1

Svojom žalbom društvo Bayerische Motoren Werke AG (u daljnjem tekstu: BMW) traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 12. rujna 2017., Bayerische Motoren Werke/Komisija (T‑671/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:599), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za djelomično poništenje odluke Komisije (EU) 2016/632 od 9. srpnja 2014. o državnoj potpori SA. 32009 (2011/C) (ex 2010/N) koju Savezna Republika Njemačka namjerava dodijeliti u korist društva BMW AG za veliki projekt ulaganja u Leipzigu (SL 2016., L 113, str. 1.) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Europska komisija podnijela je protužalbu u kojoj zahtijeva od Suda da ukine rješenje predsjednika petog vijeća Općeg suda od 11. svibnja 2015., Bayerische Motoren Werke/Komisija (T‑671/14, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: rješenje od 11. svibnja 2015., EU:T:2015:322), kojim je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju što ga je podnio Freistaat Sachsen, kao i odluku o dopuštenosti te intervencije i uzimanju u obzir argumenata što ih je iznio Freistaat Sachsen, osim onih što ih je iznio žalitelj u pobijanoj presudi.

3

Na temelju članka 1. Uredbe Vijeća br. 695/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 734/2013 od 22. srpnja 2013. (SL 2013., L 204, str. 15.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 659/1999):

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]”

4

Članak 2. ove Uredbe, pod naslovom „Prijava nove potpore”, u stavku 1. određuje:

„Osim ako je drukčije predviđeno uredbama donesenim u skladu s člankom [109. UFEU‑a] ili drugim relevantnim odredbama istog, predmetna država članica Komisiju pravodobno obavješćuje o svim svojim planovima za dodjelu novih potpora. […]”

5

Članak 7. te uredbe, naslovljen „Odluke Komisije o okončanju formalnog istražnog postupka”, određuje:

„[…]

2.   U slučaju kada Komisija ustanovi da, gdje je to primjereno nakon izmjene od strane dotične države članice, prijavljena mjera ne predstavlja potporu, Komisija takav nalaz bilježi u obliku odluke.

3.   U slučaju kada Komisija ustanovi da, gdje je to primjereno nakon izmjene od strane dotične države članice, su sumnje u pogledu sukladnosti prijavljene mjere s načelima [unutarnjeg] tržišta otklonjene, Komisija donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna potpora u skladu s načelima [unutarnjeg] tržišta (dalje u tekstu ‚pozitivna odluka’). U takvoj se odluci točno navodi koja je iznimka primijenjena u skladu s Ugovorom.

[…]”

6

Članak 10. Uredbe br. 659/1999, naslovljen „Ispitivanje, zahtjev za dostavljanje podataka i nalog za dostavljanje podataka”, u svojem stavku 1. propisuje:

„Ne dovodeći u pitanje članak 20., Komisija na vlastitu inicijativu može ispitati podatke o navodno nezakonitoj potpori iz bilo kojeg izvora.

Komisija bez odgađanja ispituje svaku pritužbu koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s člankom 20. stavkom 2. i osigurava potpuno i redovito obavješćivanje dotične države članice o napretku i ishodima ispitivanja.”

7

Uvodne izjave 2. do 4. i 7. Uredbe Komisije (EZ) br. 800/2008 od 6. kolovoza 2008. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora sukladnima s [unutarnjim] tržištem u primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] (Uredba o općem skupnom izuzeću) (SL 2008., L 214, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8, svezak 4., str. 159.), koju je zamijenila Uredba Komisije br. 651/2014 od 17. lipnja 2014., o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. Ugovora (SL 2014., L 187, str. 1.), navode kako slijedi:

[…]

8

Člankom 3. Uredbe br. 800/2008, naslovljenim „Uvjeti izuzeća”, koji se nalazi u njezinu poglavlju I., naslovljenom „Opće odredbe”, propisano je:

„1.   Programi potpora koji ispunjavaju sve uvjete poglavlja I. ove Uredbe, kao i mjerodavne odredbe poglavlja II. ove Uredbe, sukladni su [unutarnjem] tržištu u smislu članka [107.] stavka 3. [UFEU‑a] i izuzeti su od obveze prijave prema članku [108.] stavku 3. [UFEU‑a] uz uvjet da svaka pojedinačna potpora dodijeljena prema takvom programu ispunjava sve uvjete ove Uredbe, a program sadrži izričitu uputu na ovu Uredbu, navodeći njezin naslov i uputu na objavu u Službenom listu Europske unije.

2.   Pojedinačne potpore dodijeljene prema programu spomenutom u stavku 1. sukladne su [unutarnjem] tržištu u smislu članka [107.] stavka 3. [UFEU‑a] i izuzete su od obveze prijave prema članku [108.] stavku 3. [UFEU‑a] uz uvjet da potpora ispunjava sve uvjete poglavlja I. ove Uredbe, kao i mjerodavne odredbe poglavlja II. ove Uredbe, a mjera pojedinačne potpore sadrži izričitu uputu na mjerodavne odredbe ove Uredbe, navodeći te mjerodavne odredbe, naslov ove Uredbe i uputu na objavu u Službenom listu Europske unije.

3.   Jednokratne potpore koje ispunjavaju sve uvjete poglavlja I. ove Uredbe, kao i mjerodavne odredbe poglavlja II. ove Uredbe, sukladne su [unutarnjem] tržištu u smislu članka [107.] stavka 3. [UFEU‑a] i izuzete su od obveze prijave prema članku [108.] stavku 3. [UFEU‑a] uz uvjet da potpora sadrži izričitu uputu na mjerodavne odredbe ove Uredbe, navodeći te mjerodavne odredbe, naslov ove Uredbe i uputu na objavu u Službenom listu Europske unije.”

9

Članak 6., obuhvaćen istim poglavljem I., naslovljen „Pragovi pojedinačne prijave”, u svojem stavku 2. predviđa:

„Regionalne potpore za ulaganja koje se dodjeljuju velikim projektima ulaganja prijavljuju se Komisiji ako ukupan iznos potpora iz svih izvora premašuje 75 % maksimalnog iznosa potpora koje može primiti ulaganje s opravdanim troškovima u iznosu od 100 milijuna eura, primjenjujući standardni prag potpore koji vrijedi za velika poduzeća na odobrenoj karti regionalnih potpora na datum kada se potpora treba dodijeliti.”

10

Članak 8. navedene uredbe, naslovljen „Učinak poticaja”, određuje:

„1.   Ova Uredba izuzima samo potpore koje imaju učinak poticaja.

[…]

3.   Za potpore koje se dodjeljuju velikim poduzećima i obuhvaćene su ovom Uredbom, smatra se da imaju učinak poticaja ako je, uz ispunjavanje uvjeta utvrđenih u stavku 2., država članica prije dodjele predmetne pojedinačne potpore provjerila da se dokumentacijom koju je pripremio korisnik potvrđuje jedan ili više sljedećih kriterija:

[…]

4.   Uvjeti utvrđeni u člancima 2. i 3. ne primjenjuju se na fiskalne mjere ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]”

11

Članak 13. Uredbe br. 800/2008, koji se nalazi u poglavlju II. te uredbe, naslovljen „Posebne odredbe za različite kategorije potpora”, u svojem stavku 1. navodi kako slijedi:

„Programi regionalnih potpora za ulaganje i zapošljavanje sukladni su s [unutarnjim] tržištem u smislu članka [107.] stavka 3. [UFEU‑a] i izuzeti su od obveze prijave iz članka [108.] stavka 3. [UFEU‑a], ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u ovom članku.

[…]”

12

U skladu s Komunikacijom Komisije o kriterijima za dubinsku ocjenu regionalnih potpora velikim projektima ulaganja (SL 2009., C 223, str. 3., u daljnjem tekstu: Komunikacija iz 2009.):

[…]

[…]

[…]

[…]

13

U bilješci koja se odnosi na točku 56. te komunikacije navedeno je da „[k]ada se potpora dodjeljuje na temelju postojećeg programa regionalnih potpora, treba istaknuti da država članica ima mogućnost tu potporu dodijeliti do visine koja odgovara maksimalnom iznosu koji ulaganje s opravdanim troškovima do 100 milijuna eura može primiti sukladno primjenjivim pravilima” [neslužbeni prijevod].

14

Okolnosti spora, kako proizlaze iz točaka 1. do 5. pobijane presude, su sljedeće:

[…]

„Državna potpora u iznosu od 45257273 eura koju [Savezna Republika] Njemačka namjerava dodijeliti [žalitelju] za ulaganje u Leipzigu spojiva je s unutarnjim tržištem samo ako ostane ograničena na iznos od 17 milijuna eura (na temelju cijena iz 2009.); preostali iznos (28257273 eura) nije spojiv s unutarnjim tržištem.

Stoga se potpora može dodijeliti samo do iznosa od 17 milijuna eura.”

15

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. rujna 2014. žalitelj je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

16

Freistaat Sachsen je 16. siječnja 2015. podnio zahtjev za intervenciju u potporu žalitelju.

17

Predsjednik petog vijeća Općeg suda je rješenjem od 11. svibnja 2015. prihvatio taj zahtjev za intervenciju.

18

Opći sud pobijanom je presudom odbio tu tužbu u cijelosti.

19

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

20

Komisija zahtijeva odbijanje žalbe i nalaganje žalitelju snošenja troškova.

21

Freistaat Sachsen iznosi isti zahtjev za poništenje poput žalitelja i traži od Suda da Komisiji naloži snošenje troškova prvostupanjskog postupka i žalbenog postupka.

22

Komisija u protužalbi od Suda zahtijeva da:

23

Žalitelj i Freistaat Sachsen zahtijevaju odbijanje protužalbe i nalaganje Komisiji snošenja troškova.

24

U svojoj protužalbi Komisija prigovara da je Opći sud počinio postupovne pogreške kojima se povređuju njezini interesi, u smislu članka 58. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, time što je odlučio odobriti Freistaat Sachsenu intervenciju u postupak u svojstvu intervenijenta u potporu žalitelju, primjenjujući drugi stavak članka 40. tog statuta. U prilog osnovanosti svoje protužalbe Komisija iznosi tri žalbena razloga, koji se u biti temelje na povredi te odredbe, kao i na pogrešnoj ocjeni činjenica.

25

Žalitelj i Freistaat Sachsen smatraju da je protužalba nedopuštena. U svakom slučaju, ta protužalba nije osnovana.

26

Valja podsjetiti da, prema članku 256. stavku 1. drugom podstavku UFEU‑a, protiv odluka Općeg suda postoji pravo žalbe Sudu isključivo o pitanjima prava te „u granicama utvrđenima Statutom [Suda Europske unije]”.

27

U tom pogledu člankom 56. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije propisuje se da se protiv konačnih odluka Općeg suda i protiv njegovih djelomičnih odluka o meritornim pitanjima te odluka o postupovnim pitanjima glede prigovora nenadležnosti ili nedopuštenosti može podnijeti žalba Sudu u roku od dva mjeseca od dostave pobijane odluke.

28

Osim toga, prvi stavak članka 57. Statuta Suda Europske unije propisuje da, ako je Opći sud odbio prijedlog za uključenje u postupak, podnositelj prijedloga može u roku od dva tjedna od dostave odluke kojom se odbija njegov prijedlog podnesen na temelju drugog stavka članka 40. tog statuta podnijeti žalbu Sudu.

29

Valja zaključiti da odluka kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak, podnesen na temelju drugog stavka članka 40. nije obuhvaćena ni jednom od dviju navedenih odredbi.

30

Naime, s jedne strane, takva odluka nije konačna odluka o meritornim pitanjima, niti je odluka o postupovnim pitanjima glede prigovora nenadležnosti ili nedopuštenosti, u smislu prvog stavka članka 56. Statuta suda Europske unije, što uostalom Komisija i ne osporava u svojoj protužalbi.

31

S druge strane, odluka kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak nije odluka iz prvog stavka članka 57. tog statuta, prema kojem se, posve suprotno, žalba može podnijeti samo protiv odluke kojom se zahtjev za intervenciju odbija.

32

Iz tih odredaba proizlazi da Statut Suda Europske unije ne ovlašćuje stranku u prvostupanjskom postupku da podnese žalbu protiv odluke kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju.

33

Iz toga slijedi da se, kako to uostalom priznaje i Komisija, protiv rješenja od 11. svibnja 2015., kojim je Opći sud na temelju drugog stavka članka 40. Statuta Suda Europske unije prihvatio zahtjev za intervenciju što ga je podnio Freistaat Sachsen, ne može podnijeti žalba.

34

Komisija međutim tvrdi da se protiv odluke Općeg suda kojom se prihvaća intervencija može podnijeti protužalba, s osnove članka 178. stavaka 1. i 2. Poslovnika Suda, kojom se pobija presuda kojom se završava prvostupanjski postupak jer prihvaćanje intervenijentova sudjelovanja predstavlja povredu postupka kojom se povrjeđuju njezini interesi, u smislu prvog stavka članka 58. Statuta Suda Europske unije.

35

Ova se argumentacija ne može prihvatiti.

36

S jedne strane, članak 178. stavak 1. Poslovnika Suda nalaže da se protužalbenim razlozima zahtijeva potpuno ili djelomično ukidanje „odluke Općeg suda”.

37

Međutim, iako ta odredba, za razliku od članka 169. stavka 1. tog poslovnika, ne precizira da se ukidanje, koje se traži u žalbi, mora odnositi na odluku Općeg suda „kakva proizlazi iz izreke te odluke”, odluka kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u svakom slučaju ipak ne predstavlja odluku koju se može pobijati žalbom, u smislu prvog stavka članka 56. i prvog stavka članka 57. Statuta Suda Europske unije, kako je već navedeno u točki 31. ove presude.

38

S druge strane, članak 178. stavak 2. Poslovnika Suda predviđa da protužalba također može biti usmjerena na ukidanje izričite ili prešutne odluke o „dopuštenosti tužbe pred Općim sudom”.

39

Međutim, odluka kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak je bez utjecaja na dopuštenost glavne tužbe jer je takva intervencija akcesorna u odnosu na nju (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2016., DTS Distribuidora de Televisión Digital/Komisija, C‑449/14 P, EU:C:2016:848, t. 121., kao i rješenje od 19. srpnja 2017., Lysoform Dr. Hans Rosemann i Ecolab Deutschland/ECHA, C‑663/16 P, neobjavljeno, EU:C:2017:568, t. 47.).

40

Iz toga proizlazi da pravo Unije ne sadržava nijednu odredbu koja može biti pravna osnova za podnošenje žalbe Sudu protiv odluke kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak.

41

Nijedan od argumenata koje je navela Komisija ne može taj zaključak dovesti u pitanje.

42

Kao prvo, što se tiče Komisijinih tvrdnji da prihvaćanje zahtjeva za intervenciju protivno drugom stavku članka 40. Statuta Suda Europske unije predstavlja „postupovnu pogrešku” kojom se povrjeđuju njezini interesi, u smislu prvog stavka članka 58. tog statuta, dovoljno je istaknuti da je jedini cilj te odredbe utvrditi pravna pitanja koja se mogu istaknuti u prilog osnovanosti žalbe, a ne utvrditi kategoriju odluka protiv kojih se žalba može podnijeti, a koja su definirana u prvom stavku članka 56. i prvom stavku članka 57. navedenog statuta. Prvi stavak članka 58. Statuta Suda Europske unije ne može se dakle proširiti na tu kategoriju odluka, izvan onoga što propisuju te odredbe.

43

Kao drugo, što se tiče Komisijinih tvrdnji da iz sudske prakse koja proizlazi iz presude od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija (C‑176/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:730), proizlazi da Sud ima obvezu po službenoj dužnosti ispitati dopuštenost zahtjeva za intervenciju u postupak podnesenog Općem sudu ako intervenijent podnese protužalbu ili, kao u ovom slučaju, podnese odgovor na žalbu, njezini su argumenti neosnovani.

44

Doista, kao što je Sud podsjetio u točki 18. te presude, kada je Sudu podnesena žalba na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, on je dužan po službenoj dužnosti odlučiti o dopuštenosti tužbe za poništenje, pa stoga i o razlogu koji se odnosi na javni poredak, koji se temelji na nepoštovanju uvjeta iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, prema kojem tužitelj može zahtijevati poništenje odluke koja mu nije upućena samo ako se ona na njega odnosi izravno i osobno.

45

Prema tome, postojanje tužiteljeva pravnog interesa, koji mu u smislu potonje odredbe daje procesnu legitimaciju, uvjet je dopuštenosti tužbe za poništenje odluke, podnesene Općem sudu. S druge strane, prihvaćanje zahtjeva za intervenciju u postupak podnesenog na temelju drugog stavka članka 40. Statuta Suda Europske unije nema utjecaja na dopuštenost jedne takve tužbe, kako to već proizlazi iz točke 39. ove presude. Nikakva se dakle analogija ne može temeljiti na sudskoj praksi koja proizlazi iz presude od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija (C‑176/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:730).

46

Kao treće, što se tiče argumenta koji je Komisija tijekom rasprave pokušala temeljiti na presudi od 14. travnja 2005., Gaki‑Kakouri/Sud (C‑243/04 P, neobjavljena, EU:C:2005:238), u kojoj je Sud u točkama 33. i 34. ispitao žalbeni razlog da je Opći sud povrijedio članak 48. stavak 1. Poslovnika Suda u vezi s nepravodobnim dokaznim prijedlozima, dovoljno je utvrditi da je taj žalbeni razlog u tom predmetu bio istaknut radi ukidanja odluke Općeg suda, u smislu prvog stavka članka 56. Statuta Suda Europske unije, odnosno, u tom slučaju, u cilju ukidanja odluke kojom je odlučeno o meritumu.

47

To međutim upravo nije cilj protužalbe koju je u ovom postupku podnijela Komisija. Naime, kako je ona sama izričito navela u svojoj žalbi, njezin cilj nije ukidanje pobijane presude, kojom je odlučeno o meritumu postupka, nego samo odluke kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak, što nije „odluka” u smislu prvog stavka tog članka 56.

48

Kao četvrto, Komisija ističe da je odobrenje zahtjeva za intervenciju u prvom stupnju proizvelo samostalne pravne učinke koji su štetni za njezin postupovni položaj u žalbenom postupku. Naime, intervenijent svojim argumentima može proširiti predmet postupka pred Općim sudom, tako da bi i Sud, u okviru žalbe, i Opći sud, u ponovljenom postupku, u slučaju ukidanja pobijane presude morali ispitati neke dodatne argumente. Nadalje, Opći sud mogao bi razviti, mimo svakog sudskog nadzora od strane Suda, sudsku praksu u smjeru koji ne bi poštovao uvjete navedene u članku 40. Statuta Suda Europske unije. Osim toga, intervenijent čija je intervencija u postupak odobrena protivno toj odredbi mogao bi podnijeti žalbu protiv odluke Općeg suda.

49

U tom pogledu valja prvenstveno primijetiti da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, prihvaćanje takvog zahtjeva za intervenciju ne može ni u kojem slučaju dovesti do proširenja predmeta spora pred Općim sudom.

50

Naime, u skladu s četvrtim stavkom članka 40. Statuta Suda Europske unije, stranka kojoj je dopuštena intervencija u postupak pred tim sudom ne može izmijeniti predmet spora kako je omeđen zahtjevima i razlozima glavnih stranaka. Iz toga slijedi da su dopušteni jedino intervenijentovi argumenti koji ulaze u okvir određen tim zahtjevima i razlozima (vidjeti, osobito, presude od 10. studenoga 2016., DTS Distribuidora de Televisión Digital/Komisija, C‑449/14 P, EU:C:2016:848, t. 114., i od 25. listopada 2017., Komisija/Vijeće (CMR-15), C‑687/15, EU:C:2017:803, t. 23.). Intervenijent nema pravo pozivati se na nove razloge, različite od onih koje je iznio tužitelj (presuda od 10. studenoga 2016., DTS Distribuidora de Televisión Digital/Komisija, C‑449/14 P, EU:C:2016:848, t. 121.).

51

Nadalje, u dijelu u kojem Komisija u svojim argumentima ističe da bi prihvaćanje zahtjeva za intervenciju moglo utjecati na njezino pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, valja naglasiti da pravo Unije, a posebice članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u vezi s jamstvima sadržanima u njezinu članku 18. i članku 19. stavku 2., ne zahtijeva postojanje dvostupanjskog sudovanja. Jedino što je naime bitno jest postojanje pravnog sredstva pred sudom. Načelo djelotvorne sudske zaštite tako posebice otvara pravo na pristup sudu, a ne pravo na pristup višestupnjevitoj sudskoj zaštiti (vidjeti, osobito, presude od 28. srpnja 2011., Samba Diouf, C‑69/10, EU:C:2011:524, t. 69.; od 30. svibnja 2013., F, C‑168/13 PPU, EU:C:2013:358, t. 44., i od 19. lipnja 2018., Gnandi, C‑181/16, EU:C:2018:465, t. 57.).

52

U ovom slučaju pak nije sporno da je Komisija pred Općim sudom bila u mogućnosti iznijeti svoje očitovanje o dopuštenosti zahtjeva za intervenciju u postupak u pogledu uvjeta propisanih u drugom stavku članka 40. Statuta Suda Europske unije.

53

Osim toga, valja naglasiti da bi, u slučaju da je Opći sud prihvatio žaliteljevu tužbu za poništenje, Komisija imala pravo žalbom osporiti argumente koje je iznio intervenijent u potporu zahtjevima žalitelja, koje bi Opći sud eventualno smatrao osnovanima.

54

Konačno, točno je da stranka kojoj je odobrena intervencija u postupak pred Općim sudom, a koja nije država članica ili institucija Unije, ima, na temelju drugog stavka članka 56. Statuta Suda Europske unije, svojstvo „stranke” pred tim sudom radi podnošenja žalbe, te može istaknuti bilo koji razlog radi osporavanja zakonitosti pobijane odluke. Iz te odredbe isto tako proizlazi da intervenijent pred Općim sudom, zato što se smatra „strankom” pred tim sudom, a ne više „intervenijentom”, ima pravo, kada je žalbu podnijela druga stranka, podnijeti odgovor na žalbu, na temelju članka 172. Poslovnika Suda (presuda od 11. veljače 1999., Antillean Rice Mills i dr./Komisija, C‑390/95 P, EU:C:1999:66, t. 20. do 22.).

55

Međutim, treba naglasiti da se svatko može, na temelju drugog stavka članka 40. Statuta Suda Europske unije, uključiti u žalbeni postupak pred Sudom Europske unije ako dokaže svoj pravni interes za ishod postupka pred Sudom. Nadalje, u skladu s drugim stavkom članka 56. tog statuta, osoba koja se uključila u postupak pred Općim sudom može podnijeti žalbu samo ako se odluka Općeg suda na nju neposredno odnosi. Konačno, u svakom slučaju, sve stranke u postupku imaju pravo, kako to već proizlazi iz točke 53. ove presude, osporiti intervenijentove razloge i argumente u postupku pred Općim sudom.

56

U skladu s tim, Komisijinu protužalbu valja odbaciti kao nedopuštenu.

57

U svojoj se žalbi žalitelj, kojeg podupire Freistaat Sachsen, poziva na dva žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 3. UFEU‑a. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 288. UFEU‑a, članka 3. i članka 13. stavka 1. Uredbe br. 800/2008, kao i načela nediskriminacije.

58

Svojim prvim žalbenim razlogom, podijeljenim na četiri dijela, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 107. stavak 3. UFEU‑a jer je točkama 145. do 149. pobijane presude ocijenio da predmetna potpora nije bila nužna isključivo zato što njezin iznos, protivno članku 33. Komunikacije iz 2009., premašuje razliku između neto troškova ulaganja u potpomognutu regiju i troškova ulaganja u neku drugu regiju a da nije provjerio dovodi li ta potpora do narušavanja tržišnog natjecanja.

59

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj prigovara da je Opći sud utemeljio svoju odluku na presumpciji prema kojoj svaka potpora koja nije nužna za kompenzaciju razlike između troškova ulaganja između potpomognute regije i troškova ulaganja u nekoj drugoj regiji dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja.

60

Takva je presumpcija međutim protivna članku 107. UFEU‑a jer ocjena potpore u okviru te odredbe traži ispitivanje postojanja rizika narušavanja tržišnog natjecanja, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, utvrđivanje posljedica potpore u posebnim okolnostima slučaja, u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, kao i usporedbu pozitivnih i negativnih učinaka potpore. Komisija dakle mora definirati predmetno tržište i utvrditi položaj koji na njemu zauzima žalitelj.

61

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da pobijana presuda nije u skladu sa sudskom praksom Suda.

62

Naime, iz te sudske prakse, a poglavito iz točke 57. presude od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam (C‑494/06 P, EU:C:2009:272), proizlazi da Komisija mora ispitati mogu li potpore utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje, i to tako da u svojoj odluci iznese mjerodavne indikacije o njihovim predvidljivim učincima.

63

Nadalje, Sud je u točki 41. presude od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr. (C‑526/14, EU:C:2016:570), zaključio da donošenje komunikacije ne oslobađa Komisiju obveze ispitivanja specifičnih okolnosti kada primjenjuje članak 107. stavak 3. UFEU‑a.

64

Konačno, iz presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), proizlazi da bi, s obzirom na to da pravila o državnim potporama čine dio pravila o tržišnom natjecanju predviđenih UFEU‑om, neprovođenje ispitivanja učinaka potpore u okviru primjene članka 107. UFEU‑a predstavljalo nedosljednost, dok se provedba takvog ispitivanja zahtijeva u okviru primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a.

65

U trećem dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj prigovara da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije utvrdio da je Komisija propustila, u okviru formalnog istražnog postupka predviđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, izvršiti svoje istražne ovlasti kako bi uklonila nejasnoće u odnosu na definiciju predmetnog tržišta i njegov položaj na njemu, i to unatoč tome što su ti elementi sami po sebi opravdavali otvaranje takvog postupka.

66

Upravo iz Komunikacije iz 2009. proizlazi da Komisija mora definirati predmetna tržišta i da, ako se eventualno neki mjerodavni dijelovi tržišta smatraju pokazateljima narušavanja tržišnog natjecanja, tada njihova evaluacija, u okviru dubinske ocjene, mora biti prilagođena.

67

Da je Komisija u ovom slučaju na ispravan način definirala predmetno tržište i dijelove tržišta, utvrdila bi da nije moglo biti učinaka na trgovinu u mjeri u kojoj bi to bilo protivno zajedničkom interesu, u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a, te ne bi smatrala nužnim smanjenje iznosa potpore.

68

Komisija smatra da su prva tri dijela prvog razloga nedopušteni, tvrdeći u biti da oni predstavljaju nove razloge ili da ne zadovoljavaju pretpostavke zahtijevane Poslovnikom Suda. Komisija u svakom slučaju smatra da su ti dijelovi prvog žalbenog razloga neosnovani.

69

Što se tiče dopuštenosti prvih triju dijelova prvog žalbenog razloga, prvo valja podsjetiti da se žalbom ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom, u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda. Nadležnost Suda u postupku povodom žalbe ograničena je naime na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo u prvom stupnju postupka. Stranka dakle ne može pred Sudom po prvi puta iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom jer bi joj se time omogućilo da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (vidjeti, u tom smislu, osobito, presude od 17. rujna 2015., Total/Komisija, C‑597/13 P, EU:C:2015:613, t. 22., i od 20. prosinca 2017., Comunidad Autónoma de Galicia i Retegal/Komisija, C‑70/16 P, EU:C:2017:1002, t. 88.).

70

Međutim, u ovom je slučaju pogrešan Komisijin prigovor da je žalitelj po prvi puta u žalbenom postupku istaknuo prigovor povrede članka 107. stavka 1. UFEU‑a u prilog osnovanosti prvih triju dijelova prvog žalbenog razloga. Naime, iako se žalitelj u svojoj argumentaciji, koja se odnosi na taj dio prvog žalbenog razloga, poziva na tu odredbu, valja zaključiti da tom argumentacijom žalitelj ne prigovara da je Opći sud povrijedio navedenu odredbu, nego nedvosmisleno prigovara da je Opći sud počinio povredu članka 107. stavka 3. UFEU‑a zato što je Opći sud u pobijanoj presudi, u okviru ispitivanja spojivosti potpore, pogrešno ocijenio njezinu nužnost.

71

Drugo, valja ponoviti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, prvog stavka članka 58. Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da u žalbi treba točno naznačiti sporne dijelove presude čije se ukidanje traži kao i pravne argumente koji posebno podupiru taj zahtjev. U tom pogledu, u članku 169. stavku 2. tog poslovnika zahtijeva se da žalbeni razlozi i argumenti precizno navode dijelove obrazloženja odluke Općeg suda koji se pobijaju (presuda od 20. rujna 2016., Mallis i dr./Komisija i ESB, C‑105/15 P do C‑109/15 P, EU:C:2016:702, t. 33. i 34. i navedena sudska praksa).

72

U ovom slučaju, međutim, Komisija isto tako pogrešno tvrdi da prvi i drugi dio prvog žalbenog razloga ne ispunjavaju te uvjete. Naime, iz žaliteljeve argumentacije u prilog osnovanosti tog dijela prvog žalbenog razloga jasno proizlazi da on prigovara, izričito se pozivajući na točke 145. do 149. pobijane presude, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je u okviru ocjene spojivosti predmetne potpore propustio, s jedne strane, ispitati može li ta potpora dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu i, s druge strane, definirati predmetno tržište, kao i položaj koji on sam zauzima na njemu.

73

Kao treće i posljednje, što se tiče Komisijinih tvrdnji da je drugi dio prvog žalbenog razloga nedopušten jer se zasniva na povredi članka 107. stavka 3. UFEU‑a, valja zaključiti da navodi te institucije da žalitelj iznosi „razlog koji je u suštini nedopušten”, ne omogućuju razumjeti razloge zbog kojih bi taj dio bio nedopušten.

74

Iz toga slijedi da su prva tri dijela prvog žalbenog razloga dopuštena.

75

Što se tiče osnovanosti tih dijelova prvog žalbenog razloga, valja podsjetiti da je Opći sud, u okviru ispitivanja žaliteljevih prigovora koji se odnose na spojivost regionalne potpore u korist predmetnog velikog projekta ulaganja u smislu članka 107. stavka 3. UFEU‑a, ponajprije u točkama 83. do 142. pobijane presude koje nisu osporene ovom žalbom, zaključio da učinak poticaja i proporcionalnost potpore o kojoj je riječ, čiji iznos doseže 49 milijuna eura, odgovaraju, u skladu s točkama 21., 22., 25. i 33. Komunikacije iz 2009., razlici između neto troškova ulaganja u Münchenu (Njemačka) i takvih troškova investicije u Leipzigu, koji, u ovom slučaju, kao što to među ostalim proizlazi iz točaka 119. i 131. te presude, iznose 17 milijuna eura.

76

Osim toga, u točkama 143. i 150. pobijane presude Opći je sud odbio žaliteljeve prigovore da Komisija nije ispitala postojanje narušavanja tržišnog natjecanja. U tom pogledu Opći je sud u točkama 145. i 146. te presude ocijenio da je Komisija mogla, s obzirom na to da proporcionalnost predmetne potpore nije bila dokazana, primjenjujući točku 33. Komunikacije iz 2009., pretpostaviti da postoji negativni učinak dijela te potpore koji premašuje iznos od 17 milijuna eura, a koji proizlazi iz mogućeg narušavanja tržišnog natjecanja. U točkama 147. i 149. navedene presude Opći sud smatrao je da je ta ocjena potkrijepljena, među ostalim, točkama 7. i 52. te komunikacije, iz kojih, prema njegovu mišljenju, proizlazi da Komisija treba u skladu s tom komunikacijom odvagnuti pozitivne i negativne učinke namjeravane potpore samo kada je utvrđeno da je ta potpora bila nužan poticaj za ostvarenje ulaganja u razmatranu regiju. Opći sud iz toga zaključuje da Komisija nije u ovom slučaju morala napraviti ekonomsku analizu realne situacije na predmetnom tržištu.

77

Žalitelj svojim argumentima, iznesenima u prilog osnovanosti prvih triju dijelova prvog žalbenog razloga, u biti želi dovesti u pitanje potonje ocjene, prigovarajući da je Opći sud zaključio da predmetna potpora nije u skladu sa zahtjevom proporcionalnosti, kako je predviđen u točki 33. Komunikacije iz 2009., isključivo zato što je iznos te potpore, protivno toj odredbi, premašio razliku između neto troškova ulaganja u potpomognutoj regiji i troškova ulaganja u alternativnoj regiji a da nije pokazao, nakon što je odvagnuo pozitivne i negativne učinke te potpore, da će ona dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.

78

Valja primijetiti da žalitelj u svojim argumentima ne osporava valjanost Komunikacije iz 2009. u odnosu na pravila UFEU‑a, koja uključuju, među ostalima, i članak 107. stavak 3. Posebice valja primijetiti da žalitelj svojom žalbom ne dovodi u pitanje odluku Općeg suda kojom je on u točki 96. pobijane presude odbacio kao nedopuštene argumente koje je žalitelj iznio u tu svrhu tijekom prvostupanjskog postupka.

79

U tom kontekstu, u cilju ispitivanja ovog žalbenog razloga, valja ponoviti da ocjena spojivosti mjera potpora s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. pripada u isključivu nadležnost Komisije koja djeluje pod nadzorom sudova Unije (presuda od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 37. i navedena sudska praksa).

80

U tom pogledu Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću čije izvršavanje uključuje složene ekonomske i socijalne procjene (presuda od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 38. i navedena sudska praksa).

81

Prilikom izvršavanja te diskrecijske ovlasti Komisija može donositi smjernice za utvrđivanje kriterija na temelju kojih će ocijeniti spojivost mjera potpore koje planiraju države članice s unutarnjim tržištem (presuda od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 39.).

82

Donijevši pravila postupanja i najavivši njihovom objavom da će ih odsad nadalje primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, Komisija sama sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i načelno ne može odstupiti od primjene tih pravila kako ne bi bila sankcionirana, ovisno o okolnostima slučaja, zbog povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (presuda od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 40. i navedena sudska praksa).

83

Točno je, kako to osnovano ističe žalitelj, da se Komisija donošenjem pravila postupanja ne može odreći izvršavanja diskrecijske ovlasti koju joj dodjeljuje članak 107. stavak 3. UFEU‑a. Prema tome, donošenje Komunikacije iz 2009. ne oslobađa Komisiju obveze ispitivanja specifičnih iznimnih okolnosti na koje se država članica u određenom slučaju poziva kako bi zatražila izravnu primjenu članka 107. stavka 3. UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

84

U ovom slučaju, međutim, kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 60. svojeg mišljenja, ni žalitelj ni Freistaat Sachsen nisu tvrdili da se Savezna Republika Njemačka pozvala na specifične okolnosti koje opravdavaju izravnu primjenu članka 107. stavka 3. UFEU‑a na činjenice ovog slučaja.

85

U ovoj pak žalbi nije osporeno da je Opći sud u točkama 83. do 142. pobijane presude pravilno ocijenio da potpora o kojoj je riječ ne zadovoljava zahtjev proporcionalnosti, kako je predviđen točkom 33. Komunikacije iz 2009., kao što to proizlazi iz točke 75. ove presude, zato što iznos te potpore premašuje razliku između neto troškova ulaganja u Münchenu i neto troškova ulaganja u Leipzigu, razliku koja osim toga odgovara iznosu potpore priznate kao nužne za učinak poticaja, uz primjenu točaka 21., 22. i 25. navedene komunikacije. Naime, kao što je Opći sud istaknuo u točkama 118. i 145. pobijane presude, prema njezinoj točki 29., „da bi regionalna potpora bila proporcionalna, njezin iznos i intenzitet moraju biti ograničeni na minimum koji je potreban da se ulaganje provede u potpomognutoj regiji”.

86

U tim okolnostima valja zaključiti da je Opći sud pravilno protumačio točku 52. Komunikacije iz 2009. kada je u točki 148. pobijane presude zaključio da Komisija nije bila dužna odvagnuti, s jedne strane, pozitivne učinke te potpore, koji, u smislu točaka 11. do 36. te komunikacije, proizlaze iz ispitivanja učinka poticaja i proporcionalnosti potpore, i, s druge strane, negativne učinke te potpore, koji pak, prema točkama 37. do 51. navedene komunikacije, obuhvaćaju ocjenu učinaka koje ta potpora ima na tržišno natjecanje na predmetnom tržištu.

87

Točno je da iz točke 52. Komunikacije iz 2009. proizlazi da, kada Komisija utvrdi da potpora nije nužna „kao poticaj” radi ostvarenja ulaganja u razmatranoj regiji, ona ne mora odvagivati pozitivne i negativne učinke regionalne potpore za velike projekte ulaganja.

88

Međutim, kao što to već proizlazi iz točke 85. ove presude, i kako je sam Opći sud u biti istaknuo u točkama 108. i 128. pobijane presude, a da žalitelj to nije osporio ovom žalbom, uvjet koji se odnosi na učinak poticaja preklapa se u ovom slučaju s onim koji se odnosi na proporcionalnost potpore jer iznos predmetne potpore koji se smatra zadovoljavajućim za potonji uvjet odgovara upravo iznosu koji je nužan za učinak poticaja.

89

Nadalje, kako to ističe nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, potpora čiji iznos premašuje onaj koji je nužan za ostvarenje ulaganja u potpomognutoj regiji ne može se proglasiti spojivom samo zato što ne proizvodi negativan učinak na tržišno natjecanje.

90

Prema tome, nakon što je utvrdio da predmetna potpora ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti iz točke 33. Komunikacije iz 2009., Opći sud je na temelju toga mogao pravilno zaključiti, u točki 146. pobijane presude, da je Komisija, u skladu s točkom 52. te komunikacije, mogla smatrati, u okviru ispitivanja spojivosti predmetne potpore s obzirom na uvjete koje propisuje navedena komunikacija, da ona dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.

91

Iz toga slijedi da zbog tih istih razloga Komisija nije bila dužna, radi ocjene spojivosti predmetne potpore s obzirom na te iste uvjete, definirati predmetno tržište. Stoga je Opći sud u točki 149. pobijane presude, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, presudio da u svrhe te ocjene nije na Komisiji da utvrdi položaj koji žalitelj zauzima na tom tržištu.

92

Potrebno je pojasniti i da, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, ni iz čega što je prethodno navedeno ne proizlazi da bi Komisija bila oslobođena obveze utvrditi, u svrhu proglašenja mjere „državnom potporom”, prema članku 107. stavku 1. UFEU‑a, da ta mjera ispunjava sve uvjete propisane tom odredbom, među ostalima da ta mjera narušava ili prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja (vidjeti, osobito, presudu od 21. prosinca 2016., Komisija/World Duty Free Group i dr., C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:981, t. 53.).

93

Naime, valja podsjetiti da ispitivanje spojivosti nacionalne mjere u smislu članka 107. stavka 3. UFEU‑a u svakom slučaju zahtijeva da ta mjera predstavlja „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

94

Iz toga slijedi da Komisija i dalje ima obvezu ispitati, radi utvrđivanja postojanja „državne potpore” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, može li mjera o kojoj je riječ narušiti tržišno natjecanje, i to tako da u svojoj odluci iznese sve mjerodavne pokazatelje u odnosu na njezine predvidljive učinke (presuda od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 57.).

95

Treba međutim podsjetiti da žalitelj u potporu ovom žalbenom razlogu, a uostalom ni u potporu drugom žalbenom razlogu, nije iznio nijedan argument koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, kako je to istaknuto u točki 70. ove presude,

96

Slijedom toga, valja odbiti tri prva dijela prvog žalbenog razloga kao neosnovane.

97

U četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice i dokaze jer je smatrao da je potpora u iznosu od 17 milijuna eura bila dovoljna za donošenje odluke o ulaganju. Naime, prilikom donošenja svoje odluke žalitelj nije razmatrao potporu u tom iznosu, nego je odluku o izboru lokacije donio zbog dodjele potpore od oko 50 milijuna eura.

98

Komisija tvrdi da je četvrti dio prvog žalbenog razloga nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

99

Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi žalitelj mora, primjenom članka 256. UFEU‑a, prvog stavka članka 58. Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda, precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koje su, prema njegovoj ocjeni, dovele do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Nadalje, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno pristupiti novoj ocjeni činjenica i dokaza (vidjeti, osobito, presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 86.).

100

Prema tome, u ovom slučaju treba zaključiti da je žalitelj samo iznio prigovor da je Opći sud iskrivio činjenice i dokaze jer je smatrao da je državna potpora u iznosu od 17 milijuna eura bila dovoljna za pokretanje ulaganja o kojem je riječ a da nije iznio, protivno zahtjevima iznesenima u točki 71. ove presude, točke obrazloženja pobijane presude koje osporava, niti je obrazložio kako je to Opći sud donio zaključke koji su očito suprotni sadržaju dokumenata u spisu ili im pripisao značaj koji oni očito nemaju.

101

Iz toga proizlazi da žalitelj pokušava, pod krinkom prigovora da je Opći sud iskrivio činjenice i dokaze, zapravo ishoditi od Suda novu ocjenu činjenica i dokaza koja bi zamijenila ocjenu koju je iznio Opći sud, što nije u nadležnosti Suda u žalbenom postupku.

102

Prema tome, četvrti dio prvog žalbenog razloga valja odbaciti kao nedopušten.

103

Iz svega navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

104

U svojem drugom žalbenom razlogu, koji je podijeljen na dva dijela, žalitelj prigovara da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava kada je u točkama 165. do 181. pobijane presude ocijenio da je Komisija opravdano ograničila predmetnu potporu na iznos niži od praga pojedinačne prijave, predviđenog člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008.

105

U prvom dijelu svojeg drugog žalbenog razloga žalitelj ističe da je na taj način Opći sud u pobijanoj presudi počinio povredu članka 288. UFEU‑a, kao i članka 3. i članka 13. stavka 1. te uredbe.

106

Što se tiče, kao prvo, povrede članka 288. UFEU‑a, žalitelj prigovara da je Opći sud donoseći pobijanu presudu dopustio Komisiji da odstupi od Uredbe br. 800/2008 jer je izjava o spojivosti predmetne mjere, koja proizlazi iz članka 13. stavka 1. te uredbe, svedena na običnu presumpciju.

107

Tvrdi da se, iako je Komisija nadležna za proglašenje prijavljene potpore nespojivom s unutarnjim tržištem kada iznos te potpore premašuje prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008, nasuprot tomu poštovanje hijerarhije pravnih pravila protivi mogućnosti da ta institucija proglasi nespojivim onaj dio te potpore koji taj prag ne premašuje. U tom pogledu Opći sud je zanemario činjenicu da je Komisija donošenjem te uredbe prenijela nadležnost za ocjenu spojivosti mjera potpore čiji iznos ne premašuje navedeni prag na države članice.

108

Uredba br. 800/2008 zasniva se naime na jednoj sveobuhvatnoj ocjeni pozitivnih i negativnih učinaka regionalnih potpora, a posebno na ocjeni eventualnih narušavanja tržišnog natjecanja koje te potpore donose. Ta sveobuhvatna ocjena odražava se u članku 6. stavku 2. određivanjem praga posredstvom kojeg ciljevi regionalnog razvoja i kohezije prevladavaju nad eventualnim narušavanjima tržišnog natjecanja. Navedena uredba je tako na pravno obvezujući način razjasnila odvagivanje između pozitivnih i negativnih učinaka regionalnih potpora, koje nalaže članak 107. stavak 3. točka (c) UFEU‑a.

109

Iz toga proizlazi da je Uredba br. 800/2008 dala poduzetnicima koji ispunjavaju uvjete pravo da se potpore dodijeljene u skladu s tom uredbom smatraju spojivima s unutarnjim tržištem. Prema tome, navedena uredba dodijelila je državama članicama mogućnost da prijave potporu čiji iznos premašuje prag pojedinačne prijave koju ta uredba predviđa, ili da dodijele, bez takve prijave, potporu koja taj prag ne premašuje. Međutim, pristup koji je u pobijanoj presudi zauzeo Opći sud dovodi do toga da država članica koja je prijavila potporu koja premašuje navedeni prag gubi privilegiju izuzeća prema kategoriji, predviđenu Uredbom br. 800/2008, jer takvu potporu čini ovisnom o Komisijinoj ocjeni. Takav je ishod protivan navodu u bilješci u vezi s točkom 56. Komunikacije iz 2009., prema kojem se potpora uvijek može dodijeliti do visine praga pojedinačne prijave.

110

To tumačenje potkrijepljeno je člankom 7. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 659/1999, koji predviđa mogućnost da dotična država članica izmijeni prijavljenu mjeru tijekom formalnog istražnog postupka. Država članica ne može dakle biti u obvezi odreći se prijave kako bi mogla dobiti odobrenje da dodijeli potporu koja ne premašuje prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008. Uvodna izjava 7. potonje uredbe zasniva se isto tako i na međuovisnosti između postupka pojedinačne prijave i izuzeća prema kategorijama zato što, prema toj uvodnoj izjavi, Komisija mora u okviru postupka pojedinačne prijave ocijeniti potpore na temelju uvjeta predviđenih tom uredbom.

111

Tu argumentaciju također potkrjepljuje sudska praksa o programima potpora, posebice onakva kakva proizlazi iz presude od 6. ožujka 2002., Diputación Foral de Álava i dr./Komisija (T‑127/99, T‑129/99 i T‑148/99, EU:T:2002:59, t. 228. i 229.), u kojoj je Opći sud smatrao da pojedinačna potpora koja nije u cijelosti obuhvaćena odlukom kojom je odobren opći sustav dotične potpore može biti pod nadzorom Komisije samo ako dodijeljena subvencija prelazi gornju granicu određenu tom odlukom.

112

Što se, kao drugo, tiče povrede članka 3. i članka 13. stavka 1. Uredbe br. 800/2008, žalitelj tvrdi da iz tih odredaba proizlazi da je potpora, čiji iznos ne prelazi prag pojedinačne prijave i koja ispunjava uvjete određene tom uredbom, spojiva s unutarnjim tržištem. Takvu potporu treba dakle smatrati „zatečenom potporom”, u smislu članka 1. točke (b) Uredbe br. 659/1999 i ona se stoga ne mora prijaviti Komisiji na temelju članka 108. stavak 3. UFEU‑a.

113

U drugom dijelu drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je pobijana presuda protivna načelu nediskriminacije jer njegovi konkurenti imaju pravo na temelju IZG‑a tražiti dodjelu potpore koja ne prelazi prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008.

114

Komisija tvrdi da je drugi žalbeni razlog nedopušten jer je riječ o novom razlogu. U svakom slučaju, taj je žalbeni razlog neosnovan.

115

U svojem drugom žalbenom razlogu žalitelj u biti prigovara da Opći sud, protivno članku 288. UFEU‑a, nije poštovao nadležnost država članica, da je povrijedio članak 3. i članak 13. stavak 1. Uredbe br. 800/2008 te načelo nediskriminacije time što je u točkama 165. do 181. pobijane presude ocijenio da je Komisija pravilno zaključila o nespojivosti predmetne potpore s unutarnjim tržištem u dijelu iznosa te potpore koji ne doseže prag pojedinačne prijave iz članka 6. stavka 2. te uredbe za regionalne potpore dodijeljene velikim projektima ulaganja.

116

Tim se razlogom stoga tvrdi da su u pobijanoj presudi počinjene pogreške koje se tiču prava jer se ona odnosi na ispitivanje spojivosti predmetne potpore u dijelu u kojem premašuje iznos koji se smatra sukladnim sa zahtjevom proporcionalnosti, kako je taj zahtjev propisan točkom 33. Komunikacije iz 2009., odnosno iznos od 17 milijuna eura, do granice praga pojedinačne prijave, koja u ovom slučaju iznosi, što je među strankama nesporno, 22,5 milijuna eura.

117

Što se tiče dopuštenosti drugog razloga, valja primijetiti da se žalitelj u prilog osnovanosti svoje tužbe pred Općim sudom doista nije, kako to ističe Komisija, izričito pozvao na povredu članka 288. UFEU‑a, kao ni članka 3. i članka 13. stavka 1. Uredbe br. 800/2008.

118

Međutim, iz sadržaja tužbe jasno proizlazi da je žalitelj svojom tužbom Općem sudu, kako to vidljivo iz točaka 162. i 163. pobijane presude, u trećem, podredno istaknutom tužbenom razlogu, koji se temelji na „ograničenju iznosa potpora na iznos koji je manji od iznosa izuzetog od obveze prijave” prigovorio Komisiji da je zanemarila „Uredbu br. 800/2008”. Žalitelj je u tom pogledu tvrdio da se, u slučaju prijave, potpora treba uvijek smatrati spojivom do granice određene pragom koji stvara obvezu prijave, kao što je određeno tom uredbom, tako da država članica nužno mora imati mogućnosti dodijeliti potporu do granice tog praga.

119

Nadalje, prema izričitim navodima te tužbe, žalitelj je pred Općim sudom tvrdio da je, ograničavajući iznos potpore do iznosa manjeg od praga koji stvara obvezu prijave, odnosno do iznosa od 17 milijuna eura, Komisija povrijedila nadležnosti Savezne Republike Njemačke, što je nadalje dovelo do „nezakonite diskriminacije […] u odnosu na druge korisnike potpora koji [su mogli] steći, na temelju IZG‑a, potpore u iznosu od 22,5 milijuna eura, izuzete od obveze prijave”.

120

U tim okolnostima ne može se smatrati da je žalitelj ovim žalbenim razlogom iznio novi razlog, protivno sudskoj praksi navedenoj u točki 69. ove presude.

121

Iz toga slijedi da je drugi žalbeni razlog dopušten.

122

Što se tiče osnovanosti tog žalbenog razloga, valja istaknuti da se on zasniva na dvostrukoj premisi prema kojoj je Komisija, donošenjem Uredbe br. 800/2008, kao prvo, prenijela državama članicama nadležnost ocjenjivanja spojivosti s unutarnjim tržištem državnih potpora čiji iznos ne premašuje prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. te uredbe i, kao drugo, za takve potpore utvrdila, sukladno njezinu članku 3. i članku 13. stavku 1., da su spojive s unutarnjim tržištem ako ispunjavaju sve uvjete koje ona propisuje, čime su te potpore odobrene kao „zatečene potpore”, u smislu članka 1. točke (b) Uredbe br. 659/1999.

123

Iz toga bi slijedilo da bi Komisija prilikom ispitivanja pojedinačne prijave podnesene na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, ako potpora prelazi prag pojedinačne prijave, bila jedino nadležna ocijeniti spojivost dijela te potpore koji prelazi spomenuti prag, na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a. Komisija s druge strane ne bi mogla u svojoj konačnoj odluci, donesenoj na temelju te odredbe, proglasiti nespojivim iznos te potpore koji je ispod tog praga jer takva odluka ne bi mogla, a da se njome ne povrijedi članak 288. UFEU‑a, odstupiti od članka 3. i članka 13. stavka 1. Uredbe br. 800/2008.

124

Međutim, valja utvrditi da je dvostruka premisa na kojoj se temelji takva argumentacija pogrešna jer istodobno zanemaruje i sustav kontrole državnih potpora osnovan UFEU‑om i doseg Uredbe br. 800/2008.

125

Što se tiče prve od tih dviju premisa, koja se odnosi na nadležnosti Komisije i država članica u području nadzora državnih potpora, valja podsjetiti da, kao što je Opći sud naveo u točki 165. pobijane presude, države članice u okviru sustava nadzora ustanovljenog UFEU‑om imaju obvezu, s jedne strane, prijaviti Komisiji svaku mjeru kojom se želi uvesti ili izmijeniti potpora, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, i, s druge strane, ne primijeniti takvu mjeru, u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a sve dok ta institucija ne donese konačnu odluku o spomenutoj mjeri (vidjeti, osobito, presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 56. i navedenu sudska praksa).

126

Ta obveza države članice da prijavi nove potpore Komisiji podrobnije je utvrđena u članku 2. Uredbe br. 659/1999 (presuda od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 32.).

127

Međutim, kako je to također istaknuo Opći sud u točkama 167. do 169. pobijane presude, Vijeće je ovlašteno, u skladu s člankom 109. UFEU‑a, donijeti sve odgovarajuće uredbe za primjenu članaka 107. i 108. UFEU‑a, pri čemu osobito može odrediti uvjete pod kojima se primjenjuje članak 108. stavak 3. UFEU‑a kao i kategorije potpora koje su izuzete iz postupka predviđenog potonjom odredbom. Osim toga, u skladu s člankom 108. stavkom 4. UFEU‑a Komisija može donijeti uredbe koje se odnose na kategorije državne potpore za koje je Vijeće na temelju članka 109. UFEU‑a utvrdilo da se mogu izuzeti iz postupka predviđenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a. Tako je Uredba br. 994/98 od 7. svibnja 1998. o primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] na određene kategorije horizontalnih državnih potpora (SL 1998., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 82.), u skladu s kojom je zatim donesena Uredba br. 800/2008, donesena na temelju članka 94. UEZ‑a (koji je postao članak 89. UEZ‑a, koji je pak postao članak 109. UFEU‑a) (vidjeti, osobito, presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 57. i 58. kao i navedenu sudsku praksu).

128

Iz toga proizlazi, kao što je Opći sud naveo u točki 170. pobijane presude, da, neovisno o obvezi prethodne prijave svake mjere kojom se želi uvesti ili izmijeniti nova potpora koja se nameće državama članicama na temelju Ugovorâ i koja je jedan od temeljnih elemenata sustava nadzora državnih potpora, ako mjera potpore koju je usvojila država članica ispunjava mjerodavne uvjete iz Uredbe br. 800/2008, ta država članica može iskoristiti mogućnost izuzeća od svoje obveze prijavljivanja, predviđenu člankom 3. te uredbe. Suprotno tomu, iz uvodne izjave 7. navedene uredbe proizlazi da državne potpore koje nisu obuhvaćene tom uredbom i dalje podliježu obvezi prijave iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a (vidjeti, osobito, presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

129

U ovom slučaju, nesporno je da državna potpora o kojoj je riječ premašuje mjerodavni prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008 i da je takva potpora, samo zbog toga što nije obuhvaćena područjem primjene te uredbe, isključena iz izuzeća od obveze pojedinačne prijave predviđene, među ostalim, člankom 3. i člankom 13. stavkom 1. te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 21. srpnja 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, C‑459/10 P, neobjavljena, EU:C:2011:515, t. 30.).

130

Posljedično, dotična država članica je u ovom predmetu u obvezi podnijeti pojedinačnu prijavu te potpore Komisiji na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, prijavu za koju je štoviše nesporno da ju je Savezna Republika Njemačka i podnijela.

131

U skladu s tom odredbom, ta se potpora ne može dakle primijeniti sve dok Komisija nije donijela konačnu odluku o njoj, na temelju članka 7. Uredbe br. 659/1999.

132

Što se tiče ocjene spojivosti takve potpore s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a, treba podsjetiti da je donošenje takve ocjene, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u isključivoj nadležnosti Komisije, koja djeluje pod nadzorom sudova Unije, kao što je to već utvrđeno u točki 79. ove presude.

133

Suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Komisija donošenjem Uredbe br. 800/2008 nije prenijela na države članice tu nadležnost za potpore na koje se odnosi, čiji iznos ne prelazi prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. te uredbe.

134

Naime, s jedne strane, kao što ističe nezavisni odvjetnik u točki 100. svojeg mišljenja, s obzirom na to da joj je tu nadležnost, kao isključivu, dalo primarno pravo Unije u člancima 107. i 108. UFEU‑a, Komisija ne može od toga odstupiti donošenjem uredbe, čak ni za određenu kategoriju potpora.

135

S druge strane, valja primijetiti da je donošenjem Uredbe br. 800/2008 Komisija u biti izvršavala ex ante ovlasti koje joj povjerava članak 107. stavak 3. UFEU‑a za sve potpore koje ispunjavaju kriterije predviđene tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 65.).

136

U tu svrhu Uredba br. 800/2008, kako to proizlazi iz uvodnih izjava 2. i 4., sadrži opće kriterije spojivosti, koji su razrađeni na temelju Komisijina iskustva u okviru primjene članaka 107. i 108. UFEU‑a. Kada su ti kriteriji zadovoljeni, potpora o kojoj je riječ bit će na temelju, među ostalim, članka 3. i članka 13. stavka 1. te uredbe, spojiva s unutarnjim tržištem, u smislu članka 107. stavak 3. UFEU‑a, i izuzeta od obveze prijave predviđene člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a.

137

Međutim, kada je zahtjev za potporu upućen nadležnom tijelu jedne države članice na temelju Uredbe br. 800/2008, samo to nacionalno tijelo će provjeriti, vodeći računa o dokazima koji su mu podneseni, ispunjava li zatražena potpora sve relevantne uvjete propisane tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 66. i 93.).

138

Međutim, kao što je Sud već utvrdio, država članica će biti izuzeta od svoje obveze prijave samo ako mjera potpore koju je donijela ta država doista ispunjava sve mjerodavne uvjete predviđene Uredbom br. 800/2008. Suprotno tome, potpora koja je dodijeljena primjenom te uredbe, iako nisu bili ispunjeni uvjeti koji su određeni za njezinu primjenu, dodijeljena je kršenjem obveze prijave te je treba smatrati nezakonitom (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 99.).

139

U takvoj situaciji, prema sudskoj praksi Suda, i nacionalni sudovi i upravna tijela država članica moraju jamčiti da će se donijeti cjelovit zaključak o povredi članka 108. stavka 3. zadnje rečenice UFEU‑a, među ostalim, u pogledu valjanosti provedbenih akata i povrata potpora dodijeljenih kršenjem te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 89. do 92., 100. i 130.).

140

Osim toga, na Komisiji je da ispita, na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe br. 659/1999, bilo na vlastitu inicijativu bilo u okviru pritužbe koju je podnijela zainteresirana stranka, uzimajući u obzir članke 107. i 108. UFEU‑a, takvu potporu koja je dodijeljena protivno Uredbi br. 800/2008 (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 114.).

141

Naime, iako Komisija može donijeti uredbe o skupnom izuzeću potpora kako bi osigurala učinkovit nadzor pravila tržišnog natjecanja iz područja državnih potpora i pojednostavila upravni postupak, te odredbe ne mogu oslabiti Komisijin nadzor u tom području (vidjeti u tom smislu presude od 21. srpnja 2016, Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 38., i od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 60.).

142

Iz toga proizlazi da Komisija donošenjem Uredbe br. 800/2008 nije prenijela nacionalnim tijelima nikakvu ovlast konačnog odlučivanja u pogledu opsega izuzeća od obveze prijave, pa stoga ni ovlast ocjenjivanja ispunjenja uvjeta takvog izuzeća, propisanih tom uredbom. Ta se tijela stoga nalaze na istoj ravnini kao i potencijalni korisnici potpora i moraju se uvjeriti da su njihove odluke u skladu s tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 101. i 102.).

143

Prema tome, kada nacionalno tijelo dodjeljuje potporu pogrešno primjenjujući Uredbu br. 800/2008, ono to čini kršeći kako odredbe te uredbe tako i odredbe članka 108. stavka 3. UFEU‑a (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 103.).

144

Opći sud dakle nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 177. pobijane presude zaključio da, kada država članica smatra da potpora ispunjava uvjete predviđene Uredbom br. 800/2008, za tu potporu u najboljem slučaju vrijedi presumpcija spojivosti s unutarnjim tržištem. Naime, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 139. i 140. ove presude, okolnost ispunjava li takva potpora navedene uvjete može se dovesti u pitanje kako pred nacionalnim sudom ili nacionalnim tijelom tako i pred Komisijom.

145

U tom pogledu valja uostalom podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi isključena mogućnost da nacionalno tijelo stvori legitimna očekivanja o zakonitosti dodjele kod korisnika potpore koja je dodijeljena protivno Uredbi br. 800/2008. Naime, vodeći računa o obvezujućem karakteru nadzora državnih potpora koji Komisija provodi na temelju članka 108. UFEU‑a poduzetnici korisnici potpore načelno mogu imati legitimna očekivanja u vezi sa zakonitošću potpore samo ako je ona dodijeljena uz poštovanje postupka propisanog u tom članku (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

146

Iz toga proizlazi da Uredba br. 800/2008 ne utječe na isključivu nadležnost koju Komisija ima za ocjenjivanje spojivosti mjere koja je dodijeljena primjenom te uredbe, u kontekstu članka 107. stavka 3. UFEU‑a. Komisija dakle ostaje jedina koja ima ovlast proglasiti takvu mjeru spojivom s unutarnjim tržištem na temelju te odredbe, neovisno o tome premašuje li iznos te potpore prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. navedene uredbe ili ne.

147

Što se tiče druge premise navedene u točki 122. ove presude, koja se odnosi na doseg Uredbe br. 800/2008, prema kojoj je donošenjem te uredbe Komisija proglasila državne potpore čiji iznos ne premašuje prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. te uredbe, spojivima s unutarnjim tržištem ako ispunjavaju sve uvjete predviđene tom uredbom, čime se te potpore odobravaju kao „zatečene potpore”, u smislu članka 1. točke (b) Uredbe br. 659/1999, valja podsjetiti da članak 3. i članak 13. stavak 1. Uredbe 800/2008 doista predviđaju da su potpore koje ispunjavaju uvjete propisane tom uredbom „spojive” s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. UFEU‑a.

148

Iz toga međutim ne slijedi, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, da se takva potpora treba smatrati „odobrenom” kao „zatečena potpora” u smislu članka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 659/1999. Naime, u skladu s tom odredbom, da bi se program potpora ili pojedinačna potpora mogli proglasiti takvim ili takvom, taj program ili tu potporu mora odobriti „Komisija ili Vijeće”.

149

Za potporu koju je dodijelila država članica na temelju Uredbe br. 800/2008 ne može se smatrati da ju je Komisija odobrila. Naime, kako proizlazi iz točaka 137. do 142. ove presude, nacionalne vlasti su te koje su ovlaštene ispitati ispunjava li u konkretnom slučaju potpora koja je dodijeljena primjenom te uredbe uvjete koje ona predviđa a da one pritom ipak same ne raspolažu s ovlasti donošenja konačne odluke o spojivosti te potpore s unutarnjim tržištem.

150

Osim toga, Uredba br. 800/2008, imajući u vidu samu njezinu prirodu, ne daje takvu konkretnu ocjenu spojivosti određenog programa potpora ili određene individualne potpore u odnosu na uvjete koje propisuje, nego ta uredba samo određuje, kao što to navedeno u točki 136. ove presude, opće kriterije spojivosti za određene kategorije potpora, na temelju iskustva koje je Komisija stekla u okviru primjene članaka 107. i 108. UFEU‑a.

151

Stoga, kada jedna država članica smatra da potpora ispunjava uvjete predviđene Uredbom br. 800/2008, to samo po sebi ne znači da se ta potpora samo zbog toga ima smatrati odobrenom od strane Komisije kao spojiva s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 50.).

152

Samo odluka koju je Komisija donijela na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a, poput primjerice odluke donesene na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 659/1999 kojom se ocjenjuje ta konkretna potpora, može predstavljati takvo odobrenje.

153

Iz toga slijedi da se potpora koju je dodijelila država članica primjenjujući Uredbu br. 800/2008 ne može, samo zbog toga što ispunjava sve uvjete određene tom uredbom, smatrati zatečenom potporom koju je Komisija odobrila, kako je to Opći sud u biti pravilno smatrao u točkama 176., 179. i 180. pobijane presude.

154

Slijedom toga, i tim više, sama činjenica da iznos potpore doseže prag pojedinačne prijave predviđen u članku 6. stavku 2. Uredbe br. 800/2008 ni na koji način ne daje pravo, suprotno onomu što ističe žalitelj, na potporu u tom iznosu.

155

Naime, s jedne strane, osim činjenice da se takva potpora ni u kojem slučaju, imajući u vidu doseg Uredbe br. 800/2008, ne može smatrati zatečenom potporom koju je odobrila Komisija, uvjet prema kojem iznos potpore ne smije premašiti taj prag, iako predstavlja jedan od uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi potpora bila izuzeta od obveze prijave i spojiva s unutarnjim tržištem, u skladu s člankom 3. i člankom 13. stavkom 1. te uredbe, je posve procesne prirode, u smislu da iznos potpore koji odgovara tom pragu ni na koji način ne odražava Komisijinu ocjenu na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a o spojivosti potpore s unutarnjim tržištem, a posebice ne odražava njezinu ocjenu o nužnosti te potpore.

156

Prag pojedinačne prijave, predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008, proizlazi naime iz aritmetičkog izračuna utemeljenog na najvišem iznosu potpore koje ulaganje, čiji su prihvatljivi troškovi 100 milijuna eura, može primiti prema pragu primjenjivom na velike poduzetnike, predviđenom kartom regionalne potpore koja je odobrena na dan dodjele potpore, koji u ovom slučaju, prema Smjernicama za regionalne državne potpore za razdoblje 2007. – 2013., odgovara maksimalnoj stopi intenziteta koja, kada je riječ o regiji Leipzig, doseže 30 % (vidjeti Smjernice za regionalne državne potpore za razdoblje 2007. – 2013. – Karta regionalnih državnih potpora: Njemačka (SL 2006., C 295, str. 6.)).

157

S druge strane, regionalna potpora ulaganju mora, da bi bila spojiva s unutarnjim tržištem prema članku 3. i članku 13. stavku 1. Uredbe 800/2008, ispunjavati sve temeljne uvjete predviđene tom uredbom, a posebice one koji se odnose na učinak poticaja potpore, predviđene njezinim člankom 8. stavkom 3. točkom (e), koji predviđa da se za potpore dodijeljene velikim poduzećima obuhvaćenima tom uredbom smatra da imaju učinak poticaja ako je država članica, prije dodjele predmetne pojedinačne potpore, provjerila da se dokumentacijom koju je pripremio korisnik potvrđuje da se projekt bez tih potpora ne bi proveo u predmetnom potpomognutom području.

158

Iz toga slijedi da se potpora čiji iznos ne premašuje prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008 ne može smatrati zatečenom potporom koju je Komisija odobrila, te se štoviše ne može smatrati ni spojivom s unutarnjim tržištem, u skladu s člankom 3. i člankom 13. stavkom 1. te uredbe, osim ako ta potpora ispunjava sve temeljne uvjete određene potonjom uredbom, a posebice da njezin iznos zadovoljava uvjet o učinku poticaja potpore, predviđen u članku 8. stavku 3. točki (e) navedene uredbe.

159

Prema tome, potpora čiji iznos premašuje prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008, koja, kako je već istaknuto u točki 129. ove presude, ne ulazi u područje primjene te uredbe i koja stoga mora biti prijavljena Komisiji na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, ne može se smatrati potporom koja je odobrena tom uredbom u dijelu njezina iznosa koji ne premašuje navedeni prag, i to tim više što nije utvrđeno da taj dio potpore ispunjava sve temeljne uvjete određene tom istom uredbom, a posebice onaj koji se odnosi na učinak poticaja te potpore.

160

Iz svega navedenog proizlazi da je Opći sud u točkama 173., 176. i 181. pobijane presude zaključio, ne počinivši pogrešku koja se tiče prava, da potporu čiji iznos premašuje prag pojedinačne prijave predviđen u članku 6. stavku 2. Uredbe 800/2008 treba razmatrati u cijelom njezinu iznosu, uključujući i u dijelu koji ne prelazi taj prag, kao „novu potporu”, u smislu članka 1. točke (c) Uredbe 659/1999, u okviru pojedinačnog ispitivanja na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a.

161

U tim okolnostima spojivost potpore o kojoj je riječ s unutarnjim tržištem treba, što se tiče njezina cjelokupnog iznosa, ocjenjivati u okviru pojedinačne prijave podnesene na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, kako na osnovi materijalnih uvjeta predviđenih Uredbom br. 800/2008, kao što to navodi i njezina uvodna izjava 7., tako i na osnovi kriterija određenih smjernicama ili posebnim okvirima koje je donijela Komisija. S druge strane, kako to proizlazi iz točaka 155. i 156. ove presude, prag pojedinačne prijave iz članka 6. stavka 2. navedene uredbe u tom pogledu nije relevantan (vidjeti po analogiji presudu od 21. srpnja 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, C‑459/10 P, neobjavljena, EU:C:2011:515, t. 30. i 31.).

162

Prema tome, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio, u točki 173. pobijane presude, da spojivost potpore o kojoj je riječ, na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a, treba ocjenjivati vodeći računa, među ostalim, o zahtjevima predviđenima Komunikacijom iz 2009.

163

Međutim, kao što je već utvrđeno u okviru ispitivanja prvog žalbenog razloga, nije sporno da je Opći sud pravilno utvrdio, među ostalim, u točkama 119. i 131. pobijane presude, da potpora o kojoj je riječ, da bi bila u skladu sa zahtjevima koji se odnose na učinak poticaja i proporcionalnost potpore, kako su predviđeni točkama 21., 22., 25. i 33. te komunikacije, ne smije prelaziti iznos od 17 milijuna eura.

164

Doista je točno, kako je žalitelj istaknuo tijekom rasprave, da u svrhu ocjene spojivosti potpore u okviru pojedinačne prijave podnesene na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a treba također uzeti u obzir i materijalne kriterije određene Uredbom br. 800/2008, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 161. ove presude. Naime, ako država članica obavijesti Komisiju o državnoj potpori koja je spojiva s uvjetima iz Uredbe br. 800/2008, ona tu potporu načelno mora odobriti (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 43.).

165

Međutim, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, ocjena spojivosti potpore s unutarnjim tržištem neće se, pod prijetnjom povrede članka 107. stavka 3. UFEU‑a, pravne osnove Uredbe br. 800/2008 i Komunikacije iz 2009., ni na koji način razlikovati ovisno o tome je li učinjena imajući u vidu uvjete određene tom uredbom ili uvjete određene tom komunikacijom. Žalitelj posebno griješi kada navodi da je imao pravo steći, primjenjujući navedenu uredbu, iznos potpore koji je viši od onog koji je u spornoj odluci, u okviru pojedinačne prijave, odobrila Komisija.

166

Naime, iz sudske prakse Suda u odnosu na članak 107. stavak 3. UFEU‑a proizlazi da regionalna potpora za ulaganje, da bi bila spojiva s unutarnjim tržištem, treba biti nužna za ostvarenje tog ulaganja pa stoga i za postizanje ciljeva predviđenih tom odredbom (vidjeti u tom smislu presude od 21. srpnja 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, C‑459/10 P, neobjavljena, EU:C:2011:515, t. 33.; od 13. lipnja 2013., HGA i dr./Komisija, C‑630/11 P do C‑633/11 P, EU:C:2013:387, t. 104. i 105., i od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 49.).

167

Stoga, u skladu s člankom 107. stavkom 3. UFEU‑a, zahtjevi koji se odnose na učinak poticaja i proporcionalnost potpore, predviđeni točkama 21., 22., 25., i 33. Komunikacije iz 2009. u biti odgovaraju uvjetu koji se odnosi na poticajni učinak, određenom u članku 8. stavku 3. točki (e) Uredbe br. 800/2008, prema kojem je primjena izuzeća predviđena tom uredbom za regionalne potpore iz njezina članka 13. stavka 1., koja se dodjeljuje velikim poduzećima, uvjetovana, kao što je to već istaknuto u točki 157. ove presude, dokazivanjem da se projekt ne bi proveo u predmetnom potpomognutom području bez tih potpora.

168

Iz toga slijedi, kao što je Komisija navela tijekom rasprave u odgovor na pitanje Suda, da bi nužni iznos potpore, koju Komisija smatra spojivom u okviru, kao u ovom slučaju, pojedinačne prijave ispitane u odnosu na uvjete predviđene Komunikacijom iz 2009. bio identičan onom koji se smatra sukladnim odredbama Uredbe br. 800/2008.

169

U svakom slučaju, u ovom predmetu valja utvrditi da se Opći sud, iako je cijenio učinak poticaja i proporcionalnost potpore vodeći u biti računa o zahtjevima iz Komunikacije iz 2009., imajući u vidu njihovu detaljnost, također izričito u okviru svoje ocjene tog pitanja pozvao, kako to proizlazi iz točke 80. pobijane presude, koju žalitelj uostalom u svojoj žalbi nije osporio, na članak 8. stavak 3. točku (e) Uredbe br. 800/2008 koji se odnosi na učinak poticaja potpore.

170

Što se tiče žaliteljevih tvrdnji koje je u tom pogledu istaknuo tijekom rasprave, da se te odredbe u ovom slučaju ne mogu primijeniti na temelju stavka 4. tog članka jer je potpora o kojoj je riječ „fiskalna mjera” u smislu tog stavka, dovoljno je primijetiti da je takva argumentacija, kojom se prvi puta u žalbenom stadiju pokušava osporiti točka 80. pobijane presude, ne samo nedopuštena, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 69. ove presude, nego je osim toga i neutemeljena, jer potpora o kojoj je riječ sasvim očito nije fiskalna mjera. Štoviše, žalitelj nikada nije iznio nijedan argument da je, u skladu s člankom 8. stavkom 4. točkom (a) Uredbe br. 800/2008, imao pravo na tu potporu na temelju IZG‑a, a da nadležna tijela nemaju ni najmanju ovlast ocjene u vezi s ulaganjima koja treba financirati.

171

Iz toga slijedi da žalitelj neosnovano ističe da je potpora o kojoj je riječ, da je bila ograničena na iznos koji ne premašuje prag pojedinačne prijave predviđen člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 800/2008, mogla biti izuzeta od obveze prijave, u skladu s člankom 3. i člankom 13. stavkom 1. te Uredbe, čak i ako je taj iznos premašivao iznos koji je nužan za ostvarenje ulaganja.

172

Slijedom toga, Opći sud nije u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 179. te presude ocijenio da je Komisija opravdano smatrala da potpora o kojoj je riječ može biti proglašena spojivom s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a samo ako ne premašuje iznos koji odgovara razlici između neto troškova ulaganja u Münchenu i troškova ulaganja u Leipzigu jer takva razlika predstavlja iznos koji je nužan da bi to ulaganje bilo ostvareno u potpomognutoj regiji.

173

Ta razmatranja nisu dovedena u sumnju, kako je Opći sud također pravilno ocijenio u točki 179. pobijane presude, bilješkom koja se odnosi na točku 56. Komunikacije iz 2009., prema kojoj državi članici „ostaje mogućnost dodjele iznosa koji odgovara najvećem dopuštenom iznosu potpore koji se u okviru primjenjivih odredaba može dodijeliti za ulaganje s prihvatljivim izdatcima u iznosu od 100 milijuna [eura]”. Naime, ta mogućnost, prema sadržaju te iste bilješke, odnosi se samo na potpore dodijeljene „na temelju postojećeg programa regionalne potpore”. Međutim, kako to proizlazi iz točaka 147. do 153. ove presude, to nije slučaj s potporom o kojoj je riječ.

174

Osim toga, i zbog istih razloga, žalitelj se ne može pozivati na povredu načela nediskriminacije zbog toga što bi njegovi konkurenti imali pravo dobiti, a da to nije prijavljeno Komisiji na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, potporu čiji iznos ne premašuje prag pojedinačne prijave predviđen u članku 6. stavku 2. Uredbe br. 800/2008. Naime, ta argumentacija se ponovno temelji na netočnoj premisi prema kojoj potpora u tom iznosu predstavlja zatečenu potporu koju je odobrila Komisija. Ona se štoviše zasniva na pogrešnoj temeljnoj pretpostavci prema kojoj ta potpora nužno ispunjava sve ostale materijalne uvjete koje propisuje ta Uredba, uključujući i one koji se odnose na učinak poticaja.

175

Iz toga jednako tako slijedi da žalitelj, suprotno onomu što tvrdi, nije stavljen u nepovoljniji položaj zbog odluke države članice da predmetnu potporu prijavi Komisiji, na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a.

176

Upravo suprotno, s obzirom na to da je tu potporu, u dijelu koji se smatra sukladnim zahtjevima o učinku poticaja i proporcionalnosti potpore, kako su predviđeni Komunikacijom iz 2009., Komisija u spornoj odluci odobrila, ona od sada u tom dijelu predstavlja zatečenu potporu, dok bi u slučaju nepostojanja takve prijave, da je nacionalno tijelo bilo pogrešno primijenilo Uredbu br. 800/2008, takva potpora bila proglašena novom potporom, dodijeljenom protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a, pa stoga i nezakonitom potporom, što bi dovelo do posljedica iznesenih u točkama 139. i 140. ove presude.

177

Iz svega navedenog proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan u oba njegova dijela.

178

Slijedom navedenog, valja odbiti žalbu u cijelosti.

179

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

180

S obzirom na to da žalitelj nije uspio u postupku, a Komisija zatražila da žalitelj snosi troškove, žalitelju treba naložiti da, uz vlastite troškove, snosi i Komisijine troškove postupka povodom žalbe.

181

U skladu s člankom 184. stavkom 4. navedenog poslovnika, Freistaat Sachsen snosit će vlastite troškove koji se odnose na žalbu.

182

S obzirom na to da Komisija nije uspjela u postupku po protužalbi, a Freistaat Sachsen je zatražio da joj se naloži snošenje troškova, Komisiji treba naložiti da, uz vlastite, snosi i troškove žalitelja i Freistaat Sachsena nastale u postupku povodom protužalbe.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: