–

za Land Nordrhein‑Westfalen, M. Kottmann i C. Mensching, Rechtsanwälte,

–

za njemačku vladu, J. Möller i D. Klebs, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, O. Serdula i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, H. Kranenborg, D. Nardi i K. Kaiser, a zatim H. Kranenborg, D. Nardi i F. Erlbacher, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 1. točaka (e) i (j) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravak SL 2018., L 127, str. 2.; u daljnjem tekstu: GDPR).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Landa Nordrhein‑Westfalen i D.-H. T.-a, u svojstvu stečajnog upravitelja društva J & S Service UG, povodom zahtjeva za dostavu poreznih podataka o tom društvu.

3

U uvodnim izjavama 2., 4., 14. i 73. GDPR‑a navedeno je:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Predmet i ciljevi”, predviđa:

„1.   Ovom se Uredbom utvrđuju pravila povezana sa zaštitom pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka i pravila povezana sa slobodnim kretanjem osobnih podataka.

2.   Ovom se Uredbom štite temeljna prava i slobode pojedinaca, a posebno njihovo pravo na zaštitu osobnih podataka.

3.   Slobodno kretanje osobnih podataka unutar Unije ne ograničava se ni zabranjuje iz razloga povezanih sa zaštitom pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka.”

5

Članak 4. navedene uredbe, naslovljen „Definicije” određuje u svojoj točki 1. da pojam „osobni podaci” znači „svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi (,ispitanik'); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca”.

6

Prema članku 15. stavku 1. iste uredbe, naslovljenom „Pravo ispitanika na pristup”, ispitanik ima pravo dobiti od voditelja obrade potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega te ako se takvi osobni podaci obrađuju, pristup navedenim osobnim podacima i određenim informacijama koje se u tom članku nabrajaju.

7

Člankom 23. GDPR‑a, naslovljenim „Ograničenja”, njegovim stavkom 1., određuje se:

„Na temelju prava Unije ili prava države članice kojem podliježu voditelj obrade podataka ili izvršitelj obrade zakonskom mjerom može se ograničiti opseg obveza i prava iz članaka od 12. do 22. i članka 34. te članka 5. ako te odredbe odgovaraju pravima i obvezama predviđenima u člancima od 12. do 22., ako se takvim ograničenjem poštuje bit temeljnih prava i sloboda te ono predstavlja nužnu i razmjernu mjeru u demokratskom društvu za zaštitu:

[…]

[…]

8

Abgabenordnung (Porezni zakonik, BGBl. I 2002., str. 3866.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Porezni zakonik), u članku 2.a naslovljenom „Područje primjene odredaba o obradi osobnih podataka” predviđa:

„[…]

3.   Odredbe ovog zakonika i poreznog zakonodavstva koje se odnose na obradu osobnih podataka ne primjenjuju se ako se primjenjuje pravo Europske unije, a osobito [GDPR], bilo izravno ili mutatis mutandis primjenom stavka 5. [ovog članka].

[…]

5.   Ako nije određeno drukčije, odredbe [GDPR‑a], ovog zakonika i poreznih zakona koje se odnose na obradu osobnih podataka fizičkih osoba analogno se primjenjuju na informacije koje se odnose na

čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi.”

9

Članak 32.b Poreznog zakonika, naslovljen „Obveza financijskog tijela da pruži informacije ako osobni podaci nisu dobiveni od ispitanika” propisuje:

„1.   Obveza financijskog tijela, u skladu s člankom 14. stavcima 1., 2. i 4. [GDPR‑a], da pruži informacije koje se odnose na ispitanika ne vrijedi u iznimnim situacijama iz članka 14. stavka 5. [GDPR‑a] i članka 31.c stavka 2. [ovog zakonika],

te se stoga odstupa od interesa ispitanika u pogledu pružanja informacija. Članak 32.a stavak 2. primjenjuje se analogno.

[…]”

10

U skladu s člankom 32.c navedenog zakonika, naslovljenim „Pravo ispitanika na pristup”:

„1.   Pravo ispitanika na dobivanje informacija od financijskog tijela u skladu s člankom 15. [GDPR‑a] ne vrijedi u slučaju

[…]”

11

Članak 32.e istog zakonika, naslovljen „Odnos prema drugim pravima na pristup i dobivanje informacija”, određuje:

„Ako ispitanik ili treća strana ima pravo na pristup informacijama financijskog tijela u skladu s [Gesetz zur Regelung des Zugangs zu Informationen des Bundes (Zakon o pristupu državnim informacijama)] od 5. rujna 2005. (BGBl. 2005. I, str. 2722.), u primjenjivoj verziji, ili u skladu s odgovarajućim zakonodavstvom saveznih zemalja, po analogiji se primjenjuju članci 12. do 15. [GDPR‑a] u vezi s člancima 32.a do 32.d [ovog zakonika]. Dodatni zahtjevi za informiranje o poreznim podacima u tom su pogledu isključeni. Članak 30. stavak 4. točka 2. [ovog zakonika] u tom se pogledu ne primjenjuje.”

12

U skladu s člankom 129. stavkom 1. Insolvenzordnunga (Stečajni zakon) od 5. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 2866.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku:

„,Insolvenzverwalter’ [stečajni upravitelj] može pobijati, pod uvjetima iz članaka 130. do 146., pravne radnje na štetu vjerovnikâ koje su izvršene prije pokretanja stečajnog postupka.”

13

Gesetz über die Freiheit des Zugangs zu Informationen für das Land Nordrhein‑Westfalen (Zakon savezne zemlje Sjeverne Rajne Vestfalije o slobodi informiranja) od 27. studenoga 2001., u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi informiranja), u članku 2., naslovljenom „Područje primjene”, predviđa:

„1.   Ovaj se zakon primjenjuje na upravnu djelatnost javnih tijela […]. Za potrebe ovog zakona, javno tijelo je tijelo koje izvršava javnoupravne zadaće.

[…]”

14

U skladu s člankom 4. Zakona o slobodi informiranja, naslovljenim „Pravo na informiranje”:

„1.   Svaka fizička osoba, u skladu s ovim zakonom, može zahtijevati pristup informacijama koje su u posjedu tijelâ iz članka 2.

2.   Odredbama ovog zakona nadređene su sve posebne pravne odredbe o pristupu upravnim informacijama, pružanju informacija ili odobravanju pristupa spisu. Dužnost čuvanja tajne ne primjenjuje se u okviru ovog zakona.”

15

D.-H. T., u svojstvu stečajnog upravitelja J & S Servicea, društva osnovanog u skladu s njemačkim pravom, zatražio je od porezne uprave, na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o slobodi informiranja, porezne podatke o tom društvu kako bi mogao ispitati svrsishodnost podnošenja tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika u okviru stečajnog postupka.

16

Ti su se podaci odnosili na mjere ovrhe koje su se mogle provesti nad društvom J & S Service, a koje su već bile izvršene i u vezi s kojima su isplate primljene, kao i na datum na koji je porezna uprava saznala za stečaj tog društva. D.-H. T. je zatražio i dostavu izvadaka bankovnih računa društva u pogledu svih poreza i pristojbi koje je porezna uprava zaračunavala za porezna razdoblja od ožujka 2014. do lipnja 2015.

17

Budući da je porezna uprava odbila taj zahtjev, D.-H. T. je pokrenuo postupak pred nadležnim Verwaltungsgerichtom (Upravni sud, Njemačka), koji je u bitnome prihvatio njegovu tužbu.

18

Nadležni Oberverwaltungsgericht (Visoki upravni sud, Njemačka) odbio je žalbu koju je Land Nordrhein‑Westfalen podnio protiv prvostupanjske presude. Taj je sud, među ostalim, smatrao da pravo na pristup informacijama, koje se ostvaruje na temelju Zakona o slobodi informiranja, nije bilo odbijeno na temelju postojećih posebnih pravila o poreznim pitanjima i da mu se nije protivio nijedan razlog za isključenje.

19

Prema mišljenju navedenog suda, s obzirom na to da je u okviru stečajnog postupka ovlast raspolaganja poreznim informacijama bila prenesena na stečajnog upravitelja, taj je prijenos također obuhvaćao poslovne tajne i porezne informacije u mjeri u kojoj je to potrebno za dobro upravljanje imovinom insolventnog dužnika. Stoga, iako su zatražene informacije bile obuhvaćene poreznom tajnom, D.-H. T. je kao stečajni upravitelj imao pravo od J & S Servicea zatražiti sve informacije povezane sa stečajnim postupkom. Obveza sudjelovanja insolventnog dužnika također je obuhvaćala obvezu oslobođenja porezne uprave od porezne tajne.

20

Land Nordrhein‑Westfalen je pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud, Njemačka) uložila reviziju protiv odluke nadležnog Oberverwaltungsgerichta (Visoki upravni sud).

21

Taj sud najprije napominje da se GDPR u ovom slučaju ne primjenjuje izravno jer se glavni postupak ne odnosi na osobne podatke koji se odnose na fizičku osobu u smislu članka 1. stavka 1. i članka 4. točke 1. te uredbe ni na pravo ispitanika na pristup u smislu članka 15. navedene uredbe. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, pravo na pristup predviđeno potonjim člankom je pravo osobe na koju se odnosi obrada osobnih podataka koje ne ulazi u stečajnu masu i stoga ne ulazi u ovlasti upravljanja i raspolaganja prenesene stečajnom upravitelju.

22

Međutim, navedeni sud podsjeća da se Sud, kako bi zajamčio ujednačeno tumačenje prava Unije, već proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe tog prava u potpuno unutarnjim situacijama u kojima su te odredbe u nacionalnom pravu postale izravno i bezuvjetno primjenjive.

23

Taj je uvjet u ovom slučaju ispunjen jer članak 2.a stavak 5. Poreznog zakonika u pogledu obrade osobnih podataka pravnih osoba upućuje na odredbe GDPR‑a.

24

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita može li porezna uprava ograničiti pristup poreznim podacima poreznog obveznika na temelju članka 23. stavka 1. točke (j) GDPR‑a, na koji izričito upućuje članak 32.c stavak 1. točka 2. Poreznog zakonika.

25

U slučaju da se smatra da se porezna uprava može pozvati na članak 23. stavak 1. točku (j) GDPR‑a, sud koji je uputio zahtjev želio bi znati obuhvaća li pojam „ostvarivanja potraživanja u građanskim sporovima” iz te odredbe i obranu od građanskopravnih zahtjeva.

26

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da u nacionalnom pravu članak 32.c stavak 1. točka (2) Poreznog zakonika izričito uključuje obranu od građanskopravnih zahtjeva kako bi se ispitaniku ograničilo pravo na pristup. Cilj je te odredbe osigurati da se prema poreznoj upravi ne postupa različito u odnosu na druge vjerovnike ili dužnike. Stoga bi obveze otkrivanja podataka koje ima trebale biti uređene samo građanskim pravom i uvjetovane time da je pravo na pobijanje pravnih radnji meritorno utvrđeno i da nadalje samo treba odrediti prirodu i opseg tog prava.

27

Naposljetku se sud koji je uputio zahtjev pita može li se nacionalna odredba – kojom se ograničava pravo na pristup dodijeljeno člankom 15. GDPR‑a kako bi se protivilo tužbama radi pobijanja pravnih radnji koje se protiv porezne uprave mogu podnijeti u okviru stečajnog postupka – temeljiti na članku 23. stavku 1. točki (e) te uredbe.

28

U tom pogledu taj sud ističe da je cilj članka 32.c stavka 1. točke 2. Poreznog zakonika da se prema poreznoj upravi postupa na isti način kao prema drugim vjerovnicima i dužnicima kada je riječ o građanskopravnim tražbinama te da se potiče redovito oporezivanje u skladu sa zakonom i stoga zaštita poreznih prihoda. Ti ciljevi mogu biti važni ciljevi od općeg javnog interesa u području proračuna i oporezivanja u smislu članka 23. stavka 1. točke (e) GDPR‑a.

29

Međutim, prema mišljenju navedenog suda, člankom 32.c stavkom 1. točkom 2. Poreznog zakonika nacionalni zakonodavac više se poziva na ograničenje iz članka 23. stavka 1. točke (j) GDPR‑a. Naime, zatraženi porezni podaci nisu od interesa za sama porezna potraživanja, nego za platne transakcije kojima se bavi stečajno pravo, kao radnje koje se, eventualno, mogu opozvati na temelju Stečajnog zakona od 5. listopada 1994., u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku.

30

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presude od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 34 i 35. i od 14. veljače 2019., Milivojević, C‑630/17, EU:C:2019:123, t. 47. i navedena sudska praksa).

32

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud mora ispitati i okolnosti u kojima mu je nacionalni sud uputio predmet, kako bi provjerio je li nadležan za odlučivanje (presuda od 16. lipnja 2016., Rodríguez Sánchez, C‑351/14, EU:C:2016:447, t. 55. i navedena sudska praksa).

33

U tom smislu valja podsjetiti na to da se Sud u više navrata proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima su djela o kojima je riječ u glavnom postupku izvan njegova područja primjene te su stoga u isključivoj nadležnosti država članica, ali u kojima su spomenute odredbe prava Unije nacionalnim pravom učinjene primjenjivima, zbog upućivanja potonjeg na njihov sadržaj (presuda od 12. srpnja 2012., SC Volksbank România, C‑602/10, EU:C:2012:443, t. 86. i navedena sudska praksa).

34

Takva nadležnost opravdana je očitim interesom pravnog poretka Unije da se, radi izbjegavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 37., i od 12. prosinca 2019., G. S. i V. G. (Prijetnja javnom poretku), C‑381/18 i C‑382/18, EU:C:2019:1072, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

35

Ipak, nadležnost Suda ograničena je samo na ispitivanje odredaba prava Unije. On u svojem odgovoru nacionalnom sudu ne može uzeti u obzir opću strukturu odredbi nacionalnog prava koje, uz to što se odnose na pravo Unije, određuju opseg tog upućivanja. Uzimanje u obzir granica koje je nacionalni zakonodavac mogao postaviti primjeni prava Unije na potpuno unutarnje situacije, na koje se primjenjuje samo posredstvom nacionalnog zakonodavstva, potpada pod nacionalno pravo i, slijedom toga, u isključivoj je nadležnosti sudova države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 42.).

36

U ovom slučaju iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da se, na temelju upućivanja iz članka 2.a stavka 5. točke 2. Poreznog zakonika, odredbe GDPR‑a o obradi osobnih podataka fizičkih osoba mutatis mutandis primjenjuju na pravne osobe.

37

Konkretno, člankom 32.b tog zakonika predviđa se da porezna uprava nije dužna pružiti informacije kada osobni podaci nisu prikupljeni od osobe čiji se podaci obrađuju, ako te informacije mogu ugroziti pravilno izvršavanje zadaća koje su u njezinoj nadležnosti ili nadležnosti drugih javnih tijela u smislu članka 23. stavka 1. točaka (d) do (h) GDPR‑a.

38

U skladu s člankom 32.c stavkom 1. točkom 2. navedenog zakonika, ispitanik ne može protiv porezne uprave istaknuti pravo na pristup na temelju članka 15. GDPR‑a ako pružanje zatražene informacije može utjecati na pozivanje na, ostvarivanje ili obranu prava te uprave koja proizlaze iz građanskog prava ili na obranu navedene uprave od građanskopravnih zahtjeva u smislu članka 23. stavka 1. točke (j) te uredbe koji su protiv nje istaknuti.

39

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da odredbe Poreznog zakonika o kojem je riječ u glavnom postupku upućuju na članak 23. GDPR‑a kako bi se ograničila obveza porezne uprave da pruži informacije kao i pravo ispitanika na pristup toj upravi s ciljem ispravljanja nepovoljnog položaja u kojem bi se ta uprava nalazila u odnosu na vjerovnike privatnog prava u okviru stečajnih postupaka i time pridonošenja zaštiti poreznih prihoda.

40

U glavnom postupku, osoba na koju se odnose zatražene informacije pravna je osoba, odnosno trgovačko društvo u stečaju.

41

Međutim, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. GDPR‑a, tom se uredbom utvrđuju pravila o zaštiti osobnih podataka fizičkih osoba i ona ne obuhvaća podatke koji se odnose na pravne osobe.

42

Članak 23. te uredbe, čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev, uređuje situacije u kojima se pravom Unije ili pravom države članice kojem podliježe voditelj obrade ili izvršitelj obrade može ograničiti doseg prava dodijeljenih ispitanicima, koji su definirani kao fizičke osobe čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, i odgovarajućih obveza nametnutih voditeljima obrade.

43

U ovom se slučaju prethodna pitanja odnose na tumačenje članka 23. stavka 1. GDPR‑a u situaciji u kojoj su te odredbe učinjene primjenjivima na pravne osobe kako bi se ograničile obveze javnih tijela da pružaju informacije koje imaju na temelju Zakona o slobodi informiranja.

44

Međutim, odredbama Poreznog zakonika o kojima je riječ u glavnom postupku ne propisuje se samo primjenjivost odredbi GDPR‑a izvan područja primjene te uredbe, nego se i mijenja njihov predmet i doseg.

45

Naime, iako je točno da su odredbe Zakonika o porezima o kojima je riječ u glavnom postupku gotovo doslovno reproducirane određene odredbe GDPR‑a, svrha i kontekst u kojem je potonja uredba donesena bitno se razlikuju od svrhe i konteksta nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku jer se tom uredbom nastoji osobito osigurati poštovanje temeljnih prava priznatih fizičkim osobama i, istodobno, odvagivati ta prava s potrebom očuvanja drugih legitimnih interesa u demokratskom društvu.

46

U tom pogledu valja primijetiti, kao prvo, da se pojam informacija koje se odnose na pravne osobe bitno razlikuje od pojma osobnih podataka fizičkih osoba kako ga definira pravo Unije. Pravo svake fizičke osobe na zaštitu osobnih podataka koji se na nju odnose temeljno je pravo zajamčeno člankom 8. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima. Posljedično, ograničenja takvog prava moraju biti predviđena zakonom, poštovati bit temeljnih prava i sloboda te biti nužna i proporcionalna mjera u demokratskom društvu kako bi se osigurali određeni javni i privatni interesi, kao što je navedeno u članku 23. stavku 1. GDPR‑a. Nasuprot tomu, informacije o pravnim osobama ne uživaju usporedivu zaštitu u pravu Unije.

47

Stoga se njemačko pravo u stvarnosti ne odnosi na zaštitu osobnih podataka fizičkih osoba, koja je u pravu Unije uređena GDPR‑om, nego na nacionalnom pravu svojstven pojam zaštite osobnih podataka pravnih osoba. U tim se okolnostima prethodna pitanja zapravo ne odnose na tumačenje odredbe prava Unije koja je postala primjenjiva, izvan njezina područja primjene, odredbom nacionalnog prava, nego na pojam nacionalnog prava koji ne postoji u pravu Unije.

48

Kao drugo, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 86. i 88. svojeg mišljenja, članak 23. stavak 1. GDPR‑a ima za cilj osigurati odgovarajuću ravnotežu između poštovanja temeljnih prava fizičkih osoba čiji se podaci obrađuju i potrebe za zaštitom drugih legitimnih interesa u demokratskom društvu. Tumačenje ograničenja koje on predviđa zahtijeva, prema tome, odvagivanje temeljnih prava priznatih fizičkim osobama s interesima koji se tim ograničenjima nastoje očuvati.

49

Slijedom toga, članak 23. GDPR‑a ne može se tumačiti zanemarujući činjenicu da se njime posebno nastoje zajamčiti temeljna prava fizičkih osoba.

50

Stoga se odredbe navedene uredbe ne mogu tumačiti na isti način kad je riječ o fizičkim osobama i pravnim osobama čije pravo na zaštitu podataka nije definirano GDPR‑om. Ne može se, dakle, zaključiti, suprotno onomu što smatra sud koji je uputio zahtjev, da u ovom slučaju postoji očit interes da Sud tumači te odredbe kako bi se osigurala ujednačenost njihova tumačenja.

51

U tim okolnostima nije moguće smatrati da su odredbe prava Unije koje su predmet tumačenja Suda postale kao takve primjenjive na temelju nacionalnog prava, makar i izvan područja primjene te uredbe (vidjeti analogijom presudu od 28. ožujka 1995., Kleinwort Benson, C‑346/93, EU:C:1995:85, t. 19.).

52

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da Sud nije nadležan za davanje odgovora na pitanja koja je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud).

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Sud nije nadležan za davanje odgovora na pitanja koja je Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) uputio odlukom od 4. srpnja 2019.