–

za FP Passenger Service GmbH, F. Puschkarski, Rechtsanwältin, i B. Passin, Rechtsanwalt,

–

za Austrian Airlines AG, G. Gries, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll i G. Kunnert, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, W. Mölls i N. Yerrell, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 5., 6. i 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21. i ispravak SL 2019., L 119, str. 202.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava FP Passenger Service GmbH i Austrian Airlines AG u vezi s odštetom od strane potonjeg putniku zbog kašnjenja s kojim je zrakoplov u kojem se putnik nalazio stigao u zračnu luku Beč-Schwechat (Austrija).

3

Uvodna izjava 1. Uredbe br. 261/2004 glasi:

„Aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoza usmjerena je, pored ostalih stvari, na osiguravanje visoke razine zaštite putnika. Uz to, u potpunosti bi trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito.”

4

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Definicije”, glasi:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]

5

Članak 5. navedene uredbe, naslovljen „Otkazivanje leta”, previđa:

„1.   U slučaju otkazivanja leta, dotični putnici:

[…]

[…]

3.   Stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s člankom 7., ako može dokazati da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su sve razumne mjere poduzete.

[…]”

6

Članak 6. te uredbe, naslovljen „Kašnjenje leta”, glasi:

„1.   Kada stvarni zračni prijevoznik razumno očekuje kašnjenje leta u polasku izvan vremena predviđenog redom letenja:

[stvarni] zračni prijevoznik dužan je putnicima pružiti:

2.   U svakom slučaju, pomoć će se pružiti unutar gore propisanih vremenskih rokova, a s obzirom na svaku pojedinu kategoriju udaljenosti.”

7

Članak 7. Uredbe br. 261/2004, naslovljen „Pravo na odštetu”, određuje:

„1.   Pozivanjem na ovaj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od:

[…]

[…]

2.   Kada je putnicima ponuđeno preusmjeravanje do njihova konačnog odredišta zamjenskim letom, sukladno članku 8., i kad na taj način ostvareno vrijeme dolaska ne premašuje prvotno vrijeme dolaska leta:

[…]

zračni prijevoznik može smanjiti visinu odštete predviđenu stavkom 1. za 50 %.

[…]

4.   Udaljenosti iz stavaka 1. i 2. određuju se pomoću metode za određivanje rute preko velikog kruga ortodrome.”

8

Na društvo FP Passenger Service, tužitelja u glavnom postupku, prenesena su prava putnika koji je imao rezervaciju kod društva Austrian Airlines za let broj OS 2344, iz Hurghade (Egipat), prema Beču (Austrija), s polaskom predviđenim 20. kolovoza 2017. u 10.50 i s dolaskom planiranim istog dana u 15.20.

9

Budući da je iz Hurghade poletio tek u 14.22 zrakoplov je u zračnu luku Beč-Schwechat sletio 20. kolovoza 2017. s kašnjenjem čija se duljina može razlikovati s obzirom na trenutak koji se uzima kao dolazak. U tom pogledu, u odluci kojom se upućuje zahtjev navodi se više različitih vremena:

10

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nije utvrđeno da je vrijeme koje je proteklo prije otvaranja vrata zrakoplova bilo neuobičajeno dugo. S druge stane, zrakoplov je bio parkiran na udaljenom mjestu, od kojeg su putnici prevezeni autobusom do terminala zračne luke. Nije moguće utvrditi bi li, da je sletio u planiranom vremenu, zrakoplov bio upućen na to parkirno mjesto ili drugdje. Sud koji je uputio zahtjev u tom kontekstu pojašnjava da zrakoplovi koji slijeću u zračnu luku Beč-Schwechat parkiraju ili na zračnoj strani gdje putnici napuštaju zrakoplov stepenicama te ih do zgrade aerodroma prevozi autobus ili na „finger”, koji omogućuje izravni ulazak u zgradu zračne luke.

11

FP Passenger Service podnio je tužbu Bezirksgerichtu Schwechat (Općinski sud u Schwechatu, Austrija), s ciljem dobivanja odštete u iznosu od 400 eura, uvećanog za kamate, a zbog pretrpljenog kašnjenja leta. U prilog svojem zahtjevu on tvrdi da je s obzirom na to da je dotični let kasnio u polasku, do svojeg konačnog odredišta mogao stvarno doći tek u 18.22, odnosno u vrijeme u koje je zrakoplov koji je kasnio došao u svoj parkirni položaj.

12

Međutim, FP Passenger Service ističe da za potrebe utvrđivanja kašnjenja leta treba uzeti u obzir trenutak otvaranja vrata, tj. trenutak u kojem su putnici mogli napustiti zrakoplov. U predmetnom slučaju, do tog otvaranja vrata došlo je više od tri sata nakon planiranog vremena dolaska.

13

Austrian Airlines pak tvrdi da je kašnjenje predmetnog leta bilo manje od tri sata. Naime, zrakoplov je stigao na svoje konačno odredište u 18.17, a ne u 18.22. Naime, za potrebe primjene prava na odštetu na temelju Uredbe br. 261/2004 i planirano vrijeme dolaska i stvarno vrijeme dolaska odgovaraju vremenu u koje je zrakoplov sletio u odredišnu zračnu luku. To vrijeme ne uključuje vrijeme potrebno za otvaranje vrata.

14

Prvostupanjski sud prihvatio je stajalište društva Austrian Airlines, i odbio tužbu društva FP Passenger Service uz objašnjenje da za potrebe utvrđivanja stvarnog kašnjenja leta valja usporediti planirano vrijeme dolaska sa stvarnim vremenom dolaska. Budući da iz te usporedbe u predmetnom slučaju proizlazi kašnjenje od samo 2 sata 57 minuta, prvostupanjski sud je presudio da FP Passenger Service nema pravo dobiti odštetu na temelju Uredbe br. 261/2004.

15

Tužitelj u glavnom postupku podnio je žalbu protiv te odluke sudu koji je uputio zahtjev. Potonji smatra da valja primijeniti presudu Suda od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141). Posljedično, za izračun duljine kašnjenja leta valja utvrditi u kojem bi se trenutku otvorila vrata zrakoplova da let nije kasnio, a taj bi se trenutak tada mogao usporediti s trenutkom u kojem su ta vrata stvarno otvorena. U tom pogledu, iako se u planovima leta ne navodi planirano vrijeme otvaranja vrata, iskustvo pokazuje da je razdoblje između vremena u kojem zrakoplov dođe u svoj parkirni položaj i otvaranja vrata u pravilu istovjetno za sve letove. Iz toga proizlazi da je razdoblje između stvarnog vremena dolaska i stvarnog otvaranja vrata, s jedne strane, i razdoblje između planiranog vremena dolaska i planiranog otvaranja vrata, s druge strane, istovjetno, tako da nijedno od tih razdoblja ne treba uzeti u obzir u okviru izračuna kašnjenja leta.

16

Nasuprot tomu, ako je u određenom slučaju razdoblje između stvarnog vremena dolaska i stvarnog otvaranja vrata neuobičajeno dugo i ako putnik za to podnese dokaz, valja uzeti u obzir razliku između stvarnog vremena i uobičajenog vremena potrebnog za otvaranje vrata, kako bi se ona dodala kašnjenju izračunanom u skladu s prethodnim razmatranjima. Međutim, u predmetnom slučaju valja pretpostaviti da razdoblje između stvarnog vremena dolaska i stvarnog otvaranja vrata nije trajalo dulje od uobičajenog, tako da to razdoblje ne bi trebalo uzeti u obzir.

17

Sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da nacionalna sudska praksa nije ujednačena po tom pitanju.

18

U tim je okolnostima Landgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članke 5., 6. i 7. Uredbe [br. 261/2004] tumačiti na način da se prilikom izračuna kašnjenja, uzimajući u obzir presudu Suda od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141), prema kojoj se upućuje na trenutak otvaranja vrata, utvrđuje razlika između stvarnog vremena otvaranja vrata i planiranog vremena dolaska ili se utvrđuje razlika između stvarnog vremena otvaranja vrata i vremena očekivanog otvaranja vrata u slučaju planiranog vremena dolaska?”

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 261/2004, s obzirom na presudu od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141), tumačiti na način da za potrebe utvrđivanja duljine kašnjenja koje su pretrpjeli putnici leta u njegovu dolasku, valja izračunati vrijeme koje je proteklo između planiranog vremena dolaska i otvaranja vrata zrakoplova.

20

Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad je pitanje postavljeno u prethodnom postupku jednako pitanju o kojem je Sud već odlučivao, kad se odgovor na takvo pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

21

Budući da je to slučaj u ovom predmetu, valja primijeniti tu odredbu.

22

Najprije, valja podsjetiti na to da iz teksta Uredbe br. 261/2004 ne proizlazi izričito da putnici zrakoplova koji kasne u dolasku imaju pravo na odštetu od stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 7. te uredbe, s obzirom na to da je ta uredba pojam „kašnjenje leta” izrijekom predvidjela samo u odnosu na vrijeme polaska predviđenog redom letenja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 31., 40. i 41.).

23

Međutim, u skladu s načelom jednakog postupanja koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano, Sud je presudio da kada dođe do duljeg kašnjenja leta u dolasku, tj. u trajanju od tri sata ili više, putnici letova koji tako kasne imaju, poput putnika čiji je prvotni let otkazan i kojima zračni prijevoznik ne može ponuditi preusmjeravanje pod uvjetima predviđenima u članku 5. stavku 1. točki (c) podtočki iii. Uredbe br. 261/2004, pravo na odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004, obzirom na to da oni nepovratno gube vrijeme i stoga imaju sličnu neugodnost (vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 48., 60. i 61., i od 23. listopada 2012., Nelson i dr., C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 33., 34. i 40.).

24

Time je Sud odredio vremenski prag od kojeg izgubljeno vrijeme daje pravo na odštetu, određenu paušalno, na temelju Uredbe br. 261/2004.

25

Sud je zatim pojasnio da s obzirom na to da se navedena neugodnost, koja nastane zbog izgubljenog vremena, materijalizira u dolasku leta, duljinu kašnjenja leta za potrebe odštete predviđene Uredbom br. 261/2004 treba ocijeniti u odnosu na „planirano vrijeme dolaska” (vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 61.; od 23. listopada 2012., Nelson i dr., C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 40., i od 26. veljače 2013., Folkerts, C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 33.), pri čemu se pojašnjava da je riječ o vremenu koje je određeno u planu leta i naznačeno na karti kojom raspolaže dotični putnik.

26

Planirano vrijeme dolaska, na koje se odnosi prethodna točka, dakle označava trenutak u kojem bi se let uobičajeno završio. Međutim, moguće je da se putnici i nakon što to vrijeme prođe još uvijek nalaze u zrakoplovu, zbog različitih događaja koji mogu odgoditi dolazak leta, bilo da je riječ o komplikacijama koje su prethodile polijetanju, ili onih do kojih je došlo tijekom leta ili nakon slijetanja na odredište.

27

Kao što to proizlazi iz točaka 23. i 24. ovog rješenja, izgubljeno vrijeme u odnosu na planirano vrijeme dolaska, koje su imali putnici leta koji je kasnio, u pogledu prava na odštetu predviđenog Uredbom br. 261/2004 relevantno je samo ako ono iznosi barem tri sata.

28

Provjeru toga je li taj vremenski prag dosegnut u određenom slučaju treba izvršiti s obzirom na vrijeme u koje je zrakoplov stvarno stigao na svoje odredište. Budući da Uredba br. 261/2004 ne definira to stvarno vrijeme dolaska, Sud je u točki 17. presude od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141) odlučio da pojam „stvarno vrijeme dolaska” treba tumačiti na način da se ujednačeno primjenjuje u Uniji.

29

Stoga je u točki 25. te presude Sud u biti smatrao da pojam „stvarno vrijeme dolaska” treba tumačiti na način da ono odgovara trenutku kada se otvore barem jedna vrata zrakoplova, pri čemu se podrazumijeva da je putnicima u tom trenutku dopušteno napustiti zrakoplov.

30

Naime, upravo u tom trenutku prestaje situacija ograničenja putnika u zatvorenom prostoru, pod uputama i nadzorom zračnog prijevoznika, u kojem su zbog tehničkih i sigurnosnih razloga njihove mogućnosti komunikacije s vanjskim svijetom značajno ograničene i u kojem oni ne mogu održavati osobne, obiteljske, socijalne ili profesionalne odnose onako kako žele (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., Germanwings, C‑452/13, EU:C:2014:2141, t. 20., 22., 24. i 25.).

31

Naposljetku, valja istaknuti da je u presudi od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141), Sud samo utvrdio doseg pojma „stvarno vrijeme dolaska”, a da ipak nije doveo u pitanje pojam „planiranog vremena dolaska” u smislu Uredbe br. 261/2004, osobito njezina članka 5. stavka 1. točke (c) podtočke iii., na koje upućuje sudska praksa navedena u točki 23. ovog rješenja. Upravo suprotno, proizlazi da je pojam „planirano vrijeme dolaska”, kako je definirano u točki 25. ovog rješenja nužan element za izračun duljine bilo kojeg kašnjenja leta do kojeg je došlo u dolasku.

32

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da Uredbu br. 261/2004, s obzirom na presudu od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141), treba tumačiti na način da za potrebe utvrđivanja duljine kašnjenja koje su pretrpjeli putnici leta u njegovu dolasku, valja izračunati vrijeme koje je proteklo između planiranog vremena dolaska i stvarnog vremena dolaska, odnosno do trenutka u kojem se otvore barem jedna vrata zrakoplova, pri čemu se podrazumijeva da je putnicima u tom trenutku dopušteno napustiti zrakoplov.

33

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Uredbu (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91, s obzirom na presudu od 4. rujna 2014., Germanwings (C‑452/13, EU:C:2014:2141), treba tumačiti na način da za potrebe utvrđivanja duljine kašnjenja koje su pretrpjeli putnici leta u njegovu dolasku, valja izračunati vrijeme koje je proteklo između planiranog vremena dolaska i stvarnog vremena dolaska, odnosno do trenutka u kojem se otvore barem jedna vrata zrakoplova, pri čemu se podrazumijeva da je putnicima u tom trenutku dopušteno napustiti zrakoplov.