1. 

U svojoj žalbi društva Philips Lighting Poland SA ( 2 ) i Philips Lighting BV ( 3 ) zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije, Philips Lighting Poland i Philips Lighting/Vijeće ( 4 ), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za poništenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 1205/2007 od 15. listopada 2007. koja uvodi antidampinšku pristojbu na uvoz integriranih elektroničkih kompaktnih fluorescentnih rasvjetnih tijela (CFL‑i) podrijetlom iz Narodne Republike Kine, nakon revizije zbog isteka mjera, izvršene sukladno članku 11. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 384/96 te proširujući primjenu mjera na uvoz istog proizvoda poslanog iz Socijalističke Republike Vijetnam, Islamske Republike Pakistan i Republike Filipini ( 5 ), u dijelu u kojem se Uredba br. 1205/2007 primjenjuje na žalitelje.

2. 

Ovaj predmet daje Sudu priliku da odgovori na nekoliko osjetljivih i važnih pravnih pitanja. Od Suda se traži da odluči redom o:

3. 

U ovom ću mišljenju predložiti Sudu da odbije žalbu.

4. 

Najprije ću od Suda tražiti da po službenoj dužnosti ispita u kojoj mjeri žalitelji imaju procesnu legitimaciju za poništenje sporne Uredbe.

5. 

U tom pogledu ću, nakon što predložim Sudu da provede takvo ispitivanje glede odredbi članka 263. UFEU‑a za koji ću tvrditi da se primjenjuje ratione temporis iako je ova tužba podnesena prije nego što je Ugovor iz Lisabona stupio na snagu, izložiti razloge zbog kojih smatram da se sporna Uredba izravno i osobno odnosi na društvo Philips Lighting, na temelju čega ću zaključiti da je tom društvu dopušteno podnijeti tužbu za poništenje.

6. 

Nadalje, objasnit ćemo zašto Opći sud, prema mojem mišljenju, nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da institucije Unije mogu nastaviti postupak revizije iako je stupanj potpore zahtjevu tijekom ispitnog postupka pao ispod praga reprezentativnosti koji zahtijevaju propisi.

7. 

Naposljetku ću tvrditi da, iako je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se pojam većinskog dijela ukupne proizvodnje Zajednice koji je naveden u članku 4. stavku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice ( 6 ), kako je zadnje izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. ( 7 ), treba shvatiti kao da se odnosi na minimalni prag od 25% te proizvodnje koji je naveden u članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe, ipak nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što nije primijenio prag od 50% ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda, koji je također naveden u toj odredbi, jer su oba praga utvrđena isključivo radi ocjene reprezentativnosti zahtjeva i nisu važni za definiciju proizvodnje Zajednice u svrhu utvrđivanja štete. S obzirom na to da žalitelji prigovaraju Općem sudu samo to što nije kumulativno primijenio ta dva praga, a ne prigovaraju mu da je počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je presudio da većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice može činiti samo jedan proizvođač Zajednice predstavljajući oko 48% te proizvodnje, predložit ću Sudu da odluči da su žalbeni razlozi neosnovani i da, stoga, odbije žalbu.

8.

Odredbe kojima Unija uređuje primjenu antidampinških mjera, koje su bile na snazi na dan nastanka činjenica iz glavnog postupka, navedene su u osnovnoj Uredbi.

9.

Članak 3. osnovne Uredbe, naslovljen „Utvrđivanje postojanja štete“, u svojem je stavku 1. određivao da pojam „šteta“, ako nije drukčije navedeno, znači „materijalna šteta proizvođačima Zajednice, prijetnja materijalne štete proizvođačima Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje“.

10.

Članak 4. osnovne Uredbe, naslovljen „Definicija proizvodnje Zajednice“, u svojem je stavku 1. predviđao da se pojam „proizvodnja Zajednice“ odnosi na „proizvođače Zajednice u cjelini istovjetnih proizvoda ili na one od njih čija ukupna proizvodnja proizvoda predstavlja većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice tih proizvoda, a kako je definirano člankom 5. stavkom 4.“.

11.

Članak 5. osnovne Uredbe kojim se uređivalo pokretanje početnog ispitnog postupka radi utvrđivanja postojanja, stupnja i učinka navodnog dampinga u zahtjevu, određivao je:

„1.   Osim kako je predviđeno stavkom 6., ispitni postupak radi utvrđivanja postojanja, stupnja i učinka navodnog dampinga pokreće se na temelju pisanog zahtjeva fizičke ili pravne osobe, ili udruženja koje nema pravnu osobnost, a koje djeluje u ime proizvodnje Zajednice.

[...]

4.   Ispitni postupak prema stavku 1. pokreće se samo ako se utvrdi, na temelju ispitivanja stupnja potpore ili protivljenja zahtjevu proizvođača istovjetnog proizvoda proizvodnje Zajednice, da su zahtjev podnijeli proizvođači Zajednice, odnosno da se podnosi u njihovo ime. Smatra se da je zahtjev podnijela proizvodnja Zajednice ili da je podnesen u njezino ime ako ga podupiru oni proizvođači Zajednice čija ukupna proizvodnja čini više od 50% ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda, kojega proizvodi taj dio proizvodnje Zajednice koji bilo podupire ili se protivi zahtjevu. Međutim, ispitni postupak se ne pokreće ako na proizvođače Zajednice koji podupiru zahtjev otpada manje od 25% ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda proizvedenog od strane proizvodnje Zajednice.

[...]“

12.

Članak 9. osnovne Uredbe koji se odnosio na prekid postupka bez uvođenja mjera ili konačnih pristojbi, navodio je:

„1.   Ako se zahtjev povuče, postupak se može prekinuti, osim ako je prekid protivan interesu Zajednice.

[...]

4.   Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i dampingom nanesene štete, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Zajednice u skladu s člankom 21., Vijeće, postupajući na temelju prijedloga Komisije, a nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. [...]

[...]“

13.

U skladu s člankom 11. osnovne Uredbe:

„[...]

2.   [Konačna] antidampinška mjera istječe pet godina od uvođenja ili pet godina od datuma zadnje revizije koja pokriva damping i štetu, osim ako je revizijom utvrđeno da bi istjecanje mjere vjerojatno dovelo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Revizija se pokreće na inicijativu Komisije, na zahtjev proizvođača Zajednice ili u njihovo ime, a ostaje na snazi do završetka revizije.

[...]

5.   Odgovarajuće odredbe ove Uredbe u vezi s postupcima i vođenjem ispitnog postupka, osim odredbi koje se odnose na rokove, primjenjuju se na sve postupke revizije koje se provode prema stavcima 2., 3. i 4. [...]

[...]“

14.

Slijedom ispitnog postupka koji je pokrenut nakon što je 4. travnja 2000. društvo European Lighting Companies Federation podnijelo zahtjev, Unija je donijela Uredbu Vijeća (EZ) br. 1470/2001 od 16. srpnja 2001. kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba i konačno ubire privremena pristojba koja je uvedena na uvoz integriranih elektroničkih kompaktnih fluorescentnih rasvjetnih tijela (CFL‑i) podrijetlom iz Narodne Republike Kine ( 8 ).

15.

Nakon pokretanja ispitnog postupka o mogućem izbjegavanju tih pristojbi Unija je osim toga donijela Uredbu Vijeća (EZ) br. 866/2005 od 6. lipnja 2005. o proširenju konačnih protudampinških pristojbi uvedenih na temelju Uredbe (EZ) br. 1470/2011 o uvozu integriranih elektroničkih kompaktnih fluorescentnih rasvjetnih tijela (CFL‑i) podrijetlom iz Narodne Republike Kine, na uvoz tih proizvoda poslanih iz Socijalističke Republike Vijetnam, Islamske Republike Pakistan i Republike Filipini ( 9 ).

16.

Uredbe br. 1470/2001 i 866/2005 zatim su bile izmijenjene Uredbom Vijeća (EZ) br. 1322/2006 od 1. rujna 2006. ( 10 )

17.

Nakon objave obavijesti o isteku mjera utvrđenih Uredbom br. 1470/2001 društvo Community Federation of Lighting Industry of Compact Fluorescent Lamps Integrated koje je djelovalo u ime društva Osram GmbH ( 11 ) uputilo je Komisiji zahtjev za reviziju.

18.

Komisija je 12. lipnja 2006. uputila upitnik četvorici proizvođača Zajednice integriranih elektroničkih kompaktnih fluorescentnih rasvjetnih tijela ( 12 ), to jest društvima GE Hungary Ipari és Kereskedelmi Zrt ( 13 ), Osram, Philips Lighting i SLI Sylvania Lighting International ( 14 ). Društva Osram i GE Hungary navela su da se slažu s pokretanjem postupka revizije, društvo Philips Poland istaknulo je prigovor pokretanju takvog postupka, a društvo Sylvania na upitnik nije odgovorilo.

19.

Procijenivši da postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju otvaranje postupka revizije, Komisija je započela ispitni postupak koji je obuhvatio razdoblje od 1. srpnja 2005. do 30. lipnja 2006.

20.

Dana 26. studenoga 2006. društvo GE Hungary obavijestilo je Komisiju da se od sad više ne slaže s održavanjem na snazi predmetnih antidampinških mjera, dok ju je društvo Sylvania 19. prosinca 2006. obavijestilo da smatra kako održavanje na snazi antidampinških mjera nije u interesu Zajednice.

21.

Dana 10. srpnja 2007. Komisija je dostavila dokument s informacijama u kojem je izvijestila da namjerava predložiti prekid revizije. U tom dokumentu je osobito objasnila da, iako je u vrijeme otvaranja revizije zahtjev podupirao većinski dio proizvodnje Zajednice, ukupna proizvodnja proizvođača koji se protive zahtjevu sada predstavlja nešto više od 50% ukupne proizvodnje Zajednice. Stoga je zaključila da se antidampinške mjere trebaju ukinuti i da se postupak treba prekinuti.

22.

Dana 24. i 25. srpnja 2007. društva Philips Poland i Community Federation of Lighting Industry of Compact Fluorescent Lamps Integrated podnijela su očitovanja o navedenom dokumentu.

23.

Komisija je novim dopisom s informacijama od 31. kolovoza 2007. obavijestila zainteresirane stranke da je naposljetku zaključila da je u interesu Zajednice potrebno produljiti razdoblje primjene predmetnih antidampinških mjera za jednu godinu.

24.

Dana 15. listopada 2007. Vijeće Europske Unije donijelo je spornu Uredbu.

25.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2007. žalitelji su tražili poništenje sporne Uredbe.

26.

U prilog svojoj tužbi žalitelji su istaknuli tri tužbena razloga, pri čemu su se prva dva odnosila na povredu članka 3. stavka 1., članka 9. stavaka 1. i 4. kao i članka 11. stavka 2. osnovne Uredbe.

27.

Društvo Philips Lighting osobito je tvrdilo da, s jedne strane, institucije Unije ne mogu nastaviti antidampinški postupak u slučaju smanjenja stupnja potpore zahtjevu i da se, s druge strane, Vijeće ne može osloniti samo na podatke društva Osram kako bi procijenilo štetu nanesenu proizvodnji Zajednice s obzirom na to da se proizvodnja tog društva, koja predstavlja samo oko 48% ukupne proizvodnje Zajednice, ne može smatrati kao „većinski dio“ te proizvodnje.

28.

Budući da je Vijeće izrazilo sumnju u dopuštenost tužbe osporavajući procesnu legitimaciju žalitelja, Opći sud je, radi ekonomičnosti postupka, smatrao primjerenim najprije ispitati tužbene razloge, bez prethodnog odlučivanja o dopuštenosti tužbe jer je ona u svakom slučaju neosnovana.

29.

Opći sud odbacio je prva dva tužbena razloga na temelju obrazloženja u dvije točke.

30.

Kao prvo, Opći sud je ispitao mogu li institucije Unije nastaviti postupak revizije unatoč činjenici da je stupanj potpore zahtjevu pao ispod praga od 50% iz članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe.

31.

Opći sud je na početku, u točkama 75. do 78. pobijane presude, podsjetio da se, iako su zahtjev za otvaranje postupka revizije prvobitno podupirala društva Osram i GE Hungary koja su zajedno predstavljala više od 50% ukupne proizvodnje Zajednice CFL‑ija, dok je društvo Philips Poland izrazilo protivljenje, a društvo Sylvania nije se izjasnilo, situacija ipak promijenila nekoliko mjeseci poslije kad su tijekom ispitnog postupka društva GE Hungary i Sylvania obavijestila Komisiju da se od sada protive održavanju na snazi predmetnih antidampinških mjera, zbog čega je stupanj potpore zahtjevu za reviziju, iako je ostao značajno iznad praga od 25% navedenog u članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe, neznatno pao ispod praga od 50% navedenog u istoj odredbi jer je jedini proizvođač koji je i dalje podupirao taj zahtjev, to jest Osram, držao 48% ukupne proizvodnje Zajednice, a ostala tri proizvođača koja su se protivila zahtjevu zajedno preostalih 52%.

32.

Opći sud zatim je istaknuo, u točki 84. pobijane presude, da je već odlučio da članak 5. stavak 4. osnovne Uredbe ne sadržava nikakvu obvezu za Komisiju da prekine antidampinški postupak u tijeku ako stupanj potpore zahtjevu padne ispod minimalnog praga od 25% proizvodnje Zajednice jer se „ta [...] odredba zapravo odnosi samo na stupanj potpore zahtjevu koji je potreban kako bi Komisija mogla pokrenuti postupak“. Opći sud je pojasnio da je članak 9. stavak 1. osnovne Uredbe služio kao osnova za presudu Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće (T‑249/06, EU:T:2009:62), iako je ta presuda donesena u predmetu u kojem zahtjev nije bio povučen nego se navodno samo smanjio stupanj potpore tijekom postupka. Prema mišljenju Općeg suda, „[t]o je rješenje sasvim logično zato što, ako sukladno spomenutoj odredbi Komisija nije dužna prekinuti postupak u slučaju povlačenja zahtjeva, to isto treba a fortiori vrijediti i u slučaju običnog smanjenja stupnja potpore zahtjevu“.

33.

Utvrdivši, u točki 86. pobijane presude, da se članak 5. stavak 4. i članak 9. stavak 1. osnovne Uredbe primjenjuju na postupke revizije u skladu s člankom 11. stavkom 5. te uredbe, Opći sud je iz toga zaključio da institucije Unije smiju nastaviti postupak revizije unatoč činjenici da je bilo moguće da prag od 50% naveden u članku 5. stavku 4. te uredbe neće biti dosegnut.

34.

Naposljetku, Opći sud je u točki 88. pobijane presude procijenio da, tumačenjem članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe, Vijeće nije prisvojilo nikakvu novu nadležnost s obzirom na to da „nije odlučilo održati na snazi predmetne antidampinške mjere za dodatno razdoblje od godine dana prije nego li je utvrdilo, što mu je i bila zadaća, da i dalje postoji damping, da bi istek tih mjera mogao dovesti do nastavka dampinga i štete i da je takvo održavanje na snazi u interesu Zajednice“. Opći sud dodao je da takvo tumačenje nije osim toga imalo za posljedicu uklanjanje uvjeta prema kojem postojanje štete za „proizvodnju Zajednice“ mora biti dokazano kako bi se mogle uvesti antidampinške pristojbe jer je Vijeće ispravno definiralo proizvodnju Zajednice kako bi utvrdilo štetu.

35.

Stoga je Opći sud zaključio da se u ovom slučaju ne može utvrditi nikakva povreda članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe.

36.

Kao drugo, Opći sud ispitao je pitanje definicije proizvodnje Zajednice u svrhu utvrđivanja štete.

37.

Opći sud je u točki 91. pobijane presude najprije podsjetio da se, u skladu s člankom 11. stavkom 2. osnovne Uredbe, antidampinška pristojba ne može održati na snazi duže od roka od pet godina iz te odredbe, osim ako bi njezin istek mogao dovesti do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete, pri čemu se pojam „šteta“ tumači u skladu s člankom 3. stavkom 1. te uredbe kao materijalna šteta prouzročena proizvođačima Zajednice, prijetnja materijalne štete proizvođačima Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje Zajednice.

38.

Zatim je u točki 92. pobijane presude naveo da članak 4. stavak 1. osnovne Uredbe definira proizvodnju Zajednice kao „proizvođače Zajednice u cjelini istovjetnih proizvoda“, ili kao „one među njima čija ukupna proizvodnja čini većinski dio u smislu članka 5. stavka 4. [te Uredbe] ukupne proizvodnje Zajednice tih proizvoda [istovjetnih]“, i da institucije Unije raspolažu širokim diskrecijskim pravom kad je riječ o izboru između dvije mogućnosti te alternative.

39.

Opći sud je u nastavku, u točki 93. pobijane presude, objasnio zašto smatra da proizvodnju Zajednice koja se uzima u obzir u svrhu utvrđivanja štete ne moraju nužno činiti isti proizvođači Zajednice koji čine proizvodnju Zajednice koja je uzeta u obzir prilikom utvrđivanja je li prvotni zahtjev ili zahtjev za reviziju imao dovoljnu potporu u skladu s člankom 5. stavkom 4. osnovne Uredbe. Prema njegovu mišljenju, „s jedne strane, u ovom drugom slučaju proizvodnja Zajednice može, s obzirom na tekst potonje predmetne odredbe, obuhvaćati samo proizvođače Zajednice koji podupiru zahtjev ili zahtjev za reviziju, dok u prvom slučaju može obuhvatiti sve proizvođače Zajednice bez obzira na činjenicu jesu li ili nisu izrazili tu potporu. S druge strane, potrebno je imati na umu da definiranje proizvodnje Zajednice radi utvrđenja štete provode institucije [Unije] nakon početka postupka“.

40.

U točki 94. pobijane presude Opći sud je utvrdio da slučajevi predviđeni, izričito ili prešutno, člankom 9. stavkom 1. osnovne Uredbe, po definiciji pretpostavljaju da prag od 50% iz članka 5. stavka 4. te uredbe više nije dosegnut, iz čega je zaključio da „upućivanje, iz [članka 4. stavka 1. osnovne Uredbe], na članak 5. stavak 4. te uredbe na izraz ‚većinski dio [...] ukupne proizvodnje Zajednice‘, može se shvatiti samo kao upućivanje na minimalni prag od 25%, a ne na onaj od 50%“. Prema mišljenju Općeg suda, „[t]akvo rješenje nameće se tim više jer zahtjev u skladu s kojim proizvodnja Zajednice mora činiti većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice treba osigurati da ukupna proizvodnja proizvođača uključenih u tu proizvodnju bude dovoljno zastupljena. Međutim, potonje svojstvo više ovisi o udjelu proizvodnje tih proizvođača u ukupnoj proizvodnji Zajednice, nego o stajalištu koje su prema zahtjevu ili zahtjevu za reviziju zauzeli proizvođači koji nisu uključeni u proizvodnju Zajednice sukladno članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe.“

41.

Naposljetku, Opći sud je u točki 95. pobijane presude napomenuo da se od institucija Unije ne može zahtijevati da, u slučaju iz točke 94. te presude, definiraju proizvodnju Zajednice isključivo pomoću prvog dijela mogućnosti iz članka 4. stavka 1. osnovne Uredbe s obzirom na to da raspolažu širokim diskrecijskim pravom kad je u pitanju izbor između dva dijela te mogućnosti.

42.

Opći sud je u točki 96. pobijane presude zaključio da Vijeće nije pogrešno primijenilo pravo time što je odlučilo da će u definiciju proizvodnje Zajednice radi utvrđivanja štete uključiti samo društvo Osram.

43.

Žalitelji navode dva razloga u prilog svojoj žalbi.

44.

U svojem prvom žalbenom razlogu žalitelji smatraju da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, na temelju tumačenja a fortiori članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe koje je u suprotnosti i s tekstom i s pravilima te odredbe, zaključio da Komisija može nastaviti postupak ne samo u slučaju povlačenja zahtjeva, nego i u slučaju običnog smanjenja stupnja potpore zahtjevu.

45.

U drugom žalbenom razlogu žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, kako bi utvrdio štetu koju je pretrpjela proizvodnja Zajednice, tvrdio da se pojam „većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice“, u smislu članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe, treba shvatiti kao da se odnosi na minimalni prag od 25% te proizvodnje, ne uzimajući u obzir prag od 50% koji je također predviđen tom odredbom.

46.

Vijeće, društvo Osram i Komisija ističu prigovor nedopuštenosti za tužbu za poništenje uz obrazloženje da se sporna Uredba ne odnosi osobno na žalitelje.

47.

U prilog tom prigovoru nedopuštenosti Vijeće, koje je, bez službenog isticanja prigovora već izrazilo sumnju u procesnu legitimaciju žalitelja pred Općim sudom, tvrdi da se žalitelji ne mogu pozvati na presudu Timex/Vijeće i Komisija ( 15 ) jer nisu dali potporu zahtjevu za reviziju antidampinških mjera na snazi, i da se ne mogu pozvati ni na sudsku praksu koja proizlazi iz presude Nachi Europe ( 16 ) s obzirom na to da se njihove prodajne cijene nisu koristile za izračun dampinške marže. Vijeće smatra da se društvo Philips Lighting ne može pozvati ni na pravnu doktrinu koja proizlazi iz presude Extramet Industrie/Vijeće ( 17 ) s obzirom na to da se ne nalazi u dovoljno posebnoj situaciji da bi se, zbog nekih svojih osobitosti, razlikovalo od svih ostalih subjekata.

48.

Društvo Philips Lighting, koje podsjeća da je Opći sud radi ekonomičnosti postupka odlučio izravno ispitati osnovanost tužbe, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti, smatra da odgovor Vijeća na žalbu, u skladu s člancima 173. i 174. Poslovnika Suda, može sadržavati samo argumente koji se odnose na prihvaćanje ili odbijanje žalbe, tako da se elementi tog odgovora koji se odnose na dopuštenost tužbe trebaju isključiti iz ispitivanja Suda. Osim toga, to društvo tvrdi da se sporna Uredba odnosi na njega izravno i osobno jer je ono istodobno glavni uvoznik CFL‑ija u Uniji i važan proizvođač tih proizvoda u Zajednici. Dodaje da se tom uredbom priznaje negativan utjecaj antidampinških pristojbi na njegove djelatnosti.

49.

Predlažem da se najprije prouči sudski nadzor koji Sud, kao žalbeni sud, može izvršiti nad dopuštenosti tužbe za poništenje, prije nego što se ispita konkretno procesna legitimacija žalitelja tako da se najprije razmotri utvrđivanje odredbe primjenjive ratione temporis, a zatim i pitanje ispunjavaju li žalitelji uvjete koji su potrebni za podnošenje tužbe za poništenje.

50.

Posebnost pobijane presude je u tome što je obrnut uobičajeni redoslijed ispitivanja pitanja koji podrazumijeva da se prije ispitivanja osnovanosti tužbe najprije ispita njezina dopuštenost. Unatoč sumnjama koje je Vijeće izrazilo u pogledu procesne legitimacije žalitelja, Opći sud je zbog „pitanja ekonomičnosti postupka“ ( 18 ) odlučio odbiti tužbu za poništenje bez odlučivanja o njezinoj dopuštenosti.

51.

Ta uobičajena praksa Općeg suda ( 19 ) u skladu je sa sudskom praksom Suda koja osobito proizlazi iz presuda Vijeće/Boehringer ( 20 ) i Francuska/Komisija ( 21 ) na koje se poziva pobijana presuda, i koja se ponavlja u presudi Cofradía de pescadores „San Pedro“ de Bermeo i dr./Vijeće ( 22 ).

52.

Vratimo se na trenutak na rješenja utvrđena tim odlukama.

53.

U presudi Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118) Sud, pred kojim je Vijeće podnijelo žalbu protiv presude Općeg suda koji nije ispitao prigovor nedopuštenosti koji je istaknulo Vijeće kako bi se usprotivilo tužbi za poništenje direktive ( 23 ), smatra da je, prije odbijanja žalbe kao nedopuštene uz obrazloženje da nije usmjerena protiv nijedne odluke, „[n]a Općem sudu da ocijeni, kao što je i učinio, treba li u predmetnim okolnostima radi zahtjeva dobrog sudovanja odbiti tužbu u tom predmetu bez odlučivanja o prigovoru nedopuštenosti koji je istaknulo Vijeće“ ( 24 ).

54.

U svojoj presudi Francuska/Komisija (C‑233/02, EU:C:2004:173) Sud, pred kojim je podnesena tužba za poništenje odluke o sklapanju sporazuma o smjernicama, procijenio je da nije potrebno odlučiti o prigovoru nedopuštenosti u pogledu utvrđivanja nepostojanja akta koji se može pobijati s obzirom na to da je zahtjev Francuske Republike trebalo odbiti kao neosnovan.

55.

Naposljetku, Sud je u svojoj presudi Cofradía de pescadores „San Pedro“ de Bermeo i dr./Vijeće (C‑6/06 P, EU:C:2007:702), pozivajući se na presudu Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118), odbio protužalbu Vijeća za djelomično ukidanje presude Općeg suda koji je odbio tužbu za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti bez ispitivanja prigovora nedopuštenosti koji je istaknula ta institucija ( 25 ).

56.

Radi dosljednosti sudske prakse, čini mi se nužnim usporediti ta rješenja s načelom Suda prema kojem nedopuštenost tužbe za poništenje zbog nedostatka procesne legitimacije žalitelja predstavlja razlog koji se tiče javnog poretka koji sud Unije može, čak i mora istaknuti po službenoj dužnosti ( 26 ). U skladu s tekstom njegove presude Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija ( 27 ), „Sud, pred kojim je podnesena žalba na temelju članka 56. njegova Statuta, dužan je po službenoj dužnosti odlučiti o razlogu koji se tiče javnog poretka i temelji se na nepoštovanju uvjeta iz članka 230. podstavka 4. UEZ‑a prema kojemu žalitelj može zahtijevati poništenje odluke koja mu nije upućena samo ako se ona na njega odnosi izravno i osobno“ ( 28 ). Sud je k tome, u ostalim odlukama, tužbeni razlog koji se temelji na nedopuštenosti tužbe koju je podnijela fizička ili pravna osoba protiv odluke koja joj nije upućena izričito označio kao „apsolutnu zapreku vođenju postupka“ koju su sudovi Unije dužni ispitati u svakom trenutku, čak i po službenoj dužnosti ( 29 ). Međutim, apsolutne zapreke vođenju postupka nisu tužbeni razlozi poput ostalih koji se mogu izjednačiti s razlozima koji se tiču neosnovanosti. Kao što proizlazi iz članka 150. Poslovnika Suda i iz sudske prakse Suda, za njih, naprotiv, vrijede posebna postupovna pravila kojima je osobito svojstveno to da ih se može ispitati u svakom trenutku postupka, čak i po službenoj dužnosti.

57.

Ta dva usporedna niza sudske prakse ne ostavljaju dojam potpune dosljednosti u dobro osmišljenom sudskom sustavu. Kako, naime, opravdati to da se sud Unije obvezuje ispitati po službenoj dužnosti apsolutnu zapreku vođenju postupka koja proizlazi iz nedostatka procesne legitimacije za poništenje, uključujući u okviru žalbe, i istodobno priznaje da se može suzdržati od odlučivanja o takvoj apsolutnoj zapreci vođenju postupka kad je pred njim istakne stranka? Je li obveza sustavne provjere procesne legitimacije, za koju je osobito odgovoran žalbeni sud, u skladu s mogućnošću da se ta provjera ne provede u slučaju kad tužba može biti odbijena kao neosnovana?

58.

Najprije ću navesti tri kritike protiv sudske prakse koja dopušta sudu Unije da se suzdrži od ispitivanja apsolutne zapreke vođenju postupka koja proizlazi iz nedostatka procesne legitimacije u slučaju kad se čini da tužba može biti odbijena kao neosnovana.

59.

Kao prvo, ne čini mi se da je rješenje u skladu s priznanjem da prigovor nedopuštenosti zbog nedostatka procesne legitimacije predstavlja apsolutnu zapreku vođenju postupka. Kad prigovor nedopuštenosti predstavlja apsolutnu zapreku vođenju postupka, iako sud Unije „može“ odlučiti u svakom trenutku i ne nužno in limine litis, ipak „mora“ odlučiti u svojoj odluci. Drugim riječima, mogućnost kojom raspolaže odnosi se isključivo na izbor trenutka u kojem namjerava ispuniti svoju obvezu provjere dopuštenosti zahtjeva po službenoj dužnosti.

60.

Kao drugo, smatram da ta sudska praksa nije u skladu s prirodom i pravnom strukturom te apsolutne zapreke vođenju postupka. Ako uvjeti dopuštenosti tužbe za poništenje koju je podnijela fizička ili pravna osoba nisu ispunjeni, Sud, uzimajući u obzir ograničenja ovlasti kojom raspolaže za odlučivanje o takvim tužbama, više ne može ispitati razloge osnovanosti te tužbe. U skladu s terminologijom upotrijebljenom u članku 230. podstavku 2. i 3. UEZ‑a kao i članku 263. podstavku 2. i 3. UFEU‑a, Sud više nije „nadležan“ odlučivati o njoj. Nedopuštenost tužbe za poništenje zbog nedostatka procesne legitimacije žalitelja predstavlja stoga prepreku daljnjem ispitivanju osnovanosti te tužbe.

61.

Kao treće, sumnjam da je potpuno u skladu s dobrim sudovanjem i dobrom sudskom praksom da se odgovor na ključna pitanja koja bi se mogla pojaviti u ostalim sporovima odgodi za kasnije. Ta mi se praksa, prožeta pragmatizmom koji je teško pomiriti sa strogom primjenom pravnih pravila, čini tim spornija što nije ograničena na slučajeve u kojima je tužba očito neosnovana, dok njezina nedopuštenost nije tako očita. Naprotiv, ta se praksa primjenjivala široko i bez ograničenja, uključujući u slučajevima u kojima je ocjenjivanje osnovanosti tužbe bilo ozbiljno otežano.

62.

Ova žalba nudi mogućnost da se potvrdi ili, naprotiv, zanemari ta sudska praksa koju vrijedi preispitati s obzirom na to da su presude Suda donesene u tom pogledu prethodile onima koje, s jedne strane, obvezuju sud Unije da po službenoj dužnosti odluči o razlogu nedopuštenosti tužbe koju je podnijela fizička ili pravna osoba protiv odluke koja joj nije upućena i koje, s druge strane, definiraju taj tužbeni razlog kao „apsolutnu zapreku vođenju postupka“.

63.

Moguće je zamisliti tri rješenja.

64.

Najprije, iako ne smatram da bi to rješenje bilo opravdano, ne mogu isključiti da Sud razmišlja potvrditi svoju sudsku praksu, što bi značilo da bi žalbene razloge ispitao izravno, a da prije toga ne odluči o pitanju dopuštenosti tužbe za poništenje koju su podnijeli žalitelji, o kojoj bi morao odlučivati samo ako odluči da neće odbiti žalbu u pogledu merituma, kao što ću mu predložiti.

65.

Druga bi se mogućnost sastojala u tome da se, kao što predlažem, sudska praksa zanemari ili da se barem uvjetuje utvrđivanjem očite neosnovanosti tužbe za poništenje, što bi u ovom predmetu navelo Sud da prethodno ispita njezinu dopuštenost.

66.

Naposljetku, treća bi mogućnost bila da se, bez odlučivanja o prednostima te sudske prakse, suzdrži od njezine primjene u ovom predmetu uz pojašnjenje da ona sudu Unije samo pruža mogućnost da se suzdrži od odlučivanja o dopuštenosti tužbe ako je namjerava odbiti, a ne obvezuje ga da tako postupi.

67.

Zbog prethodno navedenih razloga dajem prednost drugoj mogućnosti, prema kojoj se najprije treba ispitati dopuštenost tužbe za poništenje i, u tu svrhu, utvrditi odredbe primjenjive ratione temporis.

68.

Prije nego što se konkretno ispita jesu li žalitelji imali procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za poništenje sporne Uredbe treba postaviti još jedno prethodno pitanje. Radi se o pitanju koji se članak primjenjuje ratione temporis, članak 230. podstavak 4. UEZ‑a ili članak 263. podstavak 4. UFEU‑a.

69.

To pitanje ima, u okviru ispitivanja ove žalbe, praktično značenje koje je obrnuto proporcionalno njegovoj teorijskoj zanimljivosti.

70.

Naime, odgovor na to pitanje nije odlučujući za ishod spora s obzirom na to da smatram da se, zbog razloga koje ćemo izložiti u nastavku, sporna Uredba na žalitelje odnosi izravno i osobno.

71.

Nasuprot tome, to pitanje ima određen teorijski značaj jer su Ugovorom iz Lisabona, umjesto da su uvjeti dopuštenosti tužbi za poništenje koje mogu podnijeti fizičke ili pravne osobe bili samo doslovno preuzeti, ti uvjeti, naprotiv, bili ublaženi dodavanjem posljednjeg dijela rečenice članku 263. podstavku 4. UFEU‑a kojim se omogućuje podnošenje tužbe za poništenje u pogledu regulatornih akata koji ne podrazumijevaju provedbene mjere, a koji se izravno odnose na žalitelja. Stoga bi se fizičkoj ili pravnoj osobi koja nema procesnu legitimaciju na temelju članka 230. UEZ‑a u teoriji mogla priznati procesna legitimacija na temelju članka 263. UFEU‑a.

72.

Prije nego što iznesem svoje stajalište o primjenjivosti ratione temporis te posljednje odredbe, potrebno je najprije podsjetiti na trenutačno stanje sudske prakse Općeg suda o tom pitanju.

73.

Opći sud je o pitanju primjenjuje li se članak 263. podstavak 4. UFEU‑a na sudske postupke koji su u tijeku 1. prosinca 2009. odlučio u svojim rješenjima Norilsk Nickel Harjavalta i Umicore/Komisija ( 30 ) kao i Etimine i Etiproducts/Komisija ( 31 ).

74.

U tim dvjema odlukama, nakon što je podsjetio da se Ugovorom iz Lisabona ne predviđa nikakva posebna prijelazna odredba, Opći sud napominje da „iz utvrđene sudske prakse proizlazi da se, s jedne strane, u skladu s pravnom maksimom tempus regit actum [...], o pitanju dopuštenosti tužbe treba odlučiti na temelju pravila koja su na snazi na dan kad je podnesena [...], i da se, s druge strane, uvjeti dopuštenosti tužbe ocjenjuju u trenutku podnošenja tužbe, odnosno pokretanja postupka [...], čiji je ispravak moguć samo prije isteka roka za podnošenje tužbe“ ( 32 ).

75.

Opći sud dodaje da bi „suprotno rješenje dovelo do [...] rizika od samovoljnosti u sudovanju jer bi dopuštenost tužbe tada ovisila o datumu, i to nasumičnom, objave odluke Općeg suda kojom se završava postupak“ ( 33 ) i da se ona, čak i kad bi članak 263. podstavak 4. UFEU‑a, osobito njegov posljednji dio rečenice, u predmetnom slučaju mogao žaliteljima dodijeliti procesnu legitimaciju koju nemaju u pogledu članka 230. podstavka 4. UEZ‑a, ne bi mogla uzeti u obzir u svrhu ocjene dopuštenosti ove tužbe s obzirom na to da je rok za podnošenje tužbe u smislu članka 230. podstavka 4. UEZ‑a kao i članka 263. podstavka 6. UFEU‑a istekao još 1. prosinca 2009., na dan stupanja na snagu članka 263. UFEU‑a ( 34 ).

76.

Naposljetku, Opći sud ističe da „[t]u ocjenu ne pobija pretpostavka prema kojoj članak 263. UFEU‑a čini dio postupovnih pravila za koja je sudska praksa priznala da se, za razliku od materijalnih pravila ili materijalnog prava, općenito moraju primijeniti na sve sporove koji su u tijeku u trenutku njihova stupanja na snagu [jer], čak i pod pretpostavkom da su pitanja sudske nadležnosti obuhvaćena područjem postupovnih pravila [...], valja napomenuti da je, [...] u svrhu utvrđivanja primjenjivih odredbi u pogledu kojih se dopuštenost podnesene tužbe za poništenje akta Unije treba ocijeniti, potrebno primijeniti pravnu maksimu tempus regit actum“ ( 35 ).

77.

Treba li potvrditi ili osporiti tu sudsku praksu?

78.

Spontano bih bio sklon to potvrditi jer se opravdanja koja je Opći sud istaknuo u prilog odabranom rješenju na prvi pogled čine uvjerljivima. Logično je, naime, da se u svrhu ocjene procesne legitimacije žalitelja pred sudovima Unije polazi od dana kad je tužba podnesena. Osim toga, opravdano je htjeti izbjeći rizik od nejednakog ispitivanja tužbi, ovisno o brzini rada suda Unije.

79.

Ipak, u obrnutom slučaju primjećujem barem tri argumenta koji mi se čine važniji.

80.

Prvi se razlog može temeljiti na tradicionalnim pravilima kojima se uređuje vremenska primjena prava Unije. Čini mi se, naime, da se analiza prema kojoj bi maksima tempus regit actum trebala prevladati nad neposrednom primjenom postupovnih zakona temelji na preuveličanom shvaćanju te maksime koje, prema mojem mišljenju, nije u skladu s načelima primjenjivima u tom području.

81.

Rješavanje sukoba zakona u vremenu uređuje se tradicionalnim razlikovanjem između materijalnih i postupovnih pravila.

82.

Materijalnopravna pravila obično se tumače kao da se primjenjuju odmah, što znači da mogu uređivati situacije „koje će nastati“ kao i „trenutačne“ ( 36 ) i „buduće“ ( 37 ) učinke situacija „koje su nastale“ tijekom razdoblja valjanosti prijašnjeg zakona, a da nisu ipak u potpunosti utvrđene. Kako bi se osiguralo poštovanje načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja na temelju kojih zakonodavstvo Unije treba biti jasno i predvidljivo za one na koje se primjenjuje, ta se pravila, naprotiv, ne mogu primijeniti retroaktivno, bez obzira na to jesu li učinci tih pravila povoljni ili nepovoljni za dotične osobe, što znači da se nova pravila ne mogu primijeniti na okolnosti „nastale“ prije njihova stupanja na snagu, osim u mjeri u kojoj iz njihovog teksta, svrhe ili strukture proizlazi da im treba pripisati takav učinak ( 38 ).

83.

Postupovna pravila slijede drukčiji sustav koji karakterizira još stroža primjena načela neposrednog učinka novih pravila. Slijedom toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postupovna pravila „općenito“ se primjenjuju na sve sporove koji su u tijeku na dan njihova stupanja na snagu ( 39 ). U tom pogledu, Sud je iznio dva važna pojašnjenja. Najprije je presudio da je pitanje sudske nadležnosti obuhvaćeno područjem postupovnih pravila ( 40 ). Zatim je odbio primijeniti razliku između materijalnopravnih i postupovnih pravila kad postupovna pravila koja su uključena u propise Unije čine nedjeljivu cjelinu s materijalnim pravilima i ne mogu se promatrati odvojeno u pogledu njihova vremenskog učinka ( 41 ).

84.

Treba istaknuti da sudska praksa primjenjuje to načelo vrlo široko, ne praveći razliku između postupovnih akata koji su doneseni prije ili poslije novog zakona, ili između zakona koji uređuju djelovanje stranaka i onih koji uređuju djelovanje suda, poput zakona o nadležnosti ( 42 ).

85.

Međutim, odredbe članka 263. UFEU‑a trebaju se smatrati postupovnima jer utvrđuju koje osobe imaju procesnu legitimaciju za pokretanje postupka za poništenje, iako utvrđuju i materijalne, a ne samo formalne uvjete. Načelo neposrednog učinka postupovnih zakona stoga podrazumijeva da se primjenjuju na postupke u tijeku čim stupe na snagu.

86.

Čak i pod pretpostavkom da načelo neposrednog učinka novog pravila ne ide tako daleko da bi dopustilo primjenu tog pravila na postupovni akt prije njegova stupanja na snagu, u ovom slučaju na tužbu za poništenje, treba napomenuti da odredbe članka 263. UFEU‑a, osim što imaju opću narav „postupovnog“ zakona jer se odnose na procesnu legitimaciju za poništenje, imaju i posebnu narav zakona o „nadležnosti“ jer utvrđuju ovlast suda Unije za odlučivanje o tužbama za poništenje koje podnesu fizičke i pravne osobe.

87.

U tom pogledu, kao što sam prethodno naglasio, tekst članka 263. podstavka 2. UFEU‑a koji navodi uvjete u kojima je Sud „nadležan u postupcima“ ( 43 ) i na koji upućuje podstavak 4. tog članka, čini mi se važan. Međutim, s tog stajališta, maksima tempus regit actum ne može opravdati neprimjenu novog zakona jer, sve dok se o sporu ne odluči presudom, ne postoji konačan postupovni akt što se tiče zakona o nadležnosti, pa situaciju u tijeku treba urediti novim zakonom o nadležnosti. Stoga Sud koji je od 1. prosinca 2009. postao nadležan za odlučivanje o tužbama koje podnesu fizičke ili pravne osobe za poništenje regulatornog akta koji se na njih izravno odnosi i koji ne sadržava provedbenu mjeru treba od tog datuma moći odlučivati o takvim tužbama, uključujući one koje su pred njim u tijeku. Iako se ona odnosi na drukčiji postupovni okvir, dodajem da presuda Weryński ( 44 ), u kojoj su se na zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju koji je bio podnesen prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, primijenila nova pravila kojima je prestalo važiti ranije ograničenje prava na pokretanje postupka iz članka 68. stavka 1. UEZ‑a ( 45 ), pokazuje da je Sud sklon odmah primijeniti nove odredbe koje uređuju njegovu nadležnost.

88.

Drugi razlog, koji je prema mojem mišljenju uvjerljiv, govori u prilog primjeni članka 263. UFEU‑a na postupke u tijeku. Pravila za vremensku primjenu te odredbe trebaju se utvrditi s obzirom na njezin cilj koji teži tomu da se pojedincima zajamče pravna sredstva koja su nužna kako bi im se osigurala djelotvorna sudska zaštita, istodobno izbjegavajući, kao što je podsjetio Sud, da pojedinci budu prisiljeni prekršiti pravo kako bi mogli ostvariti pristup sudu ( 46 ). Budući da je priznavanje prava svakom pojedincu da ospori zakonitost svakog akta koji utječe na njegov pravni položaj sastavni dio zahtjeva za učinkovitu sudsku zaštitu koja je potvrđena u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima pa samim time čini jedan od temelja Unije zasnovane na vladavini prava, dužnost je, prema mojem mišljenju, suda Unije odmah prekinuti situaciju koja bi mogla dovesti do ograničenja temeljnog prava kao što je pravo na pravni lijek i u tu svrhu na postupke u tijeku primijeniti novo pravilo.

89.

Treći razlog može se temeljiti na tome da ni načelo pravne sigurnosti ni načelo legitimnih očekivanja nisu protivni primjeni članka 263. UFEU‑a na postupke u tijeku u trenutku njegova stupanja na snagu. U tom pogledu potrebno je napomenuti da primjena nove odredbe na postupke u tijeku, čiji je cilj popuniti prazninu u sustavu sudske zaštite Unije, nije u suprotnosti s pravnom sigurnošću. Spor za poništenje akata institucija Unije pokrenut na temelju članaka 263. i 264. UFEU‑a objektivan je spor čija je svrha prije svega ponovno uspostaviti zakonitost. Neposredna primjena pravila koja ublažava uvjete dopuštenosti tužbe za poništenje na postupke u tijeku ne daje prednost subjektivnim pravima stranke na štetu druge stranke, kao što bi to mogla učiniti retroaktivna primjena odredbe materijalnog prava. Ona ne utječe ni na legitimna očekivanja subjekata prava, nego naprotiv jača njihovu zaštitu olakšavajući im pristup sudovima Unije.

90.

Dodajem da činjenica, da je Sud uskim tumačenjem pojma regulatornog akta ( 47 ) i osobito uvjeta koji se odnosi na nepostojanje provedbenih mjera ( 48 ) ograničio opseg za ublažavanje uvjeta izravnog pristupa sudu Unije, ne predstavlja argument koji ide u prilog suprotnom rješenju jer ne postoji opravdanje zašto bi gubitak materijalnog svojstva te odredbe bio popraćen i gubitkom vremenskog svojstva.

91.

Zbog tih razloga predlažem da Sud presudi da je članak 263. UFEU‑a primjenjiv na ovu tužbu za poništenje, čiju dopuštenost u pogledu tog članka stoga treba ispitati.

92.

Članak 263. podstavak 4. UFEU‑a predviđa dva slučaja u kojima fizička ili pravna osoba može podnijeti tužbu protiv odluke koja joj nije upućena. S jedne strane, takva se tužba može podnijeti ako se ta odluka izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se taj akt odnosi izravno na nju.

93.

Potrebno je najprije ispitati dopuštenost tužbe u pogledu prve pretpostavke. Budući da uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj nije sporan, potrebno je najprije istražiti je li ispunjen uvjet koji se odnosi na osobni utjecaj na žalitelje.

94.

Iz ustaljene sudske prakse utvrđene u presudi Plaumann/Komisija ( 49 ) proizlazi da osobe koje nisu adresati odluke mogu tvrditi da se ona odnosi na njih osobno samo ako ih ta odluka pogađa zbog određenih karakteristika koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od ostalih osoba i time ih individualizira na istovrstan način poput adresata ( 50 ).

95.

Što se tiče konkretno odluka u području antidampinških mjera, Sud je u nekoliko navrata imao priliku presuditi da uredbe koje uvode antidampinšku pristojbu, iako su po naravi normativnog karaktera s obzirom na to da se općenito primjenjuju na predmetne gospodarske subjekte, mogu također imati i individualni karakter jer se mogu izravno i pojedinačno odnositi na neke od tih subjekata ( 51 ) koji stoga imaju procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za poništenje. Potvrdivši tako teoriju „hibridnosti“ tih akata, sudska je praksa, općenito gledano, pokazala da je relativno sklona priznavanju procesne legitimacije predmetnim subjektima.

96.

Taj se razvoj u različitim stupnjevima očituje u slučaju svih predmetnih subjekata, bez obzira na to radi li se o proizvođačima i izvoznicima, uvoznicima, određenim dobavljačima ili proizvođačima Zajednice.

97.

Kao prvo, uzimajući u obzir činjenicu da su antidampinške pristojbe uvedene na temelju utvrđenja koja proizlaze iz ispitnog postupka o cijenama proizvodnje i izvoznim cijenama pojedinih poduzetnika, Sud je smatrao da su uredbe koje uvode antidampinšku pristojbu takve naravi da se odnose izravno i pojedinačno na one „poduzetnik[e] koji proizvode i izvoze“ kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka koji proizlaze iz njihove trgovinske djelatnosti i koji tako mogu ustanoviti da su prepoznati u aktima Komisije i Vijeća ili da su predmet pripremne istrage ( 52 ).

98.

Kao drugo, Sud je također presudio da se nalazi o postojanju dampinga pojedinačno odnose na one „uvoznike“ povezane s izvoznicima iz trećih zemalja čiji su proizvodi predmetom antidampinških pristojbi jer je izvozna cijena ( 53 ) ili sama antidampinška pristojba ( 54 ) izračunata na temelju prodajne cijene predmetne robe tih izvoznika na tržištu Unije. Nasuprot tome, procesna legitimacija nije se priznala neovisnom uvozniku sa sjedištem u Uniji na kojeg se nisu odnosili akti Komisije ili Vijeća i na kojeg se Uredba o uvođenju antidampinških pristojbi odnosila samo ako je objektivno bio obuhvaćen njezinim područjem primjene ( 55 ). Iznimka od te iznimke utvrđena je presudom Extramet Industrie/Vijeće ( 56 ) kojom se procesna legitimacija priznala neovisnom uvozniku koji je utvrdio postojanje niza sastavnih elemenata posebne situacije koji ga, u pogledu predmetne mjere, razlikuju od svih ostalih gospodarskih subjekata ( 57 ).

99.

Kao treće, sudska je praksa priznala procesnu legitimaciju onim gospodarskim subjektima, kao što je proizvođač originalne opreme koji pod vlastitom robnom markom dobavlja proizvode drugog proizvođača, koji, s obzirom na to da su ih u ograničenom broju prepoznale institucije, pokazuju, što se tiče njihovih trgovinskih odnosa s proizvođačem tih proizvoda, posebnosti koje su uzete u obzir u okviru utvrđivanja uobičajene vrijednosti i izračuna ponderirane dampinške marže na temelju koje se odredila antidampinška pristojba ( 58 ).

100.

Kao četvrto, sud Unije odlučio je da „proizvođač Zajednice“ ima procesnu legitimaciju jer se uredba koja uvodi antidampinšku pristojbu temeljila na individualnoj situaciji proizvođača kao glavnog proizvođača tog proizvoda u Uniji. Sud je na temelju tih nalaza zaključio da su prigovori navedenog proizvođača doveli do zahtjeva na temelju kojeg je pokrenut ispitni postupak, da su se saslušala njegova očitovanja tijekom tog postupka koji je uvelike bio određen navedenim očitovanjima i da se antidampinška pristojba utvrdila na temelju posljedica koje je utvrđeni damping prouzročio za njega ( 59 ).

101.

Prema terminologiji preuzetoj iz kaznenog prava, moglo bi se reći da je sudska praksa konačno priznala procesnu legitimaciju ne samo počiniteljima dampinga i nekim njihovim pomagačima, nego i njihovim žrtvama, ali pod različitim uvjetima koji otežavaju utvrđivanje upotrijebljenih kriterija. Osim uvoznika i određenih dobavljača za koje je utvrđen sporni ( 60 ) kriterij koji se temelji na uzimanju u obzir njihovih gospodarskih podataka za utvrđivanje elemenata koji će služiti za izračun antidampinške pristojbe, glavni se kriterij temelji na sudjelovanju žalitelja u postupku donošenja akta.

102.

Prema mojem mišljenju, primjenom tog kriterija u ovom predmetu priznaje se da sporna Uredba utječe na žalitelje zbog njihovih određenih osobitosti. Štoviše, žalitelji se mogu pozvati na činjeničnu situaciju koja ih razlikuje od ostalih osoba i time ih individualizira na istovrstan način poput adresata.

103.

Kao prvo, sporna Uredba ne odnosi se na društvo Philips Lighting samo zbog njegove osnovne značajke proizvođača Zajednice koji je žrtva dampinga, zbog čega je objektivno obuhvaćen područjem primjene te uredbe. Naime, to se društvo također nalazi u posebnom postupovnom položaju jer nije sporno da točka 13. podtočka (g), točke 47. do 49. i točke 98. i 99. obrazloženja sporne Uredbe upućuju na tog proizvođača koji je prepoznat kao „proizvođač Zajednice“, niti je sporno da je taj proizvođač surađivao u ispitnom postupku. Štoviše, u okviru ispitivanja provedenog tijekom ispitnog postupka u pogledu članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe, društvo Philips Lighting navodi se kao „protivnik“ zahtjeva za reviziju. Ono se stoga može pozvati ne samo na vlastito sudjelovanje u postupku koji je prethodio donošenju antidampinških mjera, nego i na činjenicu da se njegovo protivljenje zahtjevu za reviziju uzelo u obzir pri utvrđivanju stupnja potpore tom zahtjevu. Zamislimo da je navedeni zahtjev od početka podupirao postotak proizvođača Zajednice manji od praga od 50% koji se zahtijeva u članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe i da je Komisija ipak odlučila pokrenuti ispitni postupak na temelju tog zahtjeva, iako nije imala dostatne dokaze na temelju kojih bi, u skladu s odredbama članka 5. stavka 6. te uredbe, mogla pokrenuti ispitni postupak po službenoj dužnosti. Može li se proizvođačima Zajednice koji su surađivali u ispitnom postupku i izrazili svoje protivljenje uskratiti mogućnost da prijave povredu prava Unije pod izgovorom da Uredba koja je donesena na temelju tog nepravilno vođenog postupka ne utječe na njih pojedinačno? Prema mojem mišljenju, takvo priznavanje posebnog statusa društvu Philips Lighting u postupku individualiziralo ga je poput adresata.

104.

Kao drugo, sporna Uredba uzima u obzir posebnu činjeničnu situaciju koja žalitelje razlikuje od ostalih predmetnih gospodarskih subjekata. Osim što je njihov posebni gospodarski položaj bio predmet ispitivanja čiji se detaljni rezultati nalaze u Prilogu sporne Uredbe, Vijeće je, analizirajući interes za održavanjem na snazi antidampinških mjera ostalih proizvođača Zajednice, a ne samo društva Osram, u točki 98. obrazloženja sporne Uredbe istaknulo da je, s obzirom na uvozne aktivnosti proizvođača Zajednice, postojanje pristojbi imalo negativan utjecaj na njihove ukupne aktivnosti i da su, osim troškova nastalih zbog antidampinških pristojbi povezanih s uvozom, mjere spriječile te proizvođače u optimizaciji njihova programa proizvodnje, portfelja klijenata i, slijedom toga, profitabilnosti, što je zatim utjecalo i na ulaganja, proizvodnju, istraživanje i razvoj te druge strateške odluke. Vijeće je zatim u točki 99. obrazloženja sporne Uredbe zaključilo da, s obzirom na strategiju nabave društva Philips Lighting, obnavljanje mjera nije u interesu tog proizvođača.

105.

Stoga je potrebno smatrati da je tužba dopuštena jer su je podnijeli žalitelji koji su, u svojoj dvostrukoj ulozi proizvođača Zajednice i uvoznika, prepoznati u aktima Vijeća i Komisije povezanima s antidampinškim pristojbama, i koji su predmet pripremnih ispitnih postupaka te su navedeni kao protivnici u spornoj Uredbi.

106.

Osim toga, čini mi se legitimno da proizvođači Zajednice koji se nalaze u istoj situaciji kao navedeni žalitelji osobito mogu osporavati činjenicu da se njihova situacija nije uzela u obzir u svrhu utvrđivanja štete nanesene proizvodnji Zajednice u smislu članka 4. stavka 1. osnovne Uredbe.

107.

Budući da smatram da se sporna Uredba izravno i pojedinačno odnosi na društvo Philips Lighting, nije potrebno ispitati dopuštenost tužbe za poništenje u pogledu druge pretpostavke iz članka 263. podstavka 4. UFEU‑a, prema kojem fizička ili pravna osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se taj akt odnosi izravno na nju.

108.

Žalitelji u biti tvrde da se Opći sud oslonio na pogrešno tumačenje članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe time što je priznao da Komisija može nastaviti ispitni postupak u slučaju smanjenja potpore zahtjevu, ali ne i u slučaju povlačenja zahtjeva.

109.

Žalitelji smatraju da se to široko tumačenje ne može valjano temeljiti na presudi Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće ( 61 ) na koju se poziva Opći sud u točki 84. pobijane presude s obzirom na razlike između činjeničnih okolnosti ovog predmeta i onog na temelju kojeg je nastala ta presuda, da se ne može temeljiti ni na tekstu ni na pravilima članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe i da se ne može opravdati niti praksom koju primjenjuju institucije Unije tijekom posljednjih 25 godina.

110.

Podsjetivši da su zahtjev za pokretanje postupka revizije prvobitno podupirala društva Osram i GE Hungary koja su predstavljala više od 50% ukupne proizvodnje Zajednice CFL‑ija, prije nego što je društvo GE Hungary obavijestilo Komisiju, kad je ispitni postupak već bio pokrenut, da se protivi postojećim antidampinškim mjerama, Vijeće, koje podupiru društvo Osram i Komisija, tvrdi da, iako osnovna Uredba sadržava jasne odredbe samo u pogledu zahtjeva u smislu procesne legitimacije prilikom pokretanja ispitnog postupka, to znači da procesna legitimacija ima ulogu samo u toj fazi, dok stupanj potpore tijekom ispitnog postupka predstavlja drukčije pitanje koje je potrebno smjestiti u okvir podataka koje proizvodnja Zajednice treba dostaviti Komisiji kako bi, među ostalim, mogla odlučiti o eventualno pretrpljenoj šteti.

111.

Prema mišljenju Vijeća, obrazloženje a fortiori koje je primijenio Opći sud dosljedno je, logično i u skladu s uobičajenim metodama tumačenja te je potvrđeno u prethodnoj sudskoj praksi koja je utvrđena u presudi Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće (T‑249/06, EU:T:2009:62) i presudi Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće (T‑172/09, EU:T:2012:532) iz kojih proizlazi da zahtjevi koji se odnose na procesnu legitimaciju, a koji su navedeni u članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe, trebaju biti ispunjeni samo u trenutku pokretanja ispitnog postupka, ali ne nužno i tijekom ispitnog postupka. Prema mišljenju te institucije, žalitelji pitanje pojma proizvodnje Zajednice u svrhu provjere procesne legitimacije miješaju s pitanjem definicije te proizvodnje Zajednice u svrhu utvrđivanja štete.

112.

Vijeće je dodalo da se, ako se i utvrdi da su institucije Unije koje raspolažu širokom marginom prosudbe u svrhu odlučivanja treba li prekinuti postupak slijedom povlačenja zahtjeva u prijašnjoj praksi češće prekidale ispitni postupak nakon takvog povlačenja nego što su ga nastavljale, iz toga ne može zaključiti da su one također trebale prekinuti ispitni postupak koji je doveo do sporne Uredbe uz obrazloženje da se smanjila potpora proizvodnje Zajednice ispitnom postupku.

113.

Prvi žalbeni razlog dovodi u pitanje relevantnost obrazloženja a fortiori koje je Opći sud utvrdio na temelju članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe time što je u točkama 85. i 86. pobijane presude zaključio da, ako u skladu s tom odredbom Komisija nije dužna prekinuti ispitni postupak ili postupak revizije u slučaju povlačenja zahtjeva ili zahtjeva za reviziju, tim više treba jednako postupiti u slučaju običnog smanjenja stupnja potpore jednom ili drugom postupku.

114.

Nekoliko me argumenata navodi na to da Sudu predložim da donese isto rješenje kao i Opći sud.

115.

Prvi je jezični argument. S jedne strane, iz istog teksta članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe proizlazi da zahtjev koji se odnosi na reprezentativnost zahtjeva koji treba podnijeti proizvodnja Zajednice ili ga treba podnijeti u njezino ime, uvjetuje samo „pokretanje ispitnog postupka“, ali ne i „nastavak postupka“ jednom kad je pokrenut. S druge strane, kao što je Opći sud pravilno istaknuo u točki 139. presude Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće (T‑249/06, EU:T:2009:62) i točki 42. presude Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće (T‑172/09, EU:T:2012:532) kao i u točki 84. pobijane presude, osnovna Uredba ne sadržava nijednu odredbu koja bi obvezivala Komisiju da prekine antidampinški postupak koji je u tijeku ako stupanj potpore zahtjevu padne ispod minimalnog praga od 25% proizvodnje Zajednice. Također ne sadržava ni odredbe koje bi obvezivale Komisiju da prekine postupak ako stupanj potpore zahtjevu padne ispod praga od 50% dijela proizvodnje Zajednice koji je izrazio mišljenje o zahtjevu. Tvrdnja prema kojoj bi se stupanj reprezentativnosti koji se zahtijeva člankom 5. stavkom 4. osnovne Uredbe trebao održati tijekom cijelog trajanja ispitnog postupka, ili čak i antidampinškog postupka, nema nikakvu osnovu u tekstu te uredbe koja, naprotiv, ne propisuje jasno takav zahtjev, osim u trenutku podnošenja zahtjeva i samo u svrhu pokretanja ispitnog postupka.

116.

Drugi se argument temelji na kontekstualnom i svrsishodnom tumačenju članka 9. stavka 1. osnovne Uredbe. Tu odredbu, koja institucijama Unije daje mogućnost da nastave postupak ako se zahtjev povuče nakon pokretanja ispitnog postupka ( 62 ), kao što pravilno tvrde Vijeće i Komisija, treba usporediti s člankom 5. stavkom 6. te Uredbe koji Komisiji daje pravo inicijative koje joj dopušta da, u posebnim okolnostima, po službenoj dužnosti pokrene ispitni postupak ako posjeduje dostatne dokaze o postojanju dampinga i s njim povezane štete. Slično tome, članak 11. stavak 2. podstavak 1. osnovne Uredbe ovlašćuje Komisiju da na vlastitu inicijativu provede postupak revizije antidampinških mjera koje su pred istekom. Tim se postupovnim odredbama koje, prije utvrđivanja postojanja dampinga i štete, Komisiji daju marginu prosudbe u svrhu odlučivanja o pokretanju ili nastavku početnog ispitnog postupka ili revizije neovisno o postupanju ili nepostupanju proizvodnje Zajednice, dodaju materijalne odredbe koje kasnije, nakon utvrđivanja dampinga i štete nanesene proizvodnji Zajednice, institucijama Unije priznaju novi manevarski prostor u okviru donošenja antidampinških mjera. Stoga, u skladu s člankom 21. stavkom 1. osnovne Uredbe, uzimanje u obzir „svih različitih interesa u cjelini“, uključujući interese korisnika i potrošača, dopušta institucijama Unije da ne donose antidampinške mjere, čak i ako je utvrđeno da postoji damping i šteta koja iz njega proizlazi za proizvodnju Zajednice. U konačnici, kao što je Sud istaknuo u svojoj presudi Fediol/Komisija (191/82, EU:C:1983:259), Komisija raspolaže „jako širokom diskrecijskom ovlašću“ da na temelju interesa Zajednice utvrdi mjere koje je eventualno potrebno donijeti za rješavanje utvrđenog stanja ( 63 ).

117.

Ta različita pravila, kako postupovna tako i materijalna, odraz su zamisli prema kojoj je svrha antidampinške mjere zaštititi ne samo privatne interese, u ovom slučaju interese skupine proizvođača predmetnog proizvoda, nego i opći interes Unije. Ako je uobičajeni način pokretanja ispitnog postupka takav da proizvodnja Zajednice podnese zahtjev, „pravo podnošenja zahtjeva“ ( 64 ) koje se priznaje podnositeljima zahtjeva ne znači da oni također imaju pravo prekinuti ispitni postupak povlačenjem zahtjeva ili potpore zahtjevu. Ako su postupovna jamstva povezana s provedbom antidampinških mjera, antidampinški postupak ipak nije „stvar“ proizvođača Zajednice ili nekih među njima koji bi ga mogli prekinuti prema vlastitoj volji.

118.

Treći je argument praktične naravi i podržava, prema mojem mišljenju, rješenje koje je donio Opći sud. Tijekom antidampinškog postupka, stajalište podnositelja zahtjeva i proizvođača Zajednice koji su izrazili svoju potporu ili protivljenje zahtjevu mogu se promijeniti u nekoliko navrata, u različitim trenucima i u različitim smjerovima. Proizvođač Zajednice koji je podupirao zahtjev može povući svoju potporu i ostati neutralan ili postati protivnik, dok drugi proizvođač, koji je bio protiv, može odlučiti poduprijeti zahtjev a da te promjene stajališta nisu nužno povezane s pretrpljenom štetom ( 65 ).

119.

Svi ti argumenti navode me na to da predložim da se odbije prvi žalbeni razlog koji mi se čini neosnovanim.

120.

Žalitelji u biti tvrde da je Opći sud pogrešno tumačio članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 4. osnovne Uredbe kad je definirao proizvodnju Zajednice jer nije uzeo u obzir drugi kumulativni kriterij za utvrđivanje pojma većinskog udjela koji zahtijeva da proizvodnja Zajednice koja podupire zahtjev predstavlja barem 50% proizvođača koji su se o njemu očitovali. Navodeći da definicija proizvodnje Zajednice predstavlja jedan od ključnih koraka u procjeni štete, smatraju da je rješenje Općeg suda u suprotnosti kako s tekstom članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe tako i s dotadašnjom praksom institucija Unije. Sud bi stoga trebao ukinuti pobijanu presudu i donijeti konačnu odluku o sporu kojom bi poništio spornu Uredbu.

121.

Vijeće, društvo Osram i Komisija smatraju da žalitelji miješaju dva različita pitanja od kojih se jedno odnosi na procesnu legitimaciju u trenutku podnošenja zahtjeva ili zahtjeva za reviziju, a drugo na utvrđivanje štete tijekom postupka. Prag od 50% iz članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe primjenjuje se samo na pitanje procesne legitimacije u trenutku pokretanja ispitnog postupka. Prema mišljenju Vijeća i Komisije, Opći sud je u točki 93. pobijane presude pravilno uzeo u obzir tu razliku, u skladu sa svojom sudskom praksom i s praksom institucija Unije, te je pravilno zaključio da, u svrhu utvrđivanja većinskog dijela proizvodnje Zajednice radi procjene štete, u obzir treba uzeti samo minimalni prag od 25% koji se odnosi na ukupnu proizvodnju Zajednice, a ne prag od 50% koji se odnosi na drukčiji dio, odnosno dio proizvođača Zajednice koji su izrazili mišljenje o zahtjevu.

122.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. osnovne Uredbe, na dampinški se proizvod može primijeniti antidampinška pristojba samo ako njegovo puštanje u slobodan promet u Uniji nanosi štetu, pri čemu se pojam štete tumači u skladu s člankom 3. stavkom 1. iste uredbe kao materijalna šteta prouzročena proizvođačima Zajednice, prijetnja materijalne štete proizvođačima Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje Zajednice.

123.

Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 1. osnovne Uredbe, pojam proizvodnje Zajednice, osobito u svrhu utvrđivanja postojanja štete, odnosi se na proizvođače Zajednice u cjelini istovjetnih proizvoda ili na one od njih čija ukupna proizvodnja proizvoda predstavlja većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice tih proizvoda kako je definirano člankom 5. stavkom 4. te uredbe. Stoga, predviđajući da proizvodnja Zajednice načelno podrazumijeva sve proizvođače istovjetnih proizvoda i uzimajući u obzir poteškoće u identificiranju svih proizvođača, osobito u slučaju vrlo rascjepkane proizvodnje koja podrazumijeva velik broj malih proizvođača, navedena uredba također nudi mogućnost uzimanja u obzir samo jednog dijela njih kad oni čine „većinski dio“ proizvodnje Zajednice.

124.

Iz toga proizlazi da postoje dvije mogućnosti za identificiranje proizvodnje Zajednice u pogledu koje će se utvrditi šteta, ali osnovna Uredba ne uspostavlja hijerarhiju među njima.

125.

Pojam većinskog dijela stoga predstavlja temeljni pojam antidampinških propisa. Naime, budući da osnovna Uredba dopušta kažnjavanje dampinga samo pod uvjetom da nanosi štetu, mogućnost uzimanja u obzir „većinskog dijela“ ipak olakšava zadaću Komisije da utvrdi postojanje štete time što joj dopušta da svoju analizu temelji samo na situaciji jednog dijela proizvođača Zajednice.

126.

Članak 4. stavak 1. osnovne Uredbe definira pojam većinskog dijela ukupne proizvodnje Zajednice samo upućivanjem na članak 5. stavak 4. te uredbe. Međutim, opseg koji je potrebno pripisati tom upućivanju ne čini mi se jasan.

127.

Ako je zakonodavac Unije navedenim upućivanjem htio prividno stvoriti poveznicu između praga reprezentativnosti zahtjeva za pokretanje antidampinškog ispitnog postupka i utvrđivanja relevantne domaće proizvodnje u svrhu utvrđivanja postojanja štete, činjenica je da cilj članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe nije definirati pojam većinskog dijela koji se, uostalom, u njemu i ne navodi.

128.

Osim toga, ta odredba utvrđuje pretpostavku reprezentativnosti zahtjeva time što se poziva na dvostruki kriterij. Dok se udio od 25% izračunava u odnosu na ukupnu proizvodnju istovjetnog proizvoda, udio od 50% izračunava se na temelju proizvodnje samo onih proizvođača koji su u pogledu zahtjeva izrazili povoljno ili nepovoljno mišljenje. Ipak, iz teksta članka 4. stavka 1. osnovne Uredbe jasno proizlazi da se većinski dio treba utvrditi isključivo na temelju „ukupne proizvodnje Zajednice“ istovjetnog proizvoda, ne uzimajući u obzir proizvodnju proizašlu iz dijela proizvodnje Zajednice koji je izrazio svoju potporu ili protivljenje zahtjevu.

129.

U konačnici, nepostojanje definicije pojma većinskog dijela u članku 5. stavku 4. osnovne Uredbe i pozivanje na dvostruki kriterij reprezentativnosti u toj odredbi dok članak 4. stavak 1. te uredbe predviđa samo jedan oduzima tumačenju pojma „većinski dio u smislu članka 5. stavka 4.“ očito značenje, pa čak i svako značenje.

130.

Budući da doslovnim tumačenjem članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe nije moguće jednoznačno odgovoriti na postavljeno pitanje, te odredbe treba tumačiti, s jedne strane, s obzirom na ciljeve koji se njima žele postići kao i sustav i opću strukturu osnovne Uredbe i, s druge strane, u skladu sa Sporazumom o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (GATT) ( 66 ).

131.

Kao prvo, iako osnovna Uredba sadržava samo jednu definiciju proizvodnje Zajednice, činjenica je da su članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 4. osnovne Uredbe dvije međusobno neovisne odredbe koje pripadaju dvjema različitim fazama antidampinškog postupka i da slijede različite logike. Kao što Vijeće i Komisija pravilno tvrde, dok se članak 5. stavak 4. te uredbe u trenutku pokretanja ispitnog postupka odnosi na utvrđivanje praga reprezentativnosti zahtjeva kako bi se osiguralo da ga podupire dovoljno velik broj proizvođača Zajednice, članak 4. stavak 1. navedene uredbe, u vezi s člankom 3. stavkom 1. iste uredbe, odnosi se, tijekom ispitnog postupka, na utvrđivanje štete koju damping nanosi proizvodnji Zajednice. Te posljednje odredbe odgovaraju drukčijem cilju, a to je dopustiti institucijama Unije da analiziraju štetu unatoč poteškoći, čak i nemogućnosti da se prikupe objektivni elementi procjene za sve proizvođače Zajednice, osobito kada je tržište predmetnog proizvoda vrlo rascjepkano i na njemu djeluju brojni proizvođači.

132.

Kao drugo, treba podsjetiti da, iako se prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sporazum o osnivanju WTO‑a kao i sporazumi iz Priloga I., II. i III. tom sporazumu načelno ne nalaze među pravnim pravilima u pogledu kojih Sud nadzire zakonitost akata institucija Unije ( 67 ), činjenica je da, također prema ustaljenoj sudskoj praksi, nadređenost međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija nad instrumentima sekundarnog zakonodavstva nalaže tumačenje potonjih instrumenata u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s tim sporazumima ( 68 ), osobito kada takve odredbe imaju za cilj upravo provođenje međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija ( 69 ). Stoga, neovisno o tome odgovaraju li predmetne okolnosti jednoj od dviju pretpostavki koje je Sud naveo u svojim presudama Fediol/Komisija (70/87, EU:C:1989:254) i Nakajima/Vijeće (C‑69/89, EU:C:1991:186) u kojima je na sudu Unije da nadzire zakonitost akata Unije u pogledu pravila WTO‑a, načelo dosljednog tumačenja koje je svojstveno nadređenosti međunarodnih sporazuma koje sklopi Unija nad instrumentima sekundarnog prava zahtijeva da se pri tumačenju odgovarajućih odredbi osnovne Uredbe uzme u obzir tumačenje Sporazuma o antidampingu. Iz toga slijedi da članak 4. stavak 1. te uredbe koji, kao što sam upravo izložio, zbog svoje dvosmislenosti može dovesti do više od jednog tumačenja, treba tumačiti, koliko je to moguće, u skladu sa sličnim odredbama članka 4.1. Sporazuma o antidampingu koji se također odnosi na pojam većinskog dijela kako bi se, u smislu tog sporazuma, definirao izraz „domaća proizvodnja“.

133.

U tom pogledu, izvješće Skupine WTO‑a od 22. travnja 2003. naslovljeno „Argentina – Konačne antidampinške pristojbe za meso peradi podrijetlom iz Brazila“ ( 70 ), i izvješće Žalbenog tijela WTO‑a od 15. srpnja 2011. naslovljeno „Europske zajednice – konačne antidampinške mjere za određene željezne ili čelične elemente za pričvršćivanje podrijetlom iz Kine“ ( 71 ), daju korisne naznake o tumačenju pojma većinskog dijela.

134.

Skupina WTO‑a je u svojem izvješću od 22. travnja 2003. utvrdila da bi pojam većinskog dijela u svrhu definicije domaće proizvodnje trebalo tumačiti kao „važan, ozbiljan i značajan“ dio ukupne domaće proizvodnje i da članak 4.1. Sporazuma o antidampingu ne zahtijeva da se domaća proizvodnja sastoji od domaćih proizvođača koji predstavljaju više od 50% ukupne domaće proizvodnje ( 72 ). Stoga je, u predmetu koji je bio pred njom, Skupina WTO‑a priznala da se domaća proizvodnja definira kao da se sastoji od domaćih proizvođača koji predstavljaju samo 46% ukupne domaće proizvodnje ( 73 ).

135.

Žalbeno tijelo WTO‑a u svojem je izvješću od 15. srpnja 2011., nakon što je utvrdilo da se u članku 4.1. Sporazuma o antidampingu ne navodi određeni dio koji omogućuje procjenu predstavlja li određeni postotak „većinski dio“ ( 74 ), istaknulo da taj izraz, s obzirom na njegov okvir, treba tumačiti kao „relativno visok“ postotak ukupne domaće proizvodnje koji će „najčešće uvelike odražavati ukupnu domaću proizvodnju“ ( 75 ).

136.

Nadalje, ističući važnost detaljnog utvrđivanja štete, Žalbeno tijelo WTO‑a pojasnilo je da, iako utjecanje pojmu većinskog dijela omogućuje da se, osobito u slučaju vrlo rascjepkanog tržišta između brojnih proizvođača, prevladaju praktične prepreke za dobivanje podataka koji se odnose na ukupnu proizvodnju, pri čemu se, po potrebi, uzima u obzir manji udio od onog koji je obično prihvatljiv na manje rascjepkanom tržištu, ipak treba osigurati da definicija domaće proizvodnje „omogućuje stjecanje niza podataka koji osiguravaju detaljnu analizu štete“ i stoga ne uzrokuje veći rizik od asimetrije gospodarskih podataka i iskrivljavanja pri utvrđivanju postojanja štete ( 76 ).

137.

Naposljetku, ispitujući argument Unije koja ističe da u svrhu definicije većinskog dijela u smislu članka 4.1. Sporazuma o antidampingu treba uzeti u obzir pragove iz članka 5.4. istog sporazuma i da je stoga prihvatljivo smatrati da proizvođači koji predstavljaju 25% domaće proizvodnje ili više mogu legitimno predstavljati većinski dio ukupne proizvodnje, Žalbeno tijelo WTO‑a smatralo je da ne postoji „nikakva osnova u tekstu koja bi to potvrdila“ i da to, iako je Unija potvrdila da su se tijekom pregovora vodile jednake rasprave o većinskom dijelu i reprezentativnosti, nije promijenilo činjenicu da nije postignut nikakav sporazum o utvrđivanju određenog postotka na temelju kojeg bi bilo moguće utvrditi što to, u teoriji, predstavlja „većinski dio“. Prema njegovu mišljenju, članci 4.1. i 5.4. Sporazuma o antidampingu odnose se na različite vidove antidampinškog postupka jer se prvim definira relevantna domaća proizvodnja u svrhu utvrđivanja postojanja štete, dok se drugim određuje, neovisno o pitanju kako treba definirati domaću proizvodnju, minimalni prag za utvrđivanje potpore zahtjevu za pokretanje ispitnog postupka ( 77 ).

138.

U konačnici, iako je uzelo u obzir rascjepkanost predmetnog tržišta, Žalbeno tijelo WTO‑a u tom je sporu smatralo da prag od 27% koji je donijela Komisija „[n]akon primjene referentne vrijednosti [od 25%] bez ikakve povezanosti s ispravnim tumačenjem izraza ‚većinski dio’“ čini premali postotak da bi predstavljao takav dio ( 78 ).

139.

Iz analize koju sam upravo iznio proizlazi da je trenutačno moguće samo jedno tumačenje pojma većinskog dijela. Prema toj analizi taj pojam treba tumačiti kao dovoljno značajan dio proizvodnje Zajednice koji bi na neki način predstavljao relativno vjeran odraz te proizvodnje. Drugim riječima, tekstualna poveznica između članka 4. stavka 1. i članka 9. stavka 4. osnovne Uredbe, koju je Komisija uostalom tijekom rasprave opisala kao „nesretnu“, u suprotnosti je kako sa svrhom tako i s logikom i ciljevima antidampinških propisa Unije, kako ih se tumači u pogledu Sporazuma o antidampingu, i stoga treba smatrati da nema normativni značaj.

140.

Kad bi se priznalo, kao što je Opći sud presudio, da većinski dio može biti jednak samo četvrtini ukupne proizvodnje Zajednice, time bi se omogućilo stvarno zaobilaženje zahtjeva antidampinških propisa, dopuštajući donošenje mjera koje bi koristile samo manjinskom dijelu proizvodnje Zajednice, čak i ako tri četvrtine te proizvodnje ne bi trpjele štetu.

141.

Ipak, valja istaknuti da žalitelji u svojim žalbenim razlozima ne prigovaraju Općem sudu to što je primijenio taj prag od 25%. Zamjeraju mu isključivo to što nije kumulativno primijenio taj prag i prag od 50% iz članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe.

142.

Međutim, čini mi se da se shvaćanje upućivanja u članku 4. stavku 1. osnovne Uredbe na članak 5. stavak 4. iste uredbe kao bezuvjetnog zahtjeva kumulativne primjene dvaju pragova navedenih u članku 5. stavku 4. navedene uredbe u svrhu utvrđivanja reprezentativnosti zahtjeva temelji na pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 1. iste uredbe kojim se određuje da se većinski dio treba utvrditi u odnosu na „ukupnu proizvodnju Zajednice“, a ne u odnosu na dio domaće proizvodnje koji je izrazio mišljenje o zahtjevu.

143.

Zbog toga smatram da drugi žalbeni razlog kojim se u pogledu pobijane presude prigovara samo to što se u njoj nisu kumulativno primijenila dva praga iz članka 5. stavka 4. osnovne Uredbe nije osnovan.

144.

Žalba se stoga može odbiti a da nije potrebno dalje ispitivati jesu li institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni time što su smatrale da se analiza nastavka ili ponavljanja štete može provesti na osnovi podataka samo jednog proizvođača koji predstavlja 48% ukupne proizvodnje Zajednice.

145.

Samo ću još napomenuti da mi se ne čini, s obzirom na vrlo specifičnu strukturu predmetnog tržišta koje dijele četiri proizvođača Zajednice koji se, uz proizvodne aktivnosti u Uniji, bave i uvoznim aktivnostima, u suprotnosti s logikom antidampinških propisa to što su institucije Unije uzele u obzir štetu nanesenu onom proizvođaču koji je proizvodio najviše u Uniji i uvozio najmanje u postotku prodaje koju je ostvarivao.

146.

Zbog tih razloga smatram da valja odbiti drugi žalbeni razlog.

147.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da proglasi i odluči sljedeće: