1

Svojom žalbom OZ traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 13. srpnja 2017., OZ/EIB (T‑607/16, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:495), kojom je taj sud odbio njezinu tužbu kojom je, s jedne strane, tražila poništenje izvješća istražnog odbora Europske investicijske banke (EIB) od 14. rujna 2015. i odluke predsjednika EIB‑a od 16. listopada 2015. o nepostupanju po njezinoj pritužbi zbog spolnog uznemiravanja (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i kojom je, s druge strane, tražila naknadu štete koju je pretrpjela na temelju tog izvješća i te odluke.

2

Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije uspostavljen je Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. kojom se utvrđuje Pravilnik o osoblju za dužnosnike i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica i kojom se uvode posebne mjere koje se privremeno primjenjuju na dužnosnike Komisije (SL 1968., L 56, str. 1.).

3

Članak 24. prvi stavak Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, kako je izmijenjen Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.), predviđa:

„Unija pomaže svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova.”

4

U članku 41. Pravilnika o osoblju Europske investicijske banke, koji je 20. travnja 1960. donijelo Upravno vijeće EIB‑a, u verziji koja je izmijenjena odlukom Upravnog vijeća EIB‑a od 4. lipnja 2013. i koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., predviđa se:

„Sve vrste pojedinačnih sporova između Banke i članova njezina osoblja iznose se pred Sud Europske unije. Svaki postupak člana osoblja protiv Bankine mjere kojom mu se može nanijeti šteta treba pokrenuti u roku od tri mjeseca.

Osim tužbe pred Sudom […] i prije njezina podnošenja, sporovi, osim onih nastalih u pogledu mjera predviđenih člankom 38., predmet su postupka mirnog rješavanja pred Bankinim povjerenstvom za mirenje.

Zahtjev za mirenje treba podnijeti u roku od tri mjeseca [od] nastanka činjenica ili priopćenja mjera koje su predmet spora. […]”

5

Unutarnjim propisom „Politika u području poštovanja osobnog dostojanstva na radnom mjestu” (u daljnjem tekstu: Politika u području dostojanstva na radnom mjestu), koji je EIB donio 18. studenoga 2003., predviđa se:

„Istražni postupak

[…]

Istražni postupak sadržava sljedeće odredbe:

[…]

Zadaća i sastav istražnog odbora

Zadaća odbora sastoji se u pružanju strukture koja jamči provođenje objektivne i neovisne istrage o jednom ili više incidenata i koja dovodi do usvajanja preporuke koja se predsjedniku upućuje u svrhu donošenja odluke.

[…]

Postupak

[…]

2. Direktor uprave za ljudske resurse (u daljnjem tekstu: DULJR), uz suglasnost predstavnika osoblja, predlaže predsjedniku sastav odbora i određuje datum početka istrage, najkasnije 30 kalendarskih dana od primitka pritužbe.

3. DULJR će bez odgađanja potvrditi primitak podneska dotičnog službenika, potvrđujući pokretanje istražnog postupka […]

4. Nakon zaprimanja podneska podnositelja pritužbe DULJR će

[…]

[…]

Saslušanje

Cilj je saslušanja utvrditi što se točno dogodilo te prikupiti činjenice koje će omogućiti sastavljanje obrazložene preporuke. Stranke nemaju pravo provoditi protuispitivanje jer se saslušavaju odvojeno. Nisu dužne ponavljati detalje koji su za njih bolni ili neugodni ako to nije apsolutno nužno. Sve stranke uključene u istragu i saslušanja, uključujući asistente i svjedoke, podsjetit će se da su vezane obvezom povjerljivosti.

[…] Odbor ima pravo odabrati način postupanja koji smatra prikladnim. Saslušanje se u pravilu odvija u obliku niza odvojenih razgovora, koji se provode sljedećim redoslijedom:

U slučaju potrebe odbor također može ponovno ispitati uključene osobe i eventualno pozvati druge članove osoblja odnosno zatražiti informacije ili preslike isprava ako kolektivno smatra da je to opravdano i korisno. U slučaju sumnje predsjednik odlučuje u zadnjem stupnju o pitanjima vezanima uz pristup spisima, podacima ili drugim istražnim metodama, nakon što se po potrebi savjetuje s povjerenikom za zaštitu osobnih podataka. Odbor će podnositelja pritužbe obavijestiti o dodatnim istražnim radnjama.

Rezultat istrage

Nakon što sasluša sve stranke i eventualno provede sve druge odgovarajuće istražne radnje, odbor bi trebao biti u mogućnosti odlučivati i predložiti obrazloženu preporuku. On nema ovlast donošenja odluke.

Odbor može dati različite preporuke da se:

Odbor u roku od pet dana od završetka istrage donosi pisanu preporuku i dostavlja je predsjedniku u svrhu donošenja odluke.

Odluka predsjednika […]

Najkasnije u roku od pet radnih dana od slanja preporuke odbora predsjedniku obje će se stanke pisanim putem obavijestiti o predsjednikovoj obrazloženoj odluci kojoj se prilaže preporuka odbora.”

6

OZ se zaposlila u EIB‑u 1. prosinca 2008.

7

Krajem 2009. godine B. F. se zaposlio kao koordinator osoblja u jednoj od uprava EIB‑a u kojoj je radila OZ.

8

OZ je promijenila radno mjesto 16. rujna 2012.

9

U siječnju 2014. OZ je obavijestila svojeg načelnika odjela da je ta promjena radnog mjesta povezana sa spolnim uznemiravanjem koje je navodno trpjela od osobe B. F. od 2011. godine.

10

OZ je 20. svibnja 2015. podnijela pritužbu glavnom direktoru Uprave za ljudske resurse EIB‑a u kojoj je tvrdila da je žrtva spolnog uznemiravanja koje je počinio B. F.

11

Taj je glavni direktor 18. lipnja 2015. obavijestio OZ da je po njezinoj pritužbi pokrenut formalni istražni postupak (u daljnjem tekstu: istražni postupak) u okviru politike u području dostojanstva na radnom mjestu.

12

Predsjednik EIB‑a je 19. lipnja 2015. odobrio prijedlog sastava odbora nadležnog za provođenje istražnog postupka (u daljnjem tekstu: istražni odbor).

13

Istražni odbor službeno je imenovan 26. lipnja 2015. i OZ je obaviještena o tome da će se saslušanja održati 20. srpnja.

14

Istražni odbor podnio je 17. rujna 2015. svoje izvješće predsjedniku EIB‑a, u kojemu su se nalazile njegove obrazložene preporuke (u daljnjem tekstu: izvješće istražnog odbora).

15

Istražni odbor je u svojem izvješću naveo da se tvrdnje osobe OZ nije moglo potvrditi zbog nepostojanja svjedoka koji su prisustvovali navodnim radnjama. Suprotno tomu, svi su se svjedoci složili da je bilo razloga za zabrinutost u pogledu zdravlja osobe OZ. Ona je doživjela traumatičan prekid s bivšim partnerom i nakon toga je dosta izgubila na tjelesnoj težini. Usto se navodi da je OZ željela što prije napredovati u karijeri i bila je manipulativna, što je moglo naštetiti drugim osobama. Također je teško prihvaćala bilo kakvu kritiku. Naposljetku, istražni odbor preporučio je osobi OZ da nauči bolje raditi u timu i ponovno stekne pozitivan stav.

16

Predsjednik EIB‑a je 16. listopada 2015. donio spornu odluku na temelju preporuka istražnog odbora te je navedenoj odluci priložio izvješće istražnog odbora.

17

Nakon donošenja sporne odluke predsjednik EIB‑a tražio je dodatna pojašnjenja od istražnog odbora radi eventualnog pokretanja stegovnog postupka. Taj je odbor podnio svoja konačna očitovanja 12. siječnja 2016. Nakon toga žaliteljica je podnijela zahtjev za mirenje na temelju članka 41. Pravilnika o osoblju EIB‑a, kako je izmijenjen.

18

Predsjednik EIB‑a je 29. lipnja 2016., u skladu sa zaključcima povjerenstva za mirenje od 22. travnja 2016., utvrdio da postupak mirenja nije bio uspješan.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 22. srpnja 2016. žaliteljica je pokrenula ovaj postupak, prvotno upisan pod brojem F‑37/16.

20

Primjenom članka 3. Uredbe (EU, Euratom) br. 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), ovaj je predmet prenesen na Opći sud u stanju u kojem se nalazio 31. kolovoza 2016. Taj je predmet upisan pod brojem T‑607/16.

21

OZ je od Općeg suda zahtijevala da:

22

U prilog svojoj tužbi OZ je u bitnome isticala dva tužbena razloga.

23

Prvi tužbeni razlog temeljio se na povredi pravila istražnog postupka kao i postupovnih prava na temelju članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) zbog toga što se nije poštovalo nekoliko faza istražnog postupka.

24

Drugi tužbeni razlog temeljio se na povredi članka 8. EKLJP‑a i članka 7. Povelje zbog toga što su, prema mišljenju osobe OZ, izvješće istražnog odbora i sporna odluka sadržavali elemente obrazloženja koji se odnose na njezin privatni život, osobito u pogledu njezina psihičkog zdravlja, a koji nisu bili relevantni za predmet istrage.

25

Opći sud je 13. srpnja 2017. donio pobijanu presudu kojom je odbio tužbu osobe OZ i potonjoj naložio snošenje troškova.

26

U svojoj je presudi Opći sud odbio žaliteljičin zahtjev za naknadu štete u cijelosti, pri čemu je smatrao da nijedan od prigovora koje je ona iznijela nije upućivao na nezakonitost koju se može pripisati EIB‑u. Nadalje, budući da je žaliteljica tvrdila da nezakonitosti navedene u prilog njezinu zahtjevu za poništenje odgovaraju postupanjima koja se stavljaju na teret EIB‑u u okviru njezina zahtjeva za naknadu štete, Opći sud zaključio je da treba odbiti i navedeni zahtjev za poništenje i, slijedom toga, tužbu u cijelosti.

27

Svojom žalbom OZ od Suda zahtijeva da:

28

EIB od Suda zahtijeva da:

29

Valja navesti da žaliteljica među ostalim traži od Suda da vrati ovaj predmet EIB‑u radi ponovnog pokretanja istražnog postupka i donošenja nove odluke predsjednika EIB‑a, sastavljene na način kako navodi žaliteljica.

30

Međutim, valja utvrditi da žaliteljica ne navodi nijedan razlog u prilog tom dijelu zahtjeva. Žalbu se također ne može tumačiti na način da se njezino obrazloženje može smatrati žalbenim razlogom ili argumentima iznesenima protiv pobijane presude.

31

Prema tome, taj je dio žalbenog zahtjeva nedopušten.

32

Usto, EIB smatra da je žalba u cijelosti nedopuštena s obzirom na to da se, s jedne strane, ne poziva posebno ni na jednu točku pobijane presude i da se, s druge strane, žaliteljica ograničava na ponavljanje argumenata koje je već iznijela u svojoj tužbi u prvom stupnju.

33

U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda među ostalim proizlazi da se u žalbi mora precizno navesti osporavane dijelove odluke čije se ukidanje traži kao i pravne argumente koji posebno podupiru taj zahtjev. Žalba u kojoj se samo ponavlja ili od riječi do riječi iznosi tužbene razloge i argumente koji su bili izneseni pred Općim sudom ne zadovoljava zahtjeve u pogledu obrazloženja koji proizlaze iz tih odredaba (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C‑338/16 P, EU:C:2017:382, t. 19. i navedenu sudsku praksu kao i presudu od 20. prosinca 2017., Comunidad Autónoma de Galicia i Retegal/KomisijaC‑70/16 P, EU:C:2017:1002, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

34

Međutim, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 17. svibnja 2017., Portugal/Komisija, C‑338/16 P, EU:C:2017:382, t. 20. i navedena sudska praksa).

35

U ovom slučaju, protivno onomu što ističe EIB, žalbu ne čini samo ponavljanje argumenata koji su već izneseni u prvom stupnju. Ti su argumenti zapravo usmjereni protiv obrazloženja pobijane presude s obzirom na to da se to obrazloženje pobijalo u pogledu poštovanja temeljnih prava na koja se poziva žaliteljica te posljedično omogućuju Sudu da provede svoj nadzor. Usto, suprotno onomu što tvrdi EIB, u žalbi se jasno navode točke pobijane presude koje se pobijaju.

36

Prema tome, uz iznimku dijela tužbenog zahtjeva navedenog u točki 29. ove presude, žalba je dopuštena.

37

U prilog svojoj žalbi žaliteljica ističe tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 47. Povelje i članka 6. EKLJP‑a, drugi na povredi članka 7. Povelje i članka 8. EKLJP‑a i treći na uskraćivanju sudske zaštite.

38

Najprije valja podsjetiti da se odgovornost Unije ne može uspostaviti na temelju EKLJP‑a s obzirom na to da ona nije stranka tog dokumenta. Međutim, iz članka 52. stavka 3. Povelje proizlazi da su smisao i doseg prava koja jamči Povelja istovjetni onima iz odgovarajućih članaka EKLJP‑a.

39

U tim okolnostima prvi, drugi i treći žalbeni razlog valja razmotriti samo u pogledu odredaba Povelje.

40

Prvim žalbenim razlogom, koji se dijeli na četiri dijela, žaliteljica prigovara Općem sudu da je, kao prvo, pogrešno utvrdio doseg postupovnih prava kojima je ona raspolagala, kao drugo, da nije poduzeo mjere zbog nepoštovanja rokova kojima se uređuje istražni postupak, kao treće, da je pogrešno ocijenio pravilnost sastava istražnog odbora i, kao četvrto, da je odbio njezine argumente kojima je ona dovela u pitanje povjerljivo postupanje s njezinom pritužbom.

41

Prvim dijelom tog prvog žalbenog razloga, koji se temelji na pogrešnom određivanju dosega njezinih postupovnih prava, žaliteljica u bitnome prigovara Općem sudu da je u točkama 52. do 54. pobijane presude povrijedio načelo prava na pravičan postupak, osobito načela kontradiktornosti i jednakosti oružja, time što je smatrao da nije nezakonito to što joj istražni odbor nije dopustio da se upozna s izjavama osobe optužene za uznemiravanje i različitih svjedoka koji su saslušani tijekom istrage niti da se izjasni o tim izjavama koje su bile osnova za donošenje odluke o odbijanju njezine pritužbe, dok su žaliteljičine izjave priopćene toj osobi u obliku sažetka kako bi ona mogla iznijeti svoje komentare.

42

Kao drugo, žaliteljica prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da istražni odbor ni u kojem pogledu nije obvezan pozvati sve svjedoke predložene u okviru istrage.

43

Kao treće, žaliteljica prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao zakonitom činjenicu da navedeni odbor nije uzeo u obzir liječnička izvješća koja je ona podnijela.

44

EIB osporava osnovanost tih argumenata time što najprije u bitnome ističe da se načelo jednakosti oružja primjenjuje samo kad stranke sudjeluju u sudskim postupcima. Međutim, postupak predviđen politikom u području dostojanstva na radnom mjestu upravni je postupak. Uostalom, Opći sud pravilno je presudio da statusi podnositelja pritužbe i osobe optužene za uznemiravanje nisu usporedivi te da su, posljedično, njihova postupovna prava različita.

45

EIB zatim smatra da, budući da postupak koji se vodio pred istražnim odborom nije sudske prirode, nijednom se odredbom ne zahtijeva da taj odbor predlaže posebne svjedoke ili da obavještava stranku koja ih je predložila da oni nisu na raspolaganju.

46

Konačno, kad je riječ o liječničkim izvješćima koje je podnijela žaliteljica, EIB ističe da ona nemaju dokaznu vrijednost s obzirom na to da liječnici nisu imali neposredna saznanja o činjenicama, nego su se samo pouzdali u žaliteljičine navode.

47

Valja istaknuti da žaliteljica pogrešno smatra da su istražni odbor, koji donosi mišljenje na kojem odluku temelji predsjednik EIB‑a, kao i potonji, tijela koja se mogu poistovjetiti sa „sudom” u smislu članka 47. Povelje.

48

Naime, očito je da ni istražni odbor – koji je ad hoc tijelo čije članove, koji iznose neobvezujuće preporuke nakon okončanja istrage, imenuje predsjednik EIB‑a – ni potonji ne ispunjavaju različite kriterije koje je Sud naveo u svojoj sudskoj praksi, namijenjene definiranju pojma „sud” u smislu članka 47. Povelje (vidjeti osobito, kad je riječ o pojmu „sud”, presudu od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 38. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, ne može ih se ni pojedinačno ni skupno smatrati „zakonom prethodno ustanovljeni[m] sud[om]” u smislu tog članka 47.

49

Iz toga slijedi da članak 47. Povelje nije primjenjiv u ovom slučaju i da se žaliteljica posljedično ne može, u prilog prvom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga, pozivati na povredu tog članka.

50

Međutim, kao što proizlazi iz točaka 52. i 53. pobijane presude, Opći sud istaknuo je da se, u okviru postupka poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, navodna žrtva uznemiravanja može pozvati na pravo na saslušanje na temelju načela dobre uprave.

51

Najprije, članak 41. Povelje, naslovljen „Pravo na dobru upravu”, u stavku 1. predviđa da svatko ima pravo da institucije i tijela Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

52

Osim toga, članak 41. u stavku 2. navodi da pravo na dobru upravu osobito uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati, pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne, kao i obvezu uprave da obrazloži svoje odluke.

53

Konkretno, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti osobito presude od 22. studenoga 2012, M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 87. i od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 36.).

54

Stoga je na Sudu da provjeri je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 54. pobijane presude utvrdio da istražni odbor nije počinio nikakvu nezakonitost kad je riječ o pravu na saslušanje u okviru načela dobre uprave.

55

U tom pogledu, valja smatrati da sporna odluka, s obzirom na to da je njome odbijena žaliteljičina pritužba, čini pojedinačnu mjeru donesenu protiv nje koja na nju nepovoljno utječe, u smislu članka 41. stavka 2. Povelje.

56

Iz toga slijedi da su istražni odbor, prije nego što je proslijedio svoje preporuke predsjedniku EIB‑a i, u svakom slučaju, potonji prije donošenja odluke koja nepovoljno utječe na žaliteljicu bili obvezni poštovati njezino pravo da bude saslušana u svojem svojstvu žaliteljice.

57

Žaliteljica je osobito imala pravo da joj se dostavi barem sažetak izjava osobe optužene za uznemiravanje i različitih saslušanih svjedoka kako bi mogla valjano podnijeti svoja očitovanja s obzirom na to da je te izjave istražni odbor koristio u svojem izvješću za iznošenje preporuka predsjedniku EIB‑a, koji je spornu odluku temeljio na njihovoj osnovi i taj joj je sažetak po potrebi trebao biti dostavljen uz poštovanje legitimnih interesa povjerljivosti.

58

U ovom slučaju nesporno je da je žaliteljica saslušana samo na početku istražnog postupka. Nasuprot tomu, nije saslušana ni prije nego što je istražni odbor uputio svoje preporuke predsjedniku EIB‑a ni prije nego što je potonji donio spornu odluku.

59

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio da je činjenica da žaliteljici nije dostavljen barem sažetak izjava osobe optužene za uznemiravanje i različitih svjedoka te da ona u pogledu toga nije mogla biti saslušana – tako da joj nije omogućeno da valjano iznese svoja očitovanja o sadržaju tih izjava prije nego što istražni odbor proslijedi svoje preporuke predsjedniku EIB‑a i, u svakom slučaju, prije nego što potonji donese spornu odluku koja je na nju nepovoljno utjecala – protivna zahtjevima iz članka 41. Povelje.

60

Valja ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem je njome odbijen žaliteljičin zahtjev za naknadu štete iz tužbe, koji se temelji na EIB‑ovoj odgovornosti za navodne nezakonitosti počinjene u okviru istražnog postupka, uključujući nepoštovanje žaliteljičina prava da se pravično ispita njezin slučaj, kao i zahtjev za poništenje iz te tužbe a da pritom nije potrebno razmotriti druge argumente na koje se žaliteljica poziva u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga niti druge dijelove tog razloga.

61

Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio time što je smatrao da istražni odbor nije povrijedio članak 7. Povelje kada je uključio određene elemente žaliteljičina privatnog života u svoje izvješće o istrazi. Treći žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud time također uskratio sudsku zaštitu.

62

Budući da se ta dva žalbena razloga temelje na argumentima koji se djelomično preklapaju, valja ih ispitati zajedno.

63

Žaliteljica se u bitnome poziva na pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud počinio prilikom tumačenja članka 7. Povelje, koji se odnosi na pravo na poštovanje privatnog života, pogrešno smatrajući da EIB nije počinio pogrešku time što ni iz izvješća istražnog odbora niti iz sporne odluke nije uklonio upućivanja na elemente koji proizlaze iz žaliteljičina privatnog života, a koji su pretjerani, irelevantni i nisu u nadležnosti istražnog odbora. U tom pogledu žaliteljica osobito navodi činjenicu da se to izvješće poziva na njezin kompliciran odnos s tadašnjim načelnikom odjela, njezine poteškoće prilikom prihvaćanja bilo kojeg oblika kritike i nestrpljivost za napredovanje u karijeri, s obzirom na to da ona smatra da ti elementi nisu neposredno nužni za utvrđivanje toga je li ona bila žrtva spolnog uznemiravanja. Žaliteljica ističe da su ti komentari osim toga štetni za njezino zdravlje, kao što jasno proizlazi iz novog liječničkog izvješća.

64

EIB osporava sve te tvrdnje.

65

Pravo na poštovanje privatnog života koje se jamči člankom 7. Povelje nije apsolutno. To pravo može sadržavati ograničenja poput onih o kojima je riječ u ovom postupku, pod uvjetom da ona stvarno odgovaraju ciljevima u općem interesu koje Unija nastoji ostvariti i da, s obzirom na cilj kojemu teže, ne čine nerazmjerno zadiranje.

66

U tom pogledu, nesporno je da sporni postupak ispunjava cilj u općem interesu, odnosno utvrđivanje eventualnih praksi uznemiravanja, osobito spolnog, koje nanose štetu ljudskom dostojanstvu.

67

Stoga valja ispitati čini li, s obzirom na cilj kojem se teži, uključivanje elemenata koji proizlaze iz žaliteljičina privatnog života, a koji su navodno prekomjerni i irelevantni, u izvješće istražnog odbora nerazmjerno ograničenje prava na poštovanje privatnog života.

68

U tom je pogledu Opći sud u točki 71. pobijane presude najprije istaknuo da su ti različiti elementi izravna upućivanja na izjave svjedokâ i da je navođenje tih izjava omogućilo da se dokažu elementi na kojima se istražni odbor temeljio prilikom sastavljanja preporuka.

69

Zatim, Opći sud u točki 72. te presude ocijenio je da, suprotno onomu što je isticala žaliteljica, istražni odbor nije donio nikakve zaključke ili iznio tvrdnje o njezinu zdravlju, nego se ograničio na ponavljanje izjava svjedokâ. Međutim, taj odbor nije izveo nikakav zaključak zdravstvene prirode.

70

Napokon, u točki 74. navedene presude Opći je sud smatrao da je, u svakom slučaju, izvješće istražnog odbora interni dokument koji je upućen jedino predsjedniku EIB‑a kao i dvjema zainteresiranim strankama te da stoga nije bio namijenjen objavi.

71

S obzirom na prethodno navedeno, čini se da upućivanja na elemente koji proizlaze iz žaliteljičina privatnog života, koji se nalaze u izvješću istražnog odbora i u spornoj odluci, nisu prekomjerna niti irelevantna.

72

Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu članka 7. Povelje time što je smatrao da uključivanje prethodno navedenih elemenata u to izvješće i u tu odluku ne čini nezakonito postupanje EIB‑a.

73

Kao treće, što se tiče činjenice da se nekim komentarima koji se odnose na žaliteljičino zdravlje nanosi šteta, ona se poziva na novo liječničko izvješće psihoterapeuta sastavljeno u srpnju 2016., odnosno nakon sastavljanja izvješća istražnog odbora. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da u svojoj žalbi žaliteljica Općem sudu ne predbacuje da nije uzeo u obzir to liječničko izvješće.

74

Iz toga slijedi da drugi i treći žalbeni razlog treba odbiti.

75

U skladu s člankom 61. prvim stavkom drugom rečenicom Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

76

Međutim, valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da povreda prava obrane, a posebice prava na saslušanje, dovodi do poništenja odluke donesene na kraju upravnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (presude od 10. rujna 2013., G. i R., C‑383/13 PPU, EU:C:2013:533, t. 38. kao i od 3. srpnja 2014., Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 79.).

77

U ovom slučaju valja istaknuti da je, kao što proizlazi iz točke 59. ove presude, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio da je činjenica da žaliteljici nije dostavljen barem sažetak izjava osobe optužene za uznemiravanje i različitih svjedoka te da ona u pogledu toga nije mogla biti saslušana – tako da joj nije omogućeno da valjano iznese svoja očitovanja o sadržaju tih izjava prije nego što istražni odbor proslijedi svoje preporuke predsjedniku EIB‑a i, u svakom slučaju, prije nego što potonji donese spornu odluku koja je na nju nepovoljno utjecala – protivna zahtjevima iz članka 41. Povelje.

78

Ta je nezakonitost neizbježno utjecala kako na sadržaj izvješća istražnog odbora tako i na sadržaj sporne odluke, tako da su to izvješće i ta odluka mogli razumno dovesti do drukčijeg ishoda.

79

Međutim, budući da je navedeno izvješće samo pripremni akt za navedenu odluku, ono se stoga ne može smatrati aktom koji se može pobijati, pa s obzirom na to da ga se ne može poništiti, valja poništiti samo spornu odluku.

80

Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete, navedenom u točki 60. ove presude, s jedne strane valja istaknuti da je poništenje sporne odluke primjerena naknada za svaki oblik neimovinske štete koji je žaliteljica mogla pretrpjeti u ovom slučaju.

81

Zahtjev za naknadu štete kojim se traži naknada te neimovinske štete stoga je bespredmetan i postupak povodom tog zahtjeva se obustavlja (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 1987., Hochbaum i Rawes/Komisija, 44/85, 77/85, 294/85 i 295/85, EU:C:1987:348, t. 22.).

82

S druge strane, kad je riječ o zahtjevu kojim se traži da se EIB‑u naloži plaćanje iznosa od 977 eura (uključujući PDV) žaliteljici kao i paušalnog iznosa od 5850 eura na ime plaćanja nastalih liječničkih troškova, valja istaknuti da nije utvrđena pa čak ni navedena nikakva uzročna veza između nezakonitosti koju je počinio EIB, utvrđene u točki 77. ove presude, i tih liječničkih troškova. Naime, u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku žaliteljica tvrdi da su ti liječnički troškovi „izravna posljedica” spolnog uznemiravanja koje je navodno pretrpjela. Osim toga, kad je riječ o „paušalnom iznosu” od 5850 eura za buduće liječničke troškove koje traži žaliteljica, taj je dio žalbenog zahtjeva u svakom slučaju preuranjen jer ti troškovi još nisu nastali.

83

U tim okolnostima, treba odbiti zahtjev za naknadu štete naveden u prethodnoj točki ove presude.

84

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.

85

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

86

Budući da EIB u bitnome nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova osobe OZ, koji su nastali kako u prvostupanjskom tako i u žalbenom postupku, u skladu s njezinim zahtjevom.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: