1

Svojom žalbom društva Alcogroup SA i Alcodis SA zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 10. travnja 2018., Alcogroup i Alcodis/Komisija (T‑274/15, neobjavljena, EU:T:2018:179; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud kao nedopuštenu odbio njihovu tužbu za poništenje, s jedne strane, Odluke Komisije C(2015) 1769 final od 12. ožujka 2015., upućene društvu Alcogroup kao i svim društvima koja ono izravno ili neizravno kontrolira, uključujući društvo Alcodis, o postupku primjene članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (AT.40244 – Bioetanol) (u daljnjem tekstu: druga odluka o pretrazi), i, s druge strane, Komisijina dopisa od 8. svibnja 2015., upućenog društvu Alcogroup u okviru istraga AT.40244 – Bioethanol i AT.40054 – Oil and Biofuel Markets (u daljnjem tekstu: dopis od 8. svibnja 2015.).

2

Članak 20. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), naslovljen „Ovlasti Komisije u provođenju pretraga” u svojim stavcima 1. i 4. određuje:

„1.   Kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

[…]

4.   Poduzetnici i udruženja poduzetnika obvezuju se dopustiti provođenje pretraga koje je odlukom naredila Komisija. U odluci se navodi predmet i svrha pretrage, određuje datum početka pretrage i navode kazne propisane člankom 23. i 24., te pravo na postupak preispitivanja od strane Suda. […]”

3

Okolnosti spora Opći je sud izložio u točkama 1. do 27. pobijane presude kako slijedi.

4

Sadržaj relevantnog dijela dopisa od 8. svibnja 2015. bio je sljedeći:

„Što se tiče Komisijinih postupaka u okviru spisa AT.40244 – Bioethanol, podsjećam Vas da nigdje ne navodite da je Komisija u posjedu dokumenata obuhvaćenih tajnom komunikacije odvjetnika i klijenta. Vaši se zahtjevi ograničavaju na činjenicu da su inspektori „označili” („tagged”) dokumente obuhvaćene povjerljivošću i da su iste mogli pročitati.

Međutim, moji su Vam djelatnici tijekom pretrage objasnili, isto kao i Vašem klijentu i trećoj osobi koju ste odabrali (gospodin Coene) postupak prikupljanja informacija od strane Komisijinih inspektora, kao i funkcioniranje softwarea za pretragu koji Komisija koristi. Tako Vam je objašnjeno da činjenica označavanja dokumenta (kao što je, na primjer, prilog) nužno ne znači da su inspektori pročitali sve dokumente koji se odnose na taj dokument (kao što je poruka elektroničke pošte koja sadržava brojne priloge koji su možda obuhvaćeni profesionalnom tajnom […]). Stoga su Vaši navodi prema kojima su inspektori namjerno odabrali i analizirali dokumente obuhvaćene profesionalnom tajnom, apsolutno neosnovani.”

5

Tužitelji su svojom tužbom od Općeg suda zahtijevali da poništi drugu odluku o pretrazi i dopis od 8. svibnja 2015. U potporu toj tužbi oni su naveli jedan tužbeni razlog, podijeljen u dva dijela.

6

Prvi se dio temeljio na povredi tužiteljeva prava na pošteno suđenje, koje je zaštićeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenog 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i, osobito, na povredi prava obrane, načela dobre uprave i proporcionalnosti kao i dužnosti provođenja nepristrane istrage.

7

Drugi se dio temeljio na povredi prava na nepovredivost doma, predviđenog člankom 7. Povelje i člankom 8. EKLJP‑a.

8

Opći je sud smatrao da je ta tužba nedopuštena.

9

Opći je sud prvo u točkama 57. do 65. pobijane presude odbio dva argumenta tužitelja kojima je cilj bio utvrditi dopuštenost tužbe u pogledu druge odluke o pretrazi.

10

U tu je svrhu Opći sud, s jedne strane, u točkama 61. do 63. pobijane presude podsjetio da se, sukladno sudskoj praksi, zakonitost akta treba ocjenjivati s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali kada je akt donesen, i da, stoga, u ovom slučaju, prigovori istaknuti u vezi s odvijanjem pretrage koja je određena drugom odlukom o pretrazi nemaju utjecaja na zahtjev za poništenje te odluke, što je potvrđeno i presudom od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija (C‑583/13 P, EU:C:2015:404). Naime, iz te presude proizlazi da nepravilni tijek pretrage može dovesti u pitanje samo valjanost kasnijih odluka o pretrazi donesenih na osnovi podataka nezakonito prikupljenih tijekom prethodne pretrage.

11

S druge strane, Opći je sud odbio argument tužitelja kojim se željelo proglasiti nezakonitom drugu odluku o pretrazi iz razloga što u njoj nisu bile predviđene mjere predostrožnosti kako bi se izbjeglo da Komisija sazna za dokumente sačinjene radi osiguravanja njihove obrane u okviru prve istrage (u daljnjem tekstu: mjere predostrožnosti). No, takve su mjere bile nužne zbog opasnosti da istražitelji u okviru druge pretrage pronađu dokumente obrane povezane s prvom istragom, čiji je predmet bio blisko povezan s predmetom druge istrage. U tom je pogledu Opći sud u točki 64. pobijane presude istaknuo da povrede prava obrane koje ističu tužitelji ne proizlaze izravno iz nepostojanja mjera predostrožnosti, već iz odvijanja pretrage, koje nema utjecaja na zahtjev za poništenje druge odluke o pretrazi. U svakom slučaju, prema mišljenju Općeg suda, Komisiji su tijekom svake pretrage određene granice, tako da u svakom slučaju mora biti osigurano poštovanje prava koje navode tužitelji, a da nije potrebno u tu svrhu donijeti mjere predostrožnosti. Usto, tužitelji nisu identificirali niti jednu konkretnu odredbu kojom se utvrđuje pravna obveza za Komisiju da u odluku o pretrazi uvrsti posebne mjere predostrožnosti koje se odnose na zaštitu dokumenata obuhvaćenih tajnom komunikacije odvjetnika i klijenta koja se odnosi na drugu istragu. Opći sud je u točki 65. pobijane presude zaključio da druga odluka o pretrazi nije proizvela pravne učinke koje su isticali tužitelji u okviru svoje tužbe, i da, posljedično, zahtjev u pogledu nje nije dopušten.

12

Kao drugo, Opći je sud analizirao dopuštenost tužbe u dijelu u kojem se odnosila na poništenje dopisa od 8. svibnja 2015.

13

U tu svrhu Opći je sud najprije u točkama 79. do 82. pobijane presude smatrao da taj dopis valja analizirati kao odbijanje definitivne obustave istražnih akata u pogledu tužitelja i da je taj dopis, sam po sebi, imao narav preliminarnog akta. Osobito se pozivajući na presudu od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija (60/81, EU:C:1981:264), Opći je sud stoga zaključio da je tužba nedopuštena jer se odnosila na odbijanje prekida istraga u tijeku koje su navedene u tom dopisu.

14

Potom je Opći sud odbio argument tužitelja prema kojem je dopis od 8. svibnja 2015. akt koji se može pobijati, iz razloga što je on formalna odluka kojom se okončava odvojeni posebni postupak, koji se odnosi na zaštitu dokumenata pokrivenih tajnom komunikacije odvjetnika i klijenta i stoga izravno i nepovratno utječe na njihov pravni položaj. U tom je pogledu Opći sud u točkama 87. do 89. pobijane presude utvrdio da taj dopis ne predstavlja takvu formalnu odluku, čak ni prešutnu, o odbijanju zahtjeva za zaštitu povjerljivosti, s obzirom na to da se Komisija u tom dopisu nije očitovala o pitanju jesu li predmetni dokumenti obuhvaćeni profesionalnom tajnom ili to nije slučaj. Najviše što se može reći je da je dopis od 8. svibnja 2015. potvrdio tužiteljima da Komisija nije pročitala dokumente i da, stoga, nije bilo povrede prava Unije. Osim toga, Opći je sud podsjetio da Komisija nije fizički zaplijenila te dokumente, i da ih nije uložila u svoj spis, osim jednog dokumenta koji je – iako ga je fizički zaplijenila i zapečatila – kasnije vraćen tužiteljima.

15

Naposljetku, Opći je sud u točkama 91. i 92. pobijane presude podsjetio, s jedne strane, da, u načelu, sudska kontrola uvjeta u kojima je pretraga provedena spada, u slučaju potrebe, u okvir tužbe za poništenje protiv konačne odluke Komisije donesene u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a. Osim toga, time se jamči postojanje učinkovitog pravnog sredstva u pogledu mjera pretrage od strane tijela za tržišno natjecanje, u skladu sa zahtjevima Europskog suda za ljudska prava. S druge strane, u situaciji kao što je predmetna, vodeći računa o okončanju druge istrage, i bez utjecaja na mogućnost podnošenja, u slučaju potrebe, tužbe za poništenje protiv eventualne konačne odluke donesene u okviru prve istrage, ako su tužitelji smatrali da su akti kojima je Komisija saznala za dokumente obuhvaćene tajnom nezakoniti, i da su im uzrokovali štetu koja može dovesti do odgovornosti Unije, oni su mogli podnijeti tužbu za naknadu izvanugovorne štete. Ta je mogućnost postojala i u slučaju da pretraga nije dovela do konačne odluke koja može biti predmetom tužbe za poništenje. Takva tužba za naknadu štete ne bi potpadala pod sustav kontrole valjanosti akata Unije koji imaju obvezatne pravne učinke koji mogu utjecati na interese tužitelja, već bi se mogla podnijeti kada je stranka pretrpjela štetu zbog nezakonitog postupanja institucije.

16

Žalitelji svojom žalbom od Suda zahtijevaju da ukine pobijanu presudu, proglasi njihovu tužbu za poništenje dopuštenom, vrati predmet Općem sudu radi donošenja meritorne odluke i naloži Komisiji snošenje troškova.

17

Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i da žaliteljima naloži snošenje troškova.

18

U skladu s člankom 62. Poslovnika Suda stranke su 21. siječnja 2019. pozvane da dostave svoja očitovanja o tome imaju li žalitelji još uvijek pravni interes za podnošenje žalbe. Od njih se osobito tražio odgovor na pitanje koju korist bi mogli imati od eventualnog ukidanja pobijane presude, imajući u vidu odluku Komisije od 7. travnja 2017. o okončanju druge istrage.

19

Stranke su na to pitanje odgovorile aktima koji su podneseni tajništvu Suda 20. veljače 2019.

20

U odgovoru na pitanje upućeno strankama od strane Suda, žalitelji su naveli da ukidanje pobijane presude kao i poništenje druge odluke o pretrazi i dopisa od 8. svibnja 2015. koji bi mogli uslijediti, može dovesti do prestanka svakog progona u prvoj istrazi, učiniti nezakonitim usvajanje svakog akta istrage ili pretrage Komisije kako u prvoj tako i u drugoj istrazi, i omogućiti im potraživanje pretrpljene štete.

21

Naime, s jedne strane, ugrožavanje prava obrane zbog konzultacije od strane Komisije dokumenata koji se odnose na prvu istragu, koja je omogućena nepostojanjem mjera predostrožnosti u drugoj odluci o pretrazi, faktički onemogućava organizaciju obrane tužitelja u toj istoj istrazi. Usto, utvrđenje nezakonitosti i poništenje druge odluke o pretrazi, zato što je omogućila Komisiji upoznavanje s navedenim dokumentima, treba dovesti do poništenja dopisa od 8. svibnja 2015., jer je Komisija, s obzirom na to da prvi istražni postupak više nije moguće nepristrano nastaviti, isti morala definitivno okončati. Osim toga, Komisija je odbijanjem u dopisu od 8. svibnja 2015. priznavanja povjerljivog karaktera dokumenata obrane izrađenih u okviru prve istrage, oduzela žaliteljima pravo da se u okviru te istrage brane u potpunosti. S druge strane, administrativno okončanje druge istrage ne sprječava njezino eventualno ponovno otvaranje.

22

Nasuprot tomu Komisija smatra da je žalba – zbog administrativnog okončanja druge istrage – postala bespredmetna, jer se odnosi na dio pobijane presude koji se odnosi na tu istragu.

23

Konkretnije, to je okončanje omogućilo žaliteljima da postignu rezultat koji su tražili svojom tužbom, u dijelu u kojem se njome zahtijevalo poništenje druge odluke o pretrazi kao i dopisa od 8. svibnja 2015., barem u pogledu odbijanja Komisije da prekine drugu istragu. Naime, iako je ta istraga samo administrativno okončana, s obzirom na to da nije pokrenut nikakav formalni postupak, to okončanje ima gotovo konačan karakter. U tom pogledu Komisija pojašnjava da ne postoji nikakva mogućnost ponovnog otvaranja istrage osim u slučaju da sazna za značajne nove okolnosti. Osim toga, takvo ponovno otvaranje bilo bi podvrgnuto određenim uvjetima, osobito u pogledu obrazloženja, te bi vjerojatno dovelo do nove istrage, u okviru koje Komisija ne bi mogla koristiti dokumente ispitane tijekom druge okončane istrage.

24

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da tužiteljev pravni interes s obzirom na predmet tužbe, mora postojati u stadiju njezina podnošenja; u suprotnome ta je tužba nedopuštena. Taj predmet spora kao i pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presuda od 6. rujna 2018., Bank Mellat/Vijeće, C‑430/16 P, EU:C:2018:668, t. 50. i navedena sudska praksa).

25

U ovom slučaju, kako priznaje i sama Komisija, administrativno okončanje druge istrage, do kojeg je došlo tijekom postupka pred Općim sudom, nema konačni karakter, jer se tu istragu može ponovno otvoriti u slučaju da Komisija sazna za značajne nove okolnosti.

26

No, jednostavna pravna mogućnost ponovnog otvaranja navedenog postupka dostaje za utvrđenje pravnog interesa tužitelja. Naime, ukidanje pobijane presude i eventualno poništenje druge odluke o pretrazi kao i dopisa od 8. svibnja 2015. od strane Općeg suda do kojeg bi moglo doći, u najmanju ruku bi za posljedicu imalo lišavanje navodno nezakonitih istražnih akata koje je poduzela Komisija u okviru druge istrage pravne osnove, te bi, na taj način, postojala obveza, u slučaju potrebe, pokretanja nove istrage u okviru koje se ne bi mogli koristiti navodno tajni dokumenti pregledani tijekom prethodne istrage (vidjeti, u tom smislu, presude od 22. listopada 2002., Roquette Frères, C‑94/00, EU:C:2002:603, t. 49., kao i od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 45.).

27

Stoga tužitelji i nadalje imaju pravni interes u odnosu na pobijanu presudu, te je njihova žalba dopuštena.

28

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji ističu niz pogrešaka koje se tiču prava kao i povredu obveze obrazlaganja koje je počinio Opći sud prilikom ocjene dopuštenosti tužbe koja mu je podnesena. Ovaj žalbeni razlog sastoji se od dva dijela.

29

Prvi dio prvog žalbenog razloga, u čiju potporu žalitelji navode četiri argumenta, odnosi se na ocjenu Općeg suda dopuštenosti tužbe, u dijelu u kojem se njome zahtijevalo poništenje druge odluke o pretrazi.

30

U okviru prvog navedenog argumenta, žalitelji polaze od pretpostavke prema kojoj, u slučaju da je druga odluka o pretrazi bila valjano obrazložena, to jest da je predviđala mjere predostrožnosti, inspektori ne bi smatrali da im je dozvoljeno pregledavanje dokumenata koje žalitelji smatraju tajnima.

31

U tom pogledu žalitelji ističu, kao prvo, da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja koju je imao, jer nije odgovorio na argumente prema kojima propuštanje, u drugoj odluci o pretrazi, određivanja mjera predostrožnosti, predstavlja i povredu obveze obrazlaganja, članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, članka 47. Povelje i članka 6. EKLJP‑a. Kao drugo, Opći je sud u točki 64. pobijane presude iskrivio zahtjev žalitelja, smatrajući da oni nisu naveli niti jednu konkretnu odredbu kojom se utvrđuje navodna obveza uključivanja u drugu odluku o pretrazi mjera predostrožnosti, iako su oni u tu svrhu naveli navedene odredbe. Kao treće, Opći je sud pogrešno smatrao da su žalitelji istaknuli prvi argument, prema kojem je nezakonit tijek pretrage takve naravi da dovodi u pitanje valjanost odluke na temelju koje je provođena takva pretraga. U stvarnosti oni su načine provedbe druge odluke o pretrazi spominjali samo radi potpunosti i s ciljem da pojasne analizu koja se odnosila na zakonitost same odluke u smislu presude od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija (C‑583/13 P, EU:C:2015:404).

32

Svojim drugim argumentom žalitelji ističu da je Opći sud, utvrđujući u točki 64. pobijane presude da navodne povrede prava obrane ne proizlaze izravno iz nepostojanja mjera predostrožnosti, već iz odvijanja pretrage, i da su u svakom slučaju prilikom svake pretrage Komisiji određene granice, pogrešno proveo meritornu ocjenu tužbe u okviru ispitivanja njezine dopuštenosti.

33

Svojim trećim argumentom žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 62., 64. i 65. pobijane presude smatrao da nepostojanje obrazloženja, koje se sastojalo u nepostojanju mjera predostrožnosti u drugoj odluci o pretrazi, nije imalo utjecaja na zahtjeve za poništenje, da navodne povrede ne proizlaze izravno iz tog nepostojanja mjera predostrožnosti i da druga odluka o pretrazi nije proizvela pravne učinke koje su naveli.

34

U stvarnosti, prema mišljenju tužitelja, prva i druga pretraga bile su usko povezane svojim predmetima, tako da se – tijekom donošenja druge odluke o pretrazi – Komisija suočila s povećanim objektivnim rizikom kršenja prava na obranu tijekom odvijanja pretrage. U tim okolnostima Komisija je trebala uzeti taj rizik u obzir, osobito propisujući mjere predostrožnosti, kako bi ograničila ovlasti inspektora. Stoga je nepostojanje tih mjera bilo izvorom iznesenih nepravilnosti koje su počinili inspektori.

35

Osim toga, žalitelji predbacuju Općem sudu da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, s jedne strane, zato što nije iznio niti jedan razlog koji može opravdati nepostojanje izravne uzročne veze između nepostojanja obrazloženja i povrede prava obrane, i, s druge strane, zato što nije odgovorio na njihov argument koji se temelji na vezi koja postoji između dviju pretraga, koja je opravdavala potrebu za posebnim obrazloženjem od strane Komisije.

36

U okviru četvrtog navedenog argumenta, žalitelji ističu da je Opći sud u točki 64. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je poštovanje prava obrane u svakom slučaju osigurano granicama nametnutim Komisiji prilikom svake pretrage. U stvarnosti, postojanje tih granica ne oslobađa Komisiju obveze obrazlaganja svojih odluka. Usto, ograničavajući se na apstraktno spominjanje tih granica, Opći je sud pogrešno propustio izvršiti nadzor nad poštovanjem prava obrane od strane Komisije.

37

Komisija osporava tu argumentaciju.

38

Prvim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga i četirima argumentima navedenima njemu u potporu, koje valja ispitati zajedno, žalitelji u biti navode da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava i da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, kao i prava obrane, jer je smatrao da je nedopušten tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju obrazloženja druge odluke o pretrazi, iz razloga što je ona morala sadržavati mjere predostrožnosti.

39

Navode da je Opći je sud osobito, kao prvo, propustio odgovoriti na tužbeni razlog koji se temeljio na nepostojanju obrazloženja druge odluke o pretrazi, iz razloga što ona nije sadržavala mjere predostrožnosti.

40

U tom pogledu valja istaknuti da ta argumentacija potječe iz miješanja ispitivanja koje je prvostupanjski sud obvezan provesti u okviru ocjene dopuštenosti tužbe za poništenje, i njezina meritornog ispitivanja.

41

Naime, Opći je sud ograničio svoju analizu tužbe na argumente tužitelja kojima se nastojala dokazati njezina dopuštenost. No, u toj je analizi Opći sud osobito provjerio jesu li argumenti na kojima se ta tužba temeljila mogli dovesti u pitanje zakonitost pobijanih akata.

42

Suprotno onomu što navode tužitelji, Opći se sud dakle ispravno suzdržao od ispitivanja utemeljenosti argumenata prema kojima nepostojanje mjera predostrožnosti u drugoj odluci o pretrazi predstavlja povredu obveze iz članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003, članka 47. Povelje i članka 6. EKLJP‑a.

43

Kada je, potom, riječ o argumentu tužitelja prema kojem je Opći sud pogrešno meritorno ocijenio tužbu, kada je u točki 64. pobijane presude smatrao da istaknute povrede prava obrane ne proizlaze izravno iz nepostojanja mjera predostrožnosti, već iz tijeka pretrage, taj argument proizlazi iz pogrešnog razumijevanja te točke.

44

Naime, u toj točki Opći sud nije ispitivao utemeljenost argumenata kojima se željelo utvrditi takve povrede, već se ograničio, u okviru svoje ocjene dopuštenosti tužbe, da smatra da u svakom slučaju ne postoji nikakva uzročna veza između tih povreda – čak i ako se uzme da su utvrđene – i zakonitosti druge odluke o pretrazi.

45

Međutim, kako je Opći sud ispravno utvrdio u točki 61. pobijane presude, zakonitost akta Unije mora se ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (presuda od 11. svibnja 2017., Švedska/Komisija, C‑562/14 P, EU:C:2017:356, t. 63. i navedena sudska praksa), tako da akti doneseni nakon donošenja odluke ne mogu utjecati na njezinu valjanost (presude od 8. studenoga 1983., IAZ International Belgium i dr./Komisija, 96/82 do 102/82, 104/82, 105/82, 108/82 i 110/82, EU:C:1983:310, t. 16., i od 17. listopada 1989., Dow Benelux/Komisija, 85/87, EU:C:1989:379, t. 49., kao i rješenje predsjednika Suda od 27. rujna 2004., Komisija/Akzo i Akcros, C‑7/04 P(R), EU:C:2004:566, t. 46.).

46

Stoga, a s obzirom na to da su povrede koje se ističu u ovom predmetu inspektori Komisije eventualno mogli počiniti tek prilikom druge pretrage, te, posljedično, nakon donošenja druge odluke o pretrazi, one nisu mogle ni u kojem slučaju dovesti do njezine nezakonitosti.

47

Žalitelji usto smatraju da je, u ovom predmetu, trebalo predvidjeti mjere predostrožnosti s obzirom na povećanu opasnost da se inspektori tijekom druge pretrage upoznaju s tajnim dokumentima koji su se odnosili na prvu pretragu, zbog sličnih predmeta istraga u okviru kojih su se te pretrage odvijale.

48

Međutim, treba istaknuti da se taj argument u osnovi temelji na pretpostavci prema kojoj je druga odluka o pretrazi morala predvidjeti posebne mjere predostrožnosti u pogledu zaštite povjerljivosti komunikacije odvjetnika i klijenta, u pogledu odvijanja pretrage, ako je prije nje postojala prva pretraga i ako su te dvije pretrage vođene u okviru istraga koje imaju slične predmete. Naime, u tim okolnostima, samo bi se takvim mjerama predostrožnosti osiguralo da inspektori Komisije ne dođu do zaključka da im navedena odluka omogućuje pregledavanje dokumenata pokrivenih tajnom komunikacije između odvjetnika i klijenta.

49

Međutim, takva je pretpostavka očito pogrešna.

50

Naime, pravo na zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegova klijenta je dio prava obrane koje treba poštovati od stadija prethodne istrage (vidjeti, u tom smislu, presude od 18. svibnja 1982., AM & S Europe/Komisija, 155/79, EU:C:1982:157, t. 18. do 23.; od 21. rujna 1989., Hoechst/Komisija, 46/87 i 227/88, EU:C:1989:337, t. 16., kao i od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 40. i 41.). U skladu s time su Komisija i njezini inspektori dužni poštovati to pravo bez obzira na doseg mandata koji je potonjima povjeren odlukom o pretrazi.

51

Stoga, suprotno navodima žalitelja, inspektori u svakom slučaju nisu smjeli iz nepostojanja u drugoj odluci o pretrazi konkretnih mjera predostrožnosti koje se odnose na navodno povjerljive dokumente sačinjene nakon prve pretrage zaključiti da su ovlašteni povrijediti povjerljivost tih dokumenata.

52

Naposljetku, što se tiče argumenata usmjerenih protiv razmatranja iz točke 64. pobijane presude, prema kojima su, u svakom slučaju, s jedne strane, Komisiji prilikom svake pretrage određene granice, tako da se poštovanje prava koje navode žalitelji mora osigurati u svakom slučaju, i da, s druge strane, žalitelji nisu utvrdili konkretnu odredbu kojom se za Komisiju utvrđuje pravna obveza da u drugu odluku o pretrazi uključi posebne mjere predostrožnosti, dovoljno je utvrditi da su ta razmatranja navedena radi potpunosti, i da, stoga, čak i ako se pretpostavi da su ti argumenti osnovani, oni ne mogu dovesti do ukidanja pobijane presude te ih, stoga, valja odbiti kao bespredmetne.

53

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ako je jedan od razloga koje je Opći sud iznio dovoljan za opravdavanje izreke njegove presude, nedostatci koje može sadržavati drugi razlog, koji je također iznesen u predmetnoj presudi, u svakom slučaju ne utječu na navedenu izreku pa je žalbeni razlog koji se poziva na te nedostatke bespredmetan i treba ga odbiti (vidjeti, osobito, presudu od 29. travnja 2004., Komisija/CAS Succhi di Frutta, C‑496/99 P, EU:C:2004:236, t. 68. i od 15. svibnja 2019., CJ/ECDC, C‑170/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:410, t. 56.).

54

Imajući navedena razmatranja u vidu, Opći je sud s pravom isključio mogućnost da argumenti žalitelja mogu dovesti u pitanje zakonitost druge odluke o pretrazi, te je u točki 65. pobijane presude smatrao tužbu nedopuštenom u dijelu u kojem je bila usmjerena na poništenje te odluke.

55

Stoga prvi dio prvog žalbenog razloga valja odbiti.

56

Drugi dio prvog žalbenog razloga, u čiju se potporu navode dva argumenta, odnosi se na ocjenu Općeg suda dopuštenosti tužbe, u dijelu u kojem se odnosila na poništenje dopisa od 8. svibnja 2015.

57

Svojim prvim argumentom žalitelji predbacuju Općem sudu da je iskrivio sadržaj tog dopisa. Naime, iako je, prema točki 80. pobijane presude, taj dopis bio samo pripremni akt s ciljem donošenja konačne odluke kojom se okončava istraga, on je u stvarnosti sadržavao konačno stajalište Komisije o nepostojanju tajnog karaktera predmetnih dokumenata. Stoga je taj dopis predstavljao odluku koja proizvodi obvezatne pravne učinke u odnosu na žalitelje. Usto, Opći je sud u točki 87. navedene presude iskrivio činjenice, smatrajući da se u tom dopisu Komisija „nije očitovala o tome jesu li navedeni dokumenti obuhvaćeni profesionalnom tajnom ili to nije slučaj, te je najviše što se može reći da je dopis od 8. svibnja 2015. samo potvrdio tužiteljima da Komisija nije pročitala dokumente”. U stvarnosti, iz navedenog dopisa jasno proizlazi da Komisija ne osporava da su označeni dokumenti pregledani.

58

Osim toga, dopis od 8. svibnja 2015. žaliteljima je navodno uzrokovao nepopravljivu štetu. Naime, s jedne strane, upoznavanje Komisije s predmetnim dokumentima zasigurno je moglo na neki način utjecati na prvu istragu, i, s druge strane, samo je prekid te istrage mogao omogućiti izbjegavanje navedene štete, s obzirom na to da je – u vrlo posebnom kontekstu ovog predmeta – upravo povreda prava obrane prilikom druge pretrage mogla ugroziti mogućnost djelotvorne obrane koju su žalitelji morali imati.

59

Svojim drugim argumentom žalitelji ističu da je Opći sud pogrešno u točkama 86. do 89. pobijane presude napravio razliku između ove situacije i situacije koja je dovela do presude od 17. rujna 2007., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (T‑125/03 i T‑253/03, EU:T:2007:287), te je smatrao da – ako ne postoji materijalni akt zapljene navodno povjerljivih dokumenata i njihova ulaganja u spis – Komisija nije donijela prešutnu odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu tajnosti komunikacije između odvjetnika i klijenta.

60

U stvarnosti, kako navode, kao prvo, razlika koja se temelji na zapljeni ili nepostojanju zapljene dokumenata je umjetna i ima za posljedicu omogućavanje Komisiji da – suzdržavajući se od kopiranja dokumenata obrane koje su njezini inspektori ipak pregledali – spriječi mogućnost pobijanja njezine odluke. Zatim, Opći je sud u točki 87. pobijane presude iskrivio činjenice kada je utvrdio da dopis od 8. svibnja 2015. potvrđuje da inspektori nisu pročitali dokumente obrane žalitelja. Međutim, Komisija je u svojoj obrani pred Općim sudom priznala da su njezini inspektori mogli pročitati dokumente obrane žalitelja za koje je smatrala da nisu zaštićeni profesionalnom tajnom, te je smatrala da su potonji mogli provesti sumarno ispitivanje dokumenata koji mogu biti zaštićeni. Naposljetku, navedeni dopis predstavlja prešutnu odluku kojom se okončava odvojeni posebni postupak koji se odnosi na zaštitu prava obrane. U tom pogledu, pitanje je li Komisija i kopirala i/ili uložila te dokumente u svoj spis nije relevantno. U ovom predmetu, prešutna odluka Komisije je, u svakom slučaju, provedena uvrštavanjem dokumenata obrane u bazu za pretraživanje, njihovom konzultacijom i odabirom nekih od njih kao relevantnih za istragu, iako su, naknadno, povučeni s popisa dokumenata koje treba izuzeti.

61

Komisija osporava tu argumentaciju.

62

Drugim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelji u biti prigovaraju iskrivljavanje sadržaja dopisa od 8. svibnja 2015., kao i pogrešku koja se tiče prava, jer je Opći sud pogrešno taj dopis okvalificirao pripremnim aktom a ne konačnom odlukom Komisije kojom se odbija zahtjev za zaštitu povjerljivosti komunikacije između odvjetnika i njegova klijenta.

63

Valja najprije podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj je on na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan isključivo za to da, nakon što je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, nadzire njihovu pravnu kvalifikaciju i pravne posljedice koje je Opći sud iz njih izveo. Ocjena činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje bi bilo predmetom nadzora Suda (vidjeti, osobito, presudu od 20. rujna 2018., Španjolska/Komisija, C‑114/17 P, EU:C:2018:753, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

64

Iako se takvo iskrivljavanje može sastojati od tumačenja nekog dokumenta suprotno njegovu sadržaju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. srpnja 2013., Francuska/Komisija, C‑601/11 P, EU:C:2013:465, t. 106.), ono mora očito proizlaziti iz spisa te pretpostavlja da je Opći sud očito prekoračio granice razumne ocjene tih dokaza. U tom pogledu nije dovoljno dokazati da bi dokument mogao biti predmetom tumačenja različitog od onog koje je usvojio Opći sud (presuda od 29. listopada 2015., Komisija/ANKO, C‑78/14 P, EU:C:2015:732, t. 55. i navedena sudska praksa).

65

Međutim, u ovom slučaju iz dopisa od 8. svibnja 2015. proizlazi da je Komisija smatrala da „činjenica označavanja dokumenta (kao što je, na primjer, prilog) nužno ne znači da su inspektori pročitali sve dokumente koji se odnose na taj dokument”, među kojima su i dokumenti „koji su možda obuhvaćeni profesionalnom tajnom”. Stoga, iako Komisija nije izrijekom isključila da su njezini inspektori mogli pročitati navodno povjerljive dokumente, ona ipak nije priznala, suprotno navodima žalitelja, da su ih inspektori uistinu i pročitali, pa makar samo na brzinu. Naprotiv, Komisija je izrijekom isključila da je označavanje dokumenta nužno izjednačeno s njegovim čitanjem.

66

Stoga treba utvrditi da Opći sud, kada je u točki 87. pobijane presude utvrdio da se „Komisija u svojem dopisu od 8. svibnja 2015. nije očitovala o tome jesu li navedeni dokumenti pokriveni profesionalnom tajnom ili to nije slučaj”, te da je najviše što se može reći da je taj dopis „potvrdio tužiteljima da Komisija nije pročitala dokumente”, nije taj dopis protumačio na način očito suprotan njegovu sadržaju, te da, posljedično, nije iskrivio taj sadržaj.

67

Iz navedenog slijedi da je Opći sud ispravno, u točki 90. pobijane presude, razlikovao između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda Općeg suda od 17. rujna 2007., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (T‑125/03 i T‑253/03, EU:T:2007:287), u kojem se Komisija o povjerljivosti dokumenata očitovala prešutnom odlukom konkretiziranom putem zapljene dokumenata, uz formalno odbijanje zahtjeva za zaštitu njihove povjerljivosti.

68

Međutim, u ovom predmetu, s obzirom na to da je Opći sud ispravno utvrdio da se u dopisu od 8. svibnja 2015. ne zauzima stajalište o povjerljivosti predmetnih dokumenata, niti potvrđuje da su tijekom druge pretrage Komisijini inspektori pročitali navodno povjerljive dokumente, taj dopis ne može predstavljati ni formalnu odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu povjerljivosti, ni, a fortiori, odluku kojom se potvrđuje prešutna odluka o odbijanju takvog zahtjeva.

69

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 80. i 81. pobijane presude smatrao da se dopis od 8. svibnja 2015. treba analizirati kao odbijanje konačnog prekida istražnih radnji u odnosu na žalitelje, koje su imale karakter pripremnih radnji.

70

U tim okolnostima drugi dio prvog žalbenog razloga valja odbiti, i stoga odbiti prvi žalbeni razlog u cijelosti.

71

U okviru drugog žalbenog razloga žalitelji Općem sudu predbacuju da je u točkama 91. i 92. pobijane presude ograničio sudski nadzor navodno nezakonitih postupaka Komisije tijekom odvijanja pretraga samo na tužbe za poništenje eventualne konačne odluke koju ta institucija naknadno usvoji, kao i na izvanugovornu odgovornost Unije za štetu. Na taj je način Opći sud povrijedio pravo žalitelja na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 6. EKLJP‑a i člankom 47. Povelje, s obzirom da dva navedena pravna sredstva nisu u stanju jamčiti žaliteljima zadovoljavajuću sudsku zaštitu.

72

S jedne strane, žalitelji navode, pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava od 21. prosinca 2010., Société Canal Plus i dr. protiv Francuske (CE:ECHR:2010:1221JUD002940808), da bi, što se tiče tužbe za poništenje, u slučaju da Komisija ne donese konačnu odluku oni bili lišeni bilo kakvog pravnog sredstva protiv navedenog ponašanja, iako se nepravilnosti počinjene u određenom stadiju postupka ne mogu uvijek popraviti u njegovu kasnijem stadiju. Nasuprot tomu, ako je donesena konačna odluka, tužba za njezino poništenje ne bi omogućila izbjegavanje nepopravljivih posljedica korištenja povjerljivih podataka koji se nalaze u dokumentima koje su konzultirali Komisijini inspektori. S druge bi strane, tužba radi naknade izvanugovorne štete – koja ne omogućava retroaktivno uklanjanje pravne osnove navodno nezakonitih postupaka Komisije – također bila neučinkovita za osiguranje zaštite prava žalitelja.

73

Prema njihovu mišljenju, taj se zaključak nameće a fortiori jer, na temelju članka 52. stavka 4. i članka 53. Povelje, sudska zaštita koju jamči pravo Unije mora biti barem jednaka zaštiti koju jamče ustavne tradicije zajedničke državama članicama. Međutim, Ustavni sud (Belgija), pozivajući se na istu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, smatrao je da sudski nadzor mjera pretrage mora omogućiti, u slučaju utvrđivanja nepravilnosti, ili sprječavanje provedbe te radnje, ili, ako je ista već provedena, „odgovarajuće popravljanje posljedica” zainteresiranim osobama.

74

Komisija osporava tu argumentaciju.

75

Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi prava tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu, kako je zajamčena člankom 47. Povelje i člankom 6. EKLJP‑a. Žalitelji Općem sudu predbacuju da je sudski nadzor navodno nezakonitih postupaka Komisije tijekom pretraga ograničio samo na tužbe za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti Unije za štetu i za poništenje eventualne konačne odluke koju Komisija naknadno donese i kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja Unije.

76

Međutim, u ovom predmetu, s jedne strane, razmatranja navedena u točkama 91. i 92. pobijane presude, koja žalitelji osporavaju, započinju riječima „valja dodati da”. S druge strane, Opći je sud u točkama 82. i 90. te presude proveo analizu argumenata koje su isticali žalitelji, kako su isti navedeni u točkama 68. i 69., kao i točki 83. navedene presude.

77

Iz navedenog slijedi da se u točkama 91. i 92. pobijane presude navodi dodatno obrazloženje.

78

Stoga, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 53. ove presude.

79

S obzirom na prethodna razmatranja, žalbu valja odbiti u cijelosti.

80

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

81

S obzirom na to da je Komisija zahtijevala da se žaliteljima naloži snošenje troškova te da potonji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova. Te troškove trebaju snositi solidarno jer su zajedno podnijeli žalbu.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje: