1. 

Koje su vrste štete koje Europska unija mora, na temelju članka 340. UFEU‑a, naknaditi pojedincima čije je pravo na suđenje u razumnom roku povrijedio Sud Europske unije? Točnije, u kojim okolnostima treba naknaditi štetu koja je navodno uzrokovana prekomjernim kašnjenjem?

2. 

To su u biti ključna pitanja postavljena u žalbama Europske unije, koju zastupa Sud Europske unije ( 2 ), i društva Kendrion NV protiv presude Općeg suda od 1. veljače 2017., Kendrion/Europska unija, T‑479/14 (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 3 ), kojom su društvu Kendrion dodijeljeni određeni iznosi na temelju naknade imovinske i neimovinske štete koju je potonje društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Kendrion/Komisija, T‑54/06 ( 4 ).

3. 

Uvelike slična pitanja postavljena su i u drugim četirima žalbama, od kojih je dvije podnijela Europska unija, a dvije druga društva, protiv dviju presuda kojima je Opći sud dodijelio naknadu za imovinsku i neimovinsku štetu koju su ta društva pretrpjela zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku. U tim ću postupcima također danas iznijeti mišljenje ( 5 ). Ovo mišljenje stoga treba sagledati zajedno s tim mišljenjima.

4.

Tužbom podnesenom 22. veljače 2006. društvo Kendrion pokrenulo je postupak u skladu sa (sadašnjim) člankom 263. UFEU‑a protiv Odluke Komisije C(2005) 4634 od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: Odluka C(2005) 4634) ( 6 ).

5.

Presudom od 16. studenoga 2011. Opći sud odbio je tu tužbu ( 7 ). Kendrion je podnio žalbu protiv presude Općeg suda. Presudom od 26. studenoga 2013. ( 8 ) Sud je odbio žalbu. Međutim, Sud je u svojoj presudi utvrdio da se „duljina postupka pred Općim sudom, koji je trajao gotovo 5 godina i 9 mjeseci, [nije mogla] opravdati nijednom okolnošću” tog predmeta ( 9 ).

6.

Tužbom podnesenom 26. lipnja 2014. Kendrion je u skladu s člankom 268. UFEU‑a protiv Europske unije pokrenuo postupak za naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog duljine postupka pred Općim sudom u predmetu T‑54/06 u kojem je donesena presuda od 16. studenoga 2011. Kendrion je u biti od Općeg suda zahtijevao da Uniji naloži isplatu naknade imovinske štete u iznosu od 2308463,98 eura i neimovinske štete u iznosu od 11050000 eura (ili, podredno, u iznosu od 1700000 eura). Također je zahtijevao da se od 26. studenoga 2013. svaki od dodijeljenih iznosa uveća za zatezne kamate po stopi koju Opći sud smatra razumnom.

7.

Pobijanom presudom Opći sud naložio je: (i.) Europskoj uniji plaćanje naknade društvu Kendrion u iznosu od 588769,18 eura na temelju imovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetu T‑54/06 u kojem je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Kendrion/Komisija; (ii.) Europskoj uniji plaćanje naknade društvu Kendrion u iznosu od 6000 eura na temelju neimovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetu T‑54/06 i (iii.) uvećanje iznosa naknada za zatezne kamate koje teku od objave te presude do potpune isplate, prema stopi koju primjenjuje Europska središnja banka na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za tri i pol postotna boda. Opći sud odbio je tužbu u preostalom dijelu.

8.

U pogledu troškova, Opći sud naložio je: (i.) Europskoj uniji da snosi, osim vlastitih troškova, troškove društva Kendrion nastale zbog prigovora nedopuštenosti povodom kojeg je doneseno rješenje od 6. siječnja 2015., Kendrion/Europska unija (T‑479/14); (ii.) društvu Kendrion, s jedne strane, i Europskoj uniji, s druge strane, snošenje vlastitih troškova nastalih zbog tužbe povodom koje je donesena ta presuda i (iii.) Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova.

9.

Žalbom podnesenom 24. ožujka 2017. Europska unija od Suda zahtijeva da:

10.

Kendrion pak u žalbi od Suda zahtijeva da:

11.

Kendrion je 31. svibnja 2017. podnio protužalbu na temelju članka 176. Poslovnika Suda, pri čemu je od Suda zahtijevao da:

12.

U postupku je Komisiji bila dopušteno intervenirati u potporu zahtjevu Europske unije.

13.

U svojoj žalbi Europska unija ističe tri žalbena razloga. Svojim prvim i drugim žalbenim razlogom Europska unija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno tumačio pojam „uzročna veza” odnosno „šteta”. Svojim trećim žalbenim razlogom Europska unija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te da je iznio nedostatno obrazloženje pri utvrđivanju razdoblja tijekom kojeg je pretrpljena imovinska šteta.

14.

Kendrion tvrdi da žalbu treba odbaciti kao nedopuštenu ili, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovanu.

15.

U svojoj protužalbi Kendrion ističe četiri protužalbena razloga. Svojim prvim protužalbenim razlogom Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te da je iznio nedostatno obrazloženje time što je utvrdio da je trajanje od 26 mjeseci između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka bilo primjereno za postupanje u tom predmetu. Svojim drugim protužalbenim razlogom Kendrion kritizira Opći sud jer je odbio njegov zahtjev da mu se naknade kamate koje su Komisiji plaćene u razdoblju kojim je prekoračen razumni rok za suđenje (u daljnjem tekstu: razdoblje prekoračenja). Svojim trećim protužalbenim razlogom Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ili da je, u svakom slučaju, iznio nedostatno obrazloženje pri ocjenjivanju razdoblja za koje je Kendrionu dodijeljena naknada štete za troškove bankarske garancije. Svojim četvrtim protužalbenim razlogom Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i da je iznio nedostatno obrazloženje kada je Kendrionu za pretrpljenu neimovinsku štetu dodijelio samo simboličnu naknadu od 6000 eura.

16.

Europska unija, koju podupire Komisija, traži od Suda da odbije protužalbu.

17.

U ovom ću mišljenju najprije ispitati Kendrionovu tvrdnju da je žalba nedopuštena. Zatim ću ispitati protužalbene razloge koji se odnose na imovinsku štetu, a nakon toga i neimovinsku štetu. Naposljetku, razmotrit ću Kendrionove argumente koji se odnose na razumno trajanje postupka.

18.

Prije nego što se posvetim meritumu ovog predmeta, treba razmotriti određena pitanja u pogledu dopuštenosti koja je uputio Kendrion.

19.

Kendrion u biti tvrdi da žalbu treba u potpunosti odbiti zbog sukoba interesa koji postoji u ovom postupku: Europsku uniju zastupa Sud Europske unije (institucija), koji sudjeluje u postupku pred Sudom (najviše sudsko tijelo unutar te institucije) ( 10 ). Stoga je, prema njegovu mišljenju, žalba protivna članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kojim se jamči da će preispitivanje provesti neovisni i nepristrani sud. Kendrion nadalje tvrdi da, ako žalbu treba smatrati dopuštenom, preispitivanje koje provodi Sud mora biti ograničeno na očite pogreške Općeg suda.

20.

Prema mojem mišljenju, Kendrionove argumente o nedopuštenosti žalbe treba odbiti.

21.

Člankom 268. i člankom 340. drugim i trećim stavcima UFEU‑a vrlo se jasno određuje da Sud Europske unije ima isključivu nadležnost u tužbenim postupcima protiv Europske unije zbog izvanugovorne odgovornosti ( 11 ). Budući da te odredbe ne sadržavaju nikakvu iznimku, Sud Europske unije odlučuje i o odgovornosti koja proizlazi iz njegovih djelovanja ili propusta, neovisno o tome je li ih počinio kao administrativno ili sudsko tijelo. Dok se čini da u prvonavedenim predmetima nema stvarnih razloga za zabrinutost ( 12 ), nadležnost u drugonavedenim predmetima može se, doduše, smatrati problematičnom. Ipak, nedvojbeno je da su autori Ugovorâ odlučili da se Sudu Europske unije povjeri tako široka i potpuna nadležnost nad tužbama za naknadu štete.

22.

U skladu s člankom 13. stavkom 2. UEU‑a, Sud Europske unije „djeluje u granicama ovlasti koje su [mu] dodijeljene u Ugovorima i u skladu s njima određenim postupcima, uvjetima i ciljevima”. Stoga Sud Europske unije ne može odbiti nadležnost kada su ispunjeni uvjeti koji su u tom pogledu utvrđeni u Ugovorima. Sud Europske unije ne može niti uspostaviti novi temelj za nadležnost sudova država članica koji nije predviđen u članku 274. UFEU‑a ( 13 ). Stoga je na državama članicama da, po potrebi, izmijene sustav pravnih lijekova koji je trenutačno na snazi u Uniji, u skladu s člankom 48. UEU‑a ( 14 ).

23.

Postupci pokrenuti na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a moraju biti u skladu s podjelom nadležnosti koja je utvrđena u odredbama Statuta Suda Europske unije. Stoga je Sud već utvrdio da o zahtjevu za naknadu štete protiv Europske unije koji se temelji na tome da Opći sud navodno nije poštovao razumni rok za suđenje odlučuje Opći sud ( 15 ).

24.

U takvom slučaju Europsku uniju u načelu zastupa institucija koja je odgovorna za činjenice iz kojih navodno proizlazi šteta ( 16 ). U ovom je slučaju to Sud Europske unije jer je Opći sud dio te institucije ( 17 ). To je također bilo stajalište koje je Kendrion zagovarao u postupku pred Općim sudom ( 18 ).

25.

Ako je tako, u postupku kao što je onaj u ovom predmetu, ta institucija postupa kao stranka, sa svim pravima i obvezama koje iz toga proizlaze. Konkretno, u skladu s člankom 56. Statuta Suda Europske unije, „bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično” može Sudu podnijeti žalbu protiv odluka Općeg suda ( 19 ). Teško je razumjeti zašto bi trebalo tumačiti da se ta odredba odnosi na bilo koju stranku osim Europske unije kada je zastupa Sud Europske unije.

26.

Uostalom, s obzirom na načelo jednakosti oružja ( 20 ), prema kojem stranke imaju pravo na žalbu, takvo pravo moraju imati i druge stranke, pod uvjetom da su ispunjeni odgovarajući uvjeti. Stoga smatram da je neutemeljeno stajalište prema kojem Sud Europske unije ne može podnijeti žalbu protiv presude Općeg suda u kojoj je bio tuženik u ime Europske unije i koju smatra pogrešnom.

27.

Međutim, želio bih naglasiti da je Sud dosljedno tvrdio da je mogućnost pristupa neovisnom i nepristranom sudu temelj prava na pošteno suđenje. Stoga je svaki sud obvezan, po službenoj dužnosti, provjeriti takva pitanja ( 21 ). Glede argumenata koje je iznio Kendrion, smatram da u ovom postupku treba ispitati je li Sud bio nepristran s obzirom na tu sudsku praksu.

28.

U tom pogledu, treba uzeti u obzir da sud mora, kako bi bio nepristran, ispunjavati dva uvjeta: kao prvo, svi članovi suda moraju biti subjektivno nepristrani, odnosno nijedan od njegovih članova ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude; kao drugo, sud mora biti objektivno nepristran, odnosno mora pružiti dovoljno jamstava da se u vezi s tim isključi svaka opravdana sumnja ( 22 ).

29.

Što se tiče prvog uvjeta, član Suda smatra se nepristranim ako ne postoji nikakav suprotan dokaz ( 23 ). Iako Poslovnik Suda ( 24 ) ne sadržava nikakvo posebno pravilo o nesudjelovanju u odlučivanju ili povlačenju njegovih članova ( 25 ), stranke se mogu pozvati na načela utvrđena u članku 18. Statuta Suda Europske unije kada smatraju da jedan član Suda ili više njih (sudac ili nezavisni odvjetnik) ( 26 ) koji odlučuju o njihovu predmetu ne bi smjeli biti dio tog sastava ( 27 ). Međutim, u ovom slučaju na to ne upućuje nijedna okolnost, a Kendrion također nije iznio konkretan argument ili dokaz da u tom pogledu postoji sumnja.

30.

U svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da, kako bi se izbjegla mogućnost da suci koji odlučuju u predmetu budu pristrani ili ih se takvima smatra, sud Unije koji odlučuje o tužbi za naknadu štete kao što je ona koju je podnio Kendrion mora odlučivati u sastavu drugačijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizašao postupak čijoj duljini se prigovara ( 28 ). Drugim riječima, nijedan član suda Unije koji je odlučivao o prvoj tužbi ne može biti u sastavu koji odlučuje u daljnjim postupcima.

31.

Stoga se čini da je u ovom predmetu ključno pitanje je li Sud, kao tijelo, pružio dovoljno jamstava da se isključi svaka opravdana sumnja u pogledu njegove objektivne nepristranosti. Iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da spoj sudskih i nesudskih funkcija može i ne mora, ovisno o okolnostima, utjecati na nepristranost suda ( 29 ).

32.

Iz razloga objašnjenih u nastavku i s obzirom na institucionalna ograničenja pravosudnog sustava Unije, smatram da Sud u postupcima kao što je onaj u ovom predmetu ispunjava zahtjeve za nepristrani sud. Osobito, u argumentima koje je iznio Kendrion zanemarena je razlika koju treba uzeti u obzir između Suda Europske unije kao institucije i sudskih tijela koja su dio te institucije (trenutačno, Sud i Opći sud) ( 30 ).

33.

U tom pogledu, valja naglasiti da, unutar te institucije postoji jasna razlika između administrativnih i sudskih tijela. To znači da pravni savjetnik za upravne poslove Suda Europske unije i njegov tim, s jedne strane, te članovi Suda i njegova osoblja, s druge strane, rade odvojeno i neovisno. Kako bi se izbjegao svaki sukob interesa ili sumnje u pošteno suđenje, između njih ne smije doći ni do kakve ex parte komunikacije u pogledu predmeta spora.

34.

Glavna dodirna točka između dvaju ogranaka institucije je predsjednik Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: predsjednik) s obzirom na to da on istodobno predsjeda institucijom i njezinim najvišim sudskim tijelom. U ovom je predmetu odluku o podnošenju žalbe protiv presude Općeg suda zapravo podnio predsjednik koji je za izvršenje te odluke pravnog savjetnika za upravne poslove Suda Europske unije imenovao agentom ( 31 ).

35.

Upravo se zbog toga predsjednik ne miješa u postupanje u ovom predmetu: nije u sastavu Suda koji odlučuje o žalbi te je odgovornost za postupovne radnje koje bi kao predsjednik Suda morao provesti povjerena potpredsjedniku Suda.

36.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da Sud kao tijelo također ispunjava uvjet objektivne nepristranosti u kontekstu ovog postupka. Stoga ne postoji nikakva povreda članka 47. Povelje.

37.

Naposljetku, ne vidim nikakvu osnovu da bi, u postupku kao što je onaj u ovom predmetu, Sud morao svoje ovlasti kao sud u žalbenom postupku (i u posljednjem stupnju) izvršavati drukčije nego što se to od njega zahtijeva u bilo kojem drugom predmetu. Također, pravila iz UFEU‑a (osobito članak 256. stavak 1. drugi podstavak) i Statuta Suda Europske unije (posebno članak 58.) koja se odnose na žalbe u potpunosti su primjenjiva i na ovaj postupak.

38.

Budući da Kendrion u tom pogledu nije iznio nikakve konkretne navode, teško mogu shvatiti razloge iz kojih bi Sud morao primjenjivati blaže ili strože standarde za preispitivanje pobijane presude, ovisno o identitetu stranke koja iznosi relevantan žalbeni razlog. Jednako tako, ne može se prihvatiti da Europska unija (stvarni tuženik u postupku za naknadu štete u skladu s člancima 268. i 340. UFEU‑a) može imati veća ili manja postupovna prava, ovisno o tome koja je institucija zastupa.

39.

U skladu s tim okolnostima smatram da je žalba dopuštena.

40.

Tri žalbena razloga koja je iznijela Europska unija, kao i drugi i treći protužalbeni razlog koje je istaknuo Kendrion odnose se na utvrđenja Općeg suda u pogledu imovinske štete koju je navodno pretrpio Kendrion. Konkretno, obje stranke tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pri ispitivanju Kendrionova zahtjeva za naknadu štete koja je nastala zbog troškova bankarske garancije koju je to društvo pružilo Komisiji kako bi izbjeglo da odmah podmiri novčanu kaznu izrečenu Odlukom C(2005) 4634. Kendrion također tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio njegov zahtjev da mu se naknade kamate koje su Komisiji plaćene za razdoblje prekoračenja.

41.

Smatram prikladnim da svoju pravnu analizu tih pitanja započnem ispitivanjem zahtjeva koji se odnose na troškove bankarske garancije koje je platio Kendrion. Stoga ću početi s prvim žalbenim razlogom koji je istaknula Europska unija. Naknadno ću, samo zbog cjelovitosti, razmotriti drugi žalbeni razlog Europske unije. Nakon toga neće biti potrebno ispitati preostale žalbene razloge koji se odnose na troškove bankarske garancije.

42.

Naposljetku, ispitat ću Kendrionov drugi protužalbeni razlog koji se odnosi na plaćanje kamata na novčanu kaznu za razdoblje prekoračenja.

43.

Svojim prvim žalbenim razlogom Europska unija, koju podupire Europska komisija, prigovara načinu na koji je Opći sud tumačio i primijenio pojam „uzročna veza”. Europska unija u biti tvrdi da ne postoji izravna uzročna veza između toga što je Opći sud povrijedio obvezu suđenja u razumnom roku u predmetu T‑54/06 i Kendrionove štete proizašle iz plaćanja troškova bankarske garancije. Osobito, Europska unija naglašava da je ta šteta prouzročena Kendrionovom odlukom da zadrži bankarsku garanciju tijekom cijelog postupka, umjesto da plati novčanu kaznu koju je izrekla Komisija. Kendrion pak u tom pogledu podupire pobijanu presudu: prema njegovu mišljenju, troškovi bankarske garancije plaćeni tijekom razdoblja prekoračenja nastali su zato što Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje.

44.

U nastavku ću najprije ukratko iznijeti rasuđivanje Općeg suda, a zatim ću objasniti zašto je, prema mojem mišljenju, prvi žalbeni razlog Europske komisije osnovan.

45.

U točkama 64. i 65. pobijane presude Opći sud podsjetio je na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj šteta za koju se traži naknada u okviru tužbe radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti stvarna i odrediva, što je na tužitelju da dokaže. Na tužitelju je da dokaže i postojanje uzročne veze, odnosno dovoljno izravne veze, između prigovorenog ponašanja i štete na koju se poziva.

46.

U točkama 81. do 84. pobijane presude, Opći sud napomenuo je da Kendrion ne bi morao platiti troškove bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje da u postupku u predmetu T‑54/06 nije došlo do tog prekoračenja. Prema njegovu mišljenju, to je značilo da postoji uzročna veza između povrede razumnog roka za suđenje i nastanka štete koju je Kendrion pretrpio zbog plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja.

47.

Upućivanjem na prethodnu sudsku praksu (u daljnjem tekstu: sudska praksa Holcim) ( 32 ), Opći sud je u točki 86. pobijane presude utvrdio da, u načelu, troškovi bankarske garancije koji su nastali za društvo sankcionirano odlukom Komisije proizlaze iz vlastita izbora tog društva da osigura bankarsku garanciju kako ne bi izvršilo obvezu plaćanja novčane kazne u roku koji je određen spornom odlukom. Stoga se taj trošak ne može uobičajeno smatrati kao izravna posljedica ponašanja institucije.

48.

Međutim, Opći sud je zatim u točkama 87. do 89. pobijane presude razlikovao taj predmet od predmeta na temelju kojih je razvijena sudska praksa Holcim. Opći sud smatrao je da se, u trenutku kad je Kendrion podnio svoju tužbu u predmetu T‑54/06 i u trenutku kad je osigurao bankarsku garanciju, povreda obveze suđenja u razumnom roku za suđenje nije mogla predvidjeti te je Kendrion legitimno mogao očekivati da će se s njegovom tužbom postupati u razumnom roku. Opći sud također je napomenuo da je do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetu T‑54/06 došlo nakon prvotnog izbora Kendriona da osigura bankarsku garanciju. Zato je tvrdio da se ne može smatrati da je povezanost između prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetu T‑54/06 i plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja prekinuta prvotnim izborom Kendriona da ne plati odmah novčanu kaznu i da osigura bankarsku garanciju. Stoga je u točki 90. te presude zaključeno da je uzročna veza dovoljno izravna u smislu članka 340. UFEU‑a.

49.

Rasuđivanje Općeg suda je, prema mojem mišljenju, pogrešno. Opći sud u biti prihvaća zaključke koji proizlaze iz sudske prakse Holcim, ali zatim razlikuje ovaj predmet od predmeta iz te sudske prakse. Poput Općeg suda, vjerujem da je sudska praksa Holcim utemeljena, ali, za razliku od Općeg suda, ne smatram da je ovaj predmet znatno drukčiji od potonjih predmeta: prema mojem mišljenju, nijedan od dvaju razloga koje je Opći sud iznio za to razlikovanje, zasebno ili zajedno, nije uvjerljiv.

50.

Prije nego što detaljno objasnim zašto to smatram, želio bih naglasiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 340. ne može tumačiti kao da se njime od Europske unije zahtijeva da naknadi svaku štetnu posljedicu postupanja svojih institucija, čak i ako je s njime široko povezana ( 33 ). Prema tome, u tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti Unije nije dovoljno da je ponašanje koje se stavlja na teret jedan od uzroka navodne štete, nego to ponašanje mora biti odlučujući uzrok štete ( 34 ). Drugim riječima, dovoljna veza postoji samo kada je šteta izravna posljedica nezakonitog postupanja odgovorne institucije te ne ovisi o postojanju ili nepostojanju drugih uzroka, bilo pozitivnih ili negativnih ( 35 ).

51.

Prvi razlog koji je Opći sud iznio za razlikovanje ovog predmeta od onih u kojima je donesena sudska praksa Holcim jest da se, u trenutku kad je Kendrion podnio svoju tužbu u predmetu T‑54/06 i u trenutku kad je osigurao bankarsku garanciju, povreda obveze suđenja u razumnom roku nije mogla predvidjeti.

52.

Međutim, kao prvo, to je utvrđenje netočno. Nažalost, određeni broj predmeta o kojima je Opći sud odlučivao nedugo prije nego što je podnesena tužba u predmetu T‑54/06 bio je dugotrajan ( 36 ). To je osobito točno u pogledu predmeta koji se odnose na primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju ( 37 ), osobito onih o zabranjenim sporazumima, koji su poznati po tome da su složeni i dugotrajni te mogu zahtijevati istodobno i usklađeno odlučivanje o nekoliko predmeta.

53.

Točno je da je Kendrion, kao i bilo koji drugi tužitelj, mogao očekivati da se o njegovu predmetu odluči u razumnom roku. Međutim, s obzirom na praksu i broj predmeta Općeg suda u vrijeme nastanka činjenica, bilo je neizvjesno i teško izračunati vjerojatno trajanje postupka kako bi se procijenio mogući ukupni trošak bankarske garancije.

54.

Kao drugo i još važnije, neovisno o tome je li se prekomjerno kašnjenje u predmetu T‑54/06 moglo očekivati, Opći sud pogrešno je upotrijebio pojam „predvidljivost” kako bi utvrdio postojanje dovoljne uzročne veze koja dovodi do odgovornosti Europske unije.

55.

Ključno pitanje u predmetnom slučaju nije je li žrtva navodne štete mogla predvidjeti nezakonit događaj koji je prouzročio navodnu štetu. Za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Europske unije u ovom predmetu najvažniji je odgovor na pitanje je li navodna šteta izravna posljedica nezakonitog ponašanja institucije.

56.

To pitanje Opći sud nije detaljno ispitao. Čini mi se da je, u kontekstu tog ispitivanja, moguća nepredvidljivost prekomjernog kašnjenja mogla biti relevantna samo u dvjema okolnostima. Međutim, nijedna se od tih okolnosti ne primjenjuje u predmetnom slučaju.

57.

S jedne strane, taj je element mogao biti relevantan da Kendrion nije mogao naknadno promijeniti svoju prvotnu odluku da odgodi plaćanje i podnese bankarsku garanciju. Ipak, kao što ću dokazati u točkama 68. do 74. u nastavku, to nije tako: Kendrion je u bilo kojem trenutku tijekom sudskog postupka mogao podmiriti novčanu kaznu i povući bankarsku garanciju. Stoga, iako se ta nova okolnost isprva nije mogla predvidjeti, Kendrion je mogao prilagoditi svoje ponašanje u skladu s njom.

58.

S druge strane, moguća nepredvidljivost prekomjernog kašnjenja mogla je biti relevantna i da je Europska unija pred Općim sudom tvrdila da Kendrion nije pokazao razumnu pažnju pri izbjegavanju ili ograničavanju opsega štete koja je mogla proizaći iz njegova izbora da odgodi plaćanje novčane kazne do kraja sudskog postupka.

59.

U tom pogledu treba uzeti u obzir da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u tužbenom postupku zbog izvanugovorne odgovornosti treba provjeriti je li osoba kojoj je nanesena šteta pokazala, kao oprezna osoba, razumnu pažnju pri izbjegavanju ili ograničavanju opsega štete, unatoč riziku da štetu snosi sama. Uzročna veza može se prekinuti zbog nemara osobe kojoj je nanesena šteta ako se dokaže da je taj nemar odlučujući uzrok te štete ( 38 ).

60.

Međutim, to nije razlog zbog kojeg je Opći sud uputio na taj element u pobijanoj presudi. Opći sud nije primijenio kriterij predvidljivosti pri ispitivanju toga je li Kendrion svojim nemarom prekinuo uzročnu vezu između navodne štete i ponašanja institucije Unije koje se stavlja na teret; umjesto toga je upotrijebio taj pojam kako bi najprije utvrdio postojanje takve veze.

61.

Ipak, moguća predvidljivost događaja koji je prouzročio navodnu štetu uopće se ne odnosi na odlučujući čimbenik navodne štete. Čak i pod pretpostavkom da se prekomjerno kašnjenje nije moglo predvidjeti, ta činjenica nije ni potrebna ni dovoljna za utvrđivanje odgovornosti Europske unije.

62.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da je Opći sud u pobijanoj presudi pogrešno protumačio i primijenio pojam „predvidljivost” u smislu članka 340. UFEU‑a pri utvrđivanju postojanja uzročne veze između navodne štete i ponašanja koje se stavlja na teret.

63.

Drugi razlog koji je Opći sud iznio za razlikovanje ovog predmeta od onih u kojima je donesena sudska praksa Holcim jest da je do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetu T‑54/06 došlo nakon Kendrionova prvotnog izbora da osigura bankarsku garanciju.

64.

Taj element, prema mojem mišljenju, također nije relevantan.

65.

Najprije, treba uzeti u obzir da je odluka Komisije, kao što je Odluka C(2005) 4634, pravno obvezujuća te se smatra valjanom dok je ne ukinu sudovi Unije. Ako poduzetnik koji je sankcioniran novčanom kaznom koju je izrekla Komisija smatra da je odluka Komisije nezakonita i da bi njezina neposredna primjena mogla prouzročiti nepopravljivu štetu, taj poduzetnik može sudovima Unije podnijeti zahtjev za određivanje privremenih mjera na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a i istodobno osporavati valjanost te odluke.

66.

Ako se ne podnese takav zahtjev ili ako sudovi Unije odbiju takav zahtjev, pravilo je da novčanu kaznu treba platiti u roku koji je određen u odluci. Ipak, proračunskim pravilima Unije ( 39 ) Komisiji se omogućuje da odobri odgodu plaćanja novčane kazne ako se dužnik obveže na plaćanje kamate na zakašnjelo plaćanje i preda financijsko jamstvo koje pokriva nepodmireni dug po glavnici i kamati.

67.

Tako se izbor nudi poduzetnicima koji namjeravaju osporavati novčanu kaznu pred sudovima Unije da se odluče za trenutno plaćanje (pravilo) ili da zatraže mogućnost podnošenja bankarske garancije (iznimka). Izbor poduzetnika mora biti financijski neutralan za Uniju: odgoda plaćanja ne smije dovesti do gubitka za proračun Unije. Računovodstveni službenik koji, u suradnji s odgovornim dužnosnikom za ovjeravanje, donosi odluku o zahtjevu poduzetnika za odgodu plaćanja nema ovlast mijenjati vrijednost novčane kazne koju je utvrdila Komisija kao institucija (odnosno Kolegij povjerenika). Istodobno, poduzetnikova odluka da odmah podmiri novčanu kaznu, unatoč njegovoj namjeri da osporava odluku Komisije pred sudovima Unije, ne smije dovesti do neopravdanog bogaćenja Europske unije. Stoga, s jedne strane, ako sudovi Unije potvrde odluku Komisije, novčanu kaznu čije je plaćanje odgođeno treba platiti s kamatama. S druge strane, poništenje sporne odluke Komisije dovodi do obveze Unije da vrati plaćeni iznos uvećan za primjenjivu kamatnu stopu ( 40 ).

68.

Odluka o odgodi plaćanja novčane kazne očito poduzetniku omogućuje nastavak korištenja odgovarajućih iznosa dok je sudski postupak u tijeku. Međutim, to također podrazumijeva određene dodatne troškove (povezane s podnošenjem bankarske garancije) koje poduzetnik mora pristati snositi, čak i ako konačno dobije poništenje pobijane odluke. Stoga je na svakom poduzetniku kojem je Komisija izrekla novčanu kaznu da ocijeni je li financijski u njegovu interesu da pomiri novčanu kaznu u određenom roku ili da zahtijeva odgodu plaćanja te osigura bankarsku garanciju.

69.

Važno je da, za razliku od onoga što tvrdi Opći sud, to nije odabir koji se može učiniti samo jedanput. Svaki poduzetnik koji odluči podnijeti garanciju uvijek može promijeniti svoju prvotnu odluku i platiti novčanu kaznu ( 41 ). Tako izbjegava rast dodatnih kamata na glavnicu te može povući bankarsku garanciju koju je prethodno osigurao.

70.

U skladu s pravom Unije, ništa ne sprječava poduzetnika da okonča bankarsku garanciju i podmiri novčanu kaznu kada smatra da je takvo postupanje povoljnije. Stoga se može pretpostaviti da, ako ni u jednom trenutku tijekom postupka poduzetnik ne promijeni svoj prvotni izbor, to znači da taj poduzetnik smatra da je zadržavanje bankarske garancije i dalje u njegovu najboljem interesu. Naime, pitanje hoće li prvotna odluka kasnije i dalje biti povoljna ovisi o više čimbenika koji se, kao što naglašava Komisija, mogu s vremenom znatno mijenjati (trošak pozajmljivanja novca, naknade koje banka primjenjuje na garanciju, povrat od dospjelog iznosa kada je uložen u druge sektore itd.). Stoga je s ekonomskog gledišta razumno pretpostaviti da bi poduzetnik mogao redovito preispitivati svoju prvotnu odluku.

71.

Prema tome, kao što je točno tvrdila Europska unija, odabir da se osigura bankarska garancija umjesto da se podmiri novčana kazna koju je izrekla Komisija nije donesen samo na početku postupka: taj je odabir Kendrion slobodno i svjesno održavao (ili potvrđivao) tijekom cijelog trajanja tog sudskog postupka u predmetu T‑54/06, čak i kada je taj postupak postao dugotrajan.

72.

To je u određenoj mjeri potvrdio Kendrion.

73.

U svojim očitovanjima Kendrion navodi da je prvotnu odluku da osigura bankarsku garanciju donio jer je u to vrijeme bila „financijski razumna”. Nadalje tvrdi da bi odluku da okonča bankarsku garanciju i plati novčanu kaznu prije završetka sudskog postupka bilo teško donijeti zbog njezinih financijskih posljedica (plaćanje velikog iznosa koji odgovara polovini njegova vlasničkog kapitala) i zbog posljedičnih praktičnih problema (osobito u pogledu financijskih institucija koje su izdale bankarsku garanciju te dioničara i drugih dionika).

74.

Te tvrdnje pokazuju da je Kendrion bio svjestan da je u bilo kojem trenutku mogao okončati garanciju i podmiriti novčanu kaznu. Također pokazuje da je to društvo tijekom tog postupka (implicitno ili eksplicitno) provelo analizu troškova i koristi u pogledu mogućnosti koje u skladu s pravom postoje što se tiče preostalog dijela novčane kazne. Činjenica da je Kendrion odlučio zadržati bankarsku garanciju tijekom cijelog trajanja postupka pred Općim sudom, iz niza strateških, ekonomskih, financijskih i praktičnih razloga, pokazuje da je postupio na način za koji je smatrao da je u njegovu najboljem interesu. Uzgredno, može se dodati da je bankarska garancija produljena do završetka žalbenog postupka pred Sudom, iako Kendrion nije uspio u prvom stupnju.

75.

Zaključno, drugi razlog Općeg suda da ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena sudska praksa Holcim stoga se temelji na pogrešnoj pretpostavci: da je jedina važna odluka u ovom predmetu Kendrionova prvotna odluka da odgodi plaćanje i osigura bankarsku garanciju prije početka postupka.

76.

Činjenica da je ta pretpostavka pogrešna neizravno je potvrđena i u pobijanoj presudi.

77.

U točki 98. pobijane presude Opći sud utvrdio je da nije postojala dovoljno izravna uzročna veza u pogledu troška bankarske garancije nakon objave presude u predmetu T‑54/06. Opći sud smatrao je da plaćanje takvih troškova proizlazi iz osobnog i neovisnog Kendrionova izbora nakon objave te presude da ne plati novčanu kaznu, da ne zatraži suspenziju primjene Odluke C(2005) 4634 i da protiv gore navedene presude podnese žalbu. S obzirom na navedeno, nije mi jasno zašto je Opći sud smatrao da je odluka o zadržavanju bankarske garancije bila odlučujuća za isključivanje odgovornosti Europske unije nakon objave presude, a ne prije.

78.

Kao što je tvrdila Europska unija, čini se da između tih razdoblja nema značajne razlike koja bi mogla biti relevantna u skladu s člankom 340. UFEU‑a. Kendrion je također tijekom prvostupanjskog postupka svjesno odlučio da neće zahtijevati suspenziju primjene sporne odluke i da će zadržati bankarsku garanciju do završetka tog postupka. Točkom 98. pobijane presude tako se potvrđuje da elementi koje je Opći sud u točkama 87. do 89. iste presude smatrao relevantnima za razlikovanje ovog predmeta od sudske prakse Holcim nisu bitni.

79.

Zaključno, ne može se osporavati da je činjenica da je Kendrion morao snositi troškove bankarske garancije koju je pružio Komisiji tijekom razdoblja prekoračenja posljedica, među ostalim, toga da Opći sud nije svoju odluku donio u razumnom roku.

80.

Međutim, to nije bio odlučujući uzrok navodne štete. Odlučujući čimbenik bila je Kendrionova odluka da se na njega nastavi primjenjivati izuzeće od obveze plaćanja dospjele novčane kazne, pri čemu je u potpunosti bio svjestan troškova i rizika svojeg odabira. Prema tome, načela koja proizlaze iz sudske prakse Holcim primjenjiva su i na ovaj predmet.

81.

Iz svih tihe razloga smatram da je Opći sud počinio pogrešku pri tumačenju i primjeni pojma „uzročna veza” u smislu članka 340. UFEU‑a. Prema mojem mišljenju, ne postoji dovoljno izravna uzročna veza između povrede koju je Opći sud počinio u predmetu T‑54/06, u odnosu na svoju dužnost da donese presudu u razumnom roku i Kendrionove navodne štete koja proizlazi iz plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja.

82.

S obzirom na navedeno, pobijanu presudu treba ukinuti u dijelu u kojem se Europskoj uniji nalaže plaćanje naknade društvu Kendrion u iznosu od 588769,18 eura na temelju imovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Kendrion/Komisija (T‑54/06, EU:T:2011:667).

83.

To znači da, ako se Sud slaže sa mnom u tom pogledu, ne treba ispitati drugi i treći žalbeni razlog koje je istaknula Europska unija te treći protužalbeni razlog koji je istaknuo Kendrion. Međutim, zbog važnosti postavljenog pitanja za buduće predmete, smatram da bi moglo biti korisno, samo radi cjelovitosti, razmotriti drugi žalbeni razlog koji je iznijela Europska unija. Iz te će analize također proizaći elementi koji će biti korisni za ispitivanje Kendrionova drugog protužalbenog razloga.

84.

Svojim drugim žalbenim razlogom, usmjerenim protiv točaka 81. do 99. pobijane presude, Europska unija, koju podupire Komisija, tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio pojam „šteta”. Prema njezinu mišljenju, prvostupanjski sud trebao je ispitati jesu li troškovi bankarske garancije koje je Kendrion platio tijekom razdoblja prekoračenja bili veći od prednosti koju je ostvario od posjedovanja iznosa jednakog toj novčanoj kazni. Kendrion pak od Suda zahtijeva da odbije taj žalbeni razlog kao neosnovan. Prema njegovu mišljenju, ne postoji veza između koristi koju je ostvario Kendrion i gubitaka koje je pretrpio tijekom razdoblja prekoračenja.

85.

Čini mi se da je i taj žalbeni razlog osnovan. Naime, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je, bez konkretnog objašnjenja ili daljnjeg ispitivanja, u točkama 81. i 82. pobijane presude, troškove bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja izjednačio sa štetom koju treba naknaditi u skladu s člankom 340. UFEU‑a.

86.

Ta dva pojma treba razlikovati.

87.

Djelovanje ili propust institucije Unije može imati različite posljedice na financijsku situaciju poduzetnika kao što je Kendrion. Zbog njih poduzetnik može snositi određene troškove, ali istodobno može ostvariti određenu dobit. U smislu članka 340. UFEU‑a, „šteta” postoji samo kada je neto razlika između troškova i dobiti negativna ( 42 ). Drugim riječima, mora postojati ukupni gubitak koji proizlazi iz ponašanja koje se stavlja na teret. U protivnom bi došlo do paradoksalne situacije u kojoj bi, unatoč financijskoj koristi od ponašanja institucije Unije, poduzetnik također imao pravo zatražiti dodatne iznose od Unije.

88.

Kao što je objašnjeno u točkama 68. i 70. ovog mišljenja, poduzetnikova odluka da odgodi plaćanje i osigura bankarsku garanciju, s jedne strane, dovodi do određenog troška, ali, s druge strane, također omogućuje poduzetniku da se određeno vrijeme koristi iznosom od kojeg može ostvariti dobit. Ti različiti učinci nisu nepovezani, kao što pogrešno navodi Kendrion, nego su neodvojivo povezani: oni su dvije strane istog novčića.

89.

Ekonomski gledano, odabir odgode plaćanja novčane kazne uglavnom je oblik financiranja predmetnog poduzetnika: do završetka sudskog postupka taj poduzetnik praktično pozajmljuje novac koji duguje Uniji od same Unije. Ukupni trošak financiranja, jednostavno rečeno, jest zbroj troškova bankarske garancije i, ako poduzetnik izgubi u sudskom postupku, kamata koje eventualno duguje na glavnicu. Međutim, u pobijanoj presudi ističu se samo troškovi koje snosi Kendrion te se ne spominje moguća dobit ili ušteda koju je to društvo ostvarilo zahvaljujući odgodi plaćanja.

90.

Prema mojem mišljenju, to je pogreška koju je počinio Opći sud. Kao što je navedeno u točkama 70. i 74. ovog mišljenja, smatra se da poduzetnik uvijek djeluje na način koji smatra razumnim iz ekonomske i financijske perspektive. Stoga se može razumno pretpostaviti da je Kendrion tijekom cijelog trajanja sudskog postupka u predmetu T‑54/06 smatrao da je povoljnije nastaviti pozajmljivati od Unije iznos koji odgovara novčanoj kazni, nego se služiti vlastitim novčanim sredstvima ili taj iznos pozajmiti od kreditnih institucija.

91.

S obzirom na navedeno, ne može se isključiti da prekomjerno kašnjenje u suđenju u predmetu T‑54/06 ne samo da nije uzrok Kendrionova gubitka, nego da je to društvo od njega ostvarilo financijsku prednost. Ipak, to nije nešto što se može utvrditi na temelju pobijane presude jer je Opći sud smatrao, bez daljnjeg ispitivanja, da troškovi bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja odgovaraju pretrpljenoj šteti koju je Kendrion pretrpio u tom razdoblju.

92.

Konačno, dodao bih da se čini da je pobijana presuda proturječna i u tom pogledu. Naime, što se tiče drugog oblika navodne štete (plaćanje kamata na iznos novčane kazne), Opći sud smatrao je da Kendrion nije podnio elemente kojima bi se dokazalo da je tijekom razdoblja prekoračenja „iznos zateznih kamata, koje su kasnije plaćene Komisiji, bio veći od koristi koju je mogao imati na temelju raspolaganja iznosom jednakim iznosu novčane kazne uvećane za zatezne kamate” ( 43 ).

93.

Teško je razumjeti zašto Opći sud nije primijenio sličan standard na navodnu štetu koja se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije za isto razdoblje.

94.

Zaključno, drugi žalbeni razlog koji je istaknula Europska unija također je osnovan.

95.

Svojim drugim protužalbenim razlogom, koji je usmjeren protiv točaka 75. do 80. pobijane presude, Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio njegov zahtjev za naknadu štete koja se sastoji od kamata, po stopi od 3,56 %, na iznos novčane kazne koja mu je izrečena za razdoblje prekoračenja.

96.

U svojoj presudi Opći sud smatrao je da Kendrion nije podnio elemente kojima bi se dokazalo da je tijekom razdoblja prekoračenja iznos zateznih kamata, koje su kasnije plaćene Komisiji, bio veći od koristi koju je mogao imati na temelju raspolaganja iznosom jednakim iznosu novčane kazne uvećane za zatezne kamate.

97.

Prema mojem mišljenju, Opći sud je, iz razloga navedenih u točkama 43. do 94. ovog mišljenja, pravilno odbio Kendrionov zahtjev. Budući da je Kendrionova tužba konačno odbijena pred sudovima Unije, očito je da su zatezne kamate koje je morao platiti Komisiji na iznos novčane kazne trošak koji je Kendrion morao snositi tijekom trajanja sudskog postupka. Međutim, to ne znači automatski da takvi troškovi predstavljaju štetu u smislu članka 340. UFEU‑a.

98.

Još je važnije da u predmetnom slučaju ne postoji dovoljno izravna uzročna veza, u smislu članka 340. UFEU‑a, između prekomjernog trajanja postupka i štete koja se sastoji od plaćanja kamata za razdoblje prekoračenja. Kao što je objašnjeno u točkama 71. do 74. ovog mišljenja, rizik od snošenja tog troška proizlazio je iz Kendrionove odluke da odgodi plaćanje novčane kazne do završetka sudskog postupka. Kendrion je odluku donio slobodno i potpuno poznavajući financijske posljedice koje iz nje proizlaze.

99.

Stoga Kendrionov drugi protužalbeni razlog treba odbiti.

100.

Četvrti protužalbeni razlog koji je istaknuo Kendrion upućen je protiv točaka 121. do 135. pobijane presude u kojima je Opći sud tom društvu dodijelio naknadu od 6000 eura za neimovinsku štetu pretrpljenu zbog prekomjernog kašnjenja u predmetu T‑54/06. Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te zahtijeva da mu se dodijeli veći iznos.

101.

Europska unija pak smatra da su Kendrionovi argumenti nedopušteni i da su, u svakom slučaju, neosnovani.

102.

U nastavku ću objasniti zašto smatram da se Kendrionov četvrti protužalbeni razlog ne može prihvatiti. U tu svrhu, smatram da je najprije korisno pojasniti neke ključne pojmove.

103.

Člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a određuje se da je „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija […], u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti ( 44 ). Prema tome, sudovi Unije dosljedno su tu odredbu tumačili kao da u načelu obuhvaća novčane gubitke (u obliku smanjenja imovine ( 45 ) i gubitka dobiti ( 46 )) i nenovčane gubitke ( 47 ).

104.

U skladu s tom sudskom praksom, Sud je u svojoj presudi od 26. studenoga 2013. u predmetu Kendrion ( 48 ) pojasnio da je „u slučaju tužbe radi naknade štete, koja se temelji na tome da je Opći sud povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje time što nije poštovao zahtjeve u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, njegova obveza da […] posebno [ispita] je li moguće utvrditi, pored postojanja imovinske štete, postojanje neimovinske štete koju je pretrpjela stranka oštećena prekoračenjem roka i koja bi se trebala, ako je to potrebno, popraviti na primjeren način” ( 49 ).

105.

Cilj naknade na temelju članka 340. UFEU‑a jest vratiti žrtvi, koliko je god moguće, imovinu koju je imala prije nezakonitog postupanja institucije Unije ( 50 ). Stoga se novčani gubitak koji je izravna posljedica tog postupanja obično mora naknaditi plaćanjem iznosa koji odgovara tom gubitku.

106.

Međutim, to nije moguće za gubitke koji su nenovčani odnosno neimovinski ( 51 ). U većini pravnih sustava pojam „neimovinska” šteta podrazumijeva vrste štete koja su neopipljive i kojima se ne može lako odrediti ekonomska vrijednost jer one nemaju, strogo govoreći, tržišnu vrijednost. Uobičajeni primjeri takve štete uključuju bol i patnju, duševnu bol, ugrožavanje života ili odnosa. U biti obuhvaća različite oblike fizičke i/ili psihičke štete.

107.

U svim tim situacijama status quo ante očito se ne može ponovno uspostaviti. Stoga će bilo kakva vrsta naknade koju sudovi mogu dodijeliti uvijek i neizbježno biti „lošija zamjena”. Zato plaćanje novčanog iznosa može i ne mora, ovisno o slučaju, biti prikladan oblik naknade ( 52 ). Naime, sudovi Unije u određenim su slučajevima smatrali da je simbolična novčana naknada ( 53 ) dovoljna ili da je naknadu u naravi moguće dodijeliti ( 54 ). U drugim slučajevima, sudovi Unije nisu dodijelili nikakav konkretan oblik naknade jer su smatrali da otklanjanje protupravne radnje ( 55 ) ili samo utvrđenje nezakonitog događaja u presudi ( 56 ) može predstavljati zadovoljavajuću naknadu u smislu članka 340. UFEU‑a ( 57 ).

108.

Ako se novčana (i nesimbolična) naknada smatra najprimjerenijim oblikom odštete u određenom slučaju nije jednostavno odrediti iznos koji treba dodijeliti. Sudovi koji imaju nadležnost u takvom predmetu moraju procijeniti iznos koji primjereno odražava štetu koju je pretrpjela žrtva, bez neopravdanog kažnjavanja počinitelja nezakonitog ponašanja. U nedostatku očitih ili općeprihvaćenih ekonomskih mjerila, sudovi se mogu voditi samo općim načelima, poput, primjerice, pravednosti, pravosuđa i proporcionalnosti, s jedne strane, i predvidljivosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja, s druge strane.

109.

Stoga je neizbježno da će sudovi imati znatnu slobodu pri utvrđivanju postojanja neimovinske štete kako bi odredili najbolji način za primjerenu naknadu te štete i, kada je primjenjivo, izračunali iznos koji treba dodijeliti.

110.

Pritom smatram da treba istaknuti da, prema mojem mišljenju, novčanu vrijednost neimovinske štete nije teško procijeniti samo iz praktičnih razloga. To je jedina šteta koju, po samoj njezinoj naravi, nije moguće utvrditi financijski precizno i nedvojbeno.

111.

Smatram da je taj aspekt osobito relevantan kada se pojave poteškoće u pogledu moguće naknade za neimovinsku štetu koju zahtijevaju pravne osobe. Jasno je da je pojam neimovinske štete u suprotnosti s idejom da pravni subjekt može pretrpjeti neku vrstu psihološke ili fizičke štete. Zato je mogućnost pravnih osoba da zahtijevaju naknadu neimovinske štete kontroverzno pitanje u mnogim pravosudnim sustavima ( 58 ). Međutim, za potrebe ovog postupka nije potrebna iscrpna rasprava u tom pitanju. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da je u sudskoj praksi sudova Unije i ESLJP‑a utvrđeno da, u određenim okolnostima, i pravne osobe imaju pravo na naknadu neimovinske štete.

112.

Nedavno je Sud u presudi Safa Nicu Sepahan potvrdio presudu Općeg suda u kojoj je potonji sud priznao postojanje neimovinske štete za društvo koje se „povezuje s ponašanjem koje se smatra[lo] teškom opasnošću za mir i međunarodnu sigurnost, što [je dovelo] do uzrokovanja sramote i nepovjerenja u njega (utječući time na njegov ugled)” ( 59 ). U drugim slučajevima, Opći sud dodijelio je naknadu za neimovinsku štetu poduzetnicima koji su zbog nezakonitog postupanja institucije Unije stavljeni „u položaj neizvjesnosti i primorani ulagati nepotrebne napore kako bi odgovorili na hitnu situaciju” ( 60 ) ili kojima je narušen „imidž ili ugled” ( 61 ). Jednako tako, ESLJP je u više predmeta smatrao da, kako bi se pravnim osobama primjereno naknadila neimovinska šteta koju su pretrpjele, „treba uzeti u obzir ugled tog društva, neizvjesnost u odlučivanju i planiranju, narušeno upravljanje društvom […] te […] zabrinutosti i neugodnosti prouzročene članovima upravljačkog tima” ( 62 ).

113.

Međutim, te izjave, prema mojemu mišljenju, treba uzeti s oprezom. Iz razloga objašnjenih u točki 110. ovog mišljenja, smatram da se ne mogu sve štete koje proizlaze iz, primjerice, štete nanesene ugledu društva ili stanje neizvjesnosti prouzročeno upravi društva smatrati neimovinskim vrstama štete. Naime, negativne posljedice, kao što su gubitak kupaca, gubitak poslovnih prilika, potreba za većim ulaganjima u oglašavanje ili brendiranje itd., mogu biti novčane naravi.

114.

Točno je da takve posljedice može biti teško dokazati i/ili kvantificirati, osobito ako se očekuje da će se dio štete pojaviti u budućnosti. Ipak, one ne postaju „neimovinska šteta” samo zbog praktičnih poteškoća na koje žrtve mogu naići pri potkrjepljenju svojih zahtjeva. Budući gubici također se mogu naknaditi kada se pouzdanim činjenicama dokaže da nisu pretpostavljeni i da će do njih doći u razumnom vremenskom okviru ( 63 ). Usto, kako bi se zajamčila odgovarajuća naknada kada bi se strogom primjenom pravila standarda dokazivanja stavio preveliki teret na žrtvu, sud koji odlučuje o predmetu može odlučiti prihvatiti niži standard dokazivanja ili primijeniti aproksimacije ili pretpostavke ( 64 ). U svakom slučaju, sudovi Unije imaju široku diskrecijsku ovlast pri odlučivanju koji su podaci primjereni za izračun i procjenu štete koju je stranka navodno pretrpjela ( 65 ).

115.

Institucija Unije koja je odgovorna za navodnu štetu ne može ograničiti svoje argumente na osporavanje podataka i brojki koje tužitelji ističu pred sudovima Unije. Moraju podnijeti detaljne izjave o tim kritikama ( 66 ). Općenitije, institucije Unije dužne su postupati u dobroj vjeri i, u tom kontekstu, ne smiju odbiti pomoći tužitelju, na primjer davanjem dokumenata i informacija kojima inače ne bi imao pristup ( 67 ).

116.

Stoga samo učinci koji su povezani s (onim što bih nazvao) korporativnim poteškoćama treba smatrati neimovinskom štetom za koju pravni subjekt može dobiti naknadu ( 68 ).

117.

Upravo ću s obzirom na to ispitati argumente koje je Kendrion iznio o tom pitanju.

118.

U prilog svojem četvrtom protužalbenom razlogu Kendrion ističe nekoliko argumenata. Kendrion tvrdi, kao prvo, da Opći sud nije dovoljno objasnio kriterij na temelju kojeg je iznos naknade koju treba isplatiti na ime neimovinske štete utvrdio na 6000 eura. U svakom slučaju, Kendrion taj iznos smatra isključivo simboličnim i tvrdi da je Opći sud morao dodijeliti naknadu koja odgovara 5 % iznosa novčane kazne koju je izrekla Komisija (odnosno 1700000 eura). Kendrion u tom pogledu upućuje na presudu Suda u predmetu Heineken ( 69 ). Podredno, Kendrion poziva Sud da odredi pravednu naknadu ex aequo et bono.

119.

Smatram da su ti argumenti uvjerljivi. Da bih objasnio zašto to smatram, moram podsjetiti na relevantne odlomke pobijane presude.

120.

U točkama 121. do 128. pobijane presude Opći sud najprije je odbio Kendrionov zahtjev za naknadu neimovinske štete koja se odnosi na navodnu štetu njegovu ugledu. Opći sud zatim je priznao da je, unatoč neizvjesnosti u pogledu ishoda vlastite tužbe s kojom je suočen svaki tužitelj, dugotrajnost postupka u predmetu T‑54/06 dovela Kendriona „u situaciju neizvjesnosti koja je bila veća od neizvjesnosti koju inače uzrokuje sudski postupak”. To produljeno stanje neizvjesnosti, prema mišljenju prvostupanjskog suda, „utjecalo [je] na planiranje odluka koje treba donijeti i na upravljanje tim društvom te stoga predstavlja neimovinsku štetu”.

121.

U točkama 129. do 134. pobijane presude Opći sud utvrdio je da „u okolnostima ovog slučaja, neimovinska šteta koju je [Kendrion] pretrpio zbog produljenog stanja neizvjesnosti u koje je bio doveden nije u potpunosti nadoknađena utvrđenjem povrede obveze suđenja u razumnom roku”. Međutim, Opći sud odbio je Kendrionov zahtjev da je naknadu koju treba dodijeliti bilo potrebno izračunati kao određeni postotak na iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija. Prema mišljenju Općeg suda, to bi imalo za posljedicu dovođenje u pitanje navedene novčane kazne, iako nije bilo dokazano da je povreda razumnog roka za suđenje u predmetu T‑54/06 utjecala na iznos te novčane kazne.

122.

Stoga je u točki 135. pobijane presude Opći sud presudio da je za utvrđivanje iznosa naknade koji Kendrionu treba dodijeliti za neimovinsku štetu bilo primjereno uzeti u obzir osobito „opseg povrede razumnog roka za suđenje, tužiteljevo ponašanje i čekanje tijekom postupka, potrebu da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Unije te učinkovitost [te] tužbe”. Na temelju toga Opći sud odlučio je ex aequo et bono da naknada od 6000 eura predstavlja primjerenu naknadu štete koju je Kendrion pretrpio zbog produljenog stanja neizvjesnosti u kojem se našao tijekom postupka u predmetu T‑54/06.

123.

Najprije, valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi samo Opći sud nadležan prilikom utvrđenja postojanja štete ocijeniti u granicama postavljenog zahtjeva način i opseg njezine naknade. Međutim, kako bi Sud mogao izvršavati sudski nadzor nad presudama Općeg suda, one moraju biti dostatno obrazložene i, kad je riječ o ocjeni štete, navoditi kriterije uzete u obzir prilikom odmjere iznosa koji se dosuđuje ( 70 ).

124.

S obzirom na navedeno, smatram da je pobijana presuda dovoljno obrazložena u tom pogledu. Kao prvo, Opći sud je kratko, ali jasno iznio razloge iz kojih je zaključio da su određene vrste neimovinske štete koje je naveo Kendrion odgovarajuće dokazane, dok druge nisu. Kao drugo, Opći sud objasnio je zašto je smatrao da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu i, kao treće, pozvao se na kriterij koji je uzet u obzir pri utvrđivanju iznosa te naknade ( 71 ).

125.

Osim toga, prema mojem mišljenju, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava pri odabiru tog kriterija ili, općenitije, pri tumačenju pojma „naknada” u smislu članka 340. UFEU‑a. U tom pogledu, valja ponovno naglasiti, kao što je objašnjeno u točkama 106. do 110. ovog mišljenja, da naknada koju treba dodijeliti za neimovinsku štetu nikako nije namijenjena pokrivanju ekonomskih gubitaka koje je pretrpio tužitelj. Zato naknada u iznosu koji se može smatrati samo „simboličnim” nije u potpunosti isključena. Točno je da se iznos dodijeljen Kendrionu u pobijanoj presudi može činiti nizak, ali ne treba smatrati da on predstavlja naknadu dodatnih troškova i propuštene dobiti koje je moglo prouzročiti stanje neizvjesnosti u koje je Kendrion stavljen zbog prekomjernog trajanja postupka u predmetu T‑54/06. To je samo naknada za poteškoće koje je Kendrion (njegova tijela i društvo u cjelini) pretrpio tijekom razdoblja prekoračenja.

126.

Za razliku od onoga što tvrdi Kendrion, presudom Suda u predmetu Heineken ( 72 ) od sudova Unije ne zahtijeva se da iznose koje treba dodijeliti za prekomjerno trajanje postupka odrede prema postotku novčane kazne koju je izrekla Komisija. U toj je presudi Sud jednostavno odbio argumentaciju žalitelja prema kojoj je Opći sud povrijedio načela jednakosti i proporcionalnosti time što je odobrio da se novčana kazna koju je izrekla Komisija smanji za 5 %, uslijed upravnog postupka čije je trajanje sama Komisija smatra prekomjernim. Sud je napomenuo da je Opći sud izvršio svoju neograničenu nadležnost kako bi žalitelju odobrio predmetno smanjenje. Sud je istaknuo da je razmotren relevantni zahtjev žalitelja i da to društvo nije moglo na istom temelju tražiti dodatno smanjenje novčane kazne ( 73 ).

127.

Usto, Komisija nije podnijela žalbu protiv tog dijela prvostupanjske presude. Slijedom toga, činjenica da je Sud potvrdio pobijanu presudu ne može se shvatiti kao da je Sud prihvatio utvrđenja Općeg suda u tom pogledu. U svakom slučaju, čak i da se presuda u predmetu Heineken protumači kao da potkrjepljuje Kendrionov argument, tu presudu više ne treba u tom pogledu smatrati pravno valjanom. Naime, u svojoj presudi Opći sud primijenio je pristup koji je očito nadahnut presudom Suda u predmetu Baustahlgewebe ( 74 ). Ipak, oko dvije godine nakon presude Heineken, Sud je izričito i konačno ukinuo sudsku praksu Baustahlgewebe ( 75 ). Također u postupku u kojem je donesena presuda Suda od 26. studenoga 2013. Kendrion je neuspješno istaknuo sličan argument ( 76 ). Ne vidim zašto bi zaključak o tom pitanju sada bio drukčiji.

128.

U tim okolnostima, utvrđenje u točki 135. pobijane presude, prema kojem je neimovinsku štetu koju je Kendrion pretrpio trebalo naknaditi, na temelju ex aequo et bono procjene, sa 6000 eura, Sud ne može preispitati u okviru žalbe ( 77 ). Posljedično, Sud ne može jednostavno odbiti ocjenu Općeg suda u pogledu iznosa naknade koju treba platiti za neimovinsku štetu i sam utvrditi pravednu naknadu ex aequo et bono.

129.

Kendrionov četvrti protužalbeni razlog stoga treba odbiti.

130.

Svojim prvim protužalbenim razlogom, koji je usmjeren protiv točaka 44. do 63. pobijane presude, Kendrion tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je postupak (koji je ukupno trajao oko pet godina i devet mjeseci) koji je doveo do objave presude od 16. studenoga 2011. u predmetu T‑54/06 trajao 20 mjeseci dulje od razumnog roka za suđenje u takvom predmetu. Kendrion smatra da bi najdulje razumno trajanje u takvoj vrsti predmeta trebalo biti dvije i pol godine. U tom se pogledu poziva na sudsku praksu ESLJP‑a i izvješće Europske komisije za učinkovitost pravosuđa (u daljnjem tekstu: CEPEJ) iz 2012. ( 78 ). Usto, Kendrion kritizira Opći sud jer se usredotočio samo na vrijeme koje je proteklo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka, dok je trebao uzeti u obzir cijelo trajanje postupka.

131.

Europska unija tvrdi da je Opći sud pravilno ocijenio razdoblje prekoračenja te od Suda zahtijeva da odbije Kendrionov prvi protužalbeni razlog.

132.

Djelomično se slažem s argumentima koje je iznio Kendrion. Međutim, detaljnija analiza pobijane presude pokazuje da Opći sud nije počinio pogreške koje se tiču prava koje mu Kendrion stavlja na teret.

133.

Najprije, moram naglasiti da se slažem s Kendrionom da je, suočen s pitanjima koja se odnose na moguće prekomjerno trajanje ranijeg postupka, Opći sud trebao najprije razmotriti ukupno trajanje postupka. Naime, može biti da je pokušaj podjele ukupnog postupka na različite faze kako bi se procijenila razumnost trajanja jedne ili više faza u „kliničkoj izolaciji” od drugih faza umjetan. S jedne strane, kraća kašnjenja u različitim fazama postupka mogu se činiti neznatnima kada ih se sagleda zasebno, ali, s druge strane, zajedno ipak mogu prouzročiti nerazumno trajanje ukupnog postupka ( 79 ). Jednako tako, ne može se isključiti da se znatno kašnjenje u jednoj od postupovnih faza može nadoknaditi bržom provedbom drugih faza postupka.

134.

Primjerice, protek dugog razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka ne znači nužno da će doći do dugog trajanja ukupnog postupka. Suprotno tomu, relativno kratko razdoblje između tih dviju faza ne isključuje mogućnost da ukupan postupak prekoračuje razumno trajanje. Sve to ovisi o tome kako je nadležno vijeće koje odlučuje o predmetu organiziralo svoj rad i, posljedično, kako se postupak odvija.

135.

Vijeće može odlučiti obaviti što je više posla moguće prije održavanja rasprave ili, suprotno tomu, održati raspravu ubrzo nakon zatvaranja pisanog dijela postupka, pri čemu se velik dio posla dovršava nakon rasprave. Odabir između tih opcija može ovisiti o nekoliko čimbenika: metode rada sudaca koji čine sudsko vijeće, njihovo opterećenje predmetima u danom trenutku i posebna obilježja svakog predmeta (na primjer, treba li mnogo pitanja pojasniti na raspravi ili ne).

136.

Kratko razdoblje između pisanog i usmenog dijela postupka ne pomaže strankama ako je nakon toga vijećanje osobito dugo. Suprotno tomu, razdoblje između pisanog i usmenog postupka koje je dulje od uobičajenog može biti pogodno ako kasnije omogućuje brzo vijećanje.

137.

Ipak, postojanje dugih razdoblja potpunog nedjelovanja u rješavanju predmeta itekako se može smatrati važnim pokazateljem da je razumno trajanje postupka prekoračeno. Međutim, razdoblje koje se strankama može činiti kao nedjelovanje ne mora nužno biti takvo.

138.

To posebno vrijedi za razdoblje između završetka pisanog dijela postupka i početka usmenog dijela postupka. Nekoliko se važnih radnji provodi u tom razdoblju, čak i ako se stranke ne obavješćuju o njima (a o nekima od tih radnji stranke se ne mogu obavijestiti zbog tajnosti vijećanja sudova Unije) ( 80 ). Konkretno, osim dovršavanja potrebnih prijevoda, u toj fazi postupka sudac izvjestitelj Općem sudu podnosi prethodni izvještaj, koji sadržava analizu relevantnih činjeničnih i pravnih pitanja istaknutih u tužbi, prijedloge o tome treba li poduzimati mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokaza, prijedloge o održavanju usmenog dijela postupka i o eventualnom upućivanju predmeta velikom vijeću ili vijeću sastavljenom od drugog broja sudaca te prijedloge o eventualnom ustupanju predmeta sucu pojedincu ( 81 ).

139.

Teško je dati preveliku važnost takvom dokumentu u svrhu postupka. Također nije moguće a priori procijeniti vrijeme potrebno za sastavljanje tog dokumenta u svakom predmetu: prije izrade nacrta sudac izvjestitelj mora temeljito razmotriti pravna pitanja postavljena u predmetu kako bi utvrdio pristup analizi i pitanja koja treba dodatno razmotriti ili pojasniti ( 82 ). Njegovi prijedlozi o tome kako dalje pristupiti rješavanju predmeta temelje se na njegovoj prethodnoj pravnoj analizi.

140.

Usto, moguća inercija Suda u određenom trenutku tijekom postupka nije jedini element koji treba uzeti u obzir u tom kontekstu. Nedjelotvorno rješavanje predmeta zapravo može biti jednako neprihvatljivo u skladu s člankom 47. Povelje. Iznijet ću nekoliko primjera: to je moguće kada potrebno prevođenje postupovnih dokumenata traje predugo zbog problema s osobljem ili organizacijom unutar sudova Unije ( 83 ). To također može biti slučaj kada se suci tijekom duljeg razdoblja ne mogu složiti u pogledu teksta odluke kojom se završava postupak, unatoč čestim i ponovljenim pokušajima. Također se može dogoditi da dođe do nekoliko ili do uzastopnih promjena u sastavu vijeća koje odlučuje o predmetu, pri čemu se članove tog vijeća primorava da ponovno obavljaju posao koji je već obavljen. U svim tim okolnostima trajanje postupka može postati pretjerano iz razloga koji se ne mogu pripisati strankama i, ovisno o slučaju, ne bi trebalo utjecati na pravo tih stranaka na brzo suđenje.

141.

Stoga se slažem s Kendrionom da bi se, u načelu, u analizi koja je potrebna kako bi se utvrdilo je li raniji postupak prekoračio razumno trajanje obično trebalo usredotočiti na ukupno trajanje postupka. Općenito, naglasak se ne može staviti samo ili uglavnom na moguća razdoblja nedjelovanja i, osobito, na vrijeme koje je proteklo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka.

142.

Ipak, u predmetnom slučaju Općem sudu ne može se prigovoriti da je zanemario druge faze postupka. U točki 62. pobijane presude taj je sud tvrdio da „ispitivanje spisa predmeta T‑54/06 nije otkrilo nikakvu okolnost na temelju koje bi se moglo zaključiti da je postojalo neopravdano razdoblje nedjelovanja, s jedne strane, između datuma podnošenja tužbe i datuma podnošenja odgovora na repliku te, s druge strane, između otvaranja usmenog dijela postupka i objave presude”.

143.

Slijedom toga, Opći sud pravilno je ispitao djelovanje (ili nedjelovanje) Suda u cijelom postupku. Opći sud je svoju analizu usmjerio na određenu fazu postupka jer je iz činjenica u predmetu proizlazilo da su problemi kašnjenja postupka nastali u navedenom razdoblju. Naime, u svojoj presudi od 26. studenoga 2013. Sud je već napomenuo da se razdoblje između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka, koje je trajalo oko tri godine i deset mjeseci, „[nije moglo] objasniti okolnostima predmeta, bilo da je riječ o složenosti postupka, ponašanju stranaka ili pak naknadnim postupovnim pitanjima” ( 84 ).

144.

S obzirom na to, čak i da Kendrionovi argumenti o metodama koje je Opći sud trebao primijeniti u analizi, poput onih provedenih u predmetnom slučaju, nisu pogrešni, kritika usmjerena Općem sudu proizlazi iz netočnog tumačenja pobijane presude.

145.

Naposljetku, što se tiče Kendrionove tvrdnje da najdulje razumno trajanje takve vrste postupaka pred Općim sudom treba iznositi dvije i pol godine, smatram da ga se ne može prihvatiti.

146.

Najprije, Kendrion tvrdi da takvo ograničenje proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a. Međutim, nije naveo nijedan konkretan predmet. Iz kratkog pregleda sudske prakse suda u Strasbourgu jasno je, naprotiv, da se svaki predmet ocjenjuje zasebno te da taj sud nije sklon utvrđivanju strogih ili fiksnih ograničenja ( 85 ).

147.

Usto, bez obzira na vrijednost koju treba pridati takvom dokumentu, ni u navedenom izvješću CEPEJ‑a ne nailazim na jasnu potporu Kendrionovom argumentu. Kao prvo, napominjem da takvo izvješće odražava razmatranja koja se odnose na sudske postupke na nacionalnoj razini. Postupci pred sudovima Unije, u njihovu višejezičnom okruženju, odvijaju se u granicama drugačijima od onih u prvonavedenim postupcima. Kao drugo, u odlomku izvješća na koji upućuje Kendrion samo se navodi da se duljina postupka do dvije godine obično smatra prihvatljivom u jednostavnim slučajevima. U izvješću se dalje tvrdi da, za složene slučajeve, ESLJP može prihvatiti dulji rok, ali da će taj sud obratiti pozornost na moguća razdoblja nedjelovanja. Čini mi se da je tvrdnja, da iz tog izvješća proizlazi da postupak pred Općim sudom ni u kojem slučaju ne smije prekoračiti dvije i pol godine, neovisno o njegovoj složenosti, posljedica pogrešnog tumačenja dokumenta.

148.

Iz tih razloga, smatram da Kendrionov prvi protužalbeni razlog također treba odbiti.

149.

Ako se Sud slaže s mojom ocjenom, treba prihvatiti žalbu koju je podnijela Europska unija i posljedično ukinuti točku 1. izreke pobijane presude.

150.

Budući da je, s obzirom na dostupne činjenice i razmjenu stajališta pred Sudom, moguće u ovom predmetu donijeti presudu kojom se završava postupak, Sud treba odbiti Kendrionov zahtjev za naknadu imovinske štete koja se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije za razdoblje prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetu T‑54/06, Kendrion/Europska komisija.

151.

Kendrionovu protužalbu treba odbiti u cijelosti.

152.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

153.

Ako se Sud slaže s mojom ocjenom žalbi, tada bi, u skladu s člancima 137., 138. i 184. Poslovnika Suda, Kendrion trebao snositi troškove ovog postupka. Troškovi prvostupanjskog postupka trebaju, prema mojem mišljenju, ostati raspoređeni kako je to učinio Opći sud. Europska komisija treba snositi vlastite troškove u oba stupnja.

154.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud: