1

Inpost Paczkomaty sp. z o.o. i Inpost S. A. svojim žalbama zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 19. ožujka 2019., Inpost Paczkomaty i Inpost/Komisija (T‑282/16 i T‑283/16, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:168), kojom je Opći sud odbio njihove tužbe za poništenje odluke C(2015) 8236 final od 26. studenoga 2015. kojom ona nije istaknula prigovore protiv mjere koju su poljska tijela prijavila u odnosu na potporu dodijeljenu društvu Poczta Polska u obliku naknade neto troška koji je proizašao iz obveza univerzalne poštanske usluge koje je to društvo trebalo ispuniti u razdoblju između 1. siječnja 2013. i 31. prosinca 2015. (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Pod naslovom „Financiranje univerzalne usluge”, članak 7. Direktive 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga (SL 1998., L 15, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 53.), kako je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. (SL 2008., L 52, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 214.; u daljnjem tekstu: Direktiva o poštanskim uslugama), predviđa:

„1.   Države članice ne odobravaju, niti održavaju na snazi ekskluzivna ili posebna prava za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga. Države članice mogu financirati pružanje univerzalne usluge u skladu s jednim ili više sredstava iz stavaka 2., 3. i 4., ili u skladu s nekim drugim sredstvima koja su u skladu s Ugovorom.

2.   Države članice mogu osigurati pružanje univerzalne usluge putem javne nabave takvih usluga u skladu s pravilima i propisima koji se primjenjuju za javnu nabavu, koji su u skladu s Direktivom 2004/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama uključujući natjecateljski dijalog ili pregovaračke postupke sa ili bez objave poziva na nadmetanje (SL 2004., L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.).

3.   Ako država članica odredi da obveze univerzalne usluge, kako su utvrđene u ovoj Direktivi uzrokuju neto trošak na temelju izračuna iz Priloga I. i predstavljaju nepošteni financijski teret za pružatelja(-e) univerzalne usluge, može uvesti:

4.   Ako se neto trošak dijeli u skladu sa stavkom 3. točkom (b), države članice mogu osnovati kompenzacijski fond koji se može financirati naknadama od pružatelja usluga i/ili korisnika, a kojim upravlja tijelo koje je neovisno od jednog ili više korisnika. Države članice mogu izdati dozvolu pružateljima usluge u skladu s člankom 9. stavkom 2. koji ovise o bilo kojoj obvezi financijskog doprinosa u taj fond ili obvezi poštovanja općih obveza univerzalne usluge. Na taj se način mogu financirati obveze jednog ili više pružatelja univerzalne usluge u skladu s člankom 3.

5.   Države članice trebaju osigurati da se poštuju načela transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti kod osnivanja kompenzacijskog fonda i kod utvrđivanja stupnja financijskih doprinosa iz stavaka 3. i 4. Odluke donesene u skladu sa stavcima 3. i 4., temelje se na objektivnim i povjerljivim mjerilima i objavljuju se.”

3

Prema članku 8. te direktive, odredbe njezina članka 7. ne dovode u pitanje pravo država članica da organiziraju razmještaj poštanskih sandučića na javnim prometnicama, izdavanje poštanskih maraka i usluge preporučene dostave koje se koriste tijekom upravnih ili sudskih postupaka u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom.

4

Komunikacija Europske komisije naslovljena „Okvir Europske unije za državne potpore u obliku naknade za javne usluge (2011.)” (SL 2012., C 8, str. 15.; u daljnjem tekstu: Okvir za UOGI) u točki 14. odjeljka 2.2., naslovljenog „Stvarna usluga od općeg gospodarskog interesa iz članka 106. [UFEU‑a]”, određuje:

„Radi primjene načela iz ove komunikacije, države članice moraju dokazati da su u potpunosti uzele u obzir potrebe u području javne usluge o kojima je riječ, na način da su provele javno savjetovanje ili drugi prikladan postupak koji omogućava uzimanje u obzir interesâ korisnikâ i pružateljâ usluga. Ta odredba se ne primjenjuje kada je jasno da novo savjetovanje neće donijeti nikakvu značajnu dodatnu vrijednost nedavnom savjetovanju.”

5

U odjeljku 2.6. naslovljenom „Poštovanje Unijinih pravila primjenjivih na javne nabave” točka 19. Okvira za UOGI predviđa:

„Potpora se smatra spojivom s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. [UFEU‑a] samo ako je nadležno tijelo u trenutku dodjele usluge dotičnom poduzetniku usklađeno, ili se obveže uskladiti, s Unijinim pravilima primjenjivim u području javne nabave. To uključuje sve zahtjeve u pogledu transparentnosti, jednakog postupanja i nediskriminacije koji izravno proizlaze iz Ugovora i, prema potrebi, sekundarnog prava Unije. Za svaku potporu koja ne poštuje ta pravila i zahtjeve smatra se da utječe na razvoj trgovine na način suprotan interesima Unije, u smislu članka 106. stavka 2. Ugovora.”

6

U odjeljku 2.8. naslovljenom „Iznos naknade” točka 25. tog okvira određuje:

„Metoda neto iznosa izbjegnutih troškova sastoji se od izračuna neto troška koji je nužan ili se očekuje da će biti nužan za izvršavanje obveze pružanja javne usluge kao razlike između neto troška koji snosi pružatelj usluge prilikom izvršavanja svojih obveza i neto troška ili koristi istog pružatelja usluge kad ih ne izvršava. Valja osigurati točnu ocjenu troškova koje je pružatelj usluge izbjegao i prihode koje ne bi imao da mu nije određena obveza javne usluge. Kod izračuna neto troškova ocjenjuju se koristi za operatora univerzalne usluge, uključujući, ako je to moguće, nematerijalnu korist.”

7

U odjeljku 2.9. naslovljenom „Dodatni zahtjevi koji se mogu pokazati potrebnima kako bi se osiguralo da se ne utječe na razvoj trgovine u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije”, točke 51., 52. i 56. navedenog okvira određuju:

„51. Zahtjevi utvrđeni u odjeljcima 2.1. do 2.8. općenito su dovoljni kako bi se osiguralo da potpora ne dovede do narušavanja tržišnog natjecanja koje je protivno interesima Unije.

52. Međutim, može se pretpostaviti da u određenim iznimnim okolnostima nije odgovoreno na ozbiljne poremećaje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu i da potpora utječe na trgovinu u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije.

[…]

56. Druga situacija u kojoj se može pokazati da je potrebna detaljnija ocjena jest ona u kojoj država članica zadužuje, bez postupka javnog natječaja, pružatelja javne usluge da pruža UOGI na tržištu koje nije ograničeno na kojem se već nude slične usluge ili je moguće da će se nuditi u bliskoj budućnosti ako ne bude UOGI‑ja. Ti nepovoljni učinci na razvoj trgovine mogu biti izraženiji ako se UOGI nudi po cijeni koja je niža od troškova svakog stvarnog ili potencijalnog pružatelja i ako dovodi do ograničavanja pristupa tržištu. Uz potpuno poštovanje široke diskrecijske ovlasti države članice u području definiranja UOGI‑ja, Komisija može zahtijevati izmjene, primjerice u dodjeli potpore ako se može razumno dokazati da bi bilo moguće pružati isti UOGI po uvjetima koji su jednaki za korisnike, uz manje narušavanje tržišnog natjecanja i manji trošak za državu.”

8

U točki 60. Okvira za UOGI u odjeljku 2.10. naslovljenom „Transparentnost” navodi se:

„Za svaku naknadu za UOGI na koju se primjenjuje ova komunikacija, država članica o kojoj je riječ mora objaviti sljedeće podatke na internetu ili na drugi prikladan način:

9

Direktiva o poštanskim uslugama prenesena je u Poljskoj putem ustawa Prawo pocztowe (Zakon o poštanskim uslugama) od 23. studenoga 2012. (Dz. U. iz 2012., broj 1529) (u daljnjem tekstu: Zakon o poštanskim uslugama). U skladu s njegovim člankom 3. točkom 30., usluge koje čine univerzalne usluge su, u toj državi članici, slanje pisama i poštanskih paketa kao i poštanske usluge za slijepe koje ne obavlja imenovani operator u okviru svojih obveza univerzalne usluge.

10

Iz članaka 45. i 46. tog zakona proizlazi da na temelju univerzalne poštanske usluge treba osigurati prijevoz i dostavu pisama i poštanskih paketa svaki radni dan i ne manje od pet dana tjedno. Težina predmetnih poštanskih pošiljki ne smije prelaziti 2000 grama, dok težina paketa može biti do 10000 grama.

11

Poczta Polska (u daljnjem tekstu: PP) poljsko je dioničko društvo čiji je jedini dioničar državna riznica Republike Poljske. U vrijeme nastanka činjenica koje su predmet ovog postupka njegova aktivnost je obuhvaćala u biti univerzalne poštanske usluge kao i usluge kurirske službe, za koje je ono, dakle, bilo glavni operator u Poljskoj.

12

Na temelju članka 178. stavka 1. Zakona o poštanskim uslugama provođenje reforme poljske poštanske službe bilo je povjereno, za početak i u trajanju od tri godine počevši od 1. siječnja 2013., društvu PP, koje je stoga bilo određeno za preuzimanje obveza pružatelja univerzalne poštanske usluge na cijelom poljskom državnom području.

13

Poljska tijela su 10. lipnja 2014. Europskoj komisiji prijavila program potpore u vezi s, kao prvo, mehanizmom za podjelu neto troška obveza univerzalne usluge i, kao drugo, osnivanjem kompenzacijskog fonda, koje dopunjuje uvođenje tog mehanizma.

14

Kompenzacijski je fond bio financiran dijelom doprinosima koje su predmetni poštanski operatori morali uplaćivati u taj fond i dijelom iz državnog proračuna.

15

Konkretno, obveza plaćanja doprinosa iz članka 108. stavka 2. Zakona o poštanskim uslugama obuhvaćala je poštanske operatore koji su pružali ekvivalentne univerzalne usluge, čiji su godišnji prihodi stečeni na tom temelju trebali pak iznositi više od 1 milijun poljskih zlota (PLN) (oko 218603 eura). U svakom slučaju, iznos koji duguje svaki uključeni operator nije smio godišnje prelaziti prag od 2 % iznosa prihoda koji potječu od njegova pružanja univerzalne usluge.

16

Taj mehanizam, za koji je prvotno bilo predviđeno da obuhvaća razdoblje od 2013. do 2026., na kraju je ograničen dopisom koji su nadležna poljska tijela 5. siječnja 2015. dostavila Komisiji na razdoblje od 2013. do 2015. (u daljnjem tekstu: nacionalni kompenzacijski sustav ili predmetna mjera).

17

Tužitelji, koji su dio poljske grupe Integer.pl S. A., bili su obvezni financirati kompenzacijski fond.

18

Komisija je 26. studenoga 2015., na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9.) donijela spornu odluku kojom je odlučila da neće istaknuti prigovore protiv nacionalnog kompenzacijskog sustava s obrazloženjem da je riječ o državnoj potpori spojivoj s unutarnjim tržištem. Prema Komisijinu mišljenju, prema kriterijima iz odjeljaka 2.1. do 2.8. njezine komunikacije o okviru Unije za UOGI, predmetna mjera nije takve prirode da može utjecati na trgovinu u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije. Usto, pravila funkcioniranja kompenzacijskog fonda ne uključuju teška narušavanja tržišnoga natjecanja i stoga ne traže propisivanje dodatnih zahtjeva kojima bi se zajamčilo to da se neće utjecati na razvoj trgovine u mjeri u kojoj bi to bilo neusklađeno s interesima Unije.

19

Tužbama koje su dostavili tajništvu Općeg suda 30. svibnja 2016. žalitelji su pokrenuli dva postupka radi poništenja sporne odluke.

20

Odlukama od 28. listopada 2016. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Republike Poljske u potporu zahtjevu Komisije.

21

Odlukom predsjednika trećeg vijeća Općeg suda od 14. studenoga 2016. tužbe su spojene radi provođenja pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak.

22

U potporu svojim tužbama žalitelji su naveli sedam tužbenih razloga, od kojih su se prva tri razloga temeljila na, u biti, povredama članka 106. stavka 2. UFEU‑a jer se nije poštovao Okvir za UOGI i članka 7. Direktive o poštanskim uslugama; četvrti na povredi članaka 7. i 8. te direktive; peti na povredi članka 102. i članka 106. stavka 1. UFEU‑a; šesti na povredi članaka 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i sedmi na povredi obveze obrazlaganja.

23

Opći sud je pobijanom presudom odbio sve te tužbene razloge i, prema tome, tužbe u cijelosti.

24

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

25

Komisija i poljska vlada od Suda traže da odbije žalbe i da žaliteljima naloži snošenje troškova.

26

U prilog žalbama žalitelji ističu četiri žalbena razloga, koji u biti odgovaraju prvih pet tuženih razloga iz tužbi za poništenje. Ti žalbeni razlozi temelje se na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a jer se nije poštovalo više zahtjeva iz Okvira za UOGI (prvi do treći žalbeni razlog), povredi načela UFEU‑a u vezi s provedbom postupka javne nabave (prvi žalbeni razlog) kao i na povredi članka 7. Direktive o poštanskim uslugama (prvi, treći i četvrti žalbeni razlog).

27

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji navode, s jedne strane, povredu članka 106. stavka 2. UFEU‑a jer je Opći sud pogrešno presudio da su poštovani zahtjevi iz točke 19. Okvira za UOGI i, s druge strane, povredu načela nediskriminacije, jednakog postupanja i transparentnosti u okviru provedbe javne nabave kao i pogrešno tumačenje članka 7. stavka 2. Direktive o poštanskim uslugama.

28

Oni smatraju da, čak i kada država članica zakonodavnim putem odredi pružatelja univerzalne usluge izvan postupaka javne nabave, postupak donošenja i objave zakona treba ocjenjivati s obzirom na poštovanje zahtjeva transparentnosti, nediskriminacije i jednakog postupanja. U ovom su slučaju nacionalna tijela dovela u zabludu predmetne operatore navodeći stopu udjela u kompenzacijskom fondu koja je bila za više od 100 % manja od stope koja je konačno uvedena, čime su te operatore lišili sve dobiti i stvorili im gubitke. Takav način određivanja pružatelja univerzalne usluge ugrožava zahtjev transparentnosti.

29

Žalitelji u replici pojašnjavaju da je prvi žalbeni razlog dopušten jer su izričito naveli da je Opći sud pogrešno zaključio da je sama činjenica donošenja i objave pravnog akta na temelju kojega je društvo PP pružalo univerzalnu uslugu dovoljna za zaključak da su ispunjeni zahtjevi iz točke 19. Okvira za UOGI.

30

Komisija i poljska vlada smatraju da je prvi žalbeni razlog nedopušten. Ta vlada dodaje da žalbeni razlog, u svakom slučaju, nije osnovan.

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. njegova Poslovnika proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi pobijane odluke kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. Žalba kojoj nedostaju takve značajke ne može biti predmet sudske ocjene koja omogućuje Sudu da izvrši zadaću u području koje ispituje i da izvrši nadzor nad zakonitošću (presuda od 1. veljače 2018., Panalpina World Transport (Holding) i dr./Komisija, C‑271/16 P, neobjavljena, EU:C:2018:59, t. 17. i navedena sudska praksa).

32

Međutim, žalitelji u okviru prvog žalbenog razloga u biti samo navode zahtjeve koji prema njihovu mišljenju proizlaze iz točke 19. Okvira za UOGI u pogledu poštovanja načela nediskriminacije, jednakog postupanja i transparentnosti, bez preciznog navođenja pogreške koja se tiče prava, a koju sadržava pobijana presuda.

33

U tom kontekstu valja istaknuti da, suprotno onomu što žalitelji tvrde u svojoj replici, nedostaci utvrđeni u prethodnoj točki ove presude nisu kompenzirani samom tvrdnjom da je Opći sud pogrešno zaključio da je sama činjenica donošenja i objavljivanja pravnog akta na temelju kojeg je društvo PP pružalo univerzalne usluge dovoljna za zaključak da su zahtjevi koji proizlaze iz točke 19. Okvira za UOGI ispunjeni.

34

Osim toga, žalitelji ne daju pojašnjenja u pogledu navodne povrede članka 7. stavka 2. Direktive o poštanskim uslugama.

35

Iz toga slijedi da je prvi žalbeni razlog nedopušten.

36

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio članak 106. stavak 2. UFEU‑a time što je pogrešno presudio da su ispunjeni zahtjevi iz točaka 14. i 60. Okvira za UOGI.

37

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga osporavaju se točke 46. do 48. i 51. pobijane presude i tvrdi se da, kako bi se poštovali zahtjevi iz točke 14. Okvira za UOGI, nije dovoljno organizirati javno savjetovanje, nego je također potrebno dokazati da je potonje omogućilo da se u obzir uzmu potrebe u području javne usluge o kojima je riječ ili da je primjena drugog primjerenog sredstva omogućila da se uzmu u obzir interesi krajnjih korisnika i pružatelja usluga.

38

Međutim, u ovom slučaju ne postoji niti jedan dokument ili dokaz koji bi potvrdio odgovor poljske vlade na primjedbu žalitelja tijekom javnog savjetovanja u rujnu 2010. koja se odnosi na njihovu kritiku stope doprinosa od 1 %, koji bi osobito dokazao neutemeljenost te primjedbe.

39

Iako Opći sud nije donio odgovarajuće zaključke, razlozi navedeni u točki 137. pobijane presude pokazuju po čemu je to javno savjetovanje bilo iluzorno te se nisu uzele u obzir ni potrebe korisnika ni one pružatelja usluga. Naime, povećanje stope doprinosa s 1 % na 2 % imalo bi za učinak uskraćivanje alternativnim operaterima koji moraju doprinijeti financiranju neto troška gotovo cjelokupne ostvarene dobiti, nametanje pružatelju univerzalne usluge obveze pokrivanja 95 % ukupnog neto troška kao i smanjenje doprinosa državne riznice na najmanju moguću mjeru i stvarno prenošenje cjelokupnog financiranja na tržište, unatoč mješovitom karakteru kompenzacijskog fonda (sudjelovanje operatora i državnog proračuna).

40

Žalitelji osim toga osporavaju tvrdnju Općeg suda u točki 48. pobijane presude prema kojoj, s obzirom na to da su se operatori mogli izjasniti o stopi doprinosa od 1 %, de facto nije bilo potrebno ponovno održati savjetovanje o izmijenjenoj stopi doprinosa od 2 %. Naime, očito je da je viši ili niži iznos stope značajan za primjedbe i stajališta iznesena tijekom javnog savjetovanja, uzimajući u obzir osobito činjenicu da se njezina ocjena treba promatrati u odnosu na isplativost dotične djelatnosti. Međutim, stajalište Općeg suda učinilo bi potpuno beskorisnim javno savjetovanje s obzirom na to da se stajališta operatora koji su u njemu sudjelovali mogu u potpunosti zanemariti i da to savjetovanje može dovesti do donošenja odluke koja sadržava stajališta protivna onima iznesenima tijekom te rasprave, kao što je to bio slučaj u ovom predmetu.

41

Drugim dijelom drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na zahtjeve koji proizlaze iz točke 60. Okvira za UOGI, žalitelji navode, s jedne strane, da suprotno onome što Opći sud navodi u točki 54. pobijane presude, iz te točke 60. jasno proizlazi da se rezultati javnog savjetovanja trebaju objaviti odvojeno. U svakom slučaju, poljska vlada nije objavila te rezultate ni odvojeno ni zajedno s objavom Zakona o poštanskim uslugama.

42

S druge strane, iz točaka 14. do 16. Okvira za UOGI jasno proizlazi da je poljska vlada, kako bi izvršila te obveze, trebala objaviti ne samo osnovu na kojoj se pružanje univerzalne usluge povjerava društvu PP, odnosno Zakon o poštanskim uslugama, te precizno navesti obveze javne usluge i metode izračuna naknade, već i rezultate javnog savjetovanja.

43

Poljska vlada smatra da je prvi dio drugog žalbenog razloga nedopušten jer su pitanja u pogledu toga je li potrebno novo savjetovanje, jesu li društva žalitelji mogla korisno iznijeti svoje primjedbe i koji su razlozi poljskih tijela pitanja činjenične prirode. Komisija i ta vlada usto smatraju da se taj drugi žalbeni razlog kao i treći dio trećeg žalbenog razloga trebaju odbiti kao neosnovani.

44

Što se tiče prvog dijela drugog žalbenog razloga, koji se temelji na povredi točke 14. Okvira za UOGI, žalitelji u biti ističu da za usklađivanje s tom točkom 14. nije dovoljno organizirati javno savjetovanje, nego također treba dokazati da se potonjim omogućilo uzimanje u obzir interesa krajnjih korisnika i pružatelja usluga. Međutim, u situaciji u kojoj se iznos stope naknade udvostručio u odnosu na iznos o kojem se raspravljalo tijekom javnog savjetovanja, stajalište Općeg suda prema kojem nije bilo potrebno ponoviti savjetovanje dovelo bi do potpunog oduzimanja korisnog učinka takvom savjetovanju.

45

Uvodno treba istaknuti da, kako je ispravno naveo Opći sud u točki 44. pobijane presude, prilikom izvršavanja svoje diskrecijske ovlasti na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a Komisija može donositi smjernice za utvrđivanje kriterija na temelju kojih ona namjerava ocijeniti spojivost mjera potpore povezanih s upravljanjem UOGI‑jem koje planiraju države članice s unutarnjim tržištem. Donijevši takva pravila postupanja, poput Okvira za UOGI, i najavivši njihovom objavom da će ih odsad nadalje primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, Komisija samu sebe ograničava u izvršavanju te diskrecijske ovlasti i ne može, u načelu, odstupiti od primjene tih pravila kako ne bi bila sankcionirana, ovisno o okolnostima slučaja, zbog povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti, u tom smislu, presude od 8. ožujka 2016., Grčka/Komisija, C‑431/14 P, EU:C:2016:145, t. 68. do 69. i od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 39. i 40.).

46

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s točkom 14. Okvira za UOGI „[u] svrhu primjene načela navedenih u [toj] [u]redbi, države članice moraju dokazati da su uredno uzele u obzir potrebe u području javne usluge, provodeći javno savjetovanje ili na drugi prikladan način koji omogućuje uzimanje u obzir interesa korisnika i pružatelja usluga. Ta odredba se ne primjenjuje kada je jasno da novo savjetovanje neće donijeti nikakvu značajnu dodatnu vrijednost nedavnom savjetovanju.”

47

Međutim, valja istaknuti da je Opći sud u točki 46. pobijane presude pravilno utvrdio da iz teksta te odredbe jasno proizlazi da organiziranje javnog savjetovanja nije obvezno jer je takav postupak, naime, samo jedan od prikladnih postupaka kojima se mogu poslužiti države članice radi uzimanja u obzir potreba javne usluge o kojima je riječ i vođenja računa o interesima korisnikâ i pružateljâ usluge.

48

Usto, u točkama 47. i 48. pobijane presude Opći je sud istaknuo da, s obzirom na to da su žalitelji na javnom savjetovanju u rujnu 2010. mogli korisno istaknuti primjedbe u pogledu uvjeta funkcioniranja kompenzacijskog fonda jer su mogli izraziti neslaganje sa stopom nižom od one koja je konačno utvrđena, isticanjem da je smatraju previsokom, novo savjetovanje o tome ne bi donijelo „nikakvu značajnu dodatnu vrijednost” u smislu točke 14. Okvira za UOGI.

49

Međutim, valja ustvrditi da je time Opći sud primijenio točku 14. Okvira za UOGI a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava jer je razmotrio pitanje je li s obzirom na relevantne elemente spisa i posebice uzimajući u obzir javno savjetovanje iz rujna 2010. bilo očito da novo savjetovanje ne bi donijelo nikakvu značajnu dodatnu vrijednost, sukladno drugoj rečenici te točke 14. Usto, žalitelji ne tvrde da je Opći sud u tom pogledu koristio pravni kriterij drukčiji od onoga koji se traži u navedenoj točki 14.

50

U tim uvjetima valja istaknuti da činjenica da žalitelji u biti tvrde, kao što proizlazi iz točaka 39. i 40. ove presude, da povećanje stope naknade od 100 %, između stope o kojoj se već raspravljalo na javnom savjetovanju u rujnu 2010. i stope koja je konačno usvojena u spornoj odluci nadležnih poljskih tijela znači da bi novo javno savjetovanje nužno imalo značajnu dodatnu vrijednost, dovodi do toga da se od Suda zahtijeva nadzor činjenične ocjene Općeg suda.

51

Međutim, kako proizlazi iz ustaljene sudske prakse, Sud nije nadležan za nadzor takve ocjene u okviru žalbe, osim u slučaju iskrivljavanja činjenica, koje se u ovom slučaju ne ističe (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2019., LS Cable & System/Komisija, C‑596/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:1025, t. 24. te navedenu sudsku praksu).

52

Slijedom navedenog valja odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga.

53

Što se tiče drugog dijela tog drugog žalbenog razloga, žalitelji Općem sudu prigovaraju da je u točki 54. pobijane presude prekršio zahtjeve koji proizlaze iz točke 60. Okvira za UOGI. Dakle, s jedne strane, iz te točke 60. jasno proizlazi da je, suprotno onome što je presudio Opći sud, rezultate javnog savjetovanja trebalo objaviti odvojeno. S druge strane, Opći je sud pogrešno smatrao da je poljska vlada ispunila svoju obvezu objavljivanja rezultata javnog savjetovanja objavom Zakona o poštanskim uslugama.

54

Prema točki 60. podtočki (a) Okvira za UOGI, za svaku naknadu za UOGI koja je obuhvaćena područjem primjene Okvira za UOGI dotična država članica mora, putem interneta ili na drugi odgovarajući način predviđen u točki 14. tog okvira, objaviti rezultate javnog savjetovanja.

55

U točki 54. pobijane presude Opći je sud istaknuo da je Komisija u uvodnoj izjavi 158. sporne odluke utvrdila, bez pogreške koja se tiče činjenica, da je poljski Zakon o poštanskim uslugama objavljen. Nadalje, presudio je da iz točke 60. Okvira za usluge od općeg gospodarskog interesa ne proizlazi obveza za državu članicu da odvojeno objavi rezultate javnih savjetovanja. Naposljetku, na temelju razmatranja navedenih u točkama 46. do 50. pobijane presude ustvrdio je da je Komisija mogla valjano zaključiti da su se zahtjevi transparentnosti iz točke 14. Okvira za UOGI poštovali na način da odgovarajući zaključak iz uvodne izjave 160. sporne odluke ne sadržava pogrešku.

56

U tom pogledu, valja istaknuti da iz teksta točke 60. podtočke (a) Okvira za UOGI proizlazi da, suprotno onome što tvrde žalitelji, države članice nisu obvezne objaviti rezultate javnog savjetovanja odvojeno jer se ti rezultati mogu nalaziti primjerice u aktu kojim država članica povjerava nadležnost za izvršavanje UOGI‑ja dotičnom poduzetniku.

57

Međutim, činjenica da je Zakon o poštanskim uslugama, za koji nije sporno da sadržava ključne elemente o načinima izračuna naknade i njezinu iznosu, objavljen ne podrazumijeva nužno da je Republika Poljska poštovala obvezu predviđenu u točki 60. podtočki (a) Okvira za UOGI da objavi rezultate javnog savjetovanja, u ovom slučaju onoga iz rujna 2010.

58

U tom pogledu poljska vlada ističe da je toj obvezi udovoljeno jer pojam „rezultati javnog savjetovanja” u smislu točke 60. podtočke (a) stvarno odgovara odluci o dodjeli posebne naknade prema načinima koji su točno određeni i da, slijedom toga, objava potonjih elemenata u Zakonu o poštanskim uslugama znači da su također objavljeni i ti rezultati.

59

Valja međutim istaknuti da se, s obzirom na jasan tekst točke 60. podtočke (a) Okvira za UOGI, takvo tumačenje obveze objavljivanja rezultata javnog savjetovanja u smislu te točke ne može prihvatiti. U tom pogledu valja pojasniti da, kada država članica odluči ispuniti obvezu objave rezultata javnog savjetovanja objavom akta kojim je povjereno obavljanje UOGI‑ja, kako se ta obveza ne bi lišila korisnog učinka, ta se objava mora s dovoljnom razinom podrobnosti pozivati na rezultate javnog savjetovanja provedenog u okviru postupka koji je doveo do donošenja navedenog akta.

60

Slijedi da tvrdnja Općeg suda iz prve rečenice točke 54. pobijane presude, prema kojoj je Komisija bez pogreške koja se tiče činjenica ustvrdila da je Zakon o poštanskim uslugama „objavljen”, nije dovoljna da bi se opravdao zaključak da je poljska vlada poštovala obvezu objave rezultata javnog savjetovanja iz rujna 2010. u smislu točke 60. podtočke (a) Okvira za UOGI.

61

Jednako vrijedi za tvrdnju Općeg suda iz posljednje rečenice točke 54. pobijane presude prema kojoj činjenica da je Komisija mogla valjano smatrati da su poštovani zahtjevi transparentnosti iz točke 14. Okvira za UOGI omogućuje zaključak da potonja nije počinila pogrešku kad je ustvrdila da je udovoljeno zahtjevu transparentnosti.

62

Naime, zahtjevi koji proizlaze iz navedene točke 14., koji se odnose na dokaz uzimanja u obzir potreba u području javne usluge putem javnog savjetovanja ili drugih odgovarajućih sredstava, ne mogu se izjednačiti sa zahtjevom transparentnosti, predviđenim u točki 60. podtočki (a) Okvira za UOGI, koji se posebno odnosi na objavu rezultata javnog savjetovanja. Prema tome, činjenica da je država članica poštovala zahtjeve iz točke 14. Okvira za UOGI ne podrazumijeva nužno da je također poštovala obvezu transparentnosti, u smislu navedene točke 60. podtočke (a) tog okvira.

63

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Opći sud u točki 54. pobijane presude počinio više pogrešaka koje se tiču prava u pogledu tumačenja zahtjeva koji proizlaze iz točke 60. Okvira za UOGI.

64

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da pogreška koja se tiče prava koju počini Opći sud nema za posljedicu ukidanje te presude ako se njezina izreka temelji na drugim pravnim razlozima (presuda od 21. rujna 2017., Easy Sanitary Solutions i EUIPO/Group Nivelles, C‑361/15 P i C‑405/15 P, EU:C:2017:720, t. 73. i navedena sudska praksa).

65

U ovom slučaju, iz uvodne izjave 122. sporne odluke proizlazi da Komisija smatra da Republika Poljska nije dokazala da je sukladno zahtjevima iz točke 14. Okvira za UOGI valjano uzela u obzir potrebe u području javnih usluga održavanjem javnog savjetovanja ili na drugi odgovarajući način jer obveze javne usluge dodijeljene društvu PP odgovaraju zahtjevima u području univerzalnih poštanskih usluga koji proizlaze iz Direktive o poštanskim uslugama. Komisija je također u navedenoj uvodnoj izjavi 122. ustvrdila da je u svakom slučaju organizirano javno savjetovanje o Zakonu o poštanskim uslugama te o propisima za njegovu provedbu. U tom pogledu, korištenje izraza na engleskom jeziku „in any event” dokazuje da je potonja Komisijina tvrdnja iznesena podredno.

66

Međutim, u točki 50. pobijane presude, koju žalitelji nisu osporili u svojim žalbama, Opći sud potvrdio je navedenu Komisijinu ocjenu iz uvodne izjave 122. sporne odluke u smislu da, s obzirom na to da su poljska tijela ispunila zahtjeve koji proizlaze iz Direktive o poštanskim uslugama, ona više nisu trebala ispuniti obveze predviđene u točki 14. Okvira za UOGI.

67

Iz navedenoga slijedi da pogreške koje je počinio Opći sud i koje su utvrđene u točki 63. ove presude, što se tiče tumačenja zahtjeva koji proizlaze iz točke 60. Okvira za UOGI, posebice onih vezano za objavu rezultata javnog savjetovanja iz navedene točke 14. tog okvira, u smislu točke 60. podtočke (a), ne mogu utjecati na zaključak Općeg suda u pogledu odbijanja žaliteljevih tužbi.

68

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se drugi dio drugog žalbenog razloga ne može prihvatiti i da drugi žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

69

Treći žalbeni razlog, koji se dijeli na četiri dijela, temelji se na, s jedne strane, povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a jer je Opći sud pogrešno presudio da su poštovani zahtjevi iz točke 52. Okvira za UOGI i, s druge strane, na povredi članka 7. stavaka 1. i 3. do 5. Direktive o poštanskim uslugama.

70

Što se tiče prvog dijela tog žalbenog razloga, žalitelji osporavaju točke 84. do 86. pobijane presude i u biti ističu da je kompenzacijski fond diskriminatoran te da je poljska vlada nepravilno prenijela članak 7. stavke 3. i 4. Direktive o poštanskim uslugama.

71

Stajalište Općeg suda nije dosljedno jer je smatrao da kurirske usluge nisu usluge istovjetne univerzalnim uslugama, iako je presudio da jest tako s točke gledišta potrošača, u pogledu usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom.

72

Kao prvo, žalitelji tvrde da, što se tiče načina pružanja tih usluga, određivanja cijena i drugih zakonskih zahtjeva, ne postoji nikakva sukladnost između univerzalne usluge i usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom. Te su dvije vrste usluga bitno različite.

73

Konkretno, kao prvo, univerzalna usluga trebala bi se pružati ujednačeno i u skladu s određenom raspodjelom poštanskih ureda kao i na temelju posebne stope dostave poštanskih pošiljaka. Međutim, na pružatelje usluga koji su obuhvaćeni univerzalnom uslugom ne primjenjuju se ta ograničenja.

74

Nadalje, univerzalna se usluga treba pružati po povoljnim cijenama koje potvrđuje nacionalno regulatorno tijelo za poštanske usluge, dok su pružatelji usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom slobodni određivati cijene svojih usluga. Međutim, Komisija je koristila jedinstveni postotak za te dvije vrste usluga iako su računovodstveni rezultati društva PP na temelju pružanja navedenih vrsta usluga vrlo različiti. Ti rezultati upućuju na pogrešnu prirodu zaključaka Općeg suda u pogledu jednakog tretmana univerzalne usluge i usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom zbog njihovih, navodno sličnih, značajki.

75

Konačno, univerzalna usluga zahtijeva da operator zajamči pražnjenje poštanskih sandučića namijenjenih za prikupljanje pošiljaka i distribuciju pošte najmanje jednom radnim danom i ne manje od pet dana tjedno, osim praznika i na način koji pošiljatelju omogućuje da dobije potvrdu o primitku preporučene pošiljke. Međutim, nacionalno zakonodavstvo takav zahtjev ne određuje za usluge obuhvaćene univerzalnom uslugom, iako on može proizaći iz operatorovih ugovornih obveza a da ne čini konstitutivnu značajku tih usluga.

76

Kao drugo, žalitelji ističu da je tvrdnja koju je Opći sud iznio u točki 85. pobijane presude netočna i protivna matematičkim načelima jer postotak koji društvo PP uplaćuje u kompenzacijski fond ne može biti veći od doprinosa ostalih poštanskih operatora.

77

Kao treće, što se tiče točke 86. pobijane presude, podsjećaju na to da se univerzalna usluga pruža u općem interesu u uvjetima kvazimonopola, dok su usluge koje su obuhvaćene univerzalnom uslugom dio liberaliziranog tržišta koje obilježava snažno tržišno natjecanje.

78

U okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga navode da je Opći sud prekršio članak 7. stavak 5. Direktive o poštanskim uslugama zbog neproporcionalnosti kompenzacijskog fonda.

79

Kao prvo, Opći sud je tijekom ispitivanja tužbi u potpunosti zanemario pitanje razlike između ponderiranog prosječnog troška kapitala (CMPC), usvojenog za izračun financiranja neto troška, utvrđenog na 10,82 %, i stope rentabilnosti istovjetnih usluga na koju se Komisija oslonila kako bi utvrdila proporcionalnost doprinosa od 2 % prihoda. Budući da je najmanji trošak kapitala utvrđen na 10,82 % za dio tržišta poštanskih usluga, bilo bi očito proturječno smatrati, kao što je to učinila Komisija, a zatim i Opći sud, da stopa rentabilnosti od 5,5 % za ekvivalentne usluge omogućuje utvrđivanje stope doprinosa od 2 % kao stope koja ne predstavlja čimbenik isključivanja s tržišta učinkovitih konkurenata ni čimbenik koji bi ih odvratio od ulaska na tržište.

80

Kao drugo, žalitelji smatraju da zaključci Općeg suda u ovom slučaju nisu potkrijepljeni dokazima. S jedne strane, čak i pod pretpostavkom da Komisija ne raspolaže drugim podacima osim onih koji se odnose na stopu rentabilnosti društva PP, zaključci koje je na temelju toga donijela u svakom su slučaju netočni.

81

S druge strane, Komisija je trebala predvidjeti da je 2013. bila prva godina liberalizacije tržišta poštanskih usluga i da je slijedom toga povećanje konkurencije na tržištu usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom bilo popraćeno smanjenjem rentabilnosti.

82

Usto, žalitelji osporavaju stajalište Općeg suda prema kojem je samo godina 2013., tijekom koje su žalitelji stvarno dosegli stopu rentabilnosti koju je predvidjela Komisija, relevantna za ovaj spor jer donošenjem sporne odluke Komisija nije mogla znati hoće li neto troškovi također nastati i u 2015.

83

Naposljetku, uvođenje kompenzacijskog fonda također zahtijeva uspostavu zaštitnog sustava protiv prekomjerne koristi. Naime, kompenzacijski fond treba uzeti u obzir dobit koju je imenovani operator ostvario prethodnih godina, osobito kad operator nije odabran putem natječaja, kao i posebnu situaciju na tržištu tijekom početnog stadija liberalizacije.

84

U okviru trećeg dijela trećeg žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio članak 7. stavak 5. Direktive o poštanskim uslugama time što nije priznao nedostatak transparentnosti postupka osnivanja kompenzacijskog fonda. U tom se pogledu Opći sud pogrešno pozvao na presudu od 12. prosinca 2014., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće (T‑643/11, EU:T:2014:1076).

85

Podsjećaju na to da su pred Općim sudom istaknuli da konačni oblik fonda i najveće sudjelovanje u financiranju (2 % prihoda) nisu bili predmet savjetodavnog postupka i da zainteresirane strane nisu mogle dati svoje primjedbe. Dakle, upravo je sudska praksa iz presude od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće (C‑141/08 P, EU:C:2009:598) ta koja je relevantna u ovom slučaju jer se ne može isključiti da bi vlada izmijenila svoje stajalište da su zainteresirane strane mogle izraziti svoje mišljenje o udvostručavanju najviše stope sudjelovanja u financiranju.

86

Što se tiče četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga, žalitelji ističu da je Opći sud u točkama 153. do 156. pobijane presude prekršio članak 7. stavak 3. Direktive o poštanskim uslugama jer je povrijedio uvjet koji se odnosi na nepošteni financijski teret.

87

Žalitelji ponajprije smatraju da suprotno presudama od 6. listopada 2010., Komisija/Belgija (C‑222/08, EU:C:2010:583) i od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, EU:C:2010:584) nacionalni propis predviđa da, ako neto trošak stvara gubitke, iznos potonjih automatski se smatra nepoštenim teretom za društvo PP. Ta pretpostavka znači da se u odnosu na uvjet nepoštenog tereta ne mora ispitivati ni iznos gubitaka ni značajke svojstvene društvu PP, poput kvalitete njegove opreme, gospodarskog i financijskog položaja ili tržišnog udjela.

88

S obzirom na veliku konvergenciju propisa Unije koji se odnose na financiranje univerzalne usluge na tržištu telekomunikacijskih i poštanskih usluga, u ovom se slučaju treba uzeti u obzir stajalište Suda izraženo u prethodno navedenim presudama. U tom pogledu, metoda koju primjenjuje nacionalni propis u svrhu financiranja neto troška univerzalne usluge nije spojiva s modelom financiranja predviđenim u Direktivi o poštanskim uslugama.

89

Stajalište žalitelja o načinu izračuna nepoštenog tereta imenovanog operatora potvrđeno je, među ostalim, izvješćem skupine europskih regulatora u području poštanskih usluga iz 2012., naslovljenim „Net Cost calculation and Evaluation of a Reference Scenario” (Izračun neto troškova i ocjenjivanje referentnog scenarija) kao i u pravnoj teoriji.

90

Nadalje, žalitelji navode povredu načela ujednačenog tumačenja prava Unije jer nacionalni sudovi u Poljskoj pred kojima se vode postupci protiv odluka nacionalnog regulatornog tijela za tržište poštanskih usluga ne uzimaju u obzir zahtjeve za prethodnu odluku upućene Sudu tijekom postupka.

91

Naposljetku, nacionalni propis nije dovoljan jer se načelno u okviru postupka nadzora ne ispituje meritum odluke.

92

Žalitelji u replikama navode da su u okviru prvog, drugog i četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga izričito identificirali razloge pobijane presude i da su također iznijeli argumente kojima se ne dovode u pitanje činjenice, već pogrešna pravna kvalifikacija Općeg suda usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom i kojima se želi dokazati da je Opći sud pogrešno primijenio pravo Unije u vezi s povredom članka 7. stavaka 1. i 3. do 5. Direktive o poštanskim uslugama.

93

Komisija smatra da su prvi, drugi i četvrti dio trećeg žalbenog razloga nedopušteni i da je, u svakom slučaju, taj žalbeni razlog u cijelosti neosnovan. Što se tiče poljske vlade, ona smatra da je žalbeni razlog u potpunosti nedopušten i u svakom slučaju neosnovan.

94

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga žalitelji u biti osporavaju točke 84. do 86. pobijane presude i ističu da je kompenzacijski fond diskriminatoran te da je poljska vlada nepravilno prenijela članak 7. stavke 3. i 4. Direktive o poštanskim uslugama.

95

Kao prvo, valja istaknuti da se argumentima koje su žalitelji iznijeli i koji su sažeti u točkama 70. do 77. ove presude, u potporu prvom dijelu tog žalbenog razloga, u biti želi dovesti u pitanje činjenična ocjena Općeg suda iz točaka 84. i 85. pobijane presude u pogledu međusobne zamjenjivosti univerzalnih poštanskih usluga i istovjetnih poštanskih usluga kao i posljedica metode izračuna iznosa doprinosa društva PP.

96

Međutim, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ocjenu dokaza. Ocjena činjenica i dokaza stoga nije, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje bi kao takvo podlijegalo nadzoru Suda u žalbenom postupku (presuda od 13. veljače 2020., Grčka/Komisija (Trajni pašnjaci), C‑252/18 P, EU:C:2020:95, t. 59. i navedena sudska praksa).

97

U ovom slučaju valja utvrditi da žalitelji ne navode nikakvo iskrivljavanje činjenica ni dokaza koje je ispitao Opći sud.

98

Kao drugo, što se tiče navoda u odnosu na točku 86. pobijane presude, žalitelji ne navode dovoljno jasno pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud počinio u pobijanoj presudi, što s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 31. ove presude sprečava Sud da izvrši nadzor zakonitosti ocjene Općeg suda.

99

Iz toga slijedi da je prvi dio trećeg žalbenog razloga u cijelosti nedopušten i da ga treba odbaciti.

100

Drugi dio trećeg žalbenog razloga temelji se na tome da je Opći sud prekršio članak 7. stavak 5. Direktive o poštanskim uslugama zbog neproporcionalnosti kompenzacijskog fonda. Međutim, kao i u pogledu dijela argumentacije koji se odnosi na prvi dio tog žalbenog razloga, svrha je argumentacije u potporu tom drugom dijelu u biti dovesti u pitanje činjeničnu ocjenu Općeg suda u pogledu ispitivanja proporcionalnosti kompenzacijskog fonda, koje je proveo s obzirom na dokaze koji su mu podneseni, a u tom se pogledu ne navodi nikakvo iskrivljavanje.

101

Slijedom toga, i drugi dio trećeg žalbenog razloga u cijelosti je nedopušten i treba ga prema tome odbaciti.

102

Trećim dijelom trećeg žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio članak 7. stavak 5. Direktive o poštanskim uslugama time što nije priznao nedostatak transparentnosti postupka osnivanja kompenzacijskog fonda.

103

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točaka 45. do 52. ove presude koje se odnose na ispitivanje prvog dijela drugog žalbenog razloga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 47. i 48. pobijane presude zaključio da su žalitelji mogli korisno iznijeti svoja očitovanja i da novo savjetovanje ne bi donijelo „nikakvu značajnu dodanu vrijednost” u smislu točke 14. Okvira za UOGI u odnosu na javno savjetovanje iz rujna 2010.

104

U tim okolnostima i bez potrebe da se Sud očituje o dopuštenosti trećeg dijela trećeg žalbenog razloga, valja utvrditi da, s obzirom na to da u okviru tog dijela žalitelji ne navode ni dokazuju da obveza poštovanja načela transparentnosti iz članka 7. stavka 5. Direktive o poštanskim uslugama u tom slučaju zahtijeva savjetovanje sa zainteresiranim strankama šire od onoga koje proizlazi iz članka 14. Okvira za UOGI, razlozi iz točaka 45. do 51. ove presude dovoljni su za utvrđenje da je navedeni dio neosnovan.

105

Četvrti dio trećeg žalbenog razloga temelji se na tome da je Opći sud u točkama 153. do 156. pobijane presude prekršio članak 7. stavak 3. Direktive o poštanskim uslugama jer je povrijedio uvjet koji se odnosi na nepošteni financijski teret.

106

Valja istaknuti, poput Komisije i poljske vlade, da, unatoč činjenici da žalitelji ponavljaju i navode osporavane točke pobijane presude, taj četvrti dio treba odbaciti kao nedopušten.

107

Naime, što se tiče dijela argumentacije koju su žalitelji iznijeli u okviru navedenog četvrtog dijela, koji je sažet u točkama 87. do 89. i 91. ove presude, valja istaknuti da su tom argumentacijom oni u biti samo osporavali sadržaj sporne odluke i Zakona o poštanskim uslugama, pri čemu ni u jednom trenutku detaljno ne spominju ocjenu Općeg suda i ne navode u čemu je on počinio pogrešku koja se tiče prava.

108

Međutim, Sud je već presudio da žalbeni argumenti koji ne osporavaju presudu Općeg suda donesenu povodom tužbe za poništenje odluke, već odluku čije se poništenje zahtijevalo pred Općim sudom, nisu dopušteni (rješenje od 27. rujna 2012., Brighton Collectibles/OHIM i Felmar, C‑624/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:598, t. 35.).

109

Što se tiče argumenta koji se odnosi na ugrožavanje načela ujednačenog tumačenja Unija prava, sažetog u točki 90. ove presude, dovoljno je utvrditi da žalitelji nisu precizno identificirali pogrešku koja se tiče prava kojom je zahvaćena pobijana presuda.

110

U svakom slučaju valja istaknuti da je četvrti dio trećeg žalbenog razloga također neosnovan.

111

Žalitelji u biti osporavaju metodu koju su koristila poljska tijela, a koju je potvrdila Komisija, prema kojoj neto trošak pružanja univerzalnih usluga stvara gubitke za pružatelja tih usluga te iznos tih gubitaka predstavlja nepošteni financijski teret za tog pružatelja u smislu članka 7. stavka 3. Direktive o poštanskim uslugama. Žalitelji posebice smatraju da ispitivanje uvjeta koji se odnosi na „nepošteni financijski teret” treba odgovarati onome koje zahtijeva Sud, među ostalim u presudama od 6. listopada 2010., Komisija/Belgija (C‑222/08, EU:C:2010:583) i od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, EU:C:2010:584, t. 42. i 43.), koje se odnose na usporedivo područje univerzalne usluge elektroničkih telekomunikacija, što podrazumijeva analizu posebnog položaja dotičnog poduzetnika na temelju niza elemenata kao što su, među ostalim, kvaliteta njegove opreme, gospodarski i financijski položaj ili tržišni udio.

112

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da je Opći sud u točki 153. pobijane presude u biti utvrdio da, u skladu s člankom 7. stavkom 3. Direktive o poštanskim uslugama, Zakon o poštanskim uslugama od nadležnog nacionalnog tijela zahtijeva da utvrdi predstavljaju li obveze univerzalne usluge nepošten financijski teret za imenovanog pružatelja usluga. Prema mišljenju Općeg suda, to je ovdje upravo slučaj jer iz uvodne izjave 16. sporne odluke proizlazi da je na poljskom poštanskom regulatoru da tu ocjenu izvrši u skladu s Zakonom o poštanskim uslugama kojim je provedena ta Direktiva o poštanskim uslugama.

113

Međutim, žalitelji ne osporavaju potonju tvrdnju Općeg suda u pogledu obveze tog poštanskog regulatora da provjeri predstavljaju li obveze univerzalne usluge u smislu članka 7. stavka 3. Direktive o poštanskim uslugama nepošteni financijski teret za imenovanog pružatelja usluge.

114

Kao drugo, u točki 156. pobijane presude Opći je sud istaknuo da dotična mjera ne dovodi do automatskog prava na naknadu neto troška obveze univerzalne usluge društva PP jer se, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 16., 84. do 87. i 144. sporne odluke, to pravo stječe samo ako pružanje univerzalne usluge dovede do računovodstvenih gubitaka. U toj točki 156. Opći sud dodaje da to pravo na naknadu odgovara najnižem od iznosa koji se odnose ili na računovodstvene gubitke koji proizlaze iz pružanjâ univerzalne usluge ili na neto trošak obveza univerzalne usluge, što podrazumijeva, kako je također istaknula Komisija u uvodnoj izjavi 144. sporne odluke, da je dotična mjera stroža od Okvira za UOGI jer je potonjim omogućena potpuna naknada neto troška obveza univerzalne usluge.

115

Međutim, pod pretpostavkom da se sudska praksa koja proizlazi iz presuda od 6. listopada 2010., Komisija/Belgija (C‑222/08, EU:C:2010:583) i od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, EU:C:2010:584), primjenjuje u okviru tumačenja Direktive o poštanskim uslugama, valja smatrati, s jedne strane, da utvrđenje, u točki 156. pobijane presude, prema kojem pravo na naknadu nastaje samo ako iz pružanja univerzalne usluge proizlaze računovodstveni gubici za poduzetnika zaduženog za pružanje tih usluga, omogućuje da se smatra da je ispunjen kriterij koji Sud koristi u okviru te sudske prakse, odnosno da je trenutačni teret za dotičnog poduzetnika „prekomjeran u odnosu na njegovu sposobnost da ga podnese”.

116

S druge strane, valja utvrditi da iz točke 25. Okvira za UOGI, na koju upućuje uvodna izjava 144. sporne odluke i na koju se poziva Opći sud u točki 156. pobijane presude, proizlazi da se iznos naknade također može izračunati metodom „neto izbjegnutog troška” koja se sastoji od izračuna neto troška koji je nužan ili se očekuje da će biti nužan za izvršavanje obveze pružanja javne usluge i koji odgovara razlici između neto troška koji snosi pružatelj usluge prilikom izvršavanja svojih obveza i neto troška ili koristi istog pružatelja usluge kad ih ne izvršava. Dakle, s obzirom na tekst navedene točke 25. takva metoda izračuna načelno bi mogla dovesti do naknade troška obveza univerzalne usluge čak i ako pružatelj obveza javne usluge nije imao financijskih gubitaka.

117

Međutim, žalitelji nisu osporavali, kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u navedenoj točki 156. pobijane presude, da je ta metoda izračuna prava na naknadu manje ograničavajuća od one koju je Republika Poljska primijenila u okviru Zakona o poštanskim uslugama i koju je Komisija ispitala u spornoj odluci.

118

U tom pogledu valja dodati da Okvir Zajednice za državnu potporu u obliku naknade za javne usluge (SL 2005., C 297, 29.11.2005., str. 4.). primjenjiv u vrijeme činjenica relevantnih u predmetima koji su okončani presudama od 6. listopada 2010., Komisija/Belgija (C‑222/08, EU:C:2010:583) i od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, EU:C:2010:584), na koje se pozivaju žalitelji, nije predviđao takvu metodu koja se odnosi na „neto izbjegnuti trošak”, čime se potvrđuje da ta sudska praksa ni u kojem slučaju nije odlučujuća za ispitivanje osnovanosti ocjene Općeg suda u okviru ovih žalbi.

119

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je četvrti dio trećeg žalbenog razloga nedopušten i u svakom slučaju neosnovan te ga prema tome treba odbaciti.

120

Slijedom toga, budući da nijedan od dijelova trećeg žalbenog razloga nije prihvaćen, treći žalbeni razlog valja odbaciti u cijelosti.

121

Svojim četvrtim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točku 167. pobijane presude, žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio članak 7. stavak 1. Direktive o poštanskim uslugama jer je prihvatio financiranje troškova univerzalne usluge određenim brojem ekskluzivnih i posebnih prava dodijeljenih društvu PP.

122

Oni ističu da su ekskluzivna i posebna prava, osim onih iz članka 8. Direktive o poštanskim uslugama, koja društvo PP nastavlja koristiti, izričito utvrđena u spornoj odluci, u njezinim uvodnim izjavama 52. do 56. i da njihovo postojanje nije sporni element. Da bi se utvrdilo postojanje tih usluga, nije prema tome potrebno isticati argumente kojima se može dokazati da ne pripadaju kategoriji prava iz tog članka 8. Dovoljno je analizirati navedeni članak, što je Opći sud propustio učiniti. Oni dodaju da neka od tih ekskluzivnih i posebnih prava nemaju nikakve funkcionalne veze s univerzalnom uslugom.

123

U svojim replikama tvrde da su dokazali da, suprotno onomu što je utvrdio Opći sud, iz pritužbi koje su podnijeli Komisiji proizlazi da ekskluzivna prava dodijeljena društvu PP nisu bila dopuštena s obzirom na sektorske propise o univerzalnoj usluzi. Usto, u skladu s relevantnom sudskom praksom Opći je sud trebao zaključiti da je opravdano ispitati, među ostalim, sektorska pravila financiranja univerzalne usluge. U tom pogledu, podsjećaju na to da je pitanje ekskluzivnih prava funkcionalno vezano za dotičnu potporu dodijeljenu društvu PP:

124

Komisija i poljska vlada smatraju da je četvrti žalbeni razlog nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

125

U točki 167. pobijane presude Opći je sud ustvrdio da žalitelji nisu ponudili niti jedan argument kojim se može dokazati da prava dodijeljena društvu PP, kako se navode u uvodnim izjavama 51. do 56. sporne odluke, nisu obuhvaćena iznimkom koju izričito predviđa članak 8. Direktive o poštanskim uslugama i kojim se prema tome može ustanoviti pogreška koja se odnosi na navodnu povredu te direktive.

126

U tom pogledu, u okviru svojeg četvrtog žalbena razloga žalitelji u biti ističu da su ekskluzivna i posebna prava dodijeljena društvu PP bila navedena u spornoj odluci i da njihovo postojanje nije sporni element, što podrazumijeva da nije bilo potrebno isticati argumente kojima se može dokazati da ne pripadaju kategoriji prava obuhvaćenih navedenim člankom 8. Direktive o poštanskim uslugama.

127

Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da time žalitelji, bez pozivanja na bilo kakvo iskrivljavanje njihove argumentacije pred Općim sudom, ne navode povredu općih načela prava ni postupovnih pravila primjenjivih u području tereta i izvođenja dokaza.

128

S druge strane, ne može se prihvatiti argument prema kojem su prava dodijeljena društvu PP ekskluzivna i posebna prava podvrgnuta zabrani predviđenoj u članku 7. stavku 1. Direktive o poštanskim uslugama te prema tome nisu obuhvaćena iznimkom iz članka 8. te direktive.

129

Naime, prema prvoj rečenici članka 7. stavka 1. Direktive o poštanskim uslugama, države članice ne odobravaju niti održavaju na snazi ekskluzivna ili posebna prava za uspostavljanje i pružanje poštanskih usluga. U tom je pogledu članak 8. te direktive iznimka od odredaba članka 7. jer predviđa da potonje ne dovode u pitanje pravo država članica da organiziraju razmještaj poštanskih sandučića na javnim prometnicama, izdavanje poštanskih maraka i usluge preporučene dostave koje se koriste tijekom upravnih ili sudskih postupaka u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom.

130

Dakle, iz teksta odredbi članka 7. stavka 1. i članka 8. Direktive o poštanskim uslugama proizlazi da postojanje ekskluzivnih ili posebnih prava, koje je načelno obuhvaćeno zabranom iz navedenog članka 7. stavka 1., ne podrazumijeva nužno da takva prava ne mogu pripadati različitim kategorijama usluga iz članka 8. navedene direktive, koje ta zabrana ne ugrožava.

131

Slijedom toga, četvrti žalbeni razlog valja odbiti.

132

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, s obzirom na to da se ne može prihvatiti niti jedan žalbeni razlog, žalbe treba odbiti.

133

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

134

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

135

Budući da Inpost Paczkomaty i Inpost nisu uspjeli u postupku i da su Komisija i poljska vlada podnijele zahtjev da im se naloži snošenje troškova, tim društvima valja naložiti snošenje troškova koji se odnose na ove žalbe.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) proglašava i presuđuje: