–

za E. Di Pumu, A. Frangini, F. Belloni i L. Vozza, avvocati,

–

za A. Zeccu, M. Gariboldi i A. Cabras, avvocati,

–

za Commissione Nazionale per le Società e la Borsa (Consob), S. Providenti, R. Vampa i P. Palmisano, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Galluzzo i P. Gentilija, avvocati dello Stato,

–

za njemačku vladu, T. Henze i D. Klebs, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i F. Costa Pinto, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, V. Di Bucci, R. Troosters i T. Scharf, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i Direktive 2014/57/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o kaznenopravnim sankcijama za zlouporabu tržišta (Direktiva o zlouporabi tržišta) (SL 2014., L 173, str. 179.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između, prvi, Enza Di Pume i Commissione Nazionale per le Società e la Borsa (Državna komisija za trgovačka društva i burzu, Italija) (u daljnjem tekstu: Consob) i, drugi, Consoba i Antonija Zecce, vezano uz zakonitost novčanih upravnih sankcija izrečenih zbog trgovanja na temelju povlaštenih informacija.

3

Članak 4. Protokola br. 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), naslovljen „Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari”, određuje:

„1.   Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2.   Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3.   Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.”

4

Članak 2. stavak 1. Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zlouporabi tržišta) (SL 2003., L 96, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 3., str. 74.), glasi ovako:

„Države članice zabranjuju svakoj osobi iz drugog podstavka koja posjeduje povlaštenu informaciju da upotrijebi tu informaciju pri stjecanju ili otpuštanju, ili pokušaju stjecanja ili otpuštanja, za vlastiti račun ili za račun treće osobe, izravno ili neizravno, financijskog instrumenta na koji se ta informacija odnosi.

Prvi se podstavak primjenjuje na svaku osobu koja posjeduje tu informaciju:

[…]

5

Članak 3. navedene direktive određuje:

„Države članice svakoj osobi koja podliježe zabrani utvrđenoj člankom 2. zabranjuju da:

6

U članku 14. stavku 1. Direktive 2003/6 navodi se:

„Ne dovodeći u pitanje pravo država članica da izriču kaznene sankcije, države članice osiguravaju, u skladu sa svojim nacionalnim zakonom, mogućnost poduzimanja odgovarajućih upravnih mjera ili upravnih sankcija protiv odgovornih osoba kada se nisu poštovale odredbe donesene u provedbi ove Direktive. Države članice osiguravaju da su te mjere učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”

7

Članak 184. Decreto legislativo n. 58 – Testo unico delle disposizioni in materia di intermediazione finanziaria, ai sensi degli articoli 8 e 21 della legge 6 febbraio 1996, n. 52 (Zakonodavna uredba br. 58 o pročišćenom tekstu odredaba u području financijskog posredovanja u skladu s člancima 8. i 21. Zakona br. 52 od 6. veljače 1996.) od 24. veljače 1998. (redovni dodatak GURI‑ju br. 71 od 26. ožujka 1998.), kako je izmijenjen s Legge n. 62 – Disposizioni per l’adempimento di obblighi derivanti dall’appartenenza dell’Italia alle Comunità europee. Legge comunitaria 2004 (Zakon br. 62 o odredbama donesenima radi ispunjavanja obveza koje proizlaze iz pripadnosti Italije Europskim zajednicama. Zakon Zajednice iz 2004.), od 18. travnja 2005. (redovni dodatak GURI‑ju br. 76 od 27. travnja 2005.) (u daljnjem tekstu: TUF), naslovljen „Zlouporaba povlaštenih informacija”, određuje:

„1.   Osobi koja posjeduje povlaštene informacije na temelju svojeg članstva u upravnim, rukovoditeljskim ili nadzornim tijelima izdavatelja, na temelju svojeg udjela u kapitalu izdavatelja ili obavljanja posla, profesije ili dužnosti, uključujući javne prirode, ili obnašanja funkcije, bit će izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne do šest godina i novčana kazna od dvadeset tisuća do tri milijuna eura ako:

2.   Kazna utvrđena u stavku 1. izreći će se osobama, koje posjeduju povlaštene informacije s ciljem pripreme ili izvršenja kaznenih djela, koje postupe na jedan od načina navedenih u prethodnom stavku 1.

3.   Sud može izreći do tri puta veću novčanu kaznu ili maksimalno u deseterostrukoj vrijednosti predmeta ili imovinske koristi stečenih počinjenjem kaznenog djela ako, s obzirom na štetu koju su radnje prouzročile, na osobine njihova počinitelja ili vrijednost stečenog predmeta ili imovinske koristi, novčana kazna nije dostatna čak ni da se primijeni maksimalan iznos.

[…]”

8

Članak 187.bis TUF‑a, koji je u TUF uključen sukladno Zakonu od 18. travnja 2005. spomenutom u prethodnoj točki, naslovljen je „Zlouporaba povlaštenih informacija”. On glasi ovako:

„1.   Ne dovodeći u pitanje kaznenopravne sankcije kada počinjene radnje imaju obilježja kaznenog djela, osoba koja posjeduje povlaštene informacije na temelju svojeg članstva u upravnim, rukovoditeljskim ili nadzornim tijelima izdavatelja, na temelju svojeg udjela u kapitalu izdavatelja ili obavljanja posla, profesije ili dužnosti, uključujući javne prirode, ili obnašanja funkcije, kaznit će se novčanom upravnom sankcijom od sto tisuća do petnaest milijuna eura ako:

2.   Sankcija iz stavka 1. izreći će se osobama koje posjeduju povlaštene informacije s ciljem pripreme ili izvršenja kaznenih djela, koje postupe na jedan od načina navedenih u stavku 1.

[…]

4.   Sankcija predviđena stavkom 1. izreći će se također osobama koje posjeduju povlaštene informacije i znaju ili bi uz uobičajenu pažnju mogle znati da je informacija koju posjeduju povlaštena informacija i koje postupe na jedan od načina opisanih u navedenom stavku.

5.   Novčane upravne sankcije iz stavaka 1., 2. i 4. uvećat će se do tri puta ili maksimalno u deseterostrukoj vrijednosti predmeta ili imovinske koristi stečenih počinjenjem kažnjivog djela ako, s obzirom na svojstvo njegova počinitelja ili vrijednost stečenog predmeta ili imovinske koristi, sankcije nisu dostatne čak ni da se primijeni maksimalan iznos.

[…]”

9

Odnosi između kaznenog i upravnog postupka te postupka prigovora uređeni su člancima 187.decies do 187.terdecies TUF‑a. U navedenom članku 187.decies, naslovljenom „Odnosi s pravosuđem”, navodi se:

„1.   Kad ima saznanja da je počinjeno kazneno djelo predviđeno poglavljem II., državno odvjetništvo će o tome bez odgađanja obavijestiti predsjednika [Consoba].

2.   Predsjednik [Consoba] dostavlja državnom odvjetništvu dokumentaciju prikupljenu u obavljanju postupka nadzora, u obliku obrazloženog izvješća ako su otkriveni elementi na temelju kojih se može pretpostaviti da je počinjeno kazneno djelo. Akte treba državnom odvjetništvu dostaviti najkasnije do završetka postupka utvrđivanja kaznenih djela predviđenog odredbama poglavlja III. ove glave.

3.   [Consob] i pravosudno tijelo međusobno surađuju, uključujući razmjenu informacija, u cilju olakšavanja utvrđivanja povreda iz ove glave, i onda kad te povrede ne predstavljaju kazneno djelo. […]”

10

Sukladno članku 187.undecies TUF‑a, naslovljenom „Mogućnost [Consoba] u kaznenom postupku”:

„1.   U postupcima za kaznena djela iz članaka 184. i 185. [Consob] koristi prava i mogućnosti koje Zakonik o kaznenom postupku priznaje pravnim subjektima i udrugama koje zastupaju interese povrijeđene kaznenim djelom.

2.   [Consob] može podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva te tražiti, s osnove naknade štete uzrokovane kršenjem integriteta tržišta, iznos koji utvrđuje sud, među ostalim na temelju pravičnosti, no vodeći računa o stvarnom počinjenju kaznenog djela, osobnim prilikama počinitelja kaznenog djela i značaju predmeta ili imovinske koristi stečene kaznenim djelom.”

11

Članak 187.duodecies stavak 1. TUF‑a određuje:

„Upravni postupak utvrđivanja i postupak prigovora […] ne mogu se prekinuti tijekom trajanja kaznenog postupka koji se vodi zbog počinjenja iste radnje ili radnji o čijem utvrđenju ovisi donošenje odgovarajuće odluke.”

12

Članak 654. Codice di procedura penale (Zakonik o kaznenom postupku; u daljnjem tekstu: CPP) određuje:

„Protiv okrivljenika, oštećenika ili osobe koja ima građanskopravnu odgovornost, a istaknula je građanskopravni zahtjev ili se uključila u kazneni postupak, neopoziva osuđujuća ili oslobađajuća kaznena presuda izrečena po provođenju kontradiktornog postupka ima snagu pravomoćne odluke u građanskom ili upravnom postupku kad se odnosi na pravo ili legitimni interes čije priznavanje ovisi o utvrđivanju materijalnih činjenica koje su iste kao one koje su bile predmet kaznenog postupka, pod uvjetom da su utvrđene činjenice smatrane relevantnima za donošenje kaznene odluke i da građanski propis ne predviđa ograničenja za dokazivanje sporne subjektivne situacije.”

13

Odlukom od 7. studenoga 2012. Consob je E. Di Pumi i A. Zecci izrekao novčane upravne sankcije na temelju članka 187.bis stavaka 1. i 4. TUF‑a.

14

Prema toj odluci E. Di Puma i A. Zecca su se tijekom 2008. godine više puta upustili u trgovanje na temelju povlaštenih informacija. Konkretno, 14. i 17. listopada 2008. kupili su 2375 dionica društva Permasteelisa SpA koristeći se povlaštenim informacijama o projektu preuzimanja kontrole nad tim društvom, za koje je A. Zecca zbog svojeg zaposlenja i funkcija koje je obavljao u okviru društva Deloitte Financial Advisory Services SpA znao, a E. Di Puma je morao znati da se radi o povlaštenim informacijama.

15

E. Di Puma i A. Zecca pobijali su navedenu odluku pred Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu, Italija). Presudama od 4. travnja i 23. kolovoza 2013. taj je sud odbio tužbu E. Di Pume i prihvatio žalbu A. Zecce.

16

E. Di Puma i Consob protiv prve i druge spomenute presude podnijeli su kasacijsku žalbu pred Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija). E. Di Puma tvrdio je da se protiv njega pred Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija) vodio kazneni progon zbog istih radnji za koje ga je teretio Consob i za koje mu je taj sud pravomoćnom presudom donesenom nakon presuda Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu) izrekao oslobađanje s obrazloženjem da nisu dokazane radnje koje bi imale obilježje kaznenog djela. S druge strane, A. Zecca, tuženik u postupku vezanom uz Consobovu kasacijsku žalbu, također se pozvao na oslobađajuću presudu.

17

Nakon što je naveo da se navedena oslobađajuća presuda u stvari odnosi na radnje koje su iste kao one zbog kojih je Consob u odluci od 7. studenoga 2012. izrekao novčane upravne sankcije iz glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev naglašava da na temelju članka 654. CPP‑a utvrđenja sadržana u toj istoj oslobađajućoj presudi u pogledu nepostojanja kaznenog djela imaju snagu pravomoćne odluke u odnosu na upravne postupke. On međutim smatra da sporove koji se pred njime vode nije moguće riješiti samo na temelju nacionalnog zakonodavstva, imajući u vidu nadređenost članka 4. Protokola br. 7 uz EKLJP i članka 50. Povelje u odnosu na to zakonodavstvo.

18

Što se tiče članka 4. Protokola br. 7 uz EKLJP, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi činjenica da se za to isto trgovanje na temelju povlaštenih informacija mogu na temelju članaka 184. i 187.bis TUF‑a istodobno izreći kaznene i novčane upravne sankcije mogla dovesti do kršenja načela ne bis in idem zajamčenog navedenim člankom 4., kako ga tumači Europski sud za ljudska prava među ostalim u presudi od 4. ožujka 2014., Grande Stevens i dr. protiv Italije (ECLI:CE:ECHR:2014:0304JUD001864010). Takve su novčane upravne sankcije naime, imajući u vidu njihovu pravnu kvalifikaciju u nacionalnom pravu te njihovu narav i težinu, po naravi kaznene sankcije. Nadalje, tvrdi da se kumuliranje kaznenih i upravnih progona i sankcija o kojima je riječ u glavnom postupku odnosi na isto kažnjivo djelo, u smislu da se radi o istim radnjama.

19

Kada je riječ o članku 50. Povelje, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje zabranjuje li taj članak također takvo kumuliranje progona i sankcija. Tvrdi naime da su sukladno članku 14. stavku 1. Direktive 2003/6 države članice dužne kažnjavati trgovanje na temelju povlaštenih informacija učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim upravnim sankcijama. Dakle, prema toj odredbi, nadležna nacionalna tijela morala bi ocijeniti je li upravna sankcija koja se kumulira s kaznenom sankcijom učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća.

20

Tvrdi međutim da je Sud u presudi od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 34. i 36.), zaključio, s jedne strane, da se članku 50. Povelje protivi to da se nakon izricanja konačne porezne sankcije koja ima kaznenu narav u smislu tog članka, za iste radnje pokreće kazneni progon protiv iste osobe, ali da je, s druge strane, na nacionalnom sudu da utvrdi jesu li preostale sankcije učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Imajući u vidu tu sudsku praksu, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje treba li članak 50. Povelje tumačiti na način da on dopušta vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije nakon donošenja konačne kaznene presude koja ima snagu pravomoćne odluke i kojom je utvrđeno da ne postoji kazneno djelo u slučaju kad se taj postupak može činiti potrebnim za ispunjavanje obveze propisivanja učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija.

21

Prema mišljenju tog suda, iako djelotvornost, nadređenost i jedinstvo prava Unije mogu opravdavati kumuliranje postupaka i sankcija, takvo opravdanje više ne postoji ako je nadležni kazneni sud pravomoćno utvrdio da radnje o kojima ovisi postojanje dvaju spornih kaznenih i upravnih kažnjivih djela nisu dokazane. Navodi dalje da činjenica da se u potonjem slučaju vodi postupak izricanja novčane upravne sankcije pretpostavlja opasnost od sukoba između presuda, a samim time može dovesti u pitanje i pravomoćnost konačne kaznene presude. Smatra međutim da uvjeti provedbe načela pravomoćnosti moraju biti u skladu s načelom djelotvornosti.

22

U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Odlukom predsjednika Suda od 23. prosinca 2016. predmeti C‑596/16 i C‑597/16 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i u svrhu donošenja presude.

24

Uvodno treba reći da, iako se prvo pitanje odnosi na tumačenje članka 50. Povelje, sud koji je uputio zahtjev posebno postavlja pitanje usklađenosti članka 654. CPP‑a s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2003/6 i temeljnim pravom zajamčenim navedenim člankom 50. Prema tom sudu, tumačenje prema kojem bi navedeni članak 14. stavak 1. zahtijevao, unatoč načelu ne bis in idem, vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije čak i nakon donošenja konačne oslobađajuće kaznene presude koja ima snagu pravomoćne odluke moglo bi dovesti u pitanje načelo pravomoćnosti, suprotno onome što predviđa članak 654. CPP‑a.

25

U tim okolnostima treba shvatiti da sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u bitnome pita treba li članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6 u vezi s člankom 50. Povelje tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis prema kojem se postupak izricanja novčane upravne sankcije ne može voditi nakon donošenja pravomoćne oslobađajuće kaznene presude kojom je utvrđeno da radnje koje bi mogle predstavljati povredu propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija, na osnovi kojih je pokrenut i taj postupak, nisu dokazane.

26

U tom pogledu treba reći da članak 14. stavak 1. u vezi s člancima 2. i 3. Direktive 2003/6 državama članicama nameće obvezu da predvide učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće upravne sankcije za kršenja zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija. Iako je Sud smatrao da članak 14. stavak 1. te direktive državama članicama propisuje samo obvezu propisivanja upravnih sankcija koje imaju takve karakteristike, ne tražeći pritom od država članica da protiv osoba koje trguju na temelju povlaštenih informacija uvedu kaznene sankcije (vidjeti u tom smislu presudu od 23. prosinca 2009., Spector Photo Group i Van Raemdonck, C‑45/08, EU:C:2009:806, t. 42.), činjenica je da države članice također imaju pravo predvidjeti kumuliranje kaznenih i upravnih sankcija, ali poštujući pritom ograničenja koja slijede iz prava Unije, posebno ona koja proizlaze iz načela ne bis in idem zajamčenog člankom 50. Povelje, pri čemu se ova potonja nameću, sukladno njezinu članku 51. stavku 1., prilikom provedbe tog prava.

27

Međutim, primjena učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih upravnih sankcija predviđena člankom 14. stavkom 1. Direktive 2003/6 u slučaju povrede zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija pretpostavlja da nadležna državna tijela moraju utvrditi radnje koje dokazuju da u konkretnom slučaju postoji transakcija koja može opravdati izricanje upravne sankcije.

28

Naime, kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, u okviru sporova iz glavnog postupka, po provođenju kontradiktornog kaznenog postupka konačnom kaznenom presudom koja ima snagu pravomoćne odluke utvrđeno je da elementi koji bi imali obilježja trgovanja na temelju povlaštenih informacija nisu dokazani.

29

U tom kontekstu stoga se postavlja pitanje protivi li se članku 14. stavku 1. Direktive 2003/6 nacionalna odredba, kao što je članak 654. CPP‑a, koja učinak pravomoćnosti činjeničnih utvrđenja do kojih se došlo u kaznenom postupku proširuje na postupak izricanja novčane upravne sankcije.

30

S tim u vezi treba reći da ni navedeni članak 14. stavak 1. ni bilo koja druga odredba Direktive 2003/6 ne precizira učinke pravomoćne kaznene oslobađajuće presude na postupak izricanja novčane upravne sankcije.

31

Nadalje, imajući u vidu važnost koju kako pravni poredak Unije tako i nacionalni pravni poreci pridaju načelu pravomoćnosti, Sud je smatrao da pravo Unije ne nalaže da se izuzmu iz primjene nacionalna postupovna pravila na temelju kojih sudska odluka postaje pravomoćna (vidjeti u tom smislu, vezano uz načelo djelotvornosti, presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti, C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 58. i 59., i od 6. listopada 2015., Târşia, C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 28. i 29.).

32

U konkretnom slučaju nikakva posebna okolnost u predmetima iz glavnog postupka, onako kako su opisani u spisu kojim Sud raspolaže, ne opravdava pristup koji bi bio različit od onog prihvaćenoga u sudskoj praksi na koju se podsjeća u prethodnoj točki. U tom smislu treba reći da, bez obzira na to što članak 654. CPP‑a učinke pravomoćnosti koji proizlaze iz kaznenog postupka proširuje na postupak izricanja novčane upravne sankcije, iz formulacije te odredbe, kako je precizirana u odluci kojom se upućuje zahtjev, proizlazi da se pravomoćnost ograničava samo na činjenična utvrđenja koja su iznesena u kaznenoj presudi izrečenoj po provođenju kontradiktornog postupka.

33

Međutim, prema članku 187.undecies TUF‑a, Consob ima mogućnost sudjelovati u kaznenom postupku, posebno podnošenjem prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, te je također dužan, sukladno članku 187.decies TUF‑a, pravosudnim tijelima dostaviti dokumentaciju prikupljenu u obavljanju postupka nadzora. Imajući u vidu te uvjete, očito je da Consob stvarno može osigurati da je osuđujuća ili, kao što je slučaj u predmetima iz glavnog postupka, oslobađajuća kaznena presuda izrečena uzimajući u obzir sve dokaze kojima to tijelo raspolaže radi izricanja novčane upravne sankcije na temelju članka 187.bis TUF‑a.

34

Dakle, pravomoćnost koju nacionalna odredba pripisuje činjeničnim utvrđenjima iz takve kaznene presude u odnosu na postupak izricanja novčane upravne sankcije nije prepreka mogućnosti da se povrede propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija djelotvorno utvrde i sankcioniraju, u slučaju da su, sukladno toj kaznenoj presudi, sporne radnje dokazane.

35

U suprotnom slučaju obveza koju državama članicama propisuje članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6, u pogledu propisivanja učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih upravnih sankcija, ne smije, imajući vidu ono što je navedeno u točki 31. ove presude, dovesti do isključivanja pravomoćnosti koju oslobađajuća kaznena presuda ima, sukladno nacionalnoj odredbi kao što je članak 654. CPP‑a, u odnosu na postupak izricanja upravne sankcije za iste radnje za koje je u toj presudi utvrđeno da nisu dokazane. Takva ocjena ne utječe na mogućnost predviđenu člankom 4. stavkom 2. Protokola br. 7 uz EKLJP da se eventualno ponovno pokrene kazneni postupak ako se pojave dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na kaznenu presudu.

36

U tim okolnostima, članku 14. stavku 1. Direktive 2003/6 ne protivi se nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka.

37

Takvo tumačenje potvrđuje članak 50. Povelje.

38

U tom smislu, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da su radnje koje se E. Di Pumi i A. Zecci stavljaju na teret u okviru predmetnih postupaka izricanja novčane upravne sankcije iste kao radnje na temelju kojih su protiv njih pokrenuti kazneni progoni pred Tribunale di Milano (Sud u Milanu). Nadalje, novčane upravne sankcije iz glavnog postupka mogu, sudeći prema navodima iz spisa kojim Sud raspolaže, sukladno članku 187.bis TUF‑a dosegnuti iznos deseterostruke vrijednosti predmeta ili imovinske koristi stečene kažnjivim djelom. Očito je dakle da te sankcije imaju represivnu svrhu i visok stupanj strogosti, pa samim time i kaznenu narav u smislu članka 50. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu s današnjim datumom Garlsson Real Estate, C‑537/16, t. 34. i 35.), a na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri.

39

Valja dodati da, prema samoj formulaciji navedenog članka 50., zaštita koju daje načelo ne bis in idem nije ograničena samo na slučaj kad je protiv određene osobe izrečena osuđujuća presuda, nego i šire na slučaj kad je ta osoba pravomoćno oslobođena.

40

Slijedi dakle da, u slučaju poput onog iz glavnog postupka, vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi, na osnovi istih činjenica, predstavlja ograničenje temeljnog prava zajamčenog člankom 50. Povelje (vidjeti po analogiji presude s današnjim datumom Menci, C‑524/15, t. 39. i Garlsson Real Estate, C‑537/16, t. 41.).

41

Takvo ograničenje načela ne bis in idem može međutim biti opravdano na temelju članka 52. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2014., Spasic, C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 55. i 56., te presude s današnjim datumom Menci, C‑524/15, t. 40., i Garlsson Real Estate, C‑537/16, t. 42.).

42

U tom pogledu valja napomenuti da cilj zaštite integriteta financijskih tržišta i povjerenja javnosti u financijske instrumente može opravdati kumuliranje progona i sankcija kaznene naravi poput onih predviđenih nacionalnim propisom iz glavnog postupka ako se ti progoni i sankcije, radi postizanja takvog cilja, tiču komplementarnih ciljeva čiji su predmet eventualno različiti aspekti istog konkretnog protupravnog postupanja (vidjeti u tom smislu presudu s današnjim datumom Garlsson Real Estate, C‑537/16, t. 46.).

43

Međutim, vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi, poput onog iz glavnog postupka, nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, podvrgnuto je strogom pridržavanju načela proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu s današnjim datumom Garlsson Real Estate, C‑537/16, t. 48.). U tom smislu treba reći da za razliku od slučaja koji je doveo do presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105), u kojem je kazneni postupak bio pokrenut nakon izricanja porezne sankcije, u predmetima iz glavnog postupka otvara se pitanje može li se postupak izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi voditi u slučaju kad je pravomoćnom oslobađajućom kaznenom presudom utvrđeno da radnje koje bi mogle predstavljati povredu propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija, na osnovi kojih je pokrenut i taj postupak, nisu dokazane.

44

No u slučaju poput onih iz glavnog postupka vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi očito prelazi ono što je nužno za postizanje cilja spomenutog u točki 42. ove presude jer postoji pravomoćna oslobađajuća kaznena presuda kojom se utvrđuje da ne postoje elementi koji bi imali obilježja kaznenog djela koje članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6 želi sankcionirati.

45

Naime, s obzirom na takvo utvrđenje, koje ima snagu pravomoćne odluke i u odnosu na takav postupak, vođenje tog potonjeg postupka čini se bez ikakve osnove. Članak 50. Povelje u tom se slučaju dakle protivi vođenju postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi, poput onih iz glavnog postupka, neovisno o mogućnosti, na koju se podsjeća u točki 35. ove presude, eventualnog ponovnog pokretanja kaznenog postupka ako se pojave dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na donesenu presudu.

46

Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6 u vezi s člankom 50. Povelje treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem se postupak izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi ne može voditi nakon donošenja pravomoćne oslobađajuće kaznene presude kojom je utvrđeno da radnje koje bi mogle predstavljati povredu propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija, na osnovi kojih je pokrenut i taj postupak, nisu dokazane.

47

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovarati.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zlouporabi tržišta) u vezi s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem se postupak izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi ne može voditi nakon donošenja pravomoćne oslobađajuće kaznene presude kojom je utvrđeno da radnje koje bi mogle predstavljati povredu propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija, na osnovi kojih je pokrenut i taj postupak, nisu dokazane.