–

za Wikingerhof GmbH & Co. KG, V. Soyez i C. Aufdermauer, Rechtsanwälte,

–

za Booking.com BV, T. Winter, N. Hermann, L. Alexy i C. Bauch, Rechtsanwälte,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i A. Kasalická, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i G. Meessen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. te SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Wikingerhofa GmbH & Co. KG, društva njemačkog prava koje upravlja hotelom u saveznoj zemlji Schleswig‑Holstein (Njemačka), i Booking.coma BV, društva nizozemskog prava sa sjedištem u Nizozemskoj koje upravlja platformom za rezervaciju smještaja, povodom određenih praksi potonjeg društva za koje Wikingerhof navodi da su zlouporaba vladajućeg položaja.

3

Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase:

[…]

4

Poglavlje II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava, među ostalim, odjeljak 1., naslovljen „Opće odredbe”, i odjeljak 2., naslovljen „Posebna nadležnost”. Članak 4. stavak 1. navedene uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 1., određuje:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Članak 7. Uredbe br. 1215/2012, koji se nalazi u odjeljku 2. njezina poglavlja II., glasi kako slijedi:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

[…]”

6

Odjeljak 7. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljen „Prorogacija nadležnosti”, sadržava članak 25. stavak 1., koji glasi kako slijedi:

„Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. […]”

7

U ožujku 2009. Wikingerhof je s društvom Booking.com sklopio tipski ugovor koji je predložio Booking.com, u kojem je predviđeno kako slijedi:

„Opći uvjeti poslovanja

Hotel potvrđuje da je primio primjerak verzije 0208 općih uvjeta poslovanja […] od društva Booking.com. Oni se nalaze na internetu na stranici Booking.com […]. Hotel potvrđuje da je pročitao uvjete, da ih je razumio te je s njima suglasan. Uvjeti su sastavni dio ovog ugovora.”

8

Booking.com je zatim više puta izmijenio svoje opće uvjete, dostupne na Extranetu tog društva, sustavu zahvaljujući kojem se mogu ažurirati informacije koje se odnose na hotel i konzultirati podaci koji se tiču rezervacija.

9

Wikingerhof je pisanim putem osporio umetanje nove verzije općih uvjeta u ugovor koji je sklopio s društvom Booking.com, s kojima je ono upoznalo svoje ugovorne partnere 25. lipnja 2015. Smatrao je da nije imao drugog izbora nego sklopiti navedeni ugovor zbog vladajućeg položaja koji Booking.com ima na tržištu usluga posredovanja i portala za rezervaciju smještaja, iako su neke prakse društva Booking.com nepravedne i stoga protivne pravu tržišnog natjecanja.

10

Wikingerhof je pred Landgerichtom Kiel (Zemaljski sud u Kielu, Njemačka) podnio tužbu radi zabrane društvu Booking.com da na platformi za rezervaciju smještaja cijeni koju je odredio Wikingerhof, bez njegova prethodnog pristanka, nadoda napomenu „povoljnija cijena” ili „cijena s popustom”, da mu uskrati pristup podacima za kontakt koje njegovi ugovorni partneri pruže na toj platformi i, konačno, da položaj hotela kojim upravlja društvo Wikingerhof, kada se pokrene pretraživanje, uvjetuje dodjelom provizije koja prelazi 15 %.

11

Booking.com istaknuo je da Landgericht Kiel (Zemaljski sud u Kielu) nema međunarodnu i mjesnu nadležnost jer postoji sporazum o nadležnosti u ugovoru sklopljenom s Wikingerhofom prema kojem su mjesno nadležni sudovi u Amsterdamu (Nizozemska) kako bi odlučili u sporovima proizišlima iz tog ugovora.

12

Landgericht Kiel (Zemaljski sud u Kielu) presudio je da ne može odlučiti o tužbi Wikingerhofa jer nema mjesnu i međunarodnu nadležnost. Ta je presuda potvrđena u drugom stupnju presudom Oberlandesgerichta Schleswig (Visoki zemaljski sud u Schleswigu, Njemačka), prema kojem u ovom slučaju nisu utvrđene ni nadležnost suda mjesta izvršenja ugovorne obveze, na temelju članka 7. točke 1. Uredbe br. 1215/2012, ni nadležnost suda mjesta u kojem je nastala štetna radnja u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, na temelju članka 7. točke 2. te uredbe.

13

Wikingerhof je protiv te presude podnio reviziju pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud, Njemačka).

14

Taj sud ističe da se ne postavlja pitanje eventualnog utjecaja sporazuma o nadležnosti na koji se poziva Booking.com na nadležnost njemačkih sudova pred kojima je Wikingerhof pokrenuo postupke jer taj sporazum nije bio valjano sklopljen u skladu sa zahtjevima iz članka 25. Uredbe br. 1215/2012.

15

U ovom slučaju revizija je obrazložena činjenicom da je žalbeni sud počinio pogrešku kada je smatrao da tužba koja je pred njim podnesena nije u njegovoj nadležnosti u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

16

Prema sudu koji je uputio zahtjev, koji se poziva na presudu od 5. srpnja 2018., flyLAL‑Lithuanian Airlines (C‑27/17, EU:C:2018:533), tužba je obuhvaćena stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 kada je njezin predmet utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete ili nalog za propuštanje, koji se temelje na činjenici da se sporno ponašanje smatra zlouporabom vladajućeg položaja. Takva zlouporaba vladajućeg položaja može proizići iz činjenice da je sklapanje ugovora podređeno prihvatu nepravednih uvjeta trgovanja.

17

Taj je sud sklon smatrati da je glavni postupak obuhvaćen stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, jer je Wikingerhof pristao potpisati predmetne ugovorne uvjete koje smatra nepravednima samo zbog vladajućeg položaja društva Booking.com i stoga nije dobrovoljno na njih pristao. Stoga glavni postupak ne obuhvaća samo pitanje tumačenja tog ugovora, nego se postavlja i pitanje treba li se smatrati zlouporabom i stoga protivnim pravilima prava tržišnog natjecanja to da poduzetnik za kojeg se smatra da ima vladajući položaj nameće određene ugovorne uvjete.

18

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. točku 2. [Uredbe br. 1215/2012] tumačiti na način da se u slučaju tužbe za prestanak određenog ponašanja može primijeniti nadležnost suda mjesta u kojem je nastala štetna radnja, ako je moguće da je sporno ponašanje obuhvaćeno ugovornim odredbama, ali tužitelj ističe da se te odredbe temelje na tuženikovoj zlouporabi vladajućeg položaja?”

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se primjenjuje na tužbu kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja.

20

Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s uvodnom izjavom 34. Uredbe br. 1215/2012, ta uredba stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredbu br. 44/2001, koja je pak zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji. Stoga tumačenje koje je dao Sud u pogledu odredbi potonjih pravnih instrumenata također vrijedi za odredbe Uredbe br. 1215/2012 kada se te odredbe mogu kvalificirati kao „istovrijedne”. Takav je slučaj s člankom 5. točkom 3. te konvencije i Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, i člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, s druge strane (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Verein für Konsumenteninformation, C‑343/19, EU:C:2020:534, t. 22.).

21

Dok članak 4. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 utvrđuje opću nadležnost sudova države članice tuženika, članak 7. točke 1. i 2. te uredbe predviđaju posebne nadležnosti u stvarima povezanim s ugovorom i u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, omogućavajući tužitelju da podnese tužbu pred sudovima drugih država članica.

22

Stoga za tužbe koje su obuhvaćene prvom kategorijom članak 7. točka 1. navedene uredbe omogućava tužitelju da se obrati sudu mjesta izvršenja ugovorne obveze, dok za tužbe koje su obuhvaćene drugom kategorijom članak 7. točka 2. iste uredbe predviđa da se mogu podnijeti pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja.

23

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 obuhvaća svaki zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje tuženikove odgovornosti i koji nije povezan sa stvarima povezanim s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) te uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 1988., Kalfelis, 189/87, EU:C:1988:459, t. 18. i od 12. rujna 2018., Löber, C‑304/17, EU:C:2018:701, t. 19.) odnosno koji se ne temelji na pravnoj obvezi koju je osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi (presuda od 20. siječnja 2005., Engler, C‑27/02, EU:C:2005:33, t. 51.).

24

U ovom slučaju dodjela nadležnosti za predmet u glavnom postupku sudu kojem se obratio Wikingerhof ovisi upravo o razlikovanju koje treba provesti između, s jedne strane, stvari povezanih s deliktima ili kvazideliktima u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 i, s druge strane, stvari povezanih s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) te uredbe. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da, iako je zahtjev koji je podnio Wikingerhof trebao biti obuhvaćen stvarima povezanima s ugovorom i stoga se mogao podnijeti u mjestu u kojem je obveza koja je osnova tog zahtjeva bila ili mora biti izvršena, sud pred kojim je pokrenut postupak za njega nije nadležan.

25

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dva pravila posebne nadležnosti predviđena u navedenim odredbama moraju biti autonomno tumačena, s obzirom na sustav i ciljeve Uredbe br. 1215/2012, kako bi se osigurala njezina ujednačena primjena u svim državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 1988, Kalfelis, 189/87, EU:C:1988:459, t. 16.; od 17. rujna 2002., Tacconi, C‑334/00, EU:C:2002:499, t. 19. i od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 27.). Taj zahtjev, koji vrijedi osobito za ograničenje područja primjene koja se odnose na ta dva pravila, implicira da se pojmovi „stvari povezane s ugovorom” i „stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima” ne mogu shvatiti tako da upućuju na kvalifikaciju koju primjenjivo nacionalno pravo daje predmetnom pravnom odnosu pred nacionalnim sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2014., Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 18.).

26

Što se tiče, kao prvo, sustava Uredbe br. 1215/2012, on se temelji na općem pravilu nadležnosti sudova države članice domicila tuženika, dok pravila posebne nadležnosti, predviđena osobito u članku 7. te uredbe, predstavljaju odstupanja od tog općeg pravila i kao takva treba ih strogo tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 1988., Kalfelis, 189/87, EU:C:1988:459, t. 19.) i međusobno se isključuju u primjeni te uredbe.

27

Istodobno, kao što je u bitnome iznio nezavisni odvjetnik u točki 87. svojeg mišljenja, navedeni sustav odlikuje to da tužitelju daje mogućnost da se pozove na jedno od pravila posebne nadležnosti predviđenih navedenom uredbom.

28

Kao drugo, kada je riječ o ciljevima Uredbe br. 1215/2012, iz njezine uvodne izjave 16. proizlazi da su pravila posebne nadležnosti na koja se tužitelj može pozvati na temelju, s jedne strane, članka 7. točke 1. navedene uredbe i, s druge strane, njezina članka 7. točke 2. uvedena s obzirom na postojanje, u stvarima na koje se te odredbe odnose, posebno uske povezanosti između zahtjeva i suda kojem se on može podnijeti ili kako bi se olakšalo pravilno sudovanje (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Feniks, C‑337/17, EU:C:2018:805, t. 36.).

29

Stoga treba smatrati da primjenjivost bilo članka 7. točke 1. Uredbe br. 1215/2012, bilo njezina članka 7. točke 2. ovisi, s jedne strane, o tužiteljevu izboru da se pozove ili ne pozove na jedno od tih pravila posebne nadležnosti i, s druge strane, o ispitivanju suda pred kojim je pokrenut postupak posebnih uvjeta predviđenih tim odredbama.

30

U tom pogledu, kada se tužitelj pozove na jedno od navedenih pravila, sud pred kojim se vodi postupak treba ispitati jesu li tužiteljevi zahtjevi, neovisno o njihovoj kvalifikaciji u nacionalnom pravu, ugovorne naravi ili, naprotiv, deliktne ili kvazideliktne naravi u smislu navedene uredbe.

31

Konkretno, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 90. svojeg mišljenja, sud pred kojim se vodi postupak mora povezati zahtjev jedne od ugovornih strana sa stvarima povezanima s ugovorima u smislu članka 7. točke 1. Uredbe br. 1215/2012 ili sa stvarima povezanima s deliktima u smislu njezina članka 7. točke 2., ovisno o tome temelji li se taj zahtjev na ugovornoj, deliktnoj ili kvazideliktnoj obvezi (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2014., Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 26.).

32

Stoga tužba ulazi u stvari povezane s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 ako je tumačenje ugovora koji obvezuje tuženika i tužitelja nužno kako bi se utvrdila zakonitost ili, naprotiv, nezakonitost ponašanja koje tužitelj prigovara tuženiku (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2014., Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 25.). To je osobito slučaj kod tužbe koja se temelji na odredbama ugovora ili pravnim pravilima koja su primjenjiva na temelju tog ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 10. rujna 2015., Holterman Ferho Exploitatie i dr., C‑47/14, EU:C:2015:574, t. 53. i od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 30. do 33.).

33

Naprotiv, kada se tužitelj u svojoj tužbi poziva na pravila deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, odnosno na povredu zakonom nametnute obveze, a da nije nužno ispitati sadržaj ugovora koji je sklopljen s tuženikom kako bi se ocijenila zakonitost ili nezakonitost ponašanja koje se prigovara tuženiku, pri čemu se ta obveza nameće tuženiku neovisno o tom ugovoru, pravna osnova tužbe ulazi u stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

34

U ovom slučaju Wikingerhof se u svojoj tužbi poziva na povredu njemačkog prava tržišnog natjecanja, koje predviđa opću zabranu zlouporabe vladajućeg položaja neovisno o bilo kakvom ugovoru ili drugoj dobrovoljnoj obvezi. Konkretno, smatra da nije imao izbora nego sklopiti predmetni ugovor i trpjeti učinak naknadnih izmjena općih uvjeta poslovanja društva Booking.com zbog vladajućeg položaja koji ono drži na relevantnom tržištu, iako su neke prakse društva Booking.com nepravedne.

35

Stoga pravno pitanje koje je u središtu glavnog postupka jest je li Booking.com zlouporabio vladajući položaj u smislu navedenog prava tržišnog natjecanja. No, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 122. i 123. svojeg mišljenja, nije nužno tumačiti ugovor koji obvezuje stranke glavnog postupka kako bi se odredila zakonitost ili nezakonitost prakse koja se prigovara društvu Booking.com u odnosu na to pravo jer je takvo tumačenje u najboljem slučaju potrebno kako bi se utvrdilo da navedene prakse doista postoje.

36

Stoga treba smatrati da, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, Wikingerhofova tužba, s obzirom na to da se temelji na zakonskoj obvezi suzdržavanja od zlouporabe vladajućeg položaja, ulazi u stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.

37

To je tumačenje u skladu s ciljevima povezanosti i pravilnog sudovanja, kojima teži ta uredba, navedenima u njezinoj uvodnoj izjavi 16. i ponovljenima u točki 28. ove presude. Naime, sud nadležan na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, odnosno, u okolnostima poput onih koje su predmet glavnog postupka, sud tržišta na koje utječe navodno protutržišno ponašanje, najsposobniji je odlučiti o glavnom pitanju osnovanosti tog navoda, i to osobito u pogledu prikupljanja i ocjene relevantnih dokaza u tom pogledu (vidjeti po analogiji presude od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 34. i od 9. srpnja 2020., Verein für Konsumenteninformation, C‑343/19, EU:C:2020:534, t. 38.).

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se primjenjuje na tužbu kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se primjenjuje na tužbu kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja.