PRESUDA SUDA (peto vijeće)

19. listopada 2016. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku — Cestovni promet — Uredba (EZ) br. 561/2006 — Članak 10. stavak 3. — Članci 18. i 19. — Novčana kazna određena vozaču — Mjere potrebne za izvršenje sankcije, poduzete protiv prijevoznika — Isključenje vozila iz prometa“

U predmetu C‑501/14,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu, Mađarska), odlukom od 28. listopada 2014., koju je Sud zaprimio 10. studenoga 2014., u postupku

EL‑EM-2001 Ltd

protiv

Nemzeti Adó- és Vámhivatal Dél‑alföldi Regionális Vám- és Pénzügyőri Főigazgatósága,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, M. Berger (izvjestiteljica), A. Borg Barthet, E. Levits i F. Biltgen, suci,

nezavisni odvjetnik: Y. Bot,

tajnik: I. Illéssy, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. listopada 2015.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za EL‑EM-2001 Ltd, D. M. Irinkov, ügyvéd,

za Nemzeti Adó- és Vámhivatal Dél‑alföldi Regionális Vám- és Pénzügyőri Főigazgatósága, M. Daniné Égető i B. Gyenge, jogtanácsosok,

za mađarsku vladu, M. Fehér i G. Szima, u svojstvu agenata,

za estonsku vladu, K. Kraavi‑Käerdi, u svojstvu agenta,

za Irsku, A. Joyce i L. Williams, u svojstvu agenata,

za švedsku vladu, A. Falk i E. Karlsson, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, J. Hottiaux i L. Havas, u svojstvu agenata,

za norvešku vladu, T. Skjeie i B. Stankovic, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 (SL 2006., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 167.)

2

Ovaj zahtjev upućen je u okviru spora između društva EL‑EM-2001 Ltd i Nemzeti Adó- és Vámhivatal Dél‑alföldi Regionális Vám- és Pénzügyőri Főigazgatósága (glavna uprava za carine i financije regije Dél‑Alföld, Mađarska) o isključenju iz prometa teretnog vozila, čiji je vlasnik i korisnik EL‑EM-2001, radi jamstva plaćanja novčane kazne određene vozaču tog vozila koji je tada bio zaposlenik tog društva.

Pravni okvir

Pravo Unije

Uredba br. 3821/85

3

Članak 15. stavak 7. točka (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3821/85 od 20. prosinca 1985. o tahografu u cestovnom prometu (SL 1985., L 370, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 7., str. 4.), kako je izmijenjena Uredbom br. 561/2006 (u daljnjem tekstu: Uredba br. 3821/85), određuje:

„Kada vozač upravlja vozilom opremljenim uređajem za bilježenje u skladu s Prilogom I., vozač [ga] mora predočiti uvijek kada to zatraži nadzorni službenik:

i.

zapisne listove za tekući tjedan i one koje je koristio prethodnih 15 dana;

ii.

karticu vozača ako je posjeduje; i

iii.

svu ručnu evidenciju i ispis učinjen tijekom tekućeg tjedna i prethodnih 15 dana kako se to zahtijeva na temelju ove Uredbe i Uredbe [...] br. 561/2006.

Međutim, nakon 1. siječnja 2008. vremenska razdoblja navedena u alinejama i. i iii. obuhvaćaju tekući dan i prethodnih 28 dana.

[...]”

Uredba br. 561/2006

4

U skladu s uvodnim izjavama 17., 26. i 27. Uredbe br. 561/2006:

„(17)

Cilj je ove Uredbe poboljšati socijalne uvjete za zaposlenike koji su njome obuhvaćeni, a isto tako i opću cestovnu sigurnost. Taj je cilj uglavnom postignut odredbama kojima se utvrđuju maksimalna vremena vožnje tijekom dana, tjedna te razdoblja od dva uzastopna tjedna, odredbom koja obvezuje vozače na redovito razdoblje tjednog odmora najmanje jednom u dva uzastopna tjedna te odredbama koje propisuju da ni u kojem slučaju razdoblje dnevnog odmora ne može biti manje od neprekinutog razdoblja od devet sati. Budući da te odredbe jamče primjereni odmor, a ujedno uzimajući u obzir iskustvo iz provedbene prakse tijekom posljednjih godina, sustav nadoknade za smanjena razdoblja dnevnog odmora više nije potreban.

[...]

(26)

Države članice trebale bi utvrditi pravila sankcioniranja u slučaju povreda ove Uredbe te osigurati njihovu provedbu. Te kazne moraju biti učinkovite, razmjerne, odvraćajuće i ne‑diskriminirajuće. U sklop[...] uobičajenih mjera koje su na raspolaganju državama članicama trebala bi se uključiti i mogućnost isključivanja vozila iz prometa ako se otkriju ozbiljna kršenja. Odredbe ove Uredbe koje se odnose na sankcije ili sudski postupak ne bi trebale utjecati na nacionalne propise koji se odnose na teret dokazivanja.

(27)

U interesu jasne i učinkovite provedbe poželjno je osigurati jedinstvene odredbe o odgovornosti prijevoznika i vozača u slučaju kršenja ove Uredbe. Ova odgovornost može dovesti do kaznenih, građanskih ili upravnih sankcija ovisno o pojedinoj državi članici.”

5

Članak 1. Uredbe br. 561/2006 propisuje:

„Ovom se Uredbom utvrđuju pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz robe i putnika s ciljem usklađivanja uvjeta tržišnog natjecanja između različitih oblika kopnenog prometa, posebno u odnosu na cestovni sektor te s ciljem poboljšanja [...] uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prometa. Cilj ove Uredbe je i promicanje poboljšanih praksi nadzora i provedbe od strane država članica te poboljšanih radnih praksi u djelatnosti cestovnog prometa.”

6

Članak 10. stavci 1. do 3. te uredbe određuju:

„1.   Prijevoznik ne obavlja nikakvu isplatu vozačima koje zapošljava ili koji su mu stavljeni na raspolaganje, čak i ako se radi o povišici ili dodatku na plaću, za prijeđeni put i/ili količinu prevezenog tereta ako je to plaćanje takve vrste da ugrožava sigurnost cestovnog prometa i/ili potiče na kršenje ove Uredbe.

2.   Prijevoznik organizira rad vozača iz stavka 1. na takav način da vozači mogu poštovati odredbe Uredbe [...] br. 3821/85 i poglavlja II. ove Uredbe. Prijevoznik daje vozaču primjerene upute te provodi [...] redovite provjere s ciljem osiguravanja sukladnosti s Uredbom [...] br. 3821/85 i poglavljem II. ove Uredbe.

3.   Prijevoznik je odgovoran za prekršaje koje su počinili njegovi vozači, čak i ako su prekršaji počinjeni na državnom području druge države članice ili treće zemlje.

Ne dovodeći u pitanje pravo država članica da prijevoznike smatraju u potpunosti odgovornima, državne članice mogu ovu odgovornost uvjetovati kršenjem stavaka 1. i 2. od strane prijevoznika. Države članice mogu razmotriti sve dokaze prema kojima prijevoznik ne može opravdano biti odgovoran za počinjeni prekršaj.”

7

Članak 18. Uredbe br. 561/2006 glasi kako slijedi:

„Države članice donose mjere potrebne za provedbu ove Uredbe.”

8

Članak 19. te uredbe predviđa:

„1.   Države članice utvrđuju pravila sankcioniranja koja se primjenjuju na kršenja ove Uredbe i Uredbe [...] br. 3821/85 te poduzimaju mjere potrebne za osiguranje njihove provedbe. Te su sankcije učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće. Svako kršenje ove Uredbe i Uredbe [...] br. 3821/85 podliježe samo jednoj sankciji ili postupku. Države članice obavješćuju Komisiju o tim mjerama i pravilima sankcioniranja do datuma koji je određen u članku 29. drugom podstavku. Komisija o tome obavješćuje države članice.

2.   Države članice omogućuju nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje ove Uredbe koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena, čak i ako je kršenje počinjeno na području druge države članice ili treće zemlje.

Iznimno, kada se otkrije kršenje:

koje nije počinjeno na državnom području predmetne države članice, i

koje je počinilo poduzeće koje ima poslovni nastan ili vozač čije je mjesto zaposlenja u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji,

država članica može, do 1. siječnja 2009., umjesto određivanja sankcije, o činjenicama kršenja obavijestiti nadležno tijelo u državi članici ili u trećoj zemlji u kojoj poduzeće ima poslovni nastan ili gdje je mjesto zaposlenja vozača.

3.   Kada država članica započne sudski postupak ili odredi sankciju za određeno kršenje, ona vozaču dostavlja dokaze o tome u pisanom obliku.

4.   Države članice osiguravaju da je sustav proporcionalnih sankcija, koje mogu obuhvaćati novčane sankcije, na snazi za kršenja ove Uredbe ili Uredbe [...] br. 3821/85 od strane poduzeća, ili otpremnika, špeditera, organizatora putovanja, nositelja glavnih ugovora, kooperanata i agencija za zapošljavanje vozača.”

9

Članak 21. Uredbe br. 561/2006 određuje:

„Za rješavanje slučajeva gdje država članica smatra da je počinjeno kršenje ove Uredbe koje je takve naravi da jasno može ugroziti cestovnu sigurnost, ona ovlašćuje relevantno nadležno tijelo za pokretanje isključivanja tog određenog vozila iz prometa dok se uzrok kršenja ne otkloni. Države članice mogu prisiliti vozača da započne razdoblje dnevnog odmora. Države članice, prema potrebi, također povlače, suspendiraju ili ograničuju dozvolu poduzeća ako ono ima poslovni nastan u toj državi članici, ili povlače, suspendiraju ili ograničuju vozačevu vozačku dozvolu. Djelujući u skladu s postupkom iz članka 24. stavka 2., Komisija razvija smjernice s ciljem promicanja usklađene primjene ovog članka.”

Mađarsko pravo

10

Članak 20. közúti közlekedésről szóló 1988. évi I. törvény (Zakon br. I iz 1988. o cestovnom prometu, u daljnjem tekstu: Zakon o cestovnom prometu) određuje:

„(1)   Može se izreći novčana kazna svakoj osobi koja krši odredbe ovog zakona i pravila posebnih prava i akata prava Zajednice koja se odnose na

[...]

(d)

upotrebu uređaja za bilježenje i tahografskog listića u cestovnom prometu, kao i kartica za digitalne tahografe,

[...]

(7)   U slučaju provjere u okviru cestovnog prometa moguće je, u skladu s uvjetima o zaštitnim mjerama određenima u zakonu o općim odredbama o upravnom postupku i upravnim uslugama i poštujući pritom odredbe o presretanju pošiljaka opasne robe, brzo kvarljive hrane i živih životinja, isključiti vozilo iz prometa tijekom trajanja upravnog postupka ili do plaćanja novčane kazne ili polaganja osiguranja za ispunjenje novčane tražbine, a da pritom nije potrebno donijeti posebnu odluku u tom smislu. Vozilo se osobito ne može isključiti iz prometa ako:

a)

se poslovni nastan, prebivalište ili uobičajeno boravište dužnika (ili dužnikâ) novčane kazne nalazi na području Mađarske i dužnik ima porezni broj ili porezni identifikacijski broj koji mu je dodijelila državna porezna uprava, ili

b)

se financijska ustanova obveže kao jamac poštovanja obveze plaćanja novčane kazne ili tu obvezu preuzme poduzeće koje ima porezni broj i registrirano je na državnom području, pod uvjetom da dužnik novčane kazne tijekom postupka u dovoljnoj mjeri dokaže tu činjenicu.

(7a)   Ako se pri provjeri utvrdi da je povrijeđeno neko od pravila iz stavka 1. točaka (c), (e) i (h), ili da ta povreda predstavlja rizik za sigurnost cestovnog prometa, nadležno tijelo može isključiti vozilo iz prometa do prestanka rizika za sigurnost cestovnog prometa, u skladu s uvjetima o zaštitnim mjerama određenima u zakonu o općim odredbama o upravnom postupku i upravnim uslugama, a da pritom nije potrebno donijeti posebnu odluku u tom smislu.”

11

Članak 5. közúti árufuvarozáshoz, személyszállításhoz és a közúti közlekedéshez kapcsolódó egyes rendelkezések megsértése esetén kiszabható bírságok összegéről, valamint a bírságolással összefüggő hatósági feladatokról szóló 156/2009. kormányrendelet (Uredba Vlade br. 156/2009 o iznosu novčanih kazni koje se mogu izreći u slučaju povrede određenih odredbi o cestovnom prijevozu robe i osoba, o cestovnom prometu kao i o javnim zadaćama vezanim za određivanje novčane kazne) od 29. srpnja 2009. predviđa:

„Kad je riječ o članku 20. stavku 1. točki (d) Zakona [o cestovnom prometu], iznos novčane kazne koji je određen u skladu s Prilogom 4. ovoj uredbi mora – osim ako o tome postoji suprotna zakonodavna ili regulatorna odredba – platiti osoba koja povrijedi odredbu o uređaju za bilježenje i tahografskom listiću kao i o njihovoj upotrebi, sadržanu:

[...]

e)

u Uredbi [br. 3821/85].

[...]”

12

Članak 143. közigazgatási hatósági eljárás és szolgáltatás általános szabályairól szóló 2004. évi CXL. törvény (Zakon br. CXL iz 2004. o općim odredbama o upravnom postupku i upravnim uslugama), naslovljen „Zaštitne mjere”, određuje:

„(1)   Ako je ugroženo kasnije izvršenje obveze o kojoj je riječ u postupku, moguće je, prije isteka roka za izvršenje i unutar pet dana od nastanka okolnosti koja je temelj toj bojazni, kao zaštitnu mjeru odrediti polaganje osiguranja za ispunjenje novčane tražbine ili zapljenu određene stvari.

(2)   Zaštitnu mjeru određuje prvostupanjsko tijelo, a provodi je izvršno tijelo.

(3)   Zaštitnu mjeru treba ukinuti ako je:

a)

ona bila donesena radi jamčenja obveze plaćanja, a iznos koji odgovara toj obvezi položen je kod izvršnog tijela,

b)

ona bila donesena radi jamčenja izvršenja radnje te je bez sumnje dokazano da su sve potrebne pripremne radnje bile poduzete radi dobrovoljnog izvršenja gorenavedene radnje koju sad sprječava jedino zaštitna mjera, ili je

c)

razlog zbog kojeg je donesena zaštitna mjera prestao zbog drugih okolnosti.

[...]”

Glavni postupak i prethodna pitanja

13

EL‑EM-2001 je prijevoznik registriran u Bugarskoj. Tijekom prijevoza na području Mađarske jedan zaposlenik tog poduzeća koji je vozio teretno vozilo čiji je taj prijevoznik bio vlasnik i korisnik bio je predmet kontrole u okviru kontrole prometa. Tad su nadležna tijela utvrdila povredu odredbi članka 15. stavka 7. točke (a) Uredbe br. 3821/85.

14

Nemzeti Adó- és Vámhivatal Csongrád Megyei Vám- és Pénzügyőri Igazgatósága (okružna uprava za carine i financije u Čongradu, u okviru državne uprave za poreze i carine, Mađarska) (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko upravno tijelo) stoga je 25. veljače 2014. vozaču navedenog vozila odredilo upravnu novčanu kaznu u iznosu od 400000 mađarskih forinti (HUF) (oko 1270 eura). Osim toga, to je tijelo odlučilo donijeti zaštitnu mjeru radi jamčenja obveze plaćanja te novčane kazne te je zato odredilo isključenje tog vozila iz prometa do plaćanja navedene kazne.

15

U postupku koji je pokrenulo društvo EL‑EM-2001 drugostupanjsko upravno tijelo potvrdilo je odluku kojom je određena ta zaštitna mjera.

16

EL‑EM-2001 je Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu, Mađarska) podnio tužbu za poništenje te odluke.

17

EL‑EM-2001 je s tim u vezi tvrdio da se upravni postupak nakon kojeg je donesena pobijana odluka nije odnosio na njega te da on nije bio stranka postupka. On se oslanjao na činjenicu da se, s obzirom na to da je prekršaj počinio vozač predmetnog vozila i da je prvostupanjsko upravno tijelo jedino potonjem odredilo plaćanje novčane kazne, na njega samoga, kao poslodavca tog vozača, nije mogla primijeniti zaštitna mjera kao što je isključenje vozila koje on koristi. On je istaknuo da nijedno pravno pravilo ne dopušta takvo isključenje dobra koje pripada trećoj osobi koja nije bila stranka upravnog postupka i nije počinila prekršaj.

18

Uprava je zahtijevala odbijanje tužbe društva EL‑EM-2001 ističući osobito da je potonje bilo stranka u upravnom postupku i da je, osim toga, iskoristilo svoje pravo na žalbu protiv odluke o određivanju isključenja predmetnog vozila iz prometa. Ako je određena novčana kazna, neovisno o tome tko ju je dužan platiti, mađarsko zakonodavstvo dopušta upravnom tijelu da slučaju u kojem je vozaču ili korisniku vozila određena upravna novčana kazna odredi isključenje iz prometa vozila koje je korišteno prilikom izvršenja prekršaja.

19

U tim je okolnostima Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu, Mađarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1)

Treba li članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 tumačiti u smislu da se mjere potrebne za izvršenje sankcije koju je za slučaj prekršaja utvrdila i nametnula država članica mogu primijeniti samo na osobu koja je počinila taj prekršaj?

Drugim riječima: je li, s obzirom na članak 18. Uredbe br. 561/2006, protivna obvezi država članica iz članka 19. stavka 1. prve rečenice te uredbe nacionalna odredba kojom se predviđa da se mjere potrebne za izvršenje sankcije koju je utvrdila i nametnula država članica primjenjuju na osobu (pravnu ili fizičku) za koju u upravnom postupku nije utvrđeno da je počinila ikakav prekršaj?

2)

Treba li u slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 tumačiti u smislu da mjera primijenjena na treću (fizičku ili pravnu osobu) radi prekršaja koji je počinila druga osoba, a da se nije utvrdilo je li navedena treća osoba počinila prekršaj, predstavlja njoj nametnutu sankciju, neovisno o njezinom nazivu?

3)

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, je li protivna zabrani dvostruke sankcije na koju se odnosi članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 nacionalna odredba koja, u svrhu izvršenja sankcije nametnute za prekršaj koji je počinio vozač, dopušta nametanje sankcije — koju se naziva mjerom, ali koja je po naravi sankcija — drugoj osobi (fizičkoj ili pravnoj)?”

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

20

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se Uredbi br. 561/2006 nacionalni propis koji kao zaštitnu mjeru dopušta isključenje iz prometa vozila koje je u vlasništvu prijevoznika u situaciji u kojoj je, s jedne strane, vozač koji je zaposlenik tog poduzeća vozio isto kršeći odredbe Uredbe br. 3821/85 i, s druge strane, nacionalno tijelo nije smatralo tog prijevoznika odgovornim.

21

S tim u vezi valja podsjetiti da je, u skladu s uvodnom izjavom 17. i člankom 1. Uredbe br. 561/2006, cilj te uredbe poboljšati socijalne uvjete za zaposlenike koji su njome obuhvaćeni, a isto tako i opću cestovnu sigurnost.

22

Na temelju uvodne izjave 27. Uredbe br. 561/2006, u interesu jasne i učinkovite provedbe pravila o razdobljima vožnje i razdobljima odmora poželjno je osigurati jedinstvene odredbe o odgovornosti prijevoznika i vozača u slučaju kršenja te uredbe, pri čemu ta odgovornost može dovesti do kaznenih, građanskih ili upravnih sankcija ovisno o pojedinoj državi članici.

23

S tim u vezi članak 18 Uredbe br. 561/2006 određuje da države članice donose mjere potrebne za provedbu te uredbe.

24

Slijedom toga, članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 nameće državama članicama da utvrde „pravila sankcioniranja koja se primjenjuju na kršenja [te] [u]redbe i Uredbe [...] br. 3821/85” i da poduzmu „mjere potrebne za osiguranje njihove provedbe”.

25

Iz tih odredbi proizlazi da cilj koji se želi postići Uredbom br. 561/2006 nije usklađivanje sankcija, s obzirom na to da ta uredba, naprotiv, državama članicama ostavlja slobodu kad je riječ o mjerama koje trebaju donijeti i sankcijama potrebnima za njihovu provedbu (vidjeti u tom smislu presudu od 9. veljače 2012., Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 22.).

26

S tim u vezi valja istaknuti da članak 10. stavak 3. Uredbe br. 561/2006 države članice izričito ovlašćuje da prijevoznike smatraju „u potpunosti odgovornima” za prekršaje koje su počinili vozači koji su njihovi zaposlenici.

27

Isto tako članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 određuje da države članice omogućuju nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje te uredbe koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena.

28

Iz teksta te odredbe jasno proizlazi da Uredba br. 561/2006 i prijevoznim poduzećima i vozačima nameće određene obveze te i jedne i druge smatra odgovornima za kršenja svojih obveza (presuda od 9. lipnja 2016., Eurospeed, C‑287/14, EU:C:2016:420, t. 32.).

29

Iz teksta uvodne izjave 27. Uredbe br. 561/2006 također nesumnjivo proizlazi da su države članice ovlaštene predvidjeti sustav odgovornosti vozača za kršenja navedene uredbe i da one raspolažu marginom prosudbe kad je riječ o prirodi primjenjivih sankcija (presuda od 9. lipnja 2016., Eurospeed, C‑287/14, EU:C:2016:420, t. 34.).

30

Budući da su, s jedne strane, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 561/2006, države članice dužne utvrditi pravila o sankcijama koja se primjenjuju na kršenja te uredbe tako da te sankcije budu učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće, i da, s druge strane, navedena uredba ne isključuje odgovornost vozača, iz toga proizlazi da te države mogu predvidjeti odredbe koje omogućuju izricanje sankcija vozačima, bilo isključivo ili ne (presuda od 9 lipnja 2016., Eurospeed, C‑287/14, EU:C:2016:420, t. 35.).

31

Osim toga, Sud je presudio da sustav objektivne odgovornosti može potaknuti poslodavca da organizira posao svojih zaposlenika na način da osigura poštovanje Uredbe br. 561/2006 i da je sigurnost cestovnog prometa u općem interesu koji može opravdati nametanje novčane kazne poslodavcu za prekršaje koje je počinio njegov zaposlenik i uvođenje sustava objektivne kaznene odgovornosti (presuda od 10. srpnja 1990., Hansen, C‑326/88, EU:C:1990:291, t. 19.).

32

Konačno, valja podsjetiti da bi se, u skladu s uvodnom izjavom 26. Uredbe br. 561/2006, u sklop uobičajenih mjera koje su na raspolaganju državama članicama trebala uključiti i mogućnost isključivanja vozila iz prometa ako se otkriju ozbiljna kršenja.

33

Članak 21. Uredbe br. 561/2006 s tim u vezi predviđa da u slučaju kršenja koje je takve naravi da jasno može ugroziti cestovnu sigurnost, države članice mogu ovlastiti relevantno nadležno tijelo za pokretanje isključivanja tog određenog vozila iz prometa dok se uzrok kršenja ne otkloni. Države članice mogu prisiliti vozača da započne razdoblje dnevnog odmora ili, prema potrebi, također povlače, suspendiraju ili ograničuju dozvolu poduzeća ako ono ima poslovni nastan u toj državi članici, ili povlače, suspendiraju ili ograničuju vozačevu vozačku dozvolu.

34

Iz prethodno navedenog proizlazi da je, vodeći računa o cilju koji se želi postići, a koji se sastoji u tome da i vozači i prijevoznici poštuju obveze koje imaju na temelju uredbi br. 3821/85 i 561/2006, poduzimanje zaštitne mjere kao što je isključenje vozila iz prometa u odnosu na prijevoznika zbog prekršaja koji je počinio njegov vozač radi jamstva izvršenja sankcije izrečene zbog tog prekršaja samo po sebi usklađeno s pravom Unije.

35

Međutim, valja podsjetiti da članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 državama članicama nameće obvezu utvrđivanja pravila sankcioniranja koja se primjenjuju na kršenja te uredbe i Uredbe br. 3821/85, a te sankcije trebaju biti „učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće”.

36

Međutim, navedena uredba ne sadržava podrobnija pravila o određivanju navedenih nacionalnih sankcija i osobito ne propisuje nikakve izričite kriterije za ocjenu njihove proporcionalnosti (presuda od 9 veljače 2012., Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 22.).

37

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u nedostatku usklađenosti propisa Unije u području sankcija primjenjivih u slučaju neispunjenja uvjeta iz režima uvedenog tim propisima, države članice ovlaštene su odabrati sankcije koje smatraju primjerenima. Ipak, one su dužne izvršavati svoju nadležnost poštujući pravo Unije i njegova opća načela te, slijedom toga, i načelo proporcionalnosti (presuda od 9. veljače 2012., Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 23. i navedena sudska praksa).

38

Te zahtjeve također moraju ispuniti i druge mjere koje su usko vezane uz sankcije koje, kao isključenje vozila iz prometa, jamče njihovu učinkovitost.

39

Stoga, u predmetnom slučaju zaštitna mjera koju dopušta nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku ne smije prelaziti granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje ciljeva kojima to zakonodavstvo legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presudu Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 24. i 53. i navedenu sudsku praksu).

40

Sud je s tim u vezi presudio da strogost sankcija mora odgovarati težini povreda koje suzbijaju i posebno osigurati stvarno odvraćajući učinak, istovremeno poštujući opće načelo razmjernosti (presuda od 27. ožujka 2014., LCL Le Crédit Lyonnais, C‑565/12, EU:C:2014:190, t. 45.).

41

Osim toga, Sud je presudio da se načelo proporcionalnosti nameće državama članicama ne samo kad je riječ o određivanja sastavnih elemenata prekršaja i pravila o strogosti novčanih kazni, nego i što se tiče ocjene elemenata koji se mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne (presuda od 9. veljače 2012., Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 54.).

42

S tim u vezi nije sporno da je zaštitna mjera isključenja o kojoj je riječ u glavnom postupku određena u okviru upravnog postupka koji se vodio isključivo protiv vozača koji se smatrao odgovornim. Glede toga mađarsko zakonodavstvo u članku 20. stavku 7. Zakona o cestovnom prometu u vezi s člankom 143 Zakona br. CXL iz 2004. o općim odredbama o upravnom postupku i upravnim uslugama previđa da je, u slučaju provjere u okviru cestovnog prometa moguće, poštujući pritom odredbe o presretanju pošiljaka opasne robe, brzo kvarljive hrane i živih životinja, isključiti vozilo iz prometa tijekom trajanja upravnog postupka ili do plaćanja novčane kazne ili polaganja osiguranja za ispunjenje novčane tražbine, a da pritom nije potrebno donijeti posebnu odluku u tom smislu.

43

Osim toga valja utvrditi da se na temelju članka 20. stavka 7. Zakona o cestovnom prometu vozilo osobito ne može isključiti iz prometa ako se poslovni nastan, prebivalište ili uobičajeno boravište dužnika (ili dužnikâ) novčane kazne nalazi na području Mađarske i dužnik ima porezni broj ili porezni identifikacijski broj koji mu je dodijelila porezna uprava države ili se financijska ustanova obveže kao jamac poštovanja obveze plaćanja novčane kazne ili tu obvezu preuzme poduzeće koje ima porezni broj i registrirano je na državnom području, pod uvjetom da dužnik novčane kazne tijekom postupka u dovoljnoj mjeri dokaže tu činjenicu.

44

Iz toga slijedi da je jedini cilj koji se želi postići isključenjem vozila iz prometa jamstvo brzog plaćanja novčane kazne određene kao sankcije.

45

Iako je točno da je takva zaštitna mjera u načelu primjerena i učinkovita za postizanje ciljeva Uredbe br. 561/2006 koji se sastoje u poboljšanju socijalnih uvjeta za zaposlenika i cestovne sigurnosti, isključenje iz prometa vozila koje je u vlasništvu prijevoznika koji se u upravnom postupku nije smatrao odgovornim prekoračuje ono što je nužno za postizanje tih ciljeva.

46

Naime, kao što to ističe Komisija u točki 43. svojih očitovanja, postoje mjere koje su jednako tako učinkovite, ali manje stroge ili manje pretjerane s obzirom na pravo vlasništva, među kojima su osobito suspenzija, povlačenje ili ograničavanje vozačke dozvole vozača do plaćanja novčane kazne. Ta mjera omogućuje prijevozniku da odredi drugog vozača koji može voziti predmetno vozilo neovisno o plaćanju novčane kazne.

47

Kad je riječ o zahtjevu učinkovitosti i odvraćajućem učinku predmetne mjere koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. Uredbe br. 561/2006, u vezi s člankom 18. te uredbe, valja istaknuti da mjera ispunjava te kriterije kad potiče sudionike cestovnog prometa da izbjegavaju sankcije a, ako je određena novčana kazna, da je plate u najkraćem mogućem roku. Odvraćajući učinak tim je važniji kad je osoba koja je obvezna platiti novčanu kaznu ujedno i vlasnik isključenog vozila. To je tako osobito kad je počinitelj prekršaja istodobno vozač i vlasnik vozila ili kad su i vozač i prijevoznik sankcionirani za prekršaj.

48

U glavnom predmetu novčana kazna određena je samo vozaču, s obzirom na to da odgovornost prijevoznika koji nije sudjelovao u postupku nije utvrđena pa čak ni dovedena u pitanje. Međutim, zaštitna se mjera odnosi isključivo na to društvo iako ono nije počinilo nikakav prekršaj. U toj situaciji zaštitna mjera koja se sastoji u isključenju vozila iz prometa nije stvarno odvraćajuća i učinkovita u odnosu na vozača. Suprotno tomu, mjera kao što je osobito povlačenje, suspenzija ili ograničavanje vozačke dozvole tog vozača do plaćanja novčane kazne jest odvraćajuća i učinkovita te ispunjava zahtjeve načela proporcionalnosti.

49

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da Uredbu br. 561/2006 treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis koji kao zaštitnu mjeru dopušta isključenje iz prometa vozila koje je u vlasništvu prijevoznika u situaciji u kojoj je, s jedne strane, vozač tog vozila koji je zaposlenik tog poduzeća vozio isto kršeći odredbe Uredbe br. 3821/85 i, s druge strane, nadležno nacionalno tijelo nije smatralo tog prijevoznika odgovornim, s obzirom na to da takva zaštitna mjera ne ispunjava zahtjeve načela proporcionalnosti.

Drugo i treće pitanje

50

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje.

Troškovi

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

 

Uredbu (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis koji kao zaštitnu mjeru dopušta isključenje iz prometa vozila čiji je vlasnik prijevoznik u situaciji u kojoj je, s jedne strane, vozač tog vozila koji je zaposlenik tog poduzeća vozio isto kršeći odredbe Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3821/85 od 20. prosinca 1985. o tahografu u cestovnom prometu i, s druge strane, nadležno nacionalno tijelo nije smatralo tog prijevoznika odgovornim, s obzirom na to da takva zaštitna mjera ne ispunjava zahtjeve načela proporcionalnosti.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: mađarski