–

za Baltic Media Alliance Ltd, R. Audzevičius, advokatas, i H. Stelmokaitis,

–

za Lietuvos radijo ir televizijos komisija, A. Iškauskas i J. Nikė, advokatai,

–

za litavsku vladu, K. Juodelytė, R. Dzikovič i D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Steiblytė, G. Braun i S. L. Kalėda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL 2010., L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Baltic Media Alliance Ltd (u daljnjem tekstu: BMA) i Lietuvos radijo ir televizijos komisija (Litavska komisija za radio i televiziju, u daljnjem tekstu: LRTK) u pogledu odluke tog tijela od 18. svibnja 2016. (u daljnjem tekstu: odluka od 18. svibnja 2016.) kojom se pružateljima medijskih usluga koji svoju djelatnost obavljaju na litavskom državnom području i drugim osobama koje litavskim potrošačima pružaju usluge internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nalaže da tijekom dvanaest mjeseci od stupanja te odluke na snagu kanal NTV Mir Lithuania na litavskom državnom području emitiraju odnosno ponovno prenose samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada.

3

Članak 4. Europske konvencije o prekograničnoj televiziji, potpisane u Strasbourgu 5. svibnja 1989., naslovljen „Sloboda prijema i ponovnog prijenosa”, glasi:

„Stranke će osigurati slobodu izražavanja i informiranja u skladu s člankom 10. [Europske] [k]onvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama [za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda] [, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.] i one će jamčiti slobodu prijema, te neće na svojem području ograničavati ponovni prijenos programskih usluga koje ispunjavaju uvjete iz ove [k]onvencije.”

4

Četvrta, deveta, deseta i petnaesta uvodna izjava Direktive Vijeća 89/552/EEZ od 3. listopada 1989. o usklađivanju određenih odredaba utemeljenih zakonom, uredbom ili upravnim aktom u državama članicama u pogledu obavljanja djelatnosti televizijskog emitiranja (SL 1989., L 298, str. 23.), glasile su:

„budući da je Vijeće Europe donijelo Europsku konvenciju o prekograničnoj televiziji;

[…]

budući da među odredbama utemeljenim zakonom, uredbom ili upravnim aktom u državama članicama koje se primjenjuju na obavljanje djelatnosti televizijskog emitiranja i kabelsku distribuciju postoje razlike od kojih neke mogu ometati slobodno kretanje emisija u Zajednici i narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu;

budući da u skladu s Ugovorom sve te prepreke slobodnom emitiranju unutar Zajednice moraju biti uklonjene;

[…]

budući da je zahtjev da države članice porijekla trebaju provjeriti da emisije ispunjavaju zahtjeve nacionalnog prava kako je usklađeno ovom direktivom dovoljan prema zakonodavstvu Zajednice za osiguranje slobodnog kretanja emisija bez sekundarnog nadzora zbog istih razloga u državama članicama primateljicama; da država članica primateljica međutim može, iznimno i u posebnim okolnostima, privremeno obustaviti ponovni prijenos televizijskih emisija.” [neslužbeni prijevod]

5

Članak 2. stavak 2. te direktive glasio je:

„Države članice osiguravaju slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju ponovne prijenose televizijskog emitiranja iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena ovom direktivom. Države članice mogu privremeno obustaviti ponovni prijenos televizijskih emisija ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]” [neslužbeni prijevod]

6

Direktivom br. 97/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. lipnja 1997. o izmjeni Direktive 89/552 (SL 1997., L 202, str. 60.), članak 2. Direktive 89/552 zamijenjen je novim tekstom te joj je dodan novi članak 2.a, kojim se u njegovim stavcima 1. i 2. predviđalo:

„1.   Države članice osiguravaju slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju ponovne prijenose televizijskih emisija iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena ovom direktivom.

2.   Države članice mogu privremeno odstupiti od stavka 1., ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

[…]” [neslužbeni prijevod]

7

Direktivom 2010/13 kodificirana je i zamijenjena Direktiva 89/552, kako je izmijenjena Direktivom 2007/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2007. (SL 2007., L 332, str. 27.). Uvodne izjave 1., 4., 5., 8., 26., 35., 36., 41., 43., 54. i 104. Direktive 2010/13 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

8

Člankom 1. Direktive 2010/13, koji se nalazi u njezinu poglavlju I., naslovljenom „Definicije”, njegovim stavkom 1. točkama (a) i (c) do (f), propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

9

U skladu s člankom 2. stavcima 1. do 3. Direktive 2010/13:

„1.   Svaka država članica osigurava da su sve audiovizualne medijske usluge koje se prenose putem pružatelja medijske usluge koji spada pod njezinu nadležnost usklađene s pravilima sustava zakonodavstva koje je primjenjivo na audiovizualne medijske usluge koje su namijenjene za javnost u toj državi članici.

2.   Za potrebe ove Direktive pružatelji medijske usluge u nadležnosti države članice su pružatelji:

[…]

3.   Za potrebe ove Direktive smatra se da je pružatelj medijske usluge s poslovnim nastanom u jednoj od država članica u sljedećim slučajevima:

10

Člankom 3. stavcima 1. i 2. te direktive propisano je:

„1.   Države članice osiguravaju slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju ponovne prijenose audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena ovom Direktivom.

2.   U vezi s televizijskim emitiranjem, države članice mogu privremeno odstupiti od stavka 1. ako se ispune sljedeći uvjeti:

Komisija, u roku dva mjeseca od obavijesti o mjerama koje je poduzela država članica, donosi odluku o tome jesu li mjere u skladu sa zakonodavstvom Unije. Ako odluči da nisu, od države članice će biti zatraženo da okonča predmetne mjere po hitnom postupku.”

11

Člankom 4. stavcima 2. do 5. navedene direktive predviđa se:

„2.   U slučajevima kad država članica:

može stupiti u kontakt s nadležnom državom članicom kako bi se postiglo obostrano zadovoljavajuće rješenje za sve probleme koji se pojave. Po primitku utemeljenog zahtjeva prve države članice, nadležna država članica traži od nakladnika televizije da udovolji pravilima od interesa za širu javnost u pitanju. Nadležna država članica obavješćuje prvu državu članicu o rezultatima dobivenim nakon tog zahtjeva u roku od dva mjeseca. Svaka država članica može pozvati odbor za kontakt osnovan sukladno članku 29. da istraži slučaj.

3.   Prva država članica može donijeti odgovarajuće mjere protiv predmetne televizijske kuće kada ocjenjuje da:

Te su mjere objektivno potrebne, za primjenu na nediskriminirajući način i razmjerne su ciljevima koje nastoje postići.

4.   Država članica može poduzeti mjere u skladu sa stavkom 3. isključivo ako zadovoljavaju sljedeće uvjete:

5.   Komisija donosi odluku u roku od tri mjeseca nakon primitka obavijesti iz stavka 4. točke (a). Ako Komisija odluči da su mjere neusklađene s pravom Zajednice, država članica u pitanju suzdržat će se od poduzimanja predloženih mjera.”

12

U skladu s člankom 6. iste direktive:

„Države članice na odgovarajuće načine osiguravaju da audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijske usluge u njihovoj nadležnosti ne sadrže bilo kakvo poticanje mržnje na temelju rase, spola, religije ili nacionalnosti.”

13

Člankom 19. stavkom 1. točkom 3. Lietuvos Respublikos visuomenės informavimo įstatymas (litavski Zakon o informiranju javnosti) od 2. srpnja 2006. (Žin., 2006, br. 82‑3254), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o informiranju javnosti), kojim se prenosi članak 6. Direktive 2010/13, predviđa se:

„Zabranjena je medijska distribucija sadržaja kojim se:

[…]

14

Člankom 33. stavcima 11. i 12. tog zakona određuje se:

„11.   Televizijske kuće koje ponovno prenose televizijske kanale kao i druge osobe koje litavskim potrošačima pružaju uslugu internetske distribucije kanala i/ili televizijskih emisija, koji čine televizijske pakete kanala koji se ponovno prenose i/ili internetski distribuiraju, moraju poštovati pravila koja je donio [LRTK] o sastavljanju televizijskih paketa kanala i jamčiti prava potrošača na nepristrane informacije, raznolikost mišljenja, kultura i jezika i odgovarajuću zaštitu maloljetnika od negativnih učinaka javnog informiranja. Televizijske kanale na kojima je prikazan sadržaj obuhvaćen zabranom prikazivanja iz članka 19. stavka 1. točke 3. [ovog zakona] može se, tijekom 12 mjeseci od donošenja odluke navedene u članku 12. stavku 1. ovog članka, ponovno prenositi i/ili internetski distribuirati samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada i za koje, u tom slučaju, vrijedi zabrana subvencioniranja, davanja potpora ili pogodnosti bilo koje vrste, a čija cijena ne smije biti niža od troškova koje je pružatelj usluge imao pri nabavi, ponovnom prijenosu i/ili internetskoj distribuciji televizijskih kanala koji čine te televizijske pakete kanala.

12.   Nakon što [LRTK] utvrdi da je sadržaj obuhvaćen zabranom prikazivanja iz članka 19. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. [ovog zakona] prikazan, prenesen za distribuciju i distribuiran na televizijskom kanalu koji se ponovno prenosi i/ili internetskim putem distribuira iz država članica Europske unije, država članica Europskog gospodarskog prostora i drugih europskih država koje su ratificirale [Europsku konvenciju o prekograničnoj televiziji], ili u pojedinačnim emisijama toga kanala, mora, u skladu s postupkom iz tog zakona:

[…]”

15

Člankom 34.1 stavcima 1. i 3. Zakona o informiranju javnosti prenosi se članak 3. stavci 1. i 2. Direktive 2010/13. Člankom 34.1 stavkom 1. tog zakona propisuje se da se u Litvi jamči sloboda prijema audiovizualnih medijskih usluga, osobito iz država članica. Člankom 34.1 stavkom 3. navedenog zakona predviđa se da je tu slobodu moguće „privremeno obustaviti” ako su ispunjena četiri uvjeta koja odgovaraju onima predviđenima u članku 3. stavku 2. Direktive 2010/13.

16

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je osnovni paket skup televizijskih kanala koji je sastavila i koji potrošačima nudi televizijska kuća ili druga osoba koja navedenim potrošačima, uz plaćanje fiksnog iznosa, pruža usluge distribucije televizijskih kanala ili televizijskih emisija putem interneta. Televizijski paket kanala za koji se plaća dodatna naknada je skup kanala koji se potrošačima distribuiraju uz plaćanje dodatne naknade koja nije uključena u cijenu osnovnog paketa.

17

BMA, društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, nositelj je licencije koju dodjeljuje Office of Communications (Ured za komunikacije, Ujedinjena Kraljevina) za emitiranje televizijskog kanala NTV Mir Lithuania.

18

LRTK je u skladu s člankom 33. stavkom 11. i stavkom 12. točkom 1. Zakona o informiranju javnosti donio odluku od 18. svibnja 2016. Ta se odluka temelji na činjenici da su u programu emitiranom 15. travnja 2016. na kanalu NTV Mir Lithuania, pod nazivom „Ypatingas įvykis. Tyrimas” (Poseban događaj – Istraga), prikazani sadržaji koji potiču na mržnju na temelju nacionalnosti, zabranjeni na temelju članka 19. stavka 1. točke 3. tog zakona.

19

LRTK je 22. lipnja 2016. donio novu odluku o izmjeni odluke od 18. svibnja 2016. Ukinuo je obvezu distribucije televizijskog kanala NTV Mir Lithuania samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada i odlučio pokrenuti postupak za privremenu obustavu tog kanala u skladu s člankom 34.1 stavkom 3. Zakona o informiranju javnosti. U tom je kontekstu obavijestio BMA‑u o povredi koju je utvrdio u svojoj odluci od 18. svibnja 2016. i o mjerama koje namjerava poduzeti u slučaju ponavljanja takve povrede. LRTK je o predmetnoj povredi obavijestio i Ured za komunikacije.

20

BMA je istog dana Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) podnijela zahtjev za poništenje odluke od 18. svibnja 2016. U tom kontekstu BMA tvrdi, među ostalim, da je ta odluka donesena protivno članku 3. stavku 2. Direktive 2010/13 i da je njome bio ograničen ponovni prijenos televizijskog kanala iz države članice. Razlozi kojima se opravdava to ograničavanje i postupak za donošenje te odluke trebali su dakle biti u skladu s tom odredbom. Međutim, to ovdje nije bilo tako.

21

U tim je okolnostima Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

LRTK i litavska vlada tvrde da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten.

23

Kao prvo, tvrde da su postavljena pitanja hipotetska. Naime, budući da je LRTK, isti dan kada je BMA pokrenula postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, izmijenio odluku od 18. svibnja 2016., ukinuo obvezu distribucije televizijskog kanala NTV Mir Lithuania samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada i pokrenuo postupak za obustavu u skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 2010/13, glavni je postupak postao bespredmetan s obzirom na to da BMA više nema nikakav interes za sudsko utvrđenje nezakonitosti te odluke.

24

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postupak koji je utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (vidjeti osobito presudu od 6. rujna 2016., Petruhhin, C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 18.).

25

Iz te sudske prakse također proizlazi da je na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud u načelu mora donijeti odluku (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 26. i navedena sudska praksa).

26

Iz navedenoga proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud moguće je samo u slučaju kad je očito da zahtijevano tumačenje pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27. i navedena sudska praksa).

27

Nadalje, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 28. i navedena sudska praksa).

28

U ovom je slučaju sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje naveo da će, neovisno o izmjeni odluke od 18. svibnja 2016., kojom je LRTK stavio izvan snage mjere koje je osporila BMA, morati odlučiti o tome je li tom odlukom LRTK povrijedio prava tog društva i je li navedena odluka bila zakonita na datum njezina donošenja.

29

U tom pogledu BMA tvrdi da je odluka od 18. svibnja 2016. bila na snazi od 23. svibnja do 27. lipnja 2016., da je tijekom tog razdoblja za nju imala štetne učinke i da LRTK prilikom izmjene te odluke nije utvrdio njezinu nezakonitost niti uklonio učinke koje je već proizvela. BMA usto napominje da bi utvrđenje nezakonitosti odluke od 18. svibnja 2016. osobito omogućilo da se izbjegne rizik od ponavljanja navodne nezakonitosti u budućnosti.

30

S obzirom na to da LRTK stavljanjem izvan snage mjera koje je BMA osporila na datum podnošenja tužbe u glavnom postupku nije zadovoljio zahtjeve društva BMA, očito je, dakle, da doista postoji spor pred sudom koji je uputio zahtjev.

31

U tim okolnostima nije posve očito da je glavni postupak postao bespredmetan, pa da stoga prethodna pitanja nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora ili da se odnose na hipotetski problem.

32

Kao drugo, litavska vlada tvrdi da se mjerom kojom se nalaže obveza emitiranja televizijskog kanala, tijekom razdoblja od dvanaest mjeseci, samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada, poput one iz glavnog postupka, ograničava dostupnost takvog kanala na državnom području, a da se pri tom ne obustavlja ponovni prijenos audiovizualne medijske usluge. Takva mjera stoga nije obuhvaćena područjem primjene članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 2010/13 i predstavlja autonomnu mjeru donesenu na temelju nacionalnog prava, što ima za posljedicu da tumačenje odredbi te direktive nije potrebno.

33

U tom pogledu valja utvrditi da se taj argument ne odnosi na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, nego je povezan s meritumom glavnog predmeta i, točnije, predmet je prvog postavljenog pitanja (vidjeti analogijom presudu od 4. listopada 1991., Society for the Protection of Unborn Children Ireland, C‑159/90, EU:C:1991:378, t. 15.).

34

S obzirom na sva prethodna razmatranja, zahtjev za prethodnu odluku valja smatrati dopuštenim.

35

Kao prvo, valja ispitati argumentaciju LRTK‑a i litavske vlade prema kojoj televizijski kanal, poput onog iz glavnog postupka, čiji se programi proizvode u trećoj državi, nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2010/13 i stoga ne može uživati slobodu prijema i ponovnog prijenosa utvrđenu tom direktivom.

36

Litavska vlada naime tvrdi da programe kanala NTV Mir Lithuania proizvodi društvo sa sjedištem u Rusiji i da BMA, sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, pruža samo uslugu distribucije tog kanala na litavskom državnom području a da pritom ne snosi nikakvu uredničku odgovornost u pogledu njegova sadržaja.

37

U tom pogledu valja istaknuti da se Direktivom 2010/13, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 35., utvrđuje niz materijalnih kriterija kojima se određuje koja država članica ima nadležnost nad pružateljem medijske usluge u vezi s pružanjem usluga koje su predmet te direktive.

38

U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2010/13, pružatelji medijske usluge, u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) te direktive, u nadležnosti države članice su pružatelji za koje se smatra da imaju poslovni nastan u toj državi članici u skladu sa stavkom 3. navedenog članka 2.

39

Kao prvo, kad je riječ o pojmu „pružatelj medijske usluge”, on je u članku 1. stavku 1. točki (d) Direktive 2010/13 definiran kao fizička ili pravna osoba koja ima uredničku odgovornost za odabir audiovizualnog sadržaja audiovizualne medijske usluge i koja određuje način na koji se isti organizira.

40

Pojam „urednička odgovornost” definiran je u članku 1. stavku 1. točki (c) te direktive kao „provedba učinkovite kontrole nad izborom programa i nad njegovom organizacijom prema kronološkom rasporedu, u slučaju televizijskih emisija, ili u katalogu, u slučaju audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev”. Provedba te kontrole podrazumijeva donošenje uredničkih odluka i, slijedom toga, snošenje uredničke odgovornosti koja je karakteristična za pružatelja medijske odluke, definiranog u članku 1. stavku 1. točki (d) te direktive.

41

Slijedom toga, fizička ili pravna osoba, s poslovnim nastanom u državi članici, snosi uredničku odgovornost, u smislu članka 1. stavka 1. točke (c) Direktive 2010/13, za programe distribuiranog televizijskog kanala, ako ona programe tog kanala bira i organizira prema kronološkom rasporedu. U tom je slučaju ona dakle pružatelj medijske usluge u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) te direktive.

42

S druge strane, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 26. Direktive 2010/13, definicija pružatelja medijske usluge izuzima fizičke i pravne osobe koje samo prenose programe, dok uredničku odgovornost snose treće strane.

43

Kad je riječ o različitim čimbenicima koje u tom pogledu treba uzeti u obzir, iako činjenica da je dotičnoj osobi regulatorno tijelo države članice izdalo licenciju može biti indikacija da ta osoba snosi uredničku odgovornost za programe kanala koji distribuira, ona ne može, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 40. svojeg mišljenja, biti odlučna s obzirom na to da zakonodavac Unije u Direktivi 2010/13 nije uskladio licenciranje ili upravna odobrenja za pružanje audiovizualnih medijskih usluga. Usto valja ocijeniti je li dotična osoba ovlaštena odlučivati u posljednjem stupnju o audiovizualnoj ponudi kao takvoj, što pretpostavlja da raspolaže dostatnim financijskim i ljudskim resursima za snošenje takve odgovornosti, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 43. do 45. svojeg mišljenja.

44

Kao drugo, u članku 2. stavku 3. točkama (a) do (c) Direktive 2010/13 nabrajaju se slučajevi u kojima se smatra da pružatelj medijske usluge ima poslovni nastan u jednoj od država članica i da je slijedom toga obuhvaćen područjem primjene te direktive.

45

Iz članka 2. stavka 3. točke (a) Direktive 2010/13 proizlazi da se smatra da pružatelj medijske usluge ima poslovni nastan u državi članici ako taj pružatelj ima svoje sjedište u toj državi članici i ako se „uredničke odluke o audiovizualnoj medijskoj usluzi donose […] u toj državi članici”.

46

Iz toga slijedi da, u svrhu utvrđivanja je li fizička ili pravna osoba obuhvaćena područjem primjene Direktive 2010/13, u skladu s člankom 2. stavkom 3. točkom (a) te direktive, valja provjeriti ne samo ima li dotična osoba, koja snosi uredničku odgovornost u pogledu pruženih audiovizualnih medijskih usluga, svoje sjedište u jednoj od država članica, nego i donose li se uredničke odluke povezane s tim uslugama u toj državi članici.

47

Iako takva provjera predstavlja činjenično pitanje za čije je razmatranje nadležan sud koji je uputio zahtjev, Sud mu ipak može dati elemente za tumačenje prava Unije koji su mu potrebni za rješavanje spora koji se pred njim vodi.

48

Za potrebe provjere iz točke 46. ove presude, važno je znati donose li se uredničke odluke u vezi s audiovizualnim medijskim uslugama iz točke 40. ove presude u državi članici na čijem državnom području pružatelj medijske usluge ima svoje sjedište.

49

U tom je kontekstu potrebno napomenuti da je mjesto u kojemu su donesene te uredničke odluke u vezi s tim audiovizualnim medijskim uslugama relevantno i za potrebe primjene materijalnih kriterija predviđenih u članku 2. stavku 3. točkama (b) i (c) Direktive 2010/13.

50

U tom pogledu, s jedne strane, iz prve rečenice članka 2. stavka 3. točke (b) Direktive 2010/13 proizlazi da „ako pružatelj medijske usluge ima svoje sjedište u jednoj od država članica, ali se uredničke odluke o audiovizualnoj medijskoj usluzi donose u drugoj državi članici, smatra se da pružatelj ima poslovni nastan u državi članici gdje je značajan dio radne snage uključen u obavljanje djelatnosti audiovizualnih medijskih usluga”. S druge strane, člankom 2. stavkom 3. točkom (c) te direktive propisano je da „ako pružatelj medijske usluge ima svoje sjedište u jednoj od država članica, ali se odluke o audiovizualnoj medijskoj usluzi donose u trećoj zemlji, ili obrnuto, smatra se da ima poslovni nastan u dotičnoj državi članici, pod uvjetom da značajan dio radne snage uključen u obavljanje djelatnosti audiovizualnih medijskih usluga djeluje u toj državi članici”.

51

Osim toga, kao što to proizlazi iz teksta članka 2. stavka 3. točke (b) Direktive 2010/13 i članka 2. stavka 3. točke (c) te direktive, mjesto sjedišta pružatelja medijske usluge, kao i mjesto u kojem djeluje radna snaga uključena u obavljanje djelatnosti tih usluga, jednako su relevantni za potrebe primjene tih odredbi.

52

Iz ispitivanja provedenog u točkama 38. do 51. ove presude proizlazi da snošenje uredničke odgovornosti u pogledu audiovizualnih medijskih usluga karakterizira pružatelja tih usluga, u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Direktive 2010/13. Osim toga, mjesto u kojem pružatelj medijske usluge ima sjedište i mjesto u kojem se uredničke odluke u vezi s tim uslugama donose, kao i, prema potrebi, mjesto u kojem djeluje radna snaga uključena u obavljanje djelatnosti istih usluga, relevantni su kriteriji za utvrđivanje ima li taj pružatelj poslovni nastan u jednoj od država članica, u skladu s člankom 2. stavkom 3. te direktive, tako da su usluge koje pruža obuhvaćene područjem primjene Direktive 2010/13. Naprotiv, za tu je svrhu irelevantna činjenica da su programi televizijskog kanala koji se distribuiraju na državnom području države članice možda proizvedeni u trećoj zemlji.

53

Kao drugo, valja ispitati argument litavske vlade prema kojem bi trebalo primijeniti litavski propis s obzirom na to da je kanal NTV Mir Lithuania isključivo usmjeren prema litavskom državnom području i da BMA ima poslovni nastan u državi članici koja nije Republika Litva s ciljem zaobilaženja tog propisa.

54

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da članak 4. stavci 2. do 5. Direktive 2010/13 predviđa poseban postupak za rješavanje situacija u kojima televizijska kuća, u nadležnosti jedne od država članica, osigurava televizijsku emisiju koja je u potpunosti ili uglavnom usmjerena prema državnom području druge države članice. Naime, pod uvjetom da se poštuju uvjeti i postupak predviđeni tom odredbom, država članica primateljica može na takvo tijelo primijeniti svoja pravila od interesa za širu javnost ili druga stroža pravila u područjima usklađenima tom direktivom.

55

U ovom je slučaju, međutim, nesporno da LRTK nije slijedio taj postupak za donošenje odluke od 18. svibnja 2016.

56

Iz prethodno navedenog proizlazi da ni činjenica da su programi kanala NTV Mir Lithuania možda proizvedeni u trećoj zemlji ni činjenica, s obzirom na to da Republika Litva nije poštovala poseban postupak predviđen Direktivom 2010/13, da je taj kanal, čiji pružatelj ima poslovni nastan u drugoj državi članici, isključivo usmjeren prema litavskom državnom području, ne oslobađaju Republiku Litvu primjene te direktive.

57

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 2010/13 tumačiti na način da je mjera javnog poretka koju je donijela država članica – kojom se pružateljima medijskih usluga čije su emisije usmjerene prema državnom području te države članice i drugim osobama koje potrošačima navedene države članice pružaju uslugu internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nalaže da tijekom dvanaest mjeseci na državnom području te iste države članice televizijski kanal koji dolazi iz druge države članice distribuiraju odnosno ponovno prenose samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada – obuhvaćena tom odredbom.

58

Odgovor Suda na to pitanje temelji se na pretpostavci prema kojoj je BMA, na koju se odnose mjere iz glavnog postupka, pružatelj medijske usluge s poslovnim nastanom u državi članici koja nije Republika Litva, odnosno u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, koji je obuhvaćen područjem primjene Direktive 2010/13, u skladu s njezinim člancima 1. i 2., što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, imajući u vidu navode iz točaka 37. do 52. ove presude.

59

S druge strane, u mjeri u kojoj nemaju svojstvo „pružatelja medijske usluge”, u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Direktive 2010/13, druge osobe koje litavskim potrošačima pružaju uslugu internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nisu obuhvaćene člankom 3. stavcima 1. i 2. te direktive.

60

Osim toga, valja napomenuti da je pružatelj medijske usluge s poslovnim nastanom u Litvi u nadležnosti te države članice, kao što proizlazi iz članka 2. Direktive 2010/13, tako da se na njega ne primjenjuje članak 3. stavci 1. i 2. te direktive.

61

Kako bi se odgovorilo na prvo pitanje, treba podsjetiti da se člankom 3. stavkom 1. Direktive 2010/13 propisuje da države članice osiguravaju slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju ponovne prijenose audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena tom direktivom, među kojima se nalaze mjere protiv poticanja na mržnju iz članka 6. navedene direktive. Kad je riječ o televizijskom emitiranju, člankom 3. stavkom 2. iste direktive državama članicama je međutim dopušteno da privremeno odstupe od stavka 1. navedenog članka 3., pod uvjetom da je ispunjen određeni broj materijalnopravnih i postupovnopravnih uvjeta.

62

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da između društva BMA, s jedne strane, i LRTK‑a i litavske vlade, s druge strane, postoji neslaganje u pogledu dosega članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 2010/13. Dok BMA tvrdi da se ta odredba odnosi na svako ograničenje, od strane države članice primateljice, slobode prijema i ponovnog prijenosa televizijskih emisija, pri čemu se ograničenje mora razumjeti u smislu pojma ograničenja iz članka 56. UFEU‑a, LRTK i litavska vlada smatraju da je navedenom odredbom obuhvaćen samo slučaj potpune obustave prijema i ponovnog prijenosa televizijskih emisija.

63

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst i njezine ciljeve nego i njezin kontekst i sve odredbe prava Unije. Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (vidjeti osobito presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 50.).

64

Kad je riječ, kao prvo, o tekstu članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 2010/13, njime samim po sebi nije omogućeno da se utvrdi priroda mjera obuhvaćenih tom odredbom.

65

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi članak 3. stavci 1. i 2. Direktive 2010/13 i njezinim ciljevima, valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 59. svojeg mišljenja, da, iako se tom direktivom u području audiovizualnih medijskih usluga konkretizira sloboda pružanja usluga zajamčena člankom 56. UFEU‑a, uspostavljanjem „područja bez unutarnjih granica” za te usluge, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 104., njome se istodobno uzima u obzir, kako je navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 5., priroda tih usluga koja je jednako kulturna koliko i gospodarska, te njihova važnost za demokraciju, obrazovanje i kulturu, kojom se opravdava primjena posebnih pravila na te usluge.

66

Osim toga, iz devete i desete uvodne izjave Direktive 89/552 proizlazi da su ograničenja koja je zakonodavac Unije nastojao ukloniti ona koja su proizlazila iz razlika među propisima država članica koji se odnose na obavljanje djelatnosti emitiranja i distribucije televizijskih programa. Tako su područja usklađena tom direktivom usklađena samo u odnosu na televizijsko emitiranje kao takvo, kako je definirano u članku 1. točki (a) navedene direktive (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV, C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607, t. 31. i 32.).

67

Iz uvodnih izjava 1. i 4. Direktive 2010/13 proizlazi da se njome kodificira Direktiva 89/552 s obzirom na nove tehnologije u prijenosu audiovizualnih medijskih usluga. Iz toga slijedi da su područja usklađena tom prvom direktivom usklađena samo u pogledu pružanja audiovizualnih medijskih usluga u užem smislu.

68

Kao treće, kad je riječ o nastanku članka 3. Direktive 2010/13, valja navesti da se u izvornoj verziji članka 2. stavka 2. prvog podstavka druge rečenice Direktive 89/552 spominjala mogućnost država članica da privremeno „obustave” prijenos televizijskih emisija ako su ispunjeni u njemu navedeni uvjeti. Iako je zakonodavac Unije prilikom izmjene Direktive 89/552 Direktivom 97/36 uveo novi članak 2.a čijim je stavkom 2. prvim podstavkom u biti preuzet izvorni tekst članka 2. stavka 2. prve alineje druge rečenice te direktive, pri čemu je glagol „obustaviti” zamijenjen glagolom „odstupiti”, u obrazloženju Direktive 97/36, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u t. 57. svojeg mišljenja, ništa ne upućuje na to da je zakonodavac Unije namjeravao ponovno razmotriti prirodu obuhvaćenih mjera. Naprotiv, u petnaestoj uvodnoj izjavi Direktive 89/552 se unatoč toj izmjeni i dalje navodi da država članica primateljica može „privremeno obustaviti ponovni prijenos televizijskih emisija”, izraz koji je sada uključen u uvodnu izjavu 36. Direktive 2010/13.

69

Usto, valja dodati da Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, koja je bila sastavljena u isto vrijeme kad i Direktiva 89/552, i na koju ta direktiva upućuje u svojoj četvrtoj uvodnoj izjavi, u svojem članku 4., koji sadržava odredbu sličnu članku 3. stavku 1. Direktive 2010/13, zahtijeva da će stranke te konvencije „jamčiti slobodu prijema” i da „neće […] ograničavati ponovni prijenos” na svojem području usluga koje su obuhvaćene područjem primjene navedene konvencije i koje su u skladu s njezinim odredbama.

70

Činjenica da se zakonodavac Unije, u tekstu članka 3. stavka 1. Direktive 2010/13, vodio pojmovima iz članka 4. Europske konvencije o prekograničnoj televiziji upućuje na to da pojmovi „sloboda prijema” i „ograničavati”, u kontekstu te direktive, imaju posebno značenje koje je uže od onog pojma „ograničenje slobode pružanja usluga” iz članka 56. UFEU‑a.

71

U tom kontekstu valja istaknuti da je Sud presudio, kada je riječ o Direktivi 89/552, kako je izmijenjena Direktivom 97/36, čiji članak 2.a stavci 1. i 2. u biti odgovara članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2010/13, da se tom prvom direktivom utvrđuje načelo uzajamnog priznanja u skladu s kojim država članica primateljica priznaje zadaću nadzora države članice porijekla u pogledu audiovizualnih medijskih usluga pružateljâ za koje je nadležna (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV, C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607, t. 35.).

72

U tom je pogledu Sud istaknuo da je provedba nadzora primjene prava države članice porijekla primjenjivog na audiovizualne medijske usluge i poštovanja odredbi Direktive 89/552, kako je izmijenjena Direktivom 97/36, samo na državi članici iz koje te usluge dolaze i da država članica primateljica nije ovlaštena provoditi vlastiti nadzor zbog razloga koji su obuhvaćeni područjima koje usklađuje ta direktiva (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV, C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

73

S druge strane, Direktivi 2010/13 se u načelu ne protivi primjena nacionalnog propisa kojim se, na općenit način, ostvaruje cilj od općeg interesa, a da se njime pritom ne uspostavlja sekundarni nadzor televizijskog emitiranja, uz onaj koji država članica emisije mora provoditi (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 1997., De Agostini i TV‑Shop, C‑34/95 do C‑36/95, EU:C:1997:344, t. 34.).

74

Iz presude od 9. srpnja 1997., De Agostini i TV‑Shop (C‑34/95 do C‑36/95, EU:C:1997:344), proizlazi da nacionalna mjera kojom se ostvaruje cilj od općeg interesa i kojom se uređuju određeni aspekti emitiranja ili distribucije audiovizualnih medijskih usluga nije obuhvaćena člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2010/13, osim ako se njome ne uspostavlja sekundarni nadzor televizijskog emitiranja uz onaj koji država članica emisije mora provoditi.

75

Sud je u točki 50. presude od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV (C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607), presudio da Direktivom 89/552, kako je izmijenjena Direktivom 97/36, nisu obuhvaćeni propisi države članice koji se ne odnose posebno na emitiranje i distribuciju programa i kojima se, na općenit način, ostvaruje cilj povezan s javnim redom, a da se njima, međutim, ne sprječava ponovni prijenos kao takav, na njezinu državnom području audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica.

76

Međutim, točku 50. presude od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV (C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607), ne može se tumačiti na način da nacionalna mjera predstavlja ograničenje u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2010/13 kada se propisom na temelju kojeg je donesena uređuju određeni aspekti emitiranja ili distribucije audiovizualnih medijskih usluga, kao što su modaliteti emitiranja ili distribucije tih usluga.

77

Nacionalna mjera kojom se, na općenit način, ostvaruje cilj povezan s javnim redom i uređuju modaliteti distribucije televizijskog kanala potrošačima u državi članici primateljici ne predstavlja takvo ograničenje s obzirom na to da se takvim modalitetima na sprječava ponovni prijenos kao takav navedenog kanala. Naime, takvom se mjerom ne uspostavlja sekundarni nadzor emitiranja predmetnog kanala uz onaj koji država članica emisije mora provoditi.

78

Kada je riječ o mjeri iz glavnog postupka, kao prvo, iz očitovanja koja su podnijeli LRTK i litavska vlada proizlazi da se donošenjem članka 33. stavka 11. i članka 33. stavka 12. točke 1. Zakona o informiranju javnosti, na temelju kojeg je donesena odluka od 18. svibnja 2016., nacionalni zakonodavac nastojao boriti protiv aktivnog širenja informacija kojima se diskreditira litavska država i ugrožava njezino svojstvo države kako bi se, s obzirom na osobito važan utjecaj televizije na formiranje javnog mnijenja, zaštitila sigurnost litavskog informacijskog područja te zajamčio i zaštitio javni interes za primjerenim informiranjem. Informacije iz te odredbe su one koje su obuhvaćene zabranom predviđenom u članku 19. tog zakona, među kojima se nalaze informacije kojima se poziva na nasilno rušenje litavskog ustavnog poretka, potiče narušavanje suvereniteta Republike Litve, njezina teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti, kojima se širi ratna propaganda, potiče na rat ili mržnju, ismijavanje ili prijezir, i promiče diskriminacija, nasilje ili fizičko zlostavljanje skupine osoba ili osobe iz te skupine na temelju, među ostalim, njezine nacionalnosti.

79

LRTK je u svojim očitovanjima pred Sudom pojasnio da je odluka od 18. svibnja 2016. donesena zato što je jedan od programa emitiranih na kanalu NTV Mir Lithuania sadržavao lažne informacije koje su poticale na nesnošljivost i mržnju na temelju nacionalnosti prema baltičkim zemljama koje su se odnosile na suradnju Litavaca i Latvijaca u Holokaustu i na navodno nacionalističku i neonacističku unutarnju politiku baltičkih zemalja koja predstavlja prijetnju ruskoj nacionalnoj manjini koja živi na državnom području tih zemalja. Prema navodima LRTK‑a, taj se program ciljano odnosio na rusku manjinu u Litvi te se njime, upotrebom različitih propagandnih tehnika, nastojalo na negativan i sugestivan način utjecati na mnijenje te društvene skupine u pogledu unutarnje i vanjske politike koju vode Republika Litva, Republika Estonija i Republika Latvija, povećati podjele i polarizaciju društva, kao i staviti naglasak na napetosti u istočnoeuropskoj regiji koju su prouzročile zapadne zemlje te na ulogu Ruske Federacije kao žrtve.

80

Iz spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi da su te tvrdnje bile dovedene u pitanje, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Na temelju toga, valja smatrati da se mjerom poput one iz glavnog postupka, na općenit način, ostvaruje cilj povezan s javnim redom.

81

Kao drugo, LRTK i litavska vlada su u svojim pisanim očitovanjima pojasnili da odluka od 18. svibnja 2016., kojom se pružateljima medijskih usluga čije su emisije usmjerene prema litavskom državnom području i drugim osobama koje litavskim potrošačima pružaju uslugu internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nalaže da tijekom dvanaest mjeseci na tom državnom području kanal NTV Mir Lithuania distribuiraju odnosno ponovno prenose samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada, uređuje samo modalitete distribucije tog kanala litavskim potrošačima. Istovremeno je u glavnom predmetu nesporno da se odlukom od 18. svibnja 2016. ne obustavlja odnosno ne zabranjuje ponovni prijenos tog istog kanala na litavskom području jer se on unatoč navedenoj odluci može i dalje zakonito emitirati na tom području i litavski potrošači ga i dalje mogu gledati, pod uvjetom da su se pretplatili na televizijski paket kanala za koji se plaća dodatna naknada.

82

Stoga mjera, poput one iz glavnog postupka, ne sprječava ponovni prijenos kao takav na državnom području države članice primateljice, iz druge države članice, televizijskih emisija televizijskog kanala na koji se ta mjera odnosi.

83

Slijedom toga, takva mjera nije obuhvaćena člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2010/13.

84

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 2010/13 treba tumačiti na način da mjera javnog poretka koju je donijela država članica – kojom se pružateljima medijskih usluga čije su emisije usmjerene prema državnom području te države članice i drugim osobama koje potrošačima navedene države članice pružaju uslugu internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nalaže da tijekom dvanaest mjeseci na državnom području te iste države članice televizijski kanal koji dolazi iz druge države članice distribuiraju odnosno ponovno prenose samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada, a kojom se, međutim, ne sprječava ponovni prijenos kao takav na državnom području te prve države članice televizijskih emisija tog kanala – nije obuhvaćena tom odredbom.

85

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

86

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) treba tumačiti na način da mjera javnog poretka koju je donijela država članica – kojom se pružateljima medijskih usluga čije su emisije usmjerene prema državnom području te države članice i drugim osobama koje potrošačima navedene države članice pružaju uslugu internetske distribucije kanala ili televizijskih emisija nalaže da tijekom dvanaest mjeseci na državnom području te iste države članice televizijski kanal koji dolazi iz druge države članice distribuiraju odnosno ponovno prenose samo u okviru televizijskih paketa kanala za koje se plaća dodatna naknada, a kojom se, međutim, ne sprječava ponovni prijenos kao takav na državnom području te prve države članice televizijskih emisija tog kanala – nije obuhvaćena tom odredbom.