–

za TopFit eV i D. Biffija, G. Kornisch, Rechtsanwalt,

–

za Deutscher Leichtathletikverband eV, G. Engelbrecht, Rechtsanwalt,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Kellerbauer i I. Rubene, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 18., 21. i 165. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, Topfit eV i Danielea Biffija i, s druge strane, Deutscher Leichtathletikverband eV (Njemački atletski savez, u daljnjem tekstu: DLV), o uvjetima sudjelovanja državljana drugih država članica u nacionalnim prvenstvima amaterskog sporta u kategoriji seniora.

3

Članak 165. UFEU‑a, koji se nalazi u Glavi XII. tog ugovora, naslovljen „Obrazovanje, strukovno osposobljavanje, mladi i sport”, propisuje u svojim stavcima 1. i 2.:

„1.   […]

Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnim aktivnostima te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi.

2.   Ciljevi su djelovanja Unije:

[…]

4

Članak 5.2.1. Deutsche Leichtathletikordnunga (Njemački pravilnik o atletici, u daljnjem tekstu: Pravilnik o atletici) o pravu na sudjelovanje u njemačkim prvenstvima, u verziji od 17. lipnja 2016. propisuje:

„Sva prvenstva su u načelu otvorena za sve atletičare koji imaju njemačko državljanstvo i valjano pravo nastupa za neki njemački klub ili zajednicu atletičara.”

5

Ovaj pravilnik ranije je sadržavao članak 5.2.2. sukladno kojemu su građani Unije imali pravo sudjelovati na njemačkim prvenstvima ako su imali pravo nastupa za neki njemački klub ili zajednicu atletičara, i ako je to pravo postojalo najmanje godinu dana. Taj članak izbrisan je 17. lipnja 2016. i nije zamijenjen.

6

D. Biffi rođen je 1972., talijanski je državljanin i u Njemačkoj živi od 2003. Amaterski se bavi natjecateljskim trčanjem na udaljenostima od 60 m, 100 m, 200 m i 400 m u kategoriji seniora (više od 35 godina). D. Biffi član je TopFita, sportske udruge sa sjedištem u Berlinu (Njemačka) i član Berliner Leichtathletik‑Verbanda (Berlinski atletski savez), koji je sam član DLV‑a.

7

DLV objedinjuje sve atletske saveze koji postoje na razini saveznih zemalja. On organizira nacionalna prvenstva u atletici za tri kategorije sportaša, tj. mladež do 20 godina, mladi sportaši u „vrhunskoj” kategoriji i seniori.

8

Od 2012. D. Biffi, koji više nije član Talijanskog atletskog saveza, sudjelovao je u seniorskim nacionalnim prvenstvima u Njemačkoj.

9

Do 17. lipnja 2016. članak 5.2.2. Pravilnika o atletici propisivao je da je sudjelovanje u njemačkim prvenstvima otvoreno građanima Unije koji nemaju njemačko državljanstvo ako imaju pravo nastupa za neki njemački klub ili zajednicu atletičara i ako to pravo postoji najmanje godinu dana.

10

Tog datuma DLV je izmijenio taj pravilnik i izbrisao tu odredbu. Članak 5.2. navedenog pravilnika sada navodi samo državljane i, u skladu sa smjernicama DLV‑a, prioritet pri odabiru za sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima imaju sportaši koji imaju njemačko državljanstvo.

11

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je DLV opravdao takvu izmjenu tvrdeći da bi prvak Njemačke trebao biti jedino sportaš koji ima njemačko državljanstvo i koji može nastupati na prvenstvima pod kraticom „GER” koja upućuje na riječ „Germany”, tj. na Njemačku. Ne bi bilo moguće donijeti pravila za seniorsku kategoriju kojima bi se odstupalo od pravila primjenjivih na druge kategorije sportaša, tj. mladež do 20. godina i „vrhunske sportaše”.

12

U svojim pisanim očitovanjima DLV je pojasnio Pravilnik objašnjavajući da se strancima koji imaju pravo nastupa za klub ili zajednicu atletičara na području DLV‑a ili za neki drugi nacionalni savez može, u opravdanim slučajevima, dodijeliti pravo na sudjelovanje izvan konkurencije ako dobiju odobrenje u tu svrhu prije datuma zatvaranja prijava za sportsko događanje o kojem je riječ. U tom slučaju, oni mogu sudjelovati samo u prvom krugu natjecanja u trčanju ili u prva tri pokušaja u tehničkim disciplinama.

13

TopFit je prijavio D. Biffija na seniorsko dvoransko prvenstvo Njemačke koje se održavalo u Erfurtu 4. i 5. ožujka 2017. u disciplinama 60 m, 200 m i 400 m. Međutim, DLV je odbio tu prijavu, tako da je D. Biffi bio potpuno isključen iz prvenstva iako je ispunjavao sve uvjete za sudjelovanje na prvenstvu, osim uvjeta državljanstva. Topfit i D. Biffi neuspješno su podnijeli žalbu protiv odluke o odbijanju pred Odborom saveza za pravna pitanja.

14

DLV je organizirao drugo seniorsko prvenstvo Njemačke u Zittauu od 30. lipnja do 2. srpnja 2017. za koje je D. Biffi postigao minimalne rezultate potrebne za sudjelovanje u utrkama na 100 m, 200 m i 400 m. Međutim, budući da je D. Biffi imao pravo sudjelovati u tim prvenstvima samo „izvan konkurencije” ili „bez bodovanja”, on je zajedno s TopFitom podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu pred sudom koji je uputio zahtjev kako bi si osigurao potpuno sudjelovanje u tom prvenstvu. Taj je zahtjev odbačen.

15

D. Biffiju dopušteno je sudjelovanje u tim utrkama, ali samo djelomično, tj. izvan konkurencije bilo u natjecateljskim utrkama (po najboljem rezultatu) ili kvalifikacijskim utrkama (po poretku), poput one na 100 m u okviru koje mu je bilo dopušteno sudjelovati samo u kvalifikacijskim utrkama ali bez mogućnosti sudjelovanja u finalu.

16

Slijedom navedenog, D. Biffi i TopFit podnijeli su zahtjev pred sudom koji je uputio zahtjev kojim traže da mu se omogući sudjelovanje u budućim njemačkim atletskim prvenstvima za seniore i ostvarivanje plasmana na tim prvenstvima. Oni tvrde da D. Biffi ispunjava sve uvjete koje zahtijeva DLV, posebice u pogledu ostvarenih rezultata, osim onog koji se odnosi na posjedovanje njemačkog državljanstva.

17

Sud koji je uputio zahtjev pita se predstavlja li takav uvjet državljanstva nedopuštenu diskriminaciju koja je u suprotnosti s pravilima Ugovora.

18

Taj sud navodi da, prema mišljenju DLV‑a, Pravilnik o atletici nije protivan odredbama Ugovora jer bavljenje sportom o kojem je riječ nije gospodarska djelatnost i, stoga, ne ulazi u područje primjene prava Unije.

19

Naglašavajući da je D. Biffi sportaš u seniorskoj kategoriji koji je, iako postiže vrlo dobre rezultate, i dalje amaterski sportaš koji ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost sudjelovanjem na prvenstvima, taj se sud pita je li primjena prava Unije u području sporta podvrgnuta obavljanju takve djelatnosti. U tom pogledu on navodi da pravo Unije sada izričito upućuje na sport u članku 165. UFEU‑a i da pravo građana Unije na boravak u drugoj državi članici bez diskriminacije, kako proizlazi iz članaka 18., 20. i 21. UFEU‑a, ne ovisi o obavljanju gospodarske djelatnosti.

20

Izražavajući sumnju oko tog pitanja, navedeni sud ocjenjuje da bi se u načelu trebalo dopustiti sudjelovanje na sportskim prvenstvima jedne države članice državljanima drugih država članica. Iznimke bi se mogle primjenjivati, posebice kada je riječ o naslovima i nacionalnim prvenstvima, ali bi ograničenja trebala biti proporcionalna i ne bi smjela prekoračivati ono što je nužno za osiguranje sportskog natjecanja.

21

U tim je okolnostima Amtsgericht Darmstadt (Općinski sud u Darmstadtu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Nakon objave mišljenja nezavisnog odvjetnika DLV je dopisom od 20. ožujka 2019. zatražio ponovno otvaranje usmenog dijela postupka s obrazloženjem da se ti zaključci prvenstveno temelje na članku 49. UFEU‑a, dok se upućena pitanja odnose samo na članke 18., 21. i 165. UFEU‑a i da stranke nisu imale priliku izraziti svoja stajališta o mogućem utjecaju tog članka 49. UFEU‑a na ishod spora u glavnom postupku.

23

U tom pogledu, članak 83. Poslovnika Suda omogućuje mu da, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili je u predmetu potrebno odlučiti na osnovi argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama.

24

U ovom slučaju Sud smatra da raspolaže svim potrebnim elementima za odgovor na upućena pitanja i da se o predmetu ne treba odlučivati na osnovi argumenta koji se temelji na članku 49. UFEU‑a i koji nije bio raspravljen među strankama.

25

Stoga nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

26

Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 18., 21. i 165. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi propis nacionalnog sportskog saveza, poput onog u glavnom postupku, sukladno kojem građanin Unije, državljanin druge države članice, koji dugi niz godina boravi na području države članice u kojoj je sjedište tog saveza i gdje se on bavi amaterskim trčanjem u seniorskoj kategoriji, ne može sudjelovati u nacionalnim prvenstvima u tim disciplinama na isti način kao i državljani tako da, iako ispunjava sve tražene uvjete, osim onog koji se odnosi na državljanstvo, ne može sudjelovati u tim prvenstvima osim „izvan konkurencije” ili „bez plasmana”, nije mu dopušteno natjecanje u finalu i ne može osvojiti naslov nacionalnog prvaka, te da mu se čak može uskratiti pravo sudjelovanja na tim prvenstvima.

27

U tom pogledu valja istaknuti da je građanin Unije, poput D. Biffija, talijanskog državljanina koji se preselio u Njemačku gdje boravi već 15 godina, iskoristio svoje pravo na slobodno kretanje u smislu članka 21. UFEU‑a.

28

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, svrha je statusa građanina Unije biti temeljni status državljana država članica, koji omogućuje osobama u istom položaju da uživaju jednak pravni tretman neovisno o njihovu državljanstvu i ne dovodeći u pitanje iznimke izričito predviđene s tim u svezi (presuda od 20. rujna 2001., Grzelczyk, C‑184/99, EU:C:2001:458, t. 31.).

29

Kao što je to Sud već presudio, situacija građanina Unije koji je iskoristio svoje pravo na slobodu kretanja ulazi u područje primjene članka 18. UFEU‑a koji sadržava načelo nediskriminacije na temelju državljanstva (presuda od 13. studenoga 2018., Raugevicius, C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 27.).

30

Svrha je tog članka da se primjenjuje na građanina Unije koji, poput D. Biffija, boravi u državi članici različitoj od one čiji je državljanin i u kojoj ima namjeru sudjelovati u sportskim natjecanjima kao amater.

31

Usto, Sud je već presudio da pravo Unije jamči svakom državljaninu države članice slobodu preseljenja u drugu državu članicu kako bi ondje obavljao plaćenu ili neplaćenu djelatnost, kao i boravak u toj državi nakon obavljanja takve djelatnosti, te da je pristup rekreacijskim aktivnostima u toj državi posljedica slobode kretanja (presuda od 7. ožujka 1996., Komisija/Francuska, C‑334/94, EU:C:1996:90, t. 21.).

32

Sud je također presudio da prava dodijeljena građaninu Unije člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a nastoje, među ostalim, poticati postupnu integraciju dotičnog građanina Unije u društvo države članice domaćina (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2017., Lounes, C‑165/16, EU:C:2017:862, t. 56.).

33

Nadalje, članak 165. UFEU‑a odražava značajnu društvenu važnost sporta u Uniji, posebice amaterskog sporta, koja je naglašena u Izjavi o sportu br. 29 koja se nalazi u prilogu Završnom aktu konferencije na kojoj je usvojen tekst Ugovora iz Amsterdama (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 106., i od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 33.) i ulogu sporta kao čimbenika integracije u društvo države članice domaćina.

34

Stoga, proizlazi iz tumačenja članka 21. stavka 1. UFEU‑a u vezi s člankom 165. UFEU‑a da bavljenje amaterskim sportom, posebice u okviru sportskog kluba, omogućava građaninu Unije koji boravi u državi članici različitoj od one čiji je državljanin stvaranje veza s društvom države u koju se preselio i u kojoj boravi ili njihovo učvršćivanje. To vrijedi i u pogledu sudjelovanja u sportskim natjecanjima na svim razinama.

35

Iz toga slijedi da se građanin Unije, poput D. Biffija, zakonito može pozivati na članke 18. i 21. UFEU‑a u okviru svojeg amaterskog bavljenja natjecateljskim sportom u društvu države članice domaćina.

36

Međutim, postavlja se pitanje jesu li pravila nacionalnih sportskih saveza podvrgnuta pravilima Ugovora na jednak način kao i pravila koja su državnog podrijetla.

37

U tom pogledu valja podsjetiti da su, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, pravila o kolektivnim ugovorima zaposlenika i pružatelja usluga koja nisu javnog podrijetla također podvrgnuta poštovanju temeljnih sloboda i zabrani diskriminacije na osnovi državljanstva predviđenih Ugovorom (vidjeti, među ostalim, presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 17.; od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 82.; od 18. prosinca 2007., Laval un Partneri, C‑341/05, EU:C:2007:809, t. 98., i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 30.).

38

Sud je tako presudio da bi ukidanje prepreka slobodnom kretanju osoba i slobodi pružanja usluga između država članica, što čini temeljni cilj Europske zajednice, propisan člankom 3. točkom (c) UEZ‑a (koji je stavljen izvan snage Ugovorom iz Lisabona), koji je u biti zamijenjen člancima 3. i 6. UFEU‑a, bilo ugroženo ako bi se ukidanje barijera državnog podrijetla moglo neutralizirati preprekama koje proizlaze iz izvršavanja pravne autonomije od strane udruženja ili organizacija koje nisu osobe javnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 18.).

39

Načelo utvrđeno tom sudskom praksom Suda primjenjuje se i kada skupina ili organizacija ima određenu moć nad pojedincima tako da im može nametnuti uvjete koji podrivaju ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2000., Ferlini, C‑411/98, EU:C:2000:530, t. 50.)

40

Iz toga proizlazi da su pravila nacionalnog sportskog saveza kojima se uređuje pristup građana Unije sportskim natjecanjima, poput onih u glavnom postupku, podvrgnuta pravilima Ugovora, posebice člancima 18. i 21. UFEU‑a.

41

Stoga valja ispitati jesu li ta pravila u skladu s tim člancima.

42

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da se prema građaninu Unije, poput D. Biffija, postupa različito nego prema domaćem državljaninu nakon izmjena Pravilnika o atletici koju je izvršio DLV 17. lipnja 2016.

43

Prema tom sudu, iako ispunjava uvjete koji se odnose na ostvarene sportske rezultate i iako ima pravo nastupa na sportskim natjecanjima za klub koji je član nacionalnog atletskog saveza najmanje jednu godinu, tom građaninu, radi njegova državljanstva, može se uskratiti sudjelovanje na nacionalnom amaterskom prvenstvu u trčanju na kratkim udaljenostima u seniorskoj kategoriji ili dopustiti samo djelomično sudjelovanje.

44

Valja istaknuti da takva razlika u postupanju može dovesti do ograničenja slobode kretanja tog građanina Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2018., Raugevicius, C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 28.).

45

U ovom slučaju proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku da amaterski sportaš poput D. Biffija nema pravo sudjelovanja u nacionalnim prvenstvima koja organizira DLV u kategoriji seniora pod istim uvjetima kao i njemački državljani, iako su ta prvenstva dio najvažnijih natjecanja na nacionalnoj razini. Kada mu je odobreno sudjelovanje u tim prvenstvima tada može sudjelovati samo u kvalifikacijskim krugovima izvan konkurencije i stoga nema pristup finalu, ili samo u natjecateljskim utrkama (po najboljem rezultatu) , ali bez plasmana.

46

Kao što to navode TopFit i D. Biffi u svojim pisanim očitovanjima, propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku može također dovesti i do toga da će sportski klubovi čiji su članovi državljani druge države članice, a ne Savezne Republike Njemačke, manje podupirati potonje od domaćih sportaša, jer bi ti klubovi imali manje interesa ulagati u sportaša koji ne može sudjelovati na nacionalnim prvenstvima. U tom slučaju, sportaši koji su državljani drugih država članica, poput D. Biffija, slabije će se integrirati u sportski klub čiji su članovi i, slijedom toga, u društvo države članice u kojoj borave.

47

Valja utvrditi da bi za građane Unije takvi učinci mogli utjecati na privlačnost bavljenja amaterskim sportom i da stoga predstavljaju ograničenje slobode kretanja potonjih u smislu članka 21. UFEU‑a.

48

Međutim, ograničenje slobode kretanja građana Unije može se opravdati samo ako se temelji na objektivnim razlozima i ako je proporcionalno cilju koji se legitimno želi postići propisom o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2018., Raugevicius, C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 31.).

49

U tom pogledu, valja podsjetiti da je Sud u području sporta u više navrata presudio da se propisi ili prakse koje su opravdane razlozima koji se odnose na posebna obilježja i u okviru su određenih sportskih događaja, poput utakmica između nacionalnih timova različitih zemalja, ne protive odredbama prava Unije u području slobode kretanja osoba i usluga. Međutim, takvo ograničenje područja primjene predmetnih odredaba mora ostati ograničeno na svoj pravi cilj i ne može biti razlog za isključivanje svih sportskih aktivnosti iz područja primjene Ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 76. i 127.).

50

Međutim, budući da, prima facie, dodjela naslova nacionalnog prvaka u određenoj sportskoj disciplini ne obuhvaća sva natjecanja koja se odvijaju na nacionalnoj razini u toj disciplini, ta dodjela ima tek ograničeni učinak na bavljenje predmetnom sportskom disciplinom. Osim toga, kao što je i presuđeno u pogledu sastava nacionalnih timova, očito je legitimno da se dodjela naslova nacionalnog prvaka u određenoj sportskoj disciplini pridrži samo za domaćeg državljanina, s obzirom na to da se taj nacionalni element može smatrati samim obilježjem naslova nacionalnog prvaka. Međutim, važno je da ograničenja koja proizlaze iz nastojanja postizanja tog cilja budu u skladu s načelom proporcionalnosti.

51

U ovom slučaju DLV općenito procjenjuje da kao sportski savez on uživa autonomiju u utvrđivanju svojih pravila i da javnost očekuje da će nacionalni prvak države biti državljanin te države. Osim toga, taj savez ističe dva posebna objašnjenja za opravdanje svojeg propisa. Kao prvo, odabir nacionalnog prvaka, te drugog i trećeg najboljeg nacionalnog sportaša služe za odabir sportaša koji će predstavljati njihovu državu na međunarodnim prvenstvima, poput Europskih prvenstava, u ovom slučaju pod kraticom „GER” koja upućuje na riječ „Germany”, tj. Njemačka. Kao drugo, DLV navodi da nije moguće različito postupanje prema dobnim kategorijama te predvidjeti odstupanje za seniore, za razliku od mladeži do 20 godina i „vrhunske” sportaše.

52

Najprije, kad je riječ o argumentu prema kojem su sportski savezi slobodni utvrđivati svoja pravila, valja podsjetiti, kao što je to već istaknuto u točki 40. ove presude, da autonomija koju imaju privatna udruženja za donošenje sportskih pravila ne može ih ovlastiti na ograničavanje izvršavanje prava koja Ugovor daje pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 81.).

53

Valja istaknuti da činjenica da je određeno pravilo samo sportske prirode ne implicira da je ono isključeno iz područja primjene Ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 33.).

54

Slijedom navedenog, argument prema kojem javnost očekuje da će nacionalni prvak neke države biti državljanin te države ne opravdava bilo kakva ograničenja sudjelovanja stranih državljana na nacionalnim prvenstvima.

55

Stoga je još potrebno razmotriti posebna opravdanja koja navodi DLV.

56

Što se tiče prvog od tih opravdanja, tj. određivanja nacionalnog prvaka koji će predstavljati svoju državu na međunarodnim prvenstvima, iz rasprave pred Sudom proizlazi da DLV ne odabire sam sudionike međunarodnih prvenstava u kategoriji seniora, nego da sportaši koji su članovi kluba koji je član DLV‑a i koji su ostvarili dostatne rezultate mogu, neovisno o njihovu državljanstvu, sudjelovati u prvenstvima te se na njih sami prijavljuju. Dakle, državljanin države članice koja nije Savezna Republika Njemačka može postati prvak Europe u trčanju u seniorskoj kategoriji natječući se za Njemačku. Prema vlastitim navodima DLV‑a, on odabire najbolje nacionalne sportaše za sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima samo u kategoriji„vrhunskih” sportaša.

57

Kad je riječ o drugom opravdanju koje navodi DLV, tj. nužnosti donošenja jednakih pravila za sve dobne skupine, iz prethodne točke proizlazi da ona nije potkrijepljena navodima DLV‑a o mehanizmu odabira sportaša na međunarodnoj razini, iz kojih proizlazi da se odnosi samo na „vrhunsku” kategoriju.

58

Stoga, jasno je da se ni jedno od dvaju opravdanja koja ističe DLV ne temelji na objektivnim razlozima.

59

Na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri postoje li druga opravdanja za pravila kojima se dopušta samo djelomično sudjelovanje stranih državljana na nacionalnim prvenstvima.

60

U tom pogledu, valja još jednom podsjetiti da ako je na subjektima o kojima je riječ, poput organizatora prvenstava ili sportskih saveza, da utvrđuju odgovarajuća pravila za osiguravanje nesmetanog odvijanja natjecanja (presuda od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 67.), ta pravila ne smiju prekoračivati ono što je nužno za ostvarivanje postavljenog cilja (presuda od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 56.).

61

U pogledu argumenta prema kojem se radi o individualnom sportu s postupnom eliminacijom, u ovom slučaju, trčanja na kratkim udaljenostima koje se odvija kroz osam krugova, valja utvrditi da prisutnost jednog ili više stranih državljana u finalnoj utrci može spriječiti domaćeg državljanina da osvoji naslov i biti prepreka za određivanje najboljih domaćih državljana.

62

Međutim, čak i u okviru takvih sportova, zabrana sudjelovanja stranih državljana u finalnim utrkama ne smije prekoračivati ono što je nužno za ostvarivanje postavljenog cilja. U tom pogledu, valja uzeti u obzir činjenicu da u predmetnoj državi članici u ovom slučaju takvo isključenje već godinama nije postojalo u seniorskoj kategoriji.

63

Na nacionalnom sudu je da razmotri postoje li moguća druga opravdanja, uzimajući u obzir cilj koji proizlazi iz odredbi članka 21. stavka 1. UFEU‑a u vezi s člankom 165. UFEU‑a, za preispitivanje budućeg omogućavanja sudjelovanja na natjecanjima i važnosti integracije rezidenata, osobito onih s dugotrajnim boravkom u državi članici domaćinu, poput D. Biffija u ovom slučaju.

64

Nadalje, kad je riječ o potpunoj zabrani sudjelovanja na nacionalnim prvenstvima, DLV smatra da se to pitanje ne postavlja u ovom predmetu s obzirom na to da bi D. Biffi mogao nastaviti sudjelovati na tim prvenstvima. Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da D. Biffiju nije bilo odobreno sudjelovanje na nacionalnom prvenstvu 2017. Osim toga, prema objašnjenjima u pisanim očitovanjima DLV‑a o regulatornom okviru, sudjelovanje stranih državljana, članova kluba koji je član DLV‑a, podvrgnuto je odobrenju, te takvo isključenje ostaje moguće.

65

U tom pogledu valja istaknuti da kako bi takav sustav prethodnog odobrenja bio opravdan s obzirom na članke 18. i 21. UFEU‑a, on se mora, u svakom slučaju, temeljiti na objektivnim, nediskriminirajućim i unaprijed poznatim kriterijima radi određivanja granica izvršavanja diskrecijskih ovlasti DLV‑a i sprečavanja njihova korištenja na arbitraran način (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presudu od 20. veljače 2001., Analir i dr., C‑205/99, EU:C:2001:107, t. 38.).

66

Osim toga, valja istaknuti da, s obzirom na to da postoji mehanizam za sudjelovanje stranih sportaša na nacionalnom prvenstvu, barem u kvalifikacijskim krugovima i/ili izvan konkurencije, jasno je da je potpuna zabrana sudjelovanja takvom sportašu na tim prvenstvima zbog njegova državljanstva, u svakom slučaju, neproporcionalna.

67

Slijedom navedenog, valja odgovoriti na upućena pitanja da članke 18., 21. i 165. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi propis nacionalnog sportskog saveza, poput onog u glavnom postupku, sukladno kojem građanin Unije, koji je državljanin druge države članice i koji dugi niz godina boravi na području države članice u kojoj je sjedište tog saveza i gdje se on bavi amaterskim trčanjem u kategoriji seniora, ne može sudjelovati u nacionalnim prvenstvima u tim disciplinama na isti način kao i državljani ili može sudjelovati samo „izvan konkurencije” ili „bez plasmana”, bez pristupa finalu i ne može osvojiti titulu nacionalnog prvaka, osim ako to pravilo nije opravdano objektivnim razlozima i proporcionalno cilju koji se legitimno želi postići, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

68

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članke 18., 21. i 165. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi propis nacionalnog sportskog saveza, poput onog u glavnom postupku, sukladno kojem građanin Europske unije, koji je državljanin druge države članice i koji dugi niz godina boravi na području države članice u kojoj je sjedište tog saveza i gdje se on bavi amaterskim trčanjem u kategoriji seniora, ne može sudjelovati u nacionalnim prvenstvima u tim disciplinama na isti način kao i državljani ili može sudjelovati samo „izvan konkurencije” ili „bez plasmana”, bez pristupa finalu i ne može osvojiti titulu nacionalnog prvaka, osim ako to pravilo nije opravdano objektivnim razlozima i razmjerno cilju koji se legitimno želi postići, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.