1

Europski ombudsman žalbom zahtijeva djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 29. travnja 2015., Staelen/Ombudsman (T‑217/11, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2015:238), kojom je djelomično prihvaćena tužba Claire Staelen za naknadu štete što ju je navodno pretrpjela zbog ombudsmanova postupanja u vezi s njezinom pritužbom koja se odnosila na nepravilno vođenje popisa prikladnih kandidata Europskog parlamenta sastavljenog na temelju rezultata otvorenog natječaja EUR/A/151/98, na koji je ona bila uvrštena kao uspješan kandidat (u daljnjem tekstu: popis prikladnih kandidata).

2

Treća uvodna izjava Odluke 94/262/EZUČ, EZ, Euratom Europskog parlamenta od 9. ožujka 1994. o propisima i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana (SL 1994., L 113, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 49.) glasi kako slijedi:

„budući da Europski ombudsman, koji može isto tako djelovati na vlastitu inicijativu, mora imati pristup svim sredstvima potrebnima za obavljanje svojih dužnosti; budući da su u tom smislu institucije i tijela [Unije] dužne pružiti Europskom ombudsmanu na njegov zahtjev sve podatke koje on od njih zahtijeva, […]”

3

Članak 3. Odluke 94/262 određuje:

„1.   Europski ombudsman na vlastitu inicijativu ili povodom pritužbe obavlja sve istražne radnje koje smatra opravdanima za razjašnjavanje sumnji u nepravilnosti u djelovanju institucija i tijela [Unije]. […]

2.   Institucije i tijela [Unije] dužni su dostaviti Europskom ombudsmanu svaki podatak koji od njih zahtijeva i omogućiti mu pristup relevantnoj dokumentaciji. […]

[…]”

4

U uvodnoj izjavi 2. Odluke Europskog parlamenta 2008/587/EZ, Euratom od 18. lipnja 2008. o izmjeni Odluke 94/262 (SL 2008., L 189, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 143.) navodi se:

„Povjerenje građana u sposobnost Europskog ombudsmana da provodi temeljite i nepristrane istrage o navodnim slučajevima nepravilnosti u postupanju temeljno je za uspjeh djelovanja Europskog ombudsmana.”

5

C. Staelen 14. studenoga 2006. podnijela je pritužbu ombudsmanu zbog nepravilnosti u djelovanju koje je Parlament pokazao prilikom vođenja popisa prikladnih kandidata.

6

Na kraju istrage (u daljnjem tekstu: početna istraga) ombudsman je 22. listopada 2007. donio odluku u kojoj je zaključio da ne postoji nepravilnost u djelovanju Parlamenta (u daljnjem tekstu: odluka od 22. listopada 2007.).

7

Ombudsman je 29. lipnja 2010. odlučio pokrenuti istragu na vlastitu inicijativu, kako bi ponovno provjerio je li postojala nepravilnost u djelovanju Parlamenta (u daljnjem tekstu: istraga na vlastitu inicijativu).

8

Ombudsman je 31. ožujka 2011. donio odluku kojom je završena istraga na vlastitu inicijativu te je ponovno ocijenio da nije bilo nepravilnosti u djelovanju Parlamenta (u daljnjem tekstu: odluka od 31. ožujka 2011.).

9

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. travnja 2011. C. Staelen pokrenula je postupak protiv ombudsmana radi naknade imovinske i neimovinske štete koju je navodno pretrpjela zbog različitih povreda obveza koje je ombudsman navodno počinio u početnoj istrazi i istrazi na vlastitu inicijativu.

10

Odlučujući u točkama 75. do 161. pobijane presude o prvom nizu prigovora koje je istaknula C. Staelen, a koji se tiču činjenice da ombudsman ni u početnoj istrazi ni u istrazi na vlastitu inicijativu nije proveo sve potrebne provjere kako bi otkrio i razjasnio slučajeve nepravilnosti u djelovanju koje je ona prijavila u pritužbi, Opći je sud u točkama 75. do 88. te presude najprije iznio nekoliko „uvodnih razmatranja”.

11

S tim u vezi, Opći sud u točkama 75. do 85. navedene presude u biti je presudio da – iako ombudsman raspolaže širokom marginom prosudbe u pogledu ocjenjivanja osnovanosti upućenih pritužbi i toga što s njima treba učiniti kao i u pogledu istražnih mjera koje treba primijeniti tijekom postupanja po pritužbi ili u okviru istrage na vlastitu inicijativu i premda u tom kontekstu nema nikakvu obvezu postizanja rezultata – takva margina prosudbe ne oslobađa ga od obveze poštovanja načela dužne pažnje, shvaćenog kao obveza da se pomno i nepristrano ispitaju svi relevantni elementi konkretnog slučaja.

12

U tom pogledu Opći je sud u točkama 85. do 87. iste presude iznio sljedeća razmatranja:

13

Kao drugo, prilikom razmatranja različitih ombudsmanovih ponašanja u vezi s vođenjem početne istrage u točkama 89. do 146. pobijane presude, protiv kojih prigovara C. Staelen, Opći sud zaključio je svoje ispitivanje u tom pogledu tako da je u točkama 141. do 146. navedene presude zauzeo stajalište da je ombudsman tri puta povrijedio svoju obvezu dužne pažnje i da su te povrede bile dovoljno ozbiljne da bi prouzročile odgovornost Unije. Navedene povrede odnosile su se na činjenice da je, kao prvo, iskrivio sadržaj jednog mišljenja Parlamenta, da je, kao drugo, povrijedio obvezu dužne pažnje prilikom istraživanja je li Parlament proslijedio informacije o upisu imena C. Staelen na popis prikladnih kandidata drugim institucijama, tijelima, agencijama i uredima Unije i da je, kao treće, također povrijedio takvu obvezu prilikom ispitivanja je li Parlament tu istu informaciju priopćio svojim glavnim upravama.

14

Nadalje, u točkama 162. do 223. pobijane presude, prilikom odlučivanja o drugom nizu prigovora C. Staelen u pogledu očitih pogrešaka u ocjeni koje je ombudsman navodno počinio, Opći je sud u točkama 205. i 223. navedene presude zaključio da je ombudsman počinio dovoljno ozbiljnu povredu svoje obveze dužne pažnje prilikom istraživanja je li C. Staelen zbog trajanja svojeg uvrštenja na popis prikladnih kandidata bila diskriminirana u odnosu na druge uspješne kandidate. Navedena dovoljno ozbiljna povreda odnosila se na činjenicu da je ombudsman u tom pogledu zaključio da nije bilo nepravilnosti u djelovanju Parlamenta, oslanjajući se pritom samo na njegovu tvrdnju u vezi s trajanjem uvrštenja ostalih uspješnih kandidata na popis prikladnih kandidata a da nije pribavio dokaze o tome kada se svaki od tih uspješnih kandidata zaposlio, dok se kasnije pokazalo da je ta tvrdnja pogrešna.

15

Usto, što se tiče trećeg niza prigovora koji se, među ostalim, temelje na navodnoj povredi načela razumnog roka, Opći je sud u točki 269. pobijane presude ocijenio da nerazumni rok u kojem je ombudsman odgovorio na dva dopisa C. Staelen čini dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila prava Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, a koja može dovesti do odgovornosti Unije.

16

Ispitujući na kraju može li se zaključiti da postoji popravljiva šteta i uzročna veza između te štete i različitih prethodno utvrđenih povreda obveza, Opći je sud u točkama 288. do 294. pobijane presude posebno ocijenio da je to u ovom predmetu bio slučaj s neimovinskom štetom koja je nastala C. Staelen zbog, s jedne strane, gubitka povjerenja u instituciju ombudsmana i, s druge strane, osjećaja gubitka vremena i energije, do čega je došlo zbog tih povreda obveza.

17

Zaključno, smatrajući da je ombudsman u početnoj istrazi i istrazi na vlastitu inicijativu, s jedne strane, četiri puta povrijedio svoju obvezu dužne pažnje i da je, s druge strane, na dva dopisa C. Staelen odgovorio u nerazumnom roku, Opći je sud djelomično usvojio tužbu C. Staelen i naložio ombudsmanu da joj plati iznos od 7000 eura na ime pretrpljene neimovinske štete.

18

Ombudsman žalbom od Suda zahtijeva da:

19

U svojem odgovoru na žalbu C. Staelen od Suda zahtijeva da:

20

C. Staelen 8. listopada 2015. podnijela je protužalbu protiv pobijane presude. Sud je tu protužalbu odbio rješenjem od 29. lipnja 2016.Ombudsman/Staelen (C‑337/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:670), donesenim na temelju članka 181. Poslovnika Suda. U navedenom rješenju Sud je izjavio da će o žalbi i troškovima postupka povodom protužalbe odlučiti kasnije.

21

Kao što to proizlazi iz točke 19. ove presude, C. Staelen u odgovoru na žalbu koji je podnijela zahtijeva da se, s jedne strane, ombudsmanova žalba u cijelosti odbije i, s druge strane, da mu se naloži da joj plati iznos od 50000 eura kao naknadu neimovinske štete koja joj je nastala.

22

Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti da prema članku 174. Poslovnika Suda zahtjev odgovora na žalbu mora biti usmjeren na njezino potpuno ili djelomično prihvaćanje ili odbijanje.

23

Slijedom toga, nedopušten je zahtjev C. Staelen da se ombudsmanu naloži da joj plati iznos od 50000 eura.

24

Ombudsman u prilog svojoj žalbi ističe pet žalbenih razloga.

25

Prvim žalbenim razlogom, koji se sastoji od četiriju dijelova, ombudsman prigovora da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava u pogledu jedne od pretpostavki izvanugovorne odgovornosti Unije, to jest pretpostavke „dovoljno ozbiljne” povrede pravnog pravila prava Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima.

26

Ombudsman tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 86. pobijane presude ocijenio da je obična povreda načela dužne pažnje, shvaćenog kao obveza da se pomno i nepristrano ispitaju svi relevantni elementi konkretnog slučaja, dostatna da se utvrdi postojanje „dovoljno ozbiljne” povrede pravnog pravila prava Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima i, slijedom toga, nezakonitosti koja može dovesti do odgovornosti Unije.

27

C. Staelen smatra da je prvi dio tog žalbenog razloga nedopušten jer je ocjenjivanje činjenica u nadležnosti Općeg suda, a ne Suda.

28

U pogledu merituma smatra da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava, s obzirom na to da je Sud u točki 50. presude od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts (C‑234/02 P, EU:C:2004:174) osobito istaknuo da ombudsman, kada vodi istragu, ima obvezu poduzimanja određenih radnji, što upravo odgovara poštovanju obveze dužne pažnje u pogledu kojeg ombudsman uopće ne raspolaže marginom prosudbe.

29

Uvodno valja podsjetiti da je prema članku 20. stavku 2. točki (d) UFEU‑a pravo obratiti se ombudsmanu u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija, tijela, ureda ili agencija Unije pravo osobito priznato građanima Unije, zajamčeno također člankom 43. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

30

Na temelju članka 228. stavka 1. UFEU‑a, ombudsman je ovlašten primati pritužbe u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, provoditi istragu o njima i sastavljati izvješća. Prema istoj odredbi, u skladu sa svojim dužnostima, ombudsman, po službenoj dužnosti ili na temelju pritužaba koje su mu podnesene, provodi istrage za koje ustanovi da su osnovane pa, ako utvrdi nepravilnosti u djelovanju, upućuje predmet instituciji, tijelu, uredu ili agenciji na koju se istraga odnosi, koja ga u roku od tri mjeseca obavješćuje o svojim stavovima, a zatim prosljeđuje izvješće Europskom parlamentu i instituciji, tijelu, uredu ili agenciji na koju se istraga odnosi i o ishodu takvih istraga obavješćuje osobu koja je podnijela pritužbu.

31

Što se tiče mogućnosti da osoba koja je podnijela pritužbu tuži Uniju za naknadu štete zbog načina na koji se postupalo povodom njezine pritužbe, Sud je već naglasio da treba voditi računa o njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi prema kojoj se pravo na popravljanje štete priznaje ako su ispunjene tri pretpostavke, to jest da povrijeđeno pravno pravilo ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, da je povreda dovoljno ozbiljna i da postoji izravna uzročna veza između povrede štetnikove obveze i štete koju je pretrpio oštećenik. U pogledu druge pretpostavke, Sud je u istom kontekstu također podsjetio da je odlučujući kriterij za utvrđenje da je neka povreda prava Unije dovoljno ozbiljna to da je institucija ili tijelo Unije očito i grubo prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti (presuda od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts, C‑234/02 P, EU:C:2004:174, t. 49. i navedena sudska praksa).

32

U pogledu potonjeg Sud je također napomenuo da se radi istraživanja je li došlo do dovoljno ozbiljne povrede prava Unije, koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije zbog ombudsmanova postupanja, mora voditi računa o posebnostima njegove uloge. S tim u vezi, valja podsjetiti da ombudsman ima samo obvezu poduzeti određene radnje i da raspolaže širokom marginom prosudbe (presuda od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts, C‑234/02 P, EU:C:2004:174, t. 50.).

33

Sud je također ocijenio da, iako ombudsman raspolaže širokom marginom prosudbe u pogledu ocjenjivanja osnovanosti pritužbi i toga što s njima treba učiniti i premda u tom kontekstu nema nikakvu obvezu postizanja rezultata, zbog čega nadzor suda Unije mora biti ograničen, ipak se ne može isključiti da u posve iznimnim okolnostima neka osoba može dokazati da je ombudsman počinio dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije u obavljanju svojih dužnosti kojom se može prouzročiti šteta dotičnom građaninu (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts, C‑234/02 P, EU:C:2004:174, t. 52.).

34

Nadalje, važno je podsjetiti da obveza dužne pažnje, koja je sastavni dio načela dobre uprave i koja se općenito primjenjuje na njezine radnje u odnosima s javnosti, obvezuje Unijinu administraciju da postupa s pažnjom i oprezom (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C‑47/07 P, EU:C:2008:726, t. 92. i 93.).

35

Upravo u skladu s tim razmatranjima valja istaknuti, kao prvo, u pogledu dopuštenosti prvog dijela prvog žalbenog razloga, da njime ombudsman ne kritizira ocjenu činjenica Općeg suda, kako to tvrdi C. Staelen, nego pogrešku koja se tiče prava koju je taj sud navodno počinio time što je primijenio pogrešno shvaćanje pojma „dovoljno ozbiljne povrede” prava Unije koja može dovesti do njezine izvanugovorne odgovornosti. Prema tome, prvi je dio tog žalbenog razloga dopušten.

36

Kao drugo i u vezi s meritumom, valja utvrditi da Opći sud po različitim osnovama nije poštovao načela navedena u točkama 31. do 33. ove presude time što je u točki 86. pobijane presude ocijenio da je obična povreda načela dužne pažnje dostatna da se utvrdi postojanje dovoljno ozbiljne povrede koja može dovesti do odgovornosti Unije jer ombudsman ne raspolaže marginom prosudbe u pogledu poštovanja tog načela u konkretnom predmetu.

37

Naime, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda navedene u točki 31. ove presude, jedino dovoljno ozbiljna povreda – a ne bilo koja povreda pravnog pravila prava Unije koje štiti pojedince – može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije. Nadalje, ako neka institucija ili tijelo Unije ima diskrecijsku ovlast, jedino njihovo očito i ozbiljno nepoštovanje granica te ovlasti može ostvariti takvu dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije.

38

Međutim, isto vrijedi i u slučaju ombudsmanove povrede obveze dužne pažnje, koja ne može automatski činiti nedopušteno ponašanje koje može dovesti do odgovornosti Unije, nego ga, kako je to navedeno u točkama 32. i 33. ove presude, treba ocijeniti uzimajući u obzir činjenicu da u obavljanju svoje dužnosti ombudsman ima samo obvezu poduzimanja određenih radnji i da raspolaže širokom marginom prosudbe u pogledu, kao prvo, osnovanosti primljenih pritužbi i toga što s njima treba učiniti, kao drugo, načina vođenja pokrenutih istraga i poduzimanja istražnih radnji i, kao treće, analize prikupljenih podataka i zaključaka koje treba donijeti na temelju te analize.

39

Time što je u točki 86. pobijane presude tvrdio da ombudsman ne raspolaže marginom prosudbe u pogledu poštovanja načela dužne pažnje u konkretnom predmetu, prije nego što je na temelju toga zaključio da je obična povreda stoga dostatna za to da se utvrdi dovoljna ozbiljnost te povrede, Opći sud je očito mislio osloniti se na sudsku praksu Suda navedenu u točki 71. pobijane presude, prema kojoj je, kada institucija Unije ima znatno smanjenu ili nema nikakvu marginu prosudbe, obična povreda prava Unije dostatna za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede tog prava (vidjeti osobito presudu od 10. prosinca 2002., Komisija/Camar i Tico, C‑312/00 P, EU:C:2002:736, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

40

Međutim, Opći sud nije mogao na taj način odlučiti da su ispunjene pretpostavke koje mogu dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije zbog povrede načela dužne pažnje a da nije uzeo u obzir ni područje, ni uvjete, ni kontekst u kojem dotična institucija ili tijelo Unije ima navedenu obvezu (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 1992., Finsider i dr./Komisija, C‑363/88 i C‑364/88, EU:C:1992:44, t. 24.).

41

Kako bi se zaključilo da je ombudsman počinio dovoljno ozbiljnu povredu svoje obveze dužne pažnje, nužno je, dakle, utvrditi da je time što nije postupio s potpunom traženom pažnjom i oprezom ozbiljno i očito prekršio granice svoje diskrecijske ovlasti u kontekstu obavljanja svojih istražnih ovlasti. Radi toga moraju se uzeti u obzir, vodeći računa o navedenom kontekstu, svi elementi koji obilježavaju predmetnu situaciju, što obuhvaća, među ostalim, očit karakter povrede obveze dužne pažnje koji je ombudsman ostvario prilikom vođenja svoje istrage (vidjeti u tom smislu osobito presude od 30. siječnja 1992., Finsider i dr./Komisija, C‑363/88 i C‑364/88, EU:C:1992:44, t. 22. i od 10. srpnja 2003., Komisija/Fresh Marine, C‑472/00 P, EU:C:2003:399, t. 31.), može li njegova povreda biti ispričiva (vidjeti u tom smislu osobito presude od 30. siječnja 1992., Finsider i dr./Komisija, C‑363/88 i C‑364/88, EU:C:1992:44, t. 22. i od 4. srpnja 2000., Haim, C‑424/97, EU:C:2000:357, t. 42. i 43.) ili pak neprikladnost i nerazumnost zaključaka donesenih na temelju istrage koju je proveo (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 1991., Nölle, C‑16/90, EU:C:1991:402, t. 13.).

42

Kao što to tvrdi ombudsman, usto je važno naglasiti da ni sama činjenica koju je Opći sud istaknuo u točki 85. pobijane presude, da se ombudsmanova zadaća sastoji od otkrivanja slučajeva nepravilnosti u djelovanju ostalih institucija i tijela Unije, ne može opravdati razmatranje navedeno u točki 86. te presude.

43

U tom pogledu, od ombudsmana se, dakako, može očekivati da, s obzirom na svoju zadaću povjerenu Ugovorom, sam posebno pazi na poštovanje obveze dužne pažnje na način da s pažnjom i oprezom vodi svoju istragu, pri čemu ipak ima samo obvezu poduzimanja određenih radnji. Neovisno o tome, na temelju prethodnih razmatranja ne može se izvesti zaključak da najmanja ombudsmanova povreda obveze dužne pažnje prilikom obavljanja takvih zadaća istraživanja ipso facto čini dovoljno ozbiljnu povredu te obveze, u smislu sudske prakse navedene u točkama 31. i 32. ove presude.

44

Na kraju, kao što je to pravilno primijetio ombudsman, na razmatranja iznesena u točki 41. ove presude uopće ne utječe napomena u točki 87. pobijane presude prema kojoj izvanugovorna odgovornost Unije može nastati samo zbog počinjenja nepravilnosti koja ima za posljedicu to da ombudsman nije mogao pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne činjenice i dokaze da bi odlučio je li tvrdnja koja se odnosi na slučaj nepravilnosti u postupanju osnovana. Naime, ta napomena odnosi se na posljedice koje se eventualno vežu uz otkrivenu nepravilnost, a ne na narav dotične radnje ili propuštanja i ne na to je li navedenom nepravilnošću ostvarena dovoljno ozbiljna povreda prava Unije.

45

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 86. pobijane presude ocijenio da je „običnom” povredom načela dužne pažnje ostvarena „dovoljno ozbiljna” povreda pravnog pravila prava Unije koje štiti pojedince, a koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

46

Međutim, takva pogreška koja se tiče prava ne može sama po sebi dovesti do ukidanja pobijane presude u ovom predmetu. Kako bi se utvrdilo je li to slučaj, treba, naime, provjeriti je li – kako to ombudsman tvrdi u drugom do četvrtog dijela prvog žalbenog razloga i u drugom žalbenom razlogu – Opći sud nakon toga konkretno primijenio pogrešno načelo koje je postavio u točki 86. pobijane presude i je li navedena pogreška koja se tiče prava zbog toga učinila nevaljanima njegove ocjene kojima je predmetna različita ombudsmanova postupanja kvalificirao kao „dovoljno ozbiljne povrede” obveze dužne pažnje.

47

Drugim do četvrtog dijela prvog žalbenog razloga ombudsman tvrdi da je, uzimajući u obzir pogrešku koja se tiče prava što ju je počinio u točki 86. pobijane presude, Opći sud počinio tri pogreške koje se tiču prava time što je u točkama 142. do 144. te iste presude ocijenio da su tri povrede načela dužne pažnje koje se u tom slučaju pripisuju ombudsmanu „dovoljno ozbiljne” da su mogle dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

48

Kada je riječ o drugom dijelu tog žalbenog razloga, ombudsman tvrdi da Opći sud nije ispunio svoju obvezu uzimanja u obzir svih relevantnih elemenata kako bi odlučio postoji li takva dovoljno ozbiljna povreda jer je u točki 142. pobijane presude svoju ocjenu da je ombudsman počinio takvu povredu, iskrivivši u svojoj odluci od 22. listopada 2007. sadržaj mišljenja Parlamenta, donio samo na temelju toga što ombudsman navodno uopće ne raspolaže marginom prosudbe u pogledu prenošenja sadržaja dokumenta.

49

Nadalje, u prilog trećem i četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga, koji su usmjereni protiv točaka 143. odnosno 144. pobijane presude, ombudsman ističe da Opći sud nije utvrdio „dovoljno ozbiljne povrede” prava Unije, nego je pretpostavio da postoje, kada je iznosio puke tvrdnje da su, s obzirom na načelo koje je postavio u točki 86. pobijane presude, takve povrede ostvarene navodnim kršenjima obveze dužne pažnje u njegovim istragama o tome je li Parlament obavijestio druge institucije i svoje glavne uprave o upisu imena C. Staelen na popis prikladnih kandidata.

50

Usto, ocijenivši u točki 143. pobijane presude da ombudsman nije utvrdio je li informacija o kojoj je riječ u prethodnoj točki ove presude prenesena drugim institucijama Unije, Opći sud proturječi sam sebi jer je u točki 105. pobijane presude također utvrdio da su te institucije imale tu informaciju najranije od 14. svibnja 2007.

51

Što se tiče točke 144. pobijane presude koja se odnosi na prenošenje iste informacije glavnim upravama Parlamenta, Opći je sud isto tako propustio uzeti u obzir posebnosti ombudsmanove uloge, smatrajući da on tijekom svojih provjera mora prikupiti pisane dokaze i uložiti ih u svoje spise u pogledu svakog aspekta svoje istrage.

52

Prema mišljenju C. Staelen, na Općem je sudu da ocijeni činjenične i pravne elemente kako bi utvrdio je li nedostatak dužne pažnje pogreška i čini li ona usto dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije pa su drugi do četvrtog dijela ombudsmanova prvog žalbenog razloga nedopušteni. U svakom slučaju, smatra da analiza Općeg suda sadržana u točkama 142. do 144. pobijane presude uopće ne sadržava pogrešku koja se tiče prava.

53

Što se tiče dopuštenosti drugog do četvrtog dijela prvog žalbenog razloga, važno je podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je Opći sud jedini nadležan, s jedne strane, utvrditi činjenice, osim u slučaju kada materijalne netočnosti njegovih utvrđenja proizlaze iz sadržaja spisa koji su mu podneseni i, s druge strane, ocijeniti te činjenice. Nasuprot tomu, kada Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je nadležan ispitati njihovu pravnu kvalifikaciju i pravne zaključke do kojih je na temelju toga Opći sud došao (vidjeti osobito presudu od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Zato je Sud uvijek iznova podsjećao da je pitanje je li Opći sud na temelju navedenih činjenica mogao pravilno zaključiti da su institucije Unije povrijedile svoju obvezu dužne pažnje pravno pitanje koje podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku (vidjeti osobito presudu od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Isto vrijedi i kada je riječ o pitanju mora li se takva povreda obveze usto kvalificirati kao „dovoljno ozbiljna povreda” prava Unije koja može dovesti do njezine izvanugovorne odgovornosti.

54

Međutim, suprotno tvrdnjama C. Staelen, drugi do četvrtog dijela prvog žalbenog razloga ne idu za tim da se preispitaju činjenične ocjene Općeg suda, nego se u biti odnose na osporavanje provedenih pravnih kvalifikacija na temelju kojih je navedeni sud odlučio da je ombudsman u ovom slučaju počinio dovoljno ozbiljne povrede prava Unije.

55

Iz navedenog slijedi da prigovor nedopuštenosti koji je iznijela C. Staelen treba odbiti.

56

U meritumu, što se tiče drugog dijela prvog žalbenog razloga, valja istaknuti da je Opći sud u točki 102. pobijane presude ocijenio da je ombudsman zbog nedostatka dužne pažnje iskrivio sadržaj mišljenja Parlamenta time što je u točki 2.5. odluke od 22. listopada 2007. izjavio da je obavljeni pregled potvrdio ono što je Parlament već u svojem mišljenju naznačio, naime da je popis prikladnih kandidata stavljen na raspolaganje drugim institucijama Unije, dok u dotičnom dokumentu nije bilo takve naznake.

57

U tom pogledu, kao što je to istaknuto u točki 38. ove presude, valja naglasiti da – iako ombudsman, doduše, raspolaže širokom marginom prosudbe, osobito u pogledu toga što treba učiniti s pritužbama koje prima i načina poduzimanja istražnih radnji – činjenica je da on u pogledu prenošenja sadržaja dokumenta koji mu je upućen kako bi, kao što je to ovdje slučaj, potkrijepio zaključke do kojih je došao u odluci o zaključenju istrage raspolaže samo ograničenom marginom prosudbe, a možda je čak i uopće nema. Slijedom toga, Opći sud u točki 142. pobijane presude, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 39. ove presude, pravilno je ocijenio da je ombudsman iskrivljavanjem sadržaja mišljenja Parlamenta od 20. ožujka 2007. počinio dovoljno ozbiljnu povredu koja može dovesti do odgovornosti Unije.

58

S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

59

Što se tiče trećeg i četvrtog dijela tog žalbenog razloga, iz točaka 143. i 144. pobijane presude proizlazi da je Opći sud – radi zaključka o tome da su u točkama 109. i 140. pobijane presude utvrđene „dovoljno ozbiljne” povrede obveze dužne pažnje, a koje se odnose na manjkavosti ombudsmanove istrage u pogledu prenošenja popisa prikladnih kandidata drugim institucijama odnosno glavnim upravama Parlamenta – samo uputio na razmatranja navedena u točki 86. pobijane presude.

60

Pogreška koja se tiče prava, a koju je Opći sud počinio u točki 86. pobijane presude, kako je to utvrđeno prilikom ispitivanja prvog dijela prvog žalbenog razloga, učinila je, dakle, nevaljanom ocjenu tog suda u točkama 143. i 144. te iste presude, u kojima je nedostatke dužne pažnje koji se u ovom slučaju pripisuju ombudsmanu kvalificirao kao dovoljno ozbiljne povrede koje mogu dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

61

U tim okolnostima treba prihvatiti treći i četvrti dio žalbenog razloga a da nije potrebno ispitati ostale argumente na koje se ombudsman poziva njima u prilog.

62

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da treba prihvatiti prvi, treći i četvrti dio prvog žalbenog razloga odnosno odbiti njegov drugi dio.

63

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga ombudsman tvrdi da je Opći sud prekoračio tužbeni zahtjev time što je u točkama 205. i 223. pobijane presude ocijenio da on nije poštovao načelo dužne pažnje oslonivši se na objašnjenja Parlamenta, dok je C. Staelen u tužbi zapravo tvrdila da je ombudsman počinio očitu pogrešku u ocjeni.

64

Drugim dijelom tog žalbenog razloga ombudsman ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 204. pobijane presude ocijenio da to što se objašnjenje koje je institucija Unije dala tijekom istrage može činiti uvjerljivim ne oslobađa ombudsmana odgovornosti da provjeri jesu li činjenice na kojima se to objašnjenje temelji dokazane ako je ono jedina osnova za ombudsmanovo utvrđivanje da ne postoje nepravilnosti u postupanju.

65

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga ombudsman tvrdi da, čak i ako bi trebalo smatrati da je počinio pogrešku koju mu Opći sud na taj način pripisuje, činjenica je da navedeni sud nije ispitao je li takvom pogreškom počinjena dovoljno ozbiljna povreda prava Unije. Naime, u točki 205. pobijane presude Opći je sud, tvrdi, u tom pogledu samo ocijenio da nedostatak dužne pažnje koji je utvrdio može dovesti do odgovornosti Unije.

66

Što se tiče prvog dijela drugog žalbenog razloga, C. Staelen ističe da, time što je zaključio da je ombudsman povrijedio obvezu dužne pažnje, Opći sud nije uzeo u obzir prigovor koji nije sadržan u tužbi i da je kao meritorni sud bio ovlašten promijeniti kvalifikacije u njoj izloženih činjeničnih i pravnih elemenata.

67

Što se tiče drugog i trećeg dijela tog žalbenog razloga, C. Staelen smatra da, iako se ombudsman, doduše, može osloniti na informacije koje mu pruži neka institucija Unije, pod uvjetom da ne postoje činjenice i dokazi zbog kojih se može posumnjati u njihovu pouzdanost, to ovdje ipak nije slučaj jer je u samoj biti ombudsmanove zadaće da provjerava izjave administracije.

68

Uvodno valja podsjetiti da je u točki 205. pobijane presude Opći sud ocijenio da ombudsman nije postupao s potpunom dužnom pažnjom kad je utvrdio da ne postoje nepravilnosti u postupanju Parlamenta u vezi s trajanjem uvrštenja C. Staelen na popis prikladnih kandidata, oslonivši se u tom pogledu samo na izjavu Parlamenta o zapošljavanju 22 prvotnih uspješnih kandidata otvorenog natječaja EUR/A/151/98 a da nije pribavio dokaze o tome kada se svaki od njih zaposlio, a zatim se pokazalo da su ta objašnjenja neosnovana. Također s tim u vezi Opći je sud onda, upućujući u tom pogledu na točke 84. do 86. pobijane presude, zaključio da taj nedostatak dužne pažnje može dovesti do odgovornosti Unije.

69

U točki 223. pobijane presude Opći sud ponovno je utvrdio da je posljedica tog nedostatka dužne pažnje bila to da je ombudsman pogrešno smatrao da su određene činjenice bile dokazane te je zato pogrešno zaključio da nije postojala nepravilnost u postupanju Parlamenta.

70

Što se tiče prvog dijela drugog žalbenog razloga, točno je da se, kako to ističe ombudsman, a tako, uostalom, proizlazi i iz točaka 162. i 197. pobijane presude, C. Staelen u prilog svojoj tužbi pred Općim sudom pozvala na to da je ombudsman počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je u odluci od 31. ožujka 2011., nakon istrage na vlastitu inicijativu, smatrao da Parlament prema njoj nije postupio diskriminatorno u odnosu na druge uspješne kandidate otvorenog natječaja EUR/A/151/98 u pogledu trajanja valjanosti popisa prikladnih kandidata.

71

Odlučujući o tom tužbenom razlogu Opći je sud u točkama 202. do 205. pobijane presude ocijenio da je ombudsman u konkretnom slučaju povrijedio obvezu dužne pažnje time što se pogrešno suzdržao od provjeravanja osnovanosti izjave Parlamenta o trajanju uvrštenja na popis prikladnih kandidata C. Staelen odnosno drugih uspješnih kandidata predmetnog natječaja. Međutim, Opći sud na taj je način u biti ocijenio da je ombudsman zbog nedostatka pažnje i opreza počinio pogrešku u ocjeni koja ga je pogrešno navela na zaključak da ne treba utvrditi nepravilnost u djelovanju Parlamenta.

72

U tim okolnostima treba smatrati da promjenom pravne ocjene pred njim istaknutog tužbenog razloga Opći sud nije iskrivio taj razlog i stoga nije prekoračio tužbeni zahtjev, tako da prvi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti.

73

Nadalje, u pogledu trećeg dijela žalbenog razloga, valja istaknuti a da nije potrebno izjasniti se o njegovu drugom dijelu da je Opći sud počinio sličnu pogrešku koja se tiče prava poput onih koje su otkrivene prilikom ispitivanja trećeg i četvrtog dijela prvog žalbenog razloga, ocijenivši u točki 205. pobijane presude da je nedostatak dužne pažnje koji se u ovom slučaju pripisuje ombudsmanu dovoljno ozbiljna povreda koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije upućujući u tom pogledu samo na zaključke iz točaka 84. do 86. navedene presude.

74

Pogreška koja se tiče prava u vezi s pojmom „dovoljno ozbiljna povreda” prava Unije, koju je Opći sud počinio u točki 86. pobijane presude, a koja je utvrđena prilikom ispitivanja prvog dijela prvog žalbenog razloga u točki 45. ove presude, učinila je, naime, nevaljanom ocjenu kojom je taj sud prihvatio takvu kvalifikaciju u točki 205. pobijane presude.

75

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da treći dio drugog žalbenog razloga treba prihvatiti.

76

Trećim žalbenim razlogom ombudsman tvrdi da Opći sud nije ispunio dužnost razlikovanja obične i „dovoljno ozbiljne” povrede prava Unije, time što je u točki 269. pobijane presude ocijenio da njegovo nepoštovanje razumnog roka u kojem je C. Staelen imala pravo primiti odgovor na svoje dopise čini „dovoljno ozbiljnu povredu” pravnog pravila prava Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima i što je na taj način zaključio da svako prekoračenje tog razumnog roka povlači za sobom ombudsmanovu odgovornost. Opći sud time nije ispunio svoju obvezu uzimanja u obzir svih relevantnih elemenata kako bi mogao odlučiti o tom pitanju.

77

C. Staelen smatra da u tom pogledu uopće nije počinjena pogreška koja se tiče prava.

78

Nakon što je u točki 256. pobijane presude zaključio da je ombudsman dvaput povrijedio obvezu odgovaranja na dopise C. Staelen u razumnom roku, Opći je sud u točki 269. te iste presude samo jezgrovito naveo da je ombudsman, time što nije poštovao pravo C. Staelen da dobije odgovor u takvom roku, počinio dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila prava Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, a koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

79

Opći je sud na taj način izjednačio svaku povredu dužnosti postupanja u razumnom roku s dovoljno ozbiljnom povredom pravnog pravila prava Unije.

80

Zbog toga Opći sud nije poštovao sudsku praksu Suda navedenu u točkama 31. do 33. ove presude.

81

Usto, Opći sud uopće nije obrazložio zašto je povreda prava Unije koju je prethodno utvrdio „dovoljno ozbiljna”.

82

Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti da obveza obrazlaganja odluka Suda proizlazi iz članka 36. Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju članka 53. prvog stavka tog Statuta i članka 117. Poslovnika Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2007., Naipes Heraclio Fournier/OHIM, C‑311/05 P, neobjavljenu, EU:C:2007:572, t. 51.).

83

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da iz obrazloženja presude mora jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena Općeg suda, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i tako da Sud može izvršavati sudski nadzor (vidjeti osobito presudu od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija, C‑90/09 P, EU:C:2011:21, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

84

U ovom slučaju nepostojanje bilo kakvog obrazloženja u prilog kvalifikaciji „dovoljno ozbiljne povrede” koju je Opći sud usvojio u točki 269. pobijane presude onemogućuje Sud u ocjeni je li Opći sud usvajanjem takve kvalifikacije počinio pogrešku koja se tiče prava, kako to ombudsman u biti tvrdi u trećem žalbenom razlogu.

85

Takvo nepostojanje obrazloženja, što je bitna povreda postupka koja na taj način onemogućava sudski nadzor Suda, razlog je koji se odnosi na javni poredak koji Sud može istaknuti po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presude od 20. veljače 1997., Komisija/Daffix, C‑166/95 P, EU:C:1997:73, t. 24. i od 28. siječnja 2016., Quimitécnica.com i de Mello/Komisija, C‑415/14 P, neobjavljenu, EU:C:2016:58, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

86

U tim okolnostima ombudsmanov treći žalbeni razlog valja prihvatiti.

87

Ombudsman tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 290. pobijane presude, čak bez ikakva objašnjenja, ocijenio da je „neimovinska šteta” narušavanje povjerenja podnositeljice pritužbe u službu ombudsmana do kojeg je došlo zbog pogreški koje je počinio.

88

C. Staelen smatra da u tom pogledu uopće nije počinjena pogreška koja se tiče prava.

89

Iz točke 290. pobijane presude proizlazi da se neimovinska šteta za koju je Opći sud utvrdio da je nastala C. Staelen u ovom slučaju odnosi, s jedne strane, na njezin gubitak povjerenja u instituciju ombudsmana i, s druge strane, na osjećaj ili dojam gubitka vremena i energije u vezi s pritužbom koju je podnijela tom tijelu Unije.

90

Četvrti žalbeni razlog – koji je usmjeren protiv pobijane presude u pogledu prvog sastojka te neimovinske štete, to jest gubitka povjerenja u instituciju ombudsmana – sastoji se od dvaju dijelova. Ombudsman istodobno prigovara da je Opći sud navedeni sastojak pogrešno kvalificirao kao „neimovinsku štetu” i da je tu kvalifikaciju usvojio bez ikakva objašnjenja.

91

Što se tiče prvog dijela tog žalbenog razloga, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, šteta za koju se traži naknada mora biti stvarna i određena (vidjeti osobito presude od 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, EU:C:1990:49, t. 27.; od 14. svibnja 1998., Vijeće/de Nil i Impens, C‑259/96 P, EU:C:1998:224, t. 23. i od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

92

Uzimajući u obzir zadaću koja je ombudsmanu povjerena, nesporno je, dakako, da je od ključne važnosti povjerenje građana Unije u njegovu sposobnost da provodi temeljite i nepristrane istrage o navodnim slučajevima nepravilnosti u postupanju. Kako je to naglašeno u uvodnoj izjavi 2. Odluke 2008/587, takvo povjerenje, uostalom, temeljno je za uspjeh ombudsmanova djelovanja.

93

Međutim, važno je istaknuti, s jedne strane, da se ta razmatranja u velikoj mjeri primjenjuju također na svaku instituciju, tijelo, ured ili agenciju Unije koja je pozvana odlučiti o pojedinačnom zahtjevu, bilo da je riječ o pritužbi, kao što je to ovdje slučaj, ili o tužbi odnosno općenito o svakom zahtjevu povodom kojeg su navedene institucije, tijela, uredi ili agencije dužne postupati.

94

S druge strane, mogući gubitak povjerenja u službu ombudsmana, do kojeg može doći zbog njegova ponašanja u istragama, može bez ikakve razlike utjecati na sve osobe koje mu u bilo kojem trenutku imaju pravo podnijeti pritužbu.

95

Slijedom toga, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava ocijenivši da je gubitak povjerenja u instituciju ombudsmana, na koji se poziva C. Staelen, popravljiva neimovinska šteta. Zato valja prihvatiti prvi dio četvrtog žalbenog razloga, pri čemu nije potrebno odlučiti o njegovu drugom dijelu.

96

Petim žalbenim razlogom ombudsman tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 292. i 293. pobijane presude ocijenio da je nezakonitost koju je to tijelo počinilo u istrazi na vlastitu inicijativu bila presudan uzrok neimovinske štete što ju je pretrpjela C. Staelen, a koja se odnosila na njezin gubitak povjerenja u službu ombudsmana.

97

Uzimajući u obzir zaključak donesen u točki 95. ove presude, više nema potrebe odlučiti o petom žalbenom razlogu.

98

Budući da je utvrđeno da su prvi, treći i četvrti dio prvog žalbenog razloga, treći dio drugog žalbenog razloga i treći žalbeni razlog osnovani, proizlazi da je Opći sud pogrešno utvrdio da su četiri od pet nezakonitih postupanja koja je pripisao ombudsmanu dovoljno ozbiljne povrede prava Unije koje mogu dovesti do njezine izvanugovorne odgovornosti, od kojih se tri temelje na pogrešci koja se tiče prava, a četvrta uopće nije obrazložena. Nadalje, četvrti žalbeni razlog prihvaćen je zato što je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenio da mogući gubitak povjerenja C. Staelen u službu ombudsmana, do kojeg je došlo zbog načina na koji je on konkretno izvršavao svoje istražne ovlasti, čini popravljivu štetu.

99

U tim okolnostima odluka Općeg suda da ombudsmanu naloži plaćanje naknade štete C. Staelen postala je pravno neutemeljena.

100

Slijedom toga, valja ukinuti točku 1. izreke pobijane presude.

101

Nasuprot tomu, ne treba ukinuti točku 2. izreke, kojom je Opći sud odbio tužbu C. Staelen u preostalom dijelu, s obzirom na to da na tu odluku nije utjecala činjenica da su prvi, drugi, treći i četvrti žalbeni razlog djelomično osnovani.

102

Na kraju, s obzirom na djelomično ukidanje pobijane presude, mora se ukinuti i odluka Općeg suda o troškovima, sadržana u točkama 3. i 4. izreke pobijane presude.

103

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Tako treba postupiti u ovom predmetu.

104

Što se tiče, kao prvo, povreda obveze dužne pažnje koje se pripisuju ombudsmanu, valja podsjetiti da se one ponajprije odnose na činjenicu da je u početnoj istrazi propustio ispitati kada je i na koji način uvrštenje C. Staelen na popis prikladnih kandidata priopćeno drugim institucijama, tijelima, agencijama i uredima Unije.

105

U pogledu te povrede, valja utvrditi da je ona dovoljno ozbiljna da može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

106

Naime, odgovor na pitanje kada su i na koji način institucije, tijela, uredi i agencije Unije bili obaviješteni o upisu C. Staelen na popis prikladnih kandidata jedan je od relevantnih elemenata koji je dio predmeta ombudsmanove istrage o tome je li Parlament tijekom svojeg postupanja s njezinim spisom nakon takvog upisa postao odgovoran za slučaj nepravilnosti u djelovanju. Usto, jedno od izričito navedenih pitanja obuhvaćenih ombudsmanovom odlukom o pregledu odnosi se na provjeru je li činjenica tog upisa doista bila priopćena drugim institucijama, tijelima, agencijama i uredima Unije i na koji način.

107

Međutim, ombudsman se u tom pogledu oslonio samo na Parlamentovo priopćenje tzv. pooling dokumenta od 14. svibnja 2007. iz kojeg je bilo vidljivo da je na taj dan samo jedan kandidat i dalje bio upisan na popis prikladnih kandidata. Ombudsman je na temelju tog dokumenta zaključio da je C. Staelen bila jedina kandidatkinja čije se ime još nalazilo na tom popisu i da su stoga druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije, s obzirom na mogućnost uvida u taj dokument, mogli znati tu informaciju najranije od 14. svibnja 2007.

108

Unatoč tomu, čak i ako se pretpostavi da je ombudsman iz predmetnog dokumenta mogao razumno zaključiti da je upis C. Staelen na popis prikladnih kandidata bio poznat drugim institucijama, tijelima, agencijama i uredima Unije najranije od datuma tog dokumenta, to jest 14. svibnja 2007., činjenica je, kao što je to ombudsman i priznao u svojem odgovoru na tužbu, da se na temelju toga nije moglo odrediti kada je i na koji način Parlament taj upis, za koji se smatralo da je obavljen 17. svibnja 2005., priopćio tim institucijama, tijelima, agencijama i uredima.

109

Slijedom toga, zaključivši u točki 2.5. svoje odluke od 22. listopada 2007. da je Parlament drugim institucijama Unije doista priopćio upis C. Staelen na popis prikladnih kandidata, upućujući u tom pogledu osobito na ishod pregleda koji je s konkretnog gledišta bio očito manjkav, ombudsman je zbog nedostatka pažnje i opreza počinio neispričivu pogrešku u ocjeni i na taj način ozbiljno i očito prekršio granice svoje diskrecijske ovlasti prilikom vođenja istrage.

110

Nadalje, što se tiče povrede obveze dužne pažnje koja se pripisuje ombudsmanu – a odnosi se u biti na to da ocjenu u točki 2.4. svoje odluke od 22. listopada 2007. nije uspio potkrijepiti, osim nagađanjem na temelju dokumenata u pogledu kojih nije mogao navesti ni njihovu vrstu ni sadržaj – treba zaključiti da je i ona dovoljno ozbiljna.

111

Naime, s jedne strane, početna istraga i pregled, koje je ombudsman proveo, osobito su se odnosili na pitanje je li upis imena C. Staelen na popis prikladnih kandidata bio stavljen na raspolaganje svim glavnim upravama Parlamenta. S druge strane, ombudsman je u točki 2.4. svoje odluke od 22. listopada 2007. u tom pogledu izjavio da je, s obzirom na njegov pregled spisa Parlamenta, prijava C. Staelen bila stavljena na raspolaganje tim glavnim upravama.

112

Međutim, time što je o pitanju relevantnom za otkrivanje mogućeg slučaja nepravilnosti u djelovanju, na koje se konkretno i odnosila njegova početna istraga, u svojoj odluci od 22. listopada 2007. iznio takvu izjavu kojom je ta istraga zaključena a da u njoj nije točnije naveo dokumente koji je mogu potkrijepiti i nije mogao potkrijepiti tu izjavu na drugi način osim pukim nagađanjem koje je iznio u svojim podnescima pred Općim sudom – a prema kojem „je sve [to] dakle [stvorilo] uvjerenje da su [njegovi] predstavnici […] tijekom pregleda koji su obavili […] vidjeli dokumente koji su potvrdili da je Parlament obavijestio svoje službe o tome da je ime tužiteljice bilo dodano na predmetni popis [prikladnih kandidata]” – ombudsman je zbog nedostatka pažnje i opreza počinio neispričive pogreške u ocjeni te ozbiljno i očito prekršio granice svoje diskrecijske ovlasti prilikom vođenja istrage.

113

Na kraju valja ispitati povredu obveze dužne pažnje u vezi s tim što je ombudsman u svojoj odluci od 31. ožujka 2011., kojom je zaključio početnu istragu, utvrdio da nije bilo nepravilnosti u djelovanju Parlamenta u pogledu trajanja uvrštenja na popis prikladnih kandidata C. Staelen, s jedne strane, i ostalih uspješnih kandidata otvorenog natječaja EUR/A/151/98, s druge strane, pri čemu mu je u pogledu tog predmeta istrage bilo dovoljno objašnjenje koje mu je pružio Parlament a da nije provjerio jesu li činjenice na kojima se temeljilo to objašnjenje dokazane.

114

S tim u vezi, Sud je već presudio da, kada je pozvano provesti istragu, upravno tijelo mora to učiniti s najvećom mogućom pažnjom, kako bi se otklonile sumnje koje postoje odnosno kako bi se razjasnila situacija (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 1986., Irish Grain Board, 254/85, EU:C:1986:422, t. 16.).

115

U ovom slučaju iz spisa koji je dostavljen Sudu proizlazi da je ombudsman u svojoj odluci od 31. ožujka 2011. smatrao da razlika u pogledu trajanja valjanosti uvrštenja imena C. Staelen i drugih uspješnih kandidata na popis prikladnih kandidata, na koju se ona poziva, nije bila slučaj nepravilnosti u djelovanju koja se može pripisati Parlamentu, s obzirom na to da je ombudsman ocijenio da je objašnjenje koje mu je u tom pogledu dostavila ta institucija uvjerljivo, to jest da su se ti drugi uspješni kandidati zaposlili u roku od dvije godine nakon objave navedenog popisa, a da je ime C. Staelen na njemu bilo upisano malo dulje od dvije godine.

116

Međutim, uzimajući u obzir navedeni spis, također je nesporno da su se početna istraga i pregled – koje je u konkretnom slučaju proveo ombudsman i kojima je cilj bio utvrditi je li postupanjem Parlamenta počinjena nepravilnost u djelovanju – posebno odnosili na pitanje je li C. Staelen na popis prikladnih kandidata bila upisana kraće od drugih uspješnih kandidata.

117

U tim okolnostima ombudsman je u svojoj odluci od 31. ožujka 2011. o zaključenju te istrage mogao utvrditi da to nije bio slučaj i da stoga C. Staelen nije bila diskriminirana samo pod cijenu počinjenja neispričive pogreške i ozbiljnog i očitog nepoštovanja granica svoje diskrecijske ovlasti prilikom vođenja istrage, oslonivši se u tom pogledu samo na objašnjenje koje je dala dotična institucija a da primjenom svojih istražnih ovlasti na temelju članka 3. stavka 2. Odluke 94/262 uopće nije pokušao tražiti detaljnije informacije na temelju kojih bi mogao provjeriti jesu li dokazane ekskulpirajuće činjenice na koje se navedena institucija pozvala i na kojima se zasnivalo to objašnjenje.

118

Kao drugo, kada je riječ o navodu C. Staelen o povredi njezina prava na to da se s njezinim zahtjevima postupa u razumnom roku, svakako valja istaknuti da se na prvi pogled mogu doimati predugima rokovi od osam odnosno pet mjeseci u kojima je ombudsman 1. srpnja 2008. odgovorio na dva dopisa koja mu je uputila C. Staelen, prvi 19. listopada 2007. i drugi 24. siječnja 2008.

119

Međutim, i premda među strankama nije sporno da je ombudsman trebao ranije odgovoriti na oba navedena dopisa, u ovom slučaju ne treba smatrati da je, time što je na njih kasno odgovorio, počinio „dovoljno ozbiljnu povredu” pravnog pravila prava Unije koje štiti pojedince, u smislu sudske prakse navedene u točkama 31. i 32. ove presude.

120

U tom pogledu valja istaknuti da je C. Staelen dopisom od 19. listopada 2007. ombudsmanu priopćila dopis Parlamenta od 15. listopada 2007. u vezi s istekom popisa prikladnih kandidata počevši od 31. kolovoza 2007. Što se tiče dopisa od 24. siječnja 2008., njime je ombudsmanu uputila upit razmatra li možda, s obzirom na informacije sadržane u dopisu od 19. listopada 2007., ponovno pokretanje početne istrage koju je u međuvremenu zaključio 22. listopada 2007.

121

Međutim, kada je riječ o dopisu od 19. listopada 2007., prigovor koji je uputila ombudsmanu ne odnosi se na to što joj je dostavio svoju odluku od 22. listopada 2007. o zaključenju početne istrage a da, prema potrebi, nije uzeo u obzir informacije iz navedenog dopisa, nego samo na to što je kasnio s odgovorom na taj dopis. Ombudsman je, uostalom, u svojem odgovoru na tužbu pred Općim sudom u tom pogledu naglasio da mu je navedeni dopis stigao tek 22. listopada 2007., nakon što je njegova odluka o zaključenju početne istrage već bila donesena.

122

Iz prethodno navedenog proizlazi da se ni taj prigovor ni onaj u vezi s kašnjenjem ombudsmanova odgovora na dopis od 24. siječnja 2008. u ovom slučaju ne odnose na način na koji je ombudsman proveo i zaključio svoju početnu istragu i istragu na vlastitu inicijativu.

123

Međutim, uzimajući u obzir konkretno da je ombudsman odlukom od 22. listopada 2007. upravo bio zaključio istragu koja je trajala gotovo godinu dana, ne može se smatrati da je, s jedne strane – samo zato što, kao prvo, nije odgovorio na dopis koji je C. Staelen poslala tek 19. listopada 2007., da bi mu zatim 24. siječnja 2008. podnijela zahtjev u pogledu mogućeg ponovnog pokretanja istrage na temelju informacije iz navedenog dopisa od 19. listopada 2007. – ozbiljno i očito prekoračio granice široke margine prosudbe, navedene u točki 33. ove presude, kojom raspolaže u pogledu osnovanosti upućenih pritužbi i toga što s njima treba učiniti ili da je u takvom kontekstu povrijedio pravo C. Staelen na to da se s njezinim zahtjevima postupa u razumnom roku.

124

S druge strane, također se, kao drugo i povodom takvog prijedloga za moguće ponovno pokretanje istrage koja je tek zaključena, u istom kontekstu ne može smatrati da je – time što se o tom prijedlogu izjasnio tek u daljnjem roku od pet mjeseci – ombudsman ozbiljno i očito povrijedio pravo dotične osobe na to da se s njezinim zahtjevima postupa u razumnom roku.

125

Slijedom toga, sama činjenica da je ombudsman malo kasnije odgovorio na oba navedena dopisa C. Staelen ne može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

126

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je ombudsman u sklopu provođenja početne istrage i istrage na vlastitu inicijativu počinio tri „dovoljno ozbiljne povrede” obveze dužne pažnje u smislu sudske prakse navedene u točkama 31. i 32. ove presude, kojima se pridodaje i ona koju je pravilno otkrio Opći sud, kako to proizlazi iz ispitivanja drugog dijela prvog žalbenog razloga u pogledu ombudsmanova iskrivljavanja sadržaja mišljenja Parlamenta od 20. ožujka 2007., a koje zajedno čine skup ozbiljnih povreda koje mogu dovesti do odgovornosti Unije.

127

U tim okolnostima, kao drugo treba ispitati jesu li te povrede C. Staelen prouzročile stvarnu i određenu neimovinsku štetu u smislu sudske prakse navedene u točki 91. ove presude, pri čemu svakako treba provjeriti je li ta šteta izravna posljedica tih povreda (vidjeti u tom smislu osobito presudu od 28. lipnja 2007., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑331/05 P, EU:C:2007:390, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

128

Budući da je Sud u točki 95. ove presude prihvatio prvi dio četvrtog žalbenog razloga, zbog razloga izloženih u točkama 92. do 94. te iste presude najprije valja utvrditi da C. Staelen nema osnove pozivati se na popravljivu neimovinsku štetu u vezi s gubitkom povjerenja u službu ombudsmana na temelju takvih povreda.

129

Unatoč tomu, C. Staelen također se pozvala na postojanje neimovinske štete, u biti u vezi s „psihološkim posljedicama” koje je pretrpjela zbog načina na koji se postupalo s pritužbom koju je uputila ombudsmanu, kako to proizlazi i iz njezinih podnesaka Općem sudu.

130

Međutim, ni ombudsmanove isprike ni zakašnjelo ispravljanje pogreške u vezi s iskrivljavanjem sadržaja mišljenja Parlamenta, pa ni istraga na vlastitu inicijativu, u ovom slučaju nisu nadoknadili time prouzročenu neimovinsku štetu.

131

U tim okolnostima valja odlučiti da će C. Staelen isplata naknade u iznosu od 7000 eura primjereno nadoknaditi neimovinsku štetu koju je pretrpjela.

132

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 138. stavkom 3. istog Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove, ali ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

133

U ovom slučaju – iako je ombudsmanova žalba prihvaćena i premda je pobijana presuda, slijedom toga, djelomično ukinuta – Sud je konačno odlučujući o sporu djelomično prihvatio tužbu C. Staelen. Usto, ombudsman je zatražio od Suda da na pravedan i pravičan način odluči o troškovima.

134

Slijedom toga, uzimajući u obzir okolnosti predmeta, valja odlučiti da će, osim vlastitih troškova, ombudsman snositi i troškove C. Staelen, kako u prvostupanjskom tako i u žalbenom postupku.

135

Nadalje, budući da je Sud u rješenju od 29. lipnja 2016., Ombudsman/Staelen (C‑337/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:670) odlučio da će odluku o troškovima povodom protužalbe koju je C. Staelen podnijela u ovom postupku donijeti naknadno, kako je to predviđeno člankom 137. Poslovnika Suda, primjenjivog na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., sukladno tim odredbama, o tim troškovima valja odlučiti u presudi kojom se završava postupak.

136

U tom pogledu, budući da C. Staelen nije uspjela sa svojim protužalbenim razlozima i da je ombudsman podnio zahtjev da ona snosi troškove, sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, treba joj naložiti snošenje svojih i ombudsmanovih troškova protužalbenog postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: