–

za SC Petrotel‑Lukoil SA, C. Vasile, M. Strîmbei i A. Barbu, odvjetnici,

–

za rumunjsku vladu, R. H. Radu kao i L. Liţu i R. Mangu, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart i L. Radu Bouyon, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 30. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru sporova između SC Petrotel‑Lukoil SA (u daljnjem tekstu: Lukoil) i Marije Magdalene Georgescu, s jedne strane, i Ministerul Economiei (Ministarstvo gospodarstva, Rumunjska), Ministerul Energiei (Ministarstvo energetike, Rumunjska) i Ministerul Finanţelor Publice (Ministarstvo za javne financije, Rumunjska), s druge strane, u vezi s odbijanjem Ministarstva gospodarstva da isplati paušalne iznose koje je Lukoil uplatio u Posebni fond za naftne proizvode, koji je stvoren radi naplate duga bivše Compania Română de Petrol (rumunjsko društvo za naftu, u daljnjem tekstu: CRP).

3

Ordonanţa de urgență a Guvernului nr. 249/2000 privind constituirea şi utilizarea special Fondului pentru produse petroliere (Hitna uredba vlade br. 249/2000 o osnivanju i korištenju Posebnog fonda za naftne proizvode, Monitorul Oficial al României, prvi dio, br. 647 od 12. prosinca 2000.), kako je izmijenjena s Legea nr. 142/2006 pentru aprobarea Ordonanţei Guvernului nr. 53/2005 privind reglementarea unor măsuri financiare domeniul domeniul bugetar şi al contabilităţii publice (Zakon br. 142/2006 o odobrenju Uredbe vlade br. 53/2005 o uspostavi financijskih mjera u području proračuna i računovodstva u javnom sektoru) (u daljnjem tekstu: OUG br. 249/2000), stvoren je Posebni fond za naftne proizvode radi namirivanja svih novčanih obveza bivše CRP.

4

Članak 1. OUG -a br. 249/2000 glasi kako slijedi:

„Posebni fond za naftne proizvode stvara se uključivanjem paušalnog iznosa određenog u [rumunjskim lejima (RON)], što odgovara iznosu od [0,01 američkih dolara (USD) po litri] prema važećem deviznom tečaju posljednjeg dana mjeseca koji prethodi mjesecu isporuke u cijenu naftnih proizvoda koji se isporučuju na nacionalnim i stranim tržištima, poput benzina i dizela, dobivenih od proizvođača ili preradom.”

5

Na temelju članka 2. OUG‑a br. 249/2000:

„Posebnim fondom za naftne proizvode, osnovanim u skladu s člankom 1., upravljaju Ministerul Industriei şi Comerţului [Ministarstvo industrije i trgovine, Rumunjska) i upotrijebit će se za plaćanje svih novčanih obveza bivše [CRP].”

6

Članak 5. OUG‑a br. 249/2000 propisuje:

„Obveza obračuna i uplate iznosa primjenom članka 1. je na proizvođačima i prerađivačima koji su pravne osobe sa sjedištem u Rumunjskoj, neovisno o njihovu obliku organizacije, porijeklu njihova kapitala i namjeni njihovih proizvoda jer je povezana s kategorijom upotrebe i vrstama proizvođača dotičnog proizvoda.”

7

Članak 7. OUG‑a br. 249/2000 propisuje:

„Paušalni iznos uključen u cijenu naftnih proizvoda iz članka 1. te uredbe je porezni trošak koji se može odbiti.”

8

Lukoil je na temelju OUG‑a br. 249/2000 Ministarstvu gospodarstva podnio zahtjev za povrat iznosa plaćenih za izvoz naftnih proizvoda između 1. siječnja 2007. i 31. ožujka 2010.

9

Ministarstvo gospodarstva je dopisom od 24. svibnja 2010. odbilo povratiti iznose koje je Lukoil zatražio.

10

Lukoil je stoga podnio tužbu Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska). To društvo u biti ističe da su navedeni iznosi bili nepropisno plaćani od pristupanja Rumunjske Europskoj uniji, to jest 1. siječnja 2007., jer je njihovo uplaćivanje bilo protivno članku 30. UFEU‑a zato što su ti iznosi porezno davanje u vezi s robom koja prelazi granicu, a koje država članica jednostrano nameće i ubire.

11

Presudom od 12. listopada 2011. Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) je odbio tužbu društva Lukoil. Taj sud je među ostalim smatrao da je iznos od 0,01 USD po litri uključen u cijenu naftnih proizvoda izračunat za proizvode isporučene u Rumunjskoj kao i one isporučene izvan te države članice, tako da, s obzirom na to da nije bio dugovan zbog toga što je roba prešla granicu, predmetni porez nije bio ni izvozna carina ni davanje s istovrsnim učinkom, nego nacionalni porez. Dodaje da, pod pretpostavkom da je davanje uvedeno OUG‑om br. 249/2000 carina zabranjena člankom 30. UFEU‑a, zahtjev društva Lukoil da se izvrši povrat tog davanja neosnovan je, uzimajući u obzir zabranu stjecanja bez osnove, kako je tumači Sud u presudi od 14. siječnja 1997., Comateb i dr. (C‑192/95 do C‑218/95, EU:C:1997:12). Naime, prema Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu), predmetni je iznos na temelju članka 1. OUG‑a br. 249/2000 uključen u cijenu benzina i dizela isporučenih izvan Rumunjske i stoga ga ne snose osobe koje isporučuju naftne proizvode nego kupac.

12

Lukoil je protiv presude od 12. listopada 2011. podnio žalbu pred Înalta Curte de Casație şi Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska). Taj je sud ukinuo navedenu presudu i vratio predmet pred Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu). Presudom od 25. siječnja 2016. potonji je sud odbio žalbu društva Lukoil.

13

U toj presudi je Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) smatrao, na temelju stručnog računovodstvenog mišljenja, da, iako je predmetni porez obračunat i plaćen državi, Lukoil prodajnoj cijeni naftnih proizvoda koje je prodavao u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. ožujka 2010. nije dodao paušalni iznos od 0,01 USD po litri, nego je taj iznos isplatio iz vlastitih sredstava. Unatoč tom utvrđenju, taj je sud ipak presudio da Lukoil nije dokazao da mu je plaćanje navedenog davanja uzrokovalo štetu. Naime, Lukoil je na vlastitu inicijativu uveo način plaćanja koji se ne može pripisati ni tuženom tijelu ni temeljiti na odredbama OUG‑a br. 249/2000. Dakle, navedeni je sud presudio da Lukoil nema pravo na zahtijevani povrat s obzirom na to da sporno davanje nije plaćeno na temelju odredaba koje su konačno proglašene nezakonitima jer su protivne pravu Unije, nego na temelju mehanizma koji je sam Lukoil uspostavio i koji nije bio predviđen nacionalnim propisima.

14

Lukoil je protiv presude od 25. siječnja 2016. podnio žalbu pred Înalta Curte de Casație şi Justiție (Visoki kasacijski sud). Taj sud tvrdi da je sporno davanje davanje s istovrsnim učinkom kao carina jer je financijske prirode, jer ga je nadležno tijelo države članice jednostrano nametnulo i jer se obračunava na robu zbog činjenice da ona prelazi granicu. Navodi da je Lukoil zahtijevao povrat poreza koji je platio vlastitim sredstvima u razdoblju između 1. siječnja 2007. i 31. ožujka 2010. Sud u pogledu članka 30. UFEU‑a nikada nije donio odluku o tome može li porezni obveznik, u slučaju da stvarno snosi trošak davanja s istovrsnim učinkom kao carina, zatražiti povrat uplaćenih iznosa, iako je mehanizam plaćanja tog davanja osmišljen u nacionalnom zakonodavstvu kako bi se navedeno davanje prevalilo na potrošača.

15

U tim je okolnostima Înalta Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Svojim dvama pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, osobito članak 30. UFEU‑a, tumačiti na način da porezni obveznik, koji je stvarno snosio trošak davanja s istovrsnim učinkom koje se protivi tom članku, mora moći ostvariti povrat na temelju toga plaćenih iznosa, čak i u situaciji u kojoj je mehanizam plaćanja davanja u nacionalnom pravu osmišljen tako da se to davanje prevaljuje na potrošača.

17

Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (vidjeti osobito presude od 27. listopada 2009., ČEZ, C‑115/08, EU:C:2009:660, t. 81., i od 29. rujna 2016., Essent Belgium, C‑492/14, EU:C:2016:732, t. 43.).

18

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da je davanje propisano OUG‑om br. 249/2000 davanje s istovrsnim učinkom u smislu članka 30. UFEU‑a. Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Ministarstvo gospodarstva, u odgovoru na zahtjev društva Lukoil za povrat, tvrdilo da to davanje nije ni carina ni davanje s istovrsnim učinkom, nego nacionalni porez, pri čemu je Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu), sud koji odlučuje o meritumu u glavnom postupku, u svojoj presudi od 12. listopada 2011. potvrdio taj zaključak.

19

U svojim pisanim očitovanjima rumunjska vlada i Europska komisija također smatraju da je davanje uvedeno OUG‑om br. 249/2000 nacionalni porez u smislu članka 110. UFEU‑a.

20

S obzirom na te prigovore, prije odgovaranja na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev valja, dakle, tom sudu dati sve elemente tumačenja korisne za pravnu kvalifikaciju navedenog davanja u pogledu prava Unije.

21

Svaka novčana naknada, makar i minimalna, bez obzira na njezin naziv ili način primjene, kojom se jednostrano opterećuje roba zato što je prešla granicu, a nije riječ o carini u strogom značenju te riječi, predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao carina. Suprotno tomu, novčana naknada koja proizlazi iz općeg sustava nacionalnog oporezivanja koji prema istim objektivnim kriterijima sistematski obuhvaća kategorije proizvoda neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu, obuhvaćena je člankom 110. UFEU‑a, koji zabranjuje diskriminirajuće nacionalne poreze (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium, C‑393/04 i C‑41/05, EU:C:2006:403, t. 51., 55. i 56., i od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 40. i 41.).

22

Davanje koje se, na temelju istovjetnih kriterija, odnosi na nacionalne proizvode koji se stavljaju na domaće tržište i na one koji se izvoze ipak može biti zabranjeno UFEU‑om ako je rezultat tog davanja namijenjen financiranju djelatnosti koje posebno koriste nacionalnim proizvodima stavljenima na domaće tržište.

23

Naime, u takvom slučaju to može dovesti do diskriminacije izvoznih proizvoda s obzirom na to da se porezno opterećenje proizvoda stavljenih na domaće tržište neutralizira prednostima čijem financiranju služi, dok je opterećenje izvoznih proizvoda neto trošak (vidjeti u tom smislu presude od 23. travnja 2002., Nygård, C‑234/99, EU:C:2002:244, t. 22., i od 8. lipnja 2006., Koornstra, C‑517/04, EU:C:2006:375, t. 18.).

24

U tom pogledu, ako se prednostima koje proizlaze iz namjene prihoda od nekog poreza, koji je dio općeg sustava nacionalnih poreza i kojim se sustavno oporezuju nacionalni proizvodi stavljeni na domaće tržište kao i oni izvozni, u potpunosti poništava opterećenje koje domaći proizvod koji se prodaje na domaćem tržištu snosi prilikom njegova stavljanja na tržište, to oporezivanje predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao carina, protivno člancima 28. i 30. UFEU‑a. Suprotno tomu, ako se prednostima obuhvaćenima namjenom prihoda od poreza koje uživaju nacionalni proizvodi koji se prodaju na domaćem tržištu samo djelomično poništava njihovo opterećenje, takav porez predstavlja povredu zabrane diskriminacije propisane člankom 110. UFEU‑a. U tom bi se slučaju načelno zakonit porez kojim se oporezuju izvozni nacionalni proizvodi morao zabraniti i trebalo bi ga proporcionalno smanjiti jer se njime navedeno opterećenje poništava (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2006., Koornstra, C‑517/04, EU:C:2006:375, t. 19. i 20. kao i navedenu sudsku praksu).

25

Kako bi se učinkovito i pravilno primijenio, kriterij naknade pretpostavlja da se tijekom referentnog razdoblja provjeri novčana jednakovrijednost iznosa kojim se nacionalni proizvodi koji se prodaju na domaćem tržištu na ime navedenog davanja općenito oporezuju i prednosti koje imaju isključivo ti proizvodi. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi da nacionalni proizvodi stavljeni na domaće tržište ne ostvaruju na temelju spornog davanja isključivu ili proporcionalno veću de facto korist od nacionalnih izvoznih proizvoda kojim se opterećenje zbog tog davanja može u potpunosti ili djelomično nadoknaditi (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2006., Koornstra, C‑517/04, EU:C:2006:375, t. 21. i 22. kao i navedenu sudsku praksu).

26

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je OUG‑om br. 249/2000 uspostavljen Posebni fond za naftne proizvode, stvoren radi naplate dugova bivše CRP, koji se financira iz doprinosa svih proizvođača i prerađivača (benzin i dizel) sa sjedištem u Rumunjskoj. U skladu s člankom 1. OUG‑a br. 249/2000, ti porezni obveznici paušalni iznos od 0,01 USD po litri naftnog proizvoda stavljenog na tržište moraju uključiti u cijenu proizvoda koje isporučuju na nacionalnom tržištu kao i onih koje isporučuju izvan Rumunjske. U skladu s člankom 5. OUG‑a br. 249/2000, obvezu izračuna i plaćanja iznosa koji iz toga proizlaze imaju proizvođači i prerađivači koji su pravne osobe sa sjedištem u Rumunjskoj, neovisno o namjeni njihovih proizvoda.

27

Međutim, iako je davanje iz članka 1. OUG -a br. 249/2000 jednostrano nametnuto novčano davanje, koje se plaća na dotičnu robu, ono se ipak, s obzirom na elemente opisane u prethodnoj točki, ne naplaćuje zbog prelaska granice. Naime, to se davanje na isti način, po istoj stopi i u istom trenutku primjenjuje na naftne proizvode isporučene na rumunjskom tržištu, kao i na one isporučene u drugoj državi članici. Čini se stoga da je oporezivi događaj predviđen u navedenom članku 1. stavljanjem naftnih proizvoda na tržište, bez obzira na to dolazi li do njega u Rumunjskoj ili u drugoj državi članici. To se davanje dakle primjenjuje neovisno o tome prelaze li navedeni naftni proizvodi rumunjsku granicu.

28

U tim bi okolnostima navedeno davanje moglo biti nediskriminirajući nacionalni porez koji je u skladu s pravom Unije.

29

Međutim, sud koji je uputio zahtjev morao bi još provjeriti koristi li namjena prihoda od tog davanja nacionalnim naftnim proizvodima stavljenima na nacionalno tržište, a u pogledu čega njegova odluka ne sadržava ništa. Naime, okolnost da davanje predviđeno člankom 1. OUG‑a br. 249/2000 služi plaćanju dugova bivše CRP ne može sama po sebi omogućiti da se konačno odbije teza prema kojoj je prihod od tog davanja zapravo namijenjen financiranju djelatnosti koje isključivo ili djelomično koriste tim proizvodima na štetu domaćih proizvoda koji se izvoze u druge države članice koje nisu Rumunjska.

30

Ako se na temelju tih provjera ispostavi da prihod od davanja iz članka 1. OUG‑a br. 249/2000 ne koristi nacionalnim proizvodima stavljenima na domaće tržište, to bi davanje moglo biti zakonit nacionalni porez. Ako bi se ispostavilo da im koristi djelomično ili da se njime u potpunosti poništava opterećenje, mogla bi biti riječ, u prvom slučaju, o diskriminatornom nacionalnom porezu u suprotnosti s člankom 110. UFEU‑a ili, u drugom slučaju, o davanju s istovrsnim učinkom kao carina, protivno članku 30. UFEU‑a. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da izvrši potrebne provjere kako bi se utvrdila priroda davanja predviđenog člankom 1. OUG‑a br. 249/2000 i njegova usklađenost s pravom Unije.

31

Nakon iznošenja tih pojašnjenja, pod pretpostavkom da je riječ o davanju s istovrsnim učinkom, protivno članku 30. UFEU‑a, valja odgovoriti na pitanje o pravu na povrat kako je preoblikovano u točki 16. ove presude.

32

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je pravo na povrat porezâ naplaćenih u državi članici protivno pravu Unije posljedica i dodatak pravima koje odredbe prava Unije, kako ih je protumačio Sud, dodjeljuju poreznim obveznicima. Država članica tako je, načelno, obvezna vratiti poreze naplaćene protivno pravu Unije, prema nacionalnim postupovnim pravilima u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu osobito presude od 9. studenoga 1983., San Giorgio, 199/82, EU:C:1983:318, t. 12.; od 14. siječnja 1997., Comateb i dr., C‑192/95 do C‑218/95, EU:C:1997:12, t. 20., kao i od 12. prosinca 2013., Test Claimants in the Franked Investment Income Group Litigation, C‑362/12, EU:C:2013:834, t. 30.).

33

Međutim, iznimno od načela povrata davanja koja nisu u skladu s pravom Unije, povrat nezakonito naplaćenog davanja može se odbiti ako bi se njime prouzročilo primateljevo stjecanje bez osnove. Zaštita prava zajamčenih u pravnom poretku Unije ne nameće, dakle, povrat poreza, pristojbi i davanja naplaćenih protivno pravu Unije kada se utvrdi da ih je osoba koja ih mora platiti stvarno prevalila na druge subjekte (presude od 9. studenoga 1983., San Giorgio, 199/82, EU:C:1983:318, t. 13.; od 14. siječnja 1997., Comateb i dr., C‑192/95 do C‑218/95, EU:C:1997:12, t. 21., kao i od 6. rujna 2011., Lady & Kid i dr., C‑398/09, EU:C:2011:540, t. 18.).

34

Naime, u takvim okolnostima nije gospodarski subjekt taj koji je snosio teret neopravdano naplaćenog poreza, nego kupac na kojeg je on bio prevaljen. Dakle, vratiti gospodarskom subjektu iznos davanja koje je već naplaćeno od kupca bilo bi isto što i dvostruko mu platiti, a što se može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, a da se pritom ne otklanjaju posljedice nezakonitosti davanja sa stajališta kupca (vidjeti u tom smislu presude od 14. siječnja 1997., Comateb i dr., C‑192/95 do C‑218/95, EU:C:1997:12, t. 22., i od 6. rujna 2011., Lady & Kid i dr., C‑398/09, EU:C:2011:540, t. 19.).

35

Budući da je takvo odbijanje povrata poreza uvedenih na prodaju proizvoda ograničenje subjektivnog prava koje proizlazi iz pravnog poretka Unije, treba ga usko tumačiti. Stoga je izravno prevaljivanje nepravilno plaćenog poreza na kupca jedino izuzeće od prava na povrat poreza naplaćenih protivno pravu Unije (presuda od 6. rujna 2011., Lady & Kid i dr., C‑398/09, EU:C:2011:540, t. 20.).

36

U ovom je slučaju nesporno da, protivno onomu što je propisano člankom 1. OUG‑a br. 249/2000, društvo Lukoil nije prevalilo porez iz tog članka na potrošače naftnih proizvoda koje ono stavlja na tržište. Sud koji je uputio zahtjev pita se može li društvo Lukoil, u situaciji u kojoj je mehanizam plaćanja tog davanja u nacionalnom zakonodavstvu osmišljen na način da se navedeno davanje prevaljuje na potrošača, svejedno imati pravo na povrat iznosa koje je platilo.

37

U tom pogledu valja istaknuti da, s obzirom na to da je društvo Lukoil snosilo iznos davanja iz članka 1. OUG‑a br. 249/2000, povrat tog iznosa ne bi bilo stjecanje tog društva bez osnove. U tim okolnostima, budući da u ovom slučaju nije utvrđena jedina iznimka od načela povrata poreza nespojivih s pravom Unije koju Sud prihvaća, Lukoil ima pravo na povrat davanja koje je platio ako ga se kvalificira kao porez s istovrsnim učinkom kao carina. U tom pogledu moguća povreda obveze, koja proizlazi iz nacionalnog zakonodavstva, prevaljivanja davanja o kojem je riječ u glavnom postupku nema učinka na konačnu cijenu predmetnog proizvoda. Naime, pravo na povrat tog davanja, koje svoj temelj ima u pravu Unije, ne može se odbiti zbog razloga koji se temelji na nacionalnom pravu.

38

Osim toga, treba pojasniti da Lukoil također ima pravo na makar djelomičan povrat davanja koje je platio na temelju članka 1. OUG‑a br. 249/2000, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na sudsku praksu Suda i na razmatranja sadržana u točkama 21. do 25. ove presude, utvrdi da je davanje iz tog članka diskriminatorni nacionalni porez koji se protivi članku 110. UFEU‑a. U tom bi se slučaju to pravo na povrat odnosilo na razliku između poreznog opterećenja koje snose proizvodi koji se stavljaju na tržište Unije i onog koje snose proizvodi stavljeni na domaće tržište, pri čemu potonje opterećenje pravilno uzima u obzir prednosti koje su imali isključivo ti proizvodi.

39

Uzimajući prethodna razmatranja u obzir, na postavljena pitanja treba odgovoriti da pravo Unije, osobito članak 30. UFEU‑a, treba tumačiti na način da porezni obveznik, koji je stvarno snosio trošak davanja s istovrsnim učinkom koje se protivi tom članku, mora moći ostvariti povrat na temelju toga plaćenih iznosa, čak i u situaciji u kojoj je mehanizam plaćanja davanja u nacionalnom pravu osmišljen tako da se to davanje prevaljuje na potrošača.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odgovoriti na postavljena pitanja da pravo Unije, osobito članak 30. UFEU‑a, treba tumačiti na način da porezni obveznik, koji je stvarno snosio trošak davanja s istovrsnim učinkom koje se protivi tom članku, mora moći ostvariti povrat na temelju toga plaćenih iznosa, čak i u situaciji u kojoj je mehanizam plaćanja davanja u nacionalnom pravu osmišljen tako da se to davanje prevaljuje na potrošača.