1

Svojom žalbom Islamic Republic of Iran Shipping Lines (u daljnjem tekstu: IRISL), Hafize Darya Shipping Lines (HDSL), Khazar Shipping Lines, IRISL Europe GmbH, Qeshm Marine Services & Engineering Co. (prije IRISL Marine Services and Engineering Co.), Irano Misr Shipping Co., Safiran Payam Darya Shipping Lines, Marine Information Technology Development Co. (prije Shipping Computer Services Co.), Rahbaran Omid Darya Ship Management Co. (odnosno Soroush Sarzamin Asatir), Hoopad Darya Shipping Agency (prije South Way Shipping Agency Co. Ltd) i Valfajr 8th Shipping Line Co. zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 17. veljače 2017., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑14/14 i T‑87/14; u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:102), kojom je taj sud odbio njihove tužbene zahtjeve kojima su zahtijevali:

2

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti) 23. prosinca 2006. usvojilo je Rezoluciju 1737 (2006), kojom je, na temelju točke 7. te rezolucije, Islamskoj Republici Iranu zabranilo izvoz robe i tehnologija povezanih s njezinim djelatnostima širenja nuklearnog oružja ili razvojem sustava ispaljivanja nuklearnog oružja.

3

To vijeće je 24. ožujka 2007. usvojilo Rezoluciju 1747 (2007), čija točka 5. zabranjuje Islamskoj Republici Iranu isporučivanje, prodaju ili prenošenje, izravno ili neizravno, sa svojeg područja ili preko svojih državljana ili putem brodova ili zrakoplova pod svojom zastavom, oružja i s njime povezanog materijala.

4

Ono je 9. lipnja 2010. usvojilo Rezoluciju 1929 (2010), radi proširivanja opsega primjene mjera ograničavanja određenih njegovim prethodnim rezolucijama i uvođenja dodatnih mjera ograničavanja protiv Islamske Republike Irana.

5

Europsko je vijeće 17. lipnja 2010. pozdravilo usvajanje Rezolucije 1929 (2010) i pozvalo Vijeće Europske unije na usvajanje mjera kako o provođenju mjera koje su sadržane u toj rezoluciji tako i onih popratnih s ciljem podupiranja rješavanja kroz pregovore svih otvorenih pitanja u pogledu razvoja osjetljivih tehnologija od strane Islamske Republike Irana radi potpore njezinim nuklearnim i raketnim programima (u daljnjem tekstu: Deklaracija od 17. lipnja 2010.). Te mjere su se trebale odnositi na iranske sektore trgovine, financija i prometa, uključujući IRISL i njegova društva kćeri, te ključne sektore naftne i plinske industrije. Također je bilo predviđeno proširivanje odluke o zamrzavanju imovine osobito na članove Islamske revolucionarne garde (IRGC).

6

Dana 26. srpnja 2010. donesena je Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39. i ispravak SL 2010., L 197, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.), u čijim se uvodnim izjavama 4., 5., 7. i 8. navodi:

[…]

7

U članku 20. stavku 1. točki (b) te odluke bila je predviđena obveza zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih izvora „osob[a] i subjek[ata] […] koji sudjeluju u, [koji su izravno povezani s] ili [koji] pružaju potporu iranskim […] djelatnostima širenja nuklearnog oružja […], ili osob[a] i subjek[ata] koji su pomagali […] osobama i subjektima uvrštenima na popis u izbjegavanju ili kršenju odredbi [rezolucija Vijeća sigurnosti] 1737 (2006), 1747 (2007), 1803 (2008) i 1929 (2010) ili ove [o]dluke kao i drug[ih] vodeć[ih] članov[a] [grupacije IRISL] i subjek[ata] u [njegovom] vlasništvu ili pod [njegovom] kontrolom ili koji nastupaju u [njegovom] ime, kako su navedeni u Prilogu II.”

8

Imena žalitelja su bila uvrštena u prilog II. toj odluci, s obrazloženjem, u vezi s IRISL‑om, da je on osobito „sudjelova[…]o u otpremi tereta povezanog s vojskom, uključujući zabranjeni teret iz Irana. Tri takva incidenta uključivala su jasna kršenja o kojima je izvješten Odbor za sankcije [Vijeća sigurnosti] […]”, a za druge žalitelje da su bili u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a ili da su nastupali u njegovo ime.

9

Toga 26. srpnja 2010. Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 668/2010 o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2010., L 195, str. 25.) imena žaliteljâ uvrštena su na popis iz Priloga V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.) zbog razloga koji su, u biti, isti kao razlozi navedeni u prethodnoj točki.

10

Uredba Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.) propisivala je, u svojem članku 16. stavku 2. točki (d) zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora koji pripadaju osobama, subjektima i tijelima navedenima u njezinu prilogu VIII., za koje se smatralo da su „pravn[e] osob[e], subjekt[i] ili tijel[a] koji [su] u vlasništvu [IRISL‑a] ili pod njegovom kontrolom”. Taj kriterij za uvrštenje je preuzet, u biti, u članku 23. stavku 2. točki (e) Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.).

11

Imena žaliteljâ su nakon toga zadržana u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010 i u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012 zbog razloga koji su, u biti, isti kao razlozi navedeni u točki 8. ove presude.

12

Presudom od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, u daljnjem tekstu: presuda od 16. rujna 2013., EU:T:2013:453), Opći je sud poništio, u dijelu u kojem se odnose na žalitelje, Prilog II. Odluci 2010/413, Prilog Provedbenoj uredbi br. 668/2010, Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010 i Prilog IX. Uredbi br. 267/2012, s obrazloženjem da Vijeće nije dovoljno pravno obrazložilo svoju tvrdnju da je IRISL pomogao uvrštenoj osobi ili subjektu kršiti rezolucije Vijeća sigurnosti niti dokazalo da je time što je prevezao, u tri navrata, vojni materijal uz kršenje embarga na oružje, pružio potporu širenju nuklearnog oružja.

13

Vijeće je 10. listopada 2013. donijelo Odluku 2013/497. U skladu s uvodnom izjavom 2. te odluke, kriterije za uvrštenje na popis u pogledu zamrzavanja financijskih sredstava, koji obuhvaćaju osobe i subjekte koji su pomagali osobama ili subjektima uvrštenima na popis u izbjegavanju ili kršenju odredbi relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti ili Odluke 2010/413, trebalo bi prilagoditi tako da uključuju osobe i subjekte koji su izbjegavali ili kršili te odredbe.

14

Ta odluka je izmijenila tekst članka 20. stavka 1. točke (b) odluke 2010/413 na sljedeći način:

„osoba i subjekata […], a koji sudjeluju u iranskim […] djelatnostima širenja nuklearnog oružja, izravno su povezani s njima ili im pružaju potporu […], ili osoba i subjekata koji su izbjegavali ili kršili odredbe [rezolucija] 1737 (2006), 1747 (2007), 1803 (2008) i 1929 (2010) [Vijeća sigurnosti] ili ove [o]dluke, ili su pomagali osobama ili subjektima uvrštenima na popis u izbjegavanju ili kršenju tih odredbi, kao i drugih članova i subjekata […] IRISL‑a te subjekata koji su u [njegovom] vlasništvu ili pod [njegovom] kontrolom ili osoba i subjekata koji nastupaju u [njegovo] ime, ili osoba i subjekata koji pružaju usluge osiguranja ili druge bitne usluge […] IRISL‑u ili subjektima u [njegovom] vlasništvu ili pod [njegovom] kontrolom ili koji djeluju u [njegovo] ime, kako su navedeni u Prilogu II.”

15

Vijeće je 10. listopada 2013. također donijelo Uredbu br. 971/2013 radi osiguravanja provedbe Odluke 2013/497 u Europskoj uniji, koja je izmijenila tekst članka 23. stavka 2. točaka (b) i (e) Uredbe br. 267/2012 na sljedeći način:

„[…] Prilog IX. obuhvaća fizičke i pravne osobe, subjekte i tijela koja su […] određeni kao:

[…]

[…]

16

Vijeće je spornim aktima iz studenoga 2013. ponovno uvrstilo imena žaliteljâ, kao prvo, na popis osoba i subjekata čija se imovina zamrzava iz Priloga II. Odluci 2010/413 i, kao drugo, na popis iz Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 (u daljnjem tekstu: sporni popisi).

17

Razlozi za uvrštenje IRISL‑a na te popise su bili istovjetni i glasili kako slijedi:

„IRISL je bio uključen u slanje oružja iz Irana, što predstavlja povredu točke 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1747 (2007). Odbor za sankcije [Vijeća sigurnosti] protiv Irana obaviješten je 2009. godine o trima očitim povredama.”

18

Ostali žalitelji su bili ponovno uvršteni na te popise s obrazloženjem, kada je riječ o HDSL‑u, društvu Safiran Payam Darya Shipping Lines i društvu Hoopad Darya Shipping Agency, da oni „nastupa[ju] […] u ime IRISL‑a”, kada je riječ o društvu Khazar Shipping Lines, o društvu IRISL Europe i društvu Valfajr 8th Shipping Line, da su „[oni] u vlasništvu IRISL‑a”, kada je riječ o društvu Qeshm Marine Services & Engineering i društvu Marine Information Technology Development, da ih „kontrol[ira] IRISL”, kada je riječ o društvu Irano Misr Shipping, da ono „pruž[a] bitne usluge IRISL‑u” i, kada je riječ o društvu Rahbaran Omid Darya Ship Management, da ono „nastup[a] […] u ime IRISL‑a i da mu pruža[a] bitne usluge”.

19

Vijeće je 18. listopada 2015., radi provedbe zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana od 14. srpnja 2015. dogovorenog s Islamskom Republikom Iran u vezi s iranskim nuklearnim pitanjem, donijelo, kao prvo, Odluku (ZVSP) 2015/1863 o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2015., L 274, str. 174.), koja je, u donosu na žalitelje, suspendirala primjenu mjera ograničavanja predviđenih Odlukom 2013/685, i, kao drugo, Provedbenu uredbu (EU) 2015/1862 o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL 2015., L 274, str. 161.), koja je izbrisala njihovo ime s popisa iz Priloga IX. potonjoj uredbi.

20

Tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 6. siječnja i 7. veljače 2014. žalitelji su podnijeli, u predmetu T‑14/14, tužbu za poništenje spornih akata iz listopada 2013. i, u predmetu T‑87/14, tužbu za, kao prvo, poništenje spornih akata iz studenoga 2013. i, kao drugo, za proglašenje spornih akta iz listopada 2013. neprimjenjivima na temelju članka 277. UFEU‑a. Opći je sud spojio ta dva predmeta u svrhu usmenog dijela postupka i presude.

21

Opći je sud u pobijanoj presudi, nakon što je odbio tužbu u predmetu T‑14/14, odlučio o tužbi u predmetu T‑87/14. U točkama 53. do 105. pobijane presude prvo je odbio sve tužbene razloge koje su naveli žalitelji u prilog prigovoru nezakonitosti iznesenom protiv spornih akata iz listopada 2013. Prvi od tih tužbenih razloga temeljio se na nepostojanju pravne osnove, drugi na povredi njihovih legitimnih očekivanja kao i načela pravne sigurnosti, načela ne bis in idem i načela pravomoćnosti, treći na zloporabi ovlasti, četvrti na povredi njihovih prava obrane, i peti na povredi njihovih temeljnih prava, osobito njihova prava vlasništva i njihova prava na poštovanje njihova ugleda.

22

U točkama 106. do 211. pobijane presude Opći je sud zatim odbio sve tužbene razloge koje su žalitelji naveli u prilog svojem zahtjevu za poništenje spornih akata iz studenoga 2013. Prvi tužbeni razlog temeljio se na nepostojanju pravne osnove, drugi na očitim pogreškama u ocjeni koje je počinilo Vijeće, treći na povredi pravâ obrane, četvrti na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja, načela pravne sigurnosti, načela pravomoćnosti, načela ne bis in idem i načela nediskriminacije, a peti na povredi njihovih temeljnih prava, osobito prava vlasništva i prava na poštovanje njihova ugleda, kao i načela proporcionalnosti.

23

Stoga, Opći je sud u cijelosti odbio tužbe u predmetima T‑14/14 i T‑87/14.

24

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

25

Vijeće od Suda zahtijeva da:

26

Europska komisija od Suda zahtijeva da:

27

Vijeće tvrdi da je žalba nedopuštena jer žalitelji nemaju interes da se o njoj odluči s obzirom na to da su Odlukom 2015/1863 i Provedbenom uredbom 2015/1862 ukinute sve mjere ograničavanja donesene u odnosu na njih kao i zbog nepostojanja štete koja bi bila nanesena njihovu ugledu njegovom odlukom o njihovu ponovnom uvrštenju na sporne popise spornim aktima iz studenoga 2013. Konkretno, razlozi tog ponovnog uvrštenja upućivali su na javno izvješće Odbora za sankcije Vijeća sigurnosti za godinu 2009.

28

Komisija dodaje da žalbu treba proglasiti nedopuštenom jer žalitelji, u biti, žele ishoditi preispitivanje od strane Suda predmeta u kojem je presudio Opći sud. S tim u vezi, ona navodi da žalitelji uglavnom ponavljaju tužbene razloge i argumente koje su iznijeli pred Općim sudom a da se pritom ne ograničavaju na pravna pitanja, osobito u okviru njihova šestog žalbenog razloga.

29

Žalitelji tvrde da je žalba dopuštena. Navode, kao prvo, da imaju pravni interes da se utvrdi da su mjere ograničavanja protiv njih bile ab initio nezakonite, da se ponovno uspostavi njihov ugled, kojemu je sama Unija nanijela štetu, i da, ako bude potrebno, podnesu tužbu za naknadu štete. Oni navode, kao drugo, da se iz njihove žalbe jasno vide pogreške koje se tiču prava koje je počinio Opći sud koje bi morale dovesti do ukidanja pobijane presude.

30

Kada je riječ, kao prvo, o pravnom interesu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravni interes žalitelja postoji ako ishod žalbe može priskrbiti korist za stranku koja ju je podnijela (presuda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 43. i navedena sudska praksa).

31

Međutim, Sud je presudio da osobi ili subjektu čije je ime uvršteno na popis osoba i subjekata čija se imovina zamrzava mora biti priznat barem moralni interes za poništenje tog uvrštenja, kako bi dobio priznanje suda Unije da nikada nije ni trebao biti uvršten na taj popis, s obzirom na posljedice za njegov ugled, uključujući one do kojih je došlo nakon što je njegovo ime uklonjeno s navedenog popisa ili nakon što je zamrzavanje njegove imovine suspendirano (presude od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 33. i navedena sudska praksa i od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće, C‑248/17 P, EU:C:2018:967, t. 29.).

32

Iz toga slijedi da žalitelji imaju interes, barem moralni, za traženje ukidanja pobijane presude radi poništenja svojeg ponovnog uvrštenja na sporne popise čak i ako je, s jedne strane, zamrzavanje njihove imovine koje proizlazi iz tog ponovnog uvrštenja na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2010/413 bilo suspendirano i, s druge strane, njihov naziv bio uklonjen s popisa koji se nalazi u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, na temelju Odluke 2015/1863 i Provedbene uredbe 2015/1862. Također, sama okolnost da se takvo uvrštenje temelji na javnom izvješću međunarodne institucije, poput Vijeća sigurnosti, ne dovodi u pitanje interes, barem ne moralni, koji imaju osoba ili subjekt o kojima je riječ za traženje poništenja akta Unije koji bi mogao, sam po sebi, nanijeti štetu njihovu ugledu, odnosno pogoršati takvu postojeću štetu.

33

Stoga se ne može prihvatiti prigovor nedopuštenosti koji je iznijelo Vijeće.

34

U dijelu u kojem, kao drugo, Komisija ističe nedopuštenost žalbe s obrazloženjem da žalitelji zahtijevaju samo preispitivanje tužbenih razloga i argumenata koji su već izneseni pred Općim sudom, treba podsjetiti da, kada jedna stranka osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj ne bi mogao na taj način temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presude od 19. siječnja 2017., Komisija/Total i Elf Aquitaine, C‑351/15 P, EU:C:2017:27, t. 31. i navedena sudska praksa, i od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C‑337/16 P, EU:C:2017:381, t. 20.).

35

U ovom slučaju žalba, uzeta u cjelini, dovoljno precizno identificira sporne točke pobijane presude kao i razloge zbog kojih te točke, prema mišljenju žaliteljâ, sadržavaju pogreške koje se tiču prava i ne ograničava se na puko ponavljanje ili ponovno iznošenje argumenata, kako je navela Komisija, te stoga omogućava Sudu da izvrši svoj nadzor zakonitosti.

36

U tim okolnostima, prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija valja odbiti u dijelu u kojem je usmjeren protiv žalbe kao cjeline.

37

Međutim, utvrđenje iz prethodne točke nikako ne dovodi u pitanje ispitivanje dopuštenosti određenih pojedinačnih žalbenih razloga (presude od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 34., i od 4. svibnja 2017., RFA International/Komisija, C‑239/15 P, neobjavljena, EU:C:2017:337, t. 20.).

38

Žalitelji u potporu svojoj žalbi ističu devet žalbenih razloga.

39

Prvih pet žalbenih razloga temelji se na pogreškama koje se tiču prava koje je počinio Opći sud pri ispitivanju tužbenih razloga iznesenih u prilog prigovoru nezakonitosti istaknutom u predmetu T‑87/14 i usmjerenom protiv spornih akata iz listopada 2013., kojima je Vijeće izmijenilo kriterije za uvrštenje na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava.

40

Zadnja četiri žalbena razloga usmjerena su na osporavanje ispitivanja od strane Općeg suda razlogâ za poništenje spornih akata iz studenoga 2013., koji se ističu u tom istom predmetu, kojima je Vijeće ponovno uvrstilo imena žaliteljâ na sporne popise, na temelju, kao prvo, u vezi s IRISL‑om, kriterija za uvrštenje iz članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2013/497, i članka 23. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 267/2012, kako je izmijenjena Uredbom br. 971/2013 (u daljnjem tekstu: kriterij u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007)) i, kao drugo, u vezi s drugim žaliteljima, kriterija za uvrštenje iz članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2013/497, i članka 23. stavka 2. točke (e) Uredbe br. 267/2012, kako je izmijenjena Uredbom br. 971/2013 (u daljnjem tekstu: kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om).

41

Treba, kao prvo, ispitati drugi i osmi žalbeni razlog zajedno s trećim dijelom prvog i trećim dijelom šestog žalbenog razloga, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava u vezi s posljedicama presude od 16. rujna 2013., kao drugo, drugi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju odgovora na argument da Vijeće nije navelo objektivan razlog i opravdanje izmjene, spornim aktima iz listopada 2013., kriterijâ za uvrštenje na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava, kao treće, četvrti i sedmi žalbeni razlog, koji se temelje na povredi pravâ obrane, kao četvrto, treći, peti i deveti žalbeni razlog zajedno s prvim dijelom prvog žalbenog razloga i drugim dijelom šestog žalbenog razloga, koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i temeljnih prava kao i na pogrešci koja se tiče prava Općeg suda jer je presudio da Vijeće nije zlouporabilo ovlasti, i, posljednje, prvi dio šestog žalbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava Općeg suda jer nije utvrdio da je Vijeće počinilo više očitih pogrešaka u ocjeni.

42

Svojim drugim i osmim žalbenim razlogom, kao i trećim dijelom svojeg prvog i trećim dijelom šestog žalbenog razloga, žalitelji u biti navode da je Opći sud pogrešno ocijenio da je, nakon presude od 16. rujna 2013., koja je stekla svojstvo pravomoćnosti, Vijeće moglo usvojiti sporne akte iz listopada 2013. i studenoga 2013. a da pritom ne povrijedi načelo pravomoćnosti, načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, načelo ne bis in idem ili pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Jedino opravdanje spornih akta iz listopada 2013. je zaobilaženje te presude.

43

Žalitelji smatraju da se tim načelima protivi preformuliranje od strane Vijeća kriterijâ za njihovo ponovno uvrštenje na sporne popise, u situaciji kada se nisu promijenile činjenice ili pojavili novi dokazi i iako je u presudi od 16. rujna 2013. utvrđeno nepostojanje veze između zabrane prenošenja oružja iz točke 5. Rezolucije 1747 (2007) i širenja nuklearnog oružja i odbačen kriterij za uvrštenje koji se odnosi na subjekte povezane s IRISL‑om. Međutim, ponovno uvrštenje IRISL‑a temelji se na istim tvrdnjama u vezi s navodnim kršenjima Rezolucije 1747 (2007) počinjenima u 2009. godini poput onih na kojima se temelji njegovo prvotno uvrštenje, poništeno presudom od 16. rujna 2013. Opći sud se zadržao na potvrđivanju toga da su te činjenice dovoljno nove.

44

Žalitelji dodaju da mogućnost ponovnog uvrštenja osobe ili subjekta na popis osoba ili subjekata čija se imovina zamrzava, nakon poništenja prvog uvrštenja, Vijeću ne daje apsolutnu i neograničenu ovlast za ponovno uvrštenje na temelju istih činjenica, drugačije ocijenjenih. Točke 186. do 189. pobijane presude su stoga pogrešne. Drugačije tumačenje bi samo „odugovlačilo unedogled” spor i lišilo pravo na djelotvoran pravni lijek njegova smisla.

45

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumentaciju žaliteljâ.

46

Kao prvo, kako je pravilno naveo Opći sud u točki 183. pobijane presude, presude o poništenju koje su donijeli sudovi Unije stječu svojstvo pravomoćnosti čim postanu konačne. To obuhvaća ne samo izreku presude o poništenju nego i razloge koji predstavljaju nužnu potporu izreci te su stoga neodvojivi od nje (presude od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 42. i od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće, C‑248/17 P, EU:C:2018:967, t. 70.).

47

Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se pravomoćnost odnosi samo na činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno riješena sudskom odlukom (presude od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 123. i od 13. rujna 2017., Pappalardo i dr./Komisija, C‑350/16 P, EU:C:2017:672, t. 37.), kako proizlazi i iz točke 184. pobijane presude.

48

U ovom slučaju, kako je Opći sud pravilno utvrdio u točki 185. pobijane presude, treba navesti da je, u presudi od 16. rujna 2013., Opći sud poništio inicijalno uvrštenje IRISL‑a nakon što je utvrdio, kao prvo, u točkama 38. i 39. te presude, da je obrazloženje tog uvrštenja u vezi s pomoći pruženoj osobi ili subjektu koji su uvršteni na popis u kršenju rezolucija Vijeća sigurnosti bilo nedostatno i, kao drugo, u točkama 58. i 66. te presude, da Vijeće nije dokazalo da je time što je u tri navrata prevezao vojni materijal uz kršenje zabrane iz točke 5. Rezolucije 1747 (2007) IRISL pružio potporu širenju nuklearnog oružja. Opći sud pritom, međutim, nije doveo u pitanje točnost tih triju događaja ni pripadajuće dokaze.

49

Nasuprot tomu, kako pravilno i proizlazi iz točaka 80., 186. i 187. pobijane presude, Opći sud u presudi od 16. rujna 2013. nije odlučio ni o valjanosti kriterija za uvrštenje na kojima je utemeljeno inicijalno uvrštenje IRISL‑a, koji se temelje na potpori širenju nuklearnog oružja i pružanju pomoći osobi ili subjektu uvrštenom na popis u kršenju rezolucija Vijeća sigurnosti ni, na primjer, o tomu je li uvrštenje IRISL‑a bilo opravdano na temelju kriterija u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007).

50

Što se tiče drugih žalitelja osim onih IRISL‑a, iz točke 188. pobijane presude također pravilno proizlazi da se, u presudi od 16. rujna 2013., Opći sud zadržao na utvrđivanju toga da okolnost da su oni u vlasništvu, pod kontrolom ili da nastupaju u ime IRISL‑a ne opravdava donošenje ili zadržavanje mjera ograničavanja koje se na njih odnose jer ni sam IRISL nije bio valjano uvršten na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava a da nije ispitao zakonitost kriterija na kojima se temeljilo njihovo uvrštenje, niti pitanje jesu li oni ispunjavali te kriterije.

51

Međutim, kako je utvrdila nezavisna odvjetnica u točki 106. svojeg mišljenja, iz zaključaka Općeg suda u presudi od 16. rujna 2013., navedenih u točkama 48. do 50. ove presude, koji imaju svojstvo pravomoćnosti u skladu sa sudskom praksom iz točaka 46. i 47. ove presude, ne proizlazi to da Vijeće nije moglo, u okviru mjera koje je poduzelo radi usklađivanja s presudom od 16. rujna 2013., odlučiti zadržati postojeće kriterije za uvrštenje, na kojima se temelji inicijalno uvrštenje žaliteljâ, ili ih prilagoditi, u svojoj ulozi zakonodavca, da bi slijedilo cilj, donoseći pravna sredstva koja su mu na raspolaganju za te svrhe, koji se sastoji u vršenju pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi je se prisililo da prestane sa svojim programom širenja nuklearnog oružja.

52

S tim u vezi, kako je pravilno naveo Opći sud u točki 186. pobijane presude, valja navesti da se ponovno uvrštenje IRISL‑a na sporne popise temelji na kriteriju različitom od kriterija na temelju kojih je on prvotno uvršten odlukama poništenima presudom od 16. rujna 2013., te stoga i na različitoj pravnoj osnovi (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće, C‑248/17 P, EU:C:2018:967, t. 74.).

53

Usto, treba napomenuti da je Sud već presudio da nezakonitost koja utječe na akte kojima su osoba ili subjekt uvršteni na popis osoba ili subjekata čija se imovina zamrzava, zbog toga što Vijeće nije iznijelo dovoljno dokaza u potporu njihovoj činjeničnoj osnovi, ne može spriječiti tu instituciju da, nakon preispitivanja situacije osobe ili subjekta o kojem je riječ, usvoji nove mjere ograničavanja na temelju postojećih ili već dostupnih činjenica (vidjeti, u tom smislu, presude od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 45. i 56., i od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće, C‑248/17 P, EU:C:2018:967, t. 73. i 82.).

54

Međutim, suprotno mišljenju žaliteljâ, ponovno uvrštenje IRISL‑a na sporne popise, koje se temelji na kriteriju različitom od onih na temelju kojih je on bio uvršten do donošenja presude od 16. rujna 2013., kako i proizlazi iz točaka 132. i 186. pobijane presude, samo je po sebi novi element što se tiče situacije drugih žaliteljâ.

55

U tim okolnostima, treba utvrditi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio, u točkama 90. i 189. pobijane presude, da se pravomoćnosti koja se veže uz presudu od 16. rujna 2013. ne protivi donošenje spornih akata iz listopada 2013. i studenoga 2013.

56

Kada je riječ o argumentu žaliteljâ prema kojem je Opći sud u presudi od 16. rujna 2013. utvrdio da ne postoji veza između zabrane iz točke 5. Rezolucije 1747 (2007) i širenja nuklearnog oružja, on se temelji na pogrešnom tumačenju te presude jer je, kako i proizlazi iz točke 49. te presude, Opći sud samo protumačio kriterij za uvrštenje koji se temelji na potpori širenju nuklearnog oružja i primijenio ga u predmetu u kojem je odlučivao, navodeći, osobito, da se zabrane iz točke 5. Rezolucije 1747 (2007) i točke 7. Rezolucije 1737 (2006) razlikuju i da se one ne odnose nužno na istu robu i tehnologije u svim okolnostima. Nakon toga je u točki 52. te presude presudio da dokazi izneseni pred njim nisu sadržavali elemente koji bi upućivali na to da je roba o kojoj je riječ u tri događaja iz točke 48. ove presude, istodobno, obuhvaćena zabranom koja se odnosi na materijal povezan sa širenjem nuklearnog oružja, iz točke 7. Rezolucije 1737 (2006).

57

Što se tiče načela zaštite legitimnih očekivanja, valja podsjetiti da, kako i proizlazi iz točke 191. pobijane presude, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pravo pozivanja na to načelo pripada svakom pojedincu kojemu je institucija Unije, time što mu je pružila konkretna jamstva, pobudila legitimna očekivanja. Suprotno tomu, nitko se ne može pozvati na povredu tog načela ako ne postoje takva jamstva (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2017., Pappalardo i dr./Komisija, C‑350/16 P, EU:C:2017:672, t. 39. i od 21. veljače 2018., Kreuzmayr, C‑628/16, EU:C:2018:84, t. 46.).

58

Međutim, suprotno onomu što navode žalitelji, presuda od 16. rujna 2013 nije mogla kod njih stvoriti legitimno očekivanje da Vijeće neće moći, nakon te presude, izmijeniti primjenjive kriterije za uvrštenje, ili donijeti, u skladu s tom presudom, odluku o ponovnom uvrštenju na sporne popise u budućnosti. To je tim više tako, kako to proizlazi iz točaka 193. i 194. pobijane presude, jer je Opći sud naglasio, u točkama 64. i 82. presude od 16. rujna 2013., da Vijeće može prilagoditi primjenjive propise, u svojoj ulozi zakonodavca, da bi proširilo krug slučajeva u kojima je moguće donijeti mjere ograničavanja, i da ima rok od dva mjeseca i deset dana za uklanjanje utvrđenih povreda donošenjem, prema potrebi, novih mjera ograničavanja u odnosu na žalitelje. U tim okolnostima, i jer žalitelji u svojoj žalbi ne iznose nijedan dodatni konkretan argument u vezi s navodnom povredom načela pravne sigurnosti od strane Općeg suda, ne može se utvrditi ni postojanje takve povrede.

59

U vezi s načelom ne bis in idem, zajamčenim člankom 50. Povelje, dovoljno je podsjetiti da su mjere ograničavanja preventivne (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr., C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 44., i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 132.), na način da se na to načelo, koje se primjenjuje na postupke i sankcije na temelju kažnjivog djela za koje je osoba već oslobođena ili osuđena konačnom kaznenom presudom, ne može pozivati za osporavanje valjanosti takvih mjera.

60

Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je zaključio, u točkama 90., 196. i 199. pobijane presude, da Vijeće nije povrijedilo načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti ni načelo ne bis in idem.

61

Naposljetku, žalitelji navode da je Opći sud povrijedio njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje jer nije utvrdio da, u nedostatku novih činjenica ili dokaza, Vijeće nije moglo izmijeniti kriterije za uvrštenje da bi ih ponovno uvrstilo na sporne popise.

62

S tim u vezi treba podsjetiti da taj članak osigurava, u pravu Unije, zaštitu dodijeljenu člankom 6. stavkom 1. i člankom 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Navedeni članak 47. u svom stavku 1. zahtijeva da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Međutim, načelo djelotvorne sudske zaštite ne može spriječiti Vijeće da ponovno uvrstiti osobu ili subjekt na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava, na temelju razloga različitih od onih na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje ili na temelju istog razloga utemeljenog na drugim dokazima. Naime, svrha je tog načela osigurati da se akt kojim se nanosi šteta može pobijati pred sudom, a ne spriječiti donošenje novog akta koji negativno utječe, utemeljenog na novim razlozima ili dokazima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 53. i 54.). Stoga i s obzirom na razmatranja iz točaka 53. i 54. ove presude, tom načelu nije se protivilo donošenje spornih akata iz listopada 2013. i studenoga 2013.

63

S obzirom na naprijed navedeno, treba odbiti drugi i osmi žalbeni razlog kao i treći dio prvog i treći dio šestog žalbenog razloga.

64

Drugim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji navode da u pobijanoj presudi Opći sud nije ispitao prigovor koji su oni pred njim iznijeli, koji se temelji na tomu da Vijeće nije navelo objektivan razlog ni opravdanje za izmjenu, spornim aktima iz listopada 2013., kriterijâ za uvrštenje na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava.

65

Vijeće, uz potporu Komisije, navodi da drugi dio prvog žalbenog razloga nije osnovan.

66

U dijelu u kojem drugim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji navode da Opći sud nije odgovorio na njihov argument, prema kojem kriteriji za uvrštenje nisu bili razumno opravdani, dovoljno je navesti da, u točkama 65. do 78. pobijane presude, Opći sud navodi razloge zbog kojih bi se takve kriterije trebalo, prema njegovom mišljenju, smatrati, opravdanima i proporcionalnima. Iz toga sijedi da je Opći sud odgovorio na takav argument.

67

U dijelu u kojem drugi dio prvog žalbenog razloga treba tumačiti na način da se njime kritizira Opći sud jer nije po službenoj dužnosti uzeo u obzir nepostojanje službenog obrazloženja spornih akata iz listopada 2013., kojima je Vijeće izmijenilo kriterije za uvrštenje na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava, treba navesti sljedeće.

68

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje koje je propisano člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela na način da se zainteresiranim strankama omogući da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. rujna 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 138. i navedenu sudsku praksu, i od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 50.).

69

Međutim, to obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je usvojen. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i mogućem interesu adresata i drugih osoba na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 139. i 140., kao i od 8. rujna 2016., Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, C‑459/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:646, t. 24.).

70

Kao prvo, treba utvrditi da uvodna izjava 2. Odluke 2013/497 navodi da bi kriterije za uvrštenje na popise osoba čija se imovina zamrzava, koji obuhvaćaju osobe i subjekte koji su pomagali osobama ili subjektima uvrštenima na popis u izbjegavanju ili kršenju odredbi relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti ili Odluke 2010/413, trebalo prilagoditi tako da uključuju same osobe i subjekte koji su izbjegavali ili kršili te odredbe. Ovo obrazloženje je u biti preuzeto u uvodnoj izjavi 2. Uredbe br. 971/2013.

71

Opravdanje usvajanja, od strane Vijeća, kriterija u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007), na kojem se temelji ponovno uvrštenje IRISL‑a na sporne popise, stoga jasno proizlazi iz teksta spornih akata iz listopada 2013. Usto, kako je Opći sud pravilno naveo u točki 68. pobijane presude, Opća pravila Unije koja predviđaju donošenje mjera ograničavanja treba tumačiti s obzirom na tekst i cilj rezolucija Vijeća sigurnosti koje se njima provode (vidjeti, u tom smislu, presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 297., i od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 104.).

72

Kao drugo, treba prije svega napomenuti da Odluka 2013/497 u svojim uvodnim izjavama 1. i 3. upućuje na Odluku 2010/413, koju se njome mijenja, koja je u svojem članku 20. stavku 1. točki (b) već predviđala zamrzavanje financijskih sredstava osoba i subjekata u IRISL‑ovom vlasništvu, pod njegovom kontrolom ili koji nastupaju u njegovo ime.

73

Isto tako, Uredba br. 971/2013 upućuje ne samo na te odluke, već također i na Uredbu br. 267/2012 koju izmjenjuje, čiji je članak 23. stavak 2. točka (e) također već predviđao zamrzavanje financijskih sredstava takvih osoba i subjekata. Ta Uredba br. 267/2012 zamijenila je Uredbu br. 961/2010 o provedbi Odluke 2010/413, koja je u svojem članku 16. predviđala zamrzavanje financijskih sredstava osoba i subjekata koje su u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a.

74

Nadalje, u svojim uvodnim izjavama 4. i 5., Odluka 2010/413 upućuje na donošenje, od strane Vijeća sigurnosti, Rezolucije 1929 (2010) kao i Deklaracije od 17. lipnja 2010., kojom je Europsko vijeće izrijekom pozvalo Vijeće na usvajanje mjera kako o provođenju mjera koje su sadržane u Rezoluciji 1929 (2010) tako i onih „popratnih”. Te mjere bi trebale biti usmjerene na iranski sektor trgovine, uključujući „grupaciju IRISL i njezina društva kćeri”.

75

Usto, iz uvodnih izjava 7. i 8. Odluke 2010/413 proizlazi da je Rezolucija 1929 (2010) proširila ograničenja financiranja i putovanja određena Rezolucijom 1737 (2006) na subjekte IRISL‑a i da se, u skladu s Deklaracijom od 17. lipnja 2010., zamrzavanje financijskih sredstava trebalo primjenjivati i na druge osobe i subjekte koje je odredilo Vijeće sigurnosti, koristeći ista mjerila. Uredba br. 961/2010 upućivala je, također, na Odluku 2010/413, Rezoluciju 1929 (2010) i Deklaraciju od 17. lipnja 2010.

76

S obzirom na te elemente, opravdanje donošenja, od strane Vijeća, odredbi o zamrzavanju financijskih sredstava društava kćeri IRISL‑a i, šire, s njim povezanih osoba i subjekata radi osiguravanja učinkovitosti mjera ograničavanja koje se na njega odnose i, dakle, radi izbjegavanja zaobilaženja putem tih subjekata, Odlukom 2010/413 i Uredbom br. 961/2010, proizlazi jasno, razumljivo i nedvosmisleno iz tih akata, s obzirom na njihov povijesni kontekst kao i na sva pravila kojima se uređuju mjere ograničavanja donesene u odnosu na Islamsku Republiku Iran.

77

Taj kontekst koji je dobro poznat žaliteljima kao i sva ta pravila su stoga omogućili žaliteljima da razumiju opravdanje tih odredbi i Općem sudu da izvrši svoj nadzor.

78

U tim okolnostima, treba zaključiti da sporni akti iz listopada 2013. dovoljno pravno obrazlažu zadržavanje kriterija za uvrštenje koji predviđa zamrzavanje financijskih sredstava subjekata u vlasništvu, pod kontrolom ili koji nastupaju u ime IRISL‑a, kao i njihovo proširivanje na subjekte koji pružaju usluge osiguranja ili druge bitne usluge IRISL‑u.

79

Iz naprijed navedenoga proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada nije po službenoj dužnosti uzeo u obzir nepostojanje obrazloženju spornih akata iz listopada 2013.

80

Iz toga slijedi da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

81

Svojim četvrtim i sedmim žalbenim razlogom žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da se poštovalo njihova prava obrane pri donošenju spornih akata iz listopada 2013. i studenoga 2013. Kao prvo, žalitelji navode da, s obzirom na to da kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om izrijekom spominje taj subjekt, taj kriterij treba smatrati kriterijem ad hominem, na način da ih je Vijeće moralo obavijestiti o izmjenama koje je namjeravalo izvršiti i omogućiti im iznošenje njihovih očitovanja. Kao drugo, oni navode da Vijeće nije uzelo u obzir očitovanja IRISL‑a prije odlučivanja o njegovu ponovnom uvrštenju i da ih je ponovno uvrstilo na sporne popise prije nego što je odgovorilo na njihova očitovanja i prije nego što im je dostavilo dokumente kojima se opravdava to ponovno uvrštenje.

82

Vijeće, uz potporu Komisije, osporava osnovanost četvrtog i sedmog žalbenog razloga.

83

Kao prvo, treba podsjetiti da, kada je riječ o mjerama ograničavanja pojedinačne primjene, poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu nalaže osobito da nadležno tijelo Unije priopći osobi koje se to tiče dokaze kojima to tijelo raspolaže protiv te osobe, a na kojima temelji svoju odluku (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 121. i navedena sudska praksa).

84

U ovom slučaju, međutim, žalitelji ne osporavaju to da je kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om, koji proizlazi iz spornih akata iz listopada 2013., opći akt, kako je Opći sud pravilno naveo u točki 97. pobijane presude, jer objektivno i apstraktno definira kategoriju osoba i subjekata, različitih od samog IRISL‑a, na koje će se mjere ograničavanja vjerojatno primjenjivati, ni to da se na žalitelje različite od IRISL‑a taj kriterij osobno ne odnosi.

85

U tim okolnostima, Vijeće nije moralo priopćiti elemente kojima je raspolagalo žaliteljima različitima od IRISL‑a prije usvajanja kriterija koji se odnosi na vezu s IRISL‑om.

86

Kada je riječ o samom IRISL‑u, treba utvrditi da taj kriterij ne dopušta donošenje pojedinačnih mjera ograničavanja u odnosu na njega, na način da ad hominem svojstvo na koje se on poziva u vezi s tim istim kriterijem ne dovodi do nastanka obveze za Vijeće da primjenjuje sudsku praksu iz točke 83. ove presude. Treba napomenuti da su, u svakom slučaju, propisi raniji od spornih akata iz listopada 2013. već predviđali takav kriterij ad hominem za IRISL, na način da mu izostanak informacija u vezi s predmetnom izmjenom nije nanio štetu i da mu, osobito, nije uskratio svaku mogućnost obraćanja Vijeću radi isticanja njegova stajališta u vezi s pojedinačnim karakterom tog kriterija, prema potrebi nakon donošenja presude od 16. rujna 2013.

87

U tim okolnostima, treba zaključiti da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da prava obrane žaliteljâ nisu povrijeđena pri donošenju tih akata.

88

Kao drugo, kada je riječ o pitanju je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio, u točkama 173. do 181. pobijane presude, da Vijeće nije povrijedilo njihova prava obrane pri njihovu ponovnom uvrštenju na sporne popise, treba podsjetiti da, u slučaju donošenja naknadne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava kojom se ime osobe ili subjekta zadržava na popisu osoba i subjekata čija se sredstva zamrzavaju, donošenju takve odluke treba u načelu prethoditi priopćenje elemenata koji im se stavljaju na teret kao i davanje mogućnosti toj osobi ili subjektu da bude saslušani (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 62., i od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C‑266/15 P, EU:C:2016:208, t. 32.).

89

Kad su zainteresiranoj stranci priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju joj da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje joj na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja pravâ obrane ne podrazumijeva obvezu za potonje da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na predmetnu mjeru, samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti, u tom smislu, presude od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 92., i od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:601, t. 66.).

90

Treba također napomenuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pravo na saslušanje prije usvajanja akata kojima se zadržavaju mjere ograničavanja u odnosu na osobe ili subjekte već obuhvaćene tim mjerama postoji kada je Vijeće protiv tih osoba ili subjekata prihvatilo nove elemente, a ne kada se to zadržavanje temelji na istim razlozima poput onih kojima je opravdano donošenje prvotnoga akta kojim se uvode predmetne mjere ograničavanja (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 63., i od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:601, t. 67.).

91

U ovom slučaju, kako je navela nezavisna odvjetnica u točki 190. svojeg mišljenja, relevantan trenutak za ocjenu toga je li Vijeće poštovalo pravo žaliteljâ na saslušanje jest datum njihova ponovnog uvrštenja na sporne popise, odnosno 26. studenoga 2013. Međutim, kako proizlazi i iz točaka 173. do 175. pobijane presude, Vijeće je žaliteljima priopćilo razloge za ponovno uvrštenje koje je imalo na umu, pismima od 22. ili od 30. listopada 2013., koji su se temeljili na istim činjeničnim elementima i koji su u biti bili istovjetni onima koji su se nalazili u odlukama o inicijalnom uvrštenju donesenima 2010., na način da je bila riječ o elementima koji su im bili već poznati. Usto, iz točaka 176. do 180. pobijane presude proizlazi da su, dopisima datiranima 15. ili 19. studenoga 2013., žalitelji podnijeli svoja očitovanja o tim elementima, prije donošenja spornih akata iz studenoga 2013., na koje je Vijeće odgovorilo 27. studenoga 2013. na način da im je dostavilo dijelove svojeg spisa.

92

Usto, kako navodi nezavisna odvjetnica u točki 193. svojeg mišljenja, suprotno tvrdnjama žaliteljâ, Vijeće ne mora odgovoriti na očitovanja koja su podnijele osobe ili subjekti o kojima je riječ prije usvajanja zamišljenih mjera ograničavanja. Naime, slanje takvog odgovora, nakon saslušanja zainteresiranih stranaka, povezano je s obrazloženjem akta kojim su donesene te mjere, a ne s poštovanjem prava obrane.

93

U tim okolnostima, treba zaključiti da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da Vijeće nije povrijedilo prva obrane žaliteljâ pri donošenju spornih akata iz listopada 2013.

94

Iz toga slijedi da četvrti i sedmi žalbeni razlog treba odbiti.

95

Svojim trećim, petim i devetim žalbenim razlogom kao i prvim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga i drugim dijelom svojeg šestog žalbenog razloga žalitelji navode da je Opći sud pogrešno zaključio, kao prvo, u točkama 63., 71., 74. i 76. pobijane presude, da su sporni akti iz listopada 2013. opravdani i proporcionalni u odnosu na cilj borbe protiv širenja nuklearnog oružja u Iranu i, kao drugo, u točkama 93. do 95. pobijane presude, da donošenje tih akata, koji prema njihovu mišljenju nisu bili u skladu s tim ciljem, nakon presude od 16. rujna 2013., nije zloporaba ovlasti od strane Vijeća. Usto, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da sporni akti iz listopada 2013. i studenoga 2013. nisu neopravdano i neproporcionalno ugrozili njihova temeljna prava, osobito pravo vlasništva i pravo na poštovanje njihova ugleda.

96

Žalitelji prije svega smatraju da kriterij u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007) nije prikladan za postizanje cilja borbe protiv širenja nuklearnog oružja u Iranu ni proporcionalan tom cilju jer ne postoji veza između prijevoza oružja zabranjenoga točkom 5. te rezolucije, aktivnosti subjekta o kojem je riječ i širenja nuklearnog oružja. Isto vrijedi i za kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om jer je uvrštenje društva kćeri na popis subjekata čija se imovina zamrzava opravdano samo ako je društvo majka sudjelovalo u širenju nuklearnog oružja.

97

Žalitelji nadalje smatraju da je obrazloženje Općeg suda proturječno. Potvrđujući zakonitost tih kriterija bez objašnjavanja zašto su prikladni za postizanje tog cilja i zašto su mu proporcionalni, Opći je sud pogrešno ocijenio, u točkama 101. i 102. pobijane presude, da navedeni kriteriji ne podrazumijevaju postojanje veze između žaliteljâ i širenja nuklearnog oružja niti obvezuju Vijeće na dokazivanje postojanja takve veze. Opći je sud na taj način preširoko protumačio navedene kriterije.

98

Žalitelji dodaju da Opći sud također nije ispitao kako njihovo ponovno uvrštenje na sporne popise omogućuje postizanje tog cilja i vršenje pritiska na Islamsku Republiku Iran, s obzirom na to da IRISL, suprotno onomu što se navodi u pobijanoj presudi, nije u vlasništvu ni pod kontrolom iranske vlade. Naposljetku preciziraju da je, imenujući ponovno izrijekom IRISL, kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om doveo do toga da ga se u svjetskoj javnosti smatra subjektom koji pruža potporu širenju nuklearnog oružja, što je imalo teške posljedice za njegov ugled i njegovo poslovanje.

99

Vijeće, uz potporu Komisije, osporava argumentaciju žaliteljâ.

100

U okviru trećeg, petog i devetog žalbenog razloga kao i prvog dijela prvog žalbenog razloga i drugog dijela šestog žalbenog razloga žalitelji u biti tvrde da je, kao prvo, Opći sud pogrešno zaključio da je povrjeđivanje njihova temeljnog prava vlasništva i prava na poštovanje njihova ugleda, do kojeg bi sporni akti iz listopada 2013. i studenoga 2013. vjerojatno doveli, bilo proporcionalno i da je uspostava kriterija u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007) i kriterija koji se odnosi na vezu s IRISL‑a također bila u skladu s načelom proporcionalnosti, pozivajući se na istu argumentaciju.

101

Treba prije svega podsjetiti da, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih tom poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava uz osiguravanje načela proporcionalnosti, pri čemu se ograničenja tih prava i sloboda mogu uvesti samo ako su nužna i ako stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

102

Stoga, kako je Opći sud pravilno naveo u točkama 204. i 205. pobijane presude, pravo vlasništva iz članka 17. Povelje nije apsolutno pravo. Usto, načelom proporcionalnosti zahtijeva se da sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije moraju biti prikladna za ostvarenje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva (presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 122. i navedena sudska praksa, i od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 76.).

103

U pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, Sud je zakonodavcu Unije priznao široku diskrecijsku ovlast, kako je to također pravilno naveo Opći sud u točki 62. pobijane presude, u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Sud je iz toga zaključio da samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere (presuda od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120. i navedena sudska praksa).

104

U vezi s ciljem koji je Vijeće željelo postići donošenjem spornih akata iz listopada 2013. i studenoga 2013., kojima je izmijenjena Odluka 2010/413 i Uredba br. 267/2012, Sud je već presudio da ta odluka i ta uredba imaju za cilj spriječiti širenje nuklearnog oružja i tako izvršiti pritisak na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s predmetnim aktivnostima. Taj cilj, koji ulazi u općenitiji okvir nastojanja povezanih s održavanjem mira i međunarodne sigurnosti, jest legitiman (presuda od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 77. i navedena sudska praksa).

105

Nadalje, u vezi s prikladnosti spornih akata iz listopada 2013. i studenoga 2013. za postizanje navedenoga cilja, treba navesti, kada je riječ o kriteriju u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007), da, kako navodi i Vijeće, iz te rezolucije proizlazi da je Vijeće sigurnosti smatralo da zabrana prenošenja oružja iz njezine točke 5. odgovara cilju kojim se nastoji osigurati da iranski nuklearni program služi isključivo u miroljubive svrhe i onemogućiti Iranu da razvija osjetljive tehnologije u potporu svojim nuklearnim i raketnim programima.

106

Kako je navela nezavisna odvjetnica u točkama 76. i 77. svojeg mišljenja, prihodi od trgovine oružjem mogli su izravno ili neizravno iranskoj vladi pružiti izvore ili sredstva razne naravi koji joj omogućuju izvršavanje aktivnosti širenja nuklearnog oružja i mogu se zloporabiti u te svrhe.

107

U tim okolnostima, kriterij u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007) omogućava obuhvaćanje ponašanjâ osoba i subjekata koja bi mogla poticati aktivnosti širenja nuklearnog oružja u Iranu, čak i ako te osobe i subjekti uopće nisu izravno ili neizravno povezani sa širenjem nuklearnog oružja i nisu uključeni u te aktivnosti, kako je Opći sud pravilno naveo u točkama 101. i 102. pobijane presude, na način da je taj kriterij prikladan za postizanje cilja iz točke 104. ove presude.

108

U vezi s nužnosti tog kriterija, suprotno mišljenju žalitelja, činjenica da on omogućava donošenje mjera za zamrzavanje financijskih sredstava kada ne postoji veza između osoba ili subjekata o kojima je riječ i širenja nuklearnog oružja, ne može dovesti do zaključka da te mjere prelaze granice onoga što je nužno za postizanje tog cilja jer je Sud već presudio da kriterij za uvrštenje, poput onoga u vezi s potporom iranskoj vladi, koji omogućava da se obuhvate aktivnosti svojstvene predmetnoj osobi ili subjektu koje, iako same po sebi, nisu izravno ili neizravno uopće povezane sa širenjem nuklearnog oružja, ali ga ipak mogu poticati, ne prelazi granice onoga što je nužno za ostvarenje tog cilja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 78.). Treba također naglasiti da veliki broj rezolucija Vijeća sigurnosti, kao i različite mjere koje je Unija postupno donosila, odražavaju nužnost proširenja raspona mjera ograničavanja namijenjenih postizanju tog cilja.

109

U vezi s opsegom kriterija koji se odnosi na vezu s IRISL‑om, treba utvrditi da je taj kriterij dio pravnog okvira koji je jasno ograničen ciljevima propisa o mjerama ograničavanja protiv Islamske Republike Irana.

110

S tim u vezi, Sud je već presudio da ako su financijska sredstva subjekta koji pruža potporu iranskoj vladi zamrznuta, postoji nezanemariva opasnost da on izvršava pritisak na subjekte čiji je vlasnik ili koje kontrolira da bi zaobišao učinak mjera koje se na njega odnose, tako da je zamrzavanje financijskih sredstava tih subjekata nužno i prikladno da bi se osigurala učinkovitost donesenih mjera i zajamčilo da se mjere ne zaobilaze (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. rujna 2016., NIOC i dr./Vijeće, C‑595/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:721, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

111

Tim se kriterijem tako objektivno definira ograničena kategorija osoba i subjekata koji, zbog veza koje ih povezuju s IRISL‑om, mogu podupirati zaobilaženje mjera ograničavanja koje se na potonjega odnose i stoga ugroziti cilj iz točke 104. ove presude, koji se sastoji u sprječavanju širenja nuklearnog oružja i vršenju pritiska na Islamsku Republiku Iran, neovisno o eventualnoj uključenosti tih osoba i subjekata u aktivnosti širenja nuklearnog oružja pa se, stoga, ne čini da očito prelazi granice onoga što je nužno za postizanje tog cilja.

112

Treba dodati da, s obzirom na okolnosti iz točka 106. do 111. ove presude, treba odbiti argument žaliteljâ prema kojem je obrazloženje Općeg suda proturječno jer je taj sud zaključio da kriterij u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007) i kriterij koji se odnosi na vezu s IRISL‑om, iako su opravdani i proporcionalni navedenom cilju, ne zahtijevaju utvrđivanje postojanja veze između osobe ili subjekta o kojem je riječ i širenja nuklearnog oružja. Opći sud nije na taj način preširoko protumačio te kriterije i njegovo obrazloženje nije proturječno.

113

Kada je riječ, nadalje, o navodnoj povredi ugleda žaliteljâ, Opći sud nije počinio ni pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 209. pobijane presude naveo da Vijeće nije tvrdilo da su žalitelji sâmi uključeni u širenje nuklearnog oružja, tako da nisu osobno povezani s postupanjima koja predstavljaju rizik za međunarodni mir i sigurnost i da je šteta njihovu ugledu nužno manja od one koja bi postojala u slučaju da se njihovo ponovno uvrštenje na sporne popise temeljilo na takvom razlogu. Kada je riječ o kriteriju koji se odnosi na vezu s IRISL‑om, ni taj kriterij ne podrazumijeva to da je IRISL osobno uključen u širenje nuklearnog oružja. Stoga, čini se da ta povreda ne prelazi očito ono što je nužno s obzirom na primarnu važnost cilja iz točke 104. ove presude i nužnost jasnog i preciznog definiranja, u općim kriterijima na kojima se treba temeljiti uvrštenje osoba ili subjekata na popise osoba i subjekata čija se imovina zamrzava, tih osoba i subjekata, odnosno u ovoj situaciji veza s IRISL‑om koje, kada se utvrdi da postoje, opravdavaju same po sebi takvo uvrštenje.

114

Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava, u točkama 71., 73., 75. do 77., 103. i 208. pobijane presude, kada je zaključio, u biti, kao prvo, da za kriterij u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007) i kriterij koji se odnosi na povezanost s IRISL‑om treba smatrati da poštuju načelo proporcionalnosti i kada je ocijenio, kao drugo, da ograničenja prava vlasništva i šteta njihovu ugledu nisu očito neproporcionalni u odnosu na ciljeve kojima se teži.

115

Kao drugo, žalitelji nisu dostavili nikakve elemente na temelju kojih bi se moglo zaključiti da postoji zloporaba ovlasti koju je počinilo Vijeće pri donošenju spornih akta iz listopada 2013. Prema sudskoj praksi Suda, u donošenju akta počinjena je zloporaba ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 135.), kako je pravilno naveo i Opći sud u točki 92. pobijane presude.

116

Kako proizlazi iz točaka 46. do 63. i 101. do 114. ove presude, Opći sud je opravdano zaključio u točkama 93. do 95. pobijane presude da se presudi od 16. rujna 2013. ne protivi donošenje tih akata, koji su usklađeni s legitimnim ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja i na taj način vršenja pritiska na Islamsku Republiku Iran da okonča aktivnosti širenja nuklearnog oružja, pa je pravilno odbio tužbeni razlog koji se temelji na takvoj zloporabi.

117

Iz toga slijedi da treba odbiti treći, peti i deveti žalbeni razlog kao i prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi dio šestog žalbenog razloga.

118

U okviru prvog dijela svojeg šestog žalbenog razloga žalitelji, kao prvo, navode da je Opći sud pogrešno propustio utvrditi očite pogreške u ocjeni koje je počinilo Vijeće prilikom ponovnog uvrštenja IRISL‑a na sporne popise. Obrazloženje Općeg suda, u točkama 117. i 131. pobijane presude, koje se temelji na utvrđenju stvarnih kršenja Rezolucije 1747 (2007) u 2009. godini, pogrešno je s činjenične strane. Izvješće Odbora za sankcije Vijeća sigurnosti za godinu 2009. na koje se poziva Vijeće ne omogućuje zaključak da je IRISL prekršio tu rezoluciju. Opći sud je također pridao nedovoljan značaj, u točkama 120. i 124. pobijane presude, dokazima, a osobito svjedočenjima koja su dostavili žalitelji radi dokazivanja da IRISL nije bio uključen u kršenje Rezolucije 1747 (2007).

119

Žalitelji, kao drugo, smatraju da je u točkama 136. do 165. pobijane presude Opći sud propustio utvrditi pogreške u činjeničnoj ocjeni koje je počinilo Vijeće kada je zaključilo da je ponovno uvrštenje žaliteljâ različitih od IRISL‑a bilo opravdano na temelju kriterija koji se odnosi na vezu s IRISL‑om. Stoga se Opći sud zadržao, u vezi s Khazar Shipping Lines, IRISL Europe i Valfajr 8th Shipping Line, na potvrđivanju toga da je njihovo ponovno uvrštenje na sporne popise bilo opravdano jer su oni bili u vlasništvu IRISL‑a, iako Vijeće nije ispitalo u kojoj su mjeri oni u njegovom vlasništvu i je li izgledno to da mogu biti podvrgnuti pritiscima radi izbjegavanja ograničenja nametnutih IRISL‑u i, u vezi s Qeshm Marine Services & Engineering i Marine Information Technology Development, na navođenju toga da je riječ o društvima kćerima IRISL‑a. Usto, Opći je sud pogrešno zaključio da su HDSL i Safiran Payam Darya Shipping Lines nastupali u ime IRISL‑a jer su preuzeli, kao vlasnici korisnici, neke od njegovih brodova. Vijeće u vezi s Irano Misr Shipping nije navelo usluge koje to društvo pruža, ni u čemu bi one bile bitne.

120

Vijeće i Komisija smatraju da je prvi dio šestog žalbenog razloga nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

121

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, jedino je Opći sud nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza koje uzima u prilog tim činjenicama. Naime, ako su ti dokazi pravilno pribavljeni i poštovana su opća načela prava i postupovna pravila koja se primjenjuju na teret dokazivanja i izvođenje dokaza, samo je na Općem sudu da ocijeni vrijednost dokaza koji su mu dostavljeni. Ta ocjena, dakle, osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata, ne predstavlja pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (presuda od 7. travnja 2016., Akhras/Vijeće, C‑193/15 P, EU:C:2016:219, t. 67. i navedena sudska praksa).

122

U ovom slučaju, u dijelu u kojem žalitelji navode da ponovno uvrštenje IRISL‑a, na temelju kriterija u vezi s kršenjem Rezolucije 1747 (2007), nije bilo opravdano s obzirom na Izvješće Odbora za sankcije Vijeća sigurnosti za 2009. godinu na koje se poziva Vijeće i na svjedočenja koja su oni podnijeli, treba utvrditi da žalitelji u biti traže da Sud ponovno ocijeni činjenice i dokaze iznesene Općem sudu i odluči o vrijednosti koju im se treba pridati a da pritom ne ističu iskrivljavanje tih elemenata, što nije dopušteno u stadiju žalbe. Zbog tih je razloga nedopuštena njihova argumentacija koja se odnosi na činjenična utvrđenja Općeg suda, navedena u točkama 136. do 165. pobijane presude, u vezi s vlasništvom IRISL‑a nad Khazar Shipping Lines, IRISL Europe kao i Valfajr 8th Shipping Line, u vezi s njegovom kontrolom nad Qeshm Marine Services & Engineering i Marine Information Technology Development, i u vezi s činjenicom da HDSL i Safiran Payam Darya Shipping Lines nastupaju u njegovo ime i da mu Irano Misr Shipping pruža bitne usluge.

123

Iz toga slijedi da treba odbiti prvi dio šestog žalbenog razloga.

124

Budući da su svi žalbeni razlozi odbijeni, žalbu treba odbiti u cijelosti.

125

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

126

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

127

Budući da je Vijeće zatražilo da žalitelji snose troškove te s obzirom na to da oni nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti da, osim vlastitih troškova, snose i troškove Vijeća.

128

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbene postupke u skladu s njegovim člankom 184. stavkom 1., Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: