PRESUDA SUDA (drugo vijeće)

16. studenoga 2016. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku — Područje slobode, sigurnosti i pravde — Uredba (EU) br. 1215/2012 — Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima — Područje primjene — Isključiva nadležnost u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama — Članak 24. točka 1. prva podtočka — Posebna nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore — Članak 7. točka 1. podtočka (a) — Tužba usmjerena na poništenje akta o darovanju nekretnine i na brisanje prava vlasništva iz zemljišne knjige“

U predmetu C-417/15,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču, Austrija), odlukom od 23. srpnja 2015., koju je Sud zaprimio 29. srpnja 2015., u postupku

Wolfgang Schmidt

protiv

Christiane Schmidt,

SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, A. Prechal, A. Rosas, C. Toader (izvjestiteljica) i E. Jarašiūnas, suci,

nezavisna odvjetnica: J. Kokott,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za W. Schmidta, C. Beck, Rechtsanwalt,

za C. Schmidt, M. Bartlmä, Rechtsanwalt,

za austrijsku vladu, G. Eberhard, u svojstvu agenta,

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, G. von Rintelen i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 7. srpnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 24. točke 1. prve podtočke Uredbe Vijeća (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Wolfganga Schmidta i Christiane Schmidt u vezi s poništenjem akta o darovanju nekretnine koja se nalazi u Austriji.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase:

„(15)

Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. […]

(16)

Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti. […]

[…]

(34)

Treba se osigurati kontinuitet između Konvencije iz Bruxellesa [od 27. rujna 1968. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.)], Uredbe (EZ) br. 44/2001 [Vijeća od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] i ove Uredbe, a u tom cilju potrebno je donijeti i prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja Suda Europske unije o Konvenciji iz Bruxellesa [od 27. rujna 1968. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima] i uredbama koje je zamjenjuju.“

4

U poglavlju I. Uredbe br. 1215/2012, pod naslovom „Područje primjene i definicije“, člankom 1. stavkom 1. i člankom 1. stavkom 2. točkom (a) predviđeno je:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. […]

2.   Ova se uredba ne primjenjuje na:

(a)

osobna stanja i pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba, stvarna prava koja proizlaze iz bračnog odnosa ili odnosa za koji se prema pravu koje se primjenjuje na takav odnos smatra odnosom s učincima sličnim braku;“

5

Odjeljak 2. poglavlja II. navedene uredbe naslovljen je „Posebna nadležnost“. U njemu se nalazi članak 7., koji određuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

1.

(a)

u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;

[…]“

6

U istom odjeljku članak 8. navedene direktive određuje:

„Osoba koja ima domicil u državi članici, može također biti tužena:

[…]

4.

u stvarima koje se odnose na ugovor, ako se tužba može povezivati s tužbom protiv istog tuženika u stvarima koje se odnose na stvarna prava na nekretnine, pred sudom države članice u kojoj se nalazi nekretnina.“

7

Člankom 24. Uredbe br. 1215/2012, koji je smješten u odjeljku 6. njezina poglavlja II., pod naslovom „Isključiva nadležnost“, propisano je:

„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:

1.

u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama ili najam/zakup nekretnina, sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.

[…]“

Austrijsko pravo

8

Relevantne odredbe nacionalnog prava nalaze se u Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuchu (Opći građanski zakonik, u daljnjem tekstu: ABGB) i u Grundbuchgesetzu (Zakon o zemljišnim knjigama, u daljnjem tekstu: GBG).

9

Članak 380. ABGB -a glasi:

„Vlasništvo se ne može steći bez pravne osnove i valjanog načina stjecanja.“

10

Člankom 425. ABGB‑a predviđeno je:

„Sama osnova nije dovoljna za stjecanje vlasništva. Osim ako zakonom nije drukčije propisano, vlasništvo i sva stvarna prava mogu se steći samo pravnom predajom i prihvatom.“

11

U skladu s člankom 431. ABGB-a:

„Za prijenos vlasništva na nekretninama potrebno je da se akt o stjecanju upiše u za to predviđene javne knjige. Taj se upis naziva Einverleibungen (Intabulation).“

12

Člankom 444. ABGB-a određeno je:

„Vlasništvo može prestati očitovanjem volje vlasnika, na temelju zakona ili sudske odluke. Međutim, vlasništvo na nekretninama prestaje samo brisanjem iz javnih knjiga.“

13

U članku 8. GBG-a razlikuju se sljedeći upisi u zemljišnu knjigu:

„Knjižni su upisi:

1.

uknjižbe (Einverleibungen) (bezuvjetna pravna stjecanja ili brisanja – Intabulationen ili Extabulationen), koje se izvršavaju bez daljnjeg opravdanja, ili

2.

predbilježbe (uvjetna pravna stjecanja ili brisanja – Pränotationen), čiji je učinak stjecanje, prijenos, ograničenje ili brisanje prava samo pod uvjetom naknadnog opravdanja, ili

3.

zabilježbe.“

14

Sukladno članku 9. GBG-a, u zemljišnu knjigu mogu se upisati samo stvarna prava i tereti, pravo prvokupa kao i pravo najma i zakupa.

15

Članak 61. GBG-a, koji se odnosi na zabilježbu sporova u zemljišne knjige, glasi:

„(1)   Svaka osoba koja smatra da joj je uknjižbom povrijeđeno pravo i koja osporava u sudskom postupku uknjižbu zbog nevaljanosti te traži uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja može tražiti da se u navedenoj knjizi zabilježi postojanje tog spora odmah prilikom podnošenja tužbe ili naknadno. Zabilježba spora u zemljišnoj knjizi može se tražiti od suda koji je nadležan za donošenje odluke ili od suda koji je nadležan za vođenje zemljišne knjige.

(2)   Ta zabilježba spora ima učinak da presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.“

Glavni postupak i prethodno pitanje

16

W. Schmidt, nastanjen u Austriji, bio je vlasnik nekretnine koja se nalazi u Beču (Austrija). Javnobilježničkim aktom od 14. studenoga 2013., koji je sastavljen u Beču, tu je nekretninu darovao svojoj kćerki C. Schmidt, koja je od tog datuma upisana u zemljišnoj knjizi kao njezina vlasnica. U vrijeme darovanja C. Schmidt živjela je u Njemačkoj, gdje i danas boravi.

17

Iz elemenata u spisu kojima Sud raspolaže proizlazi da je na temelju psihijatrijskog vještačenja, kojim je utvrđeno postojanje ozbiljnih poremećaja počevši od svibnja 2013., odlukom od 17. studenoga 2014. W. Schmidt stavljen pod skrbništvo.

18

Tužbom koja je 24. ožujka 2015. podnesena Landesgerichtu für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču, Austrija) W. Schmidt, kojeg je zastupao njegov skrbnik, zatražio je poništenje akta o darovanju od 14. studenoga 2013. i, u skladu s time, brisanje vlasništva C. Schmidt na nekretnini zato što uknjižba nije bila valjana. Povodom zahtjeva tužitelja u glavnom postupku, presudom od 25. ožujka 2015. prihvaćen je, na temelju članka 61. stavka 1. GBG-a, zahtjev za zabilježbu brisovne tužbe u zemljišnoj knjizi.

19

C. Schmidt istaknula je prigovor nenadležnosti suda koji je uputio zahtjev za donošenje odluke o tužbi u glavnom postupku, s obrazloženjem da članak 24. točka 1. Uredbe br. 1215/2012 nije takve naravi da se na njemu može utemeljiti nadležnost navedenog suda, s obzirom na to da se ta tužba ne odnosi na stvarno pravo na nekretninama u smislu te odredbe.

20

Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču) pita se o tumačenju članka 24. točke 1. Uredbe br. 1215/2012, upućujući, s jedne strane, na rješenje Suda od 5. travnja 2001., Gaillard (C-518/99, EU:C:2001:209), u kojem je primjena pravila o isključivoj nadležnosti u području stvarnih prava na nekretninama isključena u odnosu na tužbu za raskid ugovora o prodaji nekretnine, i, s druge strane, na presudu od 3. travnja 2014., Weber (C-438/12, EU:C:2014:212), prema kojoj tužba kojom se traži utvrđenje nevaljanosti ostvarenja prava prvokupa koje opterećuje nekretninu potpada pod tu isključivu nadležnost.

21

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da presuda kojom se na temelju članka 61. stavka 1. GBG-a prihvaća brisovna tužba ima učinak prema C. Schmidt kao i, zbog zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi, prema trećim osobama koje su tijekom postupka stekle stvarna prava na predmetnoj nekretnini.

22

U tim okolnostima Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien (Zemaljski građanski sud u Beču) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Potpadaju li spor u kojem se raspravlja o poništenju akta o darovanju zbog poslovne nesposobnosti darovatelja i uknjižba brisanja prava vlasništva daroprimatelja pod područje primjene članka 24. točke 1. Uredbe br. 1215/2012, kojim je propisana isključiva nadležnost za stvarna prava na nekretninama?“

O prethodnom pitanju

23

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 24. točku 1. prvu podtočku Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da postupak za poništenje akta o darovanju nekretnine zbog poslovne nesposobnosti darovatelja i za brisanje prava vlasništva daroprimatelja iz zemljišne knjige predstavlja „postupak čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“ u smislu te odredbe.

24

Uvodno valja navesti da takav postupak potpada pod materijalno područje primjene Uredbe br. 1215/2012.

25

Naime, iako su člankom 1. stavkom 2. točkom (a) te uredbe iz područja njezine primjene isključena osobna stanja te pravna i poslovna sposobnost fizičkih osoba, ostaje činjenica da, kao što je to u bitnome navela nezavisna odvjetnica u točkama 27. do 31. svojeg mišljenja, darovateljeva poslovna sposobnost, u okviru postupka poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, ne predstavlja glavni predmet spora u tom postupku koji se odnosi na pravnu valjanost darovanja, već se radi o prethodnom pitanju.

26

Iz teksta članka 24. točke 1. prve podtočke Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi (forum rei sitae) imaju isključivu nadležnost za donošenje odluke u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama, neovisno o domicilu stranaka. Budući da ta odredba u bitnome odražava sadržaj članka 22. točke 1. prve podtočke Uredbe br. 44/2001, valja navesti da, s obzirom na to da Uredba br. 1215/2012 zamjenjuje Uredbu br. 44/2001, tumačenje Suda u vezi s odredbama potonje vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kada se ta dva instrumenta prava Unije mogu smatrati istovjetnima (vidjeti analogijom presudu od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding,C-12/15, EU:C:2016:449 t. 22. i navedenu sudsku praksu).

27

Sud je u odnosu na članak 22. točku 1. Uredbe br. 44/2001 presudio da se – kako bi se, koliko je to moguće, osigurala jednakost i ujednačenost prava i obveza koji proizlaze iz te uredbe za države članice i zainteresirane osobe – smisao izraza „u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“ u pravu Unije mora odrediti na autonoman način (presude od 3. travnja 2014., Weber,C-438/12, EU:C:2014:212, t. 40. i od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C-605/14, EU:C:2015:833, t. 23.).

28

Isto tako, iz ustaljene sudske prakse Suda koja se odnosi na Uredbu br. 44/2001 proizlazi da odredbe njezina članka 22. točke 1. – s obzirom na to da sadržavaju iznimku od općih pravila o nadležnosti sadržanih u Uredbi br. 44/2001, a osobito od pravila navedenog u njezinu članku 2. stavku 1., prema kojem se, uz poštovanje odredaba te uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi pred njezinim sudovima – ne treba tumačiti šire nego što to zahtijeva njihov cilj. Naime, te odredbe imaju za posljedicu uskraćivanje strankama prava na izbor suda, koje bi u drugim okolnostima imale, te u određenim slučajevima njihovo suđenje pred sudom koji nije sud domicila nijedne od njih (presuda od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C-605/14, EU:C:2015:833, t. 24.).

29

Kada je riječ o cilju koji se ostvaruje navedenim odredbama, iz izvješća o Konvenciji o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1979., C 59, str. 1.) kao i iz ustaljene sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 22. točku 1. prvu podtočku Uredbe br. 44/2001 proizlazi da osnovni razlog za isključivu nadležnost sudova države ugovornice u kojoj se nalazi nekretnina predstavlja okolnost da sud rei sitae, uzimajući u obzir malu udaljenost, može najbolje poznavati činjeničnu situaciju te primijeniti pravila i običaje koji su najčešće one države u kojoj se nekretnina nalazi (presuda od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C-605/14, EU:C:2015:833, t. 25.).

30

Usto, Sud je pojasnio da isključiva nadležnost sudova države ugovornice u kojoj se nekretnina nalazi ne obuhvaća sve radnje koje se odnose na stvarna prava na nekretninama, već samo one među njima koje istodobno ulaze u područje primjene odnosne konvencije ili odnosne uredbe te pripadaju među one koje, s jedne strane, određuju opseg, stalnost, vlasništvo i posjedovanje jedne nekretnine ili postojanje drugih stvarnih prava na toj nekretnini te, s druge strane, osiguravaju nositeljima tih prava zaštitu prava vezanu uz njihov naslov (presuda od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C-605/14, EU:C:2015:833, t. 26. i navedena sudska praksa).

31

Potrebno je podsjetiti i da je, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, razlika između stvarnog i obveznog prava u činjenici da stvarno pravo opterećujući materijalnu imovinu proizvodi učinke prema svima, dok se na obvezno pravo može pozvati samo protiv dužnika (presuda od 17. prosinca 2015., Komu i dr., C-605/14, EU:C:2015:833, t. 27. i navedena sudska praksa).

32

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da u austrijskom građanskom pravu odluka o utvrđenju ništavosti akta o darovanju zbog poslovne nesposobnosti darovatelja proizvodi pravne učinke ex tunc i dovodi do vraćanja stečene imovine. Za ugovore čiji je predmet nekretnina taj se povrat ostvaruje tako da se u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje svake napomene o pravu vlasništva osobe koja je ondje upisana kao vlasnik.

33

Budući da je postupak koji je pokrenuo W. Schmidt usmjeren, s jedne strane, na poništenje akta o darovanju zbog njegove poslovne nesposobnosti i, s druge strane, na brisanje prava vlasništva njegove kćerke iz zemljišne knjige, narav tog postupka valja ocijeniti s obzirom na svaki od tih zahtjeva.

34

Kao prvo, u odnosu na zahtjev za poništenje akta o darovanju nekretnine, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da se taj zahtjev temelji na navodnoj ništavosti ugovora zbog poslovne nesposobnosti tužitelja u glavnom postupku. Međutim, iz stalne sudske prakse proizlazi da za atrakciju nadležnosti suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi nije dovoljno da se tužba odnosi na stvarno pravo na nekretnini ili da ima vezu s nekretninom. Suprotno tomu, potrebno je da se tužba temelji na stvarnom, a ne na obveznom pravu (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. travnja 2001., Gaillard,C-518/99, EU:C:2001:209, t. 16.).

35

To je tumačenje, uostalom, potkrijepljeno izvještajem P. Schlossera o Konvenciji o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Konvenciji o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i Protokolu o njezinu tumačenju od strane Suda (SL 1979., C 59, str. 71., t. 170. do 172.), u kojem je pojašnjeno da, kad se radi o mješovitim tužbama koje se temelje na obveznom pravu i čiji je cilj pribaviti stvarno pravo, velik broj elemenata govori u prilog zaključku da u tim postupcima pretežu obvezni odnosi te stoga neprimjenjivosti pravila o isključivoj nadležnosti u području nekretnina (vidjeti analogijom rješenje od 5. travnja 2001., Gaillard,C-518/99, EU:C:2001:209, t. 21.).

36

Kao što je to nezavisna odvjetnica u bitnome navela u točki 40. svojeg mišljenja, činjenica da se akt u pogledu kojeg se traži utvrđenje ništavosti odnosi na nekretninu nema nikakvu ulogu u odnosu na analizu njegove valjanosti, s obzirom na to da je u tom kontekstu svojstvo nekretnine predmeta ugovora uzgrednog značaja (vidjeti analogijom presudu od 18. svibnja 2006., ČEZ,C-343/04, EU:C:2006:330, t. 34.).

37

Treba također dodati da takvo tumačenje nije u suprotnosti sa zahtjevom za dobrim sudovanjem, kako proizlazi iz točke 29. ove presude, na kojem se temelji članak 24. točka 1. Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da sud, odlučujući o zahtjevu za poništenje akta o darovanju zbog poslovne nesposobnosti stranke, nije pozvan da izvrši utvrđenja koja su usko vezana za odnosnu nekretninu, što bi moglo opravdati primjenu pravila o isključivoj nadležnosti predviđenog u tom članku.

38

Međutim, kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točki 50. svojeg mišljenja, a češka vlada istaknula u svojim pisanim očitovanjima, sud koji je uputio zahtjev može utemeljiti nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za poništenje akta o darovanju nekretnine na članku 7. točki 1. podtočki (a) Uredbe br. 1215/2012.

39

Naime, sukladno toj odredbi, odluku u sporovima o stvarima povezanima s ugovorom može donijeti sud koji je nadležan prema mjestu izvršenja obveze na kojoj se temelji zahtjev, odnosno obveze koja odgovora ugovornom pravu na kojem se temelji tužiteljeva tužba (presuda od 6. listopada 1976., De Bloos,14/76, EU:C:1976:134, t. 10. do 14.). U ovom slučaju tužba u glavnom postupku temelji se na navodnoj ništavosti ugovorne obveze koja se sastoji od prijenosa vlasništva nekretnine, koju treba, pod uvjetom da je ugovor valjan, izvršiti u Austriji i koja je u početku u toj državi i izvršena.

40

Kao drugo, u odnosu na zahtjev za brisanje prava vlasništva darovatelja iz zemljišne knjige, on se temelji na ništavosti prijenosa vlasništva i stoga na stvarnom pravu na odnosnoj nekretnini, na koje se poziva tužitelj u glavnom postupku.

41

Takav zahtjev, budući da se odnosi na zaštitu prava koja proizlaze iz stvarnog prava, sukladno članku 24. točki 1. prvoj podtočki Uredbe br. 1215/2012, potpada pod isključivu nadležnost suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi.

42

Imajući u vidu tu isključivu nadležnost suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi za donošenje odluke o brisanju prava vlasništva daroprimatelja iz zemljišne knjige, kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točkama 51. do 58. svojeg mišljenja, taj je sud, sukladno članku 8. stavku 4. Uredbe br. 1215/2012, također nadležan, na temelju međusobne povezanosti zahtjeva, za donošenje odluke o zahtjevu za poništenje akta o darovanju nekretnine, s obzirom na to da su ta dva zahtjeva upućena protiv istog tuženika te se mogu, kako to proizlazi iz elemenata u spisu kojim Sud raspolaže, spojiti.

43

Slijedom svega navedenog, na postavljeno pitanje valja odgovoriti:

Odredbe Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da postupak za poništenje akta o darovanju nekretnine zbog poslovne nesposobnosti darovatelja ne potpada pod isključivu nadležnost suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi, predviđenu u članku 24. točki 1. te uredbe, već pod posebnu nadležnost predviđenu u članku 7. točki 1. podtočki (a) navedene uredbe.

Postupak povodom zahtjeva za brisanje prava vlasništva daroprimatelja iz zemljišne knjige potpada pod isključivu nadležnost predviđenu u članku 24. točki 1. iste uredbe.

Troškovi

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

 

Odredbe Uredbe Vijeća (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da postupak za poništenje akta o darovanju nekretnine zbog poslovne nesposobnosti darovatelja ne potpada pod isključivu nadležnost suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi, predviđenu u članku 24. točki 1. te uredbe, već pod posebnu nadležnost predviđenu u članku 7. točki 1. podtočki (a) navedene uredbe.

 

Postupak povodom zahtjeva za brisanje prava vlasništva daroprimatelja iz zemljišne knjige potpada pod isključivu nadležnost predviđenu u članku 24. točki 1. iste uredbe.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački