–

za Admiral Sportwetten GmbH, Novomatic AG i AKO Gastronomiebetriebs GmbH, W. Schwartz, Rechtsanwalt,

–

za Magistrat der Stadt Wien, S. Bollinger, u svojstvu agenta,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll i C. Drexel, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck, J.-C. Halleux i S. Baeyens, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Vlaemmincka i R. Verbekea, avocats,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, J. Gomes de Almeida, A. Pimenta, P. Barros da Costa i A. Silva Coelho, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Jauregui Gomez i M. Noll‑Ehlers, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. Direktive (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava Admiral Sportwetten GmbH, Novomatic AG i AKO Gastronomiebetriebs GmbH (u daljnjem tekstu zajedno: Admiral i dr.), s jedne strane, i Magistrat der Stadt Wien (Grad Beč, u daljnjem tekstu: Grad Beč), s druge strane, o plaćanju poreza na terminale za klađenje (u daljnjem tekstu: sporni porez).

3

Članak 1. stavak 1. točke (b) do (f) Direktive 2015/1535 glase kako slijedi:

„1.   Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

4

Članak 5. stavak 1. te direktive određuje:

„1.   Pridržavajući se članka 7., države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa, osim ako se njima u cijelosti prenosi tekst međunarodne ili europske norme, u kom su slučaju dovoljne informacije o toj normi; one Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako ti razlozi već nisu pojašnjeni u nacrtu.

[…]

Kada su u pitanju tehničke specifikacije ili drugi zahtjevi ili pravila o uslugama iz članka 1. stavka 1. točke (f) drugog podstavka podtočke iii. ove Direktive, Komisija i države članice mogu dostaviti svoje podrobne primjedbe i mišljenja samo u vezi s aspektom mjere koji bi mogao ometati trgovinu [ili, kad je riječ o pravilima koja se odnose na usluge, slobodno kretanje usluga ili slobodu poslovnog nastana operatera usluga], ali ne i u vezi s fiskalnim odnosno financijskim aspektima mjere.”

5

„Indikativna lista usluga koje nisu obuhvaćene člankom 1. [stavkom 1.] točkom (b) drugim podstavkom” nalazi se u Prilogu I. navedenoj direktivi. U točki 1. podtočki (d) tog priloga navodi se:

„1.   Usluge koje se ne pružaju ‚na daljinu’

Usluge koje se pružaju u fizičkoj prisutnosti pružatelja i primatelja, čak i kada se koriste elektroničke naprave:

[…]

6

Članak 1. Gesetza über die Einhebung einer Wettterminalabgabe, Wiener Wettterminalabgabegesetz (Zakon grada Beča o ubiranju poreza na terminale za klađenje) od 4. srpnja 2016. (LGBl. 32/2016; u daljnjem tekstu: WWAG), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica, navodi:

„Na području grada Beča naplaćuje se porez na držanje terminalâ za klađenje.”

7

U skladu s člankom 2. stavkom 1. navedenog zakona, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ovog zakona smatra se:

[…]”

8

Članak 3. navedenog zakona, naslovljen „Iznos poreza”, glasi kako slijedi:

„Iznos poreza na držanje terminalâ za klađenje iznosi 350 eura po terminalu i kalendarskom mjesecu koji je započeo.

[…]”

9

Članak 8. stavak 1. WWAG‑a predviđa:

„Radnje ili propusti koji dovode do neplaćanja poreza kažnjivi su kao upravni prekršaji novčanom kaznom do 42000 eura; u slučaju nemogućnosti naplate novčane kazne, određuje se kazna zatvora do šest tjedana. Neplaćanje poreza traje sve dok porezni obveznik samostalno ne utvrdi poreznu obvezu ili dok porezna uprava odlukom ne utvrdi iznos poreza. […]”

10

Društva Admiral i dr. obavljaju djelatnosti u vezi s korištenjem terminala za klađenje. Konkretnije, Admiral Sportwetten postavlja takve terminale, Novomatic je njihov vlasnik, a AKO Gastronomiebetriebs vlasnik je prostora u kojem se koriste ti terminali.

11

U kolovozu 2016. Admiral i dr. obratili su se Gradu Beču kako bi se iznos spornog poreza odredio u visini od 0 eura, zbog nepostojanja porezne obveze.

12

Odlukom od 31. listopada 2016. Grad Beč iznos tog poreza koji su Admiral i dr. dugovali za rujan i listopad 2016. odredio je u iznosu od 350 eura po terminalu mjesečno. Odlukama od 2. siječnja i 24. srpnja 2017. isti je iznos utvrđen za studeni i prosinac 2016. kao i za razdoblje od siječnja do lipnja 2017.

13

Admiral i dr. podnijeli su svaki pojedinačno tužbu protiv tih odluka ističući da pravila koja se odnose terminale za klađenje sadržana u WWAG‑u čine tehničke propise nacrt kojih treba bez odlaganja dostaviti Komisiji, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2015/1535.

14

Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud, Austrija), koji je ustanovio da navedena pravila nisu tehnički propisi, odbio je navedene tužbe 23. kolovoza 2018. Verfassungsgerichtshof (Ustavni sud, Austrija) odbio je ispitati tužbu protiv te odluke koju su mu podnijeli Admiral i dr.

15

Admiral i dr. 23. kolovoza 2018. podnijeli su Verwaltungsgerichtshofu (Upravni sud, Austrija) reviziju protiv odluke Bundesfinanzgerichta (Savezni financijski sud).

16

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev ističe da, ako bi odredbe WWAG‑a trebalo smatrati „tehničkim propisima” u smislu Direktive 2015/1535, nepoštovanje obveze prethodnog obavještavanja Komisije o tim odredbama dovelo bi do zabrane ubiranja spornog poreza te bi, posljedično, trebalo utvrditi nepostojanje porezne obveze podnositelja revizije.

17

Kad je riječ o kvalifikaciji „tehničkog propisa” u smislu članka 1. stavka 1. točke (f) Direktive 2015/1535, sud koji je uputio zahtjev smatra da, iako WWAG upućuje na terminale za klađenje, on ne uređuje njihova konkretna svojstva, tako da ne čini „tehničku specifikaciju”.

18

Navodeći sudsku praksu Suda koja se odnosi na kategoriju „ostalih zahtjeva”, taj sud navodi da, iako WWAG ne sadržava zabrane, tim se propisom ipak, uz oporezivanje, nastoji ograničiti ta vrsta klađenja, tako da se s obzirom na cilj zaštite potrošača ne može isključiti da se on odnosi na životni vijek proizvoda nakon njegova stavljanja na tržište, što može izravno utjecati na prodaju terminala za klađenje. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da je broj tih terminala u Beču u bitnome ostao nepromijenjen.

19

Kad je riječ o kategoriji „propisa o uslugama”, sud koji je uputio zahtjev navodi da se ona odnosi samo na usluge informacijskog društva. Prema mišljenju tog suda, čini se da se ne može isključiti – zbog razmatranja jednakih onima kad je riječ o kategoriji „ostalih zahtjeva” – da odredbe WWAG‑a mogu činiti „propis o uslugama”, s obzirom na to da se mogu odnositi na prikupljanje informacija o mogućim okladama i njihovu zaključivanju, što uključuje korištenje terminala za klađenje.

20

Kad je riječ o kategoriji „zabrana”, sud koji je uputio zahtjev smatra da odredbe WWAG‑a nisu obuhvaćene navedenom kategorijom, s obzirom na to da ne sadržavaju nikakvu zabranu, nego predviđaju sankcije u slučaju činjenja ili nečinjenja koja dovode do neplaćanja poreza.

21

Naposljetku, kad je riječ o kategoriji „de facto tehničkih propisa”, taj sud navodi da WWAG ne upućuje na druge odredbe, a pogotovo ne na Gesetz über den Abschluss und die Vermittlung von Wetten, Wiener Wettengesetz (Zakon o zaključivanju i posredovanju oklada, Zakon grada Beča o klađenju od13. svibnja 2016. (LGBl. 26/2016), kako je izmijenjen Gesetzom mit dem das Gesetz über den Abschluss und die Vermittlung von Wetten (Wiener Wettengesetz) geändert wird (Zakon o izmjeni Zakona o zaključivanju i posredovanju oklada, Zakona grada Beča o klađenju) od 6. kolovoza 2019. (LGBl. 43/2019, u daljnjem tekstu: WW), tako da nije obuhvaćen tom kategorijom.

22

Osim toga i pod pretpostavkom da odredbe WWAG‑a treba kvalificirati kao „tehničke propise” u smislu Direktive 2015/1535, sud koji je uputio zahtjev pita dovodi li, s obzirom na sudsku praksu Suda, nepoštovanje obveze prethodne dostave nacrta WWAG‑a Komisiji, na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2015/1535, do neprimjene tog propisa na pojedince.

23

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. Direktive 2015/1535 tumačiti na način da nacionalna porezna odredba kojom se uvodi porez na korištenje terminala za klađenje čini „tehnički propis” u smislu tog članka.

25

Kako bi se dao odgovor na to pitanje, valja podsjetiti na to da pojam „tehnički propis” obuhvaća četiri kategorije mjera, odnosno, kao prvo, „tehničku specifikaciju” u smislu članka 1. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/1535, kao drugo „ostale zahtjeve” kako su definirani člankom 1. stavkom 1. točkom (d) te direktive, kao treće, „propis o uslugama” iz članka 1. stavka 1. točke (e) navedene direktive i, kao četvrto, „zakon[e] i drug[e] propis[e] država članica […] koji zabranjuju proizvodnju, uvoz, marketing ili korištenje nekog proizvoda ili zabranjuju pružanje ili korištenje neke usluge ili poslovni nastan kao operatera usluga” u smislu članka 1. stavka 1. točke (f) te direktive (vidjeti, kad je riječ o Direktivi 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.), kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL 1998., L 217, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 11.), presudu od 12. rujna 2019., VG Media, C‑299/17, EU:C:2019:716, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

26

Kao prvo valja navesti da se nacionalna mjera, kako bi bila obuhvaćena prvom kategorijom tehničkih propisa iz članka 1. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/1535, odnosno pojmom „tehnička specifikacija”, mora nužno odnositi na proizvod ili njegovo pakiranje kao takve i stoga utvrđivati jedno od nužnih obilježja proizvoda (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., VG Media, C‑299/17, EU:C:2019:716, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

27

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz elemenata spisa podnesenog Sudu, tehničke specifikacije terminala za klađenje nisu uređene WWAG‑om, nego WW‑om, propisom koji je Komisiji dostavljen na temelju Direktive 2015/1535.

28

Tako članak 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a samo daje definiciju „terminala za klađenje” u svrhu određivanja područja primjene spornog poreza odnosno korištenja tih terminala a da pritom na određuje njihova tražena svojstva, iako navodi njihov opis.

29

U tim okolnostima, propis poput onoga koji proizlazi iz članka 1. WWAG‑a, u vezi s njegovim člankom 2. stavkom 1., ne čini „tehničku specifikaciju” u smislu članka 1. stavka 1. točke (c) Direktive 2015/1535.

30

Kao drugo, kad je riječ o pojmu „ostali zahtjevi” u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Direktive 2015/1535, valja podsjetiti na to da se taj pojam odnosi na zahtjev za proizvod različit od tehničke specifikacije koji je posebno uveden radi zaštite potrošača odnosno okoliša te koji utječe na životni ciklus proizvoda nakon njegova stavljanja na tržište, kao što su to uvjeti uporabe, recikliranja, ponovne uporabe i odlaganja, ako ti uvjeti mogu znatno utjecati na sastav ili prirodu proizvoda odnosno njegovu prodaju.

31

U ovom slučaju nijedan element iz spisa ne omogućuje donošenje zaključka da članak 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a sadržava uvjet koji bi mogao znatno utjecati na sastav, korištenje ili prodaju terminala za klađenje. Kao što je to već navedeno u točki 28. ove presude, te su odredbe ograničene na određivanje područja primjene spornog poreza.

32

U tim okolnostima, propis poput onoga koji proizlazi iz članka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a nije obuhvaćen kategorijom „ostalih zahtjeva” u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Direktive 2015/1535.

33

Kao treće, kad je riječ o kategoriji „propisa o uslugama”, valja navesti da iz točke 1. podtočke (d) Priloga I. Direktivi 2015/1535 proizlazi da „elektroničke igre na raspolaganju u videoigraonici kada je korisnik fizički prisutan” – kao što su to igre klađenja koje se stavljaju na raspolaganje terminalima za klađenje o kojima je riječ u glavnom postupku – čine uslugu koja se ne pruža na daljinu.

34

Međutim, kvalifikacija „propis o uslugama” iz članka 1. stavka 1. točke (e) Direktive 2015/1535 u vezi s njezinim člankom 1. stavkom 1. točkom (b) pretpostavlja, među ostalim, postojanje usluge koja se pruža na daljinu.

35

Prema tome, propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se odnosi na uslugu koja se ne pruža na daljinu, nije obuhvaćen kategorijom „propisa o uslugama”.

36

Kao četvrto, kad je riječ o kategoriji „tehničkog propisa” iz članka 1. stavka 1. točke (f) Direktive 2015/1535, valja podsjetiti na to da se ona odnosi na zakone i druge propise država članica koji zabranjuju proizvodnju, uvoz, marketing ili korištenje nekog proizvoda ili zabranjuju pružanje ili korištenje neke usluge ili poslovni nastan kao operatera usluga. Konkretno, kad je riječ o zabrani korištenja, Sud je već presudio da te zabrane uključuju mjere doseg kojih očito premašuje ograničenje na pojedine moguće uporabe predmetnog proizvoda te se stoga ne svode samo na ograničenje njegova korištenja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2005., Lindberg, C‑267/03, EU:C:2005:246, t. 76.).

37

Međutim, u ovom slučaju članak 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a ne sadržava nikakvu zabranu, tako da nije obuhvaćen tom kategorijom tehničkih propisa. Činjenica da članak 8. stavak 1. WWAG‑a predviđa upravne sankcije u slučaju povrede obveze plaćanja spornog poreza ne dovodi u pitanje taj zaključak. Naime, sankcije koje su predviđene tom odredbom ne pogađaju proizvode o kojima je riječ u glavnom postupku ni uslugu organiziranja igara klađenja, nego obveznika spornog poreza.

38

Osim toga, valja dodati da je Sud, kad je riječ o de facto tehničkim propisima u smislu članka 1. stavka 1. točke (f) podtočke iii. Direktive 2015/1535, već presudio da se porezno zakonodavstvo koje nije popraćeno nikakvim tehničkim specifikacijama ni drugim zahtjevima poštovanje kojih želi osigurati ne može kvalificirati „de facto tehničkim propisom” (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2015., Berlington Hungary i dr., C‑98/14, EU:C:2015:386, t. 97.).

39

U ovom se slučaju, s jedne strane, ne može tvrditi da članak 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a čini poreznu mjeru koja utječe na potrošnju proizvoda ili usluga time što potiče poštovanje tehničkih specifikacija, drugih zahtjeva ili propisa o uslugama, s obzirom na to da ništa u tekstu te odredbe ne upućuje na to da se obvezom plaćanja tog poreza nastoji osigurati poštovanje tehničkih propisa koji se odnose na terminale za klađenje, koji se pak nalaze u drugom propisu, odnosno WW‑u. S druge strane, ta nacionalna odredba nije popraćena tehničkim specifikacijama, ostalim zahtjevima ili pravilima o uslugama.

40

Iz toga slijedi da propis poput onoga koji proizlazi iz članka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. WWAG‑a nije obuhvaćen kategorijom „tehničkog propisa” u smislu članka 1. stavka 1. točke (f) Direktive 2015/1535.

41

Posljedično, s obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. Direktive 2015/1535 treba tumačiti na način da nacionalna porezna odredba kojom se uvodi porez na korištenje terminala za klađenje ne čini „tehnički propis” u smislu tog članka.

42

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 1. Direktive (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva treba tumačiti na način da nacionalna porezna odredba kojom se uvodi porez na korištenje terminala za klađenje ne čini „tehnički propis” u smislu tog članka.