–

za društvo Gasorba SL, J. Rico Gil i A. Ferrándiz González, D. García Riquelme, procurador, A. Hernández Pardo, abogado, i L. Ruiz Ezquerra, abogada,

–

za društvo Repsol Comercial de Productos Petrolíferos SA, A. Requeijo Pascua i P. Arévalo Nieto, abogados, te M. Villarrubia García, abogada,

–

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

–

za njemačku vladu, T. Henze i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Castilla Contreras, F. Jimeno Fernández i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 16. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) i članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

2

Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između, s jedne strane, društva Gasorba SL, Josefe Rico Gil i Antonia Ferrándiz Gonzáleza (u daljnjem tekstu: Gasorba i dr.) i, s druge strane, društva Repsol Comercial de Productos Petrolíferos SA (u daljnjem tekstu: Repsol) u vezi s valjanosti, s obzirom na članak 101. UFEU‑a, ugovora o zakupu benzinske postaje koji uključuje obvezu isključive opskrbe.

3

Uvodne izjave 13. i 22. Uredbe 1/2003 glase:

[…]

4

U skladu s člankom 6. te uredbe, koji se odnosi na „[o]vlasti nacionalnih sudova”:

„Nacionalni sudovi nadležni su za primjenu članaka [101.] i [102. UFEU‑a].”

5

Članak 9. te uredbe, koji se odnosi na „[o]bveze”, u stavku 1. propisuje:

„Kada Komisija namjerava donijeti odluku s ciljem otklanjanja povrede odredaba Ugovora, a poduzetnici koji su uključeni u povredu ponude obveze kojima se obvezuju otkloniti negativne učinke u skladu s preliminarnom ocjenom koju im je dostavila Komisija, Komisija će odlukom obvezati poduzetnika na preuzimanje tih obveza. Takva se odluka može donijeti za određeno vremensko razdoblje i zaključno će izrekom sadržavati da više nema osnove za vođenje postupka od strane Komisije.”

6

Članak 15. Uredbe br. 1/2003, koji se tiče „[s]uradnj[e] s nacionalnim sudovima”, u stavku 1. određuje:

„U postupcima koji se odnose na primjenu članka [101.] i članka [102. UFEU‑a], sudovi država članica mogu zatražiti od Komisije da im dostavi informacije koje se nalaze u njenom posjedu ili njeno mišljenje o pitanjima primjene propisa o tržišnom natjecanju Zajednice.”

7

Članak 16. Uredbe br. 1/2003, naslovljen „[j]edinstvena primjena prava tržišnog natjecanja Zajednice”, u stavku 1. propisuje:

„Kada nacionalni sudovi odlučuju o sporazumima, odlukama ili postupanjima iz članka [101.] ili članka [102. UFEU‑a] koji su već bili predmetom odluke Komisije, nacionalni sudovi ne mogu donositi odluke suprotne odluci koju je donijela Komisija. Također, nacionalni sudovi moraju izbjegavati donošenje odluka koje bi bile u suprotnosti s odlukom koju razmatra Komisija u postupku koji je pokrenula. U tu svrhu, nacionalni sud može procijeniti je li svrsishodno nastaviti s postupkom pred nacionalnim sudom. Ova obveza ne dovodi u pitanje prava i obaveze iz članka [267. UFEU‑a].”

8

J. Rico Gil i A. Ferrándiz González sklopili su 15. veljače 1993. dva ugovora s društvom Repsol.

9

Prvim od tih ugovora, naslovljenim „akt o osnivanju plodouživanja”, J. Rico Gil i A. Ferrándiz González osnovali su stvarno pravo plodouživanja u korist društva Repsol, u trajanju od 25 godina, koje se odnosi na zemljište koje se nalazi u Orbi (Španjolska), na benzinsku postaju koja je tamo izgrađena i na upravnu koncesiju na temelju koje je dopušteno upravljanje tom postajom.

10

Drugim od tih ugovora, naslovljenim „ugovor o prijenosu upravljanja benzinskom postajom, zakupu poslovnog prostora i isključivoj opskrbi” (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu), društvo Repsol dalo je zemljište i postaju u zakup A. Ferrándiz Gonzálezu, u trajanju od 25 godina, pri čemu je mjesečni iznos zakupnine iznosio 10000 španjolskih pezeta (oko 60 eura).

11

J. Rico Gil, A. Ferrándiz González i njihovo dvoje djece osnovali su 12. studenoga 1994. društvo Gasorba, na koje su uz suglasnost društva Repsol prenesena prava J. Rico Gil i A. Ferrándiz Gonzáleza koja su proizlazila iz ugovora sklopljenih s tim društvom.

12

Na temelju ugovora o zakupu zakupnici su bili obvezni opskrbljivati se kod društva Repsol tijekom cjelokupnog razdoblja trajanja ugovora o zakupu, koje je periodično priopćavalo najviše maloprodajne cijene goriva, te je zakupnicima bilo dopušteno davati popuste na račun svoje provizije, bez smanjivanja prihoda opskrbljivača.

13

Komisija je pokrenula postupak primjene članka 101. UFEU‑a protiv društva Repsol. Nakon provedbe preliminarne ocjene zaključila je da u vezi s dugoročnim ugovorima o isključivoj opskrbi, uključujući ugovore koji obvezuju predmetne stranke u glavnom postupku, postoje dvojbe u pogledu njihove usklađenosti s člankom 101. UFEU‑a s obzirom na to da mogu prouzročiti znatno „ograničavanje pristupa” španjolskom maloprodajnom tržištu gorivom.

14

U odgovoru na preliminarnu ocjenu Komisije društvo Repsol podnijelo je istoj prijedloge za preuzimanje obveza koji su uključivali, među ostalim, nesklapanje dugoročnih ugovora o isključivoj opskrbi u budućnosti, financijski poticaj zakupnicima predmetnih benzinskih postaja da prijevremeno okončaju svoje dugoročne ugovore o opskrbi s Repsolom kao i obvezu da tijekom određenog razdoblja ne kupuje neovisne benzinske postaje koje još nije opskrbljivalo.

15

Spomenute obveze postale su obvezujuće na temelju Odluke Komisije 2006/446/EZ od 12. travnja 2006. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/B-1/38.348 – Repsol CPP) (SL 2006., L 176, str. 104., u daljnjem tekstu: Odluka o obvezama).

16

Izreka te odluke glasi:

„Članak 1.

Obveze […] su obvezujuće za [Repsol].

Članak 2.

Obustavlja se postupak u ovom predmetu.

Članak 3.

Ova je odluka obvezujuća od dana njezine dostave [Repsolu] do 31. prosinca 2011.

Članak 4.

Ova je odluka upućena [Repsolu].”

17

Nakon donošenja spomenute odluke Gasorba i dr. podnijeli su 17. travnja 2008. Juzgado de lo Mercantil no 4 de Madrid (Trgovački sud u Madridu, Španjolska) tužbu protiv društva Repsol, u kojoj su zatražili, s jedne strane, poništenje ugovora o zakupu na temelju njegove protivnosti članku 101. UFEU‑a i, s druge strane, naknadu štete nastale primjenom spomenutog ugovora.

18

Njihov zahtjev bio je prvo odbijen presudom tog suda od 8. srpnja 2011., a zatim u žalbenom postupku potvrđujućom presudom Audiencia Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska) od 27. siječnja 2014.

19

Budući da su smatrali da odluka o obvezama ne sprječava nacionalni sud da poništi ugovor obuhvaćen tom odlukom zbog povrede članka 101. UFEU‑a, Gasorba i dr. podnijeli su žalbu u kasacijskom postupku pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).

20

Potonji sud smatra da postoje dvojbe u vezi s opsegom nadležnosti nacionalnih sudova s obzirom na članke 9. i 16. Uredbe br. 1/2003. U tom pogledu navodi da se čini da je Komisija smanjila učinak odluke o obvezama time što je u mišljenju od 8. srpnja 2009., koje je Juzgado de lo Mercantil no 2 de Barcelona (Trgovački sud u Barceloni) zatražio na temelju članka 15. Uredbe br. 1/2003 u okviru predmeta povodom kojeg je doneseno rješenje od 27. ožujka 2014., Bright Service (C‑142/13, neobjavljena, EU:C:2014:204), navela da ta odluka ne prejudicira analizu koju bi Komisija mogla provesti na temelju daljnjih istraga i dodatnih činjenica. Spomenuta odluka također ne prejudicira analizu koju treba provesti nacionalni sud. Prema stajalištu Komisije, jedini cilj odluka na temelju članka 9. Uredbe br. 1/2003 je učiniti obveze koje su predložile stranke radi otklanjanja utvrđenih poteškoća u vezi s tržišnim natjecanjem obvezujućima za predmetne poduzetnike, pri čemu se u njima ne odlučuje o postojanju prijašnje ili sadašnje povrede članaka 101. ili 102. UFEU‑a.

21

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 16. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud utvrdi ništavost sporazuma među poduzetnicima na temelju članka 101. stavka 2. UFEU‑a ako je Komisija prethodno prihvatila obveze u vezi s tim sporazumom i učinila ih obvezujućima u odluci donesenoj na temelju članka 9. stavka 1. te uredbe.

23

Sukladno članku 6. Uredbe br. 1/2003, u vezi s uvodnom izjavom 22. te uredbe, primjena prava Unije o tržišnom natjecanju temelji se na sustavu paralelnih nadležnosti u okviru kojeg i Komisija i nacionalni sudovi mogu primijeniti članke 101. i 102. UFEU‑a.

24

Ujednačenost primjene prava Unije o tržišnom natjecanju osobito je zajamčena člankom 16. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, koji nacionalne sudove obvezuje da ne donose odluke suprotne odluci koju je donijela Komisija u okviru postupka pokrenutog na temelju Uredbe br. 1/2003.

25

Međutim, iz sadržaja članka 9. stavka 1. spomenute uredbe proizlazi da je učinak odluke donesene na temelju tog članka osobito to da učini obvezujućima obveze koje su predložili poduzetnici, a kojima se uzimaju u obzir poteškoće u vezi s tržišnim natjecanjem koje je Komisija utvrdila u svojoj preliminarnoj ocjeni. Valja utvrditi da takva odluka ne potvrđuje usklađenost prakse na koju se odnose te poteškoće s člankom 101. UFEU‑a.

26

Naime, budući da Komisija, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, u vezi s uvodnom izjavom 13. te uredbe, može provesti „preliminarnu ocjenu” situacije u pogledu tržišnog natjecanja, a da nakon toga odlukom o obvezama donesenom na temelju tog članka ne utvrdi je li postojala ili još postoji povreda, ne može se isključiti da nacionalni sud neće doći do zaključka da se praksom koja je bila predmet odluke o obvezama povređuje članak 101. UFEU‑a i da na temelju toga ne namjerava odlučiti, za razliku od Komisije, da postoji povreda tog članka.

27

Osim toga, uvodna izjava 13., u vezi s uvodnom izjavom 22. Uredbe br. 1/2003, izričito pojašnjava da odluke o obvezama ne dovode u pitanje ovlast tijela za tržišno natjecanje i sudova država članica da donesu odluku u predmetu i ne utječu na ovlast sudova država članica i njihovih tijela nadležnih za tržišno natjecanje da primjenjuju članke 101. i 102. UFEU‑a.

28

Slijedi da odluka donesena na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 ne može stvoriti legitimna očekivanja kod predmetnih poduzetnika o tome da je njihovo postupanje u skladu s člankom 101. UFEU‑a. Naime, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 39. svojeg mišljenja, odluka o obvezama ne može „legalizirati” postupanje predmetnog poduzetnika na tržištu, a pogotovo ne retroaktivno.

29

Ipak, nacionalni sudovi ne mogu zanemariti tu vrstu odluka. Naime, takvi akti u svakom slučaju imaju odlučujući karakter. Osim toga, i načelo lojalne suradnje, utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a, i cilj učinkovite i ujednačene primjene prava Unije o tržišnom natjecanju nalažu nacionalnom sudu da vodi računa o preliminarnoj ocjeni Komisije i da je smatra indicijom, čak i prima facie dokazom, protutržišne naravi predmetnog sporazuma s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a.

30

U tim okolnostima na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 16. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003 treba tumačiti na način da odluka o obvezama koju je Komisija donijela na temelju članka 9. stavka 1. te uredbe u pogledu određenih sporazuma među poduzetnicima ne sprečava nacionalne sudove da ispituju usklađenost spomenutih sporazuma s pravilima tržišnog natjecanja i po potrebi utvrde njihovu ništavost na temelju članka 101. stavka 2. UFEU‑a.

31

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

32

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 16. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] treba tumačiti na način da odluka o obvezama koju je Europska komisija donijela na temelju članka 9. stavka 1. te uredbe u pogledu određenih sporazuma među poduzetnicima ne sprečava nacionalne sudove da ispituju usklađenost spomenutih sporazuma s pravilima tržišnog natjecanja i po potrebi utvrde njihovu ništavost na temelju članka 101. stavka 2. UFEU‑a.