–

za Länsförsäkringar Sak Försäkringsaktiebolag, P. Sjödin i K. Blomkvist, advokater, kao i A. Martin, C. Waering i M. P. Öhrn, pravnici,

–

za J.-E. Strobela i dr., J. Larsson, advokat,

–

za L. Bergström i dr., L. Bengtsson, A. Elison i C. Kronström, advokater,

–

za A.-C. Jönsson i dr., H. Asklund, advokat,

–

za D. Römea i dr., T. Eliasson, advokat,

–

za švedsku vladu, H. Shev, C. Meyer‑Seitz, A. Falk, L. Swedenborg i F. Bergius, u svojstvu agenata, za češku vladu, M. Smolek, O. Serdula i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, K.-Ph. Wojcik i K. Simonsson, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2002/92/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 9. prosinca 2002. o posredovanju u osiguranju (SL 2003., L 9., str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 23.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora, koji obuhvaća dva predmeta, između, kao prvo, Länsförsäkringar Sak Försäkringsaktiebolag (u daljnjem tekstu: Länsförsäkringar), s jedne strane, i Dödsboet efter Ingvar Mattsson (ostavina Ingvara Mattsona), s druge strane, i, kao drugo, Jan‑Erika Strobela i dr., Lise Bergström i dr., Ann‑Christin Jönsson i dr. te Daniela Römea i dr. (u daljnjem tekstu zajedno: Strobel i dr.), s jedne strane, i Länsförsäkringara, s druge strane, u vezi s gubitkom iznosa uloženih u proizvode u okviru kapitalnih životnih osiguranja ugovorenih s društvima za posredovanje u osiguranju koja su pak ugovorila osiguranje od profesionalne odgovornosti s Länsförsäkringarom.

3

Uvodne izjave 8., 9. i 17. Direktive 2002/92 glase:

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. propisuje:

„Ovom se Direktivom propisuju pravila osnivanja i obavljanja poslova posredovanja u osiguranju i reosiguranju za fizičke i pravne osobe s poslovnim nastanom, ili koje planiraju uspostavu poslovnog nastana, u nekoj od država članica.”

5

Članak 2. spomenute direktive, naslovljen „Definicije”, određuje:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]”

6

U skladu s člankom 4. stavcima 3. i 4. iste direktive:

„3.   Posrednici u osiguranju i reosiguranju imaju osiguranje od profesionalne odgovornosti koje važi na čitavom području Zajednice ili odgovarajuće jamstvo koje pokriva odgovornost za profesionalni nemar u iznosu od najmanje 1000000 EUR po svakom odštetnom zahtjevu ili ukupno 1500000 EUR za sve odštetne zahtjeve u jednoj godini, osim ako je društvo za osiguranje, društvo za reosiguranje ili neko drugo društvo u čije ime djeluje posrednik u osiguranju ili reosiguranju, ili za koje je posrednik u osiguranju ili reosiguranju ovlašten djelovati, već dalo takvo osiguranje ili odgovarajuće jamstvo, ili ako takvo društvo preuzima punu odgovornost za djelovanje posrednika.

4.   Države članice poduzimaju sve potrebne mjere da zaštite potrošače od nemogućnosti posrednika u osiguranju da premiju proslijedi društvu za osiguranje ili da iznos naknade štete ili povrat dijela premije proslijedi osiguraniku.

[…]”

7

Članak 12. Direktive 2002/92, naslovljen „Informacije koje daju posrednici u osiguranju”, u stavcima 2. i 3. propisuje:

„2.   Kada posrednik u osiguranju obavijesti potrošača da savjete daje na temelju nepristrane analize, dužan je takve savjete davati na temelju analize dostatno velikog broja ugovora o osiguranju raspoloživih na tržištu kako bi bio u mogućnosti dati preporuku, u skladu sa stručnim kriterijima, o tome koji bi ugovor o osiguranju odgovarao potrebama.

3.   Prije zaključenja bilo kakvog ugovora posrednik u osiguranju pobliže navodi barem zahtjeve i potrebe toga potrošača, posebno na temelju informacija koje mu je dao sam potrošač, kao i razloge za svaki od savjeta danih potrošaču o određenom proizvodu osiguranja. Te pojedinosti mijenjaju se u skladu sa složenošću ugovora o osiguranju koji se nudi.”

8

Članak 1. stavak 1. Direktive 2004/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata te o izmjeni direktiva Vijeća 85/611/EEZ i 93/6/EEZ i Direktive 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/22/EEZ (SL 2004., L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 4., str. 29.) određuje:

„Ova se Direktiva primjenjuje na investicijska društva i uređena tržišta.”

9

Članak 2. stavak 1. te direktive propisuje:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na:

[…]

[…]

[…]”

10

U članku 4. stavku 1. navedene direktive nalaze se sljedeće definicije:

„Za potrebe Direktive, sljedeći izrazi imaju sljedeće značenje:

[…]

[…]

[…]”

11

Među investicijskim uslugama i aktivnostima navedenima u odjeljku A Priloga I. toj direktivi nalazi se, u točki 5. tog odjeljka, investicijsko savjetovanje.

12

Članak 19. Direktive 2004/39, naslovljen „Pravila poslovnog ponašanja prilikom pružanja investicijskih usluga klijentima”, u stavku 9. propisuje:

„Ako se investicijska usluga nudi kao dio financijskog proizvoda koji je već uređen drugim propisima iz zakonodavstva Zajednice ili zajedničkim europskim standardima o kreditnim institucijama i potrošačkim kreditima u vezi s procjenom rizika za klijenta i/ili obveze davanja podataka, ova usluga ne podliježe dodatno obvezama utvrđenima u ovom članku.”

13

U uvodnoj izjavi 87. Direktive 2014/65/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o tržištu financijskih instrumenata i izmjeni Direktive 2002/92/EZ i Direktive 2011/61/EU (SL 2014., L 173, str. 349.), navodi se:

„Ulaganja koja uključuju ugovore o osiguranju često su kupcima dostupna kao potencijalne alternative ili zamjene za financijske instrumente iz ove Direktive. Kako bi mali ulagatelji imali trajnu zaštitu te kako bi se osigurali jednaki uvjeti među različitim proizvodima, važno je da investicijski proizvodi koji se temelje na [osiguranju] podliježu odgovarajućim zahtjevima. [Iako] bi zahtjeve za zaštitu ulagatelja u ovoj Direktivi trebalo primjenjivati jednako za ona ulaganja koja su u okviru ugovora o osiguranju, zbog različitih tržišnih struktura i karakteristika proizvoda primjerenije je da s[e] detaljni zahtjevi [utvrde u okviru revizije Direktive 2002/92/EZ koja je u tijeku] nego da ih se navodi u ovoj Direktivi. Buduće pravo Unije kojim se uređuju aktivnosti posrednika u osiguranju i društava za osiguranje trebalo bi stoga primjereno osigurati [dosljedan] regulatorni pristup u vezi s distribucijom različitih financijskih proizvoda koji zadovoljavaju potrebe sličnih ulagatelja te stoga [predstavljaju slične izazove u pogledu zaštite ulagatelja]. […] Ti novi zahtjevi za investicijske proizvode koji se temelje na osiguranju trebali bi biti utvrđeni Direktivom 2002/92/EZ.”

14

Članak 91. Direktive 2014/65 sadržava izmjene Direktive 2002/92. Članak 2. točka 3. druga podtočka potonje direktive zamjenjuje se sljedećim tekstom:

„S izuzećem poglavlja III. A ove Direktive, ako te poslove obavlja osiguravajuće društvo ili zaposlenik osiguravajućeg društva koje posluje pod odgovornošću osiguravajućeg društva, oni se neće smatrati posredovanjem u osiguranju ili distribucijom osiguranja.”

15

U spomenutom članku 2. dodaje se točka 13., koja pojam „investicijski proizvod koji se temelji na osiguranju” definira kao „osiguravajući proizvod koji nudi vrijednost dospjeloga duga ili otkupnu vrijednost osiguranja i kada je ta vrijednost dospjeloga duga ili otkupna vrijednost osiguranja u potpunosti ili djelomično izložena, izravno ili neizravno, fluktuacijama tržišta”, osim nekih iznimaka.

16

Poglavlje III. A, naslovljeno „Dodatni zahtjevi zaštite potrošača povezani s investicijskim proizvodima koji se temelje na osiguranju”, umeće se u Direktivu 2002/92. U skladu s člankom 13.a tog poglavlja, naslovljenim „Područje primjene”:

„Podložno iznimci iz drugog podstavka članka 2. stavka 3., ovo poglavlje utvrđuje dodatne zahtjeve za aktivnosti posredovanja u osiguranju i izravnim prodajama koje izvršavaju osiguravajuća društva kada su izvršeni u vezi s prodajom investicijskih proizvoda koji se temelje na osiguranju. Te aktivnosti se nazivaju aktivnostima distribucije osiguranja.”

17

U skladu s člankom 1. drugim stavkom poglavlja 1. lagen (2005:405) om försäkringsförmedling (Zakon (2005:405) o posredovanju u osiguranju, u daljnjem tekstu: Zakon o posredovanju u osiguranju):

„Posredovanje u osiguranju jest poslovna djelatnost koja se sastoji od

18

U skladu s člankom 1. poglavlja 2. tog zakona, djelatnost posredovanja u osiguranju može se obavljati, osim u određenim iznimnim slučajevima, samo uz odobrenje Tijela za financijski nadzor. Takvo odobrenje podložno je određenim uvjetima. Iz članka 5. točke 4. i članka 6. točke 2. tog poglavlja proizlazi da je jedan od tih uvjeta to da je ugovoreno osiguranje radi pokrivanja obveze naknade štete koja se od posrednika u osiguranju može zahtijevati u slučaju neispunjenja njegovih obveza.

19

Članak 4. poglavlja 5. Zakona o posredovanju u osiguranju propisuje da posrednik u osiguranju svoje savjete mora prilagoditi ciljevima i potrebama klijenta i predložiti mu odgovarajuća rješenja. Ako je klijent fizička osoba i uglavnom djeluje s ciljevima koji nisu obuhvaćeni njegovom gospodarskom djelatnosti, posrednik ga također treba odvratiti od poduzimanja mjera koje se ne mogu smatrati prikladnima, uzimajući u obzir potrebe te osobe, njegovu ekonomsku situaciju i druge okolnosti.

20

U skladu s člankom 7. poglavlja 5. posrednik u osiguranju koji, s namjerom ili iz nemara, ne ispuni obveze koje ima na temelju spomenutog članka 4. mora nadoknaditi materijalnu štetu koja zbog toga nastane, među ostalim, klijentu.

21

Connecta Fond och Försäkring AB (u daljnjem tekstu: Connecta) je registrirano društvo za posredovanje u osiguranju koje je svoje djelatnosti uglavnom obavljalo od 2004. do 2010., nakon što je dobilo odobrenje Tijela za financijski nadzor. To društvo je s Länsförsäkringarom ugovorilo osiguranje od profesionalne odgovornosti koje je propisano Zakonom o posredovanje u osiguranju.

22

Određeni je broj osoba, kroz nekoliko godina, društvu Connecta povjerio novčane iznose s ciljem da ih uloži u „proizvode obveznica poduzeća Connecta”, koji su trebali biti povezani s kapitalnim životnim osiguranjem. U zamjenu su primili određene dokumente od društva Connecta. Međutim, kasnije se pokazalo da je glavni direktor društva Connecta otuđio predmetne iznose. Potonji je bio prijavljen policiji, a društvu Connecta ukinuto je odobrenje s kojim je raspolagalo. Glavni direktor preminuo je u studenome 2010. Njegova ostavina kao i društvo Connecta proglašeni su nesolventnima u prosincu 2010. Društvo Connecta je u razdoblju od 2004. do 2010. također obavljalo stvarnu djelatnost posredovanja u osiguranju.

23

Strobel i dr. koji su tako izgubili novčane iznose pokrenuli su postupak protiv Länsförsäkringara u kojem su zahtijevali naknadu štete s osnove osiguranja od profesionalne odgovornosti koje je ugovorilo društvo Connecta, uz obrazloženje da je potonje imalo obvezu naknade štete u smislu članka 7. poglavlja 5. Zakona o posredovanju u osiguranju. Strobel i dr. su tvrdili da su spomenutom društvu naložili da uloži njihov novac u kapitalna životna osiguranja i da je stoga bila riječ o posredovanju u osiguranju.

24

Länsförsäkringar je, među ostalim, odgovorio da do pretrpljene štete nije došlo u vezi s osiguranom djelatnosti jer se radilo o fiktivnim proizvodima. Prema njegovu mišljenju, postupanje glavnog direktora društva Connecta ne spada u djelatnost posredovanja u osiguranju.

25

Strobel i dr. uspjeli su u postupku pred prvostupanjskim sudom. Taj sud je smatrao da su Strobel i dr. imali namjeru ugovoriti kapitalno životno osiguranje i da su imali razloga vjerovati da je došlo do posredovanja radi zaključivanja stvarnih ugovora o osiguranju. Prvostupanjski sud je istaknuo da, uzimajući u obzir zaštitu potrošača, opravdana percepcija Strobela i dr. o namjerama glavnog direktora društva Connecta govori u prilog zaključku da je bila riječ o posredovanju u osiguranju. Osim toga, taj sud je smatrao da, s obzirom na to da takvo posredovanje uključuje pripremne radnje i da je poduzeće Connecta također stvarno obavljalo djelatnost posredovanja u osiguranju, činjenično stanje iz predmetnog spora objektivno spada u pojam „posredovanja u osiguranju”.

26

Žalbeni sud je povodom žalbe podnesene protiv te odluke presudio da načelo zaštite potrošača ne zahtijeva da se važnost pridaje subjektivnom mišljenju potrošača o tome što je posredovanje u osiguranju i da u predmetnom slučaju objektivno ne može biti riječ o posredovanju u osiguranju.

27

Högsta domstolen (Vrhovni sud, Švedska) ističe da u skladu s člankom 2. točkom 3. Direktive 2002/92 pojam „posredovanje u osiguranju” uključuje čak i pripremne radnje i ne zahtijeva da je ugovor o osiguranju stvarno zaključen kako bi ta direktiva bila primjenjiva. Međutim, taj se sud pita o relevantnosti u tom pogledu namjere posrednika u osiguranju za zaključivanje takvog ugovora kao i o relevantnosti percepcije potrošača.

28

Ingvar Mattsson je u siječnju 2010., po savjetu jednog zaposlenika European Wealth Management Group AB (u daljnjem tekstu: EWMG), društva za posredovanje u osiguranju, u okviru kapitalnog životnog osiguranja uložio 500000 švedskih kruna (SEK) (oko 50000 eura) u ulagački certifikat, koji je strukturirani financijski instrument. To je ulaganje zatim izgubilo svu svoju vrijednost.

29

EWMG je s Länsförsäkringarom ugovorio osiguranje od profesionalne odgovornosti koje je propisano Zakonom o posredovanje u osiguranju. Prema uvjetima tog osiguranja, ono se odnosi na djelatnost koja je predmet spomenutog zakona i sastoji se od obveze naknade štete u smislu njegova članka 7. poglavlja 5.

30

Budući da je nad EWMG‑om proglašen stečaj, I. Mattsson pokrenuo je postupak protiv Länsförsäkringara. Tvrdio je, s jedne strane, da EWMG s namjerom ili iz nemara nije ispunio obveze koje ima na temelju članka 4. poglavlja 5. Zakona o posredovanju u osiguranju i da mu zato mora isplatiti naknadu štete. S druge strane, to postupanje predstavljalo je osigurani slučaj na temelju osiguranja od profesionalne odgovornosti koje je EWMG ugovorio.

31

Länsförsäkringar je priznao da je posredovanje u vezi s kapitalnim životnim osiguranjem kao takvo obuhvaćeno Zakonom o posredovanju u osiguranju. Međutim, ustvrdio je, među ostalim, da se savjeti koje je EWMG pružio nisu odnosili na to kapitalno životno osiguranje, nego na ulaganje u financijski instrument koji je bio s njim povezan. Posljedično, ti savjeti nisu bili pokriveni spomenutim osiguranjem od profesionalne odgovornosti.

32

Nakon što je I. Mattsson bio uspješan u postupcima pred prvostupanjskim i žalbenim sudom, Länsförsäkringar je pokrenuo postupak pred Högsta domstolen (Vrhovni sud), pri čemu je priznao da je EWMG postupao nemarno. Taj potonji sud se pita ulaze li savjeti pruženi u okviru kapitalnog životnog osiguranja, koji se sami po sebi ne odnose na potpisivanje ugovora o osiguranju, nego na ulaganje kapitala, u područje primjene Direktive 2002/92, koji se u švedsko pravo prenosi Zakonom o posredovanju u osiguranju, ili Direktive 2004/39, ili pak obiju tih direktiva.

33

U tim je okolnostima Högsta domstolen (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34

Svojim prvim pitanjem, čije sve dijelove treba zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 3. Direktive 2002/92 tumačiti na način da obavljanje pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju ulazi u pojam „posredovanje u osiguranju”, čak i kada predmetni posrednik u osiguranju nema namjeru zaključiti stvarni ugovor o osiguranju.

35

Kao što proizlazi iz članka 1. stavka 1. Direktive 2002/92, njezino područje primjene osobito obuhvaća obavljanje djelatnosti posredovanja u osiguranju, za koju ta direktiva utvrđuje pravila.

36

U tu svrhu pojam „posredovanje u osiguranju” definiran je u članku 2. točki 3. prvoj podtočki spomenute direktive kao „djelatnost prezentacije ili predlaganja ugovora o osiguranju ili obavljanja drugih pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju, ili zaključivanja takvih ugovora, ili pružanja pomoći pri upravljanju takvim ugovorima i njihovu izvršavanju, posebno u slučaju rješavanja odštetnog zahtjeva”.

37

Iz činjenice da su djelatnosti navedene u toj odredbi iznesene kao alternative proizlazi da svaka od njih pojedinačno predstavlja djelatnost posredovanja u osiguranju. Kao što su se složili sud koji je uputio zahtjev i sve zainteresirane stranke iz članka 23. Statuta Suda Europske unije koje su se izjasnile o tome u svojim pisanim očitovanjima, obavljanje pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju ulazi u pojam „posredovanje u osiguranju”, bez obzira na to dovede li ono do zaključivanja takvih ugovora ili ne.

38

Međutim, Länsförsäkringar smatra da su takve pripremne radnje posredovanje u osiguranju u smislu članka 2. točke 3. Direktive 2002/92 samo ako posrednik u osiguranju pri obavljanju takvih rdnji ima namjeru zaključiti stvarne ugovore o osiguranju. Stoga smatra da u predmetu Strobel i dr./Länsförsäkringar nije bilo posredovanja u osiguranju s obzirom na to da je glavni direktor društva Connecta otuđio iznose koje su Strobel i dr. uplatili u tom predmetu, iako su ti iznosi bili namijenjeni zaključivanju tih ugovora.

39

Kako bi se utvrdilo je li za djelatnost posredovanja u osiguranju koja se sastoji od obavljanja pripremnih radnji za zaključivanje ugovora u osiguranju, u smislu spomenute odredbe, potrebno postojanje namjere posrednika u osiguranju da zaključi te ugovore, valja podsjetiti da prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti osobito presudu od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

40

Najprije, što se tiče članka 2. točke 3. Direktive 2002/92, iz izraza „djelatnost”, „prezentacija”, „predlaganje”, „obavljanje” i „pružanje pomoći” proizlazi da se pojam „posredovanje u osiguranju” definira upućivanjem samo na radnje koje je posrednik u osiguranju objektivno obavio. S druge strane, nijedan izraz iz te odredbe ne može se tumačiti na način da djelatnosti na koje se ta odredba odnosi moraju biti popraćene posebnom namjerom tog posrednika kako bi ih se moglo kvalificirati posredovanjem u osiguranju.

41

Nadalje, što se tiče konteksta spomenute odredbe, članak 4. stavak 4. Direktive 2002/92 obvezuje države članice da poduzmu sve potrebne mjere za zaštitu klijenata od nemogućnosti posrednika u osiguranja da premiju proslijedi društvu za osiguranje. U nedostatku navoda o suprotnom, valja smatrati da je cilj te odredbe zaštita klijenata od nemogućnosti tog posrednika da proslijedi premiju, neovisno o razlogu. Posljedično, ta zaštita mora pokrivati nemogućnost prosljeđivanja te premije društvu za osiguranje i kada ju je zaposlenik društva za posredovanje u osiguranju otuđio u okviru obavljanja pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju.

42

Naposljetku, treba podsjetiti da ta direktiva ima osobito za cilj, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 8., 9. i 17., poboljšanje zaštite potrošača u području posredovanja u osiguranju. U tu svrhu, kao što je navedeno u toj uvodnoj izjavi 9., sve osobe i institucije koje prodaju proizvode osiguranja moraju biti obuhvaćene spomenutom direktivom. Međutim, kao prvo, ako bi se uključivanje djelatnosti u područje primjene te direktive učinilo ovisnim o subjektivnoj namjeri posrednika u osiguranju koji je obavlja, to bi bilo protivno načelu pravne sigurnosti, na štetu klijenata tog posrednika. Kao drugo, kao što to ističe Europska komisija, takva pravna situacija imala bi za posljedicu da bi se posrednik za osiguranje mogao pozivati na vlastito prijevarno postupanje kako bi izbjegao odgovornost koju ima prema svojim klijentima na temelju Direktive 2002/92.

43

Iz svega prethodno navedenog slijedi da je obavljanje pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju objektivni pojam. Ono stoga predstavlja djelatnost posredovanja u osiguranju u smislu članka 2. točke 3. te direktive, bez obzira na namjeru posrednika u osiguranju da zaključi ili ne spomenute ugovore.

44

Iz toga slijedi da trenutak u kojem posrednik u osiguranju više nema namjeru zaključiti ugovore o osiguranju i subjektivna percepcija predmetnih klijenata o djelatnosti tog posrednika, koja se sastoji od obavljanja pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju, nisu relevantni za kvalifikaciju te djelatnosti posredovanjem u osiguranju u smislu spomenute odredbe.

45

Slijedom navedenoga, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 2. točku 3. Direktive 2002/92 treba tumačiti na način da obavljanje pripremnih radnji za zaključivanje ugovora o osiguranju, čak i kada predmetni posrednik u osiguranju nema namjeru zaključiti stvarni ugovor o osiguranju, ulazi u pojam „posredovanje u osiguranju”.

46

Svojim drugim pitanjem, čija dva dijela valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li financijski savjeti o ulaganju kapitala pruženi u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2002/92 ili onim Direktive 2004/39 i treba li, ako su obuhvaćeni područjem primjene obiju direktiva, primjena jedne od spomenutih direktiva biti nadređena primjeni druge.

47

Kao što to proizlazi iz točaka 35. i 36. ove presude, kako bi djelatnost bila obuhvaćena materijalnim područjem primjene Direktive 2002/92, mora odgovarati jednoj od djelatnosti iz članka 2. točke 3. te direktive, u kojoj se definira pojam „posredovanje u osiguranju”.

48

Budući da se sve djelatnosti navedene u toj odredbi odnose na ugovor o osiguranju, valja ispitati, kao prvo, je li ugovor o kapitalnom životnom osiguranju, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, „ugovor o osiguranju” u smislu te odredbe.

49

S tim u vezi valja podsjetiti da Direktiva 2002/92 ne sadržava definiciju pojma „ugovor o osiguranju” niti s tim u vezi izričito upućuje na pravo država članica. Stoga, kao što proizlazi iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti, doseg izraza „ugovor o osiguranju” treba tražiti vodeći računa o kontekstu u koji je smještena ta direktiva te se mora autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Europskoj uniji (vidjeti analogijom presudu od 1. ožujka 2012., González Alonso, C‑166/11, EU:C:2012:119, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

50

Međutim, Sud je već imao prilike u različitim okolnostima presuditi da poslove osiguranja, kao što je općeprihvaćeno, obilježava činjenica da se osiguravatelj obvezuje za unaprijed plaćenu premiju ispuniti osiguranoj osobi, u slučaju ostvarenja osiguranog rizika, činidbu ugovorenu prilikom zaključenja ugovora (presude od 25. veljače 1999., CPP, C‑349/96, EU:C:1999:93, t. 17., i od 26. ožujka 2015., Litaksa, C‑556/13, EU:C:2015:202, t. 28.). Takve operacije po svojoj naravi podrazumijevaju postojanje ugovornog odnosa između pružatelja usluge osiguranja i osobe kojoj su rizici pokriveni osiguranjem, to jest osiguranika (presuda od 17. ožujka 2016., Aspiro, C‑40/15, EU:C:2016:172, t. 23. i navedena sudska praksa).

51

Iz toga slijedi da, kako bi ugovor o kapitalnom životnom osiguranju, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, bio obuhvaćen pojmom „ugovor o osiguranju” iz članka 2. točke 3. Direktive 2002/92, u njemu mora biti određeno da osiguranik plaća premiju te da, u zamjenu za tu isplatu, osiguratelj pruža uslugu u slučaju smrti osiguranika ili nastupanja drugog događaja na koji se taj ugovor odnosi. U predmetnom se slučaju čini, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da je ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku ugovor o osiguranju u smislu gore navedene odredbe, što uostalom Länsförsäkringar ne osporava.

52

Tako se postavlja pitanje, kao drugo, može li financijski savjet, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, spadati u djelatnosti navedene u članku 2. točki 3. Direktive 2002/92 ako je pružen u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju.

53

S tim u vezi treba utvrditi da su te djelatnosti određene široko. Konkretno, sastoje se ne samo od prezentacije i predlaganja ugovora o osiguranju, nego također i od obavljanja drugih pripremnih radnji za njihovo zaključivanje, pri čemu narav pripremnih radnji nije ograničena ni na koji način.

54

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, financijski savjeti o kojima je riječ u glavnom postupku odnosili su se na ulaganje kapitala u ulagački certifikat u okviru posredovanja u osiguranju. Nadalje, iz pisanih očitovanja švedske vlade proizlazi da se taj kapital sastojao od premija osiguranja uplaćenih u predmetni proizvod. Stoga valja smatrati da je to ulaganje sastavni dio ugovora o osiguranju i da savjeti u vezi s tim ulaganjem posljedično spadaju u pripremne radnje za zaključivanje tog ugovora o osiguranju.

55

Takvo je tumačenje, osim toga, u skladu s ciljem Direktive 2002/92 koji se sastoji od, kako je napomenuto u točki 42. ove presude, poboljšanja zaštite potrošača u području posredovanja u osiguranju. Naime, iz toga proizlazi da se na savjete o kojima je riječ u glavnom postupku među ostalim primjenjuju zahtjevi iz članka 12. stavaka 2. i 3. te direktive, u skladu s kojima je posrednik u osiguranju, kada obavijesti klijenta da savjete daje na temelju nepristrane analize, dužan, s jedne strane, takve savjete davati na temelju analize dostatno velikog broja ugovora o osiguranju raspoloživih na tržištu kako bi preporučio onaj koji odgovara potrebama tog klijenta i, s druge strane, prije zaključivanja određenog ugovora o osiguranju pobliže navesti barem zahtjeve i potrebe tog klijenta, kao i razloge za svaki od savjeta koje je dao u vezi s određenim proizvodom osiguranja, pri čemu te pojedinosti moraju odgovarati složenosti ugovora o osiguranju koji se nudi.

56

Tumačenje iz točke 54. ove presude dodatno potvrđuje Direktiva 2014/65, koja nije bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, a koja je izmijenila Direktivu 2002/92 dodajući joj novo poglavlje III.A, naslovljeno „Dodatni zahtjevi zaštite potrošača povezani s investicijskim proizvodima koji se temelje na osiguranju”. Ti proizvodi sada su definirani u članku 2. Direktive 2002/92, u novoj točki 13., kao osiguravajući proizvodi koji nude vrijednost dospjeloga duga ili otkupnu vrijednost osiguranja i kada je ta vrijednost dospjeloga duga ili otkupna vrijednost osiguranja u potpunosti ili djelomično izložena, izravno ili neizravno, fluktuacijama tržišta.

57

Međutim iz te definicije proizlazi da investicijski proizvod koji se temelji na osiguranju sadržava, isto kao i ugovor o kapitalnom životnom osiguranju o kojem je riječ u glavnom postupku, investicijski element koji ovisi o promjenama na financijskim tržištima. Ipak, Direktiva 2014/65 nije izmijenila definiciju posredovanja u osiguranju iz članka 2. točke 3. prve podtočke Direktive 2002/92, što znači da savjeti koji se odnose na takav investicijski element predstavljaju djelatnost posredovanja u osiguranju kako je definirana tom odredbom. Osim toga, iz činjenice da spomenuto poglavlje III.A sadržava „dodatne” zahtjeve u odnosu na investicijske proizvode koji se temelje na osiguranju proizlazi da je posredovanje takvim proizvodima već bilo obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2002/92 prije njezine izmjene Direktivom 2014/65.

58

Iz razmatranja koja prethode slijedi da su financijski savjeti o ulaganju kapitala dani u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2002/92.

59

Što se tiče Direktive 2004/39, točno je da valja utvrditi da financijski savjet o kojem je riječ u glavnom postupku sam po sebi može ulaziti u pojam „investicijsko savjetovanje”, kako je definiran u članku 4. stavku 1. točki 4. te direktive, ako se predmetno ulaganje može kvalificirati kao „financijski instrument” koji je, sukladno točki 17. istog stavka, utvrđen u odjeljku C Priloga I. spomenutoj direktivi.

60

Takav financijski savjet stoga u načelu može biti obuhvaćen materijalnim područjem primjene Direktive 2004/39 ako, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom 2. i s točkom 5. odjeljka A Priloga I. toj direktivi, predstavlja investicijsku uslugu i ako, sukladno točki 1. tog stavka, posrednik u osiguranju može biti kvalificiran kao „investicijsko društvo” jer je davanje tih savjeta njegova redovita djelatnost ili poslovanje.

61

Međutim, članak 2. točka (c) Direktive 2004/39 isključuje iz područja primjene te direktive osobe koje pružaju investicijske usluge povremeno u sklopu obavljanja svoje redovite djelatnosti ako je ta djelatnost uređena zakonskim ili drugim propisima ili etičkim kodeksom za tu određenu djelatnost koji ne isključuje pružanje takvih usluga.

62

Valja utvrditi da se profesionalna djelatnost posrednika u osiguranju, sukladno članku 2. točki 5. Direktive 2002/92, sastoji od posredovanja u osiguranju. Budući da takav posrednik među raspoloživim proizvodima osiguranja nudi proizvod poput kapitalnog životnog osiguranja, treba smatrati da su savjeti o ulaganju kapitala na koji se taj proizvod odnosi dani akcesorno s obzirom na to da su pruženi u okviru djelatnosti posredovanja koje se odnosi na zaključivanje ugovora o osiguranju, a ta djelatnost je uređena zakonodavnim odredbama prava Unije, odnosno onim Direktive 2002/92.

63

Činjenica da posrednik u osiguranju pruža takve savjete redovito ili često, koju švedska vlada ističe u svojim pisanim očitovanjima, stoga nije relevantna s obzirom na to da se oni svaki puta pružaju u okviru posredovanja koje se odnosi na zaključivanje ugovora.

64

Osim toga, isključenje predviđeno u članku 2. točki (c) Direktive 2004/39 u skladu je sa strukturom te direktive s obzirom na to da su, pod određenim uvjetima, iz njezina područja primjene ili njome utvrđenih obveza isključene usluge ili djelatnosti koje se nude u okviru druge regulirane djelatnosti. Tako članak 2. točka (j) te direktive predviđa isključenje iz područja primjene spomenute direktive osoba koje pružaju investicijsko savjetovanje u okviru obavljanja neke druge redovite djelatnosti koja nije obuhvaćena tom direktivom, pod uvjetom da se takvo savjetovanje ne naplaćuje.

65

Isto tako, članak 19. stavak 9. Direktive 2004/39 propisuje da investicijska usluga koja se nudi kao dio financijskog proizvoda koji je već uređen drugim propisima iz zakonodavstva Unije ili određenim zajedničkim europskim standardima također ne podliježe obvezama iz tog članka 19., čak i ako te obveze nisu istovjetne onima predviđenima u spomenutim odredbama ili spomenutim standardima (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., Genil 48 i Comercial Hostelera de Grandes Vinos, C‑604/11, EU:C:2013:344, t. 45. i 46.).

66

Protivno navodima Länsförsäkringara i švedske vlade u njihovim pisanim očitovanjima, tvrdnja da odredbe Direktive 2004/39 predviđaju šira pravila o zaštiti u području investicijskih usluga od onih iz Direktive 2002/92, ako se uzme da je točna, ne može sama po sebi dovesti do toga da savjeti, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, ulaze u područje primjene Direktive 2004/39, čiji članak 2. točka (c) isključuje takve savjete kada se pružaju u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju.

67

U tom smislu Direktiva 2014/65, koja stavlja izvan snage i preinačuje Direktivu 2004/39, uvela je, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 87., nove zahtjeve u Direktivu 2002/92 kojima se pojačava zaštita ulagatelja u pogledu investicijskih proizvoda koji se temelje na osiguranju, kako bi se u pravu Unije koje uređuje djelatnosti posrednika u osiguranju i društva za osiguranje osigurao dosljedan regulatorni pristup u vezi s distribucijom različitih financijskih proizvoda.

68

Osim toga, ta uvodna izjava potvrđuje tumačenje prema kojem savjeti o kojima je riječ u glavnom postupku ne ulaze u područje primjene Direktive 2004/39 s obzirom na to da se u njoj navodi da bi zahtjeve iz Direktive 2014/65 u području zaštite ulagatelja trebalo primjenjivati jednako na investicijske proizvode koji se temelje na osiguranju, čime se implicira da ti proizvodi nisu podlijegali pravilima o zaštiti predviđenima Direktivom 2004/39.

69

Iz prethodno navedenog proizlazi da financijski savjeti o ulaganju kapitala dani u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju nisu obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2004/39.

70

Na drugo pitanje stoga valja odgovoriti da su financijski savjeti o ulaganju kapitala dani u okviru posredovanja u osiguranju koje se odnosi na zaključivanje ugovora o kapitalnom životnom osiguranju obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2002/92, a ne onim Direktive 2004/39.

71

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: