1.

Smije li se kazniti osoba koja je lažnom deklaracijom robe koju izvozi prijevarno ishodila subvencije iz proračuna Europske unije ako roba koju je ona doista izvezla nije mogla biti subvencionirana u trenutku nastanka činjenica, ali je zbog izmjene mjerodavnih odredaba, do koje je došlo nakon nastanka činjenica, nju postalo moguće subvencionirati?

2.

Od Suda se traži da razmotri to pitanje s obzirom na Povelju Europske unije o temeljnim pravima. Njezinim člankom 49. stavkom 1. trećom rečenicom utvrđeno je načelo retroaktivne primjene blaže kazne (lex mitior), temeljno pravo od velike praktične važnosti, čijim se tumačenjem i primjenom Sud već više puta bavio ( 2 ).

3.

U pozadini ovog predmeta skandal je velikih razmjera u vezi s mesom koji je u Francuskoj privukao određenu pozornost ( 3 ). Optuženici u glavnom postupku nadležnim su tijelima lažno deklarirali govedinu namijenjenu izvozu u treće zemlje ili su u tome pomagali. Time je trgovačko društvo u kojem su optuženici bili zaposleni dobilo financijsku potporu iz proračuna Unije u obliku posebnih izvoznih subvencija za izvoz govedine iako za tu vrstu mesa koje se izvozilo u to vrijeme nisu bile predviđene izvozne subvencije koje financiraju porezni obveznici Unije. Tek je kasnije zbog izmjene propisa ta vrsta mesa mogla ispunjavati uvjete za europske potpore.

4.

Upravo se na tu kasniju izmjenu propisa sada pozivaju optuženici i traže da ih se oslobodi. Nasuprot tomu, nacionalna nadležna tijela smatraju da tadašnja lažna deklaracija o predmetnom mesu i nadalje ostaje lažna deklaracija koja se kao takva kažnjava, neovisno o tome jesu li se u međuvremenu izmijenila s time povezana pravna pravila Unije o potporama.

5.

Svojom presudom u ovom predmetu Sud može znatno pridonijeti praktičnoj provedbi mehanizama sankcioniranja kojima se na razini država članica trebaju štititi financijski interesi Europske unije u smislu članka 325. UFEU‑a.

6.

Pravni okvir ovog predmeta u okviru prava Unije određen je u biti člankom 49. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Osim toga, valja uputiti na članak 4. stavak 3. UEU‑a i članak 325. stavak 1. UFEU‑a te uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 ( 4 ), (EEZ) br. 1964/82 ( 5 ), (EZ) br. 2469/97 ( 6 ) i (EZ) br. 1359/2007 ( 7 ). Međutim, Uredba (EZ, Euratom) br. 2988/95, koju su navele neke stranke u postupku ( 8 ), nije mjerodavna jer se odnosi samo na administrativne, ali ne na kaznene sankcije u svrhu zaštite financijskih interesa Unije.

7.

Načelo zakonitosti kazni utvrđeno je člankom 49. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima kako slijedi:

„Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koje, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nije bilo predviđeno kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. Ako je, nakon počinjenja kaznenog djela, zakonom propisana blaža kazna, primjenjuje se takva kazna.”

8.

U članku 4. stavku 3. UEU‑a izraženo je načelo lojalne suradnje između Unije i država članica:

„Na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno si pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije.

Države članice olakšavaju ostvarivanje zadaća Unije i suzdržavaju se od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije.”

9.

Osim toga, u članku 325. stavku 1. UFEU‑a nalazi se sljedeća odredba za zaštitu financijskih interesa Unije:

„Unija i države članice suzbijaju prijevare i sva druga nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije pomoću mjera iz ovog članka koje djeluju kao sredstvo za odvraćanje i koje pružaju djelotvornu zaštitu u državama članicama, i u svim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije.”

10.

U Uredbi br. 966/2012 sadržana su financijska pravila koja se primjenjuju na opći proračun Unije. Člankom 59. stavkom 2. te uredbe, pod naslovom „Podijeljeno upravljanje s državama članicama”, propisano je sljedeće:

„2.   Pri provedbi zadaća vezanih uz izvršenje proračuna, države članice poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, regulatorne i administrativne mjere, kako bi zaštitile financijske interese Unije, osobito

[…]

Kako bi zaštitile financijske interese Unije, države članice, poštujući načelo proporcionalnosti i u skladu s ovim člankom te odgovarajućim pravilima pojedinih sektora, provode ex ante i ex post kontrole uključujući, prema potrebi, terenske provjere reprezentativnih uzoraka transakcija ili uzoraka transakcija koji se temelje na riziku. Također osiguravaju povrat nepropisno plaćenih sredstva i kad je potrebno pokreću pravne postupke s tim u vezi.

Države članice određuju učinkovite, odvraćajuće i proporcionalne sankcije primateljima ako su predviđene sektorskim pravilima ili posebnim odredbama nacionalnog zakonodavstva.

[…]”

11.

Tijekom godina uvjeti za dodjelu posebnih izvoznih subvencija za određene komade govedine bez kostiju iz Europske unije u treće zemlje izmijenjeni su nekoliko puta. U početku su bili propisani Uredbom br. 1964/82, zatim su bili izmijenjeni Uredbom br. 2469/97 te su konačno postali dio pročišćene verzije Uredbe br. 1359/2007.

12.

U članku 1. stavku 1. Uredbe br. 1964/82 izvorno je bilo sadržano ovo pravilo:

„Pojedinačno zapakirani komadi bez kostiju svježih ili rashlađenih prednjih i stražnjih četvrtina odraslih muških goveda, pod uvjetima utvrđenim u ovoj Uredbi, ispunjavaju uvjete za posebne izvozne subvencije.”

13.

Druga uvodna izjava Uredbe br. 1964/82 omogućuje razumijevanje pozadine tog pravila:

„Zbog stanja na tržištu, gospodarskog stanja u sektoru govedine i teletine i opsega prodaje određenih proizvoda iz ovog sektora, potrebno je odrediti uvjete koji uređuju plaćanje posebnih izvoznih subvencija za navedene proizvode. Posebno je potrebno utvrditi uvjete za određene komade mesa dobivene otkoštavanjem četvrtina muških goveda.”

14.

Krajem 1997. godine donesena je nova verzija članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1964/82:

„Pojedinačno zapakirani komadi bez kostiju svježih ili rashlađenih prednjih i stražnjih četvrtina odraslih muških goveda s prosječnim sadržajem krtog mesa od 55 % ili više, pod uvjetima utvrđenim u ovoj Uredbi, ispunjavaju uvjete za posebne izvozne subvencije.”

15.

Posljednja verzija članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1964/82 nastala je na temelju Uredbe br. 2469/97. Njezino stupanje na snagu bilo je uređeno njezinim člankom 4. na sljedeći način:

„Ova Uredba stupa na snagu 19. siječnja 1998.

Primjenjuje se na aktivnosti za koje se prihvaća izjava iz članka 3. stavka 1. ili ona iz članka 25. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 3665/87, uz priloženu izvoznu dozvolu izdanu na dan stupanja na snagu ove Uredbe.”

16.

Iz druge uvodne izjave Uredbe br. 2469/97 proizlaze informacije o razlozima za to novo pravilo koje je stupilo na snagu u skladu s potonjom uredbom:

„[N]akon provedbe Sporazuma o poljoprivredi sklopljenog tijekom Urugvajskog kruga multilateralnih trgovinskih pregovora potrebno [je] uvesti mjere kako bi se omogućila bolja usmjerenost proizvoda od goveđeg i telećeg mesa kojima bi se trebala dati prednost pri izvozu u treće zemlje. [U]vođenje posebne subvencije na otkoštene komade mesa od prednjih četvrtina odraslih muških goveda ispunilo [bi] navedeni cilj. [M]jere predviđene Uredbom (EEZ) br. 1964/82 stoga [bi] trebale biti proširene na navedene proizvode.”

17.

Danas članak 1. Uredbe br. 1359/2007 glasi kako slijedi:

„Pojedinačno zapakirani komadi bez kostiju svježih ili rashlađenih prednjih i stražnjih četvrtina odraslih muških goveda s prosječnim sadržajem krtog mesa od 55 % ili više, pod uvjetima utvrđenim u ovoj Uredbi, ispunjavaju uvjete za posebne izvozne subvencije.”

18.

U skladu s njezinim člancima 11. i 12. Uredba br. 1359/2007 stupila je na snagu 1. siječnja 2008. i njome se od toga dana stavila izvan snage Uredba br. 1964/82. Iz njezine uvodne izjave 1. proizlazi da služi kodificiranju brojnih izmjena potonje uredbe radi jasnoće i racionalnosti.

19.

Uvodna izjava 3. Uredbe br. 1359/2007 glasi kako slijedi:

„Zbog stanja na tržištu, gospodarskog stanja u sektoru govedine i teletine i opsega prodaje određenih proizvoda iz ovog sektora, potrebno je odrediti uvjete koji uređuju plaćanje posebnih izvoznih subvencija za navedene proizvode. Posebno je potrebno utvrditi uvjete za određene komade mesa dobivene otkoštavanjem četvrtina muških goveda.”

20.

Člankom 426. francuskog Carinskog zakonika ( 9 ), koji je već bio na snazi u trenutku počinjenja spornih djela, propisano je sljedeće:

„Uvozom ili izvozom zabranjene robe bez deklaracije smatraju se

[…]

[…]”

21.

Kao što to također proizlazi iz članka 414. francuskog Carinskog zakonika, uvoz ili izvoz zabranjene robe bez deklaracije kažnjiv je kaznom zatvora do tri godine i različitim sporednim novčanim kaznama.

22.

Konačno, člankom 112‑1. francuskog Kaznenog zakona ( 10 ) utvrđeno je načelo zakonitosti kazni kako slijedi:

„Kažnjiva su isključivo djela koja u trenutku njihova počinjenja predstavljaju kaznena djela.

Mogu se izreći isključivo kazne koje su u tom trenutku bile propisane zakonom.

Međutim, novi propisi primjenjuju se na kaznena djela počinjena prije njihova stupanja na snagu za koja nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda ako su ti propisi blaži od prijašnjih.”

23.

Ukupno devet optuženika u glavnom postupku tereti se u kaznenom postupku pred francuskim sudovima za carinski prekršaj u koji su bili umiješani kao počinitelji odnosno sudionici. Optužba se temelji na tome da su optuženici u razdoblju od 1987. do 1992. lažnim carinskim deklaracijama i prijevarnim postupanjem pribavili francuskom trgovačkom društvu Clergeau SA ( 11 ) veće izvozne subvencije za govedinu nego što bi tom trgovačkom društvu pripalo u skladu s pravom Unije.

24.

Konkretno, optuženike se optužuje da su na prijevaran način lažno deklarirali prednje četvrtine odraslih muških goveda kao stražnje četvrtine govedine. Međutim, tijekom spornog razdoblja prednje četvrtine govedine – za razliku od stražnjih četvrtina – još uvijek nisu ulazile u područje primjene mjerodavnih pravila prava Unije o posebnim izvoznim subvencijama, nego su tek kasnije – od 19. siječnja 1998. – uključene u njega.

25.

U tom kaznenom postupku na strani Francuske Države sudjeluju Administration des douanes et droits indirects ( 12 ) (Administration des douanes) i – kao oštećenik – Établissement national des produits de l’Agriculture et de la Mer ( 13 ) (FranceAgriMer). Potonje tijelo nadležno je za provedbu pravila prava Unije o poljoprivrednim potporama i povezanim kontrolama.

26.

Presudom od 3. prosinca 2013. Tribunal correctionnel de La Rochelle ( 14 ) oslobodio je sve optuženike na temelju načela retroaktivne primjene blaže kazne jer danas ne ispunjavaju samo stražnje četvrtine govedine uvjete za posebne izvozne subvencije iz prava Unije, nego i prednje četvrtine govedine. Tu presudu je u drugom stupnju potvrdio Cour d’appel de Poitiers ( 15 ) (Francuska) presudom od 13. ožujka 2015. Povodom kasacijskih žalbi Administration des douanes ( 16 ) i FranceAgriMera trenutačno se pred kaznenim vijećem francuskog Cour de cassationa (Kasacijski sud) ( 17 ) vodi kazneni postupak radi pravnog preispitivanja presude donesene povodom žalbe.

27.

Presudom od 23. studenoga 2016., zaprimljenom 6. ožujka 2017., Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) uputio je Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a sljedeće prethodno pitanje:

Treba li članak 49. Povelje o temeljnim pravima tumačiti na način da mu se protivi to da se neka osoba osudi zbog dobivanja neprimjerenih izvoznih subvencija manipuliranjem ili lažnim izjavama o prirodi robe za koju su se tražile subvencije, kada je, zbog izmjene koja je nastupila nakon nastanka činjenica, roba koju je ona doista izvezla postala prihvatljiva za te subvencije?

28.

Na zahtjev Suda u skladu s člankom 101. Poslovnika sud koji je uputio zahtjev dodatno je pojasnio da se kazneni progon protiv optuženika u glavnom postupku vodi zbog davanja lažnih izjava ili prijevare kojima je u cijelosti ili djelomično ostvaren povrat carine, oslobođenje od carine, smanjenje carine ili bilo kakva korist u vezi s izvozom.

29.

U postupku pred Sudom četiri optuženika u glavnom postupku podnijela su zajednički podnesak ( 18 ), a francuska, grčka i austrijska vlada kao i Europska komisija također su se pisano očitovale. Osim austrijske vlade, te su stranke bile zastupane i na raspravi od 28. veljače 2018.

30.

Svojim zahtjevom za prethodnu odluku Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) zatražio je od Suda tumačenje članka 49. stavka 1. treće rečenice Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim je na razini Unije utvrđeno načelo retroaktivne primjene blaže kazne.

31.

Optuženici u glavnom postupku izrazili su zabrinutost da bi njihova prava koja proizlaze iz članka 49. stavka 1. treće rečenice Povelje mogla biti žrtvovana radi što učinkovitijeg suzbijanja prijevara koje štete financijskim interesima Unije. Međutim, te sumnje nisu utemeljene. Podrazumijeva se da se zaštita financijskih interesa Unije može postići isključivo sredstvima pravne države ( 19 ). Stoga se svakome tko je u situacijama reguliranima pravom Unije pozvan na kaznenu odgovornost osigurava osnovno postupovno jamstvo utvrđeno člankom 49. stavkom 1. trećom rečenicom Povelje te nitko ne može optuženicima uskratiti da se koriste svojim pravima koja iz toga proizlaze. Međutim, u ovom je predmetu potrebno pojasniti koji je točan sadržaj načela retroaktivne primjene blaže kazne.

32.

U skladu s njezinim člankom 51. stavkom 1. Povelja je primjenjiva ratione materiae na predmetni slučaj s obzirom na to da se postavlja pitanje retroaktivne primjene blaže kazne kada nacionalna tijela provode pravo Unije. Ta tijela isplaćuju i nadziru posebne izvozne subvencije Europske unije za govedinu, štiteći pritom financijske interese Unije, među ostalim i određivanjem učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija (članak 4. stavak 3. UEU‑a, članak 325. stavak 1. UFEU‑a i članak 59. stavak 2. Uredbe br. 966/2012) ( 20 ).

33.

Primjeni članka 49. stavka 1. treće rečenice Povelje o temeljnim pravima ne protivi se uostalom ni činjenica da su djela za koja francusko pravosuđe u predmetnom slučaju provodi kazneni progon počinjena prije 1. prosinca 2009., to jest prije datuma kada je stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Povelja postala pravno obvezujuća i dobila ustavni rang (vidjeti osobito članak 6. stavak 1. UEU‑a). Naime, odredbom Povelje koju je potrebno tumačiti utvrđeno je opće načelo prava Unije, koje se i prije njezina stupanja na snagu temeljilo na ustavnim tradicijama zajedničkima svim državama članicama ( 21 ) i međunarodnim sporazumima koje su sklopile ( 22 ) te koje je Sud u nekoliko navrata priznao ( 23 ).

34.

Posebne poteškoće pri tumačenju i primjeni tog načela s kojima se suočava francuski Kasacijski sud ( 24 ) proizlaze u konačnici iz odnosa između jedne kaznene i jedne nekaznene odredbe.

35.

Ta kaznena odredba sadržana je u nacionalnom pravu i njome se samo kriminaliziraju lažne deklaracije i prijevarna postupanja kojima se pri uvozu ili izvozu želi pribaviti ili stječe nepropisna financijska korist (članak 426. točka 4. francuskog Carinskog zakonika). Međutim, tek iz jedne nekaznene odredbe iz poljoprivrednog odnosno vanjskogospodarskog prava Unije proizlazi što predstavlja takvu nepropisnu financijsku korist – u predmetnom slučaju iz pravila o posebnim izvoznim subvencijama za govedinu.

36.

Dok je kaznena odredba iz članka 426. točke 4. francuskog Carinskog zakonika ostala neizmijenjena, nekaznena odredba iz prava Unije mijenjala se tijekom vremena: naime, iako su izvorno u skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 1964/82 isključivo stražnje četvrtine govedine ispunjavale uvjete za izvoznu subvenciju, od 19. siječnja 1998. prihvatljive su i prednje četvrtine govedine zbog izmjena izvršenih Uredbom br. 2469/97; to kasnije pravno uređenje naknadno je kodificirano člankom 1. Uredbe br. 1359/2007 i do danas se primjenjuje.

37.

Može li se smatrati da je blaža kaznena odredba stupila na snagu ako se izmijenila samo nekaznena odredba – ovdje ona u pogledu prihvatljivosti određene robe u okviru izvoznih subvencija Europske unije – dok je izvorna kaznena odredba – ovdje ona u pogledu kažnjivosti lažnih deklaracija i prijevare – ostala neizmijenjena? To je u biti pitanje s kojim se suočava Sud u ovom predmetu.

38.

Odgovor na njega trebao bi se temeljiti na smislu i svrsi načela retroaktivne primjene blaže kazne.

39.

Primjena kasnijih blažih kaznenih odredbi predstavlja iznimku od temeljnog načela zakonitosti kazni (nullum crimen, nulla poena sine lege) s obzirom na to da se retroaktivno primjenjuje zakon koji je različit od onog koji je bio na snazi u trenutku počinjenja djela ( 25 ).

40.

Ta se iznimka u konačnici temelji na pravičnosti ( 26 ). Retroaktivna primjena blaže kazne temelji se na ideji da optuženik ne može biti osuđen zbog svojeg ponašanja koje prema (promijenjenom) mišljenju zakonodavca više uopće nije kažnjivo u trenutku određivanja kazne. Promjene u vrednovanjima zakonodavca trebale bi se stoga primijeniti u korist optuženika ( 27 ).

41.

Međutim, u predmetnom slučaju ni zakonodavac Unije ni nacionalni zakonodavac nije promijenio svoju ocjenu u pogledu kažnjivosti ponašanja optuženika u glavnom postupku. Konačno, to su ispravno napomenule Francuska i Austrija.

42.

Lažne deklaracije i prijevare kojima se žele pribaviti ili se ostvaruju nepropisne financijske koristi u vezi s uvozom ili izvozom bile su kažnjive u trenutku počinjenja djela te su do danas ostale kažnjive radi, među ostalim, zaštite financijskih interesa Europske unije. Namjera zakonodavca nikad nije bila, bilo na razini Unije ili na nacionalnoj razini, da se takvo postupanje ne kriminalizira ili da zaštita financijskih interesa Unije bude na bilo koji način manje stroga.

43.

Naprotiv, izmjene propisa na razini Unije u vezi s dodjelom posebnih izvoznih subvencija za govedinu bile su usmjerene samo prilagodbi mjerodavnih pravila iz područja poljoprivrede promjenjivim tržišnim uvjetima, osobito promijenjenoj situaciji na svjetskom tržištu nakon Urugvajskog kruga pregovora WTO‑a ( 28 ). Radilo se stoga o isključivo gospodarskoj revalorizaciji koju su provela nadležna politička tijela u Europskoj uniji, a ne o revalorizaciji kažnjivosti određenih ponašanja.

44.

Sama činjenica da se trenutačno primjenjuju povoljnija pravila o dodjeli posebnih izvoznih subvencija, koja obuhvaćaju prednje i stražnje četvrtine govedine, nije ni na koji način dovoljna za zaključak da bi prethodno pravilo, koje se primjenjivalo samo na stražnje četvrtine govedine, bilo pretjerano strogo ili ograničavajuće s obzirom na prijašnje ocjene zakonodavca. Kako sud koji je uputio zahtjev i Komisija pravilno ističu, različiti tržišni uvjeti u različitim trenucima mogu zahtijevati različita pravila o mogućnosti subvencioniranja poljoprivrednih izvoza iz Unije u treće zemlje. Pravo na takvu potporu pripada samo onome čiji proizvodi u danom trenutku ispunjavaju odgovarajuće uvjete.

45.

U tom je pogledu predmetni slučaj sličan poreznom pravu: i tamo se pravila materijalnog poreznog prava, koja porezni obveznici moraju poštovati, mogu mijenjati iz godine u godinu. Tko je utajio određeni porez za 2017. i tako stekao financijsku korist, ne može izbjeći kazneni progon pozivanjem na ukidanje dotičnog poreza, sniženje primjenjive porezne stope ili povoljnija izuzeća od poreza na snazi od 2018. Čin utaje poreza i dalje je kažnjiv u odnosu na razdoblje u kojem je nastao.

46.

Kao što su neke stranke u postupku pravilno istaknule, ovaj je predmet u određenom smislu usporediv s predmetom Paoletti i dr. ( 29 ). U tom se slučaju radilo o kaznenom djelu pomaganja nezakonite migracije državljana trećih zemalja. Progon za to kazneno djelo moguć je prema stajalištu Suda i ako su dotični državljani treće zemlje nakon toga stekli status građana Unije pristupanjem njihove države podrijetla Europskoj uniji. Naime, stjecanje građanstva Unije predstavlja činjeničnu situaciju koja nije takva da mijenja konstitutivne elemente kaznenog djela pomaganja nezakonite imigracije ( 30 ).

47.

Doduše, postoji razlika između ovog predmeta i predmeta Paoletti i dr. s obzirom na to da se tamo promijenila činjenična (dotične osobe stekle su status građana Unije), a ovdje pravna situacija (mogućnost subvencioniranja prednjih četvrtina govedine). Međutim, ključno je da su se u oba slučaja promijenile samo nekaznene okolnosti, dok je kažnjivost zabranjenog ponašanja (tamo pomaganje nezakonite migracije, a ovdje lažne izjave ili manipuliranje na prijevaran način pri uvozu robe) ostala nepromijenjena i nije bila revidirana.

48.

Ako bi promjena takvih nekaznenih okolnosti bila razlog za retroaktivnu primjenu blaže kazne, to bi čak – kao što pravilno ističu Francuska i Austrija – potaknulo prijevarna postupanja ( 31 ).

49.

Ako bi se očekivalo, primjerice, da u bliskoj budućnosti uvjete za posebne izvozne subvencije ne ispunjavaju samo stražnje četvrtine, nego i prednje četvrtine govedine, gospodarski subjekti bili bi u većem iskušenju da već unaprijed daju lažne izjave radi deklariranja prednjih četvrtina mesa za izvoz te da se kasnije pozivaju na retroaktivnu primjenu blaže kazne.

50.

Time bi se plemenita ideja, na kojoj se temelji načelo utvrđeno člankom 49. stavkom 1. trećom rečenicom Povelje o temeljnim pravima, pretvorila u svoju suprotnost.

51.

Stoga se načelo retroaktivne primjene blaže kazne (članak 49. stavak 1. treća rečenica Povelje o temeljnim pravima) općenito ne protivi kažnjavanju osobe koja je manipuliranjem ili lažnim deklaracijama o prirodi robe za koju su se tražile izvozne subvencije Unije željela pribaviti ili stekla nepropisnu korist, kada roba koju je ona doista izvezla nije bila prihvatljiva za te subvencije u trenutku davanja deklaracije ili počinjenja prijevare, a postala je prihvatljiva tek zbog izmjene propisa prava Unije koja je nastupila nakon nastanka činjenica.

52.

Zaključno bih samo radi cjelovitosti razmotrila dva pitanja koja su usputno raspravljena sa strankama u postupku.

53.

Prvo od ta dva pitanja odnosi se na financijsku korist (tj. posebne izvozne subvencije) koju su optuženici lažnim deklaracijama ili prijevarom u vezi s izvozom proizvoda od govedine nepropisno pribavili trgovačkom društvu u kojem su bili zaposleni.

54.

Treba li predmetni slučaj s obzirom na članak 49. stavak 1. treću rečenicu Povelje o temeljnim pravima ocijeniti drukčije ako je protiv optuženika pokrenut kazneni progon zbog stvarnog stjecanja takve nepropisne financijske koristi za njihovo trgovačko društvo ili samo zbog prijevarnog postupanja u pogledu takve koristi?

55.

Smatram da u tom pogledu ne postoji razlika. Naime, pripada li nekom trgovačkom društvu pravo na posebne izvozne subvencije za izvoz određene robe iz Europske unije u neku treću zemlju samo po sebi nije pitanje u vezi s kažnjivosti ponašanja njegovih zaposlenika.

56.

Kao što je sud koji je uputio zahtjev na upit Suda izričito potvrdio, kazneni progon protiv optuženika u glavnom postupku pokrenut je zbog toga što su na prijevaran način dali lažne deklaracije i manipulirali kako bi dobili takve posebne izvozne subvencije.

57.

Drugo pitanje odnosi se na navod u zahtjevu za prethodnu odluku da optuženici u glavnom postupku deklariranu govedinu za posebnu izvoznu subvenciju nisu samo lažno deklarirali s obzirom na njezine prednje odnosno stražnje četvrtine, nego da su osim toga smrznutu govedinu na prijevaran način deklarirali kao svježu ili rashlađenu govedinu ( 32 ).

58.

Čini se da ta okolnost, koju sud koji je uputio zahtjev uopće nije detaljnije razmotrio, nije imala važnu ulogu za njegovo prethodno pitanje. Stoga ona nije ni bila predmet detaljnijeg pravnog razmatranja u ovom mišljenju.

59.

Samo ću navesti da se primjenjivo pravo Unije u tom pogledu nije mijenjalo s obzirom na to da je uvijek samo svježa ili rashlađena govedina, a nikad ona smrznuta, ispunjavala uvjete za predmetne posebne izvozne subvencije. Stoga se tuženici u glavnom postupku u pogledu svoje kaznene odgovornosti za izjavljivanje lažnih podataka o stupnju svježine predmetnog mesa ne mogu a priori pozivati na retroaktivnu primjenu blaže kazne u smislu članka 49. stavka 1. treće rečenice Povelje o temeljnim pravima.

60.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio francuski Cour de cassation, odgovori kako slijedi:

Članak 49. stavak 1. treću rečenicu Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da mu se ne protivi kažnjavanje osobe koja je manipuliranjem ili lažnim deklaracijama o prirodi robe za koju su se tražile izvozne subvencije Unije željela pribaviti ili stekla nepropisnu korist, kada roba koju je ona doista izvezla nije bila prihvatljiva za te subvencije u trenutku davanja deklaracije ili počinjenja prijevare, a postala je prihvatljiva tek zbog izmjene propisa prava Unije koja je nastupila nakon nastanka činjenica.