1.

U ovom slučaju Sud je, kao i u tri daljnja usporedna postupka ( 2 ), pozvan odlučiti u kojim okolnostima građanskopravnog ovlaštenog korisnika kamata treba smatrati i ovlaštenim korisnikom u smislu Direktive o kamatama i naknadama za licencije ( 3 ). Pritom valja razjasniti treba li pri tumačenju prava Unije uzeti u obzir i komentare OECD‑a na njegove predloške poreznih konvencija, osobito ako su oni izmijenjeni nakon donošenja direktive. Nadalje, postavlja se pitanje definicije i izravne primjenjivosti zabrane zlouporabe iz prava Unije.

2.

U pozadini je ovih pitanja danski porezni spor u kojem porezna uprava smatra da je izbjegavanje danskog poreza po odbitku uključivanjem „ovisnog” društva sa sjedištem izvan Europske unije zlouporaba. Time se, naime, načelno sprečava konačno opterećenje porezom po odbitku unutar poduzetničke strukture, čak i ako se kamate u konačnici isplaćuju društvu za investicije u trećoj državi. Ako ta treća država tada još i spriječi da se informacije o isplatama kamata ulagačima društava za investicije dostave u države u kojima su rezidenti, pritom može doći čak i do neoporezivanja primitaka tih ulagača.

3.

Sva navedena pitanja odnose se u konačnici na načelni sukob u poreznom pravu između građanskopravne slobode odabira aranžmana koju imaju porezni obveznici i sprečavanja aranžmana koji su valjani s aspekta građanskog prava, ali koji ipak u određenim okolnostima čine zlouporabu. Iako ta problematika postoji još od izuma modernog poreznog prava, razgraničenje između dopuštenog i nedopuštenog minimiziranja porezne obveze ostaje teško. Vozač automobila koji nakon povećanja poreza na vozila zbog financijskih razloga proda svoj automobil, zasigurno namjerno izbjegava porez na vozila. Međutim, to se ne može smatrati zlouporabom prava čak i ako je jedini motiv bila ušteda poreza.

4.

S obzirom na politički uzavrelu atmosferu protiv poreznih praksi određenih globalno aktivnih koncerna, razgraničenje nije jednostavna zadaća za Sud i ne bi trebalo svako ponašanje pojedinca čiji je cilj smanjenje porezne obveze proglasiti zlouporabom.

5.

Okvir prava Unije u ovom je slučaju Direktiva 2003/49 i članci 43., 48. i 56. UEZ‑a (sada članci 49., 54. i 63. UFEU‑a):

6.

Uvodnim izjavama 1. do 6. Direktive 2003/49 uređuje se:

7.

Članak 1. stavak 1. Direktive 2003/49 glasi:

„Isplate kamata i [naknada za] licencije koje nastaju u državi članici ne oporezuju se u navedenoj državi, bez obzira radi li se o odbitku na izvoru ili razrezu, uz uvjet da je ovlašteni korisnik kamata ili licencija [naknada za licencije] poduzeće [trgovačko društvo] iz druge države članice ili poslovni nastan [stalna poslovna jedinica] trgovačkog društva [...] države članice u drugoj državi članici.”

8.

Člankom 1. stavkom 4. Direktive 2003/49 nadalje se uređuje:

„Trgovačko društvo države članice smatra se ovlaštenim korisnikom kamata ili licencija [naknada za licencije] samo ako prima te isplate za svoju vlastitu dobrobit [u svoju korist], a ne kao posrednik, kao što je to npr. agent [zastupnik], opunomoćenik [povjerenik] ili ovlašteni potpisnik za neku drugu osobu.”

9.

Članak 1. stavak 7. Direktive 2003/49 glasi:

„Ovaj se članak primjenjuje samo ako je trgovačko društvo koje je isplatitelj ili trgovačko društvo čiji je poslovni nastan isplatitelj [čija se stalna poslovna jedinica smatra isplatiteljem] kamate ili licencija [naknada za licencije] pridruženo trgovačkom društvu [povezano društvo trgovačkog društva] koje je ovlašteni korisnik ili čiji se poslovni nastan [čija se stalna poslovna jedinica] smatra ovlaštenim korisnikom te kamate ili tih licencija [naknada za licencije].”

10.

Članak 5. Direktive 2003/49 pod naslovom „Prijevara [Utaja] i zlouporaba” sadržava sljedeće odredbe:

„1.   Ova Direktiva ne sprječava primjenu domaćih odredaba ili odredaba na temelju sporazuma potrebnih za sprečavanje prijevara [utaja] ili zlouporaba.

2.   Države članice mogu u slučaju transakcija čiji je glavni motiv ili jedan od glavnih motiva utaja poreza, izbjegavanje ili zlouporaba poreza, povući pogodnosti ove Direktive ili odbiti primjenu ove Direktive.”

11.

Dansko‑luksemburški ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (u daljnjem tekstu: UIDO) od 17. studenoga 1980. u članku 11. stavku 1. sadržava sljedeću odredbu o raspodjeli ovlasti za oporezivanje kamata:

„1.   Kamate koje potječu iz države ugovornice i koje se isplaćuju osobi koja je rezident u drugoj državi ugovornici mogu se oporezivati u toj drugoj državi samo ako je ta osoba ‚ovlašteni korisnik’ kamata.”

12.

Iz toga proizlazi da država izvora, ovdje Danska, ne može oporezivati kamate koje se isplaćuju osobi koja je rezident u Luksemburgu ako je ta osoba „ovlašteni korisnik” kamata. Pojam „ovlašteni korisnik” nije detaljnije definiran u UIDO‑u.

13.

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, stanje danskih propisa u promatranom razdoblju bilo je sljedeće.

14.

Zakonom o oporezivanju dioničkih društava (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit) ( 4 ) u članku 2. stavku 1. točki (d) uređuje se ograničena porezna obveza inozemnih društava za kamate koje su doznačila ili isplatila danska društva:

„Članak 2. U skladu s ovim Zakonom porezni obveznici su nadalje društva, udruženja itd. u smislu članka 1. stavka 1. sa sjedištem u inozemstvu, ako oni […]

15.

U konačnici, ograničenom poreznom obvezom 2007. nisu bile obuhvaćene kamate isplaćene matičnom društvu na koje se u skladu s Direktivom 2003/49 ili UIDO‑om ne plaća porez ili se plaća niži porez.

16.

Suprotno tome, ako iz članka 2. stavka 1. točke (d) Zakona o porezu na dobit proizlazi ograničena porezna obveza za kamate koje se isplaćuju iz Danske u inozemstvo, prema danskom Zakonu o porezu po odbitku ( 5 ) isplatitelj kamate mora u skladu s člankom 65.D obustaviti porez po odbitku („porez na kamate”).

17.

U poreznim godinama 2006. i 2007. stopa je iznosila 30 %, a u poreznoj godini 2008. 25 %. Pri zakašnjelom plaćanju obustavljenog poreza po odbitku (u slučaju ograničene porezne obveze) nastaje obveza plaćanja kamata na porezni dug (članak 66. Zakona o porezu po odbitku). Dužnik zateznih kamata je obveznik koji je dužan obustaviti porez po odbitku.

18.

U razdoblju od 2006. do 2008. u Danskoj nije postojala opća zakonska odredba o sprečavanju zlouporabe. Međutim, u sudskoj je praksi razvijena takozvana „doktrina stvarnosti posla” prema kojoj se oporezivanje mora temeljiti na konkretnoj ocjeni stvarnog događaja. To znači, među ostalim, da se fiktivne i umjetne porezne konstrukcije u određenim okolnostima mogu zanemariti i da se umjesto toga oporezivanje može usmjeriti na stvarnost posla („substance‑over‑form”). Stranke se slažu da doktrina stvarnosti posla ne pruža temelj za to da se u ovom slučaju zanemare poduzete pravne radnje.

19.

U danskoj je sudskoj praksi osim toga razvijeno takozvano načelo „stvarnog primatelja primitaka”. To se načelo temelji na temeljnoj odredbi o oporezivanju primitaka iz članka 4. danskog Poreznog zakonika (statsskatteloven) i znači da porezna tijela nisu obvezna prihvatiti umjetnu odvojenost poduzetnika/djelatnosti koji stvaraju primitke od pripisivanja primitaka koji iz njih proizlaze. Prema tome, mora se utvrditi tko je – neovisno o pojavnom obliku – stvarni primatelj određenih primitaka i stoga porezni obveznik. Prema tome, pitanje je kome se poreznopravno trebaju pripisati primici. „Stvarni primatelj primitaka” je prema tome porezni obveznik za odnosne primitke.

20.

Nekoliko društava za investicije sa sjedištem u trećoj državi osnovala su u svrhu preuzimanja društva T Danmark (velikog danskog pružatelja određenih usluga) nekoliko društava u Luksemburgu i Danskoj. Među njima je bilo i društvo N Danmark 1 (sa sjedištem u Danskoj), tužitelj u glavnom postupku (u međuvremenu u obliku društva N Luxembourg 1).

21.

Preuzimanje društva T Danmark financiralo se, među ostalim, tako da su društva za investicije ( 6 ) pozajmljivala novac društvu N Danmark 1. Ti su se zajmovi sastojali od posebne vrste korporacijskih obveznica, takozvanih Preferred Equity Certificates (PEC), koje je izdavalo društvo N Danmark 1. PEC je financijski instrument koji je po svemu istovjetan korporacijskim obveznicama s kamatama. Stjecatelj time postaje zajmodavac izdavatelju PEC‑ova. Kamate na temelju PEC‑ova isplaćene su/doznačene su društvima za investicije u razdoblju od izdavanja 21. prosinca 2005. do ljeta 2008. Tako pozajmljenim novcem od društava za investicije sa sjedištem u trećim državama društvo N Danmark 1 u konačnici je steklo oko 80 % temeljnog kapitala u društvu T Danmark.

22.

Zatim su (u travnju 2006.) prethodno osnovana luksemburška društva osnovala društvo C Luxembourg (sa sjedištem u Luksemburgu). U proljeće 2006. došlo je do zamjene dionica, pri čemu su svi udjeli koje je držalo društvo N Danmark 1 preneseni društvu C Luxembourg koje je tako postalo jedino matično društvo danskog društva. Društvo A Luxembourg Holding (društvo kći društava za investicije), koje također ima sjedište u Luksemburgu, u proljeće 2006. postalo je neizravni vlasnik, a krajem 2007. izravni vlasnik društva C Luxembourg.

23.

U travnju 2006. društva za investicije PEC‑ove su najprije prenijela na društvo A Luxembourg Holding i isti dan s tog društva na društvo C Luxembourg (matično društvo društva N Danmark 1). To je društvo tako postalo vjerovnik na temelju PEC‑ova.

24.

Plaćanja u pogledu prijenosa PEC‑ova izvršena su svaki put sklapanjem ugovora o zajmu s kamatama u odgovarajućem iznosu. Društvo C Luxembourg i društvo A Luxembourg neograničeno su oporezivi u Luksemburgu. Kamate na temelju PEC‑ova društvo N Danmark isplaćivalo je društvu C Luxembourg, koje je pak tim isplatama kamata financiralo svoju obvezu isplate kamata prema društvu A Luxembourg Holding, a to društvo zatim svoju obvezu isplate kamata prema društvima za investicije.

25.

U razdoblju od 2006. do ljeta 2008. kamatna stopa koju je društvo N Danmark 1 dugovalo društvu C Luxembourg iznosila je 10 %, dok je kamatna stopa koju je društvo C Luxembourg isplaćivalo društvu A Luxembourg Holding iznosila 9,96875 %. Društvo A Luxembourg Holding dugovalo je društvima za investicije kamate također u visini 9,96875 %. To se promijenilo 9. srpnja 2008. Od tada je kamatna stopa koju duguje C Luxembourg iznosila 10 % (istovjetno kamatnoj stopi koju je primalo od društva N Danmark 1), dok je društvo A Luxembourg Holding i dalje društvima za investicije dugovalo 9,96875 %.

26.

U razdoblju od 2006. do 2008. društvo C Luxembourg i društvo A Luxembourg Holding prikazali su daljnje godišnje troškove poslovanja (to jest bez troškova kamata) u šesteroznamenkastom iznosu. Ti su troškovi obuhvaćali, među ostalim, plaće, najamnine, troškove održavanja ureda i izdatke za vanjsko savjetovanje. Tijekom 2007. i 2008. oba su društva zapošljavala prosječno jednog do dva zaposlenika u nepunom radnom vremenu. Svoja registrirana sjedišta imala su na istoj adresi. Tu su adresu koristila i društva izravno povezana s jednim od društava za investicije.

27.

Tim društvima, osim pojedinačnih iznosa koje su primila 6. prosinca 2006. od društva N Danmark 1 u kontekstu isplate kamata i glavnice, nisu doznačena druga likvidna sredstva. Jedina imovina društva C Luxembourg, osim udjela u društvu N Danmark 1, tražbina je na temelju PEC‑ova koje je izdalo potonje društvo.

28.

Nijedno od društava za investicije nema svoje sjedište u državi članici Unije ili u državi koja je s Danskom sklopila UIDO. Prema informacijama koje je na raspravi predočio tužitelj u glavnom postupku ona se smatraju poreznopravno transparentnim ( 7 ) društvima. Društvo N Danmark 1 navelo je da su u konačnici velika većina ulagača iza društava za investicije rezidenti država s kojima je Danska sklopila odgovarajuće UIDO‑e.

29.

SKAT (danska Porezna uprava) donio je 2011. odluku o naplati poreza po odbitku od tužitelja (tada još N Danmark 1, sada N Luxembourg 1) za porezno razdoblje od 2006. do 2008., ukupno 925764961 danskih kruna (DKK). SKAT je smatrao da nijedno od dvaju luksemburških društava (C Luxembourg i A Luxembourg Holding) nije „ovlašteni korisnik” kamata, nego da su djelovala samo kao provodnici. Kamate su tekle od danskog dijela koncerna preko oba luksemburška društva dalje društvima za investicije. SKAT je stoga utvrdio da se morao obustaviti porez po odbitku na plaćene i doznačene kamate. Budući da se to nije dogodilo, tužitelj je odgovoran za neobustavljeni porez po odbitku.

30.

Društvo N Luxembourg 1 pobijalo je odluku SKAT‑a pred Landsskatteret (Državna žalbena komisija za porezna pitanja, Danska). Budući da Landsskatteret (Državna žalbena komisija za porezna pitanja) o prigovoru nije odlučio u roku od šest mjeseci od njegova podnošenja, tužitelj se obratio izravno Østre Landsretu (Žalbeni sud regije Istok, Danska).

31.

Sad je Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok) odlučio pokrenuti prethodni postupak.

32.

Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) uputio je sljedeća prethodna pitanja:

33.

Rješenjem od 13. srpnja 2016. spojeni su predmeti C‑115/16, C‑118/16 i C‑119/16. U vezi s tim pitanjima u spojenim predmetima pred Sudom pisana očitovanja podnijeli su društvo N Luxembourg 1, društvo X Denmark A/S, društvo C Danmark I, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Kraljevina Švedska, Talijanska Republika, Kraljevina Nizozemska i Europska komisija. Na raspravi održanoj 10. listopada 2017. koja je obuhvatila i predmete C‑116/16, C‑117/16 i C‑299/16 sudjelovali su društvo N Luxembourg 1, društvo X Denmark A/S, društvo C Danmark I, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Veliko Vojvodstvo Luksemburg i Europska komisija.

34.

Svojim pitanjima 1. do 1.4., koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita kako valja tumačiti pojam ovlaštenog korisnika iz članka 1. stavka 1. u vezi s člankom 1. stavkom 4. Direktive 2003/49. U tom pogledu valja utvrditi pojam ovlaštenog korisnika u smislu Direktive 2003/49 (1.) i zatim ispitati utjecaj predloška konvencije OECD‑a (u daljnjem tekstu: PK‑OECD) i njegovih komentara (takozvani komentar predloška porezne konvencije OECD‑a) na njegovo tumačenje (2.).

35.

Direktiva 2003/49 treba osigurati jednak porezni tretman nacionalnih i prekograničnih transakcija između povezanih trgovačkih društava.

36.

Članak 1. stavak 1. Direktive 2003/49, uzimajući u obzir uvodne izjave 2. do 4. te direktive, usmjeren je na sprečavanje pravnog dvostrukog oporezivanja prekograničnih isplata kamata tako što zabranjuje oporezivanje kamata u državi izvora na teret ovlaštenog korisnika tih kamata. Navedena se odredba odnosi dakle isključivo na poreznopravnu situaciju vjerovnika kamata ( 8 ).

37.

Vjerovnik kamata je onaj koji u skladu s pravilima građanskog prava ima pravo na kamate u vlastito ime. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da je ovlašteni korisnik u smislu Direktive 2003/49 načelno osoba koja s građanskopravnog gledišta ima pravo zahtijevati isplatu kamata ( 9 ).

38.

To potvrđuje članak 1. stavak 4. Direktive 2003/49. Njime se isključuje mogućnost da se ovlaštenim korisnikom smatraju zastupnik, povjerenik ili ovlašteni potpisnik. U slučaju osoba navedenih u tom članku pravo se ili ne ističe u vlastito ime (kao u slučaju zastupnika ili ovlaštenog potpisnika) ili ipak ističe u vlastito ime, ali ne za vlastiti račun (kao u slučaju povjerenika). Iz toga se a contrario može zaključiti da je u slučajevima kada primatelj kamate prima u vlastito ime i za vlastiti račun (to jest u vlastitu korist) on i ovlašteni korisnik.

39.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je društvo C Luxembourg postalo imatelj PEC‑ova. Stoga to društvo prima kamate u vlastito ime. Slijedom toga, ključno je pitanje prima li ono te kamate za vlastiti ili za tuđi račun. Za vlastiti račun djeluje netko tko samostalno odlučuje o uporabi kamata i tko također samostalno snosi rizik gubitka. Nasuprot tomu, za tuđi račun djeluje netko tko je s trećom osobom povezan na takav način da ta treća osoba u konačnici snosi rizik gubitka (ovdje kamata).

40.

Kao što proizlazi iz članka 1. stavka 4. Direktive 2003/49 građanskopravni ovlašteni korisnik ne bi bio ovlašteni korisnik u smislu direktive ako djeluje samo kao povjerenik.

41.

Društvo C Luxembourg nipošto nije javni povjerenik u korist društva A Luxembourg Holding ili društava za investicije. Točno je da se povjereniku prenose imovinska prava, ali njima se on smije koristiti samo u skladu s ugovorom o povjerenstvu. Taj ugovor dovodi do toga da pravne ovlasti povjerenika u odnosima prema trećima prelaze okvire njegove povjereničke obveze u unutarnjem odnosu prema povjeravatelju. Tek taj poseban odnos dovodi do toga da on, iako djeluje u vlastito ime, ne djeluje više za vlastiti račun. Takav odnos ovdje nije vidljiv.

42.

Je li društvo C Luxembourg u ovom slučaju zbog povijesti nastanka i stupnja povezanosti sudjelujućih društava s ekonomskog gledišta eventualno neka vrsta prikrivenog povjerenika u korist društva A Luxembourg Holding ili društava za investicije može odlučiti samo sud koji je uputio zahtjev u okviru sveobuhvatne ocjene. Međutim, Sud može dati korisne upute u tom pogledu.

43.

Ugovorom dogovoreno refinanciranje od treće osobe pod sličnim uvjetima i uz određenu vremensku povezanost kao u ovom slučaju samo po sebi nije dovoljno za pretpostavku postojanja povjereničkog odnosa. Direktiva 2003/49 i u članku 1. stavku 7. i u četvrtoj uvodnoj izjavi temelji se na određenoj povezanosti s gledišta prava društava, koja sama po sebi – to jest pri izoliranom razmatranju – ne može imati utjecaj na ocjenu tko je ovlašteni korisnik. To se potvrđuje i petom uvodnom izjavom i člankom 4. stavkom 2. Direktive 2003/49 koji i pri „posebnom odnosu” između isplatitelja i ovlaštenog korisnika predviđa samo korekciju visine iznosa, ali ne dovodi u pitanje svojstvo isplatitelja ili ovlaštenog korisnika. U tom pogledu povjerenički odnos u smislu članka 1. stavka 4. Direktive 2003/49 prelazi opseg ugovora o zajmu između društava povezanih u smislu prava društava.

44.

Naprotiv, trebala bi postojati veća povezanost u unutarnjem odnosu (to jest u odnosu društava za investicije prema društvu A Luxembourg Holding ili između društva C Luxembourg i društva A Luxembourg Holding) koja ograničava postojeće ovlasti društva C Luxembourg i/ili društva A Luxembourg Holding koje imaju prema trećima. Takva pravna povezanost ovdje zasad nije vidljiva. U svakom slučaju ta se povezanost ne opravdava samim time da se za zajam primjenjuje vlastiti kapital, ili da se kamate pribrajaju glavnici ili da se na razini primatelja pretvaraju u vlasnički kapital.

45.

Smatram, međutim, da bi drugačije bilo da se, primjerice, znatni izdaci luksemburških društava nisu mogli financirati iz prihoda od kamata, nego da su se kamate samostalno i u cijelosti dalje prenosile. Drugačije bi možda bilo i da su kamatna stopa refinanciranja i primljena kamatna stopa identične ili da uključeno društvo nema vlastitih troškova koji se podmiruju iz njegovih primitaka kamata. Također bi bilo nešto drugačije ako rizik sposobnosti plaćanja društva koje je rezident u Danskoj (N Danmark 1, sada N Luxembourg 1) snose isključivo društva za investicije jer u tom slučaju prestaje postojati i dug koji po osnovi zajma ima luksemburško društvo prema društvima za investicije. O tome postoje li takve naznake može, međutim, odlučiti samo sud koji je uputio zahtjev.

46.

Ako sud koji je uputio zahtjev na temelju svih okolnosti pojedinačnog slučaja zauzme stajalište da je riječ o povjereničkom odnosu, prema tekstu članka 1. stavka 4. Direktive 2003/49 opunomoćitelj bi zaista bio ovlašteni korisnik u smislu Direktive 2003/49. U slučaju da isplata kamata povjeravatelju preko povjerenika ispunjava i pretpostavke iz Direktive 2003/49 još uvijek bi se ostvarilo izuzeće od oporezivanja po odbitku.

47.

Stoga na prethodno pitanje 1. i 1.4. treba odgovoriti na način da društvo koje je rezident u drugoj državi članici i koje je vjerovnik tražbine s kamatama treba smatrati ovlaštenim korisnikom u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2003/49. To nije tako ako to društvo ne djeluje u vlastito ime i za vlastiti račun nego na temelju (možda i prikrivenog) povjereničkog odnosa djeluje za račun treće osobe. Tada bi treću osobu trebalo smatrati ovlaštenim korisnikom. Potonje mora ocijeniti sud koji je uputio zahtjev u okviru sveukupne ocjene svih okolnosti.

48.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima 1.1. do 1.3. pita osobito treba li pri tumačenju pojmova iz Direktive 2003/49 uzeti u obzir i komentare predloška porezne konvencije OECD‑a, i ako da, treba li uzeti u obzir i komentar predloška porezne konvencije koji je oblikovan nakon donošenja Direktive.

49.

U kasnijim komentarima predloška porezne konvencije OECD‑a (primjerice iz 2008., u točkama 8. i 9.) obično se takozvana društva provodnici ne smatraju ovlaštenim korisnicima – iako su formalno ovlašteni korisnici – ako imaju praktično vrlo ograničene ovlasti u skladu s kojima su u pogledu spornih primitaka samo povjerenici ili upravitelji koji djeluju za račun zainteresiranih stranaka.

50.

Predlošci porezne konvencije OECD‑a nisu pravno obvezujući multilateralni međunarodni ugovori, nego jednostrani akti međunarodne organizacije u obliku preporuka njezinim članicama. I prema shvaćanju OECD‑a te preporuke nisu obvezujuće; naprotiv, države članice ih u skladu s Poslovnikom OECD‑a mogu preispitati u tom pogledu smatraju li njihovu primjenu primjerenom ( 10 ). To osobito vrijedi za komentare koje je o tome izdao OECD koji u konačnici sadržavaju samo pravna stajališta.

51.

Međutim, u skladu sa stalnom sudskom praksom nije irelevantno ako se države članice u svojoj raspodjeli ovlasti za oporezivanje orijentiraju na međunarodnu praksu kako se odražava u predlošcima porezne konvencije ( 11 ). Isto vrijedi za orijentiranje na međunarodno pravno uvjerenje koje se može odražavati u komentarima predložaka porezne konvencije OECD‑a.

52.

Međutim, komentari predložaka porezne konvencije OECD‑a ne mogu izravno utjecati na tumačenje direktive Unije čak i ako bi se upotrebljavali identični pojmovi. U tom pogledu ti komentari izražavaju samo stajališta osoba koje su radile na predlošku porezne konvencije OECD‑a, a ne i stajalište parlamentarnog zakonodavca ili pogotovo zakonodavca Unije. U svakom slučaju kada bi iz teksta i pripremnih akata direktive proizlazilo da se zakonodavac Unije koristio tekstom predloška porezne konvencije OECD‑a i (tadašnjim) komentarima tog predloška, to bi moglo upućivati na odgovarajuće tumačenje.

53.

Stoga je Sud također već utvrdio da odredba UIDO‑a koja se tumači s obzirom na komentare OECD‑a o njegovu relevantnom predlošku porezne konvencije ne može ograničiti pravo Unije ( 12 ). To osobito vrijedi za izmjene predloška porezne konvencije OECD‑a i komentare koji su usvojeni nakon donošenja direktive. U suprotnom bi države ugovornice OECD‑a imale mogućnost odlučivati o tumačenju direktive Unije.

54.

Ako se, međutim, komentarima OECD‑a ne pridaje izravan obvezujući učinak i ako Direktiva 2003/49 u članku 1. stavku 4. pravi razliku po tome prima li vjerovnik isplate u vlastitu korist a ne kao povjerenik, tada je to odlučujuće pitanje (prava Unije) za utvrđenje da je riječ o ovlaštenom korisniku u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2003/49. Ako se ne radi o (možda i skrivenom) povjereničkom odnosu, tada je građanskopravni nositelj prava također i ovlašteni korisnik u skladu s Direktivom 2003/49. To je u konačnici i sličan pristup onome u novijim komentarima predloška porezne konvencije OECD‑a.

55.

Na prethodna pitanja 1.1. i 1.2. može se, prema tomu, odgovoriti da pojam ovlaštenog korisnika treba tumačiti samostalno u pravu Unije i neovisno o članku 11. predloška porezne konvencije OECD‑a iz 1977. ili o kasnijim verzijama. Stoga je nepotrebno odgovarati na pitanje 1.3.

56.

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, može li se u slučaju aranžmana kao što je ovaj, kojim se, među ostalim, izbjegava oporezivanje po odbitku u Danskoj, utvrditi zlouporaba u smislu članka 5. Direktive 2003/49.

57.

Postojanje zlouporabe ovisi o sveukupnoj ocjeni svih okolnosti pojedinog konkretnog slučaja čije je utvrđenje na nadležnim nacionalnim tijelima i koje mora biti predmet sudskog nadzora ( 13 ). Točno je da tu sveukupnu ocjenu mora provesti nacionalni sud ( 14 ). Međutim za ocjenu odvijaju li se radnje u okviru uobičajenih trgovačkih transakcija ili služe samo zlouporabi prednosti predviđenih zakonodavstvom Unije ( 15 ) Sud može sudu koji je uputio zahtjev dati korisne smjernice ( 16 ).

58.

U tu svrhu treba najprije pomnije razmotriti pojam zlouporabe u pravu Unije (1.) i zatim ispitati kriterije za postojanje zlouporabe u konkretnom slučaju (2.).

59.

U skladu s člankom 5. Direktive 2003/49 države članice ne sprečava se da primijene odgovarajuće mjere za borbu protiv utaja ili zlouporaba (vidjeti u tom pogledu i šestu uvodnu izjavu).

60.

Prethodno predloženo tumačenje pojma ovlaštenog korisnika (točka 36. i sljedeće ovog mišljenja) nije u suprotnosti s tim ciljem. Naprotiv, upravo prethodno navedeni cilj ne ostvaruje se primarno putem pojma ovlaštenog korisnika (osobito angažiranje povjerenika nije nužno zlouporaba), nego člankom 5. Direktive 2003/49.

61.

Tom se odredbom u konačnici izražava ono što je prihvaćeno i u ustaljenoj sudskoj praksi: pozivanje na pravo Unije u svrhu utaje ili zlouporabe nije dopušteno. Primjena odredbe prava Unije ne smije se proširiti do te mjere da bi se njome pokrile zlouporabe gospodarskih subjekata, to jest radnje koje se ne odvijaju unutar okvira uobičajenih trgovačkih transakcija, nego za cilj imaju zlouporabu prednosti predviđenih zakonodavstvom Unije ( 17 ).

62.

Međutim, ni sama Direktiva 2003/49 ne sadržava definiciju zlouporabe. Ipak iz drugih direktiva Unije proizlaze odgovarajuće naznake. Tako se u Direktivi o spajanjima ( 18 ) u njezinu članku 11. stavku 1. točki (a) drugoj rečenici kao primjer takvog motiva navodi nepostojanje valjanih gospodarskih razloga za pojedinu transakciju. Usto se u članku 6. Direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza ( 19 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2016/1164) definira pojam zlouporabe, ali ona još nije bila primjenjiva na godine na koje se odnosi spor. U skladu s time za odluku radi li se o neautentičnom aranžmanu odlučujuće je da im je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha stjecanje porezne prednosti kojom se poništavaju cilj ili svrha primjenjivog poreznog prava. U skladu sa stavkom 2. aranžman se smatra neautentičnim u mjeri u kojoj nije uspostavljen iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.

63.

Sud je osobito više puta odlučio da se ograničenje slobode poslovnog nastana može opravdati razlozima borbe protiv zlouporaba samo ako je poseban cilj ograničenja sprečavanje postupanja koja se sastoje od stvaranja potpuno umjetnih konstrukcija bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću, čiji je cilj izbjegavanje poreza koji se obično plaćaju na dobit ostvarenu djelatnostima u tuzemstvu ( 20 ). Sud je u međuvremenu više puta odlučio da je za to dovoljno da traženje porezne pogodnosti nije isključivi cilj ( 21 ), nego osnovni cilj konstrukcije ( 22 ).

64.

Ta sudska praksa Suda obuhvaća dva elementa koji se međusobno uvjetuju. S jedne strane, od samog početka ne priznaju se potpuno umjetne konstrukcije koje u konačnici postoje samo na papiru. Osim toga, od presudne je važnosti izbjegavanje poreznog zakonodavstva koje se može postići i pomoću konstrukcija s uporištem u gospodarskoj stvarnosti. Potonji slučajevi mogli bi biti češći i sada su izričito obuhvaćeni novim člankom 6. Direktive 2016/1164. I sam je Sud u novijoj presudi smatrao da je to što su radnje u potpunosti umjetno iskonstruirane samo indicija da je osnovni cilj ostvarivanje porezne prednosti ( 23 ).

65.

Potpuno umjetna konstrukcija bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću ovdje se jedva može pretpostaviti. Tomu proturječi stvarno postojanje uredskih prostorija, zaposlenika i poslovnih izdataka u šesteroznamenkastom iznosu. Tako su u stvarnosti zaposlena jedan do dva zaposlenika u nepunom radnom vremenu. Društva su također stvarno djelovala u pravnom prometu ako su u znatnom iznosu nastali troškovi za savjetovanja, najamnine, javne bilježnike, knjigovodstvo (primjerice: 7810 eura za plaće, 3253 eura za najam i prostorije, 300 eura za telefon, 174579 eura za odvjetničke naknade kao i 15000 eura za knjigovodstvo i reviziju).

66.

Neobična raspodjela troškova (niski troškovi najma, niski troškovi osoblja, visoki troškovi savjetovanja) može se pripisati okolnosti da je za upravljanje jednim jedinim zajmom potrebno malo uredskog prostora i malo zaposlenika. Kao što je Sud nedavno odlučio, okolnost da se aktivnost sastoji od upravljanja imovinom ili da prihodi potječu samo od tog upravljanja ne može sama po sebi implicirati postojanje potpuno umjetne konstrukcije bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću ( 24 ). Detaljnije naznake da te aktivnosti postoje isključivo na papiru nisu razvidne iz zahtjeva za prethodnu odluku nacionalnog suda.

67.

S obzirom na činjenicu da osobito društva koja upravljaju imovinom sama po sebi imaju (mogu imati) malo aktivnosti, za taj se kriterij mogu postaviti samo mali zahtjevi. Ako se zaista radi o valjanom osnivanju, ako je društvo stvarno dostupno u svojem sjedištu i na lokaciji raspolaže odgovarajućim sredstvima i osobljem kako bi ostvarilo svoj cilj (ovdje upravljanje ugovorom o zajmu), ne može se govoriti o konstrukciji bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću.

68.

Međutim, smatram da to ne isključuje mogućnost da ipak može postojati zlouporabni poreznopravni aranžman, kao što pokazuje tekst novog članka 6. Direktive 2016/1164.

69.

Stoga su u ovom slučaju od presudne važnosti drugi kriteriji, osobito neporezni razlozi koje valja uzeti u obzir.

70.

Pritom to što je u skladu sa sudskom praksom Suda društvo u skladu sa zakonodavstvom neke države članice uspostavilo svoje sjedište – statutarno ili stvarno – s ciljem korištenja povoljnijim zakonodavstvom nije samo po sebi zlouporaba ( 25 ). Sama činjenica da su u tu poduzetničku transakciju s inozemnim ulagačima uključena i društva iz Luksemburga stoga nije dovoljna za pretpostavku o postojanju zlouporabe.

71.

Nadalje, kada porezni obveznik ima mogućnost izbora između dviju transakcija, nije dužan odabrati onu koja pretpostavlja plaćanje najvišeg iznosa poreza, već ima, suprotno tomu, pravo odabrati strukturu svojeg poslovanja tako da ograniči porezni dug ( 26 ). Sud nadalje navodi da su porezni obveznici općenito slobodni odabrati organizacijske strukture i transakcijske modalitete za koje smatraju da najbolje odgovaraju njihovim gospodarskim aktivnostima i ograničenju njihova poreznog opterećenja ( 27 ). Sama činjenica da je u ovom slučaju odabrana transakcijska struktura koja ne rezultira najvišim poreznim opterećenjem (ovdje dodatno i konačno opterećenje porezom po odbitku) također se ne može stoga smatrati zlouporabom.

72.

Nadalje, bez obzira na potpuno umjetnu konstrukciju bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću, građaninu Unije, fizičkoj ili pravnoj osobi, ne može se oduzeti mogućnost pozivanja na odredbe Ugovora samo zato što je namjeravao iskoristiti povoljniji porezni sustav u drugoj državi članici koja nije država čiji je rezident ( 28 ). Tako se, kao u ovom slučaju, transakcijska struktura koja uključuje državu članicu koja se odriče poreza po odbitku ne može samo zbog toga ocijeniti kao zlouporaba.

73.

U tom pogledu sloboda poslovnog nastana obuhvaća i izbor države članice koja odnosnom poduzetniku s njegova stajališta pruža najbolji poreznopravni okvir. Ako to načelo vrijedi za znatno usklađenije propise o porezu na dodanu vrijednost ( 29 ), tada to osobito vrijedi za slabije usklađene propise o porezu na dobit u pogledu kojih namjerno postoji različitost poreznih sustava ( 30 ) pojedinih država članica u pravu Unije, odnosno politički je svjesno prihvaćena.

74.

Osim toga, Sud je s obzirom na ovdje relevantnu temeljnu slobodu pojasnio da sama okolnost da rezidentnom društvu zajam daje povezano društvo koje je rezident u drugoj državi članici ne može biti temelj za općenitu pretpostavku zlouporabe i opravdati mjeru koja ograničava ostvarivanje temeljne slobode zajamčene Ugovorom ( 31 ). Stoga i različiti zajmodavni odnosi između matičnog društva, društva kćeri i društva unuke u ovom slučaju sami po sebi nisu zlouporaba.

75.

Nadalje, Sud je pojasnio da u pravu Unije predviđeno porezno izuzeće dividendi ne ovisi o podrijetlu ili rezidentnosti imatelja udjela jer to nema utjecaj u Direktivi o matičnim društvima i društvima kćerima ( 32 ). Ni u Direktivi 2003/49 nema razlikovanja u tom pogledu. To što su imatelji udjela u društvu A Luxembourg Holding društva za investicije iz treće države stoga i pri izoliranom razmatranju ne čini zlouporabu.

76.

Smatram da u ovom slučaju odlučujuću važnost u okviru sveukupne ocjene ima i povijest nastanka konstrukcije koja se smatra zlouporabom. Prema navodima stranaka na raspravi u prošlosti je zbog poreznog zakonskog uređenja u Danskoj bilo povoljno kao inozemni ulagač steći operativna društva u Danskoj preko danskog (vanjski financiranog) društva preuzimatelja. To je zakonsko uređenje Danska kasnije (za 2006.) izmijenila na nepovoljniji način tako da je uvela odgovarajući porez po odbitku koji je doveo do dodatnog i konačnog poreznog opterećenja.

77.

Sve države slobodne su izmijeniti porezno pravo na snazi. Međutim, time se mijenjaju i ekonomske osnovice izračuna za sudjelujuće subjekte. Pokušaj da se zadrže prvotne osnovice izračuna poduzetničke transakcije (ovdje stjecanja operativnog danskog društva pomoću inozemnog ulagača) ne čini mi se pritom zlouporabom. Od svakog se poduzetnika naime očekuje da ekonomski kalkulira.

78.

Međutim, u ovom je slučaju važnije to da stvarni ulagači – ovdje društva za investicije, neovisno o tome treba li ih smatrati poreznopravno transparentnima ili netransparentnima – često svoja sjedišta imaju u određenim trećim državama (u pravilu na određenim manjim otocima kao što su Kajmanski Otoci ( 33 ), Bermuda ( 34 ) ili Jersey ( 35 )). To eventualno upućuje na posve neobično postupanje čije se gospodarsko uporište ne pokazuje na prvi pogled. Društva za investicije mogla su se smjestiti i u drugim državama, osobito ako se ionako – kao što ističe zastupnik tužitelja na raspravi – trebaju smatrati poreznopravno transparentnima.

79.

U tom se pogledu cijela konstrukcija može smatrati zlouporabnim aranžmanom manje zbog „posredničkog uključivanja” luksemburških društava, a više zbog „poslovnog nastana” društava za investicije u određenim trećim državama. Na ovom mjestu posebno je važna svrha aranžmana, odnosno svrha zaobiđenog poreznog zakona (ovdje svrha oporezivanja u Danskoj).

80.

Pritom prije svega treba utvrditi da Danska nije onemogućena u oporezivanju dobiti stečenog operativnog društva (T Danmark). Ta se dobit u potpunosti uobičajeno oporezuje u državi rezidentnosti (to jest u Danskoj).

81.

I dobit društva stjecatelja koje je rezident u Danskoj (N Danmark 1, sada N Luxembourg 1) u potpunosti je oporezivana u Danskoj. Činjenica da je ta dobit smanjena isplatama kamata investitorima iz Luksemburga odgovara oporezivanju financijske sposobnosti i tomu da Danska te kamate u punom iznosu priznaje kao poslovne izdatke.

82.

Te se kamate u Luksemburgu oporezuju kao poslovni prihodi luksemburškog društva. To što su u Luksemburgu isplate kamata njegovim ulagačima također uzete u obzir kao poslovni izdaci i tamo odgovara načelu oporezivanja prema financijskoj sposobnosti. Luksemburg je u tom pogledu oporezivao razliku između kamata (10 %) koje su isplaćene iz Danske u inozemstvo i kamata (9,96875 %) koje su isplaćene društvima za investicije u trećim državama.

83.

Oba su luksemburška društva u Luksemburgu neograničeno oporeziva i tamo njihovi prihodi podliježu porezu na dobit. Stoga su ispunjene pretpostavke iz članka 3. točke (a) podtočke iii. Direktive 2003/49. Usto valja utvrditi da ni iz jedne odredbe Direktive 2003/49 ne proizlazi da je pretpostavka za izuzeće stvarno oporezivanje ovlaštenog korisnika (ovdje luksemburških društava) u određenom iznosu. Ako u državi rezidentnosti ovlašteni korisnik ima poslovne troškove odgovarajuće visine (ili još preneseni gubitak iz proteklih godina), to ne dovodi do konkretnog oporezivanja, ali porezni obveznik ipak podliježe plaćanju poreza na dobit. Stoga je on obuhvaćen područjem primjene Direktive 2003/49 i njegovi prihodi od kamata se tada oporezuju „u državi članici”. To je također slučaj ako u državi rezidentnosti ovlaštenog korisnika postoji samo nisko opterećenje porezom na dobit i ne postoji oporezivanje po odbitku.

84.

To, ovisno o slučaju, efektivno nisko oporezivanje ili neoporezivanje posljedica je porezne autonomije svake države. Ako je već u Uniji zbog nedostatne usklađenosti na području poreza na dobit pravom Unije dopušteno međusobno natjecanje država članica u području poreza, tada se poreznom obvezniku ne može prigovoriti da se zaista u stvarnosti (to jest ne samo na papiru) koristi prednostima pojedinih država članica.

85.

U stvarnosti se uključivanjem luksemburških društava u konačnici izbjegava „samo” oporezivanje po odbitku isplata kamata u Danskoj. Međutim, kao što je sud već presudio, oporezivanjem po odbitku se stvarno oporezuje primatelj primitaka (ovdje kamata) ( 36 ). To se odvija tako da u trenutku isplate dio primitaka isplatitelj obustavi već na izvoru.

86.

Oporezivanje po odbitku u državi rezidentnosti dužnika kamata stoga nije posebna vrsta poreza, nego samo posebna tehnika oporezivanja kako bi se u biti osiguralo (minimalno) oporezivanje primatelja kamata. Naime, osobito u situacijama s međunarodnim elementom nije uvijek sigurno hoće li primatelj uredno platiti porez na svoje primitke. U pravilu naime država rezidentnosti primatelja kamata rijetko sazna nešto o njegovim primicima iz inozemstva, ako ne postoje – kao trenutačno u Uniji – funkcionalni sustavi razmjene podataka između poreznih uprava.

87.

Stoga za postojanje zlouporabnog zaobilaženja svrhe zakona (osiguranje oporezivanja primatelja kamata) moraju biti ispunjene dvije pretpostavke. S jedne strane, u slučaju izravne isplate Danska mora općenito imati pravo na naplatu poreza (u tom pogledu vidjeti točku 92. i sljedeće ovog mišljenja). S druge strane, mora postojati opasnost neoporezivanja zbog neobuhvaćenosti tih primitaka u stvarnoj državi primatelja.

88.

Prema tomu, ako se razlogom odabira transakcijske strukture može smatrati isplaćivanje kamata ulagačima preko treće države kako njihove države rezidentnosti ne bi imale informacije o njihovim primicima, tada tu cijelu konstrukciju prema mojem mišljenju treba smatrati zlouporabom prava.

89.

Takav prigovor postojanja zlouporabe može se opet pobiti ako društva za investicije državama u kojima su ulagači rezidenti na raspolaganje stave odgovarajuće porezne informacije ili ako država rezidentnosti društava za investicije raspolaže odgovarajućim informacijama i te informacije proslijedi odgovarajućim državama. Takva poduzetnička struktura u tom slučaju ne bi onemogućila postizanje svrhe izbjegnutog oporezivanja po odbitku (u tom pogledu vidjeti točku 86. ovog mišljenja). I ovo sud mora uzeti u obzir u svojem sveobuhvatnom razmatranju slučaja.

90.

U slučaju izbjegavanja oporezivanja po odbitku za isplate kamata društvima za investicije koja su rezidenti trećih država primarno je moguće da stvarni primatelji kamata (to jest ulagači) izbjegavaju oporezivanja prihoda od kamata. Zlouporaba se može osobito pretpostaviti ako je cilj odabrane poduzetničke strukture iskorištavanje određenih informacijskih nedostataka među uključenim državama kako bi se spriječilo učinkovito oporezivanje primatelja kamata.

91.

Petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati je li država članica, koja ne želi priznati da je primatelj kamata i ovlašteni korisnik u smislu Direktive 2003/49 jer je on samo takozvano umjetno društvo provodnik, obvezna navesti koga smatra stvarnim ovlaštenim korisnikom. Time sud koji je uputio zahtjev u biti postavlja pitanje tereta dokazivanja postojanja zlouporabe.

92.

Zlouporaba pravnih mogućnosti odabira aranžmana pretpostavlja odabir zakonitog aranžmana koji odstupa od aranžmana koji se obično odabire i koji dovodi do povoljnijeg rezultata nego „uobičajeni” aranžman. „Uobičajenim” aranžmanom u ovom slučaju trebalo bi smatrati izravan zajmodavni odnos između ulagača i tužitelja u glavnom postupku sa svrhom stjecanja ciljnog društva.

93.

Činjenicu da je odabran način postupanja koji je porezno povoljniji od uobičajenog aranžmana mora načelno dokazati porezna uprava, pri čemu porezni obveznik može imati određenu obvezu suradnje. Međutim, porezni obveznik u tom slučaju može predočiti, „ako je potrebno, dokaze o ekonomskim razlozima za posao” ( 37 ). Ako iz toga proizlazi da osnovni cilj ( 38 ) nije izbjegavanje poreza koji se inače moraju platiti, odabrani način postupanja ne može se smatrati zlouporabom, osobito ako i sama država poreznim obveznicima stavlja na raspolaganje te mogućnosti odabira aranžmana.

94.

Iz sudske prakse Suda ( 39 ) nadalje proizlazi da pretpostavka zlouporabe podrazumijeva određivanje stanja koje bi postojalo da nije bilo radnji koje čine takvu praksu i, zatim, ocjenu tog ponovno određenog stanja u pogledu relevantnih odredaba nacionalnog prava i prava Unije. Međutim, u tu svrhu mora se utvrditi tko je stvarni ovlašteni korisnik.

95.

Tako se prema danskom stajalištu može raditi o zlouporabi u smislu članka 5. Direktive 2003/49 samo ako bi se pri izravnoj isplati kamata primjenjivalo odgovarajuće oporezivanje u Danskoj. Međutim, to je isključeno prema danskom pravu ako bi u slučaju zanemarivanja takozvanog društva provodnika stvarni primatelj kamata opet bilo društvo sa sjedištem u drugoj državi članici ili bi primatelj kamate bio rezident države s kojom je Danska sklopila UIDO. Ako bi društva za investicije zaista trebalo smatrati poreznopravno transparentnim društvima, u tom bi se pogledu moralo osloniti na ulagače kako bi se uopće moglo odgovoriti na to pitanje.

96.

Stoga se na pitanje 5. može odgovoriti da država članica, koja ne želi priznati da je društvo koje je rezident druge države članice – kojem su isplaćene kamate – ovlašteni korisnik kamate, za pretpostavku zlouporabe načelno mora navesti tko je prema njezinu mišljenju stvarni ovlašteni korisnik. To je nužno kako bi se moglo utvrditi postiže li se uopće aranžmanom koji se kvalificira kao zlouporaba porezno povoljniji rezultat. Pritom osobito u situacijama s međunarodnim elementom porezni obveznik, međutim, može imati veću dužnost suradnje.

97.

Svojim pitanjima 2., 2.1. i 3. sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se (1.) Danska izravno pozivati na članak 5. Direktive 2003/49 kako bi poreznom obvezniku odbila priznati izuzeće od poreza. Ako je odgovor negativan, valja razjasniti (2.) je li Danska u predmetnom nacionalnom pravu u dovoljnoj mjeri prenijela članak 5. Direktive 2003/49.

98.

Ako u skladu s prethodno navedenim kriterijima postoji zlouporaba u smislu članka 5. Direktive 2003/49, ovaj je slučaj poseban po tome što dansko pravo nije sadržavalo posebnu odredbu kojom se prenosi članak 5. Direktive 2003/49. Kako navodi sud koji je uputio zahtjev, također nije postojala opća zakonska odredba o sprečavanju zlouporabe. Stoga osobito tužitelj u glavnom postupku smatra da mu se ne može uskratiti izuzeće od poreza koje proizlazi iz nacionalnog prava čak i ako se pretpostavi postojanje zlouporabe.

99.

Međutim, nije uvijek potrebno doslovno preuzimanje odredbi direktive (ovdje članka 5. Direktive 2003/49) u posebnim odredbama nacionalnog prava. Naprotiv, prijenos direktive može se, ovisno o njezinu sadržaju, ostvariti općim pravnim kontekstom – uključujući općim načelima nacionalnog ustavnog ili upravnog prava – ako on učinkovito jamči punu primjenu direktive na dovoljno jasan i precizan način ( 40 ).

100.

U prethodnom postupku sud koji je uputio zahtjev spominje postojanje dvaju načela (takozvanu doktrinu stvarnosti i načelo „stvarnog primatelja primitaka”). Međutim, stranke su suglasne da ta načela ovdje nisu primjenjiva ako su u stvarnosti kamate formalno zaista najprije isplaćene luksemburškim društvima.

101.

Članak 5. Direktive 2003/49 državama članicama ipak dopušta odgovarajuću borbu protiv zlouporaba. Takva borba odgovara i praksi širom Unije. Tako su sve države članice u najvećoj mogućoj mjeri razvile određene instrumente za sprečavanje zlouporabe prava u svrhu izbjegavanja poreza ( 41 ). Tako i u nacionalnim poreznim sustavima postoji konsenzus da se primjena prava ne može proširiti do te mjere da se moraju tolerirati zlouporabe gospodarskih subjekata. To načelo koje je u tom pogledu prihvaćeno širom Unije ( 42 ) sada je izraženo u članku 6. Direktive 2016/1164.

102.

U tom se pogledu svi nacionalni propisi, bez obzira na to proizlaze li iz prijenosa Direktive 2003/49 ili ne, moraju tumačiti i primjenjivati u skladu s tim općim pravnim načelom i osobito u svjetlu teksta i ciljeva Direktive 2003/49 kao i njezina članka 5. ( 43 ). Protiv tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije ne govori činjenica da bi možda bilo na štetu pojedinca. Naime, dopuštena je primjena prava Unije posredstvom odredbi nacionalnog prava, to jest neizravna primjena prava Unije na štetu pojedinca ( 44 ).

103.

Samo bi izravna primjena članka 5. Direktive 2003/49 na štetu tužitelja bila zabranjena danskim tijelima – također iz razloga pravne sigurnosti ( 45 ). Tako se država članica ne može protiv pojedinca pozivati na direktivu koju sama nije prenijela ( 46 ). Naime, u skladu je s ustaljenom sudskom praksom da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca pa se protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu ( 47 ). Takva država članica sama bi počinila zlouporabu prava. S jedne strane ona ne bi prenijela (iako bi mogla) direktivu koja joj je upućena, a s druge strane bi se pozivala na mogućnost sprečavanja zlouporaba koja je sadržana u neprenesenoj direktivi.

104.

Isto tako se nadležna tijela u glavnom postupku ne bi smjela protiv pojedinca izravno osloniti na opće načelo prava Unije prema kojem zlouporaba prava nije dopuštena. Naime, za slučajeve koji su svakako obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2003/49 takvo je načelo posebno izraženo i konkretizirano u članku 5. stavku 2. Direktive ( 48 ). Ako bi se dopustilo izravno pozivanje na opće načelo čiji je sadržaj znatno nejasniji i neodređeniji, postojala bi opasnost onemogućavanja harmonizacijske svrhe Direktive 2003/49 i svih drugih direktiva koje sadržavaju konkretne odredbe za sprečavanje zlouporaba (kao primjerice članak 6. Direktive 2016/1164). Osim toga i već spomenuta zabrana izravne primjene neprenesenih odredbi direktive na štetu pojedinca na taj način bi bila lišena učinka ( 49 ).

105.

Tomu se ne protive odluke Suda ( 50 ) u predmetima Italmoda i Cussens. U tim predmetima Sud je odlučio da načelo zabrane zlouporaba treba tumačiti na način da se ono, neovisno o nacionalnoj mjeri kojom ga se provodi u nacionalnom pravnom poretku, može izravno primijeniti kako bi se uskratilo izuzeće od poreza na dodanu vrijednost, pri čemu se to ne protivi načelima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja.

106.

Međutim, obje te presude odnosile su se isključivo na propise o porezu na dodanu vrijednost. To se razlikuje od materije ovog slučaja. S jedne strane, propisi o porezu na dodanu vrijednost u većoj su mjeri usklađeni pravom Unije i znatnije utječu na interese prava Unije s obzirom na to da služe financiranju Unije nego propisi država članica o porezu na dobit.

107.

S druge strane, pravo Unije u skladu s člankom 325. stavcima 1. i 2. UFEU‑a obvezuje države članice na (djelotvornu) naplatu poreza na dodanu vrijednost ( 51 ), dok to nije slučaj s propisima o porezu na dobit. Tome je još potrebno dodati posebnu osjetljivost propisa o porezu na dodanu vrijednost na prijevare koja uvjetuje posebno djelotvornu provedbu poreznih zahtjeva. U tom pogledu i sam Sud u svojoj najnovijoj presudi razlikuje propise o porezu na dodanu vrijednost i sekundarno pravo Unije koje izričito sadržava dopuštenje za borbu protiv zlouporaba ( 52 ). Stoga nije moguća izravna primjena članka 5. Direktive 2003/49 na štetu poreznog obveznika ( 53 ).

108.

Na nacionalnom je sudu, međutim, da ispita mogu li se već opće odredbe ili načela nacionalnog prava (u to se ubrajaju i načela razvijena u sudskoj praksi) uz tumačenje u skladu s pravom Unije ipak primijeniti u ovom slučaju, a iz kojih bi eventualno moglo proizaći poreznopravno zanemarivanje prividnih poslova ili zabrana pozivanja na određene poreznopravne pogodnosti u svrhu zlouporabe.

109.

Točno je da u skladu sa sudskom praksom Suda, kako bi se ograničenje slobode poslovnog nastana moglo opravdati razlozima borbe protiv zlouporaba, posebna svrha takvog ograničenja mora biti sprečavanje stvaranja potpuno umjetnih konstrukcija bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza koji se uobičajeno mora platiti na dobit iz djelatnosti koje su obavljane na nacionalnom teritoriju ( 54 ).

110.

Zbog toga se na pitanja 2.1. i 3. može odgovoriti da ni članak 2. stavak 2. točka (d) danskog Zakona o porezu na dobit ni odredba ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, čija se primjena na oporezivanje kamata temelji na ovlaštenom korisniku, nisu dovoljni da bi se mogli smatrati prenošenjem članka 5. Direktive 2003/49.

111.

Međutim, to se mora drugačije ocijeniti u kontekstu primjene takozvane doktrine stvarnosti i načela „stvarnog primatelja primitaka” u Danskoj u skladu s pravom Unije. Isti su razvijeni upravo zato da bi se riješila problematika koja proizlazi iz toga da građansko pravo omogućuje mnogo aranžmana, ali porezno pravo oporezuje ekonomske situacije. Stoga se ta pravna načela usmjeravaju upravo posebno protiv umjetnih aranžmana ili zlouporabe prava pojedinca pa načelno pružaju i dovoljno specifičnu pravnu osnovu za ograničenje slobode poslovnog nastana. Budući da su tužitelji u glavnom postupku na raspravi više puta uputili na to da Danska nije izričito prenijela članak 5. Direktive 2003/49, to stoga ne bi bilo štetno. Međutim, na nacionalnom je sudu da to ocijeni u konkretnom slučaju.

112.

„Doktrina stvarnosti” razvijena u Danskoj tumačena u skladu s pravom Unije mogla bi biti dovoljna osnova da se potpuno umjetne ili zlouporabne konstrukcije – ako se radi o takvima (vidjeti u tom pogledu pobliže točku 57. i sljedeće ovog mišljenja) – zanemare pri oporezivanju. Čini mi se da i „doktrina stvarnosti” nije ništa drugo nego poseban oblik ekonomskog gledišta koji je temelj većine propisa za sprečavanje zlouporaba u pojedinim državama članicama ( 55 ). To je vidljivo i na razini Unije, primjerice u članku 6. stavku 2. Direktive 2016/1164, prema kojem se aranžman smatra neautentičnim u mjeri u kojoj nije uspostavljen iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost. Potonje, međutim, mora ocijeniti nacionalni sud.

113.

Ako je cilj aranžmana sprečavanje oporezivanja ulagača, tada se unatoč formalnoj isplati luksemburškim društvima s ekonomskog gledišta radi zapravo o isplati društvima za investicije odnosno njihovim ulagačima. Isplata luksemburškim društvima ne odražava u tom slučaju ekonomsku nego samo građanskopravnu (formalnu) stvarnost.

114.

Budući da luksemburška društva – kako se navodi u točki 34. i sljedećima ovog mišljenja – načelno treba smatrati ovlaštenim korisnicima, na pitanja 6. i 7. suda koji je uputio zahtjev nije potrebno odgovoriti.

115.

Ako sud koji je uputio zahtjev pri primjeni načela nacionalnog prava u skladu s pravom Unije dođe do zaključka da postoji aranžman koji je zlouporaba, primijenit će se dakako oporezivanje po odbitku. Međutim, tada se to pitanje više ne postavlja u ovom slučaju jer je to oporezivanje posljedica zlouporabe i prema sudskoj praksi Suda pozivanje na pravo Unije u svrhu zlouporabe nije dopušteno ( 56 ).

116.

Neovisno o tome Sud je također već odlučio da se različit tretman tuzemnih i inozemnih primatelja kamata već zbog različite tehnike oporezivanja ne odnosi na usporedive situacije ( 57 ). Čak i ako se to ocijeni kao usporediva situacija, u skladu sa sudskom praksom Suda ograničenje temeljne slobode je opravdano sve dok porezno opterećenje porezom po odbitku kao što je dansko nije veće za inozemnog primatelja kamata, nego dansko opterećenje porezom na dobit za tuzemnog primatelja kamata ( 58 ).

117.

Isto vrijedi za različit obračun kamata odnosno nastanak duga po osnovi danskog poreza na dobit na razini primatelja kamata i danske obveze obustave poreza po odbitku na razini isplatitelja kamata. To nisu usporedive situacije, jer se u jedno duguje vlastiti porez (porez na dobit), a u drugoj se za primatelja kamata obustavlja i plaća zapravo tuđi porez (njegov porez na dohodak ili porez na dobit). Različit nastanak i obračun kamata posljedica su različitih tehnika i funkcije oporezivanja porezom po odbitku (vidjeti u tom pogledu točku 86. ovog mišljenja).

118.

Stoga predlažem da se na pitanja koja je postavio Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) odgovori kako slijedi: