1.

Pojava dijeljenja djela zaštićenih autorskim pravom i srodnim pravima bez ovlaštenja nositelja tih prava na mreži ravnopravnih članova (peer‑to‑peer) za stvaratelje te kulturnu i zabavnu industriju jedan je od najvećih problema povezanih s internetom. Taj problem poprima znatne dimenzije i svake godine dovodi do gubitaka koji se broje u milijardama ( 2 ). Također ga je iznimno teško suzbiti, osobito zbog toga što su te mreže decentralizirane i zato što ljudi pružaju određenu podršku ideji besplatnog pristupa kulturi i zabavi. Stoga nije začuđujuće da se u tom pogledu stalno pojavljuju nova pravna pitanja.

2.

Sud je već imao priliku presuditi da stavljanje na raspolaganje i upravljanje na internetu platformom za razmjenu datoteka koja omogućuje korisnicima te platforme da lokaliziraju djela zaštićena autorskim pravom i da ih dijele u okviru peer‑to‑peer mreže predstavlja priopćavanje tih djela javnosti kad su stavljena na raspolaganje na toj mreži bez pristanka nositelja autorskih prava ( 3 ). Pokazuje se ipak da znatno važnije pitanje također predstavlja problem: obavljaju li sami korisnici peer‑to‑peer mreže radnje priopćavanja javnosti? Iako se na prvi pogled čini da na to pitanje očito treba odgovoriti potvrdno, dovitljivi argumenti koji se temelje na tehničkim značajkama funkcioniranja tih mreža omogućuju da se tvrdi suprotno. Činjenica da tisuće osoba imaju pristup djelima a da za njih ne plaćaju cijenu trebala bi, dakle, biti čudo. U ovom će predmetu Sud imati priliku pojasniti to pitanje.

3.

S obzirom na te pravne poteškoće, određeni nositelji autorskih prava i srodnih prava odlučili su uzvratiti jednakom mjerom korisnicima peer‑to‑peer mreža. Poduzetnici ili specijalizirani odvjetnički uredi stječu ograničena prava korištenja na djelima samo kako bi u sudskim postupcima mogli dobiti imena i adrese tih korisnika, za koje su prethodno utvrdili IP adrese njihovih internetskih priključaka. Zahtjevi za naknadu štete na temelju navodnih šteta koje su pretrpjeli ti poduzetnici zatim se šalju tim korisnicima pod prijetnjom pokretanja sudskog postupka. Međutim, ti poduzetnici umjesto da podnesu pravna sredstva pred sudovima, najčešće predlažu da se spor riješi mirno plaćanjem iznosa koji je, iako ponekad prekoračuje stvarnu štetu, znatno ispod naknade štete koja se može tražiti u sudskom postupku. Stoga, čak ako samo dio osoba koje se kontaktiralo pristane na plaćanje, predmetni poduzetnici mogu ostvariti prihode koji ponekad prekoračuju one koji se ostvaraju od zakonitog korištenja djela i koje zatim dijele s nositeljima prava na tim djelima.

4.

Iako je postupak u doslovnom smislu zakonit, ipak ne dovodi do korištenja gospodarskim pravima autora, nego do povrede tih prava, pri čemu se tako stvara izvor prihoda koji se temelji na povredi prava. Tako se iskrivljavaju ciljevi autorskog prava te ga se upotrebljava, ako ne i zloupotrebljava, u svrhe koje s njime nisu povezane.

5.

Poduzetnik koji postupa na takav način često se u pravnoj teoriji naziva „trolom autorskog prava” (copyright troll) ( 4 ). Čini se da je pravni sustav Sjedinjenih Američkih Država osobito pogodan za copyright trollove, ali ta je pojava prisutna i u više država članica Europske unije. U ovom se predmetu od Suda traži da odgovori na pitanje omogućuje li, ili zahtijeva, sustav zaštite prava intelektualnog vlasništva koji je uveden u pravo Unije da se uzme u obzir takva zlouporaba, ako se ona utvrdi, prilikom primjene pravnih instrumenata koje obuhvaća taj sustav.

6.

U tom će se odgovoru morati uzeti u obzir odnos između, s jedne strane, potrebne sudske zaštite prava intelektualnog vlasništva i, s druge strane, zaštite osobnih podataka mogućih počinitelja povrede.

7.

Zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu ne sadržava nikakav opis nacionalnog pravnog okvira. U ovom ću dijelu mišljenja stoga samo predstaviti okvir prava Unije. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da tumačenje tog prava koje utvrdi Sud prilagodi vlastitom nacionalnom pravnom okviru.

8.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 5 ):

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

2.   Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:

[…]

[…].”

9.

U skladu s člankom 8. te direktive:

„1.   Države članice moraju predvidjeti primjerene sankcije i pravna sredstva u odnosu na povrede prava i obveza određenih ovom Direktivom i poduzeti sve potrebne mjere za primjenu tih sankcija i pravnih sredstava. Tako propisane sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Svaka država članica mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da nositelji prava čiji su interesi ugroženi radnjom kojom se vrši povreda na njezinom državnom području mogu podnijeti tužbu za naknadu štete i/ili zahtjev za izdavanje sudskog naloga, i kada je to prikladno, zahtjev za oduzimanje materijala kojim se povređuje pravo kao i uređaja, proizvoda ili sastavnih dijelova iz članka 6. stavka 2.

3.   Države članice osiguravaju nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava.”

10.

Člankom 2. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ( 6 ) određuje se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom [Unije] ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom [Unije] i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.

2.   Ova Direktiva ne dovodi u pitanje posebne odredbe o provedbi prava i o izuzecima sadržanim u zakonodavstvu [Unije] koji se tiču autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, a osobito na ona utvrđena […] Direktivom [2001/29] i posebno njezinim […] člankom 8.

3.   Ova Direktiva ne utječe na:

(a) […] Direktivu 95/46/EZ[ ( 7 )] […]

[…].”

11.

Poglavljem II. te direktive uređuju se „[m]jere, postupci i pravna sredstva” potrebni za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva. U skladu s člankom 3. navedene direktive:

„1.   Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.

2.   Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

12.

U članku 4. te direktive navodi se:

„Kao osobe koje su ovlaštene zatražiti primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz ovog poglavlja države članice moraju priznati:

13.

U skladu s člankom 8. Direktive 2004/48:

„1.   Države članice osiguravaju da, u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva i kao odgovor na opravdan i razmjeran zahtjev tužitelja, nadležna sudska tijela mogu narediti da informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju prava intelektualnog vlasništva treba pružiti počinitelj povrede i/ili bilo koja druga osoba:

[…]

[…]

2.   Podaci iz stavka 1., prema potrebi, obuhvaćaju:

[…]

3.   Stavci 1. i 2. primjenjuju se ne dovodeći u pitanje ostale zakonske odredbe koje:

[…]

14.

Naposljetku, u skladu s člankom 13. stavcima 1. i 2. te direktive:

„1.   Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

[…]

2.   Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

15.

U skladu s člankom 2. točkama (a) i (c) Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) ( 8 ), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. ( 9 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/21):

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

16.

Člankom 1. stavcima 1. i 2. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) ( 11 ), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. ( 12 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/58) određuje se:

„1.   Direktiva osigurava usklađenost nacionalnih odredbi koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, te kako bi se osiguralo slobodno kretanje takvih podataka i elektroničke komunikacijske opreme i usluga u [Uniji].

2.   Odredbe ove Direktive pojašnjavaju i nadopunjuju Direktivu [95/46] u svrhe spomenute u stavku 1. […]”

17.

U skladu s člankom 2. Direktive 2002/58:

„Definicije iz Direktive [95/46] i Direktive [2002/21] primjenjuju se osim ako nije drukčije određeno.

Sljedeće definicije se također primjenjuju:

[…]

18.

U skladu s člankom 5. stavkom 1. te direktive:

„Države članice putem svojih zakonodavstava osiguravaju povjerljivost komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. One posebno zabranjuju svim osobama koje nisu korisnici slušanje, prisluškivanje, pohranjivanje ili druge oblike presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučaju kada imaju zakonsko dopuštenje da to učine u skladu s člankom 15. stavkom 1. Ovaj stavak ne sprečava tehničko pohranjivanje koje je nužno za prijenos komunikacije, ne dovodeći u pitanje načelo povjerljivosti.”

19.

Člankom 6. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Podaci o prometu koji se odnose na pretplatnike i korisnike i koje je davatelj javne komunikacijske mreže ili javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge obradio i pohranio moraju se obrisati ili učiniti anonimnima kada više nisu potrebni u svrhu prijenosa komunikacije, ne dovodeći u pitanje stavke 2., 3. i 5. ovog članka te članak 15. stavak 1.”

20.

Naposljetku, u skladu s člankom 15. stavkom 1. te direktive:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5. [i] članak 6. […] ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive [95/46]. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava [Unije], uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. Ugovora o Europskoj uniji.”

21.

Člankom 4. točkama 1., 2., 7. i 9. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) ( 13 ) određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]

22.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (f) te uredbe:

„Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:

[…]

23.

Na temelju članka 9. navedene uredbe:

„1.   Zabranjuje se obrada osobnih podataka […] o spolnom životu ili seksualnoj orijentaciji pojedinca.

2.   Stavak 1. ne primjenjuje se ako je ispunjeno jedno od sljedećeg:

[…]

[…]”

24.

U skladu s člankom 23. stavkom 1. točkama (i) i (j) te uredbe:

„Na temelju prava Unije ili prava države članice kojem podliježu voditelj obrade podataka ili izvršitelj obrade zakonskom mjerom može se ograničiti opseg obveza i prava iz članaka od 12. do 22. i članka 34. te članka 5. ako te odredbe odgovaraju pravima i obvezama predviđenima u člancima od 12. do 22., ako se takvim ograničenjem poštuje bit temeljnih prava i sloboda te ono predstavlja nužnu i razmjernu mjeru u demokratskom društvu za zaštitu:

[…]

25.

Naposljetku, članci 94. i 95. Uredbe 2016/679 glase kako slijedi:

„Članak 94.

Stavljanje izvan snage Direktive [95/46]

1.   Direktiva [95/46] stavlja se izvan snage s učinkom od 25. svibnja 2018.

2.   Upućivanja na direktivu koja je stavljena izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Uredbu. […]

Članak 95.

Odnos s Direktivom [2002/58]

Ovom Uredbom ne propisuju se dodatne obveze fizičkim ili pravnim osobama u pogledu obrade u vezi s pružanjem javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga u javnim komunikacijskim mrežama u Uniji povezanih s pitanjima u pogledu kojih vrijede posebne obveze s istim ciljem iz Direktive [2002/58].”

26.

Mircom International Content Management & Consulting (M. I. C. M.) Limited (u daljnjem tekstu: Mircom) jest društvo ciparskog prava. Na temelju ugovora sklopljenih s nekoliko producenata erotskih filmova sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, Mircom ima licencije za priopćavanje javnosti njihovih filmova na peer‑to‑peer mrežama i mrežama za dijeljenje datoteka na internetu, osobito na području „Europe”. Osim toga, ti ugovori obvezuju Mircom da istraži radnje povrede isključivih prava tih producenata koje su počinjene na peer‑to‑peer mrežama i mrežama za dijeljenje datoteka i da u vlastito ime pokrene postupak protiv počinitelja tih povreda kako bi tražio naknadu štete, od koje 50 % iznosa treba uplatiti navedenim producentima.

27.

Telenet BVBA, Proximus NV i Scarlet Belgium NV pružatelji su pristupa internetu u Belgiji.

28.

Mircom je 6. lipnja 2019. podnio Ondernemingsrechtbanku Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu, Belgija) tužbu kojom je tražio, među ostalim, da se Telenetu naloži prijenos identifikacijskih podataka njegovih korisnika čiji su se internetski priključci upotrijebili za dijeljenje filmova iz Mircomove ponude na peer‑to‑peer mreži pomoću protokola BitTorrent. IP adrese navedenih priključaka za Mircomov račun prikupilo je društvo njemačkog prava Media Protector GmbH pomoću posebnog programa. Telenet se protivi tom zahtjevu.

29.

Sud koji je uputio zahtjev dopustio je društvima Proximus i Scarlet Belgium, na koja se također odnose slične tužbe koje je podnio Mircom, da interveniraju u glavni postupak u potporu Telenetovim zahtjevima.

30.

Ondernemingsrechtbank Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu) dvoji u pogledu osnovanosti Mircomova zahtjeva. Kao prvo, pita obavljaju li korisnici, s obzirom na posebnost peer‑to‑peer mreža, radnje priopćavanja javnosti djela koja dijele na tim mrežama. Kao drugo, taj sud dvoji u pogledu toga da društvo kao što je Mircom može imati pravo na zaštitu koja se dodjeljuje pravom Unije u pogledu poštovanja prava intelektualnog vlasništva jer se Mircom zapravo ne koristi stečenim pravima filmskih producenata, nego samo podnosi zahtjeve za naknadu štete protiv navodnih počinitelja povrede. Takvo postupanje gotovo u potpunosti odgovara definiciji koja se u pravnoj teoriji daje pojmu „copyright troll”. Naposljetku, kao treće, taj sud dvoji u pogledu zakonitosti prikupljanja IP adresa internetskih korisnika koji su navodno podijelili zaštićena djela na peer‑to‑peer mrežama.

31.

U tim je okolnostima Ondernemingsrechtbank Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 6. kolovoza 2019. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, talijanska, austrijska i poljska vlada te Europska komisija. Stranke glavnog postupka i Komisija bile su zastupane na raspravi održanoj 10. rujna 2020.

33.

Prvo prethodno pitanje predstavlja temeljni problem samog postojanja povrede autorskog prava i srodnih prava u slučaju dijeljenja djela na peer‑to‑peer mrežama. Drugo, treće i četvrto pitanje odnose se na različite aspekte situacije počinitelja povrede kao što je Mircom s obzirom na odredbe prava Unije koje se odnose na poštovanje tih prava, kao i na zaštitu osobnih podataka. Stoga naravno treba početi s tim prvim pitanjem.

34.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita obuhvaća li isključivo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti zaštićenih djela, u smislu članka 3. Direktive 2001/29, dijeljenje tih djela na peer‑to‑peer mrežama koje provode korisnici tih mreža. Sud koji je uputio zahtjev navodi članak 3. stavak 1. te direktive, ali čini se da je u glavnom predmetu u pogledu prava filmskih producenata prije svega važan članak 3. stavak 2. točka (c) te direktive. Međutim, nije isključeno da su ti producenti i nositelji autorskih prava na filmove koje produciraju, kao i drugih srodnih prava. Stoga treba uzeti u obzir obje odredbe. Tim odredbama predviđa se jednaka zaštita u pogledu posebnog oblika priopćavanja djelâ javnosti, odnosno da se ta djela stavljaju na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

35.

U svojim očitovanjima Telenet, Proximus i Scarlet Belgium odlučno osporavaju da kod korisnika peer‑to‑peer mreža postoji priopćavanje javnosti, u svakom slučaju u pogledu korisnika koji preuzimaju datoteke na tim mrežama. Na temelju posebnosti funkcioniranja trenutačnih peer‑to‑peer mreža te stranke tvrde da dijelovi datoteka, koje sadržavaju predmetna djela, koje su eventualno učitali ( 14 ) ti korisnici, nisu sami po sebi upotrebljivi te su premali, u svakom slučaju ispod određene granične vrijednosti, da bi ih se izjednačilo s djelom ili čak jednim dijelom tog djela. Osim toga, ti korisnici često nisu svjesni činjenice da, dok preuzimaju djela na navedenim mrežama, ta djela istodobno učitavaju za druge korisnike. Stoga te stranke tvrde da priopćavanje djela javnosti na peer‑to‑peer mrežama obavljaju samo osobe koje su započele stavljanje djela na raspolaganje na mreži zajedno s, na temelju sudske prakse Suda ( 15 ), administratorima stranica za indeksaciju datoteka. Suprotno tomu, obični korisnici peer‑to‑peer mreža osiguravaju samo opskrbu materijalnim uređajem koji omogućuje obavljanje tog priopćavanja javnosti. Čini se da se na tim argumentima temelji prvo prethodno pitanje.

36.

Kako bi se na njega odgovorilo valja podsjetiti na načine funkcioniranja peer‑to‑peer mreža koje se temelje na tehnologiji protokola BitTorrent ( 16 ).

37.

BitTorrent je protokol koji omogućuje dijeljenje datoteka na peer‑to‑peer mrežama. Za njegovo funkcioniranje potrebno je preuzeti poseban program: „bittorrent klijent” (BitTorrent client) ( 17 ). Taj program radi pomoću „torrent datoteka” (torrent files). Torrent datoteke ne sadržavaju podatke koji čine digitalni oblik podijeljenog djela ( 18 ), nego metapodatke koji omogućuju, među ostalim, da se pronađe konkretna datoteka koja sadržava djelo. Za svaku datoteku koja sadržava djelo stvara se torrent datoteka. Torrent datoteke mogu se preuzeti sa stranica za indeksaciju koje postoje na internetu ( 19 ). Nakon preuzimanja torrent datoteke koja se odnosi na traženo djelo (konkretnije, na datoteku koja sadržava to djelo), bittorrent klijent povezuje se s posebnim poslužiteljem, trackerom, koji mu naznačuje računala koja sudjeluju u peer‑to‑peer mreži koja sadržavaju predmetnu datoteku ( 20 ). Bittorrent klijent zatim se povezuje izravno s tim računalima ( 21 ) kako bi preuzeo datoteku. Računala koja dijele istu datoteku čine peer‑to‑peer mrežu u užem smislu (swarm).

38.

Posebnost protokola BitTorrent jest u tome da se datoteke ne učitavaju u cijelosti, nego se dijele na manje dijelove (pieces). Ti se dijelovi učitavaju nasumičnim redoslijedom s različitih računala koja sudjeluju u swarmu. Informacije o različitim dijelovima potrebnim za upotpunjavanje datoteke koju treba preuzeti nalaze se u torrent datoteci. Bittorrent klijent zatim prikuplja te dijelove kako bi (ponovno) stvorio datoteku koja sadržava djelo. Posebnost protokola BitTorrent jest u tome da se svaki dio preuzete datoteke može istodobno učitavati za druge članove dok se ne preuzme cijela datoteka. Time se znatno može povećati brzina preuzimanja za sve članove jer ta brzina ovisi, među ostalim, o broju članova koji mogu učitati svaki dio. Uostalom, bittorrent klijent najprije će preuzeti najrjeđe dijelove u swarmu kako bi povećao njihov broj.

39.

Djelo se može dijeliti na peer‑to‑peer mreži sve dok se cijela datoteka koja sadržava to djelo nalazi u mapi kojoj može pristupiti bittorrent klijent korisnika mreže i dok je njegovo računalo spojeno na internet. Kad nijedan korisnik nije dostupan za dijeljenje datoteke koja sadržava djelo, povezana torrent datoteka ne može se preuzimati s platforme za indeksaciju (nije aktivna).

40.

Radnja kojom neka osoba omogućuje osobama koje nisu dio njezina privatnog kruga da preuzimaju zaštićena djela snimljena u memoriji njezina računala obuhvaćena je isključivim pravom davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti tih djela, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu, u smislu članka 3. Direktive 2001/29.

41.

Prema sudskoj praksi Suda, za postojanje radnje stavljanja na raspolaganje dovoljno je da se djelo stavi na raspolaganje određenoj javnosti na način da mu osobe od kojih se ona sastoji mogu pristupiti, s mjesta i u vrijeme koje same odaberu, a da pri tome ne mora biti odlučujuće jesu li se one tom mogućnosti koristile ( 23 ). Drugim riječima, u slučaju stavljanja na raspolaganje javnosti, nije važno je li zaista došlo do prijenosa djela. Jedino je važno da postoji mogućnost takvog prijenosa s obzirom na to da taj prijenos zatim eventualno pokreće pripadnik javnosti koji želi imati pristup djelu. Ta je značajka ključna u svrhu ocjene dijeljenja djela na peer‑to‑peer mrežama s gledišta autorskog prava i osobito prava stavljanja na raspolaganje javnosti.

42.

Mogu se razlikovati tri situacije u kojima se mogu nalaziti korisnici peer‑to‑peer mreže u pogledu učitavanja sadržaja.

43.

Prva situacija odnosi se na korisnike koji imaju cijelu datoteku i koji dijele tu datoteku učitavanjem dijelova za zainteresirane osobe. Ti korisnici, koji se nazivaju seederi („sijači”), mogu biti osobe koje dijele datoteku kojoj su imali pristup iz drugih izvora osim peer‑to‑peer mreže i osobe koje nakon što su preuzele cijelu datoteku ostavljaju bittorrent klijent da radi kako bi odgovorio na zahtjeve drugih korisnika za učitavanje dijelova te datoteke.

44.

Druga situacija odnosi se na osobe koje upravo preuzimaju datoteku, ali je još ne posjeduju u cijelosti. Te osobe, ili konkretnije njihova računala, nazivaju se peerovi („ravnopravni članovi”) ( 24 ). Načelo rada bittorrent klijenata jest da, kad ti klijenti preuzimaju dijelove neke datoteke, oni automatski i istodobno učitavaju dijelove koji su već preuzeti za druge ravnopravne članove koji traže te dijelove sve dok se ne preuzmu svi dijelovi koji čine cijelu datoteku. Nadalje, korisnik može odlučiti zaustaviti bittorrent klijent, a time i učitavanje dijelova datoteke, ili ga ostaviti da radi te tako postati seeder.

45.

S gledišta prava stavljanja na raspolaganje javnosti, smatram da je situacija seedera i peerova usporediva. Naime, dok peer preuzima datoteku, on istodobno, i nužno, stavlja dijelove datoteke koje posjeduje na raspolaganje swarmu, odnosno bittorrent klijentu koji odgovara na zahtjeve drugih peerova za učitavanje. Budući da se preuzimanje ne zaustavlja, osim u slučaju tehničkih poteškoća, prije nego što se cijela datoteka preuzme jer se dijelovi ne mogu upotrijebiti prije nego što se sastavi cijela datoteka, javnosti se na raspolaganje stoga stavlja cijela datoteka koja sadržava djelo. Isto vrijedi za seedera koji i dalje stavlja datoteku na raspolaganje javnosti (članovima swarma) nakon što ju je u cijelosti preuzeo.

46.

Suprotno tomu, stvarno učitavanje dijelova datoteke i količina učitanih dijelova ovise o činjenici postoje li peerovi zainteresirani da ih preuzmu, broju seedera te datoteke, kao i brzini učitavanja internetskog priključka dotičnog korisnika. Isto vrijedi za peerove i seedere: seeder ništa ne učitava ako nema korisnika koji žele preuzeti njegovu datoteku, peer ništa ne učitava ako posjeduje samo dijelove koje drugi članovi swarma već imaju ili ako ih drugi peerovi mogu brže učitati. Stoga se potencijalno može dogoditi da ni seeder i ni peer ne učitavaju nijedan dio datoteke ili da učitavaju neodređeni broj tih dijelova ili cijelu datoteku. Međutim, ta okolnost nema utjecaja s gledišta prava stavljanja na raspolaganje javnosti jer, kao što sam to već objasnio, činjenica je li se prijenos predmetnog djela doista dogodio nije relevantna kako bi se odredilo je li došlo do stavljanja na raspolaganje javnosti s obzirom na to da je dovoljno da postoji sama mogućnost takvog prijenosa. Stoga nije potrebno primijeniti graničnu vrijednost u pogledu količine učitanih podataka, koja se navodi u točki (b) prvog prethodnog pitanja.

47.

Osim toga, funkcioniranje peer‑to‑peer mreža, kao mreža za dijeljenje datoteka, temelji se na načelu do ut des: da bi postojala mogućnost preuzimanja, potrebno je učitavanje. Stoga se na stranicama za indeksaciju od korisnika zahtijeva da poštuju određeni omjer između učitavanja i preuzimanja, koji se obično utvrđuje kao 1:1 ( 25 ). Korisnici čiji je omjer prenizak mogu se blokirati („onemogućiti pristup”, na engleskom ban). Međutim, samo zato što je brzina učitavanja internetskih priključaka često manja od brzine preuzimanja, samo učitavanje dijelova datoteke u trenutku njihova preuzimanja nije dovoljno kako bi se omjer održao na potrebnoj razini ( 26 ). Stoga je potrebno učitavati dulje od samog vremena preuzimanja. Svaki stalni korisnik peer‑to‑peer mreže stoga postaje seeder i stavlja na raspolaganje javnosti datoteke koje posjeduje.

48.

Stoga su neosnovani argumenti koje ističu Telenet, Proximus i Scarlet Belgium, prema kojima dijelovi koji se razmjenjuju na peer‑to‑peer mrežama nisu elementi djela koja su zaštićena autorskim pravom. Naime, ti dijelovi nisu elementi djela, nego elementi datoteka koje sadržavaju ta djela. Ti su dijelovi samo instrument koji služi za prijenos tih datoteka u skladu s protokolom BitTorrent. Doista, činjenica da su dijelovi koji se prenose sami po sebi neupotrebljivi nije važna jer se na raspolaganje stavlja datoteka koja sadržava djelo, odnosno djelo u digitalnom obliku. Međutim, ako s gledišta prava stavljanja na raspolaganje javnosti nije važno je li se dogodio prijenos djela, još je manje važan tehnički postupak u skladu s kojim se taj prijenos provodi ( 27 ).

49.

Konačno, u tom pogledu, funkcioniranje peer‑to‑peer mreža ne razlikuje se uvelike od funkcioniranja svjetske mreže (World Wide Web). Objavljivanje djela na internetu znači samo da je datoteka koja sadržava to djelo pohranjena na poslužitelju spojenom na internet i da ima URL adresu (uniform resource locator) pomoću koje joj se može pristupiti. Djelo kao predmet koji čovjek može prepoznati postoji na svjetskoj mreži tek od trenutka kad računalo klijent pristupi predmetnom serveru, reproducira datoteku i prikaže to djelo na zaslonu (ili reproducira zvukove). Međutim, sama činjenica da se datoteka koja sadržava djelo nalazi na poslužitelju kojem se može pristupiti sa svjetske mreže dovoljna je da postoji radnja priopćavanja (stavljanja na raspolaganje). Osim toga, internet funkcionira u skladu s načelom packet switch („komutacija paketa”): datoteka koja sadržava predmetno djelo dijeli se na manje pakete ( 28 ) podataka koji se između poslužitelja i klijenta šalju nasumičnim redoslijedom i različitim rutama. Ti su paketi sami po sebi neupotrebljivi ili su u svakom slučaju premali da bi sadržavali izvorne dijelove djela, a tek nakon što se pošalju sastavljaju se u djelo datoteku. Međutim, nema dvojbe da je na svjetskoj mreži došlo do priopćavanja javnosti. Pravo stavljanja na raspolaganje javnosti osmišljeno je upravo za korištenje djelima na internetu, prije svega na svjetskoj mreži.

50.

Treća situacija u kojoj se nalaze korisnici peer‑to‑peer mreža jest situacija korisnika koji preuzimaju datoteke a da ih ne učitavaju ni tijekom preuzimanja ni nakon njega. Naime, određeni bittorrent klijenti omogućuju takvu konfiguraciju ( 29 ). Ti se korisnici nazivaju leecheri. Time što onemogućuju preuzimanje dijelova datoteka s njihovih računala, leecheri ne stavljaju datoteke na raspolaganje javnosti i stoga time ne povređuju to isključivo pravo.

51.

S obzirom na navedeno, s jedne strane, leecheri ipak povređuju isključivo pravo reproduciranja, koje je zaštićeno člankom 2. Direktive 2001/29. Naime, ako se datoteka koja sadržava zaštićeno djelo nakon njezina preuzimanje reproducira za privatnu uporabu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se na reproduciranje ne primjenjuje iznimka privatnog reproduciranja predviđena u članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive u situaciji u kojoj je izvor tog reproduciranja bio nedopušten ( 30 ). Doista, upravo je to slučaj preuzimanja djela koje je stavljeno na raspolaganje na peer‑to‑peer mreži bez ovlaštenja nositelja autorskih prava i srodnih prava. U glavnom se postupku ipak ne ističe povreda prava reproduciranja. Osim toga, u određenim je sustavima nacionalnog prava ostvarivanje koristi od povrede koju je počinila treća strana kazneno djelo samo po sebi.

52.

S druge strane, funkcioniranje peer‑to‑peer mreža temelji se na mehanizmu dijeljenja, što znači da za svako preuzimanje treba postojati odgovarajuće učitavanje. Ako je broj korisnika mreže koji učitavaju premali, mreža loše funkcionira jer je brzina preuzimanja vrlo spora. Kad više nema nijednog seedera, mreža u potpunosti prestaje funkcionirati i torrent datoteka nije više aktivna. Iz tog se razloga trackerima izdvajaju korisnici koji ne učitavaju (leecheri) te im se smanjuje brzina preuzimanja, pa čak i onemogućuje pristup. Strategija preuzimanja bez učitavanja stoga može funkcionirati samo kod povremenog korištenja peer‑to‑peer mrežama, a leecheri su po definiciji marginalna pojava na tim mrežama.

53.

Iz toga slijedi da, iako činjenica da se onemogućio pristup funkciji učitavanja bittorrent klijenta može biti sredstvo obrane u sudskom postupku za naknadu štete koju je prouzročila povreda prava stavljanja na raspolaganje javnosti, činjenica da su zaštićena djela preuzeta na peer‑to‑peer mreži, prema mojem je mišljenju, dovoljna naznaka vjerojatnosti takve povrede u fazi u kojoj oštećeni nositelj prava pokušava dobiti osobne podatke dotičnih osoba pomoću IP adresa njihovih internetskih priključaka.

54.

Telenet, Proximus i Scarlet Belgium ističu i argument prema kojem je moguće da korisnici peer‑to‑peer mreža nisu svjesni činjenice da preuzimanjem djela na tim mrežama oni i učitavaju ta djela. U svakom slučaju, ti korisnici nemaju nezaobilaznu ulogu u stavljanju na raspolaganje javnosti zaštićenih djela na tim mrežama. Doista, na temelju sudske prakse Suda, poznavanje činjenica i nezaobilazna uloga korisnika potrebni su uvjeti kako bi se utvrdilo da postoji radnja priopćavanja javnosti.

55.

Kao prvo, što se tiče toga da korisnici peer‑to‑peer mreže poznaju činjenice, valja napomenuti da bittorrent klijenti nisu standardni programi koji su uobičajeno prisutni na računalu. Njihova instalacija, konfiguracija i upotreba zahtijevaju posebno znanje i iskustvo, koje je trenutačno ipak prilično lako steći, osobito uz pomoć brojnih tutorijala koji su dostupni na internetu. Zaista, u bilo kojem tutorijalu jasno se navodi da preuzimanje s peer‑to‑peer mreže automatski prati učitavanje istog sadržaja. U nekim od tih tutorijala navodi se i kako isključiti tu funkciju.

56.

Kao drugo, kao što sam to već objasnio ( 31 ), korisnike peer‑to‑peer mreža obavještava se o omjeru učitavanje/preuzimanje, a prenizak omjer može dovesti do onemogućavanja pristupa stranici za indeksaciju. Stoga su u potpunosti svjesni činjenice da sudjelovanje u peer‑to‑peer mrežama ne podrazumijeva samo preuzimanje sadržaja, nego i njegovo učitavanja.

57.

Prema tome, nisam uvjeren u to da ti korisnici navodno nisu toga svjesni. To ipak nije toliko važno jer mi se čini da poznavanje činjenica nije uvjet da postoji radnja stavljanja na raspolaganje javnosti u slučajevima kao što je onaj u ovom predmetu.

58.

Točno je da je Sud u nizu presuda naglasio važnost namjernosti intervencije korisnika kako bi se utvrdilo da postoji radnja priopćavanja javnosti. To je osobito bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda Stichting Brein, koji se odnosi na administratore stranice za indeksaciju datoteka na peer‑to‑peer mreži ( 32 ). Međutim, slažem se s Komisijinim mišljenjem prema kojem je taj zahtjev namjerne intervencije potreban u predmetima u kojima je Sud pripisao radnju priopćavanja javnosti dionicima koji nisu obavili prvotno priopćavanje djela. Naime, ako ne postoji ta namjerna intervencija, ti su dionici samo pasivni posrednici, odnosno dobavljači tehničkih uređaja kojima se ne može pripisati nijedna radnja priopćavanja.

59.

Suprotno tomu, u situaciji u kojoj su sami dotični korisnici obavili priopćavanje javnosti (stavljanje na raspolaganje), to da ti korisnici poznaju činjenice ne predstavlja predmetnu radnju. Naime, članak 3. Direktive 2001/29 ne sadržava nijednu naznaku u tom smislu. Štoviše, nesvjesnost postupanja počinitelja povrede može se, u najboljem slučaju, uzeti u obzir prilikom utvrđivanja naknade štete, kao što se to izričito predviđa člankom 13. stavkom 2. Direktive 2004/48, ali nije relevantna s gledišta zakonitosti postupanja. Uostalom, ta je odredba dodatna naznaka u pogledu činjenice da namjernost u pravilu nije sastavni element povrede prava intelektualnog vlasništva koje je zaštićeno pravom Unije.

60.

Isto vrijedi i što se tiče nezaobilaznosti intervencije korisnika kako bi se javnosti dao pristup djelu. Taj je kriterij odlučujući kako bi se priopćavanje moglo pripisati osobi koja nije obavila to priopćavanje ( 33 ). Naime, ta se nezaobilazna uloga sastoji od toga da se pristup djelu omogući novoj javnosti, odnosno javnosti na koju se nije odnosilo prvotno priopćavanje ( 34 ).

61.

Međutim, korisnici peer‑to‑peer mreže ne nalaze se u toj situaciji. Iako je točno da drugim ravnopravnim članovima stavljaju na raspolaganje dijelove datoteka koje su najčešće prethodno preuzeli na istoj mreži, te su datoteke tada pohranjene na njihovim vlastitim računalima ( 35 ), stoga njihovo stavljanje na raspolaganje predstavlja prvotno priopćavanje ili u svakom slučaju samostalno priopćavanje. Na sličan način Sud nije oklijevao utvrditi da postoji takva radnja u slučaju objavljivanja na internetskoj stranici djela kojem se već slobodno može pristupiti na nekoj drugoj stranici ( 36 ). Stoga nezaobilazna uloga tih korisnika nije odlučujuća kako bi se utvrdilo da postoji radnja priopćavanja ( 37 ).

62.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, priopćavanje javnosti zaštićenog djela uključuje radnju priopćavanja i javnost ( 38 ). Dijeljenje datoteka na peer‑to‑peer mreži obično obuhvaća neograničen broj potencijalnih adresata i podrazumijeva znatan broj osoba. Stoga je dokazano da postoji javnost ( 39 ).

63.

Osim toga, zahtjev prema kojem dotična javnost treba biti nova javnost primjenjiv je samo u slučaju sekundarnog priopćavanja. Naime, nova javnost definira se kao javnost koju nositelji autorskih prava nisu uzeli u obzir kad su dali ovlaštenje za prvotno priopćavanje ( 40 ). Budući da stavljanje na raspolaganje zaštićenih djela koje provode korisnici peer‑to‑peer mreža predstavlja prvotno priopćavanje ( 41 ), kriterij nove javnosti nije primjenjiv u ovom slučaju.

64.

U svakom slučaju, čak i da je taj kriterij primjenjiv, s obzirom na to da nositelji autorskih prava i srodnih prava nisu uzeli u obzir nijednu javnost kad su djela podijeljena bez ovlaštenja tih nositelja, cijelu javnost kojoj je namijenjeno priopćavanje, u ovom slučaju korisnike peer‑to‑peer mreža, stoga treba smatrati novom javnosti.

65.

Slijedom toga, korisnici peer‑to‑peer mreža, time što nude mogućnost preuzimanja dijelova datoteka koje sadržavaju djela zaštićena autorskim pravom sa svojih računala, prilikom preuzimanja tih datoteka ili neovisno o tom preuzimanju, stavljaju ta djela na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29.

66.

Stoga predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 3. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da pravo stavljanja na raspolaganje javnosti u smislu tog članka uključuje činjenicu da se dijelovi datoteke koja sadržava zaštićeno djelo stavljaju na raspolaganje za preuzimanje u okviru peer‑to‑peer mreže, čak i prije nego što je dotični korisnik sam preuzeo cijelu navedenu datoteku a da pritom to da taj korisnik poznaje činjenice nije odlučujuće.

67.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li društvo kao što je Mircom, koje se, iako je steklo određena prava na zaštićena djela, ne koristi tim pravima, nego samo podnosi zahtjeve za naknadu štete protiv osoba koje povređuju ta prava, u ovom slučaju, stavljanjem tih djela na raspolaganje javnosti na peer‑to‑peer mrežama, primjenjivati mjere, postupke i pravna sredstva predviđena u poglavlju II. Direktive 2004/48. Sud koji je uputio zahtjev dvoji i u pogledu toga može li se smatrati da je takvo tijelo pretrpjelo bilo kakvu štetu u smislu članka 13. te direktive.

68.

Četiri kategorije dionika koje moraju biti ovlaštene za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih Direktivom 2004/48 kako bi se zajamčilo poštovanje prava intelektualnog vlasništva navedene su u članku 4. točkama (a) do (d) te direktive. Riječ je o nositeljima tih prava, drugim osobama koje su ovlaštene koristiti se tim pravima, osobito stjecateljima licencije, tijelima za kolektivno ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva kao i profesionalnim organizacijama za zaštitu prava koje imaju pravo zastupati nositelje prava intelektualnog vlasništva. Što se tiče triju potonjih kategorija, na njih se odredbe Direktive 2004/48 mogu primjenjivati samo ako i u mjeri u kojoj se to predviđa primjenjivim nacionalnim pravom.

69.

Nije sporno da u glavnom postupku Mircom nije nositelj nijednog autorskog ni srodnog prava na predmetna djela. Stoga članak 4. točka (a) Direktive 2004/48 nije na njega primjenjiv.

70.

Suprotno tomu, Mircom tvrdi da je stekao licencije koje mu omogućuju da priopćava javnosti djela o kojima je riječ u glavnom postupku na peer‑to‑peer mrežama. Na prvi pogled, to društvo stoga treba smatrati stjecateljem licencije i na njega zbog toga treba primjenjivati odredbe Direktive 2004/48 na temelju njezina članka 4. točke (b). Naime, zakonodavac Unije smatra da su stjecatelji licencije osobe koje su oštetile aktivnosti koje povređuju pravo jer te aktivnosti mogu biti prepreka uobičajenom licenciranju ili smanjiti njegove prihode.

71.

Također je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri valjanost ugovora o licenciranju koje je sklopio Mircom uzimajući u obzir pravo primjenjivo na te ugovore kao i aktivnu procesnu legitimaciju takvog stjecatelja licencije s obzirom na postupovna pravila primjenjiva u sporu.

72.

Taj sud ipak napominje da se Mircom zapravo ne koristi navedenim licencijama, nego samo podnosi zahtjeve za naknadu štete protiv osoba koje povređuju autorska i srodna prava na predmetna djela time što ih stavljaju na raspolaganje javnosti na peer‑to‑peer mrežama. Prema njegovu mišljenju, Mircomovo postupanje u potpunosti odgovara definiciji onoga što se često naziva copyright troll.

73.

Podsjećam da je copyright troll osoba koja se, iako je stekla ograničena prava korištenja na zaštićenim djelima, ne koristi tim pravima, nego samo podnosi zahtjeve za naknadu štete protiv osoba koje povređuju ta prava, osobito na internetu, najčešće na mrežama za dijeljenje datoteka kao što su peer‑to‑peer mreže. K tomu, copyright troll pokreće sudske postupke isključivo u svrhu dobivanja imena i adresa počinitelja povreda kako bi im zatim ponudio da se spor mirno riješi plaćanjem određenog iznosa, pri čemu najčešće ne pokreće te sudske postupke. Ti prihodi stoga uglavnom potječu od iznosa koje su počinitelji povreda platili „dobrovoljno”, koje dijeli s nositeljima autorskih prava i srodnih prava na predmetna djela. Čini se da je taj postupak posebno učinkovit u pogledu povreda autorskih prava i srodnih prava na pornografske filmove jer se, osim prijetnji znatnom naknadom štetom koja se eventualno može dosuditi, namjerno može iskoristiti osjećaj nelagode kod navodnih počinitelja povrede ( 42 ). Stoga u velikom broju slučajeva dotične osobe mogu biti sklone platiti tražene iznose a da ni ne razmisle o mogućim zaštitnim mjerama, pa čak da nisu stvarni počinitelji povreda predmetnih prava ( 43 ).

74.

Mircom je na raspravi sam priznao da se nije koristio niti imao namjeru koristiti se licencijama stečenim na djelima o kojima je riječ u glavnom postupku. Osim toga, ako peer‑to‑peer mreže mogu biti zakonit način distribucije određenih sadržaja zaštićenih autorskim pravom, potrebni su znatni napori kako bi se prevladale tehničke poteškoće povezane s takvim distribucijskim kanalom i osigurala njegova isplativost. Stoga samo stjecanje licencija nije dovoljno te se ne čini da Mircom namjerava poduzeti takve napore.

75.

Naprotiv, sud koji je uputio zahtjev upućuje na sudske odluke, osobito u Ujedinjenoj Kraljevini, u kojima se utvrdilo da je Mircom postupao na način koji je tipičan za copyright trollove, osobito time što je upotrijebio podatke navodnih počinitelja povreda dobivene u prethodnim sudskim postupcima kako bi kontaktirao te počinitelje povreda i predložio im „dogovore” a da pritom nije pokrenuo sudske postupke protiv osoba koje su odbile te dogovore ( 44 ).

76.

Stoga se čini da Mircomovo postupanje zaista odgovara onomu copyright trolla. Međutim, taj pojam nije poznat u pravu Unije. Osim toga, Mircomovo postupanje samo po sebi nije nezakonito. Kao što to pravilno naglašava Komisija, zainteresiranoj osobi ničime se ne zabranjuje da odustane od pokretanja postupaka ako ih ne smatra prikladnim niti da traži mirno rješenje sporova između nje i počinitelja povreda autorskih prava.

77.

Suprotno tomu, u pravu Unije postoji opće načelo prava prema kojem se osobe ne mogu pozivati na odredbe tog prava u svrhu utaje ili zlouporabe. Naime, primjena propisa Unije ne može se proširiti do te mjere da bi se njima pokrile radnje izvršene u svrhu utaje ili zlouporabe pogodnosti predviđenih pravom Unije. To je slučaj kad se na odredbe prava Unije poziva ne kako bi se ostvarili ciljevi tih odredbi, nego kako bi se ostvarila neka pogodnost na temelju prava Unije iako su uvjeti za njezino ostvarivanje samo formalno ispunjeni ( 45 ).

78.

Budući da se načelo zabrane zlouporabe prava primjenjuje u vrlo različitim područjima prava Unije ( 46 ), ne vidim razlog koji bi mogao spriječiti da se primjenjuje u području intelektualnog vlasništva. Uostalom, samom Direktivom 2004/48, u njezinu članku 3. stavku 2., zahtijeva se da se osigura zaštita protiv zlouporabe mjera, postupaka i pravnih sredstava koji se njome predviđaju.

79.

Međutim, može se smatrati da se Mircom, time što je stekao licencije za korištenje kojima se ne namjerava koristiti, zapravo nastoji na njih pozivati s namjerom zlouporabe kako bi stekao status stjecatelja licencije koji mu omogućuje da pokrene sudske postupke predviđene Direktivom 2004/48 u svrhu dobivanja podataka o počiniteljima povrede autorskih prava i srodnih prava na djela na koja se odnose te licencije. Nakon što stekne te podatke, može kontaktirati te počinitelje povreda kako bi im zaprijetio pokretanjem postupaka u svrhu dobivanja isplate paušalnog iznosa na temelju mirnog rješenja spora.

80.

Stoga, budući da je formalno ispunio uvjete za dobivanje statusa nositelja licencije, Mircom se poziva na taj status s ciljem različitim od onog za koji se Direktivom 2004/48 stjecateljima licencije dodjeljuje pravo da pokrenu sudski postupak u slučaju povreda prava intelektualnog vlasništva. Naime, cilj zakonodavca Unije bio je da stjecateljima licencije osigura instrument zaštite za uobičajeno korištenje njihovim licencijama, dok je Mircomov cilj samo kažnjavanje povreda autorskih prava i srodnih prava te ostvarivanje financijske koristi od tih povreda. To postupanje stoga odgovara definiciji zlouporabe prava koja je zabranjena u pravu Unije.

81.

Za utvrđivanje takve zlouporabe potrebna je činjenična ocjena, koju je stoga dužan provesti nacionalni sud. Ako taj sud utvrdi da se Mircom zaista pokušava pozivati na svoj status stjecatelja licencije s namjerom zlouporabe kako bi primjenjivao mjere, postupke i pravna sredstva predviđena u odredbama donesenim u okviru prenošenja Direktive 2004/48, tada mu treba uskratiti primjenu tih mjera, postupaka i pravnih sredstava jer se ta primjena temelji na statusu stjecatelja licencije.

82.

Međutim, s obzirom na ugovore koje su sklopili Mircom i filmski producenti i koji su dostavljeni Sudu, čini se da se društveni ugovor tog društva može drukčije analizirati. Naime, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti jesu li ti ugovori samo ugovori o licenciji. Ako je to slučaj, nije riječ o zlouporabi prava, nego o pravnom odnosu različitom od onog koji na prvi pogled proizlazi iz tih ugovora.

83.

Konkretno, Mircom tvrdi da nije samo stjecatelj licencije filmskih producenata o kojima je riječ u glavnom postupku, nego i preuzimatelj potraživanja koja ti producenti imaju zbog povrede autorskih prava i srodnih prava na te filmove. Stoga se postavlja pitanje može li takav preuzimatelj potraživanja primjenjivati mjere, postupke i pravna sredstva predviđena Direktivom 2004/48.

84.

Podsjećam da se kategorije osoba kojima se Direktivom 2004/48 omogućuje primjena mjera, postupaka i pravnih sredstava koji se njome predviđaju navode u njezinu članku 4. točkama (a) do (d). Članak 4. točka (a) te direktive odnosi se na nositelje prava intelektualnog vlasništva, kategoriju koja nedvojbeno ne obuhvaća preuzimatelje potraživanja povezanih s povredama tih prava.

85.

Suprotno tomu, u članku 4. točki (b) Direktive 2004/48 navode se „sve druge osobe koje su ovlaštene koristiti [prava intelektualnog vlasništva]”. Kao što sam to naveo, na Mircom se u načelu, kao na stjecatelja licencije, može primjenjivati ta odredba pod uvjetom da se za te licencije ne smatra da su stečene s ciljem zlouporabe. Stoga sad valja provjeriti može li se navedena odredba primjenjivati na to društvo kao na preuzimatelja potraživanja povezanih s povredama prava intelektualnog vlasništva.

86.

Smatram da ne može. Naime, pojam „upotreba prava intelektualnog vlasništva” treba tumačiti na način da obuhvaća izvršavanje isključivih ovlasti koje proizlaze iz tih prava. Što se tiče predmeta zaštićenih autorskim pravom i srodnim pravima, riječ je osobito o radnjama reproduciranja, priopćavanja javnosti i distribucije primjeraka tih predmeta. Naime, osobe ovlaštene izvršavati te ovlasti imaju, poput nositelja prava, izravan interes u zaštiti tih prava, naveden u uvodnoj izjavi 18. Direktive 2004/48 ( 47 ), jer svaka povreda tih prava može biti protivna navedenim ovlastima.

87.

Međutim, stjecanje i naplata potraživanja povezanih s tim povredama nije izvršavanje isključivih ovlasti nositelja prava intelektualnog vlasništva, nego mehanizam naknade štete koja je nastala zbog povreda tih ovlasti, koji je uobičajen u građanskom pravu. Članak 4. točku (b) Direktive 2004/48 stoga treba tumačiti, prema mojem mišljenju, na način da kategorija osoba ovlaštenih za korištenje pravima intelektualnog vlasništva iz te odredbe ne obuhvaća preuzimatelje potraživanja povezanih s povredama navedenih prava.

88.

Nositelji prava intelektualnog vlasništva ipak mogu ustupiti svoja potraživanja povezana s povredama tih prava, osobito zbog poteškoća koje mogu imati da sami naplate ta potraživanja. Međutim, takva bi se potraživanja vjerojatnije preuzela kad bi preuzimatelji mogli primjenjivati mehanizme koji su namijenjeni olakšavanju utvrđivanja i naplate tih potraživanja, kao što su oni predviđeni u poglavlju II. Direktive 2004/48.

89.

Stoga ne isključujem da se nacionalnim pravom preuzimateljima takvih potraživanja može dati ovlaštenje za primjenu mjera donesenih prenošenjem Direktive 2004/48. Naime, prema sudskoj praksi Suda, tom se direktivom samo utvrđuje minimalna razina zaštite koju države članice mogu povećati ( 48 ). Međutim, to se direktivom ne zahtijeva.

90.

Konkretno, takav zahtjev ne proizlazi, prema mojem mišljenju, iz presude SNB‑REACT ( 49 ). Točno je da je Sud u toj presudi odlučio, pri čemu je tu odluku osobito temeljio na uvodnoj izjavi 18. Direktive 2004/48, da su „države članice dužne organizaciji za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva kojoj je priznato ovlaštenje za zastupanje njihovih nositelja priznati pravo na podnošenje zahtjeva za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih navedenom direktivom kao i pravo na pokretanje sudskih postupaka radi isticanja takvih prava, ako se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom smatra da ona, s jedne strane, ima izravan interes za zaštitu navedenih prava i ako joj, s druge strane, spomenuto zakonodavstvo omogućuje sudjelovanje u sudskim postupcima” ( 50 ). Međutim, bila je riječ, kao što se to navodi u tekstu te presude, o tijelima za kolektivno ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva, odnosno tijelu koje pripada jednoj od kategorija navedenih u članku 4. Direktive 2004/48 (točka (c)). Iz uvodne izjave Direktive 2004/48 proizlazi da osobe koje pripadaju tim kategorijama, prema mišljenju zakonodavca Unije, imaju izravan interes u provedbi prava intelektualnog vlasništva. Suprotno tomu, navedenom uvodnom izjavom ne može se zahtijevati da se prizna jednako ovlaštenje tijelima koja nisu obuhvaćena nijednom od tih kategorija, kao što su preuzimatelji potraživanja povezanih s povredama prava intelektualnog vlasništva, čak i ako treba smatrati da i sami ti preuzimatelji imaju izravan interes. Naime, iako se uvodnom izjavnom mogu objasniti izbori zakonodavca i tako usmjeriti tumačenje odredbi akta prava Unije, ona nema vlastitu normativnu vrijednost, neovisnu o tim odredbama.

91.

Osim toga, suprotno argumentu koji je istaknuo Telenet na raspravi, ne čini mi se da se ni činjenica da se ustupanje Mircomu odnosi na potraživanja koja nisu postojala u trenutku sklapanja predmetnih ugovora ni činjenica da su ti ugovori sklopljeni na određeno vrijeme protive postojanju ustupanja potraživanja. Naime, ako primjenjivo pravo to dopušta, takvo ustupanje može se odnositi na buduća potraživanja koja se mogu povratno ustupiti u slučaju da se potraživanje ne naplati. Suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, kao prvo, valjanost tih ustupanja s obzirom na pravo primjenjivo na predmetne ugovore i, kao drugo, učinak takvih ustupanja u odnosu na dužnike s obzirom na primjenjivo zakonodavstvo, uključujući postupovna pravila pred nadležnim sudom.

92.

Oslanjajući se i na presudu SNB‑REACT ( 51 ), Telenet tvrdi da treba smatrati da je Mircom tijelo za kolektivno ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva Poput društava Proximus i Scarlet Belgium te Komisije, smatram da to tumačenje nije pravilno. Naime, Mircom ne upravlja autorskim pravima i srodnim pravima svojih suugovaratelja, nego samo traži naknadu štete koja proizlazi iz povreda tih prava. Ne čini se ni da Mircom ispunjava zahtjeve koji se Direktivom 2014/26/EU ( 52 ) postavljaju tijelima za kolektivno ostvarivanje prava. Osim toga, Mircom sam tvrdi da nije takvo tijelo.

93.

Naposljetku, slažem se sa stajalištem poljske vlade prema kojem svaki nositelj autorskog ili srodnog prava ima pravo ovlastiti drugu osobu, na temelju naloga ili drugog pravnog akta ovlaštenja, da ostvaruje prava u njegovo ime, konkretno da podnosi zahtjeve za naknadu štete zbog povrede njegova prava. Uostalom, člankom 4. točkom (d) Direktive 2004/48 izričito se predviđa takva situacija. Međutim, ne čini se da je to slučaj u glavnom predmetu. Naime, nije sporno pred sudom koji je uputio zahtjev da Mircom ne djeluje u ime ni za račun predmetnih filmskih producenata, nego u vlastito ime i za vlastiti račun. To društvo stoga ne treba smatrati tijelom za zaštitu prava koje je ovlašteno zastupati nositelje prava intelektualnog vlasništva u smislu članka 4. točke (d) Direktive 2004/48.

94.

Predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 4. točku (b) Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da tijelo koje se, iako je steklo određena prava na zaštićena djela, ne koristi tim pravima i samo podnosi zahtjeve za naknadu štete protiv osoba koje povređuju ta prava, nije ovlašteno primjenjivati mjere, postupke i pravna sredstva predviđena u poglavlju II. te direktive ako nadležni sud utvrdi da je za to tijelo jedini cilj stjecanja pravâ bilo dobivanje tog ovlaštenja. Navedenom se direktivom ne zahtijeva niti joj se protivi to da država članica u svojem nacionalnom zakonodavstvu prizna to ovlaštenje preuzimatelju potraživanja povezanih s povredama prava intelektualnog vlasništva.

95.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li okolnosti navedene u okviru prvih dvaju pitanja uzeti u obzir prilikom ocjene odvagivanja interesa između, s jedne strane, provedbe prava intelektualnog vlasništva i, s druge strane, prava i sloboda korisnikâ, kao što su poštovanje privatnog života i zaštita osobnih podataka.

96.

Iz ovog zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev poznaje sudsku praksu Suda o prijenosu osobnih podataka privatnim osobama kako bi se omogućilo pokretanje postupaka pred građanskim sudovima zbog povreda autorskog prava. Prema toj sudskoj praksi, takav je prijenos dopušten, iako se ne zahtijeva, odredbama članka 8. stavka 3. Direktive 2004/48 u vezi s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 ( 53 ). Sud je ipak smatrao da države članice kod prenošenja osobito direktiva 2002/58 i 2004/48 skrbe o tome da ih tumače na način koji omogućava osiguranje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava koja su zaštićena Unijinim pravnim poretkom. Nadalje, prilikom provedbe mjera za prenošenje tih direktiva tijela i sudovi država članica dužni su ne samo svoje nacionalno pravo tumačiti na način koji je u skladu s navedenim direktivama, nego i skrbiti da ih ne tumače na način koji bi bio protivan tim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije, kao što je načelo proporcionalnosti ( 54 ).

97.

Tu sudsku praksu treba tumačiti s obzirom na noviju sudsku praksu u kojoj se čini da se naglašava obveza država članica da osiguraju nositeljima prava intelektualnog vlasništva stvarne mogućnosti da dobiju naknadu štete koja je nastala zbog povreda tih prava. Stoga je Sud u predmetu u kojem su se činjenice u glavnom postupku odnosile na dijeljenje datoteka presudio da se pravu Unije (direktivama 2001/29 i 2004/48) protivi zakonodavstvo ili nacionalna sudska praksa na temelju koje se vlasnik internetskog priključka preko kojeg su počinjene povrede autorskog prava može osloboditi od odgovornosti tako da samo imenuje člana obitelji koji je imao mogućnost pristupa tom priključku a da pritom ne da nikakvu dodatnu informaciju, čime je tako nositelj autorskih prava oštećen a da nema nikakvu stvarnu mogućnost podnošenja pravnog sredstva, i da se tim zakonodavstvom tom nositelju ne daju druge mogućnosti naknade štete, primjerice utvrđivanjem odgovornosti vlasnika internetskog priključka ( 55 ). Međutim, ako je činjenica da vlasnik internetskog priključka preko kojeg su počinjene povrede autorskog prava prizna vlastitu odgovornost za te povrede ili imenuje odgovornu osobu uvjet da nositelj tih prava može dobiti naknadu pretrpljene štete, to je tim više tako u pogledu prethodne faze, odnosno identifikacije vlasnika priključka, što je često moguće samo na temelju IP adrese i informacija koje priopći pružatelj pristupa internetu.

98.

Međutim, Sud je upravo donio presudu La Quadrature du Net i dr. ( 56 ), koja je važna u pogledu faze koja prethodi bilo kakvom objavljivanju podataka kao što su IP adrese, odnosno zadržavanju tih podataka. Iako se ta presuda temelji na prethodnoj sudskoj praksi, pruža važna pojašnjenja. Međutim, teško je ne primijetiti određena nepodudarnost između te presude i sudske prakse navedene u prethodnim točkama, koja se odnosi na priopćavanje IP adresa u okviru postupka za zaštitu prava intelektualnog vlasništva.

99.

Naime, u presudi La Quadrature du Net i dr. Sud priznaje da „u slučaju prijestupa počinjenog na internetu IP adresa može biti jedino istražno sredstvo kojim se može identificirati osoba kojoj je ta adresa bila dodijeljena u trenutku počinjenja tog prijestupa” ( 57 ). Drukčije je u slučaju građanskopravnih delikata počinjenih na internetu, kao što su povrede prava intelektualnog vlasništva. Sud smatra i da je „[ta] kategorija podataka [odnosno IP adrese] […] manje osjetljiva od drugih podataka o prometu” ( 58 ).

100.

Stoga, prema mišljenju Suda, za „opće i neselektivno zadržavanje [odnosno zadržavanje IP adresa svih fizičkih osoba koje su vlasnici terminalne opreme s koje se može obavljati pristup internetu] samo IP adresa dodijeljenih izvoru veze[ ( 59 )] ne proizlazi u načelu da je suprotn[o] članku 15. stavku 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, pod uvjetom da ta mogućnost podliježe strogom poštovanju materijalnih i postupovnih uvjeta kojima se mora urediti upotreba tih podataka” ( 60 ).

101.

Međutim, prema mišljenju Suda, „[s] obzirom na ozbiljnost zadiranja u temeljna prava utvrđena u člancima 7. i 8. Povelje koje podrazumijeva to zadržavanje, samo borba protiv teških kaznenih djela i sprečavanje ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti mogu, kao i zaštita nacionalne sigurnosti, opravdati to zadiranje” ( 61 ). Slijedom toga, Sud je presudio da se članku 15. stavku 1. Direktive 2002/58, u vezi s člancima 7., 8. i 11. kao i člankom 52. stavkom 1. Povelje, protive zakonske mjere kojima se, u svrhe predviđene člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58, preventivno predviđa opće i neselektivno zadržavanje podataka o prometu, osim osobito općeg i neselektivnog zadržavanja IP adresa dodijeljenih izvoru veze (komunikacija) u svrhu zaštite nacionalne sigurnosti, borbe protiv teških kaznenih djela i sprečavanja ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti ( 62 ).

102.

Međutim, budući da pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga, na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2002/58, imaju obvezu obrisati ili učiniti anonimnim podatke o prometu, uključujući IP adrese, kad više nisu potrebni u svrhu prijenosa komunikacije ( 63 ), samo im se mjerom države članice donesenom na temelju članka 15. stavka 1. te direktive može dopustiti zadržavanje tih podataka ( 64 ).

103.

Točno je da se navedena presuda La Quadrature du Net i dr. odnosi samo na zadržavanje podataka iz razloga povezanih s javnom sigurnosti i borbom protiv kriminala. Međutim, u toj se presudi utvrdio vrlo visok standard zaštite koji će, prema mojem mišljenju, biti teško zanemariti u drugim područjima, kao što je zaštita prava drugih građanskim pravom. Smatram da je ipak dvojbeno to jesu li interesi povezani sa zaštitom prava intelektualnog vlasništva jednako važni kao oni koji podrazumijevaju zaštitu nacionalne sigurnosti, borbu protiv teških kaznenih djela i sprečavanje ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti. Stoga je zadržavanje IP adresa u svrhu te zaštite, kao i priopćavanje tih adresa zainteresiranim osobama u okviru postupaka koji se odnose na tu zaštitu, čak i kad se te adrese zadržavaju u druge svrhe ( 65 ), protivno Direktivi 2002/58, kako se tumači u toj presudi. Nositeljima prava intelektualnog vlasništva stoga će se uskratiti glavni, ako ne i jedini, način da identificiraju počinitelje povreda navedenih prava na internetu, kad ti počinitelji, kao što je to slučaj na peer‑to‑peer mrežama, djeluju anonimno, čime se može dovesti u pitanje ravnoteža različitih predmetnih interesa koju je Sud nastojao uspostaviti ( 66 ).

104.

U ovom predmetu zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijednu naznaku u pogledu pravnog temelja za zadržavanje IP adresa za koje Mircom traži da mu se priopće. Međutim, prema Telenetovim tvrdnjama, to se zadržavanje temelji na članku 126. Weta betreffende de elektronische communicatie (Zakon o elektroničkim komunikacijama) od 13. lipnja 2005. ( 67 ), a o toj je odredbi bila riječ u jednom od predmeta ( 68 ) u kojima je donesena presuda La Quadrature du Net i dr. ( 69 ). Ako treba smatrati da je zadržavanje IP adresa na temelju te odredbe ili barem njihovo korištenje u svrhe različite od onih koje se smatraju zakonitima u toj presudi protivno pravu Unije, glavni postupak i posljedično predmetni zahtjev za prethodnu odluku postaju bespredmetni ( 70 ).

105.

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev ipak želi znati kako kriterije koji su utvrđeni u sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 96. ovog mišljenja treba tumačiti u okolnostima kao što su one u glavnom postupku. Te se okolnosti odnose, s jedne strane, na dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu postojanja povrede autorskih prava i srodnih prava u slučaju dijeljenja datoteka na peer‑to‑peer mrežama i, s druge strane, Mircomovoj nejasnoj ulozi u daljnjem pokretanju postupaka u pogledu tih povreda.

106.

Što se tiče postojanja povrede autorskih prava i srodnih prava, smatram da predloženi odgovor na prvo prethodno pitanje dovoljno objašnjava situaciju. Stavljanje na raspolaganje javnosti dijelova datoteke koja sadržava zaštićeno djelo na peer‑to‑peer mreži obuhvaćeno je monopolom nositelja autorskih prava i srodnih prava na to djelo i povređuje taj monopol kad se provodi bez ovlaštenja tog nositelja. Budući da se to stavljanje na raspolaganje obično povezuje s preuzimanjem datoteka na peer‑to‑peer mrežama jer je sastavni dio njihova načina funkcioniranja, to je preuzimanje dovoljna naznaka vjerojatne povrede autorskih prava ili srodnih prava kako bi se opravdao zahtjev za otkrivanje informacija u pogledu identiteta vlasnika internetskih priključaka kojima se u tu svrhu koristio pružatelj tog priključka. Podrazumijeva se da predmetni nositelj prava treba dokazati da su datoteke koje sadržavaju djela na kojima ima prava podijeljene bez njegova ovlaštenja pomoću spornih internetskih priključaka.

107.

Nadalje, vlasnik internetskog priključka može u svoju obranu podnijeti dokaze kako bi dokazao da nije počinio predmetnu povredu, da je samo preuzimao datoteke a da ih pritom nije stavljao na raspolaganje drugim korisnicima mreže, da nije znao za to automatsko stavljanje na raspolaganje itd. Međutim, to je sljedeća faza, odnosno faza postupka čiji je cilj utvrđivanje moguće odgovornosti. Suprotno tomu, zaštita osobnih podataka ne može biti imunitet od svakog opravdanog zahtjeva za otkrivanje informacija koje su potrebne kako bi se pokrenuo pravičan sudski postupak povodom naknade štete ( 71 ).

108.

Telenet, Proximus i Scarlet Belgium ističu i argument prema kojem otkrivanje imena vlasnika internetskih priključaka preko kojih su podijeljeni filmovi na koje Mircom ima prava predstavlja, zbog eksplicitnih naslova tih filmova, ako dobro razumijem, obradu podataka o spolnom životu ili seksualnoj orijentaciji pojedinca u smislu članka 9. Uredbe 2016/679. Naime, takva je obrada u načelu zabranjena na temelju članka 9. stavka 1. te uredbe.

109.

Međutim, čak i ako se pretpostavi da činjenica da je osoba vlasnik internetskog priključka koji se koristio kako bi se podijelili erotski filmovi na peer‑to‑peer mrežama predstavlja informaciju koja se odnosi na spolni život ili seksualnu orijentaciju dotične osobe, smatram da se ovdje primjenjuju iznimke predviđene u članku 9. stavku 2. točkama (f) i (g) Uredbe 2016/679. Stoga ne mislim da se članku 9. stavku 1. te uredbe može protiviti otkrivanje imena takvih vlasnika internetskih priključaka u okviru postupka povodom naknade štete koji se temelji na šteti nastaloj zbog dijeljenja.

110.

Problemi koji nastaju zbog uloge i načina postupanja tijela kao što je Mircom jesu osjetljiviji.

111.

Kao prvo, člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48 zahtijeva se da se zahtjev za otkrivanje informacija podnese „u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva”. Sud je već imao priliku presuditi da taj izraz ne treba razumjeti kao da se odnosi samo na postupke u kojima se utvrđuje postojanje povrede prava intelektualnog vlasništva ( 72 ). Naime, priznao je da se pravo na informaciju može ostvariti i u okviru zasebnog postupka, nakon što se utvrdi povreda ( 73 ). Poput Komisije, smatram da se to pravo tim više može ostvariti prije takvog utvrđenja, osobito kad se zahtjev za otkrivanje informacija odnosi na podatke mogućih počinitelja, koji su potrebni za pokretanje eventualnog postupka.

112.

Poteškoća u ovom predmetu odnosi se na to da se čini da sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu činjenice da je Mircom namjeravao pokrenuti takve postupke; prema mišljenju tog suda, riječ je više o tome da se dotične osobe navede da prihvate njegovu ponudu za mirno rješenje spora.

113.

Smatram da je izraz „u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva” ipak dovoljno širok da uključuje vrstu postupka kao što je onaj koji je primijenio Mircom. Njegovo postupanje svakako je usko povezano s povredama autorskih prava i srodnih prava i predstavlja metodu obrane tih prava, iako je s moralnog aspekta upitna. Sama po sebi nije ni nezakonita. Osim toga, traženje mirnog rješenja spora često je preduvjet za pokretanje sudskog postupka u užem smislu. Tim se postupkom zahtijeva, kao i pravnim sredstvom, da se znaju ime i adresa navodnog počinitelja.

114.

Stoga ne smatram da sud koji je uputio zahtjev može odbiti Mircomov zahtjev jer smatra da taj zahtjev nije podnesen u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva, kao što se to zahtijeva člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48.

115.

Kao drugo, člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48 određuje se da zahtjev za otkrivanje informacija mora biti opravdan i razmjeran. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev, prema mojem mišljenju, treba uzeti u obzir Mircomov način postupanja.

116.

Naime, kad bi taj sud smatrao da je Mircom stekao licencije za korištenje predmetnim filmovima s ciljem zlouporabe, njegov bi zahtjev trebalo smatrati neopravdanim. Osim toga, čak i ako se pretpostavi da je Mircomovo svojstvo stjecatelja licencije valjano, to društvo, s obzirom na to da se ne namjerava koristiti tim licencijama, zapravo ne bi pretrpjelo nikakvu štetu u pogledu koje bi potom moglo podnijeti zahtjeve za naknadu štete na temelju članka 13. Direktive 2004/48. Njegov postupak tako je bespredmetan i njegov je zahtjev neopravdan.

117.

Mircom se i dalje može smatrati preuzimateljem potraživanja filmskih producenata koja proizlaze iz povreda prava stavljanja na raspolaganje javnosti predmetnih filmova. U takvom slučaju, u skladu s odgovorom koji predlažem na drugo pitanje, Mircomov locus standi temelji se samo na nacionalnom pravu. Stoga će sud koji je uputio zahtjev na temelju tog prava trebati ocijeniti zahtjev za otkrivanje informacija.

118.

Naposljetku, kao treće, člankom 3. stavkom 2. Direktive 2004/48 određuje se da mjere, postupke i pravna sredstva predviđena tom direktivom treba primijeniti na takav način da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da osigura takvu zaštitu. Međutim, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, dvije okolnosti upućuju na to da zahtjev za otkrivanje informacija u pogledu identiteta navodnih počinitelja povreda prava intelektualnog vlasništva predstavlja zlouporabu.

119.

Prva okolnost odnosi se na zlouporabno stjecanje ovlaštenja potrebnog kako bi se zatražila primjena mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih Direktivom 2004/48, osobito prava na informaciju koje se uređuje u članku 8. te direktive. Taj sam problem analizirao u okviru odgovora na drugo prethodno pitanje.

120.

Druga okolnost odnosi se općenitije na Mircomov način postupanja. Naime, kao što to pravilno napominje Komisija, određeni broj elemenata – činjenica da je riječ samo o navodnim povredama i navodnim počiniteljima, opsežnost zahtjeva za otkrivanje informacija ( 74 ), priroda predmetnih filmova, činjenica da Mircom procjenjuje paušalnu naknadu štete na 500 eura po osobi a da pritom ne uzima u obzir posebne okolnosti svakog zasebnog slučaja i, naposljetku, dvojbe o Mircomovoj stvarnoj namjeri da pokrene postupke u slučaju odbijanja mirnog rješenja spora – omogućuje da se pretpostavi da se njegov zahtjev za otkrivanje informacija može zlouporabiti ne s ciljem dobivanja proporcionalne naknade štete, nego s ciljem iznuđivanja određene vrste otkupnine pod izlikom prijedloga mirnog rješenja spora. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ne navodi da je Mircom poduzeo ikakvu radnju protiv platformi za indeksaciju torrent datoteka koje se odnose na filmove na koje ima pravo, unatoč činjenici da mu se sudskom praksom Suda ( 75 ) pruža ta mogućnost. To je još jedna okolnost zbog koje sud koji je uputio zahtjev može smatrati da nije riječ o tome da se spriječi povreda, nego da se od nje ostvari korist.

121.

Utvrđenje takve zlouporabe u potpunosti je obuhvaćeno ocjenom činjenica u glavnom predmetu i stoga je u nadležnosti suda koji je uputio zahtjev. Što se tiče prava Unije, njime se dopušta, čak i zahtijeva, da se provede takva analiza i uskrati, ovisno o slučaju, korištenje pravom na informaciju predviđenim u članku 8. Direktive 2004/48.

122.

Stoga predlažem da se na treće prethodno pitanje odgovori da članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48, u vezi s člankom 3. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da nacionalni sud treba uskratiti korištenje pravom na informaciju predviđenim u članku 8. te direktive ako, s obzirom na okolnosti spora, utvrdi da je zahtjev za otkrivanje informacija neopravdan ili predstavlja zlouporabu.

123.

Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. točku (f) Uredbe 2016/679 tumačiti na način da bilježenje IP adresa osoba čijim se internetskim priključcima koristilo za dijeljenje zaštićenih djela na peer‑to‑peer mrežama, kao što je bilježenje koje je Media Protector izvršio za Mircomov račun, predstavlja zakonitu obradu osobnih podataka.

124.

To se pitanje temelji na pretpostavci prema kojoj su navedene IP adrese osobni podaci i njihovo bilježenje predstavlja obradu. Međutim, ta pretpostavka nije točna ako sud koji je uputio zahtjev dodijeli Mircomu ovlaštenje potrebno za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih Direktivom 2004/48 i, konkretno, odobri njegov zahtjev na temelju članka 8. te direktive.

125.

Naime, Sud je već imao priliku presuditi da su IP adrese, uključujući dinamične adrese, osobni podaci jer voditelj obrade tih IP adresa raspolaže pravnim sredstvima koja mu omogućuju identifikaciju dotične osobe pomoću dodatnih informacija kojima raspolaže pružatelj internetskog pristupa te osobe ( 76 ). U takvom slučaju nema nikakve dvojbe da bilježenje tih adresa u svrhu njihova kasnijeg korištenja u okviru sudskih postupaka odgovara definiciji obrade sadržanoj u članku 4. točki 2. Uredbe 2016/679.

126.

Takva bi bila situacija da Mircom, u čije ime Media Protector prikuplja IP adrese, raspolaže pravnim sredstvom za identifikaciju vlasnikâ internetskog priključka na temelju postupka predviđenog u članku 8. Direktive 2004/48. Suprotno tomu, ako mu treba uskratiti primjenu tog postupka, IP adrese o kojima je riječ u ovom slučaju ne mogu se smatrati osobnim podacima jer se ne odnose na osobe čiji je identitet utvrđen niti se može utvrditi u smislu članka 4. točke 1. Uredbe 2016/679. Slijedom toga, ta uredba nije primjenjiva.

127.

Što se tiče tumačenja članka 6. stavka 1. točke (f) Uredbe 2016/679, tim se člankom postavljaju tri kumulativna uvjeta zakonitosti obrade osobnih podataka, odnosno, kao prvo, da je svrha obrade legitiman interes voditelja obrade ili treće strane odnosno strana kojima se podaci otkrivaju, kao drugo, da je obrada osobnih podataka potrebna za ostvarenje tog legitimnog interesa i, kao treće, da interes ili temeljna prava i slobode osobe čiji se podaci obrađuju ne prevladavaju nad tim legitimnim interesom ( 77 ).

128.

Čini mi se da je ispunjen uvjet da je obrada osobnih podataka potrebna za ostvarenje legitimnog interesa. Peer‑to‑peer mreža u tehničkom je smislu mreža računala ( 78 ) koji međusobno komuniciraju. Ta se komunikacija odvija zahvaljujući IP adresama koje identificiraju različita računala (konkretnije, usmjerivače koji osiguravaju da su spojeni na internet). Svako utvrđenje radnje dijeljenja datoteke na takvoj mreži i stoga povrede autorskih prava i srodnih prava, kad datoteka sadržava zaštićeno djelo i kad se dijeljenje odvija bez ovlaštenja nositelja navedenih prava, nužno uključuje identifikaciju i bilježenje IP adrese s koje je ta radnja provedena. Tek se nakon toga može identificirati vlasnik internetskog priključka kojem je predmetna IP adresa dodijeljena u određenom trenutku. Iako taj vlasnik nije uvijek počinitelj predmetne radnje, obično može pružiti podatke o odgovornoj osobi ili se može sam smatrati odgovornim za radnje počinjene preko njegova internetskog priključka ( 79 ).

129.

Iz toga slijedi da je u svrhu podnošenja zahtjeva za naknadu štete do koje je došlo zbog neovlaštenog dijeljenja zaštićenih djela na peer‑to‑peer mrežama potrebno zabilježiti IP adrese korisnika tih mreža.

130.

Uvjet koji se odnosi na to da je svrha obrade legitiman interes voditelja obrade ili treće strane usko je povezan s okolnostima navedenim u drugom i trećem prethodnom pitanju i njihovom ocjenom koju provodi sud koji je uputio zahtjev. Naime, ovdje mogu navesti iste napomene kao što su one koje su navedene u pogledu zahtjeva za otkrivanje imena osoba kojima su dodijeljene IP adrese zabilježene na temelju članka 8. Direktive 2004/48. Ako bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da je taj zahtjev neopravdan ili predstavlja zlouporabu, ne može se smatrati da se bilježenje IP adresa koje prethodi tom zahtjevu provelo u svrhu legitimnog interesa. Međutim, u takvom slučaju IP adrese više nisu osobni podaci i Uredba 2016/679 nije primjenjiva ( 80 ).

131.

Suprotno tomu, naplata potraživanja u valjanom i propisanom obliku koju provodi preuzimatelj tih potraživanja može predstavljati legitimni interes koji opravdava obradu osobnih podataka u smislu članka 6. stavka 1. točke (f) Uredbe 2016/679. Međutim, da bi takva obrada bila opravdana, preuzimatelj potom treba moći upotrijebiti te podatke kako bi identificirao dužnike stečenih potraživanja. Stoga će opravdanost obrade u svakom slučaju ovisiti o ishodu zahtjeva za priopćavanje imena vlasnikâ internetskih priključaka koji su identificirani predmetnim IP adresama.

132.

Naposljetku, što se tiče uvjeta da temeljna prava i slobode osobe čiji se podaci obrađuju ne prevladavaju nad legitimnim interesom na kojem se temelji obrada predmetnih osobnih podataka, riječ je o tome da postoje moguće posebne okolnosti predmetnog slučaja zbog kojih obrada nije zakonita unatoč tomu što postoji legitiman interes. Na nadležnom je sudu da ocijeni postoje li takve posebne okolnosti.

133.

Stoga predlažem da se na četvrto prethodno pitanje odgovori da članak 6. stavak 1. točku (f) Uredbe 2016/679 treba tumačiti na način da bilježenje IP adresa osoba čijim se internetskim priključcima koristilo za dijeljenje zaštićenih djela na peer‑to‑peer mrežama, kad se to bilježenje provodi u svrhu legitimnog interesa voditelja obrade ili treće strane, osobito kako bi se podnio opravdan zahtjev za otkrivanje imena vlasnikâ internetskih priključaka koji su identificirani IP adresama na temelju članka 8. stavka 1. točke (c) Direktive 2004/48, predstavlja zakonitu obradu osobnih podataka.

134.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio Ondernemingsrechtbank Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu, Belgija) odgovori na sljedeći način: