1.

Sud se 1976. prvi put susreo s pitanjem na koje zakonodavac nije odgovorio u članku 5. stavku 3. Briselske konvencije ( 2 ). Kako bi odredio sudsku nadležnost, trebao je utvrditi je li „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” ono u kojemu je nastala ta šteta ili ono u kojemu se dogodio događaj koji je uzrokovao tu štetu ( 3 ).

2.

Kako bi pružio korisno tumačenje za sustav podjele međunarodne sudske nadležnosti među državama članicama, Sud je prihvatio mogućnost uzimanja u obzir obiju poveznica. Rješenje (koje je bilo najrazumnije za taj predmet) postalo je paradigma. Na isključivo teorijskoj razini, ono ima smisla, uzimajući u obzir da bilo koja izvanugovorna odgovornost zahtijeva događaj, štetu i njihovu uzročnu vezu.

3.

U praksi to rješenje nije toliko jasno, osim u jednostavnim slučajevima, kao što je predmet u kojem je donesena presuda Bier. Osobito nije jasno kad šteta po svojoj prirodi nije materijalna; to je slučaj s povredama koje se ne odnose na fizički integritet određene osobe ili stvari, nego općenito na imovinu.

4.

Sud, koji je te probleme razmatrao u nekoliko navrata i s drukčijih aspekata ( 4 ), sad ima priliku utvrditi svoju sudsku praksu u pogledu članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 5 ).

5.

Njezina uvodna izjava 16. glasi kako slijedi:

„Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti. Važno je, posebno u slučajevima u vezi izvanugovornih obveza koje nastaju iz povrede privatnosti i osobnih prava, uključujući klevetu.”

6.

Poglavlje II. („Nadležnost”) sadržava odjeljak naslovljen „Opće odredbe” (članci 4., 5. i 6.) i odjeljak naslovljen „Posebna nadležnost” (članci 7., 8. i 9.).

7.

U skladu s člankom 4.:

„1.   Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.

[…]”

8.

U skladu s člankom 7.:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

[…]”.

9.

Verein für Konsumenteninformation (u daljnjem tekstu: VKI) potrošačka je organizacija sa sjedištem u Austriji. Njegov je predmet poslovanja, među ostalim, pokretanje sudskih postupaka u obranu prava potrošača koja su mu ustupljena u tu svrhu.

10.

VKI je 6. rujna 2018. sudu koji je uputio zahtjev podnio tužbu protiv društva Volkswagen AG, osnovanog u skladu s njemačkim pravom sa sjedištem u Njemačkoj, gdje proizvodi motorna vozila.

11.

VKI u svojoj tužbi ističe zahtjeve za naknadu štete 574 kupaca motornih vozila. Osim toga, zahtijeva utvrđivanje odgovornosti društva Volkswagen za buduću štetu koju tek treba brojčano odrediti. Oba su zahtjeva povezana s ugradnjom u kupljenim vozilima poremećajnog uređaja (manipulacijskog softvera) koji je na ispitnom uređaju prikrivao stvarne vrijednosti emisije ispušnih plinova, protivno pravilima prava Unije ( 6 ).

12.

VKI tvrdi da su svi potrošači koji su mu ustupili svoja prava u Austriji kupili, od ovlaštenih trgovaca vozilima ili od privatnih prodavatelja, vozila opremljena motorom koji je razvilo društvo Volkswagen. Kupili su ih prije nego što su manipulacije proizvođača ispušnim plinovima postale poznate javnosti 18. rujna 2015.

13.

Prema VKI-jevu mišljenju, šteta vlasnika vozila sastoji se u tome da, u slučaju da su znali za navodnu manipulaciju, vjerojatno ne bi kupili vozila ili bi ih kupili po nižoj cijeni. Razlika između cijene vozila kojim je manipulirano i stvarno plaćene cijene je nadoknadiva šteta zbog zablude. Podredno, VKI svoj zahtjev temelji na činjenici da je vrijednost vozila kojim je manipulirano na tržištu automobila i na tržištu rabljenih vozila znatno umanjena u usporedbi s vozilom kojim nije manipulirano.

14.

VKI također tvrdi da se šteta koju su pretrpjeli potrošači povećala zbog povećane potrošnje goriva, lošijih voznih značajki ili rada motora ili pak zbog veće amortizacije. Osim toga, treba očekivati daljnje umanjenje tržišne vrijednosti predmetnih vozila jer bi se na njih mogle primijeniti druge negativne mjere, poput zabrane vožnje ili oduzimanja prometne dozvole. U trenutku podnošenja tužbe, neke od tih šteta nisu se mogle još brojčano odrediti ili još nisu nastupile, zbog čega je VKI-jev zahtjev u tom pogledu tek deklaratorni zahtjev.

15.

S gledišta međunarodne sudske nadležnosti suda kojemu je podnesena tužba, VKI se poziva na članak 7. stavak 2. Uredbe.

16.

Društvo Volkswagen zahtijeva da se VKI-jevi zahtjevi odbiju te se protivi međunarodnoj sudskoj nadležnosti suda koji je uputio zahtjev.

17.

U tim je okolnostima Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) uputio sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. Europskog parlamenta i Vijeća o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima tumačiti na način da se, u situaciji poput one u glavnom postupku, ‚mjestom u kojem je nastala štetna radnja [se dogodio štetan događaj]’ treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta sastoji isključivo od financijskog gubitka koji je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici?”

18.

Članak 7. stavak 2. Uredbe, kojim se tužitelju omogućava da odabere nadležnost suda koji je različit od općenito nadležnog (odnosno nadležnost suda prema tuženikovu domicilu u državi članici, predviđenu u njezinu članku 4. stavku 1.), uvijek je predstavljao problem pri tumačenju ( 7 ).

19.

Zbog broja i različitosti situacija koje mogu dovesti do tužbe „u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima”, Sud se susreo s tumačenjem odredbe u vrlo različitim kontekstima te s vremenom u kontekstima drukčijim od onih koji su se predvidjeli kad se odredba donosila ( 8 ). Morao ju je prilagoditi i obogatiti s pojavom zahtjeva za prethodnu odluku koje su podnosile države članice ( 9 ).

20.

Međutim, postoje različite nepromjenjive smjernice za tumačenje odredbe: ključna uloga načela utvrđenih za to tumačenje, odnosno načela predvidljivosti pravila (za stranke) i načela bliske veze između nadležnog suda i spora; briga za očuvanje korisnosti posebnog pravila u okviru sustava određivanja nadležnosti, a da se time ipak ne dopušta široko tumačenje ( 10 ) i neutralnost tog pravila u odnosu na stranke. Tumačenje je u svakom slučaju autonomno, odnosno ne ovisi o definiciji „događaja” i „štete” u nacionalnim pravnim porecima ni o materijalnopravnom uređenju primjenjivom na građansku odgovornost ( 11 ).

21.

Članak 7. stavak 2. Uredbe pretpostavlja postojanje posebno bliske veze između suda i spora. Ta bliska veza služi kako bi se osigurala pravna sigurnost i spriječila mogućnost da se osobu tuži pred sudom države članice koji nije mogla razumno predvidjeti. Osim toga, njome se olakšava dobro sudovanje i postupovna ekonomija ( 12 ).

22.

Kad se nezakonito postupanje dogodi i njegove posljedice nastanu u različitim državama članicama, kriterij sudske nadležnosti dijeli se jer se pretpostavlja da su u području izvanugovorne odgovornosti oba mjesta značajno povezana sa sporom. U tim okolnostima tužitelj prilikom podnošenja tužbe može birati između dva suda.

23.

Kriterij iz članka 7. stavka 2. Uredbe na taj način zadržava svoj koristan učinak koji bi izgubio da se odredba tumači samo kao mjesto uzročnog događaja, s obzirom na to da se taj uzročni događaj obično podudara s tuženikovim domicilom ( 13 ). Nadležnost dvaju sudova ni u kojem se slučaju nije izuzela iz primjene ( 14 ).

24.

Članak 7. stavak 2. Uredbe nije zamišljen kao nadležnost radi zaštite tužitelja. Iako bi se sa sustavnog stajališta mogao smatrati kompenzacijom za pravilo actor sequitor rei ( 15 ), ne znači da se on sustavno treba primjenjivati u korist sudova države u kojoj žrtva ima domicil (forum actoris) ( 16 ). To je tako dopušteno samo kada (i jer) je mjesto žrtvina domicila i mjesto nastanka štete ( 17 ).

25.

Sud je na temelju spoja tih čimbenika izradio smjernice za tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe u pogledu „mjesta nastanka štete”, ponekad općenito a ponekad u posebnim slučajevima:

26.

Kad je navodna šteta isključivo financijska, Sud je utvrdio određene kriterije na koje ću uputiti u nastavku.

27.

Kako bi se odgovorilo na pitanje suda koji je uputio zahtjev, koje je slično pitanju povodom kojeg je svojedobno donesena presuda Universal, najprije treba razjasniti prirodu navodne štete: je li početna ili posljedična te je li materijalna ili isključivo financijska ( 22 ). Treba odrediti i jesu li subjekti koji su, kao vjerovnici zatražene naknade štete, svoja prava ustupili VKI-ju izravne ili neizravne žrtve.

28.

Kasnije, ovisno o kvalifikaciji štete, treba točno utvrditi mjesto koje je relevantno za potrebe sudovanja.

29.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita treba li ispraviti rezultat koji je postignut u prethodnom koraku s obzirom na razmatranja predvidljivosti i blizine. Smatram da je sada važno navesti da bi potvrdan odgovor značio bitnu promjenu u tumačenju i primjeni članka 7. stavka 2. Uredbe, koji su do danas vrijedili.

30.

Intervenijenti su u svojim očitovanjima naveli druge dvojbe u pogledu tumačenja odredbe, ali, s obzirom na to da nisu sadržane u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u tom se pogledu neću očitovati ( 23 ).

31.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je šteta u samom softveru koji je, zato što je integriran u vozilo, njegov nedostatak. Kvalificira je kao početnu štetu, pri čemu je umanjenje imovine kupaca tek posljedična šteta ( 24 ).

32.

Također upućuje na osobu koja je pretrpjela štetu: postavlja se pitanje jesu li je pretrpjeli potrošači koje zastupa VKI ili svi kupci automobila, počevši od prvih ovlaštenih trgovaca i uvoznika. U drugom slučaju, subjekti čija prava VKI brani, a koji su zadnji u lancu, nisu izravne žrtve.

33.

Prilikom ispitivanja prirode štete treba razlikovati kontekst uzročnih događaja od konteksta posljedica (štete) koje iz njih proizlaze:

34.

Na temelju te premise, u ovom je predmetu uzročni događaj ugradnja, tijekom postupka proizvodnje vozila, softvera koji mijenja podatke o njegovoj emisiji plinova.

35.

Prema mojem mišljenju, šteta koja proizlazi iz tog događaja početna je i imovinska.

36.

U uobičajenim okolnostima (nepostojanje bilo kakvog nedostatka), kupnjom predmeta povećava se imovina u koju se uključuje vrijednost koja je barem jednaka vrijednosti tog predmeta (i koja se u slučaju kupoprodaje odražava u cijeni koju se plaća za taj predmet).

37.

Ako je vrijednost vozila već u trenutku njegove kupnje manja od plaćene cijene, s obzirom na to da je kupljeno s tvorničkim nedostatkom, plaćena cijena ne odgovara dobivenoj vrijednosti. Razlika između plaćene cijene i zauzvrat dobivene vrijednosti materijalnog dobra dovodi do financijske štete koja nastaje istodobno kad je vozilo kupljeno (što će se međutim otkriti tek kasnije).

38.

Budući da je vozilo materijalni predmet, sprečava li to da se povreda kvalificira kao imovinska? Smatram da ne. Kad su istinske značajke vozila postale poznate javnosti, njegovi kupci nisu otkrili da imaju manje vozila ili drugo vozilo, nego vozilo čija je vrijednost manja, što u konačnici znači da je njihova imovina manja. Vozilo kao fizički predmet simbolizira smanjenje imovine i omogućava prepoznavanje izvora tog smanjenja. Međutim, u ovom slučaju ne mijenja nematerijalnu bit štete koja je manipulacijom softvera nanesena kupcima.

39.

Ponavljam, ta je imovinska šteta početna i nije posljedična jer proizlazi izravno iz uzročnog događaja (manipulacije motorom), a ne iz prethodne štete koju je pretrpio tužitelj i koja je uzrokovana istim događajem.

40.

Što se tiče svojstva žrtava, smatram da su osobe koje su kupile automobile (i ustupile svoja prava VKI-ju radi njihove obrane u sudskom postupku) izravne žrtve u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe. Šteta koju navode nije posljedica prethodne štete koju su drugi subjekti pretrpjeli prije njih.

41.

Naime, gubitak vrijednosti vozila postao je jasan tek kad je manipulacija motorima postala poznata javnosti. Tužitelji u nekim slučajevima mogu biti krajnji korisnici koji su vozilo dobili od drugog prethodnog kupca, ali potonji kupac nije pretrpio nikakvu štetu jer ona tada nije bila vidljiva, nego se otkrila tek kasnije i utjecala na tadašnjeg vlasnika. Zbog toga ne treba dovoditi u pitanje činjenicu da je šteta s prvih kupaca prenesena na sljedeće kupce.

42.

Nacionalni sud postavlja pitanje samo o utvrđivanju mjesta nastanka štete, a ne o mjestu u kojemu se dogodio događaj koji ju je uzrokovao. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno navodi da se, prema njegovu mišljenju, događaj iz kojeg proizlazi šteta (uzročni događaj) dogodio tamo gdje su se vozila kojima se manipuliralo proizvela, odnosno u Njemačkoj.

43.

Stoga, u skladu s općim pravilom, načelno su u pogledu proizvođača vozila kao osobe sa sjedištem u Njemačkoj nadležni sudovi te države članice. Međutim, budući da se tužba temelji na deliktu ili kvazideliktu, ta osoba može biti tužena i u drugoj državi članici, točnije pred sudovima prema mjestu nastanka štete.

44.

VKI-jeva tužba ne temelji se, kao što sam to već naveo, na materijalnoj šteti nanesenoj nekoj osobi ili stvari, nego isključivo na financijskoj šteti.

45.

Prema sudskoj praksi Suda, mjesto nastanka štete jest ono u kojemu se konkretno očituju neželjene posljedice događaja ( 27 ).

46.

Nepostojanje fizičke štete otežava utvrđivanje tog mjesta i dovodi do nesigurnosti već od početka postupka. Istodobno, zbog tog nepostojanja pojavljuju se dvojbe o mogućnosti da se navedeno mjesto smatra uobičajeno nadležnim, u smislu članka 7 stavka 2. Uredbe. Ne iznenađuje činjenica da se u okviru prethodnih pitanja podnesenih prije ovog Sudu predložilo da u situacijama isključivo imovinske štete isključi mogućnost odabira između mjesta događaja i mjesta nastanka štete ( 28 ).

47.

Zaista postoje argumenti u potporu tom prijedlogu. Podjela sudske nadležnosti nije obvezna u primjeni odredbe; opravdava se jer, i ako, dodjela nadležnosti služi „[nekoj] objektivnoj potrebi s gledišta dokazivanja ili procesne ekonomije” ( 29 ). Tumačenjem iz presude Bier nije se nastojalo zbrojiti sudove nadležne za tužbe na temelju izvanugovorne odgovornosti, nego zapravo ne isključiti relevantne poveznice u analizi elemenata, odnosno događaja i štete, koji su važni u tim tužbama.

48.

U tom smislu, možda opcija „mjesta nastanka štete” u određenim slučajevima ne bi trebala vrijediti ( 30 ): (a) kad na temelju prirode te štete nije moguće utvrditi mjesto njezina nastanka primjenom jednostavnog testa ( 31 ); (b) kad mjesto treba utvrditi primjenom fiktivnih metoda ( 32 ) i (c) kad ispitivanje ima tendenciju dovesti do nasumičnog mjesta ili do mjesta kojim tužitelj može manipulirati ( 33 ).

49.

U tom smislu, podsjećam da je Sud u presudi od 19. veljače 2002., Besix, isključio primjenu članka 5. stavka 1. Briselske konvencije (danas članak 7. stavak 1. Uredbe) u pogledu obveze koja se „ne može poistovjetiti s određenim mjestom niti se povezati s određenim sudom koji je posebno prikladan za odlučivanje o sporovima povezanim s tom obvezom” ( 34 ).

50.

Budući da se stavcima 1. i 2. članka 7. Uredbe žele postići isti ciljevi blizine i predvidljivosti, rješenje koje vrijedi za stavak 1. također može vrijediti za stavak 2.

51.

Točno je da Sud nije isključio nadležnost sudova prema mjestu nastanka štete kad je ta šteta isključivo imovinska ( 35 ). Međutim, iako ne odbija odlučno zadržati navedenu mogućnost, ponekad se približava tom rješenju. Argumentacija nije jedinstvena, kao što se to shvaća u predmetima u kojima je gubitak imovine posljedica povreda prava tržišnog natjecanja ( 36 ), koji se uspoređuju s predmetima u kojima taj gubitak proizlazi iz neuspješnog ulaganja.

52.

Sud ponekad uspoređuje štetu s propustom ili događajem koji su posljedica tuženikove aktivnosti i koji su neposredno i logično prethodili šteti te kod kojih je razina osjetilnog opažanja veća, iako nije apsolutna, kao što je to slučaj kad šteta proizlazi iz nečega što se ne događa.

53.

Predstavljanje imovinske štete pozivanjem na očitu aktivnost ili događaj pomaže da je se fizički smjesti na neko područje ili se izravno izbjegava obveza da se to učini. Ne vidim zašto se ta metoda ne bi mogla općenito primjenjivati ( 40 ), iako smatram da treba upozoriti na njezine opasnosti: ako se imovinska šteta svede na najbližu materijalnu štetu koja joj je prethodila, to može dovesti do starih rasprava o kategorijama „početne” i „posljedične” štete ( 41 ).

54.

Sam gubitak imovine postao je primaran u drugim presudama u kojima je Sud priznao da šteta nastaje na računu na kojem je računovodstveno vidljiva financijska šteta. To je načelno slučaj u području ulaganja ( 42 ).

55.

Međutim, u takvim slučajevima, razlozi blizine spora i suda ili predvidljivost stranaka, zahtijevaju da elementi slučaja različiti od mjesta nastanka štete i, ocijenjeni kao cjelina, potvrde prikladnost tog mjesta pri dodjeli nadležnosti. Na temelju mjesta gdje su ti elementi nastali ili se nalaze, moći će se potvrditi (ili, naprotiv, morat će se odbaciti) mišljenje u pogledu mjesta koje se smatra mjestom nastanka financijske štete.

56.

U toj (novijoj) sudskoj praksi Suda koju do danas čine samo tri presude ( 43 ), argumentaciju u okviru članka 7. stavka 2. Uredbe čine dva koraka od kojih je provjera mjesta nastanka štete samo jedan od njih. Nakon što se to mjesto utvrdi, ne znači da ono automatski odgovara zahtijevanoj blizini i predvidljivosti, nego ono predstavlja polazište koje treba potkrijepiti drugim konkretnim okolnostima spora u okviru opće ocjene ( 44 ).

57.

Iako je to rasuđivanje složeno te se razlikuje od rasuđivanja koje se primjenjuje na druge vrste štete, ne čini mi se da se stajalište Suda u bitnome promijenilo. Analiza ne daje prednost blizini ili predvidljivosti niti dopušta osobi koja je tumači da jednostavno odvagne okolnosti slučaja kako bi utvrdila najprikladniji sud s obzirom na te parametre. Taj aspekt doveo je do dvojbi suda koji je uputio zahtjev ( 45 ), zbog čega ću ga detaljnije razmotriti u nastavku.

58.

U dosadašnjoj sudskoj praksi Sud upućuje na „konkretne okolnosti” predmeta radi točnog određivanja kriterija nadležnosti u pogledu „mjesta nastanka štete”.

59.

Kao što sam to objasnio, ta radnja podrazumijeva provjeru postojanja podataka kojima se osigurava da je mjesto koje je utvrđeno kao mjesto „nastanka štete” blisko i predvidljivo u skladu s pravilima iz Uredbe. Tako se ispunjavaju zahtjevi djelotvorne sudske zaštite obiju stranaka i zahtjevi koji se odnose na vođenje postupka. Potreba te provjere nije opća, to jest ne odnosi se na sve vrste štete; postoji ili može postojati u slučaju isključivo imovinske štete.

60.

Kriterij se ne primjenjuje ni kako bi sud pred kojim se vodi spor usporedio „mjesto uzročnog događaja” i „mjesto nastanka štete” te odabrao ono najprikladnije.

61.

Ne osporavam da je jednakovrijednost mjesta događaja i mjesta nastanka štete u smislu blizine i predvidljivosti, koja je utvrđena u presudi Bier, teorijska ili idealna. U istoj se presudi ističe da nije prikladno primijeniti jedno i isključiti drugo mjesto jer oba mogu „ovisno o okolnostima” ( 46 ) pružiti korisne naznake s gledišta dokaza i organizacije postupka.

62.

Međutim, jedinstvenost okolnosti slučaja nije valjan kriterij (niti ga je Sud primijenio) za odabir između suda prema mjestu uzročnog događaja i suda prema mjestu nastanka štete. Taj je odabir svjesno prepušten tužitelju, što znači da se prihvaća činjenica da će on prije svega djelovati u svoju korist.

63.

Relativnost ciljeva blizine i pravne sigurnosti je, uostalom, strukturalno obilježje sustava podjele nadležnosti iz Uredbe. Sve nadležnosti predviđene u njezinu članku 7. odražavaju odvagivanje između zahtjeva predvidljivosti i blizine koje zakonodavac provodi ex ante, u teoriji.

64.

Rezultat tog odvagivanja odražava razumnu ravnotežu između obaju načela, koju treba održati prilikom primjene pravila u praksi. Tako je Sud prije istaknuo da nije moguće odbaciti rezultat do kojeg se dolazi primjenom kriterija koji je formalno utvrđen člankom 7. Uredbe, čak i kad u konkretnom slučaju upućuje na sud koji nije povezan sa sporom. Tuženik može biti tužen pred sudom prema mjestu koje je određeno pravilom, čak i ako tako određen sud nije sud koji je najuže povezan sa sporom ( 47 ).

65.

Upućivanje na „su[d] koji je objektivno u najboljem položaju za procjenu postoje li konstitutivni elementi odgovornosti tužene osobe” ( 48 ) ne podrazumijeva, ni sa stajališta metode ni sa stajališta rezultata usporedbu različitih sudova koji bi mogli biti nadležni prema mjestu događaja ili mjestu nastanka štete za potrebe određivanja najprikladnijeg suda u svakom slučaju.

66.

Taj je izraz odraz odvagivanja između pravne sigurnosti i blizine spora koje postaje jasnije u obliku kriterija nadležnosti predviđenog u zakonskoj odredbi. Sud u drugim presudama upotrebljava drukčije izraze, poput „posebno bliske veze” ( 49 ), koji ne uključuju ideju usporedbe. Budući da ne dovode u zabludu u pogledu zadaće tijela koje primjenjuje pravilo, smatram da su ti drugi izrazi prikladniji.

67.

Koje „druge konkretne okolnosti” trebaju postojati u prilog mjestu nastanka štete kad je ona isključivo financijska, očito ovisi o svakom sporu: taj izraz obuhvaća ideju nepredvidivog događaja i upućuje na konkretni slučaj. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da se takvim okolnostima općenito mogu smatrati:

68.

Tako se bolje objašnjavaju podaci koje Sud navodi u presudi Löber ( 51 ), koja je paradigma ovom novom postupku. Među tim je podacima podrijetlo plaćanja (utvrđivanje mjesta osobnog bankovnog računa i računa za namiru); tržište distribucije prospekta i stavljanja na tržište te kupnja certifikata; smještaj izravnih sugovornika ulagatelja te čak njegov domicil.

69.

Ti elementi vjerojatno pridonose dokazivanju nezakonitog postupanja, štete i njihove međusobne uzročne veze. Uostalom, okolnosti određuju gledište stranaka u sporu: prema mišljenju H. Löber, tužiteljice, okolnosti su upućivale na to da njezino ulaganje nije prekogranično ( 52 ); prema mišljenju društva Barclays Bank, tuženika, te su ga okolnosti trebale upozoriti na mogućnost da će nedovoljno informirani pojedinci u određenim državama članicama provesti ulaganja koja će za posljedicu imati štetu.

70.

S obzirom na prethodno navedeno, treba biti oprezan ako se na bilo koju tužbu za naknadu isključivo imovinske štete želi proširiti modus operandi kojim se, primjenom članka 7. stavka 2. Uredbe, obvezuje da se prvo utvrdi mjesto nastanka štete a zatim potvrdi (ili ne) njegova prikladnost kao kriterija sudske nadležnosti u okviru opće ocjene posebnih okolnosti slučaja.

71.

Što se tiče ovog spora, smatram da postoje sličnosti s predmetima u kojima su donesene presude Kolassa, Universal ili Löber. Smatram i da element kojim bi se mogla opravdati primjena iste metode nije vozilo.

72.

Kad se gubitak imovine odnosi na poseban fizički predmet, može se smatrati da taj predmet i mjesto gdje se on nalazi služe kao polazište za utvrđenje sudske nadležnosti u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe ( 53 ). Međutim, mjesto u kojemu se fizički nalazi predmet u vrijeme nastanka gubitka ( 54 ) nije dovoljno, kao u slučaju bankovnog računa, tim više jer je riječ o pokretnom predmetu.

73.

S tuženikova stajališta, lociranje vozila nije predvidljivo. Što se tiče blizine suda i spora, automobil vrijedi manje od dokaza o njegovu vlasništvu i trenutku u kojem je kupljen osobito ako, kao što se to navodi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, ispitivanje svakog pojedinog automobila nije nužno za procjenu štete (jer je procijenjena u istom postotku cijene za sve zainteresirane osobe) ( 55 ).

74.

Suprotno tomu, pravilno je polazište radnja na temelju koje je roba postala dio imovine zainteresirane osobe i uzrokovala štetu. Mjesto nastanka štete mjesto je u kojemu je takva radnja završila; sudovi prema navedenom mjestu imaju (međunarodnu i mjesnu) nadležnost ako su druge posebne okolnosti slučaja također u skladu s tom dodjelom nadležnosti.

75.

Među tim okolnostima koje sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi i odvagnuti, ne smiju biti samo okolnosti koje se odnose na žrtvu ( 56 ), nego i neke okolnosti koje upućuju na tuženikovu namjeru da svoja vozila proda u državi članici čija se nadležnost osporava ( 57 ) (i, koliko je to moguće, u određenim područjima unutar te države) ( 58 ).

76.

Već sam napomenuo da u teoriji nije lako istaknuti koje okolnosti trebaju postojati u prilog mjestu „nastanka štete” ili koje su smjernice za provedbu cjelovite analize. Međutim, zbog nedostatka sigurnosti u pogledu okolnosti i smjernica postoji opasnost od neujednačene primjene članka 7. stavka 2. Uredbe, a dolazi i do nejasnoća u pogledu metode. Tako se ističe u završnim napomenama u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.

77.

Naime, sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu toga jesu li kupnja i predaja vozila u Austriji dovoljne kako bi se utvrdila nadležnost austrijskih sudova. Prema njegovu mišljenju, drugi podaci, koji se odnose na činjenični okvir, upućuju na nadležnost sudova prema mjestu u kojemu se dogodio uzročni događaj (njemačkih sudova). Potonji bi sudovi „s gledišta postupovne ekonomije, osobito blizine spora i jednostavnijeg izvođenja dokaza […] bili objektivno prikladniji za razjašnjenje odgovornosti za navedenu štetu” ( 59 ).

78.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, presude Suda u području isključivo financijske štete, u kojima se utvrđuje obveza uzimanja u obzir, za potrebe članka 7. stavka 2. Uredbe, konteksta i posebnih okolnosti predmeta, omogućavaju mu da odabere nadležnost sudova druge države (Njemačke). Dodaje da uzimanje u obzir mjesta kupnje i predaje vozila dovodi u opasnost tuženikovu mogućnost da predvidi nadležnost, osobito zato što su u ovom slučaju neki automobili kupljeni na tržištu rabljenih vozila.

79.

Slažem se s Landesgerichtom Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu) da u okviru članka 7. stavka 2. Uredbe nije dovoljno da je Austrija područje na kojem su vozila kupljena i predana ako društvo Volkswagen nije moglo razumno predvidjeti da bi se ta kupnja mogla dogoditi u toj državi članici.

80.

Suprotno tomu, ne slažem se s njegovim pristupom analizi „konkretnih okolnosti” ovog predmeta:

81.

S obzirom na navedeno, predlažem da se Landesgerichtu Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) odgovori kako slijedi: