1

Ahmed Abdelaziz Ezz i dr. podnijeli su žalbu protiv presude Općeg suda Europske unije (treće vijeće) od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu za poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća 2011/172/ZVSP od 21. ožujka 2011. o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL L 76, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 8., str. 260.) i, s druge strane, Uredbe Vijeća (EU) br. 270/2011 od 21. ožujka 2011. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL L 76, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 204.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na žalitelje.

2

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije usvojena je Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 58/4 od 31. listopada 2003. Stupila je na snagu 14. prosinca 2005. Ratificirale su je sve države članice i Europska unija odobrila ju je Odlukom Vijeća 2008/801/EZ od 25. rujna 2008. (SL L 287, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 6., str. 200.).

3

U skladu s člankom 2. te konvencije:

„U svrhu ove Konvencije:

[…]

[…]“

4

Poglavlje III. spomenute konvencije, koje obuhvaća članke 15. do 42., odnosi se na inkriminaciju i djelatnost organa unutarnjih poslova. Članci 15. do 27. tog poglavlja nabrajaju raznovrsna korupcijska djela koja države članice moraju sankcionirati kao kaznena djela. Budući da je cilj te konvencije omogućiti inkriminaciju rastućeg broja djela korupcije, uzimajući u obzir prijetnje za stabilnost i sigurnost društva koje uzrokuju, ona se ne odnosi samo na stjecanje nezakonite koristi ili pronevjeru javnih sredstava, nego i na trgovanje utjecajem te prikrivanje i pranje imovinske koristi ostvarene korupcijom.

5

Članak 31. stavci 1. i 2. iste konvencije glasi kako slijedi:

„1.   Svaka je država stranka dužna poduzeti, do najvećega mogućeg stupnja u okviru svog domaćeg pravnog poretka, mjere potrebne kako bi bila moguća konfiskacija:

2.   Svaka je država stranka dužna poduzeti mjere potrebne radi identifikacije, ulaženja u trag, zamrzavanja ili zapljene bilo kojeg predmeta iz stavka 1. ovoga članka, u svrhu moguće konfiskacije.“

6

Članak 55. stavak 2. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije glasi kako slijedi:

„Po primitku zahtjeva koji je uputila država stranka koja je nadležna za kazneno djelo određeno u skladu s ovom Konvencijom, zamoljena država stranka poduzet će mjere kako bi identificirala, ušla u trag, zamrznula ili zaplijenila imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, imovinu, opremu ili druga sredstva iz članka 31. stavka 1. ove Konvencije u svrhu moguće konfiskacije koju bi mogla naložiti bilo država stranka koja podnosi zahtjev ili, na temelju zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka, zamoljena država stranka.“

7

S obzirom na političke događaje u Egiptu od siječnja 2011., Vijeće Europske unije je 21. ožujka 2011. u skladu s člankom 29. UEU‑a donijelo Odluku 2011/172.

8

U skladu s uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2011/172, u njezinoj izvornoj verziji:

9

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/172, u njezinoj izvornoj verziji:

„Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju, koji su u vlasništvu, s kojima raspolažu ili koja nadziru osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta i s njima povezane fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela kako je navedeno u Prilogu.“

10

Iako je u francuskoj verziji te uvodne izjave 2. i tog članka 1. stavka 1. upotrijebljen pojam personnes reconnues comme responsables (osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne), u engleskoj verziji tih odredaba upotrijebljen je pojam persons having been identified as responsible (osobe koje su identificirane kao odgovorne).

11

Dana 11. srpnja 2014., tj. nakon objave pobijane presude, objavljen je ispravak te odluke u Službenom listu Europske unije za verzije na bugarskom, španjolskom, češkom, estonskom, francuskom, mađarskom i nizozemskom jeziku (SL 2014, L 203, str. 113.). U skladu s tim ispravkom, te odredbe trebaju glasiti tako da se odnose na osobe koje su „identificirane“ kao odgovorne, a ne na osobe za koje je „utvrđeno“ da su odgovorne.

12

Odluka 2011/172 u Prilogu sadrži „[p]opis fizičkih i pravnih osoba, subjekata i tijela iz članka 1.“. Taj popis sadrži tri vrste podataka. U prvom su stupcu „ime (i mogući nadimci)“ pravnih subjekata o kojima je riječ, u drugom su stupcu „[p]odaci za utvrđivanje identiteta“ tih subjekata i u posljednjem su stupcu navedeni „[r]azlozi uvrštenja na popis“.

13

Ahmed Abdelaziz Ezz sedmi je na tom popisu. Drugi stupac sadrži sljedeće podatke: „Bivši član parlamenta. Datum rođenja: 12.01.1959. Muškarac“. Razlozi uvrštenja na popis navedeni u trećem stupcu, koji su isti za svih 19 osoba na tom popisu, su sljedeći: „Osoba protiv koje su egipatska tijela na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije pokrenula sudski postupak za nezakonito prisvajanje državnih sredstava“.

14

Abla Mohamed Fawzi Ali Ahmed osma je na tom popisu. Drugi stupac sadrži sljedeće podatke: „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 31.01.1963. Žena“.

15

Khadiga Ahmed Ahmed Kamel Yassin deveta je na tom popisu. Drugi stupac sadrži sljedeće podatke: „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 25.05.1959. Žena“.

16

Shahinaz Abdel Aziz Abdel Wahab Al Naggar deseta je na tom popisu. Drugi stupac sadrži sljedeće podatke: „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza. Datum rođenja: 09.10.1969. Žena“.

17

Na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a i Odluke 2011/172, Vijeće je donijelo Uredbu br. 270/2011. Članak 2. stavci 1. i 2. te uredbe u biti preuzimaju odredbe članka 1. stavaka 1. i 2. Odluke 2011/172. Ta uredba sadrži Prilog I. istovjetan Prilogu Odluci 2011/172. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2. te uredbe, budući da mjere uvedene Odlukom 2011/172 „spadaju u područje primjene Ugovora o funkcioniranju Europske unije […], za njihovu provedbu [bilo je] potrebno […] zakonodavstvo na razini Unije“ i opravdalo je donošenje tog akta.

18

Uredba br. 270/2011 nije bila predmet ispravka sličnog onom za Odluku 2011/172.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. svibnja 2011. žalitelji su pokrenuli postupak za poništenje Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih.

20

U prilog svojoj tužbi istaknuli su osam tužbenih razloga. Njihov četvrti tužbeni razlog odnosio se na pogreške koje se tiču činjenica i pogrešnu pravnu kvalifikaciju činjenica koje zahvaćaju razloge njihova uvrštenja na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011. U tom su smislu tvrdili da protiv njih nisu pokrenuti sudski postupci u Egiptu.

21

Opći sud je u točkama 123. do 133. i 137. pobijane presude utvrdio sljedeće:

[…]

[…]

22

Budući da Opći sud nije prihvatio nijedan tužbeni razlog, tužbu je odbio u cijelosti.

23

Žalitelji zahtijevaju od Suda da:

24

Vijeće zahtijeva od Suda da:

25

Europska komisija od Suda zahtijeva da:

26

Žalitelji u prilog svojoj žalbi ističu šest žalbenih razloga.

27

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud, ocjenjujući da je Odluka 2011/172 zakonito donesena na temelju članka 29. UEU‑a, počinio pogrešku koja se tiče prava. Taj se žalbeni razlog odnosi na točke 44. do 47. pobijane presude.

28

Kako bi utvrdio smisao članka 29. UEU‑a, Opći sud analizirao je članke 21., 23. do 25. i 28. UEU‑a. U točki 41. pobijane presude zaključio je sljedeće:

„Iz tih povezanih odredaba proizlazi da su ,pristup Unije' u smislu članka 29. UEU‑a odluke koje, kao prvo, pripadaju u okvir zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) kako je definirana člankom 24. stavkom 1. UEU‑a, kao drugo, odnose se na ,pojedina pitanja zemljopisne ili tematske naravi' i, kao treće, nemaju karakter ,operativnih djelovanja' u smislu članka 28. UEU‑a.“

29

U točkama 44. do 46. te presude Opći sud je utvrdio da su ta tri kriterija bila ispunjena u konkretnom slučaju. U točki 47. te presude zaključio je da se članak 1. Odluke 2011/172 mogao zakonito donijeti na temelju članka 29. UEU‑a.

30

Žalitelji ističu da pretpostavke koje omogućuju donošenje odluka na temelju članka 29. UEU‑a nisu bile ispunjene u konkretnom slučaju. Razlozi uvrštenja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 ne ulaze u okvir načelâ i ciljeva ZVSP‑a utvrđenih u članku 21. UEU‑a. Egipatska tijela u dopisima na koje se poziva Vijeće nikada nisu sugerirala da radnje koje se predbacuju žaliteljima štetno utječu na „demokraciju“ u Egiptu ili na „održivi razvoj gospodarstva ili društva“ te zemlje.

31

Ponašanje koje se predbacuje prvom žalitelju, tj. prijevara na štetu dioničara društva, ne opravdava mjeru Unije na međunarodnoj razini na temelju ZVSP‑a. Usto ne postoji nikakva materijalna tvrdnja protiv triju supruga A. A. Ezza. Smatrati da se prijevare počinjene u trećoj državi tiču vanjske i sigurnosne politike Unije značilo bi znatno proširiti područje primjene te politike, na štetu nadležnosti država članica u pogledu uzajamne pravne pomoći.

32

Nadalje, egipatska tijela nisu od Unije zatražila donošenje odluke na temelju članka 29. UEU‑a, nego su zatražila uzajamnu pravnu pomoć, koja je u nadležnosti nacionalnih pravosudnih organa.

33

Napokon, zahtjev tih tijela odnosio se na zadržavanje sredstava koja bi se mogla upotrijebiti za izvršenje presude nacionalnog pravosudnog tijela protiv A. A. Ezza i kako bi se omogućila „repatrijacija“ sredstava o kojima je riječ, za što ne postoji nadležnost na temelju ZVSP‑a. Utvrdivši da je jedan od žalitelja bio optužen za aktivnosti za koje su egipatska tijela smatrala da ugrožavaju demokratsku vladu Arapske Republike Egipta ili održivi gospodarski ili društveni razvoj u toj državi, Opći sud je iskrivio dokaze koji su mu bili podneseni.

34

Vijeće navodi da prvi žalbeni razlog objedinjuje dva prigovora, jedan koji se odnosi na nedostatak pravne osnove Odluke 2011/172 i drugi koji se odnosi na činjenicu da žalitelji ne ispunjavaju pretpostavke za uključenje u područje primjene Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011. Podsjeća da je Opći sud odgovorio na njihov tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku pravnog temelja u točkama 44. do 47. pobijane presude.

35

Vijeće smatra da žalitelji pogrešno tumače ciljeve Odluke 2011/172, iako se na temelju nijednog elementa iz te presude ne može zaključiti da je razlog njihova uvrštenja na popis osoba čija se sredstva i gospodarski resursi zamrzavaju, koji se nalazi u Prilogu toj odluci, bio prijevara počinjena u trećoj zemlji ili da je cilj te odluke pružanje uzajamne pravne pomoći.

36

Odluka 2011/172 samostalan je akt koji nije donesen kao odgovor na zahtjev egipatskih tijela, nego radi ostvarenja ciljeva ZVSP‑a te u sklopu provedbe diskrecijske ovlasti koju u tom smislu ima Vijeće. Zbog toga se prilikom ispitivanja prigovora nezakonitosti istaknutog u odnosu na članak 1. Odluke 2011/172 Opći sud nije izjasnio o navodnim radnjama žaliteljâ ni o sadržaju verbalne note NV93/11/ms, niti je to bio obvezan učiniti.

37

Komisija ističe da je prvi žalbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na nedostatak pravnog temelja za Odluku 2011/172, nedopušten jer nije bio naveden u tužbi za poništenje u prvom stupnju. Također je nov s obzirom na bit jer je kriterij odgovornosti za nezakonito prisvajanje državnih sredstava, na kojem se temelji zamrzavanje sredstava žaliteljâ, nespojiv s člankom 21. UEU‑a zato što mjera ne teži nijednom od ciljeva iz stavaka 1. i 2. tog članka. Usto žalba uopće ne analizira obrazloženje Općeg suda u točkama 34. do 54. pobijane presude o smislu i opsegu članka 29. UEU‑a. Žalbeni razlog stoga treba proglasiti nedopuštenim.

38

Podredno, Komisija tvrdi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da su pretpostavke primjene članka 29. UEU‑a ispunjene. Ističe, suprotno onome što tvrde žalitelji, da u konkretnom slučaju nije riječ o tome da se za slučaj prijevare počinjene u trećoj zemlji smatra da se tiče vanjske i sigurnosne politike Unije, nego o tome da se odgovori na zahtjeve novouspostavljene vlade u trećoj zemlji za očuvanje državnih sredstava te zemlje kako bi se omogućio njihov budući povratak i njihovo korištenje u korist egipatskom narodu.

39

Komisija usto ističe da činjenica da je zahtjev egipatskih tijela izrijekom upućen pravosudnim tijelima Unije nije relevantna za pitanje je li članak 29. UEU‑a prikladan pravni temelj za donošenje Odluke 2011/172 o mjerama ograničavanja. Naime, te mjere ograničavanja samostalne su mjere koje je Vijeće ovlašteno donijeti, čak i u nedostatku zahtjeva treće zemlje o kojoj je riječ.

40

Napokon, upućivanje na repatrijaciju sredstava nije relevantno u konkretnom slučaju jer je to pitanje izvan područja primjene Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011.

41

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da je Odluka 2011/172 valjano donesena na temelju članka 29. UEU‑a.

42

Nadzor pravne osnove akta omogućuje provjeru nadležnosti autora akta (vidjeti u tom smislu presudu Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 83.) i provjeru je li postupak donošenja tog akta zahvaćen nepravilnostima (presuda ABNA i dr., C‑453/03, C‑11/04, C‑12/04 i C‑194/04, EU:C:2005:741, t. 53.). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, izbor pravne osnove za neki akt Unije mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskoj kontroli, među kojima su cilj i sadržaj tog akta (vidjeti osobito presudu Parlament/Vijeće, C‑130/10, EU:C:2012:472, t. 42.).

43

U točkama 44. do 46. pobijane presude Opći sud je ispitao cilj i sadržaj Odluke 2011/172 i zaključio da se ona mogla zakonito donijeti na temelju članka 29. UEU‑a. Konkretno, u točki 44. pobijane presude Opći sud je ocijenio da Odluka 2011/172 ulazi u okvir politike potpore novim egipatskim tijelima namijenjene poticanju kako političke tako i gospodarske stabilizacije te države i, točnije, pomaganju tijelima te države u njihovoj borbi protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava te da zbog toga ta odluka u potpunosti ulazi u područje ZVSP‑a i odgovara na ciljeve spomenute u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a.

44

U tom smislu žalitelji ne navode nikakve argumente za dokazivanje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u obrazloženju opisanom u prethodnoj točki, nego samo općenito tvrde da egipatska tijela u dopisima koje je podnijelo Vijeće nisu izjavila da navodne radnje žaliteljâ ugrožavaju demokraciju i održivi razvoj gospodarstva i društva u Egiptu, u smislu članka 21. stavka 2. točaka (b) i (d) UEU‑a. Stoga se argument žaliteljâ ne može prihvatiti.

45

Nadalje, žalitelji osporavaju osnovanost Odluke 2011/172 s obzirom na članak 21. UEU‑a.

46

Međutim, s obzirom na širok opseg ciljeva ZVSP‑a, kako su izraženi u članku 3. stavku 5. UEU‑a i članku 21. UEU‑a te u posebnim odredbama o ZVSP‑u, osobito u člancima 23. i 24. UEU‑a, taj argument ne može dovesti u pitanje ocjenu Općeg suda o pravnom temelju Odluke 2011/172.

47

Što se tiče prigovora o iskrivljavanju dokaza, treba utvrditi da žalitelji ne navode na koji se dio točaka pobijane presude, koje su pobijane u prvom žalbenom razlogu, taj prigovor odnosi.

48

Iz toga proizlazi da se prvi žalbeni razlog mora odbiti.

49

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da oni ispunjavaju pretpostavke, utvrđene u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 i članku 2. stavku 1. Uredbe br. 270/2011 kao i razloge iz prilogâ tim propisima, za donošenje mjera ograničavanja protiv njih u pogledu sredstava koje imaju i njihovih gospodarskih resursa i za uvrštenje njihovih imena na popis iz priloga svakog pojedinog od tih akata.

50

S obzirom na razliku u tekstu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 između verzije na engleskom jeziku i drugih jezičnih verzija, Opći sud je u točkama 62. do 84. pobijane presude dao tumačenje te odredbe. Ona, naime, u svojoj verziji na engleskom jeziku predviđa zamrzavanje sredstava za persons having been identified as responsible (osobe koje su „identificirane“ kao odgovorne za nezakonito prisvajanje), dok verzija na francuskom jeziku upućuje na osobe za koje je „utvrđeno“ da su odgovorne za nezakonito prisvajanje.

51

Uzimajući u obzir kontekst i cilj te odredbe, u točki 67. pobijane presude zaključio je da je treba široko tumačiti. U točkama 70. do 81. te presude Opći sud je smatrao da se načelo prema kojem odredbe koje predviđaju administrativne sankcije treba tumačiti usko ne protivi takvom tumačenju. Također je jednako smatrao u točkama 82. do 84. te presude u pogledu načela pretpostavke nedužnosti.

52

Ispitujući razloge zbog kojih su imena žalitelja uvrštena na popis iz Priloga Odluci 2011/172, Opći sud usporedio je njihov tekst u različitim jezičnim verzijama te odluke. U točki 93. pobijane presude naveo je da je bez obzira na upotrijebljenu jezičnu verziju razlog uvrštenja u skladu s člankom 1. te odluke pa je u točki 94. te presude utvrdio da verzija tog priloga na engleskom jeziku bolje odgovara cilju tog članka.

53

Oslanjajući se stoga na tekst članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 u verziji na engleskom jeziku, Opći sud je u točki 95. pobijane presude ocijenio da je „namjera Vijeća bila zamrznuti imovinu tužiteljâ zbog toga što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak na bilo koji način povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava“. U točki 99. te presude zaključio je da „uvrštavanjem imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 Vijeće nije povrijedilo kriterije koje je ono sâmo usvojilo u članku 1. stavku 1. te odluke“.

54

Žalitelji prije svega osporavaju tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 koje je dao Opći sud. Ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što se pridržavao verzije tih odredaba na engleskom jeziku. Tvrde da nije točno da verzija na engleskom jeziku bolje odgovara cilju kojem teži Odluka 2011/172 i da je Opći sud morao uskladiti različite jezične verzije. Opći sud je morao protumačiti te odredbe s obzirom na opći sustav i cilj tog propisa. Žalitelji također osporavaju tumačenje razloga za uvrštenje svakog od njih u Prilog Odluci 2011/172 i Prilog Uredbi br. 270/2011 koje je Opći sud dao u točkama 85. do 95. pobijane presude.

55

S obzirom na ta pogrešna tumačenja, Opći sud nije proveo potpun i strog nadzor dokaza koji nalaže pravo Unije. Utemeljio je svoju odluku samo na navodima iz zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć a da nije provjerio njihovu točnost. Osobito nije uzeo u obzir argument prvog žalitelja, prema kojem je tužba protiv njega u stvarnosti imala politički cilj i nije bila osnovana. Također Opći sud nije ispitao tvrdnje žalitelja prema kojima se s njime u Egiptu postupalo na način koji nije u skladu s temeljnim jamstvima pravičnog suđenja i pravne države.

56

Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava smatrajući u točki 99. pobijane presude da uvrštavanjem imena tužitelja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 Vijeće nije povrijedilo kriterije koje je ono sâmo usvojilo u članku 1. stavku 1. te odluke.

57

Ta je pogreška još i očitija u pogledu druge, treće i četvrte žaliteljice. Naime, Opći sud je u točki 131. pobijane presude utvrdio da nijedan od dokumenata koje je podnijelo Vijeće ne upućuje na to da je protiv tih žaliteljica u Egiptu poduzet kazneni progon za djelo nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Upućujući na vezu između tih žaliteljica i prvog žalitelja, Opći sud nije uzeo u obzir presudu Suda Tay Za/Vijeće (C‑376/10 P, EU:C:2012:138, t. 66.) ni presudu Općeg suda Nabipour i dr./Vijeće (T‑58/12, EU:T:2013:640, t. 107. i 108.), u skladu s kojima jedino osobna uključenost fizičke osobe u aktivnostima na koje se odnosi relevantni propis opravdava donošenje mjere ograničavanja protiv nje.

58

Vijeće smatra da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom svojeg tumačenja Odluke 2011/172. U svakom slučaju, pitanje namjere autora akta konačno je riješeno objavom ispravka te odluke.

59

Što se tiče dokaza o postojanju kaznenog postupka protiv prvog žalitelja, Vijeće upućuje na verbalnu notu NV93/11ms egipatskog državnog odvjetnika i na činjenicu da je taj žalitelj u tužbi koju je podnio Općem sudu priznao da je protiv njega pokrenut takav postupak. Taj se postupak ne temelji na nepoštovanju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije, nego elementi koje egipatska tijela predbacuju žalitelju odgovaraju kaznenim djelima koja su opisana u toj konvenciji, osobito u njezinim člancima 17. i 18. Posljedično, razlozi uvrštenja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 odgovaraju postojanju kaznenih progona pred egipatskim tijelima koje spominje sâm prvi žalitelj.

60

Vijeće ističe da žalitelji ne objašnjavaju zbog čega bi Vijeće ili Opći sud trebao uzeti u obzir argument prema kojem tužba protiv prvog žalitelja u stvarnosti ima politički cilj. Usto podsjeća da mjere ograničavanja protiv njega nisu kaznena sankcija pa argument u pogledu pravičnog suđenja i pravne države nije relevantan.

61

Što se tiče druge, treće i četvrte žaliteljice, Vijeće naglašava da se njihovo uvrštenje na popis iz Priloga Odluci 2011/172 ne temelji na činjenici da su povezane s prvim žaliteljem. U tom smislu podsjeća da je Opći sud utvrdio, osobito u točki 97. pobijane presude, da su žalitelji uvršteni na taj popis samo na temelju toga što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak povezan s istragama o nezakonitom prisvajanju državnih sredstava.

62

Komisija ističe da žalitelji ne osporavaju točke 57. do 84. pobijane presude, u kojima Opći sud daje tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Tvrdi da je Opći sud opravdano dao široko tumačenje te odredbe. Naime, cilj zamrzavanja sredstava, tj. da se egipatskim tijelima omogući kasniji povrat tih sredstava, ne bi se mogao postići da je trebalo čekati pokretanje kaznenih postupaka. Tekst Odluke 2011/172 usto se ne protivi takvom tumačenju. Naime, članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 i članak 2. stavak 1. Uredbe br. 270/2011 odnose se na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava i osobe koje su s njima „povezane“. Nadalje, stavak 2. tih članaka predviđa mjeru namijenjenu tome da se spriječi da osobe o kojima je riječ zaobiđu mjere ograničavanja koje su im nametnute. Komisija stoga zaključuje da se razlog uvrštenja tih osoba na popise iz prilogâ Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011, tj. činjenica da je protiv njih „pokrenut sudski postupak“ ne može tumačiti tako da znači da osobe o kojima je riječ moraju biti „kazneno gonjene“.

63

Što se tiče dokaza, Komisija naglašava da se Vijeće moglo osloniti na dopise egipatskih tijela bez provjere osnovanosti argumenata sadržanih u tim dopisima i bez odlučivanja na temelju ishoda tih postupaka. Iako se u pogledu prvog žalitelja zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć egipatskog državnog odvjetnika odnosio na podrobne činjenice osobito u pogledu „kaznenih djela špekulacije i namjernog nanošenja štete državnim sredstvima“, isto ne vrijedi u pogledu druge, treće i četvrte žaliteljice. Razlog zbog kojeg su egipatska tijela zaplijenila njihova sredstva i zbog kojih su aktima Unije zamrznuta leži u činjenici da te osobe zbog svoje povezanosti s prvim žaliteljem mogu nezakonito prisvojiti državna sredstva ili biti same korištene u tu svrhu. Nadalje, prema informacijama sadržanima u tim dopisima, pljenidba sredstava tih žaliteljica bila je predmet nalogâ državnog odvjetnika koje je potvrdio kazneni sud. Vijeće je stoga priopćilo relevantne informacije koje su poslužile kao temelj za utvrđivanje spornih popisa.

64

Što se tiče potpunog nadzora nad razlozima uvrštenja na te popise, koji zahtijevaju žalitelji, Komisija ističe da nije na Vijeću da provjeri „uvjerljivost“ argumenata egipatskih tijela ni da meritorno odlučuje o nacionalnom predmetu. Dopisi egipatskih tijela predstavljaju prikladne informacije na koje se Vijeće moglo osloniti kako bi donijelo mjere ograničavanja.

65

Jednako kao i Vijeće, i Komisija ističe da upućivanje na Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv korupcije predstavlja pravni temelj zahtjeva za pravnu pomoć i da ga se ne može shvatiti kao utvrđivanje konkretnih razloga sudskih postupaka protiv prvog žalitelja.

66

Zaključno, Komisija tvrdi da kritika prema kojoj obrazloženju Općeg suda nedostaje dosljednosti ne odražava pobijanu presudu. Navodi da žalitelji ne osporavaju točku 67. pobijane presude i ne uzimaju u obzir detaljnu analizu Općeg suda o određivanju relevantnih kriterija uvrštenja na popis iz Priloga Odluci 2011/172 (točke 57. do 84. te presude), o određivanju razloga uvrštenja na taj popis (točke 85. do 95. te presude) i o pravnoj kvalifikaciji činjenica (točke 118. do 157.).

67

Napokon, Komisija ističe da presuda Tay Za/Vijeće (EU:C:2012:138) nije relevantna u ovom slučaju. Taj predmet odnosio se na sina rukovoditelja poduzeća koji je bio povezan s rukovoditeljima Mjanme i mjere protiv režima te treće zemlje odnosile su se na dužnosnike „koji definiraju ili provode politike koje sprečavaju prelazak Burme/Mjanme na demokraciju ili koji od toga imaju koristi“. U konkretnom slučaju cilj je očuvati državna sredstva radi njihova budućeg povrata Arapskoj Republici Egiptu. Stoga puka činjenica da je netko u braku s osobom koja ima veze s rukovoditeljima države ne znači da je se može povezati s političkim režimom te države. Nasuprot tome, ta je situacija relevantna kad mjere ograničavanja imaju za cilj očuvati državna sredstva, s obzirom na to da određenu imovinu mogu zajednički imati suprug i njegove supruge. Sama činjenica da su u Egiptu doneseni nalozi, čak iako oni nisu nužno potrebni za uvrštenje druge, treće i četvrte žaliteljice na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, ozbiljna je naznaka veze jer egipatski sudovi bolje poznaju bračnoimovinsko uređenje primjenjivo na prvog žalitelja i njegove supruge.

68

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji osporavaju, kao prvo, tumačenje kriterija uvrštenja na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011 koje je dao Opći sud i, kao drugo, njihovo uvrštenje s obzirom na te kriterije te pruženo obrazloženje.

69

Suprotno onome što, kao prvo, ističu žalitelji, Opći sud je dao tumačenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 uzimajući u obzir različite tekstove tih odredaba u različitim jezičnim verzijama Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, njihov kontekst i njihov cilj.

70

U tom smislu Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 66. pobijane presude utvrdio da je cilj tih akata pomoć egipatskim tijelima u njihovoj borbi protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Naime, taj cilj izrijekom proizlazi iz uvodne izjave 2. Odluke 2011/172.

71

S obzirom na taj cilj, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ni kada je u istoj točki 66. ocijenio da bi koristan učinak Odluke 2011/172 bio ugrožen ako bi donošenje mjera ograničavanja ovisilo o kaznenoj osudi osoba osumnjičenih za nezakonito prisvajanje sredstava jer bi one u međuvremenu imale potrebno vrijeme za prenošenje svoje imovine u države koje ne surađuju s egipatskim tijelima.

72

Stoga je Opći sud u točki 67. pobijane presude pravilno zaključio da članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 treba tumačiti tako da se on odnosi ne samo na osobe protiv kojih se vodi postupak nego i na osobe protiv kojih se vode sudski postupci povezani s kaznenim postupcima zbog „nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta“, pri čemu se te osobe mogu kvalificirati kao osobe povezane s pojedincima na koje se odnose kazneni postupci.

73

S obzirom na osnovanost takvog tumačenja, Opći sud je u točki 93. pobijane presude pravilno naveo da je razlog uvrštenja imena žaliteljâ u skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/172, bez obzira na jezičnu verziju tog razloga, pa je u točki 93. te presude pravilno naveo da verzija na engleskom jeziku bolje odgovara cilju te odredbe. Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 95. pobijane presude zaključio da je namjera Vijeća bila zamrznuti imovinu žaliteljâ zbog toga što je protiv njih u Egiptu pokrenut sudski postupak koji je na bilo koji način povezan s istragama koje se odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

74

Žalitelji osporavaju, kao drugo, svoje uvrštenje na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011 jer je ono u suprotnosti s Odlukom 2011/172. Iako se, kao što je to upravo navedeno u točki 72. ove presude, tumačenje te odluke koje daju žalitelji ne može prihvatiti, ipak treba ispitati argumente koje oni u tom smislu iznose.

75

Što se tiče zahtjeva egipatskih tijela za pravnu pomoć, treba utvrditi da je on ispitan osobito u točkama 128. do 134. i 137. pobijane presude. U točki 128. te presude Opći sud je utvrdio da taj zahtjev upućuje na istragu koju je provelo egipatsko državno odvjetništvo protiv četiriju žalitelja u vezi s kaznenim djelima korupcije i nezakonitog stjecanja državne imovine. U točki 133. te presude Opći sud je naveo da žalitelji nisu pružili nijedan dokaz kojim bi doveli u pitanje točnost činjeničnih navoda iz tog zahtjeva za pravnu pomoć. Također je naveo da žalitelji nisu osporavali postojanje naloga egipatskog državnog odvjetništva za pljenidbu njihove imovine koji je odobrio kazneni sud. Što se konkretno tiče prvog žalitelja, Opći sud je u točkama 130. i 137. pobijane presude ispitao jedan od dokumenata priloženih zahtjevu za pravnu pomoć i utvrdio da je prvi žalitelj bio „optužen“ u „predmetu broj 38 iz 2011.“ da je „protupravno prisvojio imovinu javnog poduzeća čije je dionice držala država“ i da je „počinio kaznena djela koja se sastoje od stjecanja dobiti od javne imovine i umanjivanja iste kao i od nezakonitog prisvajanja i [...] omogućavanja nezakonitog prisvajanja [te imovine]“.

76

U tim okolnostima, budući da žalitelji ne osporavaju postojanje ni zahtjeva za pravnu pomoć i priloženih dokumenata ni naloga o pljenidbi njihove imovine, ne može se, suprotno onome što tvrde, prigovoriti Općem sudu da nije proveo potpun i strog nadzor nad tim dokazima.

77

U tom smislu treba istaknuti da nije na Vijeću ili Općem sudu da provjeri osnovanost istraga kojima su podvrgnuti žalitelji, nego jedino da provjeri osnovanost odluke o zamrzavanju sredstava s obzirom na zahtjev za pravnu pomoć. Što se tiče činjeničnih navoda Općeg suda o postojanju sudskih postupaka protiv četiriju žalitelja, treba podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Opći sud jedini nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučajevima u kojima materijalna netočnost tih navoda proizlazi iz dokumenata koji su mu podneseni i, s druge strane, za ocjenu tih činjenica. Ta ocjena dakle ne predstavlja – osim u slučaju iskrivljavanja dokaznih elemenata koji su mu podneseni – pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (vidjeti osobito presude Versalis/Komisija, C‑511/11 P, EU:C:2013:386, t. 66. i Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 84.).

78

Što se tiče prvog žalitelja, žalitelji zapravo žele novu ocjenu dokaza, a da se ne pozovu ni na kakvo njihovo iskrivljavanje od strane Općeg suda, tako što ističu da zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć egipatskih tijela, kako je opisan osobito u točkama 128., 130. i 137. pobijane presude, ne pruža dokaz da se protiv prvog žalitelja vodi postupak u Egiptu niti osobito da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da postoji sudska istraga protiv njega zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava u njegovom svojstvu bivšeg egipatskog zastupnika. Taj argument stoga treba proglasiti nedopuštenim.

79

Argument žaliteljâ prema kojem ne postoji nikakav dokaz da je nalog donesen „zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije“ također treba odbiti jer iz samog zahtjeva za pravnu pomoć proizlazi da se protiv prvog žalitelja vodi postupak u Egiptu i da su egipatska tijela kao pravni temelj zahtjeva za pravnu pomoć navela tu konvenciju, upućujući, među ostalim, na njezine članke 17. do 19., 23. i 31.

80

Što se tiče druge, treće i četvrte žaliteljice, iako je Opći sud u točki 131. pobijane presude priznao da nijedan dokument ne upućuje na to da je protiv njih poduzet kazneni progon u Egiptu zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, u točki 132. te presude utvrdio je da je njihova imovina zaplijenjena na temelju naloga egipatskog državnog odvjetnika koji je odobrio kazneni sud i koji je povezan s istragama o nezakonitom prisvajanju državnih sredstava.

81

U pogledu argumenta žaliteljâ prema kojem pljenidba njihove imovine u Egiptu ne dokazuje postojanje sudskog postupka protiv druge, treće i četvrte žaliteljice, dovoljno je podsjetiti da je tu pljenidbu naložio egipatski državni odvjetnik i da ju je odobrio kazneni sud, a oni se trebaju smatrati pravosudnim tijelima. Argument žaliteljâ prema kojem ta pljenidba ima samo preventivni karakter nije osnovan, s obzirom na činjenicu da su tu pljenidbu naložila pravosudna tijela i da preventivni karakter mjere ne može toj mjeri oduzeti pravosudni karakter.

82

Opći sud stoga nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je u točki 134. pobijane presude zaključio da Vijeće nije počinilo ni pogrešku koja se tiče činjenica ni usvojilo pogrešnu pravnu kvalifikaciju činjenica kada je u Prilogu Odluci 2011/172 za drugu, treću i četvrtu žaliteljicu, kao osobe protiv kojih je pokrenut sudski postupak u Egiptu, ocijenilo da su povezane s istragama o nezakonitom prisvajanju državnih sredstava.

83

Žalitelji također upućuju na politički cilj tužbe protiv prvog žalitelja te na postupanje prema njemu u Egiptu koje je bilo u suprotnosti s pravilima pravne države. Međutim, ne pojašnjavaju koji je to bio tužbeni razlog iznesen pred Općim sudom na koji on nije odgovorio niti dokazuju u čemu je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

84

Napokon, žalitelji ističu da je Opći sud prilikom kontrole uvrštenja na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011 trebao uzeti u obzir osobnu uključenost fizičke osobe u provedbu akata obuhvaćenih relevantnim propisima. Međutim, treba navesti da kriterij predviđen u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172, na temelju kojega se zamrzavaju sva sredstva i gospodarski resursi osoba ili subjekata za koje je utvrđeno da su odgovorni za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta, treba tumačiti tako da se postojanje sudskih postupaka povezanih s kaznenim progonima zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava može prihvatiti kao temelj za mjere ograničavanja a da nije potrebno opisati osobnu uključenost osobe o kojoj je riječ. Iz toga slijedi da sudska praksa na koju se pozivaju žalitelji, a koja je spomenuta u točki 57. ove presude, nije relevantna.

85

S obzirom na sve navedeno, treba odbiti drugi žalbeni razlog.

86

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da je Vijeće poštovalo svoju obvezu obrazlaganja u Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011.

87

Ističu da je Vijeće opravdalo njihovo uvrštenje na popise iz priloga tim aktima jedinstvenim i istovjetnim razlogom za svaki taj akt, tj. da su protiv njih „egipatska tijela na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije pokrenula sudski postupak za nezakonito prisvajanje državnih sredstava“. Taj je razlog neodređen i ne omogućuje određivanje „posebnih i konkretnih“ razloga zbog kojih su mjere ograničavanja nametnute žaliteljima. Nepreciznost obrazloženja Vijeća povećavaju znatne razlike u jezičnim verzijama Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011 i sprečava žalitelje da na najbolji mogući način brane svoja prava.

88

Vijeće navodi da žalitelji ne objašnjavaju zbog čega je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je potvrdio valjanost teksta razlogâ uvrštenja. U svakom slučaju, žalitelji su dobili sve dokumente relevantne za svoju obranu.

89

Vijeće usto naglašava da je to prvi put da se žalitelji pozivaju na probleme uzrokovane razlikama između jezičnih verzija Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011. Podsjeća da su žalitelji uvijek upotrebljavali engleski jezik u postupku pa je teško vidljivo zbog čega ih je upućivanje na englesku jezičnu verziju spornih mjera spriječilo u obrani u najboljim mogućim uvjetima.

90

Komisija ističe da je obrazloženje tih akata bilo dovoljno.

91

Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 107. do 109. pobijane presude kad je podsjetio na sudsku praksu o obrazlaganju akata i, točnije, akata koji nameću mjere ograničavanja poput zamrzavanja sredstava.

92

Nakon što je u točki 113. pobijane presude ispitao navode o pravnom temelju Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, u točki 114. te presude utvrdio je da su činjenice na temelju kojih je Vijeće odlučilo o zamrzavanju sredstava bile dovoljno konkretizirane kako bi žalitelji mogli osporavati njihovu točnost pred Vijećem, a nakon toga i pred sucem Unije. U točki 115. te presude utvrdio je da ti razlozi nisu stereotipni, nego da imaju za cilj opisati situaciju žalitelja.

93

Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 116. pobijane presude ocijenio da Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 sadrže prikaz pravnih i činjeničnih elemenata koji, prema mišljenju njihova autora, predstavljaju njihov temelj i da njihov tekst jasno pokazuje način razmišljanja Vijeća.

94

Stoga treba odbiti treći žalbeni razlog.

95

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 158. do 185. pobijane presude ocijenio da nisu povrijeđeni pravo na obranu i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu žaliteljâ.

96

Žalitelji smatraju da je Opći sud pogrešno ocijenio da su Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011 dovoljno obrazložene. Također nije uzeo u obzir činjenicu da su žalitelji dobili primjerak zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć tek nakon više od četiri mjeseca od donošenja te odluke i te uredbe, tj. nakon datuma podnošenja tužbe Općem sudu. Informacije iz dopisa od 29. srpnja 2011. nepotpune su. Opći sud nije ispitao jesu li činjenice, koje je prihvatilo Vijeće, a na kojima počivaju razlozi uvrštenja žaliteljâ na popise iz priloga tim aktima, dokazane. Zaključak Općeg suda da je uvrštenje druge, treće i četvrte žaliteljice na te popise zakonito temelji se na razlogu različitom od onoga koji je navelo Vijeće.

97

Vijeće ističe da žalitelji ne dokazuju zbog čega su bili spriječeni potpuno ostvarivati svoje pravo na obranu i svoje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu jer su mogli podnijeti tužbu za poništenje u zakonom propisanom roku i jer su u okviru te tužbe osporavali elemente istovjetne onima koji su im priopćeni kao odgovor na zahtjeve za informacije koje su uputili nakon donošenja Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011.

98

Vijeće i Komisija podsjećaju da je Opći sud u točkama 164. i 165. pobijane presude utvrdio da je Vijeće žaliteljima dostavilo dokumente potrebne za njihovu obranu. Međutim, žalitelji ne osporavaju te točke pobijane presude.

99

Što se tiče ostalih argumenata, Vijeće ističe da je na njih već odgovoreno u okviru drugih žalbenih razloga.

100

U točkama 158. do 185. pobijane presude, na koje se odnosi četvrti žalbeni razlog, Opći sud je odgovorio na tri različita argumenta koje iznose žalitelji.

101

Prije svega, u točkama 159. do 166. pobijane presude Opći sud je ocijenio da je argument žalitelja, prema kojem im dokazi na temelju kojih su zamrznuta njihova sredstva nisu bili priopćeni, činjenično neutemeljen. Točke 164. i 165. pobijane presude, kojima Opći sud utvrđuje da je Vijeće žaliteljima dostavilo dokumente potrebne za njihovu obranu, glase kako slijedi:

102

Budući da žalitelji nisu istaknuli postojanje iskrivljavanja činjenica ili dokaza, četvrti žalbeni razlog, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 77. ove presude, treba odbaciti kao nedopušten u dijelu u kojem se odnosi na točke 159. do 166. pobijane presude.

103

Nakon toga, u točkama 167. do 170. pobijane presude, Opći sud je odbio argument žaliteljâ o nedostatku u obrazloženju Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011.

104

U tom smislu već je utvrđeno u točki 93. ove presude da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da su ti akti u pravnom smislu dovoljno obrazloženi. Prema tome, treba odbiti četvrti žalbeni razlog kao neosnovan u dijelu u kojem se odnosi na točke 167. do 170. pobijane presude.

105

Napokon, u točkama 171. do 185. pobijane presude, Opći sud je odbio više argumenata žaliteljâ koji su imali za cilj dokazati povredu njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu. U okviru ovog žalbenog razloga žalitelji tvrde da Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da im je 29. srpnja 2011. dostavljen primjerak zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć koji predstavlja glavni dokaz na kojem se temelje Odluka 2011/172 i Uredba br. 270/2011, odnosno više od četiri mjeseca nakon donošenja tih akata. Posljedično, žalitelji smatraju da im Vijeće nije „pravodobno“ odgovorilo, suprotno ocjeni Općeg suda u točki 182. pobijane presude.

106

Dovoljno je utvrditi da se žalitelji nisu pozvali na taj argument pred Općim sudom pa da stoga nije dopušteno pozivati se u stadiju žalbe na postojanje pogreške koja se tiče prava koju je u tom smislu počinio Opći sud.

107

Stoga treba odbiti četvrti žalbeni razlog.

108

Svojim petim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenio da je zadiranje u njihovo pravo vlasništva i/ili njihovu poduzetničku slobodu proporcionalno.

109

Opći sud nije razmotrio mogućnost utjecanja manje strogim mjerama od mjera ograničavanja radi postizanja postavljenih ciljeva. Samo je u točki 207. pobijane presude naveo da žalitelji nisu dokazali da je Vijeće moglo uvesti mjere koje su manje opterećujuće, ali jednako prikladne kao one predviđene Odlukom 2011/172 i Uredbom br. 270/2011. Usto Opći sud nije pojedinačno ispitao situaciju svakog žalitelja. Da Opći sud nije počinio takve pogreške, nužno bi zaključio da su mjere ograničavanja o kojima je riječ disproporcionalno zadiranje u pravo vlasništva i/ili poduzetničku slobodu žaliteljâ.

110

Vijeće podsjeća da je Opći sud temeljito ispitao proporcionalnost mjera u točkama 187. do 217. pobijane presude. Osim toga, ispitivanje situacije svakog žalitelja nije bilo potrebno jer mjere ograničavanja o kojima je riječ nisu sankcija navodnog ili dokazanog kažnjivog djela i stoga se ne moraju prilagoditi ponašanju osoba na koje se odnose. U tom smislu Vijeće navodi da se žalitelji ni pred Općim sudom ni pred Sudom nisu pozvali ni na jednu okolnost koja bi opravdala takvo različito postupanje. Stoga pogrešno tvrde da je Opći sud počinio pogrešku kad nije uzeo u obzir taj argument, zato što on pred njega nikada nije ni bio iznesen.

111

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u žalbi se moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti osobito presude Francuska/Monsanto i Komisija, C‑248/99 P, EU:C:2002:1, t. 68. i Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 46.).

112

Međutim, žalitelji ne iznose nijedan pravni argument kao dokaz postojanja pogreške koja se tiče prava u točkama 205. do 209. pobijane presude, u kojima je Opći sud proveo nadzor proporcionalnosti mjera ograničavanja o kojima je riječ. Žalitelji samo osporavaju razlog Općeg suda iz točke 207. pobijane presude, ponovljen u točki 109. ove presude, kojim on utvrđuje da nisu pružili dokaze o tome da je bilo moguće donijeti manje opterećujuće mjere, a i ne pokušavaju dokazati da su te dokaze iznijeli pred Opći sud.

113

Što se tiče osobne situacije svakog od žaliteljâ, dovoljno je podsjetiti da je osnovanost njihova uvrštenja na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011 Opći sud provjerio u svojem odgovoru na četvrti tužbeni razlog tužbe za poništenje. U tom smislu treba navesti da je Opći sud uputio na članak 1. stavak 3. Odluke 2011/172, prema kojem nadležno tijelo države članice može u svakom pojedinom slučaju pod određenim pretpostavkama odobriti oslobađanje određenih zamrznutih sredstava ili gospodarskih izvora ili raspolaganje s njima. Članak 4. Uredbe br. 270/2011 sadrži sličnu odredbu. S obzirom na poseban cilj zamrzavanja sredstava u odnosu na sve žalitelje, tj. blokadu imovine koja može postati imovina žaliteljâ nakon nezakonitog prisvajanja državnih sredstava ostvarenog na štetu egipatskih tijela, s obzirom na privremen i reverzibilan karakter mjera, istaknut u točki 209. pobijane presude, i s obzirom na te odredbe koje omogućuju oslobađanje određenih sredstava u svakom pojedinom slučaju, Opći sud nije morao provesti ocjenu proporcionalnosti mjere ograničavanja u odnosu na svakog žaliteljâ.

114

Iz toga slijedi da peti žalbeni razlog treba odbiti kao djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

115

Svojim šestim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je ocijenio da Vijeće nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

116

Naime, Opći sud je u točkama 235. i 236. pobijane presude smatrao da je Vijeće poštovalo kriterije definirane u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 i u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 270/2011. Usto, kao što to proizlazi iz točke 237. te presude, argumenti Vijeća „pretpostavljaju da je na Vijeću bilo da provjeri jesu li oni kazneno odgovorni za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta“.

117

Vijeće i Komisija ističu da je na te argumente već odgovoreno u okviru drugih žalbenih razloga.

118

Treba utvrditi da žalitelji upućuju na svoju argumentaciju iznesenu u prilog drugom žalbenom razlogu i stoga osporavaju ocjenu Općeg suda o osnovanosti njihova uvrštenja na popise iz Priloga Odluci 2011/172 i Uredbi br. 270/2011. Budući da je Sud tu ocjenu Općeg suda potvrdio u okviru ispitivanja drugog žalbenog razloga, slijedi da šesti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

119

Budući da su svi žalbeni razlozi odbijeni, žalbu treba odbiti.

120

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

121

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

122

Budući da žalitelji nisu uspjeli u postupku te s obzirom na to da su Vijeće i Komisija zatražili da žalitelji snose troškove, treba im naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: