—

za Dimensione Direct Sales Srl, H.-C. Salger, Rechtsanwalt,

—

za M. Labiancu, S. Dittl, Rechtsanwalt,

—

za Knoll International SpA, M. Goldmann, Rechtsanwalt,

—

za španjolsku vladu, L. Banciella Rodríguez‑Miñón, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, F. W. Bulst i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Dimensione Direct Sales Srl (u daljnjem tekstu: Dimensione), društva osnovanog u skladu s talijanskim pravom, i Michelea Labiance i Knoll International SpA (u daljnjem tekstu: Knoll), društva osnovanog u skladu s talijanskim pravom, povodom navodne povrede Knollovog prava isključive distribucije koja je proizašla iz Dimensioneove ponude za prodaju reprodukcija namještaja, koji je u Njemačkoj zaštićen autorskim pravom, putem ciljane oglašivačke kampanje usmjerene prema toj državi članici.

3

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu (u daljnjem tekstu: UAP), koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.).

4

Članak 6. UAP‑a naslovljen „Pravo stavljanja u promet“ u svojem stavku 1. određuje:

„Autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za stavljanje na raspolaganje javnosti izvornika i primjeraka njihovih djela prodajom ili drugim prijenosom vlasništva.“

5

Uvodne izjave 9. do 11. i 28. Direktive 2001/29 propisuju:

[...]

6

Članak 4. navedene direktive naslovljen „Pravo distribucije“ određuje:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.

2.   Pravo distribucije unutar [Unije] ne iscrpljuje se u pogledu izvornika ili primjeraka djela, osim kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad tim predmetom u [Uniji] izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak.“

7

Sukladno članku 15. stavku 1. točki 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (Gesetz über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz), od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965 I, str. 1273.), autor uživa isključivo pravo iskorištavanja svog djela u materijalnom obliku; to pravo osobito podrazumijeva pravo distribucije.

8

Članak 17. stavak 1. tog zakona, kako je izmijenjen, predviđa:

„Pravo distribucije je pravo ponuditi javnosti ili staviti u promet izvornik ili primjerke djela.

[...]“

9

Knoll pripada grupi Knoll čije društvo majka, Knoll Inc., ima svoje sjedište u Pennsylvaniji (Sjedinjene Američke Države). Ta grupa u cijelom svijetu proizvodi i prodaje luksuzni namještaj. Knoll među ostalim distribuira naslonjač „Wassily“ i stol „Laccio“ koje je dizajnirao Marcel Breuer, kao i naslonjač, podnožnik, počivaljku i stol „Barcelona“, stolice „Brno“ i „Prag“ te naslonjač „Freischwinger“ koje je dizajnirao Ludwig Mies van der Rohe (u daljnjem tekstu zajedno: zaštićena djela). Knoll se prilikom iskorištavanja svojih zaštićenih djela u Njemačkoj ima pravo pozivati na isključiva autorska prava koja ima njegovo društvo majka.

10

Dimensione je društvo s ograničenom odgovornošću čiji je direktor M. Labianca. Ono u Europi distribuira dizajnerski namještaj putem izravne prodaje i nudi namještaj za prodaju na svojoj internetskoj stranici.

11

Tijekom 2005. i 2006. Dimensione je objavio oglas za prodaju namještaja sličnog zaštićenim djelima na svojoj internetskoj stranici koja je bila dostupna na njemačkom jeziku u različitim njemačkim dnevnim novinama i časopisima kao i u reklamnom letku sljedećeg sadržaja:

„Kupite namještaj u Italiji i platite tek prilikom preuzimanja ili isporuke od strane prijevoznika koji je ovlašten naplatiti cijenu (usluga se pruža na zahtjev)“.

12

Smatrajući da je namještaj koji je Dimensione ponudio za prodaju imitacija ili krivotvorina zaštićenih djela, Knoll je potonje društvo i M. Labiancu tužio pred Landgerichtom Hamburg (regionalnim sudom u Hamburgu) s ciljem da im se zabrani nuđenje tog namještaja za prodaju u Njemačkoj. U potporu svojoj tužbi Knoll je istaknuo da je navedeni namještaj zaštićen autorskim pravom kao djelo primijenjene umjetnosti. Prema njegovom shvaćanju, reklamiranjem primjeraka zaštićenih djela u Njemačkoj Dimensione je povrijedio pravo koje on i njegovo društvo majka imaju na temelju članka 17. stavka 1. Zakona od 9. rujna 1965. o autorskom pravu i srodnim pravima, kako je izmijenjen.

13

Landgericht Hamburg usvojio je Knollovu tužbu. Hanseatisches Oberlandesgericht Hamburg (viši regionalni sud u Hamburgu), odlučujući povodom žalbe Dimensionea i M. Labiance, potvrdio je prvostupanjsku presudu. Potonji su zatim podnijeli reviziju na Bundesgerichtshof.

14

Potonji je sud istaknuo da ishod revizije ovisi o tumačenju članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 i osobito o tome podrazumijeva li pravo distribucije predviđeno u tom članku pravo ponuditi javnosti izvornik ili primjerak zaštićenog djela za prodaju. U slučaju da na to pitanje valja odgovoriti potvrdno, postavljaju se iduća dva pitanja; s jedne strane, podrazumijeva li pravo ponuditi javnosti izvornik ili primjerak zaštićenog djela za prodaju jednako tako isključivo pravo oglašavanja tih predmeta i, s druge strane, radi li se o povredi prava distribucije ako ponuda za prodaju takvog izvornika ili takvih kopija ne dovede do stjecanja istih. Sud koji je uputio zahtjev smatra da na ta pitanja valja odgovoriti potvrdno.

15

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Uvodno valja istaknuti da Dimensione i M. Labianca u bitnome ističu kako je prvo pitanje hipotetsko jer korištenjem izraza „ponuda“ upućuju na ponudu za sklapanje ugovora koja je po naravi obvezujuća za prodavatelja, iako se činjenice u glavnom postupku odnose samo na oglašivačke aktivnosti koje na temelju njemačkog prava ne obvezuju prodavatelja nego označuju samo poziv, upućen potencijalnim kupcima, na stavljanje ponude za kupnju prodavatelju.

17

U tom pogledu dovoljno je podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, za pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja postavi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji određuje u vlastitoj odgovornosti i čiju točnost Sud ne provjerava postoji pretpostavka relevantnosti (vidjeti osobito presudu X, C‑651/11, EU:C:2013:346, t. 20. i navedenu sudsku praksu). Odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nije ni u kakvoj vezi sa stvarnim stanjem ili predmetom glavnog postupka ako je pitanje hipotetske prirode ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (presuda Chartered Institute of Patent Attorneys, C‑307/10, EU:C:2012:361, t. 32. i navedena sudska praksa).

18

Međutim, tome nije tako u ovom slučaju. Naime, glavni postupak se odnosi na trgovinsku praksu Dimensionea koja se sastojala od ponuda za prodaju kao i od oglašivačkih aktivnosti koje ne dovode do stjecanja zaštićenih djela.

19

Posljedično, prvo se pitanje treba smatrati dopuštenim.

20

Svojim prethodnim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li se članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da dopušta nositelju isključivog prava distribucije zaštićenog djela da se usprotivi ponudi za prodaju ili oglasu koji se odnosi na izvornik ili primjerak tog djela, čak i ako se ne može utvrditi jesu li ta ponuda ili taj oglas doveli do toga da je kupac u Uniji kupio zaštićeni predmet.

21

Sukladno toj odredbi autorima se dodjeljuje isključivo pravo odobriti ili zabraniti svaki oblik distribucije javnosti, prodajom ili na drugi način, izvornika svojih djela ili primjeraka istih.

22

Valja podsjetiti da je pojam „distribucije“ u smislu navedene odredbe neovisan pojam prava Unije čije tumačenje ne bi smjelo ovisiti o zakonu koji se primjenjuje na transakcije u okviru kojih je došlo do distribucije (vidjeti u tom smislu presudu Donner, C‑5/11, EU:C:2012:370, t. 25.).

23

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da, s obzirom na to da je cilj Direktive 2001/29 provedba u Uniji obvezâ koje ona ima na temelju UAP‑a , te da se odredbe prava Unije trebaju u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti s obzirom na međunarodno pravo, osobito kada takve odredbe imaju za cilj upravo provođenje međunarodnog sporazuma koji je Unija sklopila, pojam „distribucije“ iz članka 4. stavka 1. te direktive treba tumačiti u skladu s člankom 6. stavkom 1. UAP‑a (presuda Donner, C‑5/11, EU:C:2012:370, t. 23.).

24

Pojam „distribucije javnosti [...] prodajom“, iz članka 4. stavka 1. te direktive ima dakle isto značenje kao i izraz „stavljanje na raspolaganje javnosti [...] prodajom“ u smislu članka 6. stavka 1. UAP‑a (vidjeti u tom smislu presudu Donner, C‑5/11, EU:C:2012:370, t. 24.).

25

Vodeći računa o tom kontekstu, Sud je precizno utvrdio kako se distribucija javnosti sastoji od niza radnji koje obuhvaćaju, u najmanju ruku, aktivnosti od trenutka sklapanja ugovora o prodaji do ispunjavanja tog ugovora dostavom pripadniku javnosti. Trgovac je stoga odgovoran za svaku radnju koju poduzima ili koja se poduzima za njegov račun, a koja dovodi do „distribucije javnosti“ u državi članici gdje je distribuirana roba zaštićena autorskim pravom (presude Donner, C‑5/11, EU:C:2012:370, t. 26. i 27., kao i Blomqvist, C‑98/13, EU:C:2014:55, t. 28.).

26

Iz te sudske prakse, posebice iz izraza „u najmanju ruku“ koji koristi Sud, proizlazi da nije isključeno da bi radnje ili akti koji prethode sklapanju ugovora o prodaji također mogli biti obuhvaćeni pojmom distribucije te biti isključivo pridržani za nositelje autorskog prava.

27

Iako je Sud već utvrdio da se postojanje distribucije javnosti ima smatrati utvrđenim u slučaju sklapanja ugovora o prodaji i isporuci (presuda Blomqvist, C‑98/13, EU:C:2014:55, t. 29.), isto vrijedi i u slučaju ponude za sklapanje ugovora o prodaji koja obvezuje ponuditelja. Naime, takva je ponuda po svojoj naravi radnja koja prethodi ostvarenju prodaje.

28

Što se tiče poziva na stavljanje ponude odnosno neobvezujućeg oglasa koji se odnosi na zaštićeni predmet, oni su također obuhvaćeni lancem radnji poduzetih s ciljem ostvarenja prodaje tog predmeta. Naime, kao što je Sud presudio u točki 30. presude Donner (C‑5/11, EU:C:2012:370), o „distribuciji javnosti“ u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 riječ je ako trgovac koji uputi oglas pripadnicima javnosti koji borave u državi članici, uspostavi i stavi im na raspolaganje poseban sustav dostave i poseban način plaćanja te ih tako dovede u mogućnost da si pribave primjerke zaštićenih djela u toj državi članici.

29

Sud je jednako tako presudio da se, u pogledu robe s podrijetlom iz treće države koja je primjerak proizvoda zaštićenog autorskim pravom u Uniji, može raditi o povredi tog prava ako se dokaže da je roba namijenjena stavljanju u prodaju u Uniji, s tim da je navedeno dokazano posebice u slučaju kad se pokaže da je takva roba bila predmet prodaje kupcu u Uniji, ponude za prodaju ili oglašavanja upućenog potrošačima u Uniji (vidjeti u tom smislu presudu Blomqvist, C‑98/13, EU:C:2014:55, t. 32.).

30

Isto se tumačenje po analogiji primjenjuje u slučaju trgovačkog akta kao što je ponuda za prodaju ili oglas koji je trgovac države članice putem svoje internetske stranice uputio potrošačima koji se nalaze na državnom području druge države članice u kojoj su dotični predmeti zaštićeni autorskim pravom.

31

Naime, o povredi prava isključive distribucije predviđenog u članku 4. stavku 1. Direktive 2001/29 može se raditi kada trgovac koji nije nositelj autorskog prava stavlja u prodaju zaštićena djela ili njihove primjerke, te putem svoje internetske stranice, slanjem reklamnih letaka ili u tisku daje oglas upućen potrošačima koji se nalaze na državnom području države članice u kojoj su ta djela zaštićena da bi ih potaknuo na stjecanje.

32

Iz ovog zaključka proizlazi da je za utvrđenje povrede prava distribucije nebitno da nakon te reklame uslijedi prijenos vlasništva nad zaštićenim djelom ili njegovim primjerkom na kupca.

33

Naime, iako je Sud doduše u svojoj presudi Peek & Cloppenburg (C‑456/06, EU:C:2008:232, t. 33., 36. i 41.), u pogledu mogućnosti korištenja reprodukcija zaštićenog djela presudio da pojam distribucije javnosti izvornika djela ili njegovog primjerka u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 podrazumijeva prijenos vlasništva nad tim predmetom, iz toga se ne može zaključiti da je moguće utvrditi povredu prava distribucije od trenutka u kojem je putem ciljanog oglasa potrošačima na državnom području države članice u kojoj je to djelo zaštićeno ponuđeno da steknu vlasništvo nad njegovim izvornikom ili primjerkom.

34

To je tumačenje u skladu s ciljevima navedene direktive, koji proizlaze iz njezinih uvodnih izjava 9. do 11., prema kojima se usklađivanje autorskog prava mora temeljiti na visokoj razini zaštite, autori moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, a sustav zaštite autorskog prava treba biti strog i učinkovit (vidjeti presudu Peek & Cloppenburg, C‑456/06, EU:C:2008:232, t. 37.).

35

Imajući uvidu prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da dopušta nositelju prava isključive distribucije zaštićenog djela da se usprotivi ponudi za prodaju ili ciljanom oglasu koji se odnosi na izvornik ili kopiju, čak i ako nije utvrđeno da je taj oglas doveo do toga da je kupac u Uniji stekao zaštićeni predmet jer takav oglas potiče potrošače države članice u kojoj je to djelo zaštićeno autorskim pravom na njegovo stjecanje.

36

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 4. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da dopušta nositelju prava isključive distribucije zaštićenog djela da se usprotivi ponudi za prodaju ili ciljanom oglasu koji se odnosi na izvornik ili primjerak, čak i ako nije utvrđeno da je taj oglas doveo do toga da je kupac u Uniji stekao zaštićeni predmet jer takav oglas potiče potrošače države članice u kojoj je to djelo zaštićeno autorskim pravom na njegovo stjecanje.