–

za E. Dehu Altinera i I. H. Ravn, E. O. R. Khawaja, advokat,

–

za dansku vladu, M. S. Wolff, J. Nymann‑Lindegren i C. Thorning, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Holdgaarda, advokat,

–

za belgijsku vladu, C. Pochet, L. Van den Broeck i M. Jacobs, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, A. Joyce i L. Williams, u svojstvu agenata,

–

za norvešku vladu, I. S. Jansen, u svojstvu agenta, uz asistenciju K. B. Moena, advokat,

–

za Europsku komisiju, E. Montaguti i M. Wilderspin, u svojstvu agenata, uz asistenciju H. Peytza, advokat,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. UFEU‑a kao i Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Erdema Dehe Altinera i Isabel Hanne Ravn, s jedne strane, i Udlændingestyrelsena (Ured za imigraciju, Danska), s druge strane, povodom odluke koju je potonji donio 3. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: odluka od 3. lipnja 2016.), a kojom se potvrđuje ranija odluka Statsforvaltningena (regionalni ured državne uprave, Danska), koji je odbio zahtjev E. D. Altinera za odobravanje dozvole boravka u Danskoj kao člana obitelji I. H. Ravn, građanke Unije.

3

Članak 1. Direktive 2004/38, naslovljen „Predmet”, propisuje:

„Ovom se Direktivom utvrđuju:

[…]”

4

Pod naslovom „Definicije”, u članku 2. navedene direktive navodi se:

„Za potrebe ove Direktive:

5

Članak 3. Direktive 2004/38, naslovljen „Nositelji prava”, u stavku 1. propisuje:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju.”

6

Članak 7. stavci 1. i 2. Direktive 2004/38 glasi kako slijedi:

„1.   Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

2.   Pravo na boravak predviđeno u stavku 1. obuhvaća članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).”

7

U skladu s člankom 13. bekendtgørelse nr. 474 om ophold i Danmark for udlændinge, der er omfattet af Den Europæiske Unions regler (Uredba br. 474 o pravu na boravak stranaca na koje se primjenjuju pravila Europske unije) od 12. svibnja 2011.:

„U mjeri u kojoj je to predviđeno pravom Unije, član obitelji danskog državljanina ima pravo na boravak u Danskoj dulji od tri mjeseca predviđena člankom 2. stavcima 1. i 2. Zakona o strancima.”

8

Ured za imigraciju usvojio je EU‑orientering nr. 1/14, Orientering til Statsforvaltningen om behandling af ansøgninger om familiesammenføring efter EU‑retten, hvor referencen er dansk statsborger (Naputak br. 1/14 državnoj upravi o postupanju sa zahtjevima za spajanje obitelji na temelju prava Unije kada je referentna osoba danski državljanin) od 10. prosinca 2014. (u daljnjem tekstu: Naputak br. 1/14).

9

Taj naputak u točki 4.1.5., pod naslovom „Vremenska povezanost između povratka danskog državljanina u Dansku i zahtjeva za spajanje obitelji na temelju prava Unije”, propisuje kako slijedi:

„Ne zahtijeva se da član obitelji koji je stranac uđe u Dansku istodobno kada i danski državljanin.

Ako član obitelji danskog državljanina koji se koristio svojim pravom slobode kretanja u drugoj državi članici zahtijeva ostvarenje prava na spajanje obitelji primjenom pravila Unije nakon povratka danskog državljanina u Dansku, treba provesti konkretnu ocjenu pitanja je li zahtjev člana obitelji podnesen u okviru prirodnog nastavka povratka danskog državljanina u Dansku.

U okviru te ocjene treba uzeti u obzir razloge proteka vremena između povratka danskog državljanina u Dansku i podnošenja zahtjeva, osobito ako je član obitelji odgodio taj zahtjev zbog rada ili školovanja, kao i duljinu proteklog vremena. Odgoda podnošenja zahtjeva može također biti obrazložena potrebom podnositelja zahtjeva da dovrši ciklus obrazovanja, što se može, među ostalim, utvrditi dostavom diploma i sl. Ta odgoda može također biti obrazložena zdravstvenim razlozima, primjerice teškom bolešću podnositelja zahtjeva ili člana njegove obitelji.

S druge strane, višemjesečna odgoda ne može se a priori opravdati stvarnom željom da se nastavi s radom na određenom radnom mjestu ili da se održe obiteljski odnosi.

Međutim, ako se višemjesečna odgoda podnošenja zahtjeva obrazlaže posebnim razlozima koji se odnose na obavljanje posla, osobito izvršavanjem ugovornih obveza, tada se a priori mora smatrati da je taj zahtjev podnesen u prirodnom nastavku povratka danskog državljanina. To se može utvrditi, među ostalim, podnošenjem ugovora o radu kojim se, primjerice, potvrđuje da je zainteresirani sudjelovao u konkretnom građevinskom projektu.

[…]

Ako je član obitelji ušao u Dansku istodobno kada je došlo do povratka danskog državljanina u Dansku ili u prirodnom nastavku tog povratka, ali je tek kasnije podnio zahtjev za spajanje obitelji na temelju prava Unije, ne zahtijeva se da taj zahtjev mora biti podnesen u prirodnom nastavku povratka danskog državljanina ako usto podnositelj zahtjeva zadovoljava uvjete kako bi se primjenom prava Unije mogao koristiti pravom na spajanje obitelji s danskim državljaninom.

Ako je zahtjev podnesen prilikom ulaska [na državno područje], potrebno je da je član obitelji ušao u Dansku kako bi živio obiteljski život s danskim državljaninom i da je, osim toga, taj član obitelji primjenom pravila Unije imao pravo na spajanje obitelji s danskim državljaninom. Također je potrebno da je podnositelj zahtjeva zadovoljavao te uvjete tijekom cjelokupnog razdoblja do podnošenja zahtjeva.

Za ocjenu tih situacija stoga je odlučujuće to da je tijekom cjelokupnog razdoblja član obitelji primjenom prava Unije ispunjavao uvjete za pravo na spajanje obitelji s danskim državljaninom, ali jednostavno nije podnio zahtjev. U takvom slučaju član obitelji ima pravo na boravak u Danskoj na temelju pravila Unije, neovisno o činjenici da je zahtjev za dozvolu boravka podnesen kasnije.

Ako zahtjev nije podnesen prilikom ulaska [na državno područje], na podnositelju zahtjeva je da dokaže da je do ulaska došlo istodobno kada je došlo do povratka danskog državljanina u Dansku ili u prirodnom nastavku tog povratka i da je tijekom cijelog tog razdoblja zadovoljavao uvjete kako bi se na temelju pravila Unije mogao koristiti pravom na spajanje obitelji s danskim državljaninom, osobito pravom živjeti u Danskoj s tim državljaninom. Navedeno se može dokazati, primjerice, podnošenjem vozne karte, dokaza o izmjenama u upisniku stanovništva, o plaćanju stanarine itd.”

10

E. D. Altiner rođen je 2. rujna 2004. u Turskoj i turski je državljanin. Njegov otac Metin Altiner, koji je u Dansku došao 17. srpnja 2008., razveo se od majke E. D. Altinera te je 26. listopada 2010. sklopio drugi brak s I. H. Ravn, koja je danska državljanka i koja je tada imala boravište u Danskoj. Presudom kojom je razveden brak između M. Altinera i majke E. D. Altinera roditeljska skrb nad potonjim povjerena je njegovoj majci, turskoj državljanki, te je E. D. Altiner živio s njom u Turskoj.

11

Između 1. prosinca 2012. i 24. listopada 2014. I. H. Ravn i M. Altiner boravili su u Švedskoj. Tijekom razdoblja od 1. kolovoza 2013. do 9. rujna 2013. kao i između 8. srpnja 2014. i 2. rujna 2014. E. D. Altiner nalazio se u Švedskoj s vizom koja vrijedi za šengenski prostor te je boravio kod njih.

12

I. H. Ravn i M. Altiner vratili su se 24. listopada 2014. u Dansku, gdje odonda borave. E. D. Altiner ušao je 25. lipnja 2015. u Dansku s vizom koja vrijedi u šengenskom prostoru do 30. rujna 2015.

13

Nakon što je 15. srpnja 2015. ishodio pisano odobrenje svoje majke, E. D. Altiner dva dana kasnije podnio je danskoj državnoj upravi zahtjev za dozvolu boravka u Uniji kao član obitelji I. H. Ravn, supruge svojeg oca.

14

Odlukom od 9. ožujka 2016. danski regionalni ured državne uprave odbio je taj zahtjev zbog toga što nije bio obuhvaćen prirodnim nastavkom povratka I. H. Ravn u Dansku. Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je navedena uprava u odluci o odbijanju pojasnila da ne zauzima stav o pitanju jesu li boravci E. D. Altinera u Švedskoj omogućili zasnivanje ili ustaljenje njegova obiteljskog života u toj državi članici s I. H. Ravn. To obijanje bilo je predmet žalbe Uredu za imigracije, koju je potonji odbio odlukom od 3. lipnja 2016.

15

Ured za imigracije naveo je u toj odluci da E. D. Altiner nije ušao na dansko državno područje istodobno kada i I. H. Ravn i da njegov zahtjev za dozvolu boravka nije obuhvaćen prirodnim nastavkom povratka I. H. Ravn u Dansku. Prema mišljenju tog ureda, izvedeno pravo na boravak državljanina treće države u Danskoj, člana obitelji danskog državljanina koji se vraća u Dansku nakon boravka u drugoj državi članici, prestaje ako taj član obitelji nije ušao na dansko državno područje ili nije podnio zahtjev za dozvolu boravka tijekom prirodnog nastavka povratka danskog državljanina.

16

E. D. Altiner i I. H. Ravn podnijeli su 15. lipnja 2016. Københavns byretu (Općinski sud u Kopenhagenu, Danska) tužbu protiv odluke od 3. lipnja 2016., koji je odlukom od 18. listopada 2016. predmet ustupio sudu koji je uputio zahtjev.

17

Taj je sud naznačio da su stranke suprotstavljene u pogledu pitanja je li s pravom Unije usklađen uvjet propisan danskim zakonodavstvom, a prema kojem pravo na boravak državljanina treće države, člana obitelji danskog državljanina koji se vraća u Dansku nakon što se koristio svojim pravom na slobodno kretanje, podliježe uvjetu da se ulazak člana njegove obitelji na dansko državno područje ili njegovo podnošenje zahtjeva za dozvolu boravka odvija u „prirodnom nastavku” povratka dotičnog danskog državljanina. Tužitelji u glavnom postupku smatraju da je takav uvjet protivan pravu Unije, osobito članku 21. UFEU‑a.

18

U tim je okolnostima Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 21. UFEU‑a i prema analogiji Direktivi 2004/38 […] da država članica odbije odobriti izvedeno pravo na boravak državljaninu treće države – članu obitelji građanina Unije koji je državljanin te države članice i koji se vratio u tu državu članicu nakon što se koristio svojim pravom na slobodu kretanja – kada član obitelji nije ušao na državno područje države članice ili podnio zahtjev za dozvolu boravka kao prirodni nastavak povratka građanina Unije?”

19

Uvodno treba istaknuti da su u svojim očitovanjima dostavljenima Sudu belgijska i norveška vlada, pozivajući se na relativnu kratkoću dvaju boravaka E. D. Altinera u Švedskoj, izrazile dvojbe o tome treba li se smatrati da je on ostvario stvarni boravak u toj državi članici koji bi mu omogućio zasnivanje ili ustaljenje obiteljskog života s dotičnim građaninom Unije, u ovom slučaju s I. H. Ravn, na način da bi se stoga E. D. Altineru na temelju prava Unije priznalo izvedeno pravo na boravak u Danskoj. Norveška vlada smatra da se u tim okolnostima može smatrati da je prethodno pitanje hipotetsko.

20

Točno je da stvarni boravak građanina Unije i člana njegove obitelji koji je državljanin treće države u državi članici domaćinu omogućuje, po povratku tog građanina Unije u državu članicu koje je državljanin, izvedeno pravo na boravak na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a državljaninu treće države s kojim je taj građanin vodio obiteljski život u državi članici domaćinu.

21

U ovom slučaju iz navoda suda koji je uputio zahtjev, sažetih u točkama 13. do 15. ove presude, proizlazi da zahtjev za dozvolu boravka na temelju prava Unije koji je podnio E. D. Altiner Ured za imigracije nije konačno odbio zato što boravak E. D. Altinera u Švedskoj nije omogućio zasnivanje ili ustaljenje obiteljskog života između njega, M. Altinera i I. H. Ravn, već zbog toga što njegov ulazak na dansko državno područje i podnošenje zahtjeva za dozvolu boravka nisu bili istodobni s povratkom I. H. Ravn u Dansku ili s prirodnim nastavkom tog povratka, kao što to zahtijeva Naputak br. 1/14.

22

Doista, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, za pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja postavi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira, koji određuje na vlastitu odgovornost i čiju točnost Sud ne provjerava, postoji pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2016., Petruhhin, C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 19. i 20.).

23

U tim okolnostima i ne dovodeći u pitanje mogućnost suda koji je uputio zahtjev da nastavi, ako je potrebno, s provjerom činjeničnih elemenata pobijanog upravnog akta, ne može se smatrati da prethodno pitanje, koje se u bitnome odnosi na usklađenost nacionalnog propisa kao što je Naputak br. 1/14 s pravom Unije, nema veze s predmetom spora u glavnom postupku ili da se radi o problemu koji je hipotetske naravi.

24

Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

25

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 21. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji ne predviđa dodjeljivanje izvedenog prava na boravak na temelju prava Unije državljaninu treće države, članu obitelji građanina Unije koji ima državljanstvo te države članice i koji se u nju vraća nakon što je na temelju i u skladu s pravom Unije boravio u drugoj državi članici, kada navedeni član obitelji državljanina Unije nije ušao na njezino državno područje ili nije podnio zahtjev za dozvolu boravka „u prirodnom nastavku” povratka dotičnog građanina Unije u tu državu članicu.

26

U tom pogledu ponajprije treba podsjetiti na to da je Sud već presudio da – kad je građanin Unije na temelju članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 2004/38 i u skladu s njime propisanim uvjetima stvarno boravio u državi članici različitoj od one koje je on državljanin te je tom prilikom u toj državi članici zasnovao ili ustalio obiteljski život – koristan učinak prava koje dotični građanin Unije ima sukladno članku 21. stavku 1. UFEU‑a zahtijeva da se obiteljski život koji je vodio u državi članici domaćinu može nastaviti nakon povratka u državu članicu koje je državljanin, priznavanjem izvedenog prava boravka dotičnom članu obitelji koji je državljanin treće države. Naime, kada ne bi postojalo takvo izvedeno pravo na boravak, taj bi građanin Unije bio obeshrabren napustiti državu članicu koje je državljanin radi korištenja svojim pravom na boravak u skladu s člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a u drugoj državi članici zbog činjenice da ne postoji izvjesnost da će u državi članici iz koje dolazi moći nastaviti obiteljski život koji je tako zasnovao ili ustalio sa svojim bliskim srodnicima u državi članici domaćinu (presude od 12. ožujka 2014., O. i B., C‑456/12, EU:C:2014:135, t. 54. i od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 24.).

27

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da uvjeti za priznavanje, prilikom povratka građanina Unije u državu članicu koje je državljanin, izvedenog prava boravka na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a državljaninu treće države koji je član obitelji građanina Unije s kojim je isti boravio samo u njegovu svojstvu građanina Unije u državi članici domaćinu, u načelu ne bi trebali biti stroži od onih koji su predviđeni u Direktivi 2004/38 za odobrenje takvog prava boravka državljaninu treće države koji je član obitelji građanina Unije koji se koristio svojim pravom na slobodno kretanje nastanjujući se u državi članici različitoj od one koje je državljanin. Naime, iako Direktiva 2004/38 ne obuhvaća takav slučaj povratka, ipak je treba po analogiji primijeniti na uvjete boravka građanina Unije u državi članici različitoj od one koje je on državljanin jer je u obama slučajevima građanin Unije referentna osoba za izvedeno pravo na boravak državljanina treće države koji je član obitelji tog građanina Unije (presuda od 12. ožujka 2014., O. i B., C‑456/12, EU:C:2014:135, t. 50.).

28

Međutim, treba podsjetiti na to da izvedeno pravo na boravak, koje se na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2004/38 priznaje i članovima obitelji građanina Unije koji se nastanio na državnom području države članice različite od one koje je državljanin, ne podliježe uvjetu da on mora ući na državno područje te države članice u određenom roku nakon ulaska tog građanina Unije.

29

Naime, u skladu s tom odredbom, u takvoj se situaciji izvedeno pravo na boravak priznaje članovima obitelji građanina Unije ne samo kada su oni „u pratnji” tog građanina u državi članici različitoj od one koje je državljanin nego i kada mu se „pridružuju” u toj državi članici.

30

Slijedom toga, treba podsjetiti na to da je eventualno pravo na boravak državljanina treće države u državi članici Unije izvedeno iz korištenja slobodom kretanja koju ostvaruje građanin Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2014., O. i B., C‑456/12, EU:C:2014:135, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

31

Budući da se dodjeljivanjem izvedenog prava na boravak na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a nastoji omogućiti nastavak obiteljskog života u državi članici koje je državljanin dotični građanin Unije – a koji je on u državi članici domaćinu zasnovao ili ustalio s članom svoje obitelji, državljaninom treće države – nadležna tijela države članice koje državljanstvo ima građanin Unije, prije nego što dodijele to pravo na boravak, imaju pravo provjeriti je li takav obiteljski život između građanina Unije i državljanina treće države, člana njegove obitelji, bio prekinut prije nego što je državljanin treće države ušao u državu članicu koje državljanstvo ima građanin Unije.

32

Radi takve provjere predmetna država članica može samo kao indiciju uzeti u obzir činjenicu da je državljanin treće države, član obitelji jednog od njezinih vlastitih državljana, ušao na njezino državno područje nakon proteka znatnijeg razdoblja koje je uslijedilo nakon povratka potonjeg na njezino državno područje.

33

Međutim, ne može se isključiti da se obiteljski život zasnovan ili ustaljen između građanina Unije i člana njegove obitelji, državljanina treće države, tijekom njihova boravka u državi članici domaćinu na temelju i u skladu s pravom Unije nastavlja unatoč činjenici da se taj građanin vratio u državu članicu koje državljanstvo ima a da nije bio u pratnji dotičnog člana svoje obitelji, koji mora iz razloga koji se odnose, među ostalim, na njegovu osobnu situaciju, zanimanje ili obrazovanje odgoditi svoj dolazak u državu članicu državljanstva predmetnog građanina Unije.

34

Prema tome, činjenica da zahtjev za dozvolu boravka nije podnesen „u prirodnom nastavku” povratka građanina Unije predstavlja relevantan element koji u okviru opće procjene može, iako sam po sebi nije odlučujuće naravi, dovesti državu koje je državljanin predmetni građanin Unije do zaključka o nepostojanju veze između tog zahtjeva i činjenice da se navedeni građanin prije toga koristio svojom slobodom kretanja i, posljedično, do odbijanja izdavanja takve dozvole boravka.

35

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 21. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis države članice koji ne predviđa dodjeljivanje izvedenog prava na boravak na temelju prava Unije državljaninu treće države, članu obitelji građanina Unije koji je državljanin te države članice i koji se u nju vraća nakon što je na temelju i u skladu s pravom Unije boravio u drugoj državi članici, kada navedeni član obitelji dotičnog građanina Unije nije ušao na državno područje države članice koje je državljanin taj građanin Unije ili nije u njoj podnio zahtjev za dozvolu boravka „u prirodnom nastavku” povratka predmetnog građanina Unije u tu državu članicu, pod uvjetom da se takvim propisom u okviru opće ocjene zahtijeva uzimanje u obzir i drugih relevantnih elemenata, posebice onih kojima se može dokazati da – unatoč vremenu koje je proteklo između povratka građanina Unije u navedenu državu članicu i ulaska člana njegove obitelji, državljanina treće države, u istu državu članicu – obiteljski život zasnovan ili ustaljen u državi članici domaćinu nije završio, što bi opravdavalo dodjeljivanje dotičnom članu obitelji izvedenog prava na boravak, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

36

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 21. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis države članice koji ne predviđa dodjeljivanje izvedenog prava na boravak na temelju prava Unije državljaninu treće države, članu obitelji građanina Unije koji je državljanin te države članice i koji se u nju vraća nakon što je na temelju i u skladu s pravom Unije boravio u drugoj državi članici, kada navedeni član obitelji dotičnog građanina Unije nije ušao na državno područje države članice koje je državljanin taj građanin Unije ili nije u njoj podnio zahtjev za dozvolu boravka „u prirodnom nastavku” povratka predmetnog građanina Unije u tu državu članicu, pod uvjetom da se takvim propisom u okviru opće ocjene zahtijeva uzimanje u obzir i drugih relevantnih elemenata, posebice onih kojima se može dokazati da – unatoč vremenu koje je proteklo između povratka građanina Unije u navedenu državu članicu i ulaska člana njegove obitelji, državljanina treće države, u istu državu članicu – obiteljski život zasnovan ili ustaljen u državi članici domaćinu nije završio, što bi opravdavalo dodjeljivanje dotičnom članu obitelji izvedenog prava na boravak, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.