–

za Regione Veneto, C. Zampieri, E. Zanon, A. Manzi, C. Drago i B. Barel, avvocati,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i P. Ondrůšek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49., 56., 105. i sljedećih UFEU‑a kao i članaka 1. i 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL 2004., L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva IBA Molecular Italy Srl (u daljnjem tekstu: IBA), s jedne strane, i Azienda ULSS n. 3 (lokalna zdravstvena jedinica br. 3, Italija), Regione Veneto (Regija Veneto, Italija), Ministero della Salute (Ministarstvo zdravstva, Italija) i Ospedale dell’Angelo di Mestre (bolnica Angelo di Mestre, Italija), s druge strane, u vezi s izravnom dodjelom, od strane lokalne zdravstvene jedinice br. 3 i bolnice Angelo di Mestre trogodišnje nabave radiofarmaceutika na bazi 18F‑FDG‑fluorodeoksiglukoze pod nazivom „Fluorodeoksiglukoza (18F) IBA” (u daljnjem tekstu: lijek 18-FDG) bolnici Istituto Sacro Cuore ‐ Don Calabria di Negrar (u daljnjem tekstu: bolnica Sacro Cuore).

3

Pod naslovom „Definicije”, člankom 1. stavkom 2. točkom (a) i stavkom 9. Direktive 2004/18 propisano je:

[…]

9.   ‚Javni naručitelj’ je država, regionalne ili lokalne vlasti, tijela kojima se upravlja na temelju javnog prava, zajednice koje su osnovale jedno ili nekoliko takvih vlasti, ili jedno ili nekoliko takvih tijela kojima se upravlja na temelju javnog prava.

‚Tijelo kojim se upravlja na temelju javnog prava’ znači svako tijelo koje:

[…]”

4

Člankom 2. Direktive 2004/18, naslovljenim „Načela sklapanja ugovora”, predviđeno je:

„Javni naručitelji se prema gospodarskim subjektima ponašaju jednako i nediskriminirajuće i djeluju na transparentan način.”

5

Iz članka 1. Legge n. 132, recante norme sugli enti ospedalieri e sull’assistenza ospedaliera (Zakon br. 132 o bolničkim ustanovama i bolničkoj skrbi) od 12. veljače 1968. (GURI br. 68 od 12. ožujka 1968.) proizlazi da su „kategorizirane” bolnice „institucije i građanski priznati vjerski subjekti koji pružaju bolničku skrb”. Petim stavkom te odredbe dodatno je propisano:

„Osim tehničko‑zdravstvenog nadzora koji provodi Ministarstvo zdravstva, odredbe na snazi ostaju nepromijenjene u pogledu pravno‑upravnog sustava ustanova i građanski priznatih vjerskih subjekata koji pružaju bolničku skrb.”

6

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz članka 41. legge n. 833 ‐ Istituzione del servizio sanitario nazionale (Zakon br. 833 o uspostavi nacionalne zdravstvene službe) od 23. prosinca 1978. (redovni dodatak GURI‑ju br. 360 od 28. prosinca 1978., u daljnjem tekstu: Zakon br. 833) osobito proizlazi, s jedne strane, da su „odnosi lokalnih zdravstvenih jedinica nadležnih za određeno područje s ustanovama, subjektima i bolnicama iz stavka 1. koji su kategorizirani u skladu sa Zakonom br. 132 od 12. veljače 1968. kao i s bolnicom Galliera u Genovi te Suverenim malteškim vojnim redom uređeni odgovarajućim ugovorima” i, s druge strane, da „priznate zdravstvene ustanove koje pružaju javnu zdravstvenu zaštitu zadržavaju svoj status aktivnih subjekata u javnom sustavu zdravstvene zaštite”.

7

IBA je poduzetnik specijaliziran za proizvodnju radiofarmaceutika. U Italiji je ekskluzivni koncesionar za lijek 18-FDG, izotopni obilježivač koji se upotrebljava u određenim radiološkim pretragama.

8

IBA je tužbom od 29. travnja 2015. pred Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud za Lacij, Italija) osporila mjere i sporazumne akte kojima su lokalna zdravstvena jedinica br. 3 i bolnica Angelo di Mestre izravno dodijelile, bez prethodne provedbe postupka javne nabave, bolnici Sacro Cuore ugovor o nabavi lijeka 18-FDG za razdoblje od tri godine.

9

Iako je potonja ustanova vjerske naravi privatnog prava, ona je kao „kategorizirana” bolnica uključena u sustav planiranja javnog zdravstva Regije Veneto na temelju odgovarajućeg ugovora te je kao takva izjednačena s javnom ustanovom.

10

Ugovorom sklopljenim u okviru navedene nabave robe predviđeno je da bolnica Sacro Cuore mora besplatno opskrbljivati lijekom 18-FDG devet regionalnih javnih bolnica, uz naknadu troškova dostave koji su utvrđeni u paušalnom iznosu od 180 eura po pošiljci.

11

U potporu svojem zahtjevu za poništenje izravne dodjele ugovora o nabavi lijeka 18-FDG bolnici Sacro Cuore i, slijedom toga, za nalaganje provedbe postupka javne nabave za taj lijek, IBA je osporila sljedeće akte:

12

Presudom od 26. travnja 2016. Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud za Lacij) odbio je IBA‑inu tužbu, ponajprije zbog dvaju razloga.

13

Kao prvo, predmetna isporuka lijeka 18-FDG u biti je besplatna, s obzirom na to da ni regionalna subvencija od 700000 eura dodijeljena bolnici Sacro Cuore ni snošenje troškova prijevoza lijeka nemaju obilježje izravne naknade.

14

Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da je ugovor o isporuci navedenog lijeka naplatnog karaktera, sporna bi dodjela predstavljala sporazum između tijela javne vlasti, na koji se pravo Unije u području javne nabave ne primjenjuje.

15

IBA je stoga podnijela žalbu protiv navedene presude pred Consigliom di Stato (Državno vijeće, Italija). Potonji u biti smatra da je ocjena prvostupanjskog suda u pogledu tumačenja pojma naplatnog ugovora pogrešna. Nasuprot tomu, dijeli njegovu ocjenu prema kojoj se spornim ugovorom o isporuci utvrđuje suradnja između javnih tijela, koja je isključena iz područja primjene propisa o javnoj nabavi.

16

Kao prvo, on ponajprije smatra da bolnica Sacro Cuore, osim naknade troškova dostave lijeka 18-FDG, formalno ne prima nikakvu naknadu za njegovu isporuku javnim zdravstvenim ustanovama primateljima.

17

Međutim, u skladu s teleološkim tumačenjem članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/18, o ugovoru naplatne prirode bila bi riječ u slučaju kada bi subjektu koji isporučuje predmetnu robu tijelo javne vlasti različito od javnog naručitelja osiguralo znatnu ekonomsku prednost i kada bi bilo opravdano smatrati da je to financiranje namijenjeno upravo isporuci te robe. To je pak u ovom slučaju svrha subvencije od 700000 eura koju je Regija Veneto dodijelila bolnici Sacro Cuore.

18

Kao drugo, Consiglio di Stato (Državno vijeće) smatra da se talijanski Zakon o javnoj nabavi i pravo Unije u području javne nabave primjenjuju na postupak poput onoga iz točke 8. ove presude.

19

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da naplatni ugovori sklopljeni između dvaju tijela javne vlasti predstavljaju ugovore o javnoj nabavi, uključujući slučajeve kada tijelo javne vlasti koje djeluje kao privatni subjekt ne obavlja djelatnosti s prvenstvenim ciljem stjecanja dobiti. Također, ugovor ne može biti izvan pojma javne nabave samo zbog činjenice da je naknada ograničena na naknadu troškova nastalih zbog pružanja ugovorene usluge.

20

Osim toga, ni jedan od dvaju slučajeva koji dopuštaju odstupanje od primjene prava javne nabave nije primjenjiv u glavnom postupku. Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da ovdje nije riječ ni o ugovoru sklopljenom između tijela javne vlasti s drugim pravno različitim javnim tijelom nad kojim to tijelo javne vlasti izvršava „nadzor sličan” onomu koji izvršava nad vlastitim službama, u smislu presude od 18. studenoga 1999., Teckal (C‑107/98, EU:C:1999:562), ni o ugovoru kojim se utvrđuje suradnja između javnih tijela, a koji ima za cilj osigurati provedbu zajedničke zadaće pružanja javne usluge, osobito u smislu presude od 13. lipnja 2013., Piepenbrock (C‑386/11, EU:C:2013:385).

21

Međutim, prema mišljenju Consiglia di Stato (Državno vijeće), bolnica Sacro Cuore, kao kategorizirana bolnica, u okviru spora u glavnom postupku treba se u potpunosti smatrati javnim naručiteljem, čak i ako nije tijelo kojim se upravlja na temelju javnog prava.

22

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da Sud još nije imao priliku odlučivati o specifičnoj situaciji tijela poput „kategoriziranih” bolnica koje su funkcionalno uključene u regionalni zdravstveni sustav, iako njihovim financiranjem, imenovanjem direktora i internim pravilima rada upravlja privatni subjekt.

23

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (a) Direktive 2004/18 tumačiti na način da pojam „naplatni ugovori” obuhvaća odluku kojom javni naručitelj određenom gospodarskom subjektu izravno dodjeljuje, dakle bez provođenja postupka javne nabave, financiranje u potpunosti namijenjeno proizvodnji proizvoda za besplatnu isporuku raznim tijelima javne vlasti, oslobođenima plaćanja bilo kakve naknade navedenom dobavljaču, osim isplate paušalnog iznosa od 180 eura po pošiljci na ime troškova dostave.

25

Prije svega, iz glavnog postupka proizlazi da su Regija Veneto i bolnica Sacro Cuore sklopili ugovor kojim se potonja obvezala besplatno proizvoditi i distribuirati lijek 18-FDG regionalnim javnim bolnicama, međutim, uz naknadu troškova dostave u paušalnom iznosu od 180 eura po pošiljci. U tu svrhu ta regija bolnici Sacro Cuore isplaćuje subvenciju od 700000 eura, koja je u potpunosti namijenjena proizvodnji tog lijeka.

26

Naplatna priroda takvog ugovora nije upitna.

27

Naime, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2004/18, da bi bio obuhvaćen pojmom ugovora o javnoj nabavi, ugovor sklopljen između jednog ili više gospodarskih subjekata i jednog ili više javnih naručitelja mora biti „naplat[an]”.

28

Iz uobičajenog pravnog značenja pojma „naplatan” pak proizlazi da taj pojam označava ugovor kojim se svaka ugovorna strana obvezuje izvršiti protučinidbu ili dati naknadu u zamjenu za ono što dobiva od druge strane.

29

Tako je ugovor kojim se predviđaju uzajamne činidbe obuhvaćen pojmom ugovora o javnoj nabavi čak i kada je predviđena naknada ograničena na djelomičnu naknadu troškova nastalih zbog pružanja ugovorene usluge (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2012., Ordine degli Ingegneri della Provincia di Lecce i dr., C‑159/11, EU:C:2012:817, t. 29. i od 13. lipnja 2013., Piepenbrock, C‑386/11, EU:C:2013:385, t. 31.).

30

U glavnom je predmetu prilikom ocjene naplatne prirode ugovora o proizvodnji i isporuci lijeka potrebno uzeti u obzir postojanje naknade isplaćene dobavljaču tog lijeka u obliku subvencije Regije Veneto u iznosu od 700000 eura.

31

Iz toga slijedi da je ugovor poput onoga iz glavnog postupka, kojim se gospodarski subjekt obvezuje proizvoditi i isporučivati proizvod raznim tijelima javne vlasti u zamjenu za financiranje u potpunosti namijenjeno ostvarivanju tog cilja, obuhvaćen pojmom „naplatni” ugovor u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/18, unatoč tomu što troškovi proizvodnje i distribucije navedenog proizvoda nisu u cijelosti pokriveni tom istom subvencijom ili troškovima dostave koji se mogu naplatiti navedenim tijelima javne vlasti.

32

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. točku (a) Direktive 2004/18 treba tumačiti na način da pojam „naplatni ugovori” obuhvaća odluku kojom javni naručitelj određenom gospodarskom subjektu izravno dodjeljuje, dakle bez provođenja postupka javne nabave, financiranje u potpunosti namijenjeno proizvodnji proizvoda koje taj gospodarski subjekt mora besplatno isporučiti raznim tijelima javne vlasti, oslobođenima plaćanja bilo kakve naknade navedenom dobavljaču, osim isplate paušalnog iznosa od 180 eura po pošiljci na ime troškova dostave.

33

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (a) i članak 2. Direktive 2004/18 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga iz glavnog postupka, koje – izjednačujući privatne „kategorizirane” bolnice s javnim bolnicama radi njihova uključivanja u sustav planiranja nacionalnog javnog zdravstva, koje je uređeno posebnim ugovorima koji se razlikuju od uobičajenih akreditacijskih odnosa s drugim privatnim subjektima koji sudjeluju u sustavu pružanja zdravstvenih usluga – isključuje navedene subjekte iz nacionalnog zakonodavstva i propisâ Unije u području javne nabave i u slučajevima u kojima su ti subjekti angažirani za besplatnu proizvodnju i isporuku posebnih proizvoda potrebnih za obavljanje zdravstvene djelatnosti javnim zdravstvenim ustanovama i u kojima su istodobno primili javno namjensko financiranje za proizvodnju i isporuku tih proizvoda.

34

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2004/18, da bi se predmetni naplatni ugovor smatrao ugovorom o javnoj nabavi i da bi se, slijedom toga, na njega primjenjivali propisi Unije u tom području, taj je ugovor morao biti sklopljen između jednog ili više gospodarskih subjekata i jednog ili više javnih naručitelja.

35

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, dvije vrste ugovora koje sklapaju javna tijela ne ulaze u područje primjene prava Unije u području javne nabave (presuda od 19. prosinca 2012., Ordine degli Ingegneri della Provincia di Lecce i dr., C‑159/11, EU:C:2012:817, t. 31.).

36

Riječ je, kao prvo, o ugovorima sklopljenima između javnog tijela koje ispunjava uvjete iz članka 1. stavka 9. Direktive 2004/18 kako bi se moglo okvalificirati kao „javni naručitelj” u smislu te direktive i osobe koja je od njega pravno različita, kada to tijelo istodobno nad tom osobom izvršava nadzor sličan onomu koji izvršava nad vlastitim službama i kad navedena osoba ostvaruje znatan dio svoje djelatnosti s tijelima koja je nadziru (vidjeti u tom smislu presude od 18. studenoga 1999., Teckal, C‑107/98, EU:C:1999:562, t. 50. i od 11. siječnja 2005., Stadt Halle i RPL Lochau, C‑26/03, EU:C:2005:5, t. 49.).

37

U tom je pogledu dovoljno utvrditi da iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da ni Regija Veneto ni javni naručitelji navedeni u točki 8. ove presude ne izvršavaju nadzor nad bolnicom Sacro Cuore sličan onomu koji izvršavaju nad vlastitim službama.

38

Stoga nacionalno zakonodavstvo poput onoga iz glavnog postupka ne može iz područja primjene pravila o javnoj nabavi isključiti ugovore sklopljene između ustanove poput bolnice Sacro Cuore i javnog tijela, pozivajući se na izuzeće navedeno u točki 36. ove presude.

39

Kao drugo, u područje primjene prava Unije javne nabave ne ulaze ni naplatni ugovori kojima se uspostavlja suradnja između javnih tijela koji imaju za cilj osigurati provedbu zajedničke zadaće pružanja javne usluge, pod uvjetom da su takve ugovore sklopila isključivo javna tijela, bez sudjelovanja privatne stranke, da nijedan privatni pružatelj usluga nije stavljen u povlašten položaj u odnosu na svoje konkurente i da je suradnja koju uspostavljaju javna tijela uređena samo razlozima i potrebama povezanima s ostvarivanjem ciljeva od javnog interesa (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 2009., Komisija/Njemačka, C‑480/06, EU:C:2009:357, t. 44. i 47. i od 13. lipnja 2013., Piepenbrock, C‑386/11, EU:C:2013:385, t. 36. i 37.).

40

Budući da su kriteriji iz prethodne točke ove presude kumulativni, ugovor o javnoj nabavi sklopljen između javnih tijela izlazi iz područja primjene prava Unije u području javne nabave na temelju tog izuzeća samo ako ispunjava sve te kriterije (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2013., C‑386/11, EU:C:2013:385, t. 38.).

41

Prvi od navedenih kriterija odnosi se upravo na to da se taj oblik suradnje mora ostvarivati između javnih tijela.

42

Valja utvrditi da taj kriterij u ovom slučaju očito nije ispunjen. Naime, „kategorizirane” bolnice, poput bolnice Sacro Cuore, pravne su osobe čijim kako financiranjem i imenovanjem direktora tako i internim pravilima rada u potpunosti upravlja privatni subjekt, kao što to proizlazi iz točke 37. ove presude.

43

Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. točku (a) i članak 2. Direktive 2004/18 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga iz glavnog postupka, koje – izjednačujući privatne „kategorizirane” bolnice s javnim bolnicama radi njihova uključivanja u sustav planiranja nacionalnog javnog zdravstva, koje je uređeno posebnim ugovorima koji se razlikuju od uobičajenih akreditacijskih odnosa s drugim privatnim subjektima koji sudjeluju u sustavu pružanja zdravstvenih usluga – isključuje navedene subjekte iz nacionalnog zakonodavstva i propisâ Unije u području javne nabave i u slučajevima u kojima su ti subjekti angažirani za besplatnu proizvodnju i isporuku posebnih proizvoda potrebnih za obavljanje zdravstvene djelatnosti javnim zdravstvenim ustanovama i u kojima su istodobno primili javno namjensko financiranje za proizvodnju i isporuku tih proizvoda.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje: