dokazima i iskustvom i, s druge strane, znanje i kvalifikacije koje zahtijeva nacionalno zakonodavstvo (presuda od 22. siječnja 2002., Dreessen, C‑31/00, EU:C:2002:35, t. 24. i navedena sudska praksa).

35

Budući da je ta sudska praksa samo sudski odraz načela svojstvenog temeljnim slobodama zajamčenima UFEU‑om, to načelo ne može izgubiti dio svoje pravne snage zbog činjenice da su donesene direktive o međusobnom priznavanju diploma (vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2002., Dreessen, C‑31/00, EU:C:2002:35, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

36

Naime, kao što to proizlazi iz članka 53. stavka 1. UFEU‑a, cilj je takvih direktiva olakšati međusobno priznavanje diploma, svjedodžbi i ostalih dokaza o formalnim kvalifikacijama utvrđivanjem pravila i zajedničkih kriterija koji, u mjeri u kojoj je to moguće, dovode do automatskog priznavanja tih diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnim kvalifikacijama. Nasuprot tomu, njihov cilj nije i ne mogu imati za učinak otežavanje priznavanja takvih diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnim kvalifikacijama u situacijama koje njima nisu obuhvaćene (vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2002., Dreessen, C‑31/00, EU:C:2002:35, t. 26.).

37

Ta se razmatranja osobito primjenjuju na Direktivu 2005/36, koja je donesena posebno na temelju članka 47. stavka 1. UEZ‑a (koji je postao članak 53. stavak 1. UFEU‑a).

38

Međutim, u situaciji poput one u glavnom postupku, koja, kao što to proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, ne ulazi u područje primjene Direktive 2005/36, predmetna država članica domaćin mora poštovati svoje obveze u području priznavanja stručnih kvalifikacija, kako su navedene u točki 34. ove presude, koje se primjenjuju na situacije obuhvaćene člankom 45. UFEU‑a i člankom 49. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 14. rujna 2000., Hocsman, C‑238/98, EU:C:2000:440, t. 21. i od 6. listopada 2015., Brouillard, C‑298/14, EU:C:2015:652, t. 46. i 54.).

39

Stoga, ako usporedno ispitivanje dokaza o formalnoj osposobljenosti dovede do utvrđenja da znanja i kvalifikacije potvrđeni stranim dokazom o formalnoj osposobljenosti odgovaraju onima koje zahtijevaju nacionalne odredbe, država članica domaćin obvezna je priznati da ti dokazi o formalnoj osposobljenosti ispunjavaju postavljene uvjete. Ako se, naprotiv, usporedbom utvrdi samo djelomično podudaranje znanja i kvalifikacija, ta država članica ima pravo zahtijevati da stranka dokaže da je stekla znanja i kvalifikacije koji nedostaju (presuda od 6. listopada 2015., Brouillard, C‑298/14, EU:C:2015:652, t. 57. i navedena sudska praksa).

40

U tom pogledu, na nadležnim je nacionalnim tijelima da procijene može li se pozivati na znanja stečena u državi članici domaćinu, u okviru, među ostalim, stručne prakse, da bi se ustanovilo posjedovanje znanja koja nedostaju (presuda od 6. listopada 2015., Brouillard, C‑298/14, EU:C:2015:652, t. 58. i navedena sudska praksa).

41

S druge strane, ako navedeno usporedno ispitivanje pokazuje bitne razlike između osposobljavanja podnositelja zahtjeva i osposobljenosti koja se zahtijeva u državi članici domaćinu, nadležna tijela mogu odrediti kompenzacijske mjere kako bi se pokrile te razlike (vidjeti osobito presudu od 2. prosinca 2010., Vandorou i dr., C‑422/09, C‑425/09 i C‑426/09, EU:C:2010:732, t. 72.).

42

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članke 45. i 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da – u situaciji u kojoj zainteresirana osoba ne raspolaže dokazima o kvalifikacijama farmaceuta, u smislu Priloga V. točke 5.6.2. Direktive 2005/36, ali je stekla vještine vezane za tu profesiju, kako u matičnoj državi članici tako i u državi članici domaćinu – nadležna tijela potonje moraju, prilikom odlučivanja o zahtjevu za priznavanje stručnih kvalifikacija, ocijeniti te vještine te ih usporediti s onima stečenima u državi članici domaćinu u svrhu pristupa profesiji farmaceuta. Ako te vještine odgovaraju onima koje zahtijevaju nacionalne odredbe države članice domaćina, ona ih mora priznati. Ako to usporedno ispitivanje pokaže tek djelomičnu podudarnost između tih vještina, država članica domaćin ima pravo zahtijevati da zainteresirana osoba dokaže da je stekla znanja i kvalifikacije koji nedostaju. Na nadležnim nacionalnim tijelima je da ocijene, ako je potrebno, mogu li znanja stečena u državi članici domaćinu, osobito u okviru stručne prakse, biti relevantna u svrhu utvrđivanja posjedovanja znanja koja nedostaju. Ako se u navedenom usporednom ispitivanju pojavljuju značajne razlike između osposobljavanja podnositelja zahtjeva i odgovarajućeg osposobljavanja u državi članici domaćinu, nadležna tijela mogu odrediti kompenzacijske mjere kako bi se pokrile te razlike.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: