1. 

U ovom predmetu Sud je po prvi put pozvan protumačiti odredbe Okvirne odluke Vijeća 2008/675/PUP od 24. srpnja 2008. o poštovanju presuda među državama članicama Europske unije u novom kaznenom postupku ( 2 ).

2. 

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev pozvao je Sud da pojasni pojam „kazneni postupak” u smislu članka 3. stavka 1. te okvirne odluke. Taj sud se, naime, pita podrazumijeva li taj pojam postupak čiji je predmet izvršenje kazne koju je izrekao sud jedne države članice, pri čemu treba poštovati prethodnu presudu koju je donio sud druge države članice.

3. 

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati protivi li se toj istoj odredbi nacionalno zakonodavstvo, kao što je to ono o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim je predviđeno da zahtjev za poštovanje prethodne presude koju je donio sud druge države članice ne može izravno podnijeti osuđena osoba.

4. 

Naposljetku, treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se na konkretna pravila prema kojima nacionalni sud mora poštovati prethodnu presudu koju je donio sud druge države članice i čija je kazna koja iz nje proizlazi već bila u cijelosti izvršena.

5. 

U ovom mišljenju ću najprije objasniti da smatram da se prema odredbama Okvirne odluke Vijeća 2008/675, radi poštovanja u novom kaznenom postupku u državi članici sudske odluke koja potječe iz druge države članice područja slobode, sigurnosti i pravde, ta odluka ne treba prethodno priznati u posebnom postupku kao što je to onaj predviđen Nakazatelno‑procesualnim kodeksom (bugarski Zakonik o kaznenom postupku).

6. 

Nadalje, iznijet ću razloge zbog kojih mislim da članak 3. stavak 1. Okvirne odluke 2008/675 treba tumačiti na način da „kazneni postupak” u smislu te odredbe podrazumijeva postupak čiji je predmet izvršenje kazne koju je izrekao sud jedne države članice, pri čemu treba poštovati prethodnu presudu koju je donio sud druge države članice. Također ću predložiti Sudu da presudi da tu istu odredbu treba tumačiti na način da zahtjev za poštovanje prethodne presude koju je izrekao sud druge države članice može izravno podnijeti osuđena osoba.

7. 

Zatim ću objasniti zašto prema mojem mišljenju članak 3. stavke 1. i 3. te okvirne odluke treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo, kao što je to ono o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim je predviđeno da povodom novog kaznenog postupka nacionalni sud ponovno razmatra kaznu koju je izrekao sud druge države članice i koja je već izvršena, i to u svrhu izricanja jedinstvene kazne oduzimanja slobode koja obuhvaća kaznu koju je izrekla ta druga država članica.

8. 

Naposljetku, smatram da u svrhu osiguranja korisnog učinka navedene okvirne odluke, nacionalni sud treba, po potrebi i pod uvjetima i rezervama izraženima u tom tekstu, primijeniti odredbe članka 3. stavaka 1., 3. i 5. te iste okvirne odluke, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 8. i 9.

9.

U uvodnoj izjavi 1. Okvirne odluke 2008/675 navodi se da cilj održavanja i razvijanja područja slobode, sigurnosti i pravde nalaže omogućivanje poštovanja informacija o presudama donesenima u državama članica izvan države članice koja ih je donijela, kako radi sprečavanja novih kaznenih djela tako i u mogućim novim kaznenim postupcima.

10.

U uvodnim izjavama 8. i 9. te okvirne odluke navedeno je:

11.

Članak 2. navedene okvirne odluke predviđa:

„Za potrebe ove Okvirne odluke ‚presuda’ znači bilo koja pravomoćna odluka kaznenog suda kojom se utvrđuje krivnja za kazneno djelo.”

12.

U skladu s člankom 3. Okvirne odluke 2008/675:

„1.   Svaka država članica osigurava da se u kaznenom postupku protiv neke osobe prethodne presude, koje su donesene protiv te iste osobe zbog različitih činjenica u drugim državama članicama, u vezi s kojima su dobivene informacije prema važećim instrumentima o uzajamnoj pravnoj pomoći ili o razmjeni informacija iz kaznene evidencije, poštuju u mjeri u kojoj se poštuju prethodne nacionalne presude te da im se pridaju pravni učinci jednakovrijedni onima priznatima prethodnim nacionalnim presudama, u skladu s nacionalnim pravom.

2.   Stavak 1. primjenjuje se u prethodnom postupku, tijekom suđenja i u vrijeme izvršenja presude, posebno na važeća pravila postupka, uključujući ona koja se odnose na privremeni pritvor, određenje kaznenog djela, vrstu i visinu kazne i pravila koja uređuju izvršavanje odluke.

3.   Poštovanje prethodnih presuda koje su donesene u drugim državama članicama sukladno stavku 1., nema takav učinak da prethodne presude ili odluke prilikom njihovog izvršenja od str[a]ne države članice u kojoj se vodi novi postupak smiju biti izmijenjene, ukinute ili ponovno razmatrane.

4.   U skladu sa stavkom 3., stavak 1. se ne primjenjuje u tolikoj mjeri da bi, ako je prethodna presuda bila nacionalna presuda države članice u kojoj se vodi novi postupak, poštovanje prethodne presude, u skladu s nacionalnim pravom te države članice, imalo učinak ometanja, poništavanja ili revidiranja prethodne presude ili bilo koje odluke koja se odnosi na njezino izvršavanje.

5.   Ako je kazneno djelo za koje se vodi novi postupak bilo počinjeno prije nego što je prethodna presuda bila donesena ili u potpunosti izvršena, stavci 1. i 2. nemaju učinak zahtjeva za države članice da primjenjuju svoja nacionalna pravila o izricanju kazni, u slučajevima kad bi primjena tih pravila na inozemne presude ograničila suca u izricanju kazne u novom postupku.

Međutim, države članice osiguravaju da u takvim slučajevima njihovi sudovi mogu na drugačiji način poštovati prethodne presude koje su donesene u drugim državama članicama.”

13.

U skladu s člankom 8. stavkom 2. Nakazatelnog kodeksa (Kazneni zakonik), u verziji koja je na snazi od 27. svibnja 2011. (u daljnjem tekstu: Kazneni zakonik), presuda koja je donesena u drugoj državi članici Unije i postala pravomoćna za djelo koje predstavlja kazneno djelo u skladu s tim zakonikom poštuje se u svakom kaznenom postupku koji se u Bugarskoj vodi protiv iste osobe.

14.

Članak 23. stavak 1. navedenog zakonika predviđa da ako je istim djelom počinjeno više kaznenih djela ili ako je osoba počinila više različitih kaznenih djela, a ni za jedno od tih kaznenih djela ta osoba još nije osuđena pravomoćnom presudom, sud, nakon što je zasebno odredio kaznu za svako od tih kaznenih djela, izriče najvišu kaznu.

15.

Na temelju članka 25. stavaka 1. i 2. navedenog zakonika, odredbe članka 23. primjenjuju se također kada je osoba osuđena različitim presudama. Osim toga, kada je kazna izrečena u jednoj od presuda u cijelosti ili djelomično izvršena, ona se u svrhu izvršenja kazne uračunava ako je iste vrste kao i jedinstvena kazna.

16.

Članak 24. Kaznenog zakonika također predviđa da sud može, kada su izrečene kazne iste vrste, a što je ovdje slučaj, povisiti jedinstvenu kaznu za polovicu, pri čemu ne smije prijeći dvostruku gornju granicu, odnosno, s jedne strane, gornju granicu kazni izrečenih za svako od kaznenih djela te vrste i, s druge strane, u svakom slučaju, gornju granicu predviđenu za najvišu od tih kazni.

17.

Članak 4. stavak 2. Nakazatelno‑procesualnog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), u verziji koja je bila na snazi 2010., predviđa da bugarska tijela ne izvršavaju pravomoćnu presudu koju je donio sud druge države ako nije priznata prema postupku na temelju bugarskog zakonodavstva. Stavak 3. tog članka pojašnjava da se njegov stavak 2. ne primjenjuje kada je drukčije predviđeno međunarodnim ugovorom kojega je Republika Bugarska stranka te koji je potvrđen, objavljen i stupio na snagu.

18.

U odjeljku posvećenom priznavanju i izvršenju presude koju je izrekao inozemni sud, u članku 463. tog zakonika navodi se da bugarska tijela priznaju i izvršavaju pravomoćnu presudu koju je izrekao inozemni sud kada na temelju bugarskog zakonodavstva djelo za koje je podnesen zahtjev predstavlja kazneno djelo, a počinitelj je kaznenopravno odgovoran kad je presuda izrečena uz puno poštovanje načela utvrđenih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je potpisana u Rimu 4. studenoga 1950., i njezinih protokola kojih je Republika Bugarska stranka, kada počinitelj nije osuđen za kazneno djelo koje se smatra političkim kaznenim djelom ili za kazneno djelo povezano s takvim kaznenim djelom, ili za ratni zločin, kada Republika Bugarska nije priznala presudu koju je izrekao drugi inozemni sud u odnosu na istog počinitelja i za isto kazneno djelo te kada presuda nije suprotna temeljnim načelima bugarskog kaznenog i kaznenog procesnog prava.

19.

Članak 466. stavak 1. navedenog zakonika predviđa da odluka kojom je priznata presuda koju je donio inozemni sud ima učinak kao i presuda koju je donio bugarski sud.

20.

Odlukom, koju je 13. prosinca 2010. donio Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija), Trajan Beškov, bugarski državljanin, bio je osuđen zbog kaznenog djela prikrivanja počinjenog na austrijskom državnom području 14. studenoga 2010. na kaznu zatvora od 18 mjeseci, od kojih šest mjeseci bezuvjetno, a dvanaest mjeseci uvjetno uz posebne obveze od tri godine.

21.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je dio kazne zatvora od šest mjeseci bio izvršen u razdoblju od 13. prosinca 2010. do 14. svibnja 2011., pri čemu je uračunano razdoblje tijekom kojeg je T. Beškov bio u istražnom zatvoru. Vrijeme provjeravanja od tri godine počelo je teći 14. svibnja 2011.

22.

Odlukom, koju je Sofijski Rajonen sad (Okružni sud u Sofiji, Bugarska) donio 29. travnja 2013., T. Beškov bio je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana jer je 19. studenoga 2008. u Sofiji počinio kazneno djelo okvalificirano kao nanošenje lakih tjelesnih ozljeda u vidu narušavanja zdravlja i zbog nasilničkog ponašanja.

23.

Budući da bugarska tijela i dalje traže T. Beškova, ta kazna još nije izvršena.

24.

Dana 14. svibnja 2015. Sofijski Rajonen sad (Okružni sud u Sofiji) primio je zahtjev koji je T. Beškov sastavio i poslao po svojem zastupniku ad litem, a kojim on traži primjenu članka 23. stavka 1. i članka 25. stavka 1. Kaznenog zakonika. Tako on u svrhu izvršenja kazne izrečene odlukom od 29. travnja 2013. traži da mu se izrekne jedinstvena kazna oduzimanja slobode koja odgovara najvišoj od kazni koje su izrekli austrijski i bugarski sudovi.

25.

Budući da je jednu od kazni izrekao inozemni sud, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li on prethodno priznati odluku austrijskog suda ili može li, ili čak mora li, na temelju Okvirne odluke 2008/675, prihvatiti zahtjev T. Beškova.

26.

Imajući dvojbu u vezi s tumačenjem prava Unije, Sofijski Rajonen sad (Okružni sud u Sofiji) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27.

Iako ga formalno ne navodi u tekstu pitanja upućenih Sudu, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje treba li odluku koju je donio Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu) prethodno priznati kao inozemnu odluku prema posebnom postupku koji je predviđen člankom 463. Nakazatelno‑procesualnog kodeksa.

28.

Važnost tog pitanja navodi me da ga uključim u svoje rasuđivanje u okviru tradicionalne prakse preoblikovanja.

29.

Čini mi se da se očito nameće niječan odgovor.

30.

Naime, budući da su i Republika Austrija i Republika Bugarska članice područja slobode, sigurnosti i pravde, načelo međusobnog priznavanja treba primijeniti u okviru kretanja i primjene sudskih odluka u tom području, i to prema pravilima koja proizlaze iz zakonodavnih instrumenata koji su na snazi, a kako ih tumači Sud. Tako valja podsjetiti da prema sudskoj praksi nastaloj na temelju presude od 11. veljače 2003., Gözütok i Brügge ( 3 ), učinak međusobnog priznavanja jest taj da sud jedne države članice mora prihvatiti sudsku odluku druge države članice kao da je njegova vlastita, iako bi domaće pravo dovelo do drukčijeg rješenja.

31.

Što se tiče Okvirne odluke 2008/675, koja sama u svojoj uvodnoj izjavi 2. upućuje na međusobno priznavanje, valja ustvrditi da takvo prethodno priznavanje ne samo da bi bilo suprotno samom tekstu te okvirne odluke, koji uopće ne nameće takvu formalnost, već i načelima navedenima u prethodnoj točki.

32.

Imajući to na umu, valja nam se vratiti na pitanja koja su upućena Sudu u ovom predmetu i odnose se na jedno od najviše tehničkih, a time i najsloženijih područja kaznenog i kaznenog procesnog prava, to jest prava kažnjavanja.

33.

Konkretno, problemi koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev odnose se na provedbu Okvirne odluke 2008/675 kojom je predviđeno da nacionalni sudovi jedne države članice poštuju kaznene odluke koje je donijela druga država članica.

34.

Ta obveza poštovanja jedna je od izravnih posljedica postojanja područja slobode, sigurnosti i pravde koje Unija nudi svojim građanima.

35.

Konkretno ostvarivanje tog prostora pretpostavlja da je zakonodavstva i nacionalnu praksu moguće kombinirati tako da se njima ne stvori neusklađenost koja bi sprečavala ne samo međusobno priznavanje, već i jednostavnu i svakodnevnu pravosudnu suradnju. U protivnom, postojala bi područja na kojima bi počinitelji kaznenih djela mogli biti sigurni da će naći utočište, zaštićeni od uhidbenih naloga ili izvršenja kazni koje su zakonito izrečene u drugim državama članicama, ili bi došlo do pojave istovjetnih situacija s kojima se postupa na različit način, ovisno o tome je li jedno kazneno djelo ili više njih počinjeno s jedne ili druge strane obale rijeke koja čini jednu od granica čije je uklanjanje upravo načelo na kojem se temelji područje slobode, sigurnosti i pravde ( 4 ).

36.

Naime, samim pojmom jedinstvenog kaznenog područja treba uvažavati realnost ponašanja počinitelja kaznenih djela i zajedničkih pravila koja primjenjuju nacionalni sudovi i koja predstavljaju opća načela prava kažnjavanja.

37.

Počinitelji kaznenih djela kreću se u jedinstvenom području kao što se pošteni građani kreću na državnom područja država članica. Unutar država članica, a time i unutar Unije, oni mogu počiniti pojedinačna djela ili serijska djela. Nacionalna zakonodavstva drukčije postupaju s prvima u odnosu na druga. Serijska djela obuhvaćena su općenito slučajem recidivizma, to jest ponavljanja kaznenih djela, ili slučajem koji se naziva „realni stjecaj kaznenih djela”.

38.

Recidivizam pravno nastaje kada nakon kaznene presude koja je postala pravomoćna, ili čak izvršena, počinitelj kaznenog djela ponovno počini kazneno djelo koje je istovjetno prethodnom ili je kao takvo zakonom okvalificirano.

39.

Ponavljanje kaznenih djela usporedivo je s prethodno navedenim, uz bitnu razliku da u drugom slučaju kazneno djelo ili kaznena djela nakon prve presude nemaju sličnost navedenu u prethodnoj točki.

40.

S druge strane, realni stjecaj kaznenih djela čine kaznena djela koja su sva počinjena a da izvršene protupravne radnje nisu bile vremenski razdvojene pravomoćnom presudom.

41.

Recidivizam dovodi do maksimalnog povišenja kazne zapriječene za kasnije kazneno djelo. Tome valja dodati i mogućnost opoziva prethodne uvjetne osude kao i eventualno nemogućnost primjene određenih vrsta povoljnih mjera, poput uvjetne osude bez posebnih obveza. Ova strogost objašnjava se promišljanjem prema kojem je prvom presudom počinitelj kaznenog djela spoznao da je kažnjavanje protupravne radnje bila stvarnost, da to za njega može biti neugodno i da, zato što je to bilo prvi put, on može ostvariti pogodnost pomilovanja ili mjere zaštitnog nadzora, što za njega znači priliku da se popravi i da se počne pridržavati zakona. S tog aspekta recidivizam označava ukorijenjenost u delinkventnost jer se isto kazneno djelo ponavlja i stoga opravdava jači društveni odgovor.

42.

Ponavljanje kaznenih djela predstavlja niži stupanj ukorijenjenosti u određenoj vrsti delinkventnosti. Ono ne dovodi dakle do povišenja najviše kazne primjenjive na kasnija kaznena djela, ali ipak opravdava strožu represiju opozivom eventualne prethodne uvjetne osude i njezinom mogućom nedostupnošću u budućnosti.

43.

Situacija je drukčija u slučaju realnog stjecaja kaznenih djela. Tu nema upozorenja iz prve presude kojim bi se kod počinitelja stvorila svijest. Umnožavanje kaznenih djela ne može stoga imati gore opisani značaj i društveni odgovor ne može posljedično poprimiti isti oblik.

44.

Unatoč tome, sud ima pred sobom niz kaznenih djela na koja se teorijski može primijeniti toliko različitih kazni koliko je počinjenih kaznenih djela. Konkretna situacija s kojom je suočen može se obuhvatiti s dva aspekta: ili su sve radnje obuhvaćene jedinstvenim kaznenim progonom ili su predmet zasebnih kaznenih progona; u prvom će se slučaju o problemu odlučivati jednom presudom; u drugom će trebati odrediti uračunavaju li se razne izrečene kazne, a potom odrediti kako će sud koji odlučuje o primjeni kazni moći ili morati objediniti svoju odluku s odlukama koje je drugi sud donio.

45.

Svi ti „drugi” sudovi bit će iz iste države članice ili, barem dijelom, iz različitih država članica. Upravo je to problematika u glavnom predmetu. Na sreću, u općima načelima obuhvaćenima pravom kažnjavanja već postoji način postupanja s tim osjetljivim problemom.

46.

Izvršenje same kazne ne može se, naime, svesti na jednostavnu radnju izračunavanja broja dana zatvora. Osim pitanja dostojanstva koja se odnose na zatvorske uvjete, izvršenje kaznene sankcije mora također odgovarati zahtjevima funkcije koju kazna mora ispuniti.

47.

Podsjećam da je uloga kazne, iako kao takva nije izražena ni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ni u Povelji Europske unije o temeljnim pravima, svejedno vrijednosni odraz zamisli kako o ljudskim odnosima u društvu tako i o sposobnosti čovjeka da se popravi i ponovno uključi u društvo.

48.

Primitivno zamišljena kao osveta, kazna se razvila u sankciju koja je doživljavana kao odmazda, potom kao popravljanje i naposljetku, prema njezinu suvremenom shvaćanju, kao sredstvo koje mora omogućiti ponovno uključivanje osuđenika u društvo. Recidivizam počinjenja protupravnih radnji odmah je postavio pitanje njegova sprečavanja. Brzo se ispostavilo da uklanjanje počinitelja kaznom zatvora, iako nezaobilazno u određenom broju slučajeva, ne samo da ne sprečava recidivizam, nego da ga, naprotiv, potiče. Tako se razvila funkcija kazne u vidu ponovnog uključivanja koja je u stadiju svojeg izvršenja vezana uz temeljno načelo njezine individualizacije.

49.

U slučaju realnog stjecaja kaznenih djela, kao što je to ovaj slučaj, upravo je načelo individualizacije središnje pitanje. Matematičko zbrajanje svih kazni izrečenih za djela počinjena tijekom razdoblja u kojem nije bilo upozorenja ni zaštitnog nadzora najčešće će biti neproporcionalno u odnosu na posebne značajke počinitelja i okolnosti počinjena djela i time nepravedno. Ako je nepravedna, kazna će sigurno dovesti do otpora i time do recidivizma prije nego do popravljanja. Time se opravdava ovlast dodijeljena sudu da, ocjenjujući potrebnu individualizaciju u granicama utvrđenima zakonom, najprimjerenije objedini sankcije koje se primjenjuju na kaznena djela počinjena tijekom tog počiniteljevog životnog razdoblja.

50.

Budući da te sankcije mogu biti vrlo raznolike, primjerice jedne se sastoje od kratkih, ali bezuvjetnih kazni, a druge su dulje i povezane s uvjetnom osudom bez posebnih obveza ili s njima itd., to pretpostavlja da sud raspolaže marginom prosudbe koja mu omogućava da rješenje koje će donijeti prilagodi težini djela, okolnostima pod kojima su ona počinjena i posebnim značajkama počinitelja, osobito njegovoj dobi.

51.

Štoviše, što se tiče poštovanja i objedinjavanja odluka koje potječu od sudova koji se nalaze u različitim državama članicama, također se moraju poštovati posebnosti koje mogu postojati u primijenjenim zakonodavstvima ako ne dovode u pitanje jedinstvo, djelotvornost i nadređenost prava Unije.

52.

Upravo je to načelo utvrđeno u Okvirnoj odluci 2008/675.

53.

U uvodnim izjavama 4. i 5. te okvirne odluke jasno je izloženo da sud treba zanemariti nacionalna zakonodavstva koja pridaju učinke samo presudama koje su donijeli isključivo nacionalni sudovi. Naime, uvodnom izjavom 5. navedene okvirne odluke nalaže se sudovima država članica da presudama koje su donijeli drugi sudovi u Uniji priznaju učinke koji se nacionalnim pravom priznaju presudama koje su donijeli nacionalni sudovi.

54.

Taj je zahtjev jasno povezan s ostvarenjem područja slobode, sigurnosti i pravde i time s međusobnim priznavanjem koje nalaže ne samo poštovanje inozemne odluke, već i postupanje u skladu s njom.

55.

Stoga, poštujući tu prethodnu inozemnu odluku, sud koji naknadno postupa ne može je izmijeniti ni u kojem smislu. Jasno, time se želi reći da za primjenu vlastite odluke sud koji zadnji odlučuje ne može ni povisiti ni sniziti prethodnu kaznu, ni opozvati uvjetnu osudu koja uz nju može biti određena. Članak 3. stavak 3. Okvirne odluke 2008/675 utvrđuje to načelo.

56.

Nacionalni sud koji naknadno postupa jednostavno mora toj odluci priznati učinke koje bi imala prethodna nacionalna odluka.

57.

S obzirom na to, valja detaljnije ispitati pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

58.

U tom pogledu čini mi se da odgovori koje treba dati na prvo i drugo pitanje ne uzrokuju poteškoće.

59.

Naime, što se tiče prvog pitanja, smatram da je pokrenuti postupak nesporno kazneni postupak, s obzirom na područje u kojem se vodi, to jest izvršenje kazne. Postupak može biti kazneni a da nije posvećen novom kaznenom progonu. Ovdje je riječ o izvršenju kazne, odnosno postupku u kojem se primjenjuju tehnike i načela kaznenog prava, te o njezinoj posebnoj svrsi, što pridonosi njezinoj autonomnosti. Uostalom, da je zakonodavac želio pridržati primjenu Okvirne odluke 2008/675 samo na kazneni progon, on bi zacijelo upotrijebio taj konkretan pojam „progon”, a ne opći pojam „postupak”.

60.

U tom pogledu primjećujem da je pojam „kazneni postupak” definiran u članku 2. točki (b) Okvirne odluke 2009/315/PUP ( 5 ) kao „faza prije suđenja, samo suđenje i izvršenje presude”. Ta okvirna odluka i Okvirna odluka 2008/675 usko su povezane jer se prva odnosi na to da se između država članica olakša razmjena informacija iz kaznene evidencije osuđene osobe u državi članici, a druga stoga omogućuje da se poštuje presuda ili presude koje su tako otkrivene. Ističem, uostalom, da se u više navrata u tekstu Okvirne odluke 2008/675 izričito upućuje na izvršenje kazne, čime se vjerojatno završava rasprava ( 6 ).

61.

Što se tiče drugog pitanja, a s obzirom na to da se navedena okvirna odluka odnosi na izvršenje i individualizaciju kazne, čini mi se da je potonje načelo očito propisano u interesu društva kao i u interesu osuđenika, što je dovoljno da mu omogući pozivanje na nacionalna pravila kojima je predviđeno poštovanje prethodne presude donesene u drugoj državi članici. Ako kazna ima funkciju ponovnog uključivanja u društvo, na što sam uputio, očito je da su dva interesa povezana, to jest interes počinitelja da krene ispravnim putem i interes društva da ima jednog manje počinitelja kaznenih djela.

62.

Uostalom, priznati mu to pravo nije ništa drugo do primjene načela prava na pristup sudu, posebno zato što sudska odluka može dovesti do bolje individualizacije kazne.

63.

Nadalje, kao što to pojašnjava sud koji je uputio zahtjev, bugarsko nacionalno pravo izričito predviđa pravo osuđenika da pokrene sudski postupak u svrhu određivanja jedinstvene kazne koja odgovara najvišoj od izrečenih kazni kada su sve osude izrekli nacionalni sudovi. Uskratiti to pravo osuđeniku, kojemu je sud druge države članice izrekao kaznu, lišilo bi Okvirnu odluku 2008/675 svakog korisnog učinka zato što bi inicijativa bila samo na državnom odvjetniku koji nema nužno saznanja o prethodnim inozemnim presudama, a što je uostalom bio slučaj u ovom predmetu, i čije bi nedjelovanje lišilo osuđenika svake mogućnosti da mu se izrekne jedinstvena kazna. Osim toga, iz toga bi u području slobode, sigurnosti i pravde proizašla diskriminacija između pojedinaca koji se nalaze u usporedivoj situaciji.

64.

Po toj osnovi, isključiva ovlast državnog odvjetnika potječe u nacionalnom pravu iz činjenice da inozemna presuda mora biti predmet prethodnog priznavanja. Kao što sam to gore istaknuo, načelo međusobnog priznavanja nalaže priznavanje prethodne presude donesene u drugoj državi članici bez ikakve druge formalnosti, a osobito, kao što to predlaže sud koji je uputio zahtjev, bez pokretanja postupka prethodnog priznavanja.

65.

Naposljetku, time bi bilo prekršeno načelo ekvivalentnosti, kojim je također nadahnuta filozofija Okvirne odluke 2008/675. U tim mi se okolnostima čini da jednostavno treba zanemariti nacionalnu odredbu kojom se uvodi ta razlika u postupanju.

66.

Treće pitanje uzrokuje više teškoća. Koja su rješenja koja se mogu primijeniti na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku? Podsjećam da se po definiciji ne radi ni o slučaju recidivizma ni o slučaju jedinstvenog kaznenog progona.

67.

Kao prvo, puko matematičko kumuliranje ne može se prihvatiti kao prihvatljivo rješenje iz gore objašnjenih razloga i općih načela. Sama Okvirna odluka 2008/675, u svojoj uvodnoj izjavi 9. priznaje sudu pred kojim se kasnije vodi postupak, slobodu da ne primijeni, automatskim učinkom poštovanja prethodne odluke, sankciju koja bi bila neproporcionalna ako se nižom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

68.

Kao drugo, sud može kumulirati izrečene kazne do najviše granice zapriječene za najteže od počinjenih kaznenih djela.

69.

Kao treće, on može smatrati da je prva izrečena kazna dostatna i izreći kaznu iste vrste i mjere pojašnjavajući da će je objediniti s prethodno izrečenom kaznom u jedinstvenu kaznu. Ako ta kazna, iako izrečena, nije još izvršena, tada će drugi sudac morati u dogovoru sa svojim inozemnim kolegom osigurati da inozemni sud izvrši prethodno izrečenu kaznu ili čak zatraži da mu se povjeri izvršenje te kazne, a što je odluka koju treba donijeti u okviru pravila koja su, ovaj put, utvrđena u Okvirnoj odluci 2008/909/PUP ( 7 ).

70.

I u jednom i u drugom slučaju poštovat će se cjelovitost inozemne odluke te će se očuvati suverenitet suda koji ju je donio.

71.

Povrh tih tradicionalnih i u Uniji uvelike raširenih slučajeva, postoje i drugi slučajevi koji proizlaze iz posebnih odredbi svojstvenih određenim nacionalnim zakonodavstvima.

72.

Koliko shvaćam iz onoga što je iznio sud koji je uputio zahtjev, to je slučaj u bugarskom pravu.

73.

U tom pogledu mogu samo žaliti da ni bugarska vlada i ni jedna druga vlada nije smatrala korisnim sudjelovati na raspravi, što je navelo Sud da otkaže raspravu koju je prvotno predvidio. Stoga razmatranje nastavljam uz rezervu da nisam mogao pojasniti važne pojedinosti niti koristiti se analizama država članica čiji su sudovi svakodnevno suočeni s tom vrstom problema.

74.

Naime, čini mi se da u situaciji koju je opisao sud koji je uputio zahtjev nacionalno zakonodavstvo ima sljedeće značajke:

75.

Iz toga izvodim sljedeći zaključak: poštovanjem austrijske presude u svrhu izvršenja bugarske kazne izmijenio bi se u prethodno opisanim okolnostima način izvršenja austrijske kazne koju bi bugarski sud morao, na primjer, preinačiti u kaznu zatvora u okviru određivanja jedinstvene kazne ( 8 ).

76.

Međutim, Okvirnom odlukom 2008/675 upravo se zabranjuje mijenjanje inozemne odluke u okviru njezina jednostavnog poštovanja, kao što to pojašnjava pravilo utvrđeno u članku 3. stavku 3. te okvirne odluke, to jest da poštovanje prethodne inozemne presude ne može imati takav učinak da je se ponovno razmatra, a što bi se dogodilo ako bi se primijenila bugarska nacionalna pravila.

77.

Ovo utvrđenje dovodi do odluke da bugarski nacionalni sud ne može izreći jedinstvenu kaznu prema svojem unutarnjem pravu. Navedena okvirna odluka uređena je, naime, načelom ekvivalentnosti ( 9 ). U skladu s tim načelom, poštovanje prethodnih presuda koje je donio sud druge države članice obvezatno je za nacionalni sud pred kojim se vodi novi kazneni postupak samo ako je to poštovanje moguće u potpuno unutarnjoj situaciji.

78.

Stoga dolazim do zaključka da bugarski sud ne mora poštovati presudu koju je donio Landesgericht Klagenfurt (Okružni sud u Klagenfurtu).

79.

Ovdje, prema mojoj analizi, nije dakle moguće izricanje jedinstvene kazne jer se to pitanje postavilo samo između dvije presude od kojih se jednu ne može poštovati.

80.

Iz toga konkretno proizlazi da će T. Beškov morati zapravo izdržati kaznu zatvora od dvanaest mjeseci izrečenu u Bugarskoj, koja će biti nadodana onih šest mjeseci koji su već izvršeni u Austriji. Ova bi situacija bugarskom sucu mogla izgledati pretjerano stroga.

81.

Stoga, uzimajući u obzir funkciju kazne na koju sam prethodno podsjetio, nacionalni sud moći će primijeniti mogućnost koju mu nudi Okvirna odluka 2008/675, to jest da osigura primjenu načela individualizacije kazne tako da zauzme pristup povezan s načelom proporcionalnosti.

82.

Naime, iz članka 3. stavka 5. te okvirne odluke, kako ga treba protumačiti s obzirom na njezine uvodne izjave 8. i 9., proizlazi da kada nacionalni sud ne može primijeniti svoja pravila, što je slučaj u ovom predmetu, i zbog toga mora donijeti prestrogu odluku, što mi se čini da proizlazi iz postavljenog pitanja, on može izreći blažu kaznu ako smatra da to dopuštaju okolnosti počinjenja kaznenog djela i da svrha kažnjavanja ostaje zajamčena.

83.

Gore navedeni slučajevi i konkretna rješenja služe samo kao primjer mojeg rasuđivanja jer je u svakom slučaju na nacionalnom sudu da utvrdi načine izvršenja bugarske kazne u skladu sa svojim unutarnjim pravom i s obzirom na pravila predviđena Okvirnom odlukom 2008/675.

84.

S obzirom na sva iznesena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sofijski Rajonen sad (Okružni sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način: