Stranke
Osnova
Operativni dio

Stranke

U predmetu C‑469/13,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Tribunale di Verona (Italija), odlukom od 27. kolovoza 2013., koju je Sud zaprimio 30. kolovoza 2013., u postupku

Shamim Tahir

protiv

Ministero dell’Interno,

Questura di Verona,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh (izvjestitelj), C. Toader i E. Jarašiūnas, suci,

nezavisni odvjetnik: Y. Bot,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Palatiella, avvocato dello Stato ,

– za njemačku vladu, T. Henze i B. Beutler, u svojstvu agenata,

– za francusku vladu, F.-X. Bréchot i D. Colas, u svojstvu agenata,

– za nizozemsku vladu, M. Noort i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

– za Europsku komisiju, M. Condou-Durande i A. Aresu, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegovog mišljenja,

donosi sljedeću

Osnova

Presudu

1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. stavka 1. i članka 13. u vezi s člankom 2. točkom (e) i člankom 4. stavkom 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (SL 2004, L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/51/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2011. (SL L 132, str. 1., u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/109).

2. Zahtjev je postavljen u okviru spora između S. Tahir i Ministero dell’Interno (Ministarstvo unutarnjih poslova) te Questure di Verona (policijska uprava u Veroni) povodom odluke Questure di Verona o odbijanju zahtjeva za izdavanje boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem koji je podnijela S. Tahir.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2003/109

3. Uvodne izjave 4. i 6. Direktive 2003/109 propisuju:

„ (4) Integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama ključni je element promicanja ekonomske i socijalne kohezije, temeljnog cilja Zajednice koji je naveden u Ugovoru.

[...]

(6) Glavni kriterij za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem trebalo bi biti trajanje boravišta na državnom području države članice. Boravište bi trebalo biti i zakonito i neprekinuto kako bi se dokazalo da se osoba trajno nastanila u toj zemlji. Trebalo bi utvrditi odredbe za stupanj fleksibilnosti kako bi se u obzir mogle uzeti okolnosti u kojima bi osoba trebala privremeno napustiti državno područje.“

4. Uvodna izjava 17. te direktive propisuje:

„Usklađivanjem uvjeta za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem promiče se uzajamno povjerenje među državama članicama. Pojedine države članice izdaju dozvole s trajnim ili neograničenim rokom važenja pod uvjetima koji su povoljniji od onih predviđenih ovom Direktivom. Ugovor ne isključuje mogućnost primjene povoljnijih nacionalnih odredaba. Međutim, za potrebe ove Direktive trebalo bi predvidjeti da dozvole izdane pod povoljnijim uvjetima ne priznaju pravo boravka u drugim državama članicama.“

5. Točka (a) članka 1. navedene direktive, naslovljenog „Predmet“, propisuje:

Ova Direktiva utvrđuje:

(a) uvjete pod kojima država članica odobrava i ukida status osobe s dugotrajnim boravištem i njemu pripadajuća prava državljanima trećih zemalja koji zakonito borave na njezinu državnom području, [...]

[...]“

6. Članak 2. točke (b), (e) i (g) te direktive sadrže za potrebe te direktive sljedeće definicije:

„b) ,osoba s dugotrajnim boravištem’ znači svaki državljanin treće zemlje koji ima status osobe s dugotrajnim boravištem kako je predviđeno člancima 4. do 7.;

[...]

e) ,članovi obitelji’ znači državljani trećih zemalja koji borave u dotičnoj državi članici u skladu s Direktivom Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (1); [SL L 251, str. 12.] [...];

[...]

g) ,boravišna dozvola [EU-a] za osobu s dugotrajnim boravištem’ znači boravišna dozvola koju izdaje predmetna država članica nakon stjecanja statusa osobe s dugotrajnim boravištem.“

7. Članak 3. Direktive 2003/109 određuje njezino područje primjene. Prema stavku 1. tog članka, navedena direktiva „se primjenjuje na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području države članice“. Stavci 2. i 3. navedenog članka preciziraju, tim redoslijedom, da se Direktiva 2003/109 ne primjenjuje na određene kategorije državljana trećih zemalja i da se primjenjuje ne dovodeći u pitanje povoljnije odredbe iz određenih međunarodnih ugovora.

8. Poglavlje II. te direktive, koje sadrži članke 4. do 13., odnosi se na odobravanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem u jednoj državi članici.

9. Članak 4. navedene direktive, naslovljen „Trajanje boravka“, u stavku 1. određuje:

„Države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.“

10. Članak 5. Direktive 2003/109, naslovljen „Uvjeti za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem“, u stavku 1. propisuje:

„Države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koji o njima ovise osiguraju dokaz da imaju:

a) sigurne i redovite izvore sredstava koji su dostatni za uzdržavanje njih samih i članova njihove obitelji bez traženja naknade od sustava socijalne pomoći dotične države članice. Države članice ocjenjuju te izvore sredstava s obzirom na njihovu prirodu i redovitost te mogu u obzir uzeti razinu minimalnih plaća i mirovina prije podnošenja zahtjeva za dobivanje dugotrajnog boravišta;

b) zdravstveno osiguranje protiv svih rizika od kojih su obično osigurani državljani predmetne države članice.“

11. Na temelju članka 7. stavka 1. ove direktive:

„Da bi stekao status osobe s dugotrajnim boravištem, državljanin treće zemlje podnosi zahtjev nadležnim tijelima države članice u kojoj boravi. Uz zahtjev se prilažu pisani dokazi određeni nacionalnim pravom kojima se dokazuje da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete određene u člancima 4. i 5. kao i, ako se to zahtijeva, valjana putna isprava ili njezina ovjerena preslika.

[...]“

12. Stavci 2. i 4. članka 8. navedene direktive, naslovljenog „Boravišna dozvola EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem“, glase kako slijedi:

„2. Države članice osobama s dugotrajnim boravištem izdaju boravišnu dozvolu EZ-a za dugotrajno boravište. Dozvola vrijedi najmanje pet godina; ona se, na zahtjev prema potrebi, automatski obnavlja po isteku.

[...]

4. Kada država članica izda boravišnu dozvolu EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem državljaninu treće zemlje kojem je pružila međunarodnu zaštitu, unosi sljedeću bilješku u rubriku ,Bilješke’ boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem zainteresiranoga: ,[ime države članice] je pružila međunarodnu zaštitu dana [datum]’.“ [neslužbeni prijevod]

13. Članak 13. Direktive 2003/109, naslovljen „Povoljnije nacionalne odredbe“, propisuje:

„Države članice mogu izdati boravišne dozvole sa stalnim ili neograničenim rokom važenja pod uvjetima koji su povoljniji od onih utvrđenih ovom Direktivom. Takve boravišne dozvole ne daju pravo boravišta u drugim državama članicama kako je predviđeno poglavljem III. ove Direktive.“

14. Poglavlje III. te direktive, naslovljeno „Boravište u drugim državama članicama“, u članku 14. stavku 1. propisuje:

„Osoba koja ima dugotrajno boravište stječe pravo boravišta na državnom području države članice koja joj nije odobrila status osobe s dugotrajnim boravištem, za razdoblje duže od tri mjeseca, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u ovom poglavlju.“

15. Članak 16. navedenog poglavlja odnosi se na članove obitelji. Njegovi stavci 1. i 2. propisuju:

„1. Kada osoba koja ima dugotrajno boravište ostvaruje svoje pravo boravišta u drugoj državi članici i kada je obitelj već osnovana u prvoj državi članici, članovima njezine obitelji koji ispunjavaju uvjete iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/86/EZ dopušteno je pratiti osobu koja ima dugotrajno boravište ili joj se pridružiti.

2. Kada osoba koja ima dugotrajno boravište ostvaruje svoje pravo boravišta u drugoj državi članici i kada je obitelj već osnovana u prvoj državi članici, članovima obitelji koji nisu navedeni u članku 4. stavku 1. Direktive 2003/86/EZ može se dozvoliti praćenje osobe koja ima dugotrajno boravište ili pridruživanje toj osobi.“

Direktiva 2003/86

16. Prema članku 1. Direktive 2003/86, njezin cilj „je utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica.“.

Talijansko pravo

17. Članak 9. Zakonodavnog dekreta br. 286 od 25. srpnja 1998. s jedinstvenim tekstom odredbi u vezi s uređenjem imigracije i pravilima koja se odnose na uvjete za strance (redovni dodatak GURI-ju br. 139 od 18. kolovoza 1998., u daljnjem tekstu: Zakonodavni dekret br. 286/1998), kako je izmijenjen Zakonodavnim dekretom br. 3 od 8. siječnja 2007. o provedbi Direktive 2003/109 o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (GURI br. 24 od 30. siječnja 2007.), propisuje u stavku 1.:

„Stranac koji ima važeću boravišnu dozvolu u trajanju od najmanje pet godina, koja dokazuje da ima prihod koji nije niži od godišnjeg iznosa socijalne naknade i, u slučaju zahtjeva koji se odnosi na članove njegove obitelji, dostatan prihod [...] i zadovoljavajući smještaj u skladu s minimalnim uvjetima predviđenima [relevantnim odredbama nacionalnog prava], može zatražiti od perfekta izdavanje boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem za sebe i članove svoje obitelji, kako je definirano u članku 29. stavku 1.“

18. Članak 29. stavak 1. točka (a) Zakonodavnog dekreta br. 286/1998 glasi:

„Stranac može zatražiti spajanje sa sljedećim članovima svoje obitelji:

a) svojim supružnikom od kojeg nije zakonski razveden i koji ima najmanje 18 godina [...]“

19. Članak 16. Dekreta predsjednika Republike br. 394 od 31. kolovoza 1999., naslovljen „Zahtjev za boravišnu dozvolu“, s jedinstvenim tekstom odredbi u vezi s uređenjem imigracije i pravilima koja se odnose na uvjete za strance, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zakonodavnog dekreta br. [286/1998] (redovni dodatak GURI-ju br. 190 od 3. studenoga 1999.), kako je izmijenjen Dekretom predsjednika Republike br. 334 od 18. listopada 2004., koji izmjenjuje i dopunjuje Dekret br. 394. od 31. kolovoza 1999., u materiji imigracije (redovni dodatak GURI-u br. 17 od 10. veljače 2005.) u stavcima 1. do 4. propisuje:

„1. Za izdavanje boravišne iskaznice iz članka 9. [Zakonodavnog dekreta br. 286/1998] zainteresirani treba uputiti pisani zahtjev, na obrascu koji je u skladu s onim odobrenim Dekretom [ministra unutarnjih poslova].

2. U svojem zahtjevu, koji se treba podnijeti upravi koja je nadležna prema prebivalištu stranca, potonji treba navesti:

a. sve podatke o svojem identitetu;

b. mjesto ili mjesta u kojima je navedeni boravio tijekom prethodnih pet godina u Italiji;

c. mjesto boravka;

d. izvore prihoda […]

[…]

3. Zahtjevu treba priložiti:

[popis potrebnih dokumenata]

4. Bez utjecaj a na odredbe članka 9. stavka 2. i članka 30. stavka 4. jedinstvenog teksta, ako se radi o zahtjevu u vezi s članovima obitelji iz članka 9. stavka 1. i članka 29. stavka 1. točke (b)a navedenog jedinstvenog teksta, podaci iz stavka 2. i dokumentacija iz stavka 3. ovog članka trebaju se odnositi i na supružnika i djecu mlađu od 18 godina koji žive zajedno i za koje se također traži boravišna iskaznica; također trebaju se predočiti sljedeći dokumenti, kojima se dokazuje:

a. status supružnika ili maloljetnog djeteta […]

b. pristup smještaju [...]

c. prihod [...]; uzimajući u obzir onaj članova obitelji koji žive zajedno, ali nisu ovisni.“

Glavni postupak i prethodna pitanja

20. Dana 28. veljače 2012. S. Tahir, pakistanska državljanka, podnijela je Questuri di Verona zahtjev za izdavanje boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem, u svojstvu supružnika M. Tahira, također pakistanskog državljanstva. M. Tahir je imao takvu boravišnu dozvolu.

21. Questura di Verona je odbila navedeni zahtjev s obrazloženjem da S. Tahir, s obzirom na to da u Italiji boravi tek od 15. ožujka 2010., zahvaljujući vizi za ulazak na temelju spajanja obitelji sa svojim supružnikom, nije ispunjavala uvjet iz članka 9. Zakonodavnog dekreta br. 286/1998 prema kojem je potrebno imati, u razdoblju od najmanje pet godina, valjanu boravišnu dozvolu.

22. S. Tahir je pokrenula postupak pred Tribunale di Verona za poništenje te odluke o odbijanju. Pozivajući se na talijansko pravo tvrdi da ima pravo na boravišnu dozvolu EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem jer je član obitelji M. Tahira, koji je već imao status osobe s dugotrajnim boravištem u Italiji, te da je stoga izuzeta od obveze ispunjavanja tog uvjeta. S. Tahir posebno napominje da je njezina interpretacija članka 9. Zakonodavnog dekreta br. 286/1998 opravdana člankom 13. Direktive 2003/109. Doista, članak 9. propisuje povoljniju mjeru od one propisane Direktivom 2003/109, na način da za člana obitelji koji ima status osobe s dugotrajnim boravištem ne bi bilo potrebno da udovoljava uvjetu zakonitog i neprekinutog boravka u Italiji tijekom pet godina.

23. Questura di Verona navodi da je uvjet boravka iz navedenog članka 9. nužan uvjet za stjecanje boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem jer se zahtijeva člankom 4. stavkom 1. Direktive 2003/109 i navodi da predmetna odredba ne sadrži nikakav izuzetak u tom pogledu.

24. Sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci navodi da članak 9. stavak 1. Zakonodavnog dekreta br. 286/1998 obuhvaća, pod određenim uvjetima u vezi s dostatnim prihodom i odgovarajućim smještajem, mogućnost izdavanja boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem članovima obitelji državljanina treće zemlje koji je već dobio takvu dozvolu. U tu svrhu uvjet boravka od pet godina odnosio bi se samo na tog državljanina, a ne i na članove njegove obitelji. S druge strane, takvo tumačenje bi također bilo u skladu s nekim odlukama nacionalnih sudova. Sud koji je uputio zahtjev se pita je li ta odredba u suprotnosti s Direktivom 2003/109, u mjeri u kojoj bi iz te direktive proizlazilo da, za izdavanje te dozvole, osoba koja ju je zatražila treba imati dugotrajno boravište u toj državi.

25. U tim je okolnostima Tribunale di Verona odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1) Treba li članak 7. stavak 1. Direktive 2003/109 tumačiti na način da se uvjet zakonitog i neprekinutog boravka u trajanju od pet godina u državi članici, propisan člankom 4. stavkom 1. Direktive [2003/109], čije ispunjenje treba dokazati pisanim dokazima prilikom podnošenja zahtijeva za [izdavanje boravišne dozvole EU-a za dugotrajno boravište], također primjenjuje na osobu različitu od one koja podnosi zahtjev i koja je s osobom koja podnosi zahtjev u obiteljskoj vezi u smislu članka 2. točke (e) Direktive [2003/109]?

2) Treba li članak 13. prvu rečenicu Direktive 2003/109 tumačiti na način da među povoljnije uvjete prema kojima države članice mogu izdati [boravišne dozvole EU-a za dugotrajno boravište] sa stalnim ili neograničenim rokom važenja spada i onaj koji omogućava proširenje zakonitog i neprekidnog boravka od pet godina u odnosnoj državi, kao preduvjeta za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem, koji propisuje članak 4. stavak 1. iste direktive, na članove obitelji osobe koja je već stekla status osobe s dugotrajnim boravištem, kako su definirani člankom 2. točkom (e) direktive, bez obzira na trajanje njihova boravka na državnom području države članice u kojoj je podnesen zahtjev?“

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

26. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 7. stavak 1. Direktive 2003/109 tumačiti na način da se član obitelji, kako je definiran u članku 2. točki (e) te direktive, osobe koja je već stekla status osobe s dugotrajnim boravištem može izuzeti od obveze ispunjavanja uvjeta iz članka 4. stavka 1. navedene direktive prema kojoj su, da bi stekli taj status, državljani trećih zemalja morali zakonito i neprekinuto boraviti na području države članice pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.

27. U tom pogledu treba napomenuti da je Sud već presudio da sustav uspostavljen Direktivom 2003/109 jasno upućuje da je stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem dodijeljenoga na temelju te direktive podvrgnuto posebnom postupku i, između ostalog, obvezi ispunjavanja uvjeta preciziranih u Poglavlju II. te direktive (presuda Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 66.).

28. Nadalje, Sud je naveo da članak 4. Direktive 2003/109 propisuje da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji su zakonito i neprekinuto boravili na njihovom državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Članak 5. te direktive podvrgava stjecanje tog statusa dokazu da državljanin treće zemlje koji traži taj status ima dostatne izvore sredstava i zdravstveno osiguranje. Usto članak 7. iste direktive precizira postupovne zahtjeve za stjecanje navedenog statusa (presuda Kamberaj, EU:C:2012:233, t. 67.).

29. Međutim ništa u tekstu navedenog članka 7. ni bilo koje druge odredbe Direktive 2003/109 ne dopušta zaključak da se član obitelji u smislu članka 2. točke (e) te direktive može izuzeti, da bi dobio status osobe s dugotrajnim boravištem predviđenim tom direktivom, od obveze ispunjavanja uvjeta zakonitog i neprekinutog boravka na državnom području predmetne države članice pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.

30. Nasuprot tome, kada se članci 4. i 7. Direktive 2003/109 čitaju zajedno, u vezi s uvodnom izjavom 6. te direktive, proizlazi da je uvjet boravka nužan uvjet za odobravanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem.

31. Doista, treba napomenuti da s jedne strane članak 7. Direktive 2003/109 sadrži izričito upućivanje na uvjete iz članaka 4. i 5. te direktive. Stoga se zahtjevu koji je nadležnim tijelima države članice postavio državljanin treće zemlje trebaju priložiti pisani dokazi da on ispunjava te uvjete i stoga, posebno, uvjet boravka. S druge strane, uvodna izjava 6. navedene direktive propisuje da bi glavni kriterij za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem trebalo biti trajanje boravišta na državnom području države članice. Ta uvodna izjava precizira da bi to boravište trebalo biti zakonito i neprekinuto kako bi se dokazalo da se osoba trajno nastanila u toj zemlji.

32. Stoga, Sud je već utvrdio da posebice iz uvodnih izjava 4. i 6. Direktive 2003/109 proizlazi da je njezina glavna svrha integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama (u tom smislu vidjeti presudu Singh, C‑502/10, EU:C:2012:636, t. 45).

33. Sud je također presudio, kako i proizlazi iz članka 4. stavka 1. i uvodne izjave 6. Direktive 2003/109, da upravo zakonito i neprekinuto boravište osobe o kojoj se radi dokazuje da se osoba trajno nastanila u toj zemlji i da ima dugotrajno boravište u njoj (u tom smislu vidjeti presudu Singh, EU:C:2012:636, t. 46).

34. Stoga treba zaključiti da je uvjet zakonitog i neprekinutog boravka na državnom području države članice pet godina prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva, iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109, uvjet koji je nužan za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem predviđenoga tom direktivom, na način da državljanin treće zemlje može podnijeti zahtjev, na temelju članka 7. stavka 1. te direktive, da bi stekao taj status samo ako ispuni sam, osobno, taj uvjet.

35. U predmetnom slučaju iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da je tužiteljica u glavnom postupku u vrijeme podnošenja zahtjeva za boravišnu dozvolu EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem boravila na talijanskom državnom području u razdoblju kraćem od deset godina. Stoga se ne čini da je ta tužiteljica ispunjavala uvjet iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

36. Između ostaloga ta direktiva zasigurno sadrži odredbe o pravu boravka članova obitelji iz članka 2. točke (e) navedene direktive. Međutim te se odredbe odnose posebno na članove obitelji državljanina treće zemlje koji ima status osobe s dugotrajnim boravištem u prvoj državi članici, a koji ostvaruje pravo boravišta u drugoj državi članici. Stoga članak 16. navedene direktive određuje pravo i uvjete na temelju kojih ti članovi mogu pratiti navedenog državljanina ili mu se pridružiti u toj drugoj državi članici.

37. Uzevši u obzir sve gore navedeno, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da se član obitelji, kako je definiran u članku 2. točki (e) te direktive, osobe koja je već stekla status osobe s dugotrajnim boravištem ne može izuzeti od obveze ispunjavanja uvjeta iz članka 4. stavka 1. navedene direktive prema kojem je potrebno da su, kako bi stekli taj status, državljani treće zemlje zakonito i neprekinuto boravili u predmetnoj državi članici pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.

Drugo pitanje

38. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. Direktive 2003/109 tumačiti na način da dopušta državi članici odobravanje članu obitelji u smislu članka 2. točke (e) te direktive boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem pod povoljnijim uvjetima od onih propisanih tom direktivom.

39. U tom pogledu treba prije svega utvrditi da mogućnost za takvog državljanina treće zemlje da mu se izda boravišnu dozvolu a da nije udovoljio uvjetu zakonitog i neprekinutog boravka u toj državi članici iz članka 4. stavka 1. te direktive može proizlaziti iz mogućnosti predviđene u članku 13. navedene Direktive 2003/109, koja se sastoji u dopuštanju državama članicama da izdaju boravišne dozvole s trajnim ili neograničenim rokom važenja pod povoljnijim uvjetima od onih predviđenih istom direktivom.

40. Međutim, iz uvodne izjave 17. Direktive 2003/109 proizlazi da se usklađivanjem uvjeta za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem promiče uzajamno povjerenje među državama članicama. U tom kontekstu ta uvodna izjava propisuje da boravišne dozvole sa stalnim ili neograničenim rokom važenja izdane pod povoljnijim uvjetima od onih predviđenih tom direktivom ne priznaju pravo boravka u drugim državama članicama.

41. Stoga, ako članak 13. Direktive 2003/109 ostavlja državama članicama gore navedenu mogućnost, može se raditi, prema jedinstvenim pojmovima druge rečenice te odredbe, samo o „boravišnim dozvolama [koje] ne daju pravo boravišta u drugim državama članicama kako je predviđeno poglavljem III. [ove Direktive]“.

42. Kako posebno proizlazi kada se zajedno čitaju članak 2. točka (b) i članak 14. stavak 1. Direktive 2003/109, boravišna dozvola EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem u načelu daje svojem nositelju pravo boravišta na državnom području države članice koja joj nije odobrila status osobe s dugotrajnim boravištem za razdoblje duže od tri mjeseca.

43. Tako boravišna dozvola koju bi država članica izdala u skladu s člankom 13. navedene direktive članu obitelji u smislu članka 2. točke (e) iste direktive pod povoljnijim uvjetima od onih propisanih pravom Unije ni u kojem slučaju ne bi bila boravišna dozvola EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem u smislu navedene direktive.

44. Uzevši u obzir sve gore navedeno, na drugo pitanje treba odgovoriti u smislu da članak 13. Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da ne dopušta državi članici odobravanje, pod povoljnijim uvjetima od onih propisanih tom direktivom, članu obitelji u smislu članka 2. točke (e) te direktive, boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem.

Troškovi

45. Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Operativni dio

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

1. Članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, kako je izmijenjena Direktivom 2011/51/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2011., treba tumačiti na način da se člana obitelji, kako je definiran u članku 2. točki (e) te direktive, osobe koja je već stekla status osobe s dugotrajnim boravištem ne može izuzeti od obveze ispunjavanja uvjeta iz članka 4. stavka 1. iste direktive prema kojem, da bi stekli taj status, državljani trećih zemalja moraju zakonito i neprekinuto boraviti na njezinom državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.

2. Članak 13. Direktive 2003/109, kako je izmijenjena Direktivom 2011/51, treba tumačiti na način da ne dopušta državi članici odobravanje, pod povoljnijim uvjetima od onih koji su propisani tom direktivom, članu obitelji u smislu članka 2. točke (e) te direktive, boravišne dozvole EU-a za osobu s dugotrajnim boravištem.