–

za osobe NG i OH, V. Lupu i G. Perju, avocaţi,

–

za SC Banca Transilvania SA, S. Tîrnoveanu, L. Retegan i A. Iorgulescu, avocaţi,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane, L. Liţu, O.-C. Ichim i C.-R. Canţăr, a zatim E. Gane, L. Liţu i O.-C. Ichim, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i E. Lankenau, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Gheorghiu i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba NG i OH, s jedne strane, i društva SC Banca Transilvania SA (u daljnjem tekstu: Banca Transilvania), s druge strane, u vezi s navodnom nepoštenosti odredbe ugovora o kreditu radi refinanciranja sklopljenog između tih stranaka, izraženog u stranoj valuti.

3

U skladu s trinaestom uvodnom izjavom Direktive 93/13:

„budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne [prisilne] zakonske ili regulatorne odredbe i načela ili odredbe međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1. stavka 2. koji glasi ‚obveznih [prisilnih] zakonskih ili regulatornih odredaba’ obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja.”

4

Člankom 1. stavkom 2. te direktive predviđeno je:

„Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.”

5

Članak 3. te direktive glasi kako slijedi:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

[…]”

6

Članak 1578. Coda Civil (Građanski zakonik), u verziji koja je bila na snazi u trenutku nastupanja činjenica iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), predviđao je:

„Obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek je ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru.

Ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.”

7

NG i OH sklopili su 31. ožujka 2006. ugovor o potrošačkom kreditu s SC Volksbankom România SA, koji je kasnije postao Banca Transilvania, a kojim im je potonji pozajmio iznos od 90000 rumunjskih leja (RON) (oko 18930 eura) (u daljnjem tekstu: prvotni ugovor).

8

Iste su stranke 15. listopada 2008. sklopile ugovor o kreditu izražen u švicarskim francima (CHF), namijenjen refinanciranju prvotnog ugovora (u daljnjem tekstu: ugovor o refinanciranju). Taj se ugovor odnosio na iznos od 65000 CHF (oko 42139 eura), odnosno otprilike 159126 RON, po tečaju koji je bio na snazi na dan potpisivanja tog ugovora.

9

Na temelju Poslovnika Bance Transilvania, odobrena najviša razina zaduženosti iznosila je 55 % financijske sposobnosti korisnika kredita. Što se tiče osoba NG i OH, taj je prag izračunan uzimajući u obzir tečaj švicarskog franka u odnosu na rumunjski lej (u daljnjem tekstu: tečaj CHF/RON) koji je bio na snazi prije potpisivanja ugovora o refinanciranju te je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosio 35,04 % njihovih prihoda.

10

Točka 1. odjeljka 4. općih uvjeta ugovora o refinanciranju propisivala je da sva plaćanja izvršena na temelju tog ugovora moraju biti u valuti u kojoj je kredit izražen. Također je pobliže određeno da korisnik kredita može od banke zahtijevati da, pod određenim uvjetima, kredit bude izražen u novoj valuti, pri čemu ta banka ipak nije dužna udovoljiti takvom zahtjevu. Također je bilo predviđeno da je banka ovlaštena, u ime i za račun korisnika kredita, za naplatu dospjelih obveza plaćanja izvršiti promjenu koristeći se vlastitim tečajem.

11

Promjene tečaja CHF/RON između listopada 2008. i travnja 2017. uzrokovale su povećanje iznosa od 117760 RON (oko 24772 eura) koji su pozajmili NG i OH.

12

Dana 23. ožujka 2017. NG i OH podnijeli su tužbu pred Tribunalulom Specializat Cluj (Specijalizirani sud u Cluju, Rumunjska) zahtijevajući da se utvrdi, među ostalim, da je točka 1. odjeljka 4. općih uvjeta ugovora o refinanciranju nepoštena. NG i OH također su tvrdili da je Banca Transilvania povrijedila svoju obvezu pružanja informacija time što ih tijekom pregovora i sklapanja tog ugovora nije obavijestila o riziku konverzije prvotnog ugovora u stranu valutu. Konkretnije, s obzirom na to da korisnici kredita ostvaruju prihode samo u rumunjskim lejima, Banca Transilvania trebala im je skrenuti pozornost na učinke devalvacije te valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit trebalo vratiti. Osim toga, odredba o povratu u stranoj valuti stvara neravnotežu na štetu korisnika kredita, s obzirom na to da su oni jedini koji snose rizik promjene tečaja. Stoga su NG i OH od Tribunalula Specializat Cluj (Specijalizirani sud u Cluju) zatražili fiksiranje tečaja CHF/RON na razini na kojoj je bio na dan sklapanja ugovora o refinanciranju kao i povrat iznosa isplaćenih na temelju nepovoljnijeg tečaja.

13

Taj je sud djelomično prihvatio tužbu osoba NG i OH. Međutim, odbio je zahtjev za stabilizaciju tečaja CHF/RON koji je bio na snazi na dan potpisivanja ugovora o refinanciranju. U tu je svrhu taj sud, s jedne strane, zaključio da, iako je odredba iz točke 1. odjeljka 4. općih uvjeta ugovora o refinanciranju odražavala tzv. načelo „monetarnog nominalizma”, kako je utvrđeno člankom 1578. Građanskog zakonika, ona ulazi u područje primjene Direktive 93/13, s obzirom na to da nije prisilne, već dispozitivne naravi. Taj je sud stoga zaključio da može ispitati nepoštenost te odredbe. Nakon tog ispitivanja, taj je sud, s druge strane, utvrdio da je tekst predmetne odredbe jasan i razumljiv te da je Banca Transilvania udovoljila svojoj obvezi informiranja, s obzirom na to da nije mogla predvidjeti značajne promjene tečaja CHF/RON do kojih je došlo.

14

NG i OH, s jedne strane, te Banca Transilvania, s druge strane, podnijeli su žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev, Curteom de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju). U odnosu na žalbu koju su podnijeli NG i OH, Banca Transilvania navodi da je točka 1. odjeljka 4. općih uvjeta ugovora o refinanciranju, prema kojoj sva plaćanja izvršena na temelju navedenog ugovora moraju biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dio glavnog predmeta tog ugovora. Usto, ta ugovorna odredba odražava prisilnu zakonsku odredbu u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, čija se nepoštenost ne ispituje.

15

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, iz presude od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr. (C‑186/16, EU:C:2017:703) proizlazi da, kad ugovorna odredba odražava prisilnu odredbu nacionalnog prava koja se primjenjuje između ugovornih stranaka neovisno o njihovoj volji ili dispozitivnu odredbu koja se primjenjuje automatski, ako u tom pogledu stranke nisu utvrdile nikakva drukčija rješenja, ona ne ulazi u područje primjene Direktive 93/13.

16

Taj sud ističe da je odredba članka 1578. Građanskog zakonika dispozitivne naravi, ali da rumunjski sudovi različito primjenjuju rješenje iz presude od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr. (C‑186/16, EU:C:2017:703).

17

Velika većina tih sudova smatra da se nepoštenost ugovornih odredaba koje odražavaju tu zakonsku odredbu, kao dispozitivne norme koje se automatski primjenjuju ako stranke nisu utvrdile drukčija rješenja, ne može ispitivati. Međutim, određeni rumunjski sudovi smatraju da je trgovac takvu odredbu potrošačima nametnuo. Budući da je potonji nisu mogli izuzeti iz primjene umetanjem drukčije odredbe u ugovor, ne može se isključiti ispitivanje njezine eventualne nepoštenosti.

18

Sud koji je uputio zahtjev ističe da većina nacionalnih sudova umanjuje razliku između prisilnih zakonskih odredaba i onih regulatornih ili je smatra nepostojećom, što dovodi do toga da se na ispitivanje njihove eventualne nepoštenosti primjenjuje isti pravni režim.

19

Takvo se tumačenje temelji na terminološkoj razlici između teksta članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 u verziji na rumunjskom jeziku te istog članka u verziji na francuskom jeziku. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev pobliže navodi da, dok potonja verzija sadržava pojam „obvezna [prisilna]”, verzija na rumunjskom jeziku upućuje na „obvezujuće zakonske ili regulatorne odredbe”. Taj sud ističe da, za razliku od pojma „obvezna [prisilna]”, koji prema njegovu mišljenju isključuje dispozitivne odredbe, pojam „obvezujuće” uključuje takve odredbe. Naime, iako su prisilne odredbe obvezujuće, dispozitivne odredbe također postaju takvima nakon što su ugovorne stranke odlučile da od njih neće odstupiti.

20

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati koji je opseg obveze informiranja koju banka ima kad je riječ o budućim promjenama tečaja valute i koje bi mjere bila dužna poduzeti kako bi zajamčila djelotvornost prava priznatih potrošačima Direktivom 93/13 kada ne postoji dispozitivna odredba kojom bi se zamijenila ugovorna odredba čija je nepoštenost utvrđena.

21

U tim je okolnostima Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive.

23

Valja podsjetiti na to da se člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji se odnosi na odredbe koje odražavaju prisilne zakonske ili regulatorne odredbe, predviđa isključenje iz područja primjene te direktive (presuda od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring, C‑51/17, EU:C:2018:750, t. 52.).

24

To isključenje treba restriktivno tumačiti, a za njegovu primjenu trebaju biti ispunjena dva uvjeta; s jedne strane, ugovorna odredba mora odražavati zakonsku ili regulatornu odredbu i, s druge strane, ta odredba mora biti prisilne naravi (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 30. i 31. i navedenu sudsku praksu).

25

Kao što to proizlazi iz trinaeste uvodne izjave Direktive 93/13, izraz „obvezne [prisilne] zakonske ili regulatorne odredbe” iz njezina članka 1. stavka 2. obuhvaća i pravila koja se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuju između ugovornih stranaka ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb, C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 26. i od 3. travnja 2019., Aqua Med, C‑266/18, EU:C:2019:282, t. 29.).

26

Sud je u više navrata presudio da je to isključenje od primjene režima iz Direktive 93/13 opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb, C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 28. i od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring, C‑51/17, EU:C:2018:750, t. 53.).

27

Stoga okolnost da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora nije uvjet za primjenu isključenja iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, nego opravdanje za takvo isključenje.

28

Sud je slijedom toga, kako bi utvrdio jesu li uvjeti za isključenje iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 ispunjeni, zaključio da je na nacionalnom sudu da provjeri odražava li ugovorna odredba o kojoj je riječ odredbe nacionalnog prava koje se među ugovornim strankama primjenjuju prisilno, neovisno o njihovoj volji, ili one koje su dispozitivne naravi i stoga primjenjive automatski, odnosno ako između ugovornih stranaka u tom pogledu nisu utvrđena drukčija rješenja (presude od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb, C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 26.; od 10. rujna 2014., KušionováC‑34/13, EU:C:2014:2189, t. 79.; od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 29. i 30. i od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 32.).

29

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je točkom 1. odjeljka 4. općih uvjeta ugovora o refinanciranju, za koju tužitelji iz glavnog postupka ističu da je nepoštena, predviđeno da „sva plaćanja izvršena na temelju ugovora moraju biti u valuti kredita […]”.

30

Sud koji je uputio zahtjev istaknuo je i da takva odredba odražava načelo monetarnog nominalizma iz članka 1578. Građanskog zakonika. U skladu s tom odredbom, „dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja”. Osim toga, taj je sud naveo da je članak 1578. rumunjskog Građanskog zakonika dispozitivna zakonska odredba, odnosno ona koja se primjenjuje na ugovore o kreditu ako ugovorne stranke nisu utvrdile drukčija rješenja.

31

Stoga, s obzirom na to da, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odredba općih uvjeta na čiju se nepoštenost pozivaju tužitelji iz glavnog postupka odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13.

32

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u verziji na rumunjskom jeziku u tekstu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 upotrebljava izraz „normă obligatorie” („obvezujuća odredba”), dok se u verziji na francuskom jeziku upotrebljava izraz „disposition impérative” („obvezna [prisilna] odredba”). Za razliku od izraza „obvezna [prisilna]”, kojim se isključuju dispozitivne odredbe, izraz „obvezujuća” ne isključuje takve odredbe. Stoga valja utvrditi koja je jezična verzija točna, oslanjajući se na svrhu i ciljeve te direktive.

33

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, formulacija neke odredbe prava Unije upotrijebljena u jednoj od jezičnih verzija ne može služiti kao jedina osnova tumačenja te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Unije. U slučaju nejednakosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, odredba o kojoj je riječ mora se tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je dio (presude od 15. studenoga 2012., Kurcums Metal, C‑558/11, EU:C:2012:721, t. 48. i od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr., C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 42.).

34

Kao što je to navedeno u točki 25. ove presude, pojam „[prisilne] zakonske ili regulatorne odredbe”, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, obuhvaća, s obzirom na njezinu trinaestu uvodnu izjavu, i dispozitivna pravila, odnosno ona koja se, u skladu sa zakonom, primjenjuju između ugovornih stranaka ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja. Međutim, s tog gledišta, tom se odredbom ne uspostavlja nikakva razlika između, s jedne strane, odredaba koje se primjenjuju neovisno o volji ugovornih stranaka i, s druge strane, dispozitivnih odredaba.

35

U tom pogledu, s jedne strane, okolnost da se može odstupiti od dispozitivne odredbe nacionalnog prava nije relevantna za provjeru je li ugovorna odredba koja odražava takvu odredbu isključena, na temelju članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, iz područja primjene te direktive.

36

S druge strane, činjenica da ugovorna odredba koja je odraz jedne od odredbi iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 nije bila predmet pojedinačnih pregovora ne utječe na njezino isključenje iz područja primjene te direktive. Naime, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13, izostanak pojedinačnih pregovora uvjet je za ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe, do kojeg ne može doći ako ugovorna odredba nije obuhvaćena njezinim područjem primjene.

37

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.

38

Budući da sud koji je uputio zahtjev smatra da ugovorna odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku odražava nacionalnu odredbu dispozitivne naravi, iz prethodnih razmatranja proizlazi da ona ne ulazi u područje primjene Direktive 93/13, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2. Stoga na drugo i treće pitanje nije potrebno odgovoriti.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.