1

Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Srl svojom žalbom zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 12. srpnja 2018.Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija (T‑475/14; u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:448), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu radi, s jedne strane, poništenja Odluke Komisije C(2014) 2139 final od 2. travnja 2014. o postupku primjene članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39610 – Energetski kabeli) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u dijelu u kojem se ona odnosi na ta društva i, s druge strane, radi smanjenja iznosa novčanih kazni koje su im izrečene spornom odlukom.

2

Članak 20. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.), naslovljen „Ovlasti Komisije u provođenju pretraga”, predviđa:

„1.   Kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

2.   Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteni od Komisije da provedu pretrage imaju pravo:

[…]

4.   Poduzetnici i udruženja poduzetnika obvezuju se dopustiti provođenje pretraga koje je odlukom naredila Komisija. U odluci se navodi predmet i svrha pretrage, određuje datum početka pretrage i navode kazne propisane člankom 23. i 24., te pravo na postupak preispitivanja od strane Suda. Komisija donosi predmetne odluke nakon izvršenih konzultacija s tijelom države članice nadležnim za tržišno natjecanje na čijem se državnom području treba provesti pretraga.

[…]”

3

Članak 21. te uredbe, naslovljen „Pretraga ostalih prostora”, glasi:

„1.   Ako je razumno za pretpostaviti da se poslovne knjige ili druga dokumentacija koji su predmet pretrage, a koji mogu biti bitan dokaz ozbiljne povrede članka [101.] ili članka [102. UFEU‑a], čuvaju u nekim drugim prostorijama, na zemljištu i u prijevoznim sredstvima, uključujući domove direktora, članova uprave i drugih zaposlenika poduzetnika i udruženja poduzetnika koji su predmetom ispitnog postupka, Komisija može odlukom naložiti provođenje pretrage tih ostalih prostorija, zemljišta i prijevoznih sredstava.

[…]

4.   Službene i ostale osobe s njima u pratnji koje je Komisija odredila za provođenje pretraga koje su naložene u smislu stavka 1. ovog članka imat će ovlasti navedene u članku 20. stavku 2. točkama (a), (b) i (c). […]”

4

U skladu s člankom 23. stavcima 2. i 3. navedene uredbe:

„2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

3.   Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”

5

Okolnosti spora koje su izložene u točkama 1. do 20., 39. do 44. i 131. pobijane presude za potrebe ovog postupka mogu se sažeti na sljedeći način.

6

Žalitelji, Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Srl (u daljnjem tekstu: PrysmianCS), dva su talijanska društva koja zajedno čine grupu Prysmian. Drugo navedeno društvo, koje je u stopostotnom vlasništvu prvog društva, svjetski je predvodnik u sektoru podmorskih i podzemnih električnih kablova.

7

Između 18. veljače 1999. i 28. srpnja 2005. Pirelli & C. SpA (u daljnjem tekstu: Pirelli), prije Pirelli SpA, talijansko društvo, bilo je društvo majka društva Pirelli Cavi e Sistemi SpA (u daljnjem tekstu: PirelliCS), a zatim društva Pirelli Cavi e Sistemi Energia SpA (u daljnjem tekstu: PirelliCSE), koja su poslovala u sektoru podmorskih i podzemnih električnih kablova. Društvo Pirelli je 28. srpnja 2005. prenijelo potonje društvo društvu kćeri društva The Goldman Sachs Group, Inc. (u daljnjem tekstu: Goldman Sachs), američkom društvu. Nakon tog prijenosa društvo PirelliCSE postalo je Prysmian Cavi e Sistemi Energia Srl (u daljnjem tekstu: PrysmianCSE), a zatim PrysmianCS.

8

Dopisom od 17. listopada 2008. ABB AB, društvo sa sjedištem u Švedskoj, dostavilo je Europskoj komisiji, u okviru zahtjeva za oslobađanje od kazne u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), niz izjava i dokumentaciju koje se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse u tom sektoru.

9

Nakon toga Komisija je provela istragu.

10

Komisijini inspektori (u daljnjem tekstu: inspektori), zajedno s predstavnikom talijanskog tijela za tržišno natjecanje, posjetili su u srijedu 28. siječnja 2009. prostore žaliteljâ u Milanu (Italija) kako bi proveli pretragu na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 (u daljnjem tekstu: predmetna pretraga), na temelju odluke od 9. siječnja 2009. kojom se društvu Prysmian i poduzetnicima pod njegovom izravnom ili neizravnom kontrolom nalaže da se podvrgnu takvoj pretrazi (u daljnjem tekstu: odluka o pretrazi). U skladu s člankom 1. drugim stavkom te odluke, „[predmetna se] pretraga [mogla] provesti u svim prostorima poduzetnika ili njegovih društava kćeri, a osobito u prostorima koji se nalaze u Viale Scarca 222, 20126 Milano, Italija”. Nakon što su obavijestili žalitelje o toj odluci, te im predali napomenu s objašnjenjem u pogledu pretraga, inspektori su provjerili računala pet zaposlenika u prisutnosti zastupnika i odvjetnika žaliteljâ.

11

Drugog dana predmetne pretrage, odnosno 29. siječnja 2009., inspektori su obavijestili žalitelje da će pretraga trajati dulje od tri dana koji su prvotno predviđeni. Žalitelji su izjavili da će dopustiti pristup svojim prostorijama tijekom vikenda ili da se te prostorije zapečate kako bi se pretraga nastavila sljedeći tjedan. Međutim, treći dan pretrage, odnosno 30. siječnja 2009., inspektori su odlučili izraditi forenzičke kopije tvrdih diskova računala troje od pet zaposlenika na koje se pretraga prvotno odnosila (u daljnjem tekstu: predmetna računala), kako bi u Komisijinim uredima u Bruxellesu (Belgija) ispitali informacije koje sadržavaju ti diskovi.

12

Žalitelji su napomenuli da je metoda provjere koju su predvidjeli inspektori bila nezakonita. Nakon što su ih inspektori obavijestili da će se svaki prigovor na predloženi postupak provjere smatrati „nesuradnjom”, žalitelji su se podvrgnuli tom postupku, zadržavajući pritom pravo na osporavanje zakonitosti pred sudom.

13

Inspektori su zatim izradili forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala. Forenzičke kopije tvrdih diskova dvaju računala spremljene su na uređaj za bilježenje podataka. Forenzička kopija tvrdog diska trećeg računala spremljena je na Komisijino računalo. To računalo i uređaj za bilježenje podataka umetnuti su u zapečaćene omotnice koje su inspektori donijeli u Bruxelles.

14

Zapečaćene omotnice iz prethodne točke ove presude otvorene su 26. veljače 2009. u prisutnosti odvjetnikâ žaliteljâ u Komisijinim uredima. Inspektori su ispitali forenzičke kopije sadržane u tim omotnicama i ispisali dokumente koje su smatrali relevantnima za istragu. Druga ispisana preslika i popis tih dokumenata proslijeđeni su odvjetnicima žaliteljâ. Te su se radnje nastavile 27. veljače 2009. i završile 2. ožujka 2009. Ured u kojem su se odvijale zapečaćen je na kraju svakog radnog dana, u prisutnosti odvjetnika žaliteljâ, i ponovno otvoren sljedećeg dana, također u njihovoj prisutnosti. Po završetku tih radnji Komisija je, u prisutnosti zastupnikâ žaliteljâ, izbrisala forenzičke kopije tvrdih diskova koje je napravila.

15

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. travnja 2009. i upisanom pod brojem T‑140/09 žalitelji su pokrenuli postupak zahtijevajući, među ostalim, da Opći sud poništi odluku o pretrazi i proglasi nezakonitom Komisijinu odluku o izradi forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala kako bi ih naknadno kontrolirala u svojim uredima u Bruxellesu.

16

Presudom od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), Opći sud djelomično je poništio odluku o pretrazi u dijelu u kojem se odnosila na električne kablove koji nisu visokonaponski podmorski i podzemni električni kablovi i materijal povezan s tim drugim kabelima, a u preostalom dijelu tužbu je odbio.

17

U tom kontekstu, u članku 1. sporne odluke Komisija je utvrdila da su žalitelji i 24 druga društva, uključujući društva Nexans France SAS i Silec Cable SAS, dva francuska društva, sudjelovali u zabranjenom sporazumu (u daljnjem tekstu: zabranjeni sporazum), koji je činio jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), u području (vrlo) visokonaponskih podzemnih i/ili podmorskih električnih kablova (u daljnjem tekstu: dotična povreda).

18

Komisija je u navedenoj odluci utvrdila da je zabranjeni sporazum imao dvije glavne konfiguracije koje su činile složenu cjelinu, odnosno

19

Prema spornoj odluci, društvo PrysmianCS sudjelovalo je u zabranjenom sporazumu od 18. veljače 1999. do 28. siječnja 2009. Odgovornost društva Pirelli utvrđena je, u biti, zbog izvršavanja, u svojstvu društva majke, odlučujućeg utjecaja na društvo PirelliCSE do 28. srpnja 2005. Društvo Prysmian utvrđeno je odgovornim za predmetnu povredu kao društvo majka društva PrysmianCS za razdoblje od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. Osim toga, Komisija je smatrala da je društvo Goldman Sachs odgovorno za predmetnu povredu za isto razdoblje, s obzirom na njegove veze s društvom Prysmian i, neizravno, PrysmianCSE.

20

U svrhu izračuna iznosa novčanih kazni Komisija je primijenila članak 23. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1/2003 i metodologiju iznesenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.).

21

Kao prvo, što se tiče osnovnog iznosa navedenih novčanih kazni, Komisija je utvrdila vrijednost prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir. Komisija je zatim utvrdila udio te vrijednosti prihoda od prodaje koji odražava težinu predmetne povrede. U tom je pogledu Komisija smatrala da je povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja, čime se opravdava koeficijent težine od 15 %. Osim toga, ta je institucija navedeni koeficijent povećala za 2 % za sve adresate sporne odluke zbog zajedničkog tržišnog udjela kao i gotovo svjetskog zemljopisnog dosega zabranjenog sporazuma, koji je obuhvaćao, među ostalim, cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP).

22

Osim toga, Komisija je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru europske konfiguracije zabranjenog sporazuma. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike. Tako određen osnovni iznos u pogledu društva PrysmianCS iznosio je 104613000 eura.

23

Kao drugo, što se tiče prilagodbe osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija nije utvrdila otegotne okolnosti ni olakotne okolnosti u pogledu žaliteljâ.

24

U skladu s člankom 2. točkama (f) i (g) sporne odluke, Komisija je društvu PrysmianCS, s jedne strane, izrekla novčanu kaznu u iznosu od 67310000 eura, solidarno s društvom Pirelli, u pogledu razdoblja od 18. veljače 1999. do 28. srpnja 2005., i, s druge strane, novčanu kaznu u iznosu od 37303000 eura društvu PrysmianCS, solidarno s društvima Prysmian i Goldman Sachs, za razdoblje od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009.

25

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. lipnja 2014. žalitelji su pokrenuli postupak radi poništenja sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na njih i smanjenja iznosa novčanih kazni koje su im izrečene.

26

Dvama rješenjima od 25. lipnja 2015. Opći sud odobrio je intervenciju društava Pirelli i Goldman Sachs u tom predmetu, prvomu u potporu zahtjevu Komisije, a drugomu u potporu zahtjevu žaliteljâ.

27

U potporu svojem zahtjevu za poništenje sporne odluke žalitelji su istaknuli devet tužbenih razloga pred Općim sudom, od kojih se među ostalim prvi temelji na nezakonitosti predmetne pretrage, četvrti se odnosi na pogrešno pripisivanje odgovornosti društvu PrysmianCS za razdoblje prije 27. studenoga 2001., šesti se temelji na nedostatnosti dokaza o postojanju povrede članka 101. UFEU‑a, sedmi se temelji na pogrešnom utvrđenju trajanja predmetne povrede, a osmi se u svojem drugom dijelu odnosi na povredu načela jednakog postupanja u pogledu izračuna izrečenih novčanih kazni. U prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene žalitelji su se, osim na Komisijine pogreške na koje se odnosi zahtjev za poništenje sporne odluke, pozvali na prekomjerno trajanje upravnog postupka.

28

Opći sud je pobijanom presudom tu tužbu u cijelosti odbio.

29

Što se tiče prvog tužbenog razloga žaliteljâ, Opći sud smatrao je, kao prvo i suprotno onomu što su tvrdili žalitelji, da iz članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003 ne proizlazi da je Komisijina ovlast da uzme ili ishodi primjerak ili izvatke iz poslovnih knjiga i poslovne dokumentacije poduzetnika koji je predmet pretrage ograničena na poslovne knjige i poslovnu dokumentaciju koju je već provjerila. Takvo bi tumačenje uostalom moglo naštetiti korisnom učinku članka 20. stavka 2. točke (b) te uredbe jer u određenim okolnostima nadzor poslovnih knjiga i poslovne dokumentacije poduzetnika koji je predmet pretrage može zahtijevati prethodno kopiranje navedenih poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije ili, kao u ovom slučaju, biti pojednostavljeno tim izvršenjem. Prema mišljenju Općeg suda, s obzirom na to da je izrada forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala dio provedbe računalnog programa za istraživanja, koji Komisija koristi za pretrage prema ključnim riječima podataka sadržanih u tim računalima, čiji je cilj bio istražiti informacije relevantne za istragu, izrada tih kopija obuhvaćena je tim ovlastima predviđenima člankom 20. stavkom 2. točkama (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

30

Kao drugo, Opći je sud utvrdio, suprotno onomu što su tvrdili žalitelji, da Komisijini inspektori nisu izravno uložili u istražni spis dokumente koje sadržavaju forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala a da pritom nisu prethodno provjerili jesu li ti dokumenti relevantni s obzirom na predmet pretrage.

31

Kao treće, Opći sud presudio je da članak 20. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 1/2003 ne utvrđuje da se nadzor poslovnih knjiga i poslovne dokumentacije poduzetnika koji se pretražuju izvršava isključivo u njihovim prostorijama ako, kao u ovom slučaju, navedena pretraga nije mogla biti završena tijekom razdoblja koje je prvotno bilo predviđeno. Njime se samo obvezuje Komisiju da prilikom provjere dokumenata u svojim prostorijama ponudi ista jamstva u pogledu poduzetnika koji su predmet pretrage kao što su ona koja joj se nameću tijekom kontrole na licu mjesta, što je bio slučaj u ovom predmetu.

32

Kao četvrto, Komisija nije povrijedila ni doseg odluke o pretrazi jer ona ne isključuje mogućnost da Komisija nastavi pretragu u svojim prostorijama u Bruxellesu i jer žalitelji nisu tvrdili da je trajanje predmetne pretrage prekoračilo razuman rok.

33

Što se tiče četvrtog tužbenog razloga žaliteljâ, Opći sud presudio je da je Komisija pravilno smatrala da je odgovornost koja proizlazi iz protupravnog ponašanja društva PirelliCS do 27. studenoga 2001. bila prenesena društvu PirelliCSE na temelju načela gospodarskog kontinuiteta i da je ta odgovornost stoga na društvu PrysmianCS. Što se tiče argumenta žaliteljâ koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, Opći sud smatrao je da se on mora uskladiti s načelom zakonitosti, na temelju kojeg se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega. Prema mišljenju Općeg suda, iz toga je slijedilo da, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila moguću nezakonitost time što nije utvrdila odgovornost društava Nexans France i Silec Cable, na temelju načela gospodarskog kontinuiteta, takva eventualna nezakonitost, o kojoj ne bi trebalo odlučivati u okviru tužbe koju su podnijeli žalitelji, ni u kojem slučaju ne može dovesti do utvrđenja diskriminacije i, prema tome, nezakonitosti u odnosu na njih.

34

Što se tiče šestog tužbenog razloga žaliteljâ, Opći sud presudio je da oni nisu dokazali da Komisija nije valjano dokazala postojanje povrede članka 101. UFEU‑a.

35

Što se tiče sedmog tužbenog razloga žaliteljâ, Opći sud odlučio je da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da je početak predmetne povrede utvrđen na sastanku održanom 18. veljače 1999.

36

Što se tiče drugog dijela osmog tužbenog razloga žaliteljâ, Opći sud presudio je da činjenica da je, kao što su to oni tvrdili, sudjelovanje japanskih poduzetnika u predmetnoj povredi bilo slično sudjelovanju europskih poduzetnika u europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma, čak i pod pretpostavkom da je dokazana, ne može dovesti u pitanje zaključak Komisije prema kojem je podjela projekata unutar EGP‑a dodatni element koji treba sankcionirati povećanjem koeficijenta težine povrede. Osim toga, argument žaliteljâ prema kojem je Komisija u tom pogledu počinila pogrešku u ocjeni ne utječe na postojanje povrede načela jednakog postupanja u pogledu žaliteljâ. Naime, iako takav argument, pod pretpostavkom da je osnovan, može opravdati povećanje novčane kazne izrečene japanskim poduzetnicima, na načelu jednakog postupanja ne može se temeljiti nikakvo pravo na nediskriminatornu primjenu nezakonitog postupanja.

37

Naposljetku, Opći sud odbio je zahtjev žaliteljâ za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene.

38

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

39

Komisija od Suda zahtijeva da:

40

Društvo Pirelli od Suda zahtijeva da:

41

U potporu svojoj žalbi žalitelji ističu pet žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi načela osobne odgovornosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja, te obveze obrazlaganja. Treći žalbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci koju je počinio Opći sud time što je predmetnu povredu kvalificirao kao jedinstvenu i trajnu povredu. Četvrti žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava počinjenima prilikom ocjene određivanja trajanja povrede. Peti žalbeni razlog temelji se na povredi načela jednakog postupanja u pogledu određivanja koeficijenta težine povrede.

42

Svojim prvim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 50. do 53., 58., 60. i 62. do 68. pobijane presude, žalitelji tvrde da potonja sadržava pogreške koje se tiču prava u vezi s tumačenjem članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003 jer je Opći sud potvrdio da je Komisija imala pravo, s jedne strane, izraditi forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala, a da prethodno nije ispitala narav dokumenata koji su se nalazili na tim tvrdim diskovima i njihovu relevantnost za predmetnu pretragu i, s druge strane, provesti tu pretragu u svojim prostorijama u Bruxellesu.

43

Što se tiče izrade forenzičkih kopija tvrdih diskova, iz teksta članka 20. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 proizlazi da Komisija, kada ulazi u prostore poduzetnika, mora prije svega pregledati poslovnu dokumentaciju kako bi ocijenila je li relevantna za istragu i tek nakon što provede takvu kontrolu može izraditi kopiju „tih knjiga ili dokumenata”, odnosno dokumenata koje je pregledala.

44

Osim toga, Uredba br. 1/2003 precizira da Komisija može kontrolirati i reproducirati samo poslovne knjige i poslovnu dokumentaciju. Iako se računala rukovoditelja nekog poduzeća mogu kvalificirati kao „poslovna”, to ne vrijedi nužno za sve datoteke, podatke i programe koje sadržavaju. Stoga je Komisija izradom forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala neizbježno kopirala i datoteke i osobne podatke te je stoga počinila očitu povredu članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

45

Napomena s objašnjenjem o pretragama iz točke 10. ove presude nije dovoljna pravna osnova za opravdanje takve prakse. U skladu s načelom zakonitosti, svaki postupak koji uključuje kopiranje svih podataka trebao bi biti uređen aktom zakonodavca Unije ili barem onim koji donosi Komisija na temelju ovlasti koje je taj zakonodavac izričito delegirao.

46

Isto vrijedi i za mjesto gdje je Komisija ovlaštena provoditi svoj nadzor. Zemljopisni doseg istražnih ovlasti koje su joj dodijeljene člankom 20. Uredbe br. 1/2003 jasno je ograničen na prostore predmetnih poduzetnika, kao što to pokazuje tekst članka 20. stavka 1. te uredbe. Osim toga, iz članka 21. navedene uredbe proizlazi da Komisija može izvršavati svoje ovlasti pretrage u drugim prostorijama samo iznimno ako je to izričito dopušteno pravnim aktom Unije. U ovom slučaju, članak 20. stavak 1. iste uredbe i odluka o pretrazi, koja je preuzela njegov sadržaj, zabranili su Komisiji nastavak predmetne pretrage u njezinim prostorijama u Bruxellesu. Slijedom toga, tumačenje članka 20. Uredbe br. 1/2003 koje je primijenio Opći sud protivno je dosegu te uredbe kao i načelima zakonitosti i pravne sigurnosti.

47

Činjenica da se na ispitivanje dokumenata u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu trebalo primijeniti ista jamstva kao što su ona koja joj se nameću tijekom kontrole na licu mjesta ne dovodi u pitanje postojanje povrede Uredbe br. 1/2003 koju je ona počinila zbog toga što je nastavila predmetnu pretragu u svojim prostorijama u Bruxellesu.

48

Komisija tvrdi da je prvi žalbeni razlog nedopušten jer predstavlja samo ponavljanje argumenata koji su već izneseni u prvostupanjskom postupku i ima za cilj navesti Sud da ponovno ispita argumente koje su žalitelji podnijeli Općem sudu. Podredno, Komisija ističe da je taj žalbeni razlog bespredmetan ili barem neosnovan jer se temelji na djelomičnom tumačenju pobijane presude, kojim se ne uzimaju u obzir glavna utvrđenja Općeg suda iz točaka 50. i 56. te presude.

49

Što se tiče dopuštenosti prvog žalbenog razloga, valja istaknuti da tim žalbenim razlogom žalitelji osporavaju tumačenje članka 20. stavka 2. točke (b) i (c) Uredbe br. 1/2003 koje je primijenio Opći sud. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se o pravnim pitanjima ispitanima u prvom stupnju može ponovno raspravljati u žalbenom postupku ako žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service, C‑265/17 P, EU:C:2019:23, t. 15. i navedena sudska praksa). Iz toga slijedi da je prvi žalbeni razlog dopušten.

50

Što se tiče merituma, najprije valja istaknuti da žalitelji, doduše, ne osporavaju utvrđenja Općeg suda iz točaka 50. i 56. pobijane presude. U skladu s tim utvrđenjima, s jedne strane, izrada forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala, u okviru primjene Komisijina računalnog programa za istraživanje, u biti je bila međufaza koja je omogućila inspektorima da traže dokumente relevantne za predmetnu pretragu. S druge strane, iz navedenih utvrđenja proizlazi da u ovom slučaju Komisija nije izravno uložila u istražni spis dokumente sadržane u tim forenzičkim kopijama a da prethodno nije provjerila njihovu relevantnost s obzirom na predmet te pretrage. Međutim, činjenica da žalitelji nisu osporavali ta ista utvrđenja Općeg suda ne znači, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da je prvi žalbeni razlog bespredmetan u pogledu argumenata žaliteljâ usmjerenih protiv obrazloženja pobijane presude prema kojima je Komisija imala pravo preuzeti forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala. Naime, navedena utvrđenja nisu sama po sebi dovoljna za utvrđenje da je Komisija imala ovlast izraditi takve kopije.

51

Stoga je potrebno ispitati je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da članak 20. stavak 2. točka (b) ili (c) Uredbe br. 1/2003 Komisiji daje ovlast da izradi takve forenzičke kopije i nastavi svoju pretragu u svojim prostorijama u Bruxellesu.

52

Kao prvo, što se tiče pripreme forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala, valja istaknuti da iz teksta članka 20. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 i iz njegova konteksta proizlazi da je zakonodavac Unije, time što je tom odredbom ovlastio Komisiju da „uzme ili zahtijeva” u bilo kojem obliku primjerke ili izvatke iz poslovnih knjiga kao i iz drugih poslovnih dokumenata navedenih u članku 20. stavku 2. točki (b) te uredbe, želio obuhvatiti dokaze koje Komisija ima pravo pribaviti da bi ih priložila spisu i, ovisno o slučaju, koristila u okviru postupka čiji je cilj sankcionirati povrede Unijina prava tržišnog natjecanja. Stoga se mora raditi o dokumentima koji su obuhvaćeni predmetom pretrage, što pretpostavlja da je Komisija prethodno provjerila da je to bio slučaj (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 58.).

53

Iz toga slijedi da se Opći sud nije mogao osloniti na članak 20. stavak 2. točku (c) Uredbe br. 1/2003 kako bi presudio da je Komisija imala pravo izraditi forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala.

54

Međutim, članak 20. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 1/2003, na koji se Opći sud također poziva i koji ovlašćuje Komisiju da nadzire knjige i druge poslovne dokumente, bez obzira na medij, poduzetnika ili udruženja poduzetnika na koje se pretraga odnosi, daje pravnu osnovu za izradu takvih kopija (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 60.).

55

Naime, kao prvo, valja istaknuti da je zakonodavac Unije – ograničavajući se u tom pogledu na to da Komisiji dopusti provedbu takvog nadzora a da pritom nije detaljnije pojasnio ovlast koja joj je tako dodijeljena – toj instituciji dodijelio određenu marginu prosudbe u pogledu konkretnih načina nadzora koje ona može provoditi.

56

Komisija stoga može, ovisno o okolnostima, odlučiti provesti nadzor podataka sadržanih na mediju za pohranu digitalnih podataka poduzetnika koji je predmet pretrage, ne na temelju izvornika, nego na temelju preslike tih podataka. Naime, kako u slučaju kada ispituje izvorne podatke tako i u slučaju kada analizira presliku tih podataka, riječ je o istim podacima koji su predmet nadzora koji provodi Komisija.

57

Stoga pravo Komisije da izradi forenzičku kopiju tvrdog diska računala, kao međufaza u okviru ispitivanja podataka koji se nalaze na tom mediju, ne predstavlja dodatno pravo dodijeljeno Komisiji, nego je, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 53. pobijane presude, dio ovlasti nadzora koju članak 20. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 1/2003 stavlja na raspolaganje toj instituciji.

58

Kao drugo, iako je točno da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ovlasti pretrage povjerene Komisiji u području tržišnog natjecanja vrlo određene (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 31. i navedenu sudsku praksu), to ipak ne znači da odredbe kojima se toj instituciji dodjeljuju ovlasti pretrage treba tumačiti restriktivno, čak i ako je u tom pogledu potrebno osigurati da navedene ovlasti ne povrjeđuju prava poduzetnika o kojima je riječ. Međutim, ta su prava zajamčena kada je, kao u ovom slučaju, Komisija kopirala podatke bez prethodnog ispitivanja, ali zatim, uz strogo poštovanje prava obrane predmetnog poduzetnika, provjerava jesu li ti podaci relevantni za predmet pretrage prije nego što u spis uloži dokumente koji se smatraju relevantnima u tom pogledu i obriše druge kopirane podatke.

59

Stoga pravo Komisije da izradi takve kopije ne utječe ni na postupovna jamstva predviđena Uredbom br. 1/2003 ni na druga prava poduzetnika koji je predmet pretrage, pod uvjetom da Komisija, nakon što je završila svoje ispitivanje, u spis priloži samo dokumente koji su relevantni za predmet pretrage. Kao što je to Opći sud utvrdio u točki 56. pobijane presude, to je bio slučaj u ovom predmetu.

60

Kao treće, kao što to proizlazi iz činjeničnih utvrđenja Općeg suda u točki 49. pobijane presude, Komisija se koristi računalnim programom za istraživanje koji zahtijeva prethodnu fazu koja se naziva „indeksiranje” i koja u pravilu dugo traje. Isto vrijedi i za sljedeću fazu postupka obrade podataka, tijekom koje Komisija provodi ispitivanje tih podataka, kao što to uostalom pokazuju činjenice u ovom slučaju. Stoga nije u interesu samo Komisije, nego i predmetnog poduzetnika, da se ta institucija osloni, kako bi izvršila svoj nadzor, na presliku tih podataka, čime se tom poduzetniku omogućuje nastavak korištenja originalnih podataka kao i medija na kojima se nalaze čim se ta kopija izradi te se tako smanjuje miješanje u funkcioniranje tog poduzetnika do kojeg je došlo Komisijinom provjerom.

61

U tim okolnostima treba odbiti argumente žaliteljâ koji se odnose na pripremu forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala i koji se temelje na tekstu članka 20. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 i na općoj strukturi članka 20. stavka 2. te uredbe.

62

Kao drugo, što se tiče Komisijine odluke o nastavku ispitivanja forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala u svojim prostorijama u Bruxellesu, valja istaknuti da iz teksta i strukture članka 20. Uredbe br. 1/2003 doista proizlazi da pretraga mora započeti i da se, u načelu, mora nastaviti, kao što je to navedeno u članku 20. stavku 1. te uredbe, „kod poduzetnika i udruženja poduzetnika” i da se zbog toga, s jedne strane, člankom 20. stavkom 2. točkom (a) navedene uredbe Komisiju ovlašćuje da „uđe u sve službene prostore, zemljište ili prometna sredstva” potonjih; i s druge strane, člankom 20. stavkom 3. te uredbe obvezuje ju se da u razumnom roku prije pretrage obavijesti tijelo nadležno za tržišno natjecanje države članice „na čijem se državnom području pretraga provodi”. Iz tog je razloga također, u ovom slučaju, odluka o pretrazi obvezivala Prysmian da se podvrgne pretrazi „u svim [njihovim] prostorima”, te onima njihovih društava kćeri.

63

Međutim, kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u točki 58. pobijane presude, člankom 20. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1/2003 se ne utvrđuje, kao što tvrde žalitelji, da se nadzor poslovnih knjiga i poslovne dokumentacije poduzetnika koji su podvrgnuti pretrazi provodi isključivo u njihovim prostorijama, u svim okolnostima (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 78.).

64

Isto vrijedi i za odluku o pretrazi kojom se samo predviđa da se predmetna pretraga može obaviti u svim prostorima žalitelja.

65

Naime, sam nastavak takvog nadzora u Komisijinim prostorijama ne predstavlja, u usporedbi s provođenjem nadzora u prostorijama poduzetnika koji su predmet pretrage, dodatnu povredu prava potonjih, koja bi zahtijevala da je za Komisiju izričito predviđena takva mogućnost, a da se ne može implicitno izvesti iz ovlasti koje su toj instituciji povjerene člankom 20. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1/2003. Činjenica da u određenim slučajevima mogućnost nastavka nadzora u prostorijama Komisije nije nužna da bi Komisija mogla provesti taj nadzor ne znači da je takva mogućnost isključena u svim okolnostima (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 80.).

66

Naime, legitimni razlozi mogu navesti Komisiju, također i u interesu predmetnih poduzetnika, da u svojim prostorijama u Bruxellesu odluči nastaviti pretragu podataka koje je prikupila kod dotičnog poduzetnika. U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 60. ove presude, vrijeme potrebno za obradu elektroničkih podataka može biti dosta dugo. Međutim, primoravanje Komisije na obradu takvih podataka isključivo u prostorijama poduzetnika koji je predmet pretrage, kada se radi o posebno opsežnim podacima, moglo bi imati za posljedicu znatno produljenje trajanja prisutnosti inspektora u prostorijama tog poduzetnika, što bi moglo ugroziti učinkovitost pretrage i nepotrebno povećati miješanje u funkcioniranje navedenog poduzetnika zbog pretrage (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 81.).

67

Osim toga, valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz točke 60. pobijane presude, žalitelji ne prigovaraju Komisiji da je tijekom nadzora forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala, koji je proveden u njezinim prostorijama u Bruxellesu, postupala drukčije nego što bi postupala da je taj nadzor proveden u prostorijama žaliteljâ. Naime, žalitelji ne osporavaju da se nadzor koji je Komisija provela u svojim prostorijama u Bruxellesu odvijao uz strogo poštovanje njihovih prava obrane, s obzirom na to da je Komisija tijekom cijelog trajanja predmetne pretrage osigurala zaštitu predmetnih podataka i da je u spis uložila samo dokumentaciju za koju se ranije uvjerila da je relevantna za potrebe te pretrage.

68

Tumačenje članka 20. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1/2003 prema kojem Komisija u svojim prostorijama u Bruxellesu može, ovisno o slučaju, nastaviti nadzor koji je valjano započela u prostorijama poduzetnika ili udruženja poduzetnika koji su predmet pretrage, nije dovedeno u pitanje argumentom žaliteljâ, prema kojem samo iznimno članak 21. te uredbe dopušta Komisiji da izvršava svoje ovlasti pretrage u „ostalim prostorima”. Naime, taj se članak 21. odnosi na potpuno drukčiju situaciju od one iz članka 20. te uredbe, odnosno na mogućnost Komisije da provodi pretrage u prostorijama različitima od poslovnih prostorija predmetnog poduzetnika, kao što su domovi ili prijevozna sredstva njegovih zaposlenika, ako je razumno za pretpostaviti da se tamo čuvaju poslovne knjige ili druga poslovna dokumentacija koja je predmet pretrage, a koja može biti bitan dokaz ozbiljne povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 85.).

69

Tumačenje članka 20. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1/2003 navedeno u prethodnoj točki nije dovedeno u pitanje ni argumentom žaliteljâ prema kojem takvo tumačenje daje Komisiji mogućnost provođenja pretraga na daljinu ili nalaganja dotičnim poduzetnicima da joj dostave kopije cijelih tvrdih diskova, ako im dodijeli odgovarajuća jamstva. Naime, mogućnost Komisije da u svojim prostorijama u Bruxellesu nastavi nadzor koji je započela u prostorijama poduzetnika koji je predmet pretrage ni na koji način ne utječe na pitanje ima li ta institucija pravo, na temelju članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003, provesti istražne mjere kako ih podrazumijevaju žalitelji. U tom pogledu, valja istaknuti da činjenica da Komisija provodi pretragu u vlastitim prostorijama znači da je riječ o nastavku jedne te iste pretrage, započete u prostorijama tog poduzetnika, a ne o novom nadzoru kod trećih osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 84.).

70

Međutim, valja pojasniti da se Komisija može koristiti mogućnošću, na temelju članka 20. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1/2003, da u svojim prostorijama u Bruxellesu nastavi izvršavati uvid u poslovne knjige i drugu poslovnu dokumentaciju poduzetnika koji je predmet pretrage, samo ako može legitimno smatrati da je to opravdano učiniti u interesu učinkovitosti pretrage ili kako bi se izbjeglo pretjerano miješanje u funkcioniranje navedenog poduzetnika (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 87.).

71

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz prikaza činjenica koje je utvrdio Opći sud, na koji se u biti podsjeća u točkama 10. do 14. ove presude, inspektori su proveli ukupno tri dana u prostorijama žaliteljâ, odnosno od 28. do 30. siječnja 2009. Izradili su forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala te ih pohranili na informatički medij za snimanje podataka kao i na Komisijino računalo. Taj medij i to računalo stavljeni su u zapečaćene omotnice i odneseni u Komisijine urede u Bruxellesu. Slijedom toga, ispitivanje podataka donesenih u Bruxelles, u prisutnosti zastupnika žaliteljâ, trajalo je tri radna dana, odnosno od 26. veljače do 2. ožujka 2009., što znači da je u trenutku kada je Komisija odlučila nastaviti predmetnu pretragu u svojim prostorijama u Bruxellesu ostao osobito velik obujam digitalnih podataka koje je trebalo obraditi.

72

U tim okolnostima valja zaključiti da Komisija nije počinila nezakonitost time što je odlučila nastaviti predmetnu pretragu u njezinim prostorijama u Bruxellesu. Naime, s obzirom na činjenične elemente koje je utvrdio Opći sud, Komisija je mogla legitimno smatrati da je bilo opravdano provesti tu pretragu u njezinim prostorijama u Bruxellesu, izbjegavajući tako produljenje trajanja prisutnosti inspektora u prostorijama žaliteljâ, u interesu učinkovitosti pretrage i kako bi se izbjeglo prekomjerno miješanje u funkcioniranje tih poduzetnika (vidjeti analogijom presudu od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 89.).

73

Naposljetku, kao što to proizlazi iz točke 65. ove presude, mogućnost da Komisija nastavi svoj uvid u poslovne knjige i drugu poslovnu dokumentaciju poduzetnika, na temelju članka 20. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1/2003, u svojim prostorijama u Bruxellesu uvjetovana je utvrđenjem da takav nastavak ne dovodi ni do kakve povrede prava obrane i ne predstavlja dodatnu povredu prava predmetnih poduzetnika, u odnosu na onu koja je svojstvena provedbi pretrage u njihovim prostorijama. Međutim, takvu bi povredu trebalo utvrditi ako bi nastavak tog nadzora u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu za poduzetnika koji je predmet pretrage prouzrokovao dodatne troškove nastale zbog same te provedbe. Iz toga slijedi da, kada potonja može dovesti do takvih dodatnih troškova, Komisija je može izvršiti samo pod uvjetom da pristaje vratiti te troškove ako joj predmetni poduzetnik podnese propisno obrazložen zahtjev u tom smislu (presuda od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 90.).

74

S obzirom na prethodno navedeno, prvi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

75

Svojim drugim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 130. do 140. i 144. do 148. pobijane presude i koji je podijeljen na tri dijela, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava time što je potvrdio osnovanost sporne odluke kojom se društvo PrysmianCS smatralo odgovornim za predmetnu povredu za cijelo njezino trajanje, odnosno od 18. veljače 1999. do 27. siječnja 2009., unatoč činjenici da je ona utvrđena tek 27. studenoga 2001.

76

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio načela osobne odgovornosti i pravne sigurnosti.

77

Iz sudske prakse Suda proizlazi da je načelno odgovornost na fizičkoj ili pravnoj osobi koja je upravljala poduzetnikom koji je sudjelovao u povredi prava tržišnog natjecanja Unije u trenutku kada je ta povreda počinjena, čak i ako je na dan donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda za poslovanje tog poduzetnika bila odgovorna druga fizička ili pravna osoba. Samo iznimne okolnosti mogu opravdati odstupanja od tog općeg načela, u prilog korisnom i odvraćajućem učinku pravila tržišnog natjecanja Unije. U tim bi se slučajevima odgovornost mogla pripisati toj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta. Iz sudske prakse Suda također proizlazi da su te okolnosti prisutne kada je fizička ili pravna osoba koja je počinila povredu prestala postojati, pravno ili ekonomski, i kad između prvotnog i novog upravitelja, koji stoga primjenjuje iste poslovne smjernice, postoji strukturna veza.

78

U ovom je slučaju Opći sud stoga najprije trebao utvrditi, s gledišta relevantnog nacionalnog prava društava, prvotnog upravitelja društva PrysmianCS, odnosno društva Pirelli, koje je preuzelo društvo PirelliCS. Međutim, Opći sud propustio je provesti takvo ispitivanje te je primijenio načelo gospodarskog kontinuiteta kao običnu alternativu načelu osobne odgovornosti pravnih subjekata, kao što to dokazuje činjenica da je kao irelevantnu odbio mogućnost da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je društvo PirelliCSE smatrala pravnim sljednikom društva PirelliCS. Riječ je o očitoj pogrešci koja se tiče prava koja je dovela do toga da se Komisiji, suprotno načelu pravne sigurnosti, prizna apsolutna diskrecijska ovlast koja joj omogućuje da odredi pravni subjekt kojemu se može izreći novčana kazna u okviru prijenosa sredstava unutar grupe.

79

Komisija tvrdi da je drugi žalbeni razlog nedopušten jer žalitelji pred Sudom samo ponavljaju argumente koje su već iznijeli pred Općim sudom. Žalitelji, naime, od Suda zahtijevaju da ponovno ispita dokaze koje je Opći sud već ispitao.

80

Podredno, drugi žalbeni razlog je neosnovan.

81

Društvo Pirelli tvrdi da se načelo gospodarskog kontinuiteta primjenjuje ne samo kada je prvotni upravitelj koji je počinio povredu prestao postojati, nego i onda kada on više ne obavlja gospodarsku djelatnost na relevantnom tržištu. U ovom slučaju i nakon podjele provedene 2001., društvo PirelliCS postalo je fiktivno i društvo PirelliCSE postalo je njegov jedini gospodarski i pravni sljednik. Činjenica da je prvotno društvo majka, društvo Pirelli, i dalje postojalo u trenutku donošenja sporne odluke ne mijenja tu analizu. Društvo Pirelli dodaje da, u svakom slučaju, nije bilo izuzeto od odgovornosti za predmetnu povredu, nego ga se smatralo solidarno odgovornim za povredu s društvom PrysmianCS, za razdoblje od 18. veljače 1999. do 28. srpnja 2005.

82

Prema mišljenju društva Pirelli, prvi dio drugog žalbenog razloga stoga je bespredmetan i u svakom slučaju neosnovan.

83

Sukladno sudskoj praksi Suda na koju se podsjeća u točki 49. ove presude, budući da se prvim dijelom drugog žalbenog razloga napada pravno pitanje koje je ispitao Opći sud, žalbeni se razlog u tom dijelu treba, suprotno onomu što tvrdi Komisija, smatrati dopuštenim, te se o takvom pravnom pitanju može ponovno raspravljati u stadiju žalbe.

84

Međutim, valja istaknuti da se argumentacija koju su žalitelji istaknuli u prilog prvom dijelu svojeg drugog žalbenog razloga temelji na pogrešnom tumačenju sudske prakse Suda u tom području.

85

Točno je da je Sud imao priliku pojasniti, što se tiče pitanja u kojim okolnostima subjekt koji nije počinio povredu prava tržišnog natjecanja Unije ipak može biti kažnjen za nju, da je tim slučajem obuhvaćena situacija u kojoj je subjekt koji je počinio povredu pravno ili gospodarski prestao postojati, jer bi sankcija izrečena poduzetniku koji više ne obavlja gospodarske djelatnosti mogla biti lišena odvraćajućeg učinka. Nasuprot tomu, ako subjekt koji je počinio povredu nastavi pravno postojati i nastavi s obavljanjem gospodarskih djelatnosti, Komisija je u načelu dužna tom subjektu izreći dotičnu novčanu kaznu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 144. i 145.).

86

Međutim, iz sudske prakse Suda također proizlazi da kad je subjekt koji je počinio povredu pravila tržišnog natjecanja Unije bio predmet pravnih ili organizacijskih promjena, takva promjena nužno ne stvara novi subjekt koji je oslobođen od odgovornosti za protupravna ponašanja koja se mogu pripisati pravnom predniku, ako se, barem s gospodarske točke gledišta, radi o istim subjektima. Naime, kad bi poduzeća mogla izbjeći odgovornost jednostavnom promjenom svojeg identiteta uslijed restrukturiranja, prijenosa ili drugih pravnih ili organizacijskih promjena, cilj kažnjavanja ponašanja koje je protivno pravu Unije u području tržišnog natjecanja i sprečavanja njegova ponavljanja putem odvraćajućih sankcija bio bi ugrožen (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 40., te navedenu sudsku praksu).

87

Sud je stoga presudio da kad dva subjekta čine isti gospodarski subjekt, činjenica da subjekt koji je počinio povredu i dalje postoji ne isključuje, sama po sebi, izricanje sankcije subjektu na koji su prenesene njegove gospodarske djelatnosti, osobito kad su subjekti bili podvrgnuti nadzoru iste osobe i stoga su, s obzirom na uske gospodarske i organizacijske veze između njih, primjenjivali u bitnom iste gospodarske upute (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 41. te navedenu sudsku praksu).

88

Na temelju te sudske prakse i činjeničnih elemenata koji podliježu njegovoj samostalnoj ocjeni, Opći je sud u točkama 130. do 133. pobijane presude potvrdio da društvo PirelliCSE treba smatrati subjektom koji je gospodarski sljednik društva PirelliCS od 27. studenoga 2001. i da je Komisija na temelju načela gospodarskog kontinuiteta pravilno smatrala da je odgovornost za sudjelovanje društva PirelliCS u predmetnoj povredi prenesena društvu PirelliCSE.

89

Žalitelji ne osporavaju da su uvjeti iz točke 87. ove presude u ovom slučaju bili ispunjeni.

90

U tim okolnostima Opći sud nije počinio pogrešku kada je presudio da je Komisija pravilno smatrala da je društvo PirelliCSE gospodarski sljednik društva PirelliCS.

91

Osim toga, Opći je sud u točki 140. pobijane presude pravilno presudio da, čak i ako bi se smatralo da je Komisija počinila pogrešku time što je društvo PirelliCSE smatrala pravnim sljednikom društva PirelliCS, to utvrđenje nema utjecaja na pripisivanje odgovornosti prvom od tih društava za izravno sudjelovanje u predmetnoj povredi prije 27. studenoga 2001., jer je Komisija u svakom slučaju pravilno utvrdila da je društvo PirelliCSE bilo gospodarski sljednik društva PirelliCS.

92

Štoviše, što se tiče argumenta žaliteljâ koji se odnosi na koristan i odvraćajući učinak pravila tržišnog natjecanja Unije, valja podsjetiti da je Komisija u spornoj odluci također utvrdila odgovornost društva Pirelli za predmetnu povredu kao društva majke društava Pirelli CS i PirelliCSE, tijekom razdoblja od 18. veljače 1999. do 28. srpnja 2005.

93

S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio drugog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

94

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava u okviru primjene načela jednakog postupanja u ovom slučaju. Društva Nexans France i Silec Cable nalazila su se u situacijama koje su usporedive s onom društva PrysmianCS, jer su osnovana nakon internih restrukturiranja radi preuzimanja postojeće djelatnosti koja uključuje zaposlenike i imovinu na koje su se odnosila koluzivna djelovanja povezana sa zabranjenim sporazumom, kako bi bila prenesena na treće osobe. Međutim, načelo gospodarskog kontinuiteta bilo je primijenjeno samo u pogledu društva PrysmianCS.

95

Iz sudske prakse Suda proizlazi da bi Komisija, kada za zabranjeni sporazum donosi posebnu metodu za utvrđivanje odgovornosti društava majki za povrede koje su počinila njihova društva kćeri, morala, osim u posebnim okolnostima, primijeniti iste metodološke kriterije za sva ta društva majke. Ta sudska praksa primjenjuje se i kada Komisija odluči jednog od adresata svoje odluke smatrati odgovornim na temelju načela gospodarskog kontinuiteta, a da se pritom prema drugim adresatima te odluke ne postupa jednako. Naime, iako Komisija ima određenu diskrecijsku ovlast u pogledu primjene tog načela kako bi pripisala odgovornost društvima majkama, ona ga ipak nije dužna primijeniti.

96

S druge strane, kada ta institucija odluči primijeniti navedeno načelo, ona bi to bila dužna učiniti u odnosu na druge poduzetnike uključene u zabranjeni sporazum koji su se nalazili u usporedivim situacijama. U ovom je slučaju Opći sud stoga počinio pogrešku kada je smatrao da Komisijina odluka da ne primijeni načelo gospodarskog kontinuiteta na druge adresate sporne odluke, osim društva PrysmianCS, nije bila nezakonita.

97

Stoga upućivanje Općeg suda u točkama 145. i 146. pobijane presude na sudsku praksu Suda prema kojoj poštovanje načela jednakog postupanja mora biti u skladu s načelom zakonitosti, što podrazumijeva da se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga, nije relevantno.

98

Komisija tvrdi da je drugi žalbeni razlog nedopušten zbog razloga koji su već navedeni u točki 79. ove presude i, podredno, neosnovan.

99

Društvo Pirelli tvrdi da drugi dio tog žalbenog razloga nije osnovan.

100

Sukladno sudskoj praksi Suda na koju se podsjeća u točki 49. ove presude, s obzirom na to da se drugi dio drugog žalbenog razloga odnosi na pravno pitanje koje je ispitao Opći sud, žalbeni se razlog u ovom dijelu treba, suprotno onomu što ističe Komisija, smatrati dopuštenim jer se o tom pravnom pitanju može ponovno raspravljati u stadiju žalbe.

101

Treba podsjetiti da je načelo jednakog postupanja opće načelo prava Unije, sadržano u člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Iz ustaljene sudske prakse Suda slijedi da to načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti osobito presudu od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 51.).

102

U ovom slučaju žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio to načelo potvrdivši odluku Komisije da društvo PrysmianCS smatra odgovornim za predmetnu povredu za razdoblje prije njegova osnivanja, oslanjajući se na načelo gospodarskog kontinuiteta, iako Komisija nije primijenila to načelo u pogledu društava Nexans France i Silec Cable, s obzirom na to da se dva poduzetnika, prema mišljenju žaliteljâ, nalaze u situaciji usporedivoj s onom društva PrysmianCS.

103

U prilog tom dijelu žalbenog razloga žalitelji u biti navode dva argumenta.

104

S jedne strane, žalitelji se pozivaju na sudsku praksu Suda koja proizlazi osobito iz presude od 18. srpnja 2013., Dow Chemical i dr./Komisija (C‑499/11 P, EU:C:2013:482), u kojoj je u točki 50. presuđeno da Komisija, kada za zabranjeni sporazum odabere posebnu metodu za određivanje odgovornosti matičnih društava za povrede njihovih društava kćeri, mora, osim u posebnim okolnostima, primijeniti iste kriterije u pogledu svih tih matičnih društava.

105

Što se tiče tog argumenta, valja podsjetiti da se predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio na situaciju u kojoj je iz Komisijine odluke proizlazilo da je u pogledu pripisivanja odgovornosti društvu majci za povredu koju je počinilo društvo kći odabrala posebnu metodu za utvrđivanje odgovornosti dotičnih društava majki koju je slijedom toga trebala primijeniti na sva društva obuhvaćena tom povredom (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija, C‑628/10 P i C‑14/11 P, EU:C:2012:479, t. 50., 53. te 59.). Međutim, čak i pod pretpostavkom da se ta sudska praksa može primijeniti na pripisivanje odgovornosti za povredu na temelju načela gospodarskog kontinuiteta, valja utvrditi da žalitelji nisu dokazali da je Komisija odlučila primijeniti metodu koja se odnosi na primjenu tog načela koja odstupa od općih pravila. Stoga iz sporne odluke ne proizlazi da je trebalo primijeniti posebnu metodu za sve poduzetnike uključene u predmetnu povredu.

106

Iz toga slijedi da se žalitelji ne mogu valjano osloniti na sudsku praksu navedenu u točki 104. ove presude kako bi dokazali da je u predmetnom slučaju povrijeđeno načelo jednakosti.

107

S druge strane, žalitelji tvrde da je Komisija, s obzirom na to da se radi utvrđivanja odgovornosti društva PrysmianCS za razdoblje prije njegova osnivanja odlučila osloniti na načelo gospodarskog kontinuiteta, istu metodu trebala primijeniti na društva Nexans France i Silec Cable. Stoga žalitelji stvarno tvrde, kao što to društvo Pirelli pravilno ističe, da je sporna odluka nezakonita u pogledu tih dvaju društava.

108

Međutim, kao što je Opći sud pravilno istaknuo u točki 146. pobijane presude, iz sudske prakse Suda proizlazi da se načelo jednakog postupanja mora pomiriti s poštovanjem zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga (presuda od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 58., te navedena sudska praksa).

109

Žalitelji se stoga ne mogu osloniti na Komisijinu eventualnu nezakonitost u odnosu na društva Nexans France i Silec Cable kako bi doveli u pitanje pobijanu presudu u tom pogledu.

110

S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio drugog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

111

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a jer nije odlučio o njihovu prigovoru koji se temelji na iznimnoj naravi načela gospodarskog kontinuiteta i time što je odbio prvi i drugi dio četvrtog žalbenog razloga, koji su žalitelji istaknuli u prvom stupnju, na temelju proturječnih razloga.

112

Komisija tvrdi da je drugi žalbeni razlog nedopušten zbog razloga koji su već navedeni u točki 79. ove presude i, podredno, neosnovan. Treći dio je uostalom bespredmetan jer ne pruža samostalnu osnovu koja bi omogućila ukidanje pobijane presude.

113

Budući da se žalbeni razlog u tom dijelu temelji na manjkavosti obrazloženja pobijane presude i, stoga, povredi zakonske obveze koju ima sud Unije, treba ga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, smatrati dopuštenim.

114

Što se tiče merituma, valja istaknuti, s jedne strane, da Opći sud, nakon što je dokazao da je pristup koji je Komisija primijenila u spornoj odluci u pogledu primjene načela gospodarskog kontinuiteta bio u skladu sa sudskom praksom Suda, nije bio dužan posebno odgovoriti na argument žaliteljâ koji se temelji na navodnoj iznimnoj naravi takve primjene. S druge strane, žalitelji nisu pojasnili kako je obrazloženje Općeg suda u tom pogledu bilo suštinski proturječno ili nelogično.

115

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti treći dio drugog žalbenog razloga i, slijedom toga, taj žalbeni razlog u cijelosti kao neosnovan.

116

Svojim trećim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 169. do 186. pobijane presude, žalitelji ističu da je Opći sud počinio očitu pogrešku u pogledu kvalifikacije predmetne povrede kao jedinstvene i trajne. Naime, Opći sud potvrdio je da je Komisija podnijela dovoljno preciznih elemenata na temelju kojih se može dokazati postojanje triju konstitutivnih elemenata zabranjenog sporazuma a da se nije izjasnila o glavnom argumentu koji su istaknuli žalitelji u prvom stupnju, prema kojem Komisija nije utvrdila da se u ovom slučaju radi o jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

117

Iz sudske prakse Suda proizlazi da tri uvjeta moraju biti ispunjena kako bi se poduzetniku pripisala odgovornost za njegovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi, odnosno postojanje općeg plana koji ima zajednički protutržišni cilj, doprinos poduzetnika tom planu i njegovo znanje o protutržišnom doprinosu drugih sudionika. Međutim, Opći sud pogrešno je potvrdio spornu odluku a da nije ocijenio je li postojanje sporazuma o „nacionalnom području”, pod pretpostavkom da je dokazano, dovoljno za uspostavljanje veze između prikupljenih dokaza koji su se odnosili na vrlo različite situacije i sporazume, kako bi se u dovoljnoj mjeri dokazalo postojanje jedinstvene i trajne povrede. U tom pogledu, popis dokaza, sažet u točkama 172. i 173. pobijane presude, nikako ne dokazuje postojanje veze između dviju konfiguracija zabranjenog sporazuma i navodnog sporazuma o „nacionalnom području”.

118

Opći je sud, među ostalim, iskrivio dokaze koji se odnose na sporazum o „nacionalnom području” kao i argument žaliteljâ prema kojem je taj pojam bespredmetan i lišen smisla jer azijski proizvođači električnih kablova ne pokazuju nikakav interes za ulazak na tržišta europskih proizvođača i obrnuto.

119

U točki 180. pobijane presude Opći je sud smatrao da sporazum kojim se nastoji zaštititi europske proizvođače na njihovu području Unije od stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja s drugim stranim proizvođačima može ograničiti tržišno natjecanje, osim ako postoje nesavladive prepreke ulasku na europsko tržište koje isključuju svako potencijalno tržišno natjecanje tih stranih proizvođača. Međutim, tim razmatranjima Opći sud nije odgovorio na argument koji su istaknuli žalitelji u svojoj tužbi kojom se pokreće postupak, prema kojem je Komisija proširila područje primjene suradnje u izvozu na cijelo područje Unije putem sporazuma o „nacionalnom području”, iako primjena takvog sporazuma nikad nije bila predmet rasprava na sastancima održanima u okviru konfiguracije A/R zabranjenog sporazuma i to među ostalim zbog činjenice da azijskim proizvođačima sa strateškog gledišta nije bilo zanimljivo sudjelovati na natječajima koji se odnose na projekte koji se ostvaruju na području Unije.

120

Suprotno onomu što je Opći sud naveo u točki 183. pobijane presude, žalitelji nisu tvrdili da je sudjelovanje japanskih i južnokorejskih proizvođača na tržištu EGP‑a bilo „tehnički nemoguće”, nego da općenito nijedan gospodarski razlog ne bi opravdao tako veliko ulaganje. Stoga je Opći sud iskrivio objašnjenja koja su žalitelji dali u tom pogledu.

121

Komisija tvrdi da je treći žalbeni razlog nedopušten. Naime, tim žalbenim razlogom žalitelji ponavljaju argumente koje su već iznijeli u prvostupanjskom postupku i imaju za cilj navesti Sud da preispita te argumente. Osim toga, žalitelji nisu poštovali obvezu koju im nameće članak 169. stavak 2. Poslovnika Suda jer nisu istaknuli posebne odlomke pobijane presude koji u dovoljnoj mjeri dokazuju da je Opći sud iskrivio dokaze.

122

Podredno, Komisija ističe da je taj žalbeni razlog neosnovan, jer se Opći sud nije ograničio na potvrđivanje kvalifikacije predmetne povrede koju je utvrdila Komisija, nego je ispitao brojne dokaze uložene u spis i osobito prepiske o dodjeli europskih projekata, kojima se dokazuje da su oni dio jedinstvene i trajne povrede koja je obuhvaćala dvije konfiguracije zabranjenog sporazuma.

123

Što se tiče dopuštenosti trećeg žalbenog razloga, valja utvrditi, s jedne strane, da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, posebni odlomci pobijane presude na koje se odnosi treći žalbeni razlog žalitelja dovoljno jasno proizlaze iz žalbe.

124

S druge strane, valja istaknuti da žalitelji u prilog tom žalbenom razlogu iznose dva različita argumenta. Prvim od njih tvrde da je Opći sud propustio odlučiti o pitanju je li Komisija utvrdila da predmetna povreda predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Drugi argument temelji se na tome da je Opći sud iskrivio dokaze u vezi sa sporazumom o „nacionalnom području”.

125

Dok se, sukladno sudskoj praksi Suda na koju se podsjeća u točki 49. ove presude, prvi od tih argumenata odnosi na pravno pitanje koje je ispitao Opći sud, o kojem se ponovno može raspravljati u okviru žalbe, isto ne vrijedi za drugi argument.

126

Glede toga valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava. Opći je sud jedini nadležan utvrditi i ocijeniti relevantne činjenice kao i ocijeniti dokaze. Ocjenjivanje tih činjenica i dokaza ne predstavlja, dakle, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe (presuda od 26. rujna 2018., Philips i Philips France/Komisija, C‑98/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:774, t. 40. i navedena sudska praksa).

127

Točno je da žalitelji prigovaraju Općem sudu da je iskrivio dokaze koji se odnose na sporazum o „nacionalnom području”. Međutim, valja istaknuti da žalitelji nisu identificirali dokaze koji su na taj način iskrivljeni niti su, a fortiori, dokazali da se takvo iskrivljavanje može staviti na teret Općem sudu. Naime, što se tiče jedinog posebnog dokaza koji je naveden u tom kontekstu, žalitelji samo tvrde da potvrđuje njihovo stajalište.

128

Iz toga slijedi da argumentaciju žalitelja koja se odnosi na ocjenu dokaza u vezi sa sporazumom o „nacionalnom području” treba smatrati nedopuštenom.

129

Što se tiče argumenta koji se temelji na navodnom iskrivljavanju jednog od njihovih argumenata iz točke 183. pobijane presude, on se temelji na djelomičnom tumačenju te presude. Naime, u toj točki navedene presude Opći je sud smatrao da, suprotno tvrdnjama žalitelja, sudjelovanje azijskih proizvođača u projektima unutar EGP‑a „nije bilo tehnički nemoguće ni ekonomski neodrživo”. Čak i pod pretpostavkom da je Opći sud počinio pogrešku time što je smatrao da su se žalitelji oslonili na tehničku nemogućnost ulaska azijskih proizvođača na to tržište, taj je sud ipak uputio i na argument žaliteljâ prema kojem je nesudjelovanje tih proizvođača u EGP‑u bilo posljedica gospodarskih razloga. U tim okolnostima žalitelji nisu dokazali da bi navodna pogreška Općeg suda mogla dovesti u pitanje zaključak do kojeg je taj sud došao.

130

U pogledu merituma, valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi Suda, kako bi se dokazalo da je poduzetnik sudjelovao u jedinstvenoj povredi prava tržišnog natjecanja Unije, potrebno utvrditi da je taj poduzetnik namjeravao vlastitim ponašanjem pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli drugi poduzetnici radi postizanja istih ciljeva, ili da ih je mogao razumno predvidjeti te da je bio spreman prihvatiti taj rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 172. i navedenu sudsku praksu).

131

U odgovoru na pitanje Suda na raspravi, pozivajući žalitelje da pojasne u kojem su dijelu njihove tužbe u prvom stupnju istaknuli da Komisija nije dokazala da predmetna povreda ispunjava uvjete koji su, prema sudskoj praksi navedenoj u prethodnoj točki, potrebni kako bi je se kvalificiralo kao jedinstvenu i trajnu povredu, oni su naveli točku 110. te tužbe. Međutim, u toj se točki ne upućuje ni na prethodno navedene uvjete ni na navedenu sudsku praksu. Iz toga proizlazi da žalitelji pred Općim sudom nisu dovoljno jasno istaknuli argument prema kojem Komisija nije dokazala da predmetna povreda ispunjava sve uvjete koji su nužni da bi se kvalificirala kao jedinstvena i trajna povreda.

132

Osim toga, valja istaknuti da su u okviru šestog tužbenog razloga istaknutog u prvom stupnju žalitelji istaknuli da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje sporazuma o „nacionalnom području” koji je, prema mišljenju te institucije, bio ključni element zabranjenog sporazuma i da, slijedom toga, ona nije dokazala da su žalitelji sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a koja je obuhvaćala cijelo područje EGP‑a.

133

Međutim, u točki 174. pobijane presude Opći je sud na temelju činjeničnih ocjena iz točaka 170. do 173. te presude presudio da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje navedenog sporazuma. U tom pogledu valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda navedene u točki 126. ove presude, argumentaciju žaliteljâ treba odbaciti kao nedopuštenu s obzirom na to da se njome nastoji dovesti u pitanje ta ocjena.

134

S obzirom na prethodna razmatranja, treći žalbeni razlog valja djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.

135

Svojim četvrtim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 199. do 217. pobijane presude i koji se sastoji od četiri dijela, žalitelji tvrde da utvrđenje Općeg suda prema kojem Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da je polazišna točka predmetne povrede sastanak održan 18. veljače 1999. sadržava pogreške koje se tiču prava.

136

Prvim dijelom tog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je odlučio ultra petita i da je povrijedio njihova prava obrane kada je svoje utvrđenje temeljio na obrazloženju koje se odnosi na Super Tension Cables Export Agreement (sporazum o izvozu vrlo visokonaponskih električnih kablova; u daljnjem tekstu: sporazum STEA), koji se odnosi na podzemne električne kablove; Sub‑marine Cable Export Association (Udruga za izvoz podmorskih kablova, u daljnjem tekstu: SMEA) i navodni nepisani sporazum između europskih, japanskih i južnokorejskih proizvođača kojim su se te tri skupine proizvođača obvezale da se neće natjecati na njihovim „nacionalnim područjima” koji je popratio te dogovore (u daljnjem tekstu: nepisani sporazum).

137

Tužba koju su žalitelji podnijeli Općem sudu odnosila se samo na navodnu povredu prava tržišnog natjecanja Unije, počinjenu između 1999. i 2009., koja je utvrđena u spornoj odluci. Time što je sporazum STEA, SMEA i nepisani sporazum, koji su istekli 1997., kvalificirao kao protutržišne, Opći je sud odlučio o pitanjima koja nisu bila dio predmeta spora, kako je određen u tužbi kojom se pokreće postupak. Osim toga, ni sporazum STEA, ni SMEA, ni nepisani sporazum nikada se nisu smatrali protivnim članku 101. UFEU‑a u okviru upravnog postupka koji je doveo do sporne odluke. Žalitelji dakle nikada nisu imali mogućnost službeno osporavati takvo utvrđenje nezakonitosti protiv njih. A fortiori, žalitelji nisu mogli učinkovito ostvariti svoja prava obrane u tom pogledu tijekom postupka pred Općim sudom.

138

Komisija tvrdi da je četvrti žalbeni razlog nedopušten jer žalitelji tim žalbenim razlogom ponavljaju argumente o kojima se već raspravljalo tijekom prvostupanjskog postupka i imaju za cilj navesti Sud da ih preispita.

139

Podredno, taj je žalbeni razlog bespredmetan jer se temelji na navodno pogrešnom tumačenju Sporazuma STEA i SMEA‑e, iako su potonji bili navedeni u spornoj odluci samo kako bi se opisao kontekst u kojem je zabranjeni sporazum počeo. Iz toga slijedi da, čak i pod pretpostavkom da četvrti žalbeni razlog treba prihvatiti, to nije dovoljan razlog za zaključak da je Opći sud počinio pogrešku potvrdivši datum početka predmetne povrede koji je utvrdila Komisija. Prema Komisijinu mišljenju, četvrti je žalbeni razlog u svakom slučaju neosnovan.

140

Prvim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je odlučio ultra petita i da je povrijedio njihova prava obrane. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, taj se dio odnosi na pravno pitanje koje se tiče razmatranja Općeg suda, o kojem se može raspravljati u okviru žalbe, i stoga ga treba proglasiti dopuštenim.

141

Što se tiče merituma, valja utvrditi, kao prvo, da iz pobijane presude proizlazi da je u okviru razmatranja pitanja je li Komisija pravilno utvrdila za početak predmetne povrede dan 18. veljače 1999. Opći sud u točki 201. pobijane presude uzeo u obzir utvrđenja koja je Komisija iznijela u točki 64. sporne odluke i koja se odnose na Sporazum STEA, SMEA‑u, i nepisani sporazum i da je istaknuo u točki 202. te presude da je zabranjeni sporazum preuzeo shemu koju je ta institucija opisala u pogledu dogovora koji su mu prethodili. U okviru istog ispitivanja Opći je sud u točki 203. pobijane presude dodao da je Komisija podnijela dokaze, koje žalitelji nisu valjano osporili konkretnim elementima, iz kojih proizlazi, s jedne strane, da su proizvođači električnih kablova koji su sklopili te sporazume bili svjesni njihove nezakonitosti i, s druge strane, da su planirali reorganizaciju tih sporazuma u budućnosti.

142

Međutim, nakon tog ispitivanja Opći sud nije ni na koji način odlučivao ultra petita. Naime, odluka koju je Opći sud donio u tom pogledu, odnosno odbacivanje tvrdnje žaliteljâ kojom se osporava da je početak predmetne povrede bio dan 18. veljače 1999., bila je u skladu sa zahtjevom koji mu je Komisija u tu svrhu podnijela.

143

Kao drugo, valja utvrditi da Opći sud nije povrijedio ni prava obrane žaliteljâ u tom pogledu. S jedne strane, kao što je Komisija pravilno istaknula, elementi iz odlomka 64. sporne odluke već su se nalazili u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koju su žalitelji imali mogućnost osporavati u upravnom postupku pred Komisijom. S druge strane, iz točke 506. sporne odluke, na koju se Opći sud pozvao u točki 199. pobijane presude, proizlazi da je Komisija pri ocjeni dokaza koji se odnose na sastanak od 18. veljače 1999. uzela u obzir ponašanje dotičnih stranaka prije tog datuma koje, prema mišljenju te institucije, dokazuje da su predmetni poduzetnici namjeravali ponovno uvesti prethodne dogovore. Međutim, ta se napomena može shvatiti samo kao upućivanje na dogovore opisane u točki 64. sporne odluke. U tim okolnostima žalitelji su morali očekivati da Opći sud također uzme u obzir taj kontekst.

144

S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

145

Drugim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud iskrivio dokaze koji su mu podneseni i primijenio pogrešan pravni kriterij u okviru svoje analize, zbog čega je pogrešno kvalificirao Sporazum STEA, SMEA‑u i nepisani sporazum kao „protutržišne sporazume” koji utječu na trgovinu među državama članicama. Naime, Opći sud se u tom pogledu pogrešno oslonio na utvrđenja iz točke 64. sporne odluke a da nije provjerio jesu li potkrijepljena dokazima. Osim toga, očito je pogrešno tvrditi da žalitelji nikada nisu proturječili ni osporavali Komisijina utvrđenja u točki 64. sporne odluke.

146

Trećim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je pogrešna kvalifikacija sporazuma STEA i SMEA‑e kao i nepisanog sporazuma kao „protutržišnih sporazuma”, na koju se odnosi drugi dio tog žalbenog razloga, u potpunosti iskrivila analizu Općeg suda u pogledu konteksta u kojem je predmetna povreda započela i nepovratno utjecala na njegovu potvrdu Komisijina zaključka u spornoj odluci, prema kojem je navodni zabranjeni sporazum počeo 18. veljače 1999.

147

Naime, s obzirom na to da se većina dokaza na kojima je Komisija temeljila taj zaključak i koje je Opći sud uzeo u obzir u točkama 200. do 206. pobijane presude, odnosila na dogovore koji se odnose na „područja za izvoz”, te dokaze nije trebalo uzeti u obzir kako bi se utvrdio datum početka povrede koja uključuje sporazum o „nacionalnom području” s učinkom u EGP‑u.

148

To pogrešno tumačenje činjeničnog konteksta usto je navelo Opći sud da provede pogrešnu analizu bilješki sa sastanka od 18. veljače 1999., odnosno prvog dokumenta koji sadržava minimalna i sporna upućivanja na pravilo „nacionalnog područja”. Te bilješke jasno upućuju na to da sudionici tog sastanka nisu dogovorili glavna obilježja budućih sporazuma.

149

Iz točke 210. pobijane presude proizlazi da je Opći sud te bilješke tumačio kao običnu potvrdu prethodnih rasprava. Ta točka pobijane presude stoga sadržava dvije pogrešne tvrdnje. S jedne strane, niti jedan dokaz ne povezuje navodni sporazum o „nacionalnom području” sa Sporazumom STEA i SMEA‑om. S druge strane, rasprava opisana u točki 204. pobijane presude, koja, prema mišljenju Općeg suda, potvrđuje postojanje takvog sporazuma, zapravo se odnosila na raspodjelu projekata na „područjima za izvoz”.

150

Osim toga, Opći sud počinio je temeljnu metodološku pogrešku time što je u točki 213. pobijane presude odbacio potrebu pojedinačne ocjene rasprava koje su se odvijale na sastancima nakon 18. veljače 1999., suprotno onomu što je sam naveo u istoj točki te presude.

151

Osim toga, Opći je sud iskrivio argumente žaliteljâ time što je u točki 213. pobijane presude smatrao da, suprotno onomu što tvrde, dokazna vrijednost bilješki sa sastanka od 18. veljače 1999. nije bila oslabljena činjenicom da ih je „njihov autor tumačio nekoliko godina kasnije" na temelju, prema njihovu mišljenju, „dalekih prisjećanja”. Žalitelji su zapravo tvrdili da te bilješke Komisiji nije objasnio njihov autor, nego drugi zaposlenici predmetnog poduzetnika, bez ikakve pomoći tog autora.

152

Stoga je Opći sud sustavno iskrivio dokaze koji su podneseni na njegovu ocjenu time što je bez razlike uputio na činjenične elemente i događaje koji nisu međusobno povezani, čiji učinci na trgovinu među državama članicama nisu bili dokazani.

153

Tim dvama dijelovima četvrtog žalbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, žalitelji kritiziraju ocjenu Općeg suda u pogledu dokaza koje je iznijela Komisija u prilog svojem utvrđenju da je sastanak održan 18. veljače 1999. predstavljao početak predmetne povrede.

154

U tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud te dokaze ispitao u točkama 199. do 214. pobijane presude. U tom je okviru Opći sud u točkama 199. do 206. te presude najprije razmotrio kontekst sastanka od 18. veljače 1999. Opći je sud zatim u točkama 207. do 214. ispitao dokaze koji se konkretno odnose na taj sastanak.

155

U tom pogledu valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz točke 126. ove presude, ocjena dokaza koju je proveo Opći sud ne predstavlja, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe.

156

Iako žalitelji navode da je u tom pogledu Opći sud sustavno iskrivio dokaze, oni upućuju, što se tiče razmatranja Općeg suda u točkama 207. do 214. pobijane presude, samo na jednu od tih točaka, odnosno na točku 210. te presude, u kojoj je Opći sud presudio da bilješke sa sastanka od 18. veljače 1999.„potvrđuju” da su se u trenutku donošenja navedene bilješke poduzetnici prisutni na tom sastanku dogovorili o samom načelu podjele dotičnih tržišta.

157

Žalitelji tvrde, s jedne strane, da tekst te točke dokazuje da je Opći sud bilješke sa sastanka od 18. veljače 1999. tumačio kao jednostavnu potvrdu prethodnih rasprava. Međutim, osim činjenice da taj argument nije potkrijepljen razlozima iz točke 210. pobijane presude, njime se ni u kojem slučaju ne može dokazati da je Opći sud iskrivio dokaze.

158

Što se tiče, s druge strane, argumenta žaliteljâ prema kojem navedene bilješke jasno upućuju na to da se poduzetnici koji su sudjelovali na sastanku od 18. veljače 1999. nisu dogovorili o glavnim značajkama budućih sporazuma, dovoljno je podsjetiti da je Opći sud smatrao, iako je u točki 208. pobijane presude priznao da određeni aspekti o kojima se raspravljalo tijekom tog sastanka nisu doveli do sporazuma, da iz bilješki s tog sastanka proizlazi da su se poduzetnici koji su sudjelovali na tom sastanku dogovorili o samom načelu podjele dotičnih tržišta. Budući da žalitelji nisu doveli u pitanje tu ocjenu, navedeni je argument bespredmetan.

159

Što se tiče točke 213. pobijane presude, čak i pod pretpostavkom da bilješke sa sastanka od 18. veljače 1999. Komisiji nije objasnio „njihov autor”, ta okolnost ni u kojem slučaju ne predstavlja temelj za zaključak do kojeg je Opći sud došao u tom pogledu, tako da takav argument, čak i ako je osnovan, treba proglasiti bespredmetnim.

160

Naposljetku, što se tiče metodološke pogreške koju je Opći sud navodno počinio, odnosno činjenice da on nije uzeo u obzir rasprave koje su se odvijale na sastancima nakon 18. veljače 1999., suprotno onomu što je sam naveo u točki 213. pobijane presude, dovoljno je istaknuti da je u istoj točki Opći sud istaknuo da je Komisija, kako bi došla do zaključka da je predmetna povreda započela na datum sastanka od 18. veljače 1999., također uzela u obzir ponašanje dotičnih poduzetnika nakon tog sastanka.

161

Budući da razlozi koji se nalaze u točkama 207. do 214. pobijane presude sami po sebi predstavljaju valjanu i dovoljnu osnovu za odluku Općeg suda prema kojoj je Komisija pravilno smatrala da je predmetna povreda započela na datum sastanka od 18. veljače 1999., eventualne pogreške koje je Opći sud počinio u okviru svoje ocjene konteksta zabranjenog sporazuma, u točkama 199. do 206. pobijane presude, čak i da su opravdane, tu odluku ne mogu dovesti u pitanje tako da argumente koje su u tom smislu istaknuli žalitelji treba odbiti kao bespredmetne.

162

S obzirom na prethodno navedeno, drugi i treći dio četvrtog žalbenog razloga treba djelomično odbaciti kao nedopuštene, a djelomično odbiti kao neosnovane.

163

Četvrtim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelji u biti ističu da pogreške na koje se odnose drugi dijelovi tog žalbenog razloga, a osobito pozivanje Općeg suda na činjenice i dokaze koji nisu relevantni za njegovu odluku da za datum početka predmetne povrede utvrdi datum sastanka od 18. veljače 1999., dovode do nedosljednog obrazloženja, protivno obvezi Općeg suda da obrazloži svoju odluku na temelju članka 296. UFEU‑a.

164

Što se tiče tog dijela, dovoljno je istaknuti da žalitelji nisu ni na koji način pojasnili navodne nedosljednosti na koje upućuju u tom kontekstu, tako da žalbeni razlog u tom dijelu treba proglasiti nedopuštenim. U svakom slučaju, valja istaknuti da je Opći sud obrazložio svoju odluku u dovoljnoj mjeri.

165

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti žalbeni razlog valja djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.

166

Petim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 251. do 254. pobijane presude, žalitelji Općem sudu prigovaraju da je prilikom utvrđivanja koeficijenta težine povrede povrijeđeno načelo jednakog postupanja.

167

Žalitelji tvrde da su pred Općim sudom istaknuli da su azijski proizvođači bili uključeni u europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma jednako kao i europski proizvođači. Odgovor Općeg suda u točkama 251. i 253. pobijane presude, prema kojem se tezom žaliteljâ, čak i pod pretpostavkom da je dokazana, ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključak prema kojem je raspodjela projekata unutar EGP‑a dodatni element koji je trebalo sankcionirati dodatnim postotkom na temelju težine povrede i da je europska konfiguracija zabranjenog sporazuma pojačala negativan utjecaj na tržišno natjecanje koji je u EGP‑u prouzročila konfiguracija A/R, očito je proturječan.

168

Osim toga, kao što je to Komisija priznala u spornoj odluci, konfiguracija zabranjenog sporazuma A/R bila je podvrgnuta općem planu zabranjenog sporazuma te je činjenica pristupanja sporazumu o „nacionalnom području” za azijske proizvođače značila da neće podnositi ponude za europske projekte. Stoga, čak i da azijski proizvođači nisu aktivno sudjelovali u raspodjeli projekata u EGP‑u, oni su tome pridonijeli u opsegu koji je usporediv s onim europskih proizvođača.

169

U tim okolnostima bilo bi nelogično i diskriminatorno povećati koeficijent težine povrede od 2 % u pogledu žaliteljâ i drugih europskih proizvođača na temelju njihova navodnog isključivog sudjelovanja u europskoj konfiguraciji. Osnovanost tog argumenta potvrđena je presudom od 6. srpnja 2017., Toshiba/Komisija (C‑180/16 P, EU:C:2017:520) koja se odnosi na zabranjeni sporazum koji je imao strukturu vrlo sličnu onoj o kojoj je riječ u ovom slučaju.

170

Komisija ističe da je peti žalbeni razlog nedopušten jer se njime nastoji ishoditi nova ocjena dokaza podnesenih Općem sudu. Podredno, taj žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

171

Budući da se peti žalbeni razlog odnosi na pravno pitanje, treba ga smatrati dopuštenim.

172

Što se tiče merituma, valja istaknuti da žalitelji u tom pogledu samo kritiziraju rasuđivanje Općeg suda iz točaka 251. do 253. pobijane presude. Međutim, Opći je sud u točkama 256. i 257. te presude u biti pojasnio da, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila pogrešku u pogledu sudjelovanja azijskih proizvođača u europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma, takva pogreška može opravdati viši koeficijent težine povrede na teret azijskih proizvođača, ali ne može biti temelj prava na „nediskriminirajuću primjenu nezakonitog postupanja”.

173

Taj zaključak ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava. Naime, iz sudske prakse Suda iz točke 108. ove presude proizlazi da poštovanje načela jednakog postupanja mora biti u skladu s poštovanjem zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega.

174

Iz toga slijedi da peti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

175

Posljedično, budući da se ni jedan žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi ne može prihvatiti, treba je odbiti u cijelosti.

176

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istoga Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

177

Budući da društva Prysmian i PrysmianCS nisu uspjela u svojim žalbenim razlozima te s obzirom na to da je Komisija zatražila da im se naloži snošenje troškova, valja im naložiti da, osim vlastitih troškova, snose i troškove Komisije.

178

Na temelju članka 184. stavka 4. Poslovnika, stranci koja je intervenirala u prvom stupnju, a nije sama podnijela žalbu, ne može se naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu tog postupka. Kad je takva stranka sudjelovala u žalbenom postupku, Sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove.

179

Budući da je društvo Pirelli sudjelovalo u postupku pred Sudom, u okolnostima ovog slučaja treba odlučiti da će ono snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: