—

za SC Volksbank România SA, D. Ciubotariu, G. Murgulescu, G. Vintilă, M. Clough, QC, i B. Papandopol, odvjetnik,

—

za rumunjsku vladu, R.-H. Radu i I.-R. Haţieganu, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, C. Gheorghiu, M. Owsiany‑Hornung i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između B. Mateija i I. O. Matei (u daljnjem tekstu zajedno: korisnici kredita), s jedne strane, i SC Volksbank România SA (u daljnjem tekstu: Volksbank), s druge strane, zbog navodno nepoštenih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu koje s jedne strane predviđaju da Volksbank primi „proviziju za rizik“ i s druge strane Volksbanku dopuštaju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu.

3

Uvodne izjave 12., 19. i 20. Direktive 93/13 glase:

„budući [...] da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; budući da ova Direktiva obuhvaća samo one ugovorne odredbe o kojima nisu vođeni pojedinačni pregovori; budući da bi državama članicama trebalo omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz ove Direktive, uz dužno poštovanje ugovora [EEZ], svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite;

[...]

budući da se za potrebe ove Direktive ocjena o nepoštenosti ne donosi o odredbama kojima se opisuje glavni predmet ugovora ili odnos kvalitete i cijene ponuđene robe ili usluge; budući da se glavni predmet ugovora, kao i odnos cijene i kvalitete, ipak može uzeti u obzir prilikom procjene o nepoštenosti ostalih odredaba; [...]

budući da bi se ugovori trebali sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe [...].“

4

Članak 1. stavak 1. te direktive predviđa:

„Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.“

5

U skladu s člankom 3. navedene direktive:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

[...]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.“

6

Članak 4. Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“

7

Članak 5. te direktive određuje:

„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. [...]“

8

Članak 8. navedene direktive predviđa:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi [...] Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.“

9

Prilog istoj direktivi, koji se odnosi na odredbe predviđene njenim člankom 3. stavkom 3., u točki 1. sadrži neiscrpan popis navedenih odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. U toj točki 1. podtočki (j) navode se odredbe čiji su predmet ili svrha „davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom“. U navedenoj točki 1. podtočki (l) navode se one odredbe kojih su predmet ili svrha „omogućavanje [...] pružatelju usluga da poveća [svoje] cijene, bez odgovarajućeg prava za potrošača da [...] može raskinuti ugovor ako je konačna cijena previsoka u odnosu na cijenu dogovorenu u vrijeme sklapanja ugovora“.

10

Točka 2. toga Priloga odnosi se na područje primjene njegove točke 1. podtočaka (g), (j) i (l). Ta točka 2. podtočka (b) osobito navodi da točka 1. podtočka (j) navedenog Priloga „nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez [prethodne] obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne da odmah raskinu ugovor“. U točki 2. podtočki (d) istog Priloga navodi se da točka 1. podtočka (l) Priloga „nije prepreka za klauzule o indeksaciji cijena, ako je to u skladu sa zakonom, pod uvjetom da je metoda prema kojoj cijene variraju jasno opisana“.

11

Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, str. 66. i ispravci SL 2009, L 207, str. 14., SL 2010, L 199, str. 40. i SL 2011, L 234, str. 46.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) propisuje opću obvezu davatelja kredita da u fazi prije sklapanja ugovora i u ugovoru o zajmu potrošaču predoči određene podatke, među kojima i podatak o efektivnoj kamatnoj stopi (u daljnjem tekstu: EKS). Prilog I. toj direktivi propisuje usklađenu metodu izračuna EKS‑a.

12

U skladu s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2008/48:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće:

[...]“

13

Članak 3. te direktive određuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

[...]

[...]“

14

Svrha Zakona br. 193/2000 o nepoštenim uvjetima u ugovorima koji se sklapaju između trgovaca i potrošača, u ponovno objavljenoj verziji (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 305 od 18. travnja 2008., u daljnjem tekstu: Zakon br. 193/2000), jest prijenos Direktive 93/13 u nacionalno pravo.

15

Članak 1. stavak 3. Zakona br. 193/2000 određuje:

„Trgovcima se zabranjuje unošenje nepoštenih odredaba u ugovore koje sklapaju s potrošačima.“

16

Članak 4. toga zakona određuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj nisu vođeni izravni pregovori s potrošačem smatra se nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, pojedinačno ili zajedno s ostalim odredbama ugovora na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

2.   Smatra se da o ugovornoj odredbi nisu vođeni izravni pregovori s potrošačem ako je ona određena a da potrošač nije imao mogućnost na nju utjecati, kao u slučaju tipskih ugovora ili općih uvjeta prodaje koje koriste trgovci na tržištu odnosnog proizvoda ili usluge.

3.   Činjenica da su se o određenim aspektima ugovornih odredaba ili o samo jednoj od tih odredaba vodili izravni pregovori s potrošačem ne isključuje primjenu odredaba ovoga zakona na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da ga je trgovac jednostrano unaprijed sastavio. Ako trgovac izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pregovaralo izravno s potrošačem, dužan je to i dokazati.

4.   Prilog koji je sastavni dio ovoga zakona sadrži popis, primjera radi, navedenih odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.

5.   Ne dovodeći u pitanje odredbe ovoga zakona, nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju:

6.   Ocjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se ni na definiciju glavnog predmeta ugovora ili mogućnost da se udovolji zahtjevima cijene i naknade, na jednoj strani, ni na proizvode i usluge koje se nude u zamjenu, na drugoj, pod uvjetom da su te odredbe sastavljene na jeziku koji se lako razumije.“

17

Točkom 1. podtočkom (a) Priloga iz članka 4. stavka 4. Zakona br. 193/2000 doslovno su preuzete točka 1. podtočka (j) i točka 2. podtočka (b) Priloga Direktivi 93/13.

18

Svrha Hitne vladine uredbe br. 50/2010 o ugovorima o potrošačkim kreditima (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 389 od 11. lipnja 2010., u daljnjem tekstu: HVU br. 50/2010) jest prijenos Direktive 2008/48 u nacionalno pravo.

19

Članak 2. stavak 1. HVU‑a br. 50/2010 određuje:

„Ova Hitna vladina uredba primjenjuje se na ugovore o kreditu, uključujući ugovore o kreditu osigurane hipotekom ili nekim drugim pravom na nekretnini, i na ugovore o kreditu čiji je cilj financiranje stjecanja ili zadržavanja vlasničkih prava na postojećoj ili projektiranoj građevini ili preuređenje, uređenje, izgradnja, obnova, proširenje ili povećanje vrijednosti nekretnine, bez obzira na ukupni iznos kredita.“

20

Članak 36. HVU‑a br. 50/2010 propisuje:

„Za odobreni kredit davatelj kredita može naplatiti isključivo proviziju za obradu zahtjeva, proviziju za upravljanje kreditom ili proviziju za vođenje tekućeg računa, naknadu u slučaju prijevremene otplate, troškove osiguranja, po potrebi penale i jedinstvenu proviziju za usluge pružene na zahtjev potrošačâ.“

21

Članak 95. HVU‑a br. 50/2010 glasi:

„1.   Za ugovore čije je izvršenje u tijeku vjerovnici su dužni u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ove Hitne uredbe jamčiti usklađenost ugovora s odredbama ove Hitne uredbe.

2.   Izmjena ugovora čije je izvršenje u tijeku izvršit će se aneksima, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ove Hitne uredbe.

[...]“

22

U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 39. Zakona br. 288/2010 kojom je prihvaćena Hitna vladina uredba br. 50/2010 u vezi s ugovorima o potrošačkim kreditima (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 888, od 30. prosinca 2010.):

„Članak 95. [HVU‑a br. 50/2010] mijenja se na sljedeći način:

Članak 95. – Odredbe ove Hitne uredbe ne primjenjuju se na ugovore čije je sklapanje u tijeku na dan stupanja na snagu ove Hitne uredbe, osim odredbi članka 37. bis, članaka 66. do 69. [...], članaka 50. do 55., 56. stavka 2., 57. stavaka 1. i 2. i 66. do 71.“

23

Članak II. zakona br. 288/2010 propisuje:

„1.   Aneksi ugovoru sklopljeni i potpisani do datuma stupanja na snagu ovoga zakona čija je svrha jamčiti usklađenje ugovora s odredbama [HVU‑a br. 50/2010] proizvode učinke u skladu s ugovornim odredbama koje su odredile stranke.

2.   Aneksi ugovoru koje potrošači nisu potpisali i za koje se smatra da su do datuma stupanja na snagu ovoga zakona prešutno prihvaćeni, proizvode učinke u skladu s tekstom svojih odredaba, osim ako potrošač ili davatelj kredita u roku od 60 dana počevši od datuma stupanja na snagu ovoga zakona ne obavijeste drukčije.“

24

Korisnici kredita sklopili su s Volksbankom dva ugovora o kreditu. Prvi ugovor, sklopljen 4. ožujka 2008., koji je služio za podmirivanje osobne tekuće potrošnje, odnosi se na kredit u iznosu od 8000 eura. Taj kredit koji treba otplatiti tijekom razdoblja od pet godina bio je odobren po tekućoj fiksnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 9% i EKS‑u od 20,49%.

25

Drugi ugovor, sklopljen 7. ožujka 2008., odnosi se na kredit u iznosu od 103709,18 švicarskih franaka (CHF) čija je svrha financirati kupnju nekretnine i koji je osiguran hipotekom na toj nekretnini. Taj se kredit mogao otplatiti tijekom razdoblja od 25 godina i njegova je tekuća godišnja kamatna stopa određena na 3,99% , a EKS na 19,55%.

26

U skladu s člankom 3. točkom (d) posebnih uvjeta tih dvaju ugovora, koji se odnosi na varijabilnost kamatne stope, „banka pridržava pravo izmjene tekuće kamatne stope u slučaju znatnih promjena na tržištu novca, pri čemu se o novoj kamatnoj stopi obavještava korisnik kredita; tako izmijenjena kamatna stopa primjenjuje se od datuma kada je on obaviješten.“

27

Članak 3.5 općih uvjeta ugovora o kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku, naslovljen „provizija za rizik“, propisuje da korisnik kredita može za stavljanje kredita na raspolaganje biti dužan banci platiti proviziju za rizik, koja se obračunava na saldo kredita i koju korisnik kredita mjesečno plaća tijekom svog vremena trajanja kredita.

28

Članak 5. posebnih uvjeta navedenih ugovora, također naslovljen „provizija za rizik“, određuje da je ta provizija jednaka prihodu salda kredita pomnoženom s 0,74% za kredit denominiran u eurima i s 0,22% za kredit denominiran u švicarskim francima. Ukupni iznos koji treba platiti na ime te provizije doseže 1397,17 eura za kredit denominiran u eurima i 39955,98 CHF za kredit denominiran u švicarskim francima.

29

Volksbank je nakon 22. lipnja 2010., datuma stupanja na snagu HVU‑a br. 50/2010, poduzeo mjere kako bi se ugovori o kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku uskladili s odredbama te uredbe. Ta banka je tako predložila da se u prijedlozima aneksa tim ugovorima o kreditu naziv odredaba o „proviziji za rizik“ zamijeni s nazivom „provizija za upravljanje kreditom“, pri čemu je naplata te provizije bila izričito dopuštena člankom 36. navedene uredbe a da se pritom nije izmijenio sadržaj tih odredbi. Korisnici kredita su se tom prijedlogu usprotivili te su zbog toga odbili potpisati te anekse.

30

Korisnici kredita, smatrajući da su sve odredbe ugovora o kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku, među kojima i odredbe koje se odnose na varijabilne kamatne stope i „proviziju za rizik“ u smislu članka 4. Zakona br. 193/2000, nepoštene, i nakon što su se obratili nacionalnom tijelu za zaštitu potrošača koje nije prihvatilo njihov zahtjev, pokrenuli su postupak pred Judecătoria Cluj‑Napoca (prvostupanjski sud u Cluj‑Napoca) kako bi on utvrdio da su predmetne odredbe nepoštene i stoga ništave.

31

Presudom od 12. prosinca 2011. taj sud djelomično je prihvatio tužbu korisnika kredita.

32

Navedeni sud je presudio da su određene odredbe nepoštene i da se stoga moraju smatrati ništavima. Prema tom sudu isto se mora odnositi i na odredbu o varijabilnosti kamatne stope s obzirom na to da je pojam „znatne promjene na tržištu novca“ previše nejasan i da omogućuje banci da diskrecijski izmijeni kamatnu stopu.

33

Nasuprot tome, taj sud je smatrao da se odredbe o „proviziji za rizik“ i prijedlog odredbe o „proviziji za upravljanje kreditom“ ne mogu kvalificirati kao nepoštene, prije svega zato što taj sud nije bio dužan ocijeniti koji je konkretan rizik banka preuzela ni djelotvornost ugovornih jamstava.

34

Tribunalul Specializat Cluj, kojem su korisnici kredita i Volksbank podnijeli žalbu protiv te odluke, ističe da su određeni rumunjski sudovi, iako Sud još nije odlučio o pitanju jesu li ugovorne odredbe poput onih o „proviziji za rizik“ u glavnom postupku dio „glavnog predmeta“ i/ili „cijene“ u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, već presudili da takve odredbe nisu obuhvaćene navedenim pojmovima, poput onih iz članka 4. stavka 6. Zakona br. 193/2000, koji doslovno preuzima tekst članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, tako da se te odredbe ne mogu izuzeti iz ocjene njihove eventualne nepoštenosti.

35

Ti su sudovi smatrali da se to izuzimanje ne primjenjuje na takve odredbe, osobito zato što davatelj kredita ne pruža nikakvu uslugu koja predstavlja protučinidbu koja bi opravdavala naplatu te provizije, i, usto, da te odredbe nisu dovoljno jasno napisane.

36

U tim je okolnostima Tribunalul Specializat Cluj odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Uzimajući u obzir činjenicu da se, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13, ocjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, i budući da se, u skladu s člankom 2. stavkom [2.] točkom (a) Direktive 2008/48, definicija koju članak 3. točka (g) iste direktive daje pojmu ukupni troškovi kredita za potrošača, koji uključuju sve provizije koje je potrošač dužan platiti za ugovor o potrošačkom kreditu, ne primjenjuje u svrhu određivanja predmeta ugovora o kreditu osiguranog hipotekom, postavlja se pitanje mogu li se pojmovi ‘glavni predmet’ i/ili ‘cijena’ u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ti pojmovi – ‘glavni predmet’ i/ili ‘cijena’ ugovora o kreditu osiguranog hipotekom – obuhvaćaju, pored elemenata koji predstavljaju protučinidbu zbog davanja kredita, i EKS tog ugovora o kreditu osiguranog hipotekom, koji se osobito sastoji od fiksne ili varijabilne kamatne stope, bankarskih provizija i ostalih ugovorom o kreditu uključenih i definiranih troškova?“

37

Volksbank tvrdi da je spor između stranaka glavnog postupka riješen zato što je s korisnicima kredita sklopio nagodbu. Budući da nijedan postupak više nije u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, odgovor na prethodno pitanje nije više potreban i Sud treba, primjenom članka 100. stavka 2. svoga Poslovnika, utvrditi da više nisu ispunjeni uvjeti za njegovu nadležnost.

38

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da ako on utvrdi da doista nijedan spor nije više u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, tako da odgovor na prethodno pitanje tom sudu ne bi bio koristan za rješavanja spora, Sud presuđuje da se postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku obustavlja (vidjeti u tom smislu osobito presude Djabali, C‑314/96, EU:C:1998:104, t. 16., 21. i 22.; García Blanco, C‑225/02, EU:C:2005:34, t. 23. i 29. do 31. te rješenje Mohammad Imran, C‑155/11 PPU, EU:C:2011:387, t. 14. i 19. do 21.).

39

U ovom predmetu valja istaknuti da je sud koji je uputio zahtjev dopisom od 14. veljače 2014. obavijestio Sud da je između Volksbanka i korisnika kredita sklopljena nagodba.

40

Međutim, taj sud je u tom istom dopisu naveo da što se tiče pitanja navodno nepoštene naravi ugovornih odredbi o „proviziji za rizik“ koju Volksbank naplaćuje nije prihvatio nagodbu s obzirom na to da se to pitanje trebalo smatrati pitanjem javnoga reda o kojem se stranke ne mogu sporazumjeti i da slijedom toga odgovor Suda na postavljeno prethodno pitanje za navedeni sud i dalje ima ključnu važnost za rješavanje spora u glavnom postupku.

41

U tim okolnostima ne može se, primjenom načela utvrđenog sudskom praksom navedenom u točki 38. ove presude, utvrditi da doista nijedan spor nije više u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev. Nasuprot tome, iz navoda potonjeg izričito proizlazi da je odgovor Suda na postavljeno pitanje i dalje ne samo koristan već odlučujući za rješavanje spora u glavnom postupku.

42

Stoga, valja odbiti Volksbankov prigovor nedopuštenosti i odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku.

43

Najprije valja odrediti doseg postavljenog pitanja.

44

Iz izričaja navedenog pitanja razvidno je da se ono odnosi na to mogu li se pojmovi „glavni predmet“ i/ili „cijena“ u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da pored elemenata koji čine protučinidbu zbog davanja kredita uključuju EKS ugovora o kreditu, koji osobito čine fiksna ili varijabilna kamatna stopa, bankarske provizije i drugi troškovi koji su uključeni i definirani tim ugovorom.

45

U tekstu navedenog pitanja se usto spominje to da se ono odnosi na uključivanje u te pojmove „glavnog predmeta“ i/ili „cijene“ svih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu osiguranog hipotekom, koje uključuju protučinidbu koju potrošač duguje davatelju kredita i koje su dio pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača“, kako je definiran člankom 3. točkom (g) Direktive 2008/48, i stoga dio EKS‑a.

46

Međutim, valja utvrditi, s jedne strane, da iz cjelokupnog obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se glavni postupak, koji je u stadiju žalbe podnesene sudu koji je uputio zahtjev, odnosi na najviše dvije vrste odredaba o protučinidbi koju potrošač duguje davatelju kredita i koje su uključene u ugovore o kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku, to jest odredbe koje predviđaju „proviziju za rizik“ koju naplaćuje davatelj kredita i odredbe koje mu dopuštaju da pod određenim uvjetima izmijeni kamatnu stopu. U okviru tog spora postavlja se pitanje ulaze li te odredbe u područje primjene članka 4. stavka 6. Zakona br. 193/2000, kojem je svrha članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 prenijeti u rumunjsko pravo.

47

S druge strane, točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, ne može biti određen pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“, u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48.

48

Naime, potonji pojam je osobito široko definiran, tako da je ukupan iznos svih troškova ili naknada koje snosi potrošač i koje se odnose na isplate koje je on izvršio davatelju kredita i trećima jasno naveden u ugovorima o potrošačkom kreditu, pri čemu takva postupovna obveza pridonosi ostvarenju glavnog cilja transparentnosti čijem ostvarenju teži ta direktiva.

49

Nasuprot tome, budući da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 propisuje iznimku od mehanizma sadržajne ocjene nepoštenih odredbi koji je predviđen u sklopu sustava zaštite potrošača što ga je uspostavila ta direktiva, takva odredba mora se usko tumačiti (presuda Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 42.).

50

Usto, za izraze „glavni predmet ugovora“ i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj“ iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 u pravilu treba u cijeloj Europskoj uniji postići samostalno i ujednačeno tumačenje, do kojeg treba doći uzimajući u obzir kontekst i zadani cilj odredbe o kojoj je riječ (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 37. i 38.).

51

U svojoj sudskoj praksi Sud je usto razvio kriterije za tumačenje navedenih pojmova, koji upravo uzimaju u obzir sam cilj Direktive 93/13, to jest onaj kojem je svrha obvezati države članice da propišu mehanizam koji osigurava da bilo koja eventualno nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju u svrhu zaštite potrošača jer se on nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 39. i 40.).

52

Stoga valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da izrazi „glavni predmet ugovora“ i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj“ obuhvaćaju vrste odredaba iz ugovora o kreditu sklopljenih između poslovnog subjekta i potrošačâ, poput onih u glavnom postupku, koje, s jedne strane, davatelju kredita pod određenim uvjetima omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu i, s druge strane, predviđaju „proviziju za rizik“ koju on naplaćuje.

53

S tim u vezi, iako je isključivo sud koji je uputio zahtjev dužan izraziti pravno stajalište u vezi s ocjenom konkretne ugovorne odredbe s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, to ne utječe na činjenicu da je Sud nadležan izdvojiti kriterije iz odredbi Direktive 93/13, u konkretnom slučaju članka 4. stavka 2., koje nacionalni sudac može ili mora primijeniti prilikom ispitivanja ugovornih odredbi s obzirom na odredbe Direktive (presuda Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 45.).

54

Sud je presudio da pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora“ u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba razumjeti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog. S druge strane, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene navedenim pojmom „glavnog predmeta ugovora“. Sud koji je uputio zahtjev pozvan je ocijeniti je li predmetna odredba bitan dio činidbe dužnika koja se sastoji od otplate iznosa koji mu je davatelj kredita stavio na raspolaganje, uzimajući u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst u kojem se potonji nalazi (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 49. do 51.).

55

Sud je također smatrao da iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 proizlazi da je ova druga kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničenog opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 54. i 55.).

56

Odredbe o protučinidbi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredaba, osim što se tiče pitanja je li iznos ugovorom ugovorene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je davatelj kredita zauzvrat pružio.

57

Kada je riječ osobito o kvalifikaciji, s obzirom na kriterije navedene u točkama 54. do 56. ove presude, ugovornih odredaba o kojima je riječ u glavnom postupku u svrhu primjene članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 i, na prvom mjestu, odredaba koje davatelju kredita omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, više elemenata ukazuje na to da one ne ulaze u područje primjene izuzimanja predviđenog tom odredbom.

58

Naime, najprije valja podsjetiti da je Sud već presudio da slična odredba o mehanizmu izmjene cijena usluge pružene potrošaču nije obuhvaćena člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 (presuda Invitel, C‑472/10, EU:C:2012:242, t. 23.).

59

Nadalje, valja utvrditi da se odredbe koje davatelju kredita omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu izričito pojavljuju u točki 1. podtočki (j) Priloga Direktivi 93/13 koji, u skladu s člankom 3. stavkom 3. potonje direktive, sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. U točki 2. podtočki (b) tog priloga pobliže se navode uvjeti pod kojima navedena točka 1. podtočka (j) nije u suprotnosti s takvim odredbama.

60

Uzimajući u obzir cilj čijem ostvarenju teži Prilog Direktivi 93/13, naime tomu da posluži kao „sivi popis“ odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima, uključivanje odredaba poput onih kojima se davatelju kredita omogućuje da jednostrano izmijeni kamatnu stopu u velikom dijelu ne bi imalo koristan učinak kada bi one od početka bile isključene iz ocjene njihove eventualne nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.

61

Isto se odnosi i na primjenjivo rumunjsko zakonodavstvo i osobito na članak 4. stavak 4. Zakona br. 193/2000, kojem je svrha prijenos članka 3. stavka 3. Direktive 93/13 i Priloga koji se spominje tom odredbom, putem mehanizma kojim se uspostavlja „crni popis“ odredaba koje se moraju smatrati nepoštenima. Uostalom, takav mehanizam obuhvaćen je strožim propisima koje države članice, uz poštovanje prava Unije, mogu usvojiti ili zadržati, u području na koje se odnosi Direktiva 93/13, kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, u skladu s njenim člankom 8.

62

Usto, pokazatelj akcesornog značaja takvih odredaba može biti i okolnost da se čini da se one, s obzirom na to da prije svega sadrže mehanizam prilagodbe koji davatelju kredita omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne mogu odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu koja može biti dio glavnog predmeta ugovora.

63

Naposljetku, čini se također da te odredbe izlaze iz područja primjene članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 s obzirom na to da se, pod uvjetom da to sud koji je uputio zahtjev provjeri, čini da iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se na njihovu nepoštenost poziva ne zbog navodne neprimjerenosti između razine izmijenjene stope i bilo koje protučinidbe obavljene u zamjenu za tu izmjenu, već zbog uvjeta i kriterija koji davatelju kredita omogućuju da izvrši tu izmjenu, osobito zbog „znatnih promjena na tržištu novca“.

64

Kao drugo, kada je riječ o odredbama kojima se predviđa „provizija za rizik“ koju naplaćuje davatelj kredita, poput onih u glavnom postupku, na temelju više elemenata moguće je smatrati da one nisu obuhvaćene jednom od dviju kategorija izuzimanja predviđenih člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13.

65

Najprije se postavlja pitanje mogu li te odredbe biti obuhvaćene izuzimanjem propisanim navedenim člankom 4. stavkom 2. jer se smatra da su one dio ugovornih odredaba koje definiraju „glavni predmet“ ugovora, što je dužan, kako je to već bilo rečeno u točki 54. ove presude, provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

66

Stoga će taj sud biti dužan ocijeniti, uzimajući u obzir razmatranja navedena u navedenoj točki 54., određuju li te odredbe jednu od bitnih činidaba predviđenih ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku ili su one ipak akcesornog značaja u odnosu na odredbe koje određuju samu bit ugovornog odnosa.

67

U okviru te ocjene navedeni sud će osobito morati uzeti u obzir glavni cilj „provizije za rizik“ koji se sastoji od jamstva otplate zajma, što je očito osnovna obveza potrošača koju je on dužan ispuniti u zamjenu za to što mu je iznos zajma stavljen na raspolaganje.

68

Usto, uzimajući u obzir cilj zaštite potrošača naveden u točki 51. ove presude kojim se treba voditi prilikom tumačenja odredaba Direktive 93/13, sama činjenica da se „provizija za rizik“ može smatrati relativno velikim dijelom EKS‑a i stoga prihoda koje davatelj kredita stječe na temelju predmetnih ugovora o kreditu načelno nije relevantna za ocjenu određuju li ugovorne odredbe koje predviđaju tu proviziju „glavni predmet“ ugovora.

69

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev također je dužan ispitati mogu li odredbe kojima je predviđena „provizija za rizik“ koju naplaćuje davatelj kredita, poput onih u glavnom postupku, biti obuhvaćene drugom kategorijom izuzimanjâ iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Međutim, čini se da neki elementi spisa kojim raspolaže Sud ipak ukazuju na to da to nije tako.

70

Naime, i dalje pod uvjetom da to sud koji je uputio zahtjev provjeri, čini se da neki od navedenih elemenata ukazuju na to da se predmet glavnog postupka ne odnosi na primjerenost iznosa te provizije i bilo koje činidbe davatelja kredita, s obzirom na to da se tvrdi da davatelj kredita ne obavlja nikakvu stvarnu činidbu koja može predstavljati protučinidbu za tu proviziju, tako da se pitanje primjerenosti te provizije ne može postaviti (vidjeti, analogijom, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 58.).

71

Nasuprot tome, čini se da elementi spisa kojima Sud raspolaže ukazuju na to da se glavni postupak usredotočuje na pitanje razloga koji opravdavaju predmetne odredbe, i osobito na pitanje trebaju li se te odredbe smatrati nepoštenima u smislu članka 3. Direktive 93/13 jer potrošaču nameću plaćanje provizije znatnog iznosa kojoj je cilj jamčiti otplatu zajma, premda se tvrdi da je taj rizik već osiguran hipotekom i da, u zamjenu za tu proviziju, banka ne pruža stvarnu uslugu potrošaču koja je isključivo u njegovom interesu.

72

Naposljetku, valja smatrati da, ako bi sud koji je uputio zahtjev s obzirom na elemente koje mu je u odgovoru na postavljeno pitanje pružio Sud zaključio da su predmetne odredbe ipak dio glavnog predmeta ugovora ili da su one u biti sporne s obzirom na primjerenost cijene ili naknade, ostaje činjenica da te odredbe trebaju u svakom slučaju podlijegati procjeni eventualne nepoštenosti ako se utvrdi, što je također dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da one nisu jasno i razumljivo sastavljene (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 61.).

73

U tom pogledu valja podsjetiti da se ta obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavljaju članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13, odredbe koje uostalom imaju isti doseg, ne može ograničiti isključivo na značajku njihove razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 69. i 71.).

74

Iz članaka 3. i 5. Direktive 93/13 kao i točke 1. podtočaka (j) i (l) i točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj direktivi osobito proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma izmjene kamatne stope i odnos te odredbe s drugim odredbama o isplati naknade davatelju kredita, tako da informirani potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 73.).

75

To mora ispitati sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu i vodeći računa o razini pažnje koja se može očekivati od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (vidjeti, u tom smislu, presudu Kásler i Káslerné Rábai, EU:C:2014:282, t. 74.).

76

Međutim, kada je riječ o ugovornim odredbama u glavnom postupku i, kao prvo, o onima koje davatelju kredita omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu, valja se pitati može li potrošač predvidjeti da će davatelj kredita povećati te stope na temelju kriterija, koji na prvi pogled nije previše transparentan, o „znatnim promjenama na tržištu novca“, iako je posljednja formulacija sama po sebi gramatički jasna i razumljiva.

77

Kao drugo, što se tiče odredaba koje predviđaju „proviziju za rizik“, postavlja se pitanje izlaže li predmetni ugovor o kreditu na transparentan način razloge koji opravdavaju naknadu koja odgovara toj proviziji, s obzirom na to da se osporava da je davatelj kredita, osim što je preuzeo rizik neotplate za koji se tvrdi da je već osiguran hipotekom, dužan pružiti stvarnu protučinidbu kako bi dobio navedenu proviziju. Usto, čini se da je netransparentnost u navođenju razloga kojima se u ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku opravdavaju te odredbe potvrđena činjenicom, koja se navodi u točki 29. ove presude, da je u ovom slučaju davatelj kredita korisnicima kredita predložio da se naziv navedenih odredaba zamijeni nazivom „provizija za upravljanje kreditom“ a da se pritom ne izmijeni njihov sadržaj.

78

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da u okolnostima poput onih u glavnom postupku izrazi „glavni predmet ugovora“ i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj“ načelno ne obuhvaćaju odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredaba u glavnom postupku, koje, s jedne strane, davatelju kredita omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu i, s druge strane, predviđaju da on primi „proviziju za rizik“. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti tu kvalifikaciju navedenih ugovornih odredaba s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe predmetnih ugovora kao i činjenični i pravni kontekst tih odredaba.

79

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da u okolnostima poput onih u glavnom postupku izrazi „glavni predmet ugovora“ i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe na drugoj“ načelno ne obuhvaćaju odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredaba u glavnom postupku, koje, s jedne strane, davatelju kredita omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu i, s druge strane, predviđaju da on primi „proviziju za rizik“. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti tu kvalifikaciju navedenih ugovornih odredaba s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe predmetnih ugovora kao i činjenični i pravni kontekst tih odredaba.