1

Svojom žalbom Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 9. rujna 2016., Puma/EUIPO – Gemma Group (Prikaz mačke u skoku) (T‑159/15, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:457), kojom je taj sud poništio odluku petog žalbenog vijeća EUIPO‑a (u daljnjem tekstu: žalbeno vijeće) od 19. prosinca 2014. (predmet R 1207/2014‑5) koja se odnosi na postupak povodom prigovora između društava Puma i Gemma Group Srl (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Članak 8. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), naslovljen „Relativni razlozi za odbijanje”, u stavku 5. određuje:

„Nadalje, na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga u smislu stavka 2., žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad je istovjetan s ranijim žigom ili sličan ranijem žigu, a zatražena je registracija za proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je registriran raniji žig, kad, u slučaju ranijeg žiga [Europske unije], žig ima ugled u [Uniji] i kad, u slučaju ranijeg nacionalnog žiga, žig ima ugled u dotičnoj državi članici i kada bi uporaba žiga za koji je podnesena prijava bez opravdanog razloga nepošteno iskoristila razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga ili im naštetila.”

3

Članak 63. te uredbe, koji se nalazi u njezinoj glavi VII., naslovljenoj „Žalbe”, u stavku 2. predviđa:

„U ispitivanju žalbe, žalbeno vijeće poziva stranke, onoliko puta koliko je to potrebno, da u roku koji žalbeno vijeće odredi, podnesu primjedbe na podneske drugih stranaka ili na njegove odluke.”

4

Članak 75. navedene uredbe glasi:

„U odlukama Ureda navode se razlozi na kojima se te odluke temelje. Odluke se mogu temeljiti samo na onim razlozima ili dokazima o kojima su se predmetne stranke imale mogućnost očitovati.”

5

U skladu s člankom 76. Uredbe br. 207/2009:

„1.   U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

2.   Ured ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele.”

6

Članak 78. stavak 1. te uredbe glasi:

„U svakom postupku pred Uredom, izvođenje dokaza uključuje sljedeće:

7

Pravilo 19. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 od 29. lipnja 2005. (SL 2005., L 172, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 153.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 2868/95), naslovljeno „Utemeljenost prigovora”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Ured daje podnositelju prigovora mogućnost da predoči činjenice, dokaze i argumente koji će poduprijeti njezin [njegov] prigovor ili da dopuni činjenice, dokaze ili argumente koji su već podneseni sukladno s pravilom 15. stavkom 3. u roku koji odredi Ured […].

2.   U roku iz stavka 1. podnositelj prigovora također podnosi dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite njezina [svojeg] ranijeg znaka ili ranijeg prava, kao i dokaz o njezinoj [svojoj] ovlaštenosti da podnese prigovor. Podnositelj prigovora osobito osigurava sljedeće dokaze:

[…]”

8

U skladu s pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95:

„Osim ako je drukčije propisano, odredbe koje se odnose na postupke koje primjenjuje odjel koji je donio odluku protiv koje se podnosi žalba, primjenjuju se na žalbene postupke mutatis mutandis.

[…]

Ako je žalba uložena protiv odluke Odjela za prigovore, žalbeno vijeće ograničuje svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore sukladno s Uredbom i ovim pravilima, osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno s člankom [76.] stavkom 2. Uredbe [br. 207/2009].”

9

Društvo Gemma Group podnijelo je 14. veljače 2013. EUIPO‑u prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe br. 207/2009.

10

Žig za koji je zatražena registracija bio je sljedeći figurativni znak u plavoj boji:

11

Proizvodi za koje je zatražena registracija žiga pripadali su razredu 7. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovarali su sljedećem opisu: „Strojevi za obradu drva; strojevi za obradu aluminija; strojevi za obradu plastike”.

12

Prijava žiga Europske unije objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 66/2013 od 8. travnja 2013.

13

Puma je 8. srpnja 2013., u skladu s člankom 41. Uredbe br. 207/2009, podnijela prigovor protiv registracije žiga za koji je podnesena prijava za sve proizvode spomenute u točki 11. ove presude. Prigovor je istaknut zbog razloga navedenog u članku 8. stavku 5. te uredbe.

14

Prigovor se temeljio, među ostalim, na sljedećim ranijim žigovima (u daljnjem tekstu: raniji žigovi):

15

U potporu prigovoru temeljenom na članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009 Puma se oslanjala na ugled ranijih žigova u svim državama članicama i za sve proizvode navedene u točki 14. ovog mišljenja.

16

Odjel za prigovore EUIPO‑a (u daljnjem tekstu: Odjel za prigovore) 10. ožujka 2014. odbio je prigovor u cijelosti. Nakon što je priznao određeni stupanj sličnosti suprotstavljenih znakova, u pogledu ugleda ranijeg žiga br. 593987 zaključio je da zbog razloga ekonomičnosti postupka nije potrebno ispitati dokaze koje je tužitelj podnio kako bi dokazao opsežnu uporabu i ugled tog žiga te da bi to ispitivanje bilo temeljeno na pretpostavci da je navedeni raniji žig imao „povećan razlikovni karakter”. Na temelju te pretpostavke zaključio je, međutim, da relevantna javnost ne bi uspostavila vezu između odnosnih žigova, koja mora postojati na temelju članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, zbog razlika među proizvodima na koje se odnosi svaki od tih žigova.

17

Puma je 7. svibnja 2014. podnijela EUIPO‑u, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009, žalbu protiv odluke Odjela za prigovore.

18

Spornom odlukom peto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu. Kao prvo, zaključilo je da je postojao određeni stupanj vizualne sličnosti između ranijih žigova i žiga za koji je podnesena prijava te da su prenosili isti koncept „mačke u skoku koja sliči pumi”. Kao drugo, žalbeno vijeće odbilo je Pumin argument da je Odjel za prigovore potvrdio da su raniji žigovi imali ugled, na temelju toga što je zbog razloga ekonomičnosti postupka zapravo samo utvrdio da u tom predmetu nije bilo potrebno ocijeniti dokaze o postojanju ugleda koje je podnio tužitelj i da bi ispitivanje bilo temeljeno na pretpostavci da je raniji žig br. 593987 imao „povećan razlikovni karakter”. Žalbeno vijeće zatim je ispitalo i odbilo dokaze ugleda ranijih žigova u pogledu proizvoda iz točke 14. ove presude. Kao treće, žalbeno vijeće zaključilo je da, čak i uz pretpostavku da se ugled ranijih žigova može smatrati dokazanim, prigovor temeljen na članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009 treba odbiti jer drugi uvjeti – to jest postojanje nepoštenog iskorištavanja razlikovnog karaktera ili ugleda ranijih žigova ili na štetu njihova razlikovnog karaktera ili ugleda – također nisu bili ispunjeni.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. travnja 2015. Puma je pokrenula postupak za poništenje sporne odluke. U prilog svojoj tužbi Puma je u biti istaknula tri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi načela pravne sigurnosti i dobre uprave – zbog toga što je žalbeno vijeće odbilo dokaze vezane uz ugled ranijih žigova i zaključilo da njihov ugled nije dokazan – drugi na povredi članaka 75. i 76. Uredbe br. 207/2009 – jer je žalbeno vijeće ispitalo dokaze vezane za ugled ranijih žigova iako Odjel za prigovore nije proveo to ispitivanje – a treći na povredi članka 8. stavka 5. navedene uredbe.

20

Konkretnije, glede prvog tužbenog razloga, Puma je u osnovi tvrdila da je žalbeno vijeće povrijedilo načela pravne sigurnosti i dobre uprave zbog toga što je odbilo dokaze vezane uz ugled ranijih žigova i odstupilo od svoje prakse donošenja odluka u pogledu ugleda ranijih žigova.

21

S obzirom osobito na Pumin argument koji se temelji na tome da žalbeno vijeće nije obrazložilo razloge kojima je opravdalo takvo odstupanje od svoje prakse donošenja odluka, Opći je sud podsjetio na sadržaj prava na dobru upravu, koje uključuje, među ostalim, obvezu uprave da obrazloži svoje odluke.

22

Naveo je također da je, prema sudskoj praksi Suda, EUIPO dužan, u skladu s načelima jednakog postupanja i dobre uprave, uzeti u obzir odluke koje su već donesene povodom sličnih prijava i posebnu pozornost posvetiti pitanju treba li odlučiti u istom smislu, pri čemu se ta načela, međutim, moraju uskladiti s poštovanjem zakonitosti.

23

Opći je sud nastavio istaknuvši u točki 30. pobijane presude da je EUIPO trima odlukama od 20. kolovoza 2010., 30. kolovoza 2010. i 30. svibnja 2011. (u daljnjem tekstu: tri ranije odluke) utvrdio da raniji žigovi imaju ugled i da su poznati široj javnosti. U istoj je točki Opći sud opisao bitan sadržaj tih odluka i dokaze koje je podnijela Puma u postupcima u kojima su donesene te odluke. Opći je sud u točki 31. pobijane presude zaključio da navedene odluke, iako se Puma uredno pozvala na njih tijekom postupka pred žalbenim vijećem, nisu ni ispitane ni spomenute u spornoj odluci, a žalbeno je vijeće samo navelo da EUIPO nije vezan svojom prijašnjom praksom donošenja odluka.

24

Tako je Opći sud smatrao, s jedne strane, da je u trima ranijim odlukama, koje su potvrđene mnogobrojnim odlukama nacionalnih ureda koje je Puma podnijela, EUIPO zaključio da raniji žigovi imaju ugled te, s druge strane, da je takav zaključak činjenične prirode i ne ovisi o žigu za koji je podnesena prijava.

25

Opći je sud iz toga izveo sljedeći zaključak, naveden u točki 34. pobijane presude:

„[…] [U] skladu sa sudskom praksom […] prema kojoj EUIPO mora uzeti u obzir odluke koje su već donesene povodom sličnih prijava i posebnu pozornost posvetiti pitanju treba li odlučiti u istom smislu – i s obzirom na svoju obvezu obrazlaganja, žalbeno vijeće nije moglo odstupiti od EUIPO‑ove prakse bez pružanja ikakva objašnjenja u vezi s razlozima koji su ga doveli do stajališta da činjenice koje se odnose na ugled ranijih žigova, a koje su sadržane u tim odlukama, nisu ili više nisu relevantne. Žalbeno vijeće ni na koji način ne navodi da je taj ugled postao manji od donošenja gore spomenutih nedavnih odluka ni da je ta praksa donošenja odluka eventualno nezakonita.”

26

S tim u vezi, Opći je sud odbio EUIPO‑ov argument da te odluke nisu trebale biti uzete u obzir jer nijedna od njih nije bila popraćena dokazima o ugledu ranijih žigova koji su podneseni u okviru s njima povezanih postupaka. Opći je sud objasnio da žalbeno vijeće prilikom ispitivanja žalbe podnesene protiv odluke Odjela za prigovore ima diskrecijsku ovlast, na temelju pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2868/95, odlučiti hoće li uzeti u obzir dodatne ili dopunske činjenice i dokaze koji nisu predočeni u roku koji je odredio Odjel za prigovore.

27

Uzimajući u obzir okolnosti slučaja, Opći je sud u točki 37. pobijane presude naveo sljedeće:

„[…] [S] obzirom na svoju nedavnu prethodnu praksu, koja je potvrđena relativno velikim brojem nacionalnih odluka i presudom Općeg suda – žalbeno je vijeće trebalo, u skladu s načelom dobre uprave […] ili zatražiti da tužitelj podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova, makar i samo da ih opovrgne, a na što ga ovlašćuje pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95, ili pružiti dokaze zbog kojih je zauzelo stajalište da zaključke iz tih ranijih odluka u pogledu ugleda ranijih žigova treba zanemariti u ovom predmetu. To je bilo posebno nužno jer su se neke od tih odluka na vrlo detaljan način pozivale na dokaze na kojima se temeljila ocjena ugleda ranijih žigova u tim odlukama, što je trebalo skrenuti pozornost žalbenog vijeća na postojanje tih dokaza.”

28

Opći je sud utvrdio da je EUIPO povrijedio načelo dobre uprave, posebice obvezu obrazlaganja svojih odluka.

29

Opći je sud naposljetku zaključio da je, s obzirom na to da se intenzitet ugleda ranijih žigova uzima u obzir pri ukupnoj ocjeni postoji li šteta u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 o kojoj je žalbeno vijeće podredno odlučilo u spornoj odluci, pogreška koja se tiče prava i koju je počinilo to žalbeno vijeće mogla imati odlučujući utjecaj na ishod prigovora jer potonje nije provelo cjelovito ispitivanje ugleda ranijih žigova, onemogućivši tako Općem sudu da odluči o navodnoj povredi tog članka 8. stavka 5.

30

Slijedom toga, Opći je sud u točki 44. pobijane presude prihvatio prvi tužbeni razlog Pume i, bez ispitivanja drugih tužbenih razloga, poništio spornu odluku u dijelu u kojem je žalbeno vijeće odbilo prigovor tog društva.

31

EUIPO od Suda zahtijeva da:

32

Puma od Suda zahtijeva da:

33

U prilog svojoj žalbi EUIPO ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 i načela dobre uprave u vezi s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 i člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009, a drugi na povredi pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 i članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

34

Prvi EUIPO‑ov žalbeni razlog podijeljen je u tri dijela.

35

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga EUIPO prigovara Općem sudu da je povrijedio članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave. Naime, utvrdivši da se Puma u prilog svojem prigovoru „uredno pozvala” na tri ranije odluke, Opći je sud implicitno, ali nužno prihvatio da je općenito i neprecizno pozivanje na utvrđenja iz tih odluka i dokaze koje je Puma podnijela u okviru ranijih postupaka koji uključuju različite stranke dijelove činilo valjan dokaz ugleda u smislu pravila 19. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 2868/95.

36

EUIPO ističe da ugled nije činjenica koja proizvodi učinke erga omnes, nego utvrđenje ograničeno na stranke odnosnog postupka i njegovu svrhu, tako da ranije EUIPO‑ove odluke kojima je utvrđeno da žig ima ugled ne mogu kao takve predstavljati dokaz ugleda u kasnijim postupcima. Pozivanje na takve odluke stoga se može pravilno tumačiti samo kao općenito i neprecizno pozivanje na dokumente podnesene u ranijim postupcima pred EUIPO‑om jer se takvo pozivanje ne može – a da se njime ne povrijede EUIPO‑ova dužnost neutralnosti, utvrđena u članku 76. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 u postupcima inter partes, i načelo dobre uprave – prihvatiti kao valjan dokaz ugleda, suprotno onomu što je smatrao Opći sud. Naime, ako podnositelj prigovora ne odredi precizno dokaze na koje se želi pozvati, EUIPO ne bi mogao jamčiti prava obrane stranke koja traži registraciju znaka kao žiga.

37

Osim toga, utvrđenje Općeg suda zanemaruje načela kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja stranaka u postupcima inter partes jer bi bilo na podnositelju prigovora, a ne na EUIPO‑u, da podnositelju prijave žiga omogući da ocijeni i, prema potrebi, ospori činjeničnu osnovu za donošenje prethodnih odluka. Uostalom, EUIPO navodi da u ovom slučaju njegova nemogućnost da odredi relevantne dokumente nije bila „fizička”, nego se više odnosila na činjenicu da je, u nedostatku preciznog pozivanja na dokaze na koje se Puma željela pozvati, bio prisiljen aktivno tražiti relevantne dokumente u svrhu dokazivanja ugleda. Stoga Pumin argument da su svi dokumenti podneseni u ranijim postupcima u svakom slučaju dostupni na internetu, naveden prvi put pred Sudom, nije samo netočan nego i irelevantan, čak i ako bi se morao prihvatiti kao dopušten.

38

Na temelju te prve pogreške koja se tiče prava Opći sud očito je pogrešno protumačio spornu odluku utvrdivši da žalbeno vijeće ranije odluke nije „ni spomenulo” u spornoj odluci, iako su se nalazile u sažetku Puminih argumenata, te ih je izravno ispitalo u pogledu nepostojanja pravno obvezujućeg karaktera i u kontekstu podrednog obrazloženja žalbenog vijeća.

39

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga EUIPO tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava navođenjem da je žalbeno vijeće trebalo, prema načelu dobre uprave, kao što ga je tumačio Sud u presudi od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (predmet C‑51/10 P, EU:C:2011:139), objasniti zašto nije uzeo u obzir EUIPO‑ova utvrđenja u trima ranijim odlukama glede ugleda ranijih žigova. Smatra da se utvrđenje Općeg suda temelji na dvjema pogrešnim premisama, od kojih se prva sastoji u priznavanju valjanog pozivanja na te ranije odluke, što nije slučaj, kao što to dokazuju argumenti istaknuti u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga.

40

Druga pogrešna premisa jest ta da je Opći sud priznao postojanje EUIPO‑ove „prakse donošenja odluka” u kojoj je utvrđen ugled ranijih žigova jer bi takvo priznanje značilo pogrešno shvaćanje pojma „ugled” i relativnosti razloga za odbijanje registracije iz članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, kao i kontradiktornosti postupka predviđenog u članku 76. stavku 1. te uredbe.

41

Naime, čak i u slučaju kada se, kao u ovom predmetu, podnositelj prigovora poziva na žigove čiji je ugled EUIPO ranije priznao, on i dalje mora pojedinačno pobijati kasnije prijave za registraciju žiga utvrđivanjem u svakom pojedinačnom slučaju ugleda žiga na koji se poziva. Ugled ranijeg žiga ne ovisi samo o dokazima koje je podnio nositelj navedenog žiga, nego i o protuargumentima druge stranke u postupku.

42

Slijedom toga, zaključak da žig ima ugled ne može se smatrati pukim zaključkom činjenične prirode, u biti statičnim, kao što je to prvostupanjski sud pogrešno utvrdio u točki 33. pobijane presude. Naprotiv, iako strogo ne ovisi o žigu za koji je podnesena prijava, takav zaključak podliježe primjeni načela kontradiktornosti u svakom pojedinačnom postupku povodom prigovora. U ovom predmetu, međutim, ocjena Općeg suda da tri ranije odluke čine „praksu donošenja odluka” predstavlja priznanje postojanja „pretpostavke postojanja ugleda”, protivno članku 76. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 5. te uredbe.

43

To pogrešno shvaćanje značaja triju ranijih odluka navelo je sud na počinjenje drugih pogrešaka koje se tiču prava. Opći je sud, naime, pogrešno naveo da je žalbeno vijeće moralo pružiti dokaze zbog kojih je zauzelo stajalište da zaključke iz tih ranijih odluka u pogledu ugleda ranijih žigova treba odbiti, primjenjujući tako sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (C‑51/10 P, EU:C:2011:139). Međutim, ta je sudska praksa relevantna samo za postupke ex parte koji se odnose na odbijanje prijave za registraciju zbog apsolutnih razloga.

44

U svakom slučaju, čak i da se ta sudska praksa primjenjuje na postupke inter partes, to bi bio slučaj samo glede pitanja koja treba postaviti iz razloga javnog poretka, pitanja koja je EUIPO odredio kao općepoznate činjenice ili kada se činjenična situacija već utvrđena u relevantnom postupku smatra usporedivom s činjeničnom situacijom utvrđenom u ranijem postupku. S druge strane, navedena se sudska praksa ne može primjenjivati u odnosu na konkretne činjenice na koje se poziva u ranijim postupcima ili ocjene dokaza provedene u takvim postupcima, u svrhu provedbe činjeničnog utvrđenja u kasnijem postupku.

45

U okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga EUIPO u biti tvrdi da Opći sud nije mogao a da ne povrijedi članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave zaključiti, kao što je to učinio u točki 37. pobijane presude, da žalbeno vijeće EUIPO‑a ima podrednu obvezu po službenoj dužnosti pozvati Pumu da podnese dopunske dokaze o ugledu za koji tvrdi da postoji.

46

Puma osporava prvi EUIPO‑ov žalbeni razlog, podijeljen u tri dijela.

47

Puma, među ostalim, tvrdi da je Opći sud pravilno primijenio načelo dobre uprave kad je utvrdio da se Puma „uredno pozvala” na tri ranije EUIPO‑ove odluke u okviru svoje obveze dokazivanja ugleda ranijih žigova, u skladu s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95. Naime, bilo bi teško smatrati da pozivanje na te tri ranije odluke predstavlja tek općenito pozivanje na dokumentaciju koja je podnesena u ranijim postupcima, iako je riječ o konačnim odlukama koje potječu od upravnog tijela, a kojima se priznaje ugled žigova koji su precizno određeni u prigovoru, objavljeni i lako dostupni na EUIPO‑ovim internetskim stranicama, a čiji su relevantni dijelovi sažeti u navedenom aktu na jeziku postupka. Takve su odluke stoga same po sebi nezamjenjivi i nepobitni dokazi ugleda ranijih žigova. Osim toga, ugled je objektivna činjenica s učinkom erga omnes i, iako je jedina okolnost koja bi mogla utjecati na njega protek vremena, EUIPO nije iznio nikakvu analizu u tom pogledu.

48

Što se tiče drugog dijela prvog EUIPO‑ova žalbenog razloga, Puma tvrdi da činjenica da je Opći sud okvalificirao tri ranije odluke kao „praksu donošenja odluka” ne predstavlja zanemarivanje kontradiktornosti predmetnog postupka ni pojma „ugled” jer nijedno pravilo prava Unije ne ovlašćuje EUIPO da zanemari ili ne poštuje načela jednakog postupanja i dobre uprave, na temelju kojih ima obvezu uzeti u obzir tri ranije odluke i posvetiti posebnu pozornost pitanju treba li odlučiti u istom smislu ili barem po službenoj dužnosti zatražiti od Pume da podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova.

49

Glede trećeg dijela prvog EUIPO‑ova žalbenog razloga, Puma osporava EUIPO‑ove argumente tvrdeći u biti da postupovne obveze koje je Opći sud naveo u točki 37. pobijane presude ni na koji način ne utječu na EUIPO‑ov položaj u postupcima inter partes.

50

Svojim drugim žalbenim razlogom EUIPO tvrdi da je – utvrdivši u točki 37. pobijane presude da je žalbeno vijeće trebalo zatražiti od Pume da ponese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova, kao što mu omogućuje pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 – Opći sud također posredno povrijedio članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009. Naime, iz teksta, konteksta i cilja te odredbe jasno proizlazi da se ona primjenjuje samo na činjenice na koje se pozivaju i dokaze koje podnose stranke na vlastitu inicijativu. Nije ju ni moguće primijeniti po analogiji na situaciju kao što je ona u ovom predmetu, s obzirom na postojanje posebne pravne osnove za tu vrstu zahtjeva, u ovom slučaju članka 78. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009. Stoga se, prema EUIPO‑ovu mišljenju, nijedna od tih odredaba ne može koristiti kao sredstvo za zaobilaženje EUIPO‑ove dužnosti neutralnosti i temeljnog načela jednakosti oružja.

51

Puma osporava tvrdnju da je ocjena Općeg suda iz točke 37. pobijane presude nezakonita.

52

Prvim dvama dijelovima prvog žalbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, EUIPO osporava ocjenu Općeg suda glede prvog razloga za poništaj koji je pred njim iznijela Puma, a koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i dobre uprave, zbog toga što je žalbeno vijeće odbilo dokaze vezane uz ugled ranijih žigova i zaključilo da njihov ugled nije dokazan za potrebe primjene članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009.

53

Konkretnije, EUIPO u biti tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave, u vezi s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 i člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009, zaključivši, s jedne strane, da se Puma pred Odjelom za prigovore „uredno pozvala” na tri ranije EUIPO‑ove odluke kako bi dokazala ugled žigova i, s druge strane, da je žalbeno vijeće moralo, u skladu s načelima dobre uprave i jednakog postupanja, kako ih tumači sudska praksa koja proizlazi iz presude od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (C‑51/10 P, EU:C:2011:139), uzeti u obzir te odluke, posvećujući posebnu pozornost pitanju treba li odlučiti u istom smislu te da nije bilo ovlašteno odstupiti od EUIPO‑ove prakse donošenja odluka bez pružanja ikakva objašnjenja u vezi s razlozima koji su ga doveli do stajališta da činjenice koje se odnose na ugled ranijih žigova, a koje su sadržane u navedenim odlukama, nisu ili više nisu relevantne.

54

S tim u vezi, iz teksta članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da je njegova primjena podvrgnuta kumulativnim uvjetima koji se odnose, kao prvo, na istovjetnost ili sličnost suprotstavljenih žigova, kao drugo, na postojanje ugleda ranijeg žiga na koji se poziva u prilog prigovoru i, kao treće, na postojanje opasnosti da se uporabom žiga za koji je podnesena prijava bez opravdanog razloga nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga ili mu se šteti (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. rujna 2015., Arnoldo Mondadori Editore/OHIM, C‑548/14 P, neobjavljeno, EU:C:2015:624, t. 54.).

55

Konkretnije, glede drugog uvjeta, koji se odnosi na postojanje ugleda žiga, o kojem je isključivo riječ u ovom predmetu, iz sudske prakse Suda proizlazi da žig ima ugled u smislu prava Unije kada je na znatnom dijelu relevantnog teritorija poznat značajnom dijelu javnosti na koju se odnose proizvodi ili usluge obuhvaćeni tim žigom (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2015., Iron & Smith, C‑125/14, EU:C:2015:539, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

56

Postojanje ugleda treba ispitati uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike predmeta, odnosno posebno tržišni udio žiga, intenzitet, zemljopisni opseg i trajanje njegove uporabe kao i važnost ulaganja poduzetnika u promociju žiga (presuda od 14. rujna 1999., General Motors, C‑375/97, EU:C:1999:408, t. 27.).

57

Iako pitanje jesu li raniji žigovi stekli ugled u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 predstavlja utvrđenje koje ulazi u područje ocjene činjenica koju provodi Opći sud i koje ne može biti predmet žalbe, osim u slučaju iskrivljenja činjenica i dokaznih elemenata koji su dostavljeni tom sudu (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Hesse/OHIM, C‑50/15 P, EU:C:2016:34, t. 29.), pitanje jesu li dokazi podneseni u prilog ugledu pribavljeni pravilno i jesu li poštovana opća načela i postupovna pravila o teretu dokazivanja i izvođenju dokaza jest pravno pitanje koje se može podnijeti Sudu (vidjeti u tom smislu presudu od 10. svibnja 2012., Rubinstein i L’Oréal/OHIM, C‑100/11 P, EU:C:2012:285, t. 74.).

58

Glede tereta dokazivanja i izvođenja dokaza, kada se nositelj žiga želi pozvati na razlog za odbijanje registracije iz članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, pravilo 19. Uredbe br. 2868/95 u stavku 1. i stavku 2. točki (c) predviđa da EUIPO daje podnositelju prigovora mogućnost da predoči činjenice, dokaze i argumente koji će poduprijeti njegov prigovor, među ostalim, dokaz da raniji žig ima ugled, ili da dopuni one koji su već podneseni. Budući da uredbe br. 207/2009 i 2868/95 ne navode dokaze koje podnositelj prigovora može podnijeti radi dokazivanja postojanja ugleda ranijeg žiga, potonji načelno može slobodno odabrati oblik dokaza koji smatra korisnim podnijeti EUIPO‑u u okviru prigovora temeljenog na ranijem pravu, a EUIPO je dužan analizirati dokaze koje je podnio podnositelj prigovora, bez mogućnosti da odmah odbije neku vrstu dokaza zbog njezina oblika (vidjeti po analogiji presudu od 19. travnja 2018., EUIPO/Group, C‑478/16 P, neobjavljenu, EU:C:2018:268, t. 56. do 59.).

59

Nadalje, članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 propisuje da EUIPO u postupku koji se pred njim vodi načelno po službenoj dužnosti ispituje činjenice. Međutim, ista odredba predviđa da se u postupku koji se odnosi na relativne razloge za odbijanje registracije, među koje spada razlog predviđen u članku 8. stavku 5. te uredbe, to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

60

Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, EUIPO je dužan izvršavati svoje ovlasti u skladu s općim načelima prava Unije, uključujući načela jednakog postupanja i dobre uprave (presuda od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 73. i rješenje od 11. travnja 2013., Asa/OHIMC‑354/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:238, t. 41.).

61

Sud je istaknuo da EUIPO mora, imajući u vidu navedena načela, uzeti u obzir odluke koje su već donesene o sličnim zahtjevima i posvetiti posebnu pozornost pitanju treba li odlučiti u istom smislu, pri čemu primjenu tih načela treba uskladiti, kao što je to podsjetio Opći sud u točki 20. pobijane presude, s poštovanjem načela zakonitosti, što znači da ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti potpuno i cjelovito te ga treba provoditi u svakom konkretnom slučaju (vidjeti u tom smislu presude od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 74., 75. i 77. i od 17. srpnja 2014., Reber Holding/OHIM, C‑141/13 P, neobjavljenu, EU:C:2014:2089, t. 45. kao i rješenje od 14. travnja 2016., KS Sports/EUIPO, C‑480/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:266, t. 37.).

62

U tom je kontekstu potrebno odmah odbiti EUIPO‑ov argument da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da se načela koja proizlaze iz presude od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (C‑51/10 P, EU:C:2011:139), spomenuta u prethodnoj točki, primjenjuju na postupke koji se temelje na relativnom razlogu za odbijanje kao što je onaj predviđen u članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009.

63

Naime, iako je istina da je Sud uspostavio ta načela u predmetu koji se odnosi na apsolutni razlog za odbijanje, odnosno onaj iz članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1), Sud je nakon toga izrijekom utvrdio da se ona također primjenjuju u postupcima povodom prigovora koji se temelje na relativnom razlogu za odbijanje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2014., Reber Holding/OHIM, C‑141/13 P, neobjavljenu, EU:C:2014:2089, t. 46.; rješenja od 11. travnja 2013., Asa/OHIM, C‑354/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:238, t. 42.; od 15. listopada 2015., Cantina Broglie 1/OHIM, C‑33/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:705, t. 49.; od 15. listopada 2015., Cantina Broglie 1/OHIM, C‑34/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:704, t. 49. i od 14. travnja 2016., KS Sports/EUIPO, C‑480/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:266, t. 37.).

64

Sud je također već pojasnio, kao što je to Opći sud naveo u točkama 18. i 19. pobijane presude, da u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, obvezu uprave da obrazloži svoje odluke. Ta obveza, koja proizlazi i iz članka 75. Uredbe br. 207/2009, ima dvojaku svrhu: s jedne strane, omogućiti zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da izvršava nadzor nad zakonitošću odnosne odluke (vidjeti u tom smislu presude od 10. svibnja 2012., Rubinstein i L’Oréal/OHIM, C‑100/11 P, EU:C:2012:285, t. 111. i od 17. ožujka 2016., Naazneen Investments/OHIM, C‑252/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:178, t. 29.).

65

Nadalje, ta obveza ima isti doseg poput one koja proizlazi iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, koji zahtijeva da obrazloženje jasno i nedvosmisleno odražava zaključke autora akta, pri čemu nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje zadovoljava li obrazloženje akta navedene zahtjeve ne treba ocjenjivati samo u odnosu na njegov tekst, nego i na njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2004., KWS Saat/OHIM, C‑447/02 P, EU:C:2004:649, t. 63. do 65. i rješenje od 14. travnja 2016., KS Sports/EUIPO, C‑480/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:266, t. 32.).

66

Iz prethodno navedenog proizlazi da, u okolnostima kada se podnositelj prigovora pred Odjelom za prigovore, kao dokaz ugleda ranijeg žiga na koji se poziva u prilog svojem prigovoru, u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, poziva na ranije EUIPO‑ove odluke koje se odnose na ugled tog žiga, EUIPO‑ova tijela moraju uzeti u obzir uzeti odluke koje su već donijela i posvetiti posebnu pozornost pitanju treba li odlučiti u istom smislu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 61. ove presude. Kada ta tijela odluče prihvatiti ocjenu različitu od one donesene u takvim ranijim odlukama, ona moraju, uzimajući u obzir kontekst u kojem donose novu odluku, pri čemu pozivanje na takve ranije odluke čini dio navedenog konteksta, izrijekom obrazložiti to razlikovanje u odnosu na navedene odluke.

67

S obzirom na prethodna razmatranja, valja ispitati je li Opći sud, kao što to tvrdi EUIPO, povrijedio članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave u vezi s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 i člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009.

68

Kao prvo, glede EUIPO‑ova argumenta da je Opći sud u točki 31. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da se Puma „uredno pozvala” na tri ranije odluke kojima se priznaje ugled ranijih žigova, najprije valja napomenuti da je Opći sud u točki 30. pobijane presude utvrdio da je Puma u svojim podnescima pred Odjelom za prigovore istaknula te tri ranije odluke.

69

Kao što je to navedeno u točki 58. ove presude, podnositelj prigovora načelno može slobodno odabrati oblik dokaza koji smatra korisnim podnijeti EUIPO‑u. Stoga ne postoje prepreke pozivanju u tom kontekstu, kao dokaz u prilog ugledu ranijeg žiga, na ranije EUIPO‑ove odluke kojima se utvrđuje postojanje takvog ugleda u okviru drugih postupaka inter partes, osobito ako su precizno navedene i ako je njihov bitan sadržaj iznesen u prigovoru na jeziku postupka povodom prigovora, što je bio slučaj u ovom predmetu.

70

Budući da EUIPO tvrdi da je Opći sud utvrđenjem iz točke 31. pobijane presude priznao da je Pumino pozivanje na te odluke značilo valjano pozivanje na sve EUIPO‑ove ocjene i za dokaze koje je Puma podnijela u tim ranijim postupcima, tako da bi to pozivanje bilo valjan dokaz za utvrđivanje postojanja ugleda ranijih žigova u smislu pravila 19. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 2868/95, valja istaknuti da se taj argument temelji na pogrešnom tumačenju navedene točke 31., koje osim toga treba staviti u njegov kontekst.

71

S tim u vezi, svrha analize koju je Opći sud iznio u točkama 30. i 31. pobijane presude bila je davanje odgovora na Pumin argument, sažet u točki 28. te presude, da žalbeno vijeće nije moglo odstupiti od svoje „prakse donošenja odluka” kojom se priznaje ugled ranijih žigova bez objašnjenja zašto je takvo odstupanje od triju ranijih odluka opravdano.

72

Dok je EUIPO odgovorio na taj argument pozivajući se, kao što to proizlazi iz točke 29. pobijane presude, na obrazloženje sporne odluke prema kojem se zakonitost EUIPO‑ovih odluka mora ocjenjivati samo na temelju Uredbe br. 207/2009, a ne na temelju ranije prakse donošenja odluka EUIPO‑a ili nacionalnih ureda, Opći je sud u točki 30. pobijane presude iznio sadržaj triju ranijih odluka opisujući ocjene nadležnih tijela EUIPO‑a koje su u njima sadržane i navodeći dokaze na kojima se te odluke temelje.

73

Kao što to proizlazi iz točaka 28. do 30. pobijane presude, Opći je sud donio te zaključke kako bi odgovorio na pitanje je li EUIPO donošenjem sporne odluke ispunio obveze koje proizlaze iz načela dobre uprave, među ostalim, obvezu obrazlaganja, navedenu u točkama 64. i 65. ove presude, okolnostima u kojima se Puma u prilog svojem prigovoru pozvala na ranije EUIPO‑ove odluke u kojima je utvrđen ugled istih ranijih žigova, precizno ih navodeći, te je posebice spomenula, saževši ih na jeziku postupka, relevantne dijelove tih odluka i dokaze sadržane u njima.

74

Opći je sud stoga, s obzirom na taj kontekst, u točki 31. pobijane presude utvrdio da se Puma „uredno pozvala” na tri ranije odluke, ali nije priznao da je pozivanje na te odluke predstavljalo valjano pozivanje na sve dokaze podnesene u ranijim postupcima pred EUIPO‑ovim tijelima.

75

Iz toga slijedi da se ne može tvrditi da je Opći sud počinio ikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 31. pobijane presude utvrdio da se Puma „uredno pozvala” na tri ranije odluke

76

Kao drugo, glede EUIPO‑ova argumenta da je Opći sud povrijedio načelo dobre uprave i doseg obveze obrazlaganja koju ima, valja navesti da je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 61., 64. i 65. ove presude, kao što je to utvrđeno u njezinoj točki 66., EUIPO bio dužan uzeti u obzir tri ranije odluke na koje se poziva Puma u ovom slučaju te je, u slučaju da zauzme različito stajalište u odnosu na njih o pitanju ugleda ranijih žigova, ispitanog u tim odlukama i u ovom predmetu, bio dužan izrijekom obrazložiti tu razliku s obzirom na kontekst sporne odluke.

77

S tim u vezi, valja podsjetiti na to da je Opći sud u točki 30. pobijane presude, čiji sadržaj u okviru ove žalbe nije doveden u pitanje, proveo ispitivanje triju ranijih odluka na koje se Puma pozvala pred Odjelom za prigovore, navodeći njihov bitan sadržaj. Opći je sud nastavio primijetivši u točki 33. pobijane presude da je EUIPO u trima ranijim odlukama, koje su potvrđene mnogobrojnim nacionalnim odlukama koje su se odnosile na istovjetne ranije žigove, na proizvode koji su istovjetni ili slični onima u pitanju i na neke od država članica o kojima je riječ u ovom predmetu, utvrdio da raniji žigovi imaju ugled, dodajući da je utvrđenje ugleda ranijih žigova činjenične prirode i ne ovisi o žigu za koji je podnesena prijava.

78

Opći je sud u točki 34. pobijane presude utvrdio da „u tim okolnostima” i s obzirom na obveze koje proizlaze iz načela dobre uprave i jednakog postupanja „žalbeno vijeće nije moglo odstupiti od EUIPO‑ove prakse donošenja odluka bez pružanja ikakva objašnjenja u vezi s razlozima koji su ga doveli do stajališta da činjenice koje se odnose na ugled ranijih žigova [a koje su sadržane u trima ranijim odlukama] nisu ili više nisu relevantne”.

79

Stoga je Opći sud s pravom ispitao je li žalbeno vijeće, time što je u spornoj odluci samo podsjetilo na to da EUIPO nije vezan svojom praksom odnošenja odluka, ispunilo obvezu obrazlaganja, uzimajući u obzir kontekst u kojem je donesena odluka kao i pravna pravila koja uređuju odnosno područje, uključujući načela dobre uprave i jednakog postupanja.

80

Suprotno EUIPO‑ovim tvrdnjama, ne može se tvrditi da je Opći sud počinio ikakvu pogrešku koja se tiče prava glede tumačenja navedenih načela. S tim u vezi, istina je, doduše, da EUIPO‑ova tijela ne mogu biti automatski vezana svojim ranijim odlukama jer, kao što je to Opći sud pravilno naveo u točki 20. pobijane presude, ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti potpuno i cjelovito kako bi se izbjegla nevaljana registracija žigova, tako da se postojanje ugleda mora ispitati uzimajući u obzir činjenične okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidjeti po analogiji rješenje od 12. veljače 2009., Bild digital i ZVS, C‑39/08 i C‑43/08, neobjavljeno, EU:C:2009:91, t. 17. kao i u tom smislu presudu od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 77.). Iz toga, međutim, ne proizlazi da su ta tijela oslobođena obveza navedenih u točki 66. ove presude, koje proizlaze iz navedenih načela dobre uprave i jednakog postupanja, uključujući i obvezu obrazlaganja.

81

Potonja je obveza još važnija u okolnostima kao što su one u ovom predmetu, navedenima u točki 77. ove presude, u kojima se relevantnost određenih ranijih EUIPO‑ovih odluka, istaknutih pred njegovim tijelima u svrhu cjelovitog ispitivanja postojanja ugleda ranijeg žiga o kojem je riječ, ne može pobijati jer takvo ispitivanje ne ovisi, kao što je to u biti naveo Opći sud, strogo o žigu za koji je podnesena prijava.

82

Opći je sud stoga pravilno smatrao da EUIPO‑ova tijela u takvim okolnostima nisu mogla ispuniti obvezu obrazlaganja samo podsjećanjem na to da se zakonitost EUIPO‑ovih odluka mora ocjenjivati samo na temelju Uredbe br. 207/2009, a ne na temelju prijašnje prakse donošenja odluka.

83

Naposljetku, budući da EUIPO tvrdi da je Opći sud u točki 31. pobijane presude pogrešno smatrao da tri ranije odluke nisu „ni ispitane ni spomenute” u spornoj odluci, dovoljno je navesti da se ta argumentacija ne može prihvatiti jer se utvrđenje Općeg suda ne može smatrati protivnim sadržaju navedene odluke.

84

Naime, iako je istina da je u dijelu sporne odluke naslovljenom „Razlozi i argumenti stranaka” žalbeno vijeće navelo da je Puma iznijela argument da je ugled ranijih žigova bio priznat „u mnogobrojnim odlukama Ureda”, ostaje činjenica da se žalbeno vijeće suzdržalo od navođenja, kao „dokaza koje je podnio podnositelj prigovora”, triju ranijih odluka i da u dijelu navedene odluke naslovljenom „Razlozi za donošenje odluke” nije ni spomenuo ni analizirao njihov sadržaj i njihovu dokaznu vrijednost u odnosu na pitanje mogućeg ugleda ranijih žigova, dok je to učinilo glede više odluka nacionalnih ureda.

85

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da Opći sud nije povrijedio članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave u vezi s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 i članak 8. stavak 5. Uredbe br. 207/2009 smatrajući da je žalbeno vijeće – time što je samo podsjetilo da se, u okolnostima poput onih u ovom predmetu, zakonitost EUIPO‑ovih odluka mora ocjenjivati samo na temelju Uredbe br. 207/2009, kako je tumači sud Unije, a ne na temelju ranije prakse donošenja odluka EUIPO‑a ili nacionalnih ureda – povrijedilo načelo dobre uprave, posebice obvezu obrazlaganja svojih odluka, a time i učinilo spornu odluku nezakonitom.

86

Iz toga proizlazi da prvi i drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovane.

87

Trećim dijelom prvog žalbenog razloga i drugim žalbenim razlogom, koje valja ispitati zajedno, EUIPO prigovara Općem sudu da je povrijedio članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 u vezi s načelom dobre uprave i članak 76. stavak 2. te uredbe u vezi s pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95, zaključivši u točki 37. pobijane presude da je žalbeno vijeće u okolnostima ovog predmeta moralo zatražiti od Pume da podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova, makar i samo da ih opovrgne, a na što ga ovlašćuje pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95.

88

EUIPO ističe, među ostalim, da se takvim tumačenjem navedenih odredaba i načela povređuje načelo kontradiktornosti, izraženo u članku 76. stavku 1. Uredbe 207/2009, glede postupaka inter partes pred EUIPO‑om i zanemaruje činjenica da se EUIPO‑ova obveza da koristeći se diskrecijskom ovlasti odluči hoće li uzeti u obzir nepravodobno podnesene činjenice i dokaze primjenjuje samo na činjenice i dokaze koje su stranke podnijele na vlastitu inicijativu.

89

Svojom argumentacijom EUIPO tako u biti prigovara Općem sudu da je diskrecijsku ovlast kojom raspolaže žalbeno vijeće u skladu s člankom 76. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 u vezi s pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95 za odlučivanje hoće li uzeti u obzir dopunske činjenice i dokaze koji nisu dostavljeni u rokovima koje je odredio Odjel za prigovore promijenio u obvezu, koja je prema EUIPO‑ovu mišljenju pogrešno proširena i na činjenice i dokaze koje stranke nisu podnijele na vlastitu inicijativu.

90

U tom smislu, iz točke 35. pobijane presude proizlazi da je EUIPO pred Općim sudom branio stajalište da žalbeno vijeće nije obvezno uzeti u obzir tri ranije odluke jer Puma nije dostavila Odjelu za prigovore dokaze o ugledu ranijih žigova podnesene u okviru postupaka koji su doveli do donošenja tih odluka. Prema EUIPO‑ovu mišljenju, tužitelj je morao ponovno podnijeti dokaze ili se na njih precizno pozvati.

91

Kao odgovor na taj argument, Opći je sud u točki 36. pobijane presude pravilno podsjetio na sudsku praksu prema kojoj članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 i pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 daju žalbenom vijeću EUIPO‑a diskrecijsku ovlast da odluči hoće li uzeti u obzir dodatne ili dopunske činjenice i dokaze koji nisu podneseni u roku što ga je odredio Odjel za prigovore. Naime, prema tim odredbama, kad su dokazi podneseni u roku koji EUIPO propisuje, što je u ovom slučaju nesporno, moguće je podnijeti dopunske dokaze (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2016., EUIPO/Grau Ferrer, C‑597/14 P, EU:C:2016:579, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

92

Međutim, pri navođenju u točki 37. pobijane presude da „u okolnostima ovog predmeta – u svjetlu svoje nedavne prethodne prakse, koja je potvrđena relativno velikim brojem nacionalnih odluka i presudom Općeg suda – žalbeno je vijeće trebalo, u skladu s načelom dobre uprave, […] zatražiti da tužitelj podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova, makar i samo da ih opovrgne, a na što ga ovlašćuje pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95”, Opći sud nije se oslonio na članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 i pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95, nego na načelo dobre uprave.

93

U ovom slučaju iz točaka 30., 33. i 37. pobijane presude proizlazi da je Puma u prigovoru iznijela bitan sadržaj triju ranijih odluka na jeziku postupka, tako da valja smatrati da su i Odjel za prigovore i žalbeno vijeće i Gemma Group bili upoznati s tim sadržajem.

94

Iz navedene točke 30. pobijane presude također proizlazi da su nadležna tijela EUIPO‑a u trima ranijim odlukama utvrdila da se za jedan od ranijih žigova „na temelju mnogobrojnih dokaza” smatralo da ima „velik ugled, barem u Francuskoj”, a da se za jedan od njih također smatralo da je, „s obzirom na mnogobrojne podnesene dokaze”, stekao „velik ugled s svojom uporabom u Uniji” i da ima „visok stupanj različitosti zbog svoje ‚duge i intenzivne’ uporabe i ‚visokog stupnja’ prepoznatljivosti”. Opći je sud također utvrdio da su neke od navedenih odluka vrlo detaljno opisivale dokaze na temelju kojih je utvrđeno da raniji žigovi imaju ugled.

95

U tom su kontekstu tri ranije odluke, s obzirom na to da su priznale ugled ranijih žigova, bile važan pokazatelj da se za potonje može također u okviru predmetnog postupka povodom prigovora smatrati da imaju ugled, u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, kao što je to već navedeno u točki 81. ove presude.

96

Prema tome, kao što je to utvrđeno u točki 76. ove presude, EUIPO je bio dužan uzeti u obzir tri ranije odluke na koje se poziva Puma te je morao izrijekom obrazložiti odluku u ovom slučaju, s obzirom na to da je odlučio zauzeti različito stajalište u odnosu na ono zauzeto u navedenim odlukama glede ugleda ranijih žigova na koje se poziva taj podnositelj prigovora.

97

Međutim, u slučaju da je žalbeno vijeće samo zaključilo da ne može ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz načela dobre uprave, a posebice u tom kontekstu obvezu obrazlaganja, kako je navedena u točki 66. ove presude, kada ne raspolaže dokazima koji su podneseni tijekom ranijih postupaka pred EUIPO‑om, valja smatrati, jednako kao i Opći sud, da je bilo potrebno da to tijelo iskoristi mogućnost kojom raspolaže, a to je da zatraži podnošenje takvih dokaza u svrhu izvršavanja svojeg diskrecijskog prava i cjelovitog ispitivanja prigovora.

98

Naime, s tim u vezi valja podsjetiti, kao što je to Sud već utvrdio, da iz članka 63. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 78. te uredbe proizlazi da, u svrhu ispitivanja osnovanosti žalbe o kojoj odlučuje, žalbeno vijeće ne samo da poziva stranke, onoliko puta koliko je to potrebno, da u roku koji ono odredi podnesu očitovanja na podneske drugih stranaka ili na njegove odluke, nego može i donijeti odluku o mjerama izvođenja dokaza, u koje se ubraja podnošenje činjenica ili dokaza. Takve odredbe potvrđuju mogućnost da se činjenična podloga proširi u različitim fazama postupka koji se vodi pred EUIPO‑om (presude od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 58. i od 28. veljače 2018., mobile.de/EUIPO, C‑418/16 P, EU:C:2018:128, t. 57.).

99

S obzirom na tu sudsku praksu, kao i onu navedenu u točki 91. ove presude, prema kojoj je, kad su dokazi podneseni u roku koji EUIPO propisuje, moguće podnijeti dopunske dokaze, ne može se smatrati da je obveza poput one koju je utvrdio Opći sud u točki 37. pobijane presude na temelju načela dobre uprave protivna odredbama Uredbe br. 207/2009.

100

Opći je sud stoga mogao u toj točki zaključiti a da ne počini pogrešku koja se tiče prava da je žalbeno vijeće u okolnostima ovog predmeta, u skladu s načelom dobre uprave, bilo dužno iznijeti razloge zbog kojih je zauzelo stajalište da zaključke iz triju ranijih odluka u pogledu ugleda ranijih žigova u ovom predmetu treba zanemariti ili zatražiti od Pume da podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova.

101

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treći dio prvog EUIPO‑ova žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovane.

102

Budući da su svi žalbeni razlozi i argumenti istaknuti u prilog žalbi odbijeni, žalbu treba odbiti.

103

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

104

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

105

Budući da je Puma podnijela zahtjev da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: