—

za Consorzio Stabile Libor Lavori Pubblici, N. Seminara, R. Invernizzi i M. Falsanisi, avvocati,

—

za Comune di Milano, M. Maffey i S. Pagano, avvocati,

—

za Pascolo Srl, A. Tornitore, F. Femiano, G. Fuzier i G. Sorrentino, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Aiello, avvocato dello Stato,

—

za češku vladu, M. Smolek, u svojstvu agenta,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna i M. Szpunar, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, A. Tokár i L. Pignataro‑Nolin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49., 56. i 101. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Consorzio Stabile Libor Lavori Pubblici (u daljnjem tekstu: Libor) i Comune di Milano, protiv odluke potonjeg o poništenju konačne odluke o odabiru da se sa Liborom sklopi ugovor o javnim radovima s obrazloženjem da je Libor počinio povredu obveze vezanu uz plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje u iznosu od 278 eura.

3

Direktiva Europskoga parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6, svezak 1., str. 156.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1177/2009 od 30. studenoga 2009. (SL L 314, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 283.), (u daljnjem tekstu: Direktiva 2004/18) u uvodnoj izjavi 2. navodi:

„Sklapanje ugovora sklopljenih u državi članici u ime države, regionalnih ili lokalnih vlasti i drugih tijela kojima upravljaju tijela javnog prava, podliježe poštovanju načela Ugovora, a posebno načela slobode kretanja robe, načela slobode poslovnog nastava i načela slobode pružanja usluga i načelima koja iz toga proizlaze kao što je načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti, te načelo transparentnosti. Međutim, za ugovore o javnoj nabavi iznad određene vrijednosti, preporučljivo je sastaviti odredbe koordinacije Zajednice nacionalnih postupaka za dodjelu takvih ugovora koji su utemeljeni na ovim načelima kako bi se osigurao njihov učinak i kako bi se jamčilo otvaranje javne nabave natjecanju. Ove bi se koordinirajuće odredbe stoga trebale tumačiti u skladu kako s gore navedenim pravilima i načelima tako i s ostalim pravilima Ugovora.“

4

U članku 7. te direktive predviđeni su pragovi iznad kojih se primjenjuju pravila za koordinaciju postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, ugovora o javnim opskrbama i ugovora o pružanju javnih usluga koje su njome uređene. Za ugovore o javnim radovima članak 7. točka (c) navedene direktive određuje prag primjene na iznos od 4845000 eura.

5

Članak 45. Direktive 2004/18 uređuje kriterije za kvalitativni odabir koji se odnose na osobnu situaciju natjecatelja ili ponuditelja. Stavkom 2. ovog članka određuje se:

„Svaki gospodarski subjekt može biti isključen iz sudjelovanja u ugovoru ako […] taj gospodarski subjekt:

[...]

[...]

Države članice navode, u skladu s njihovim nacionalnim zakonom i uzimajući u obzir zakonodavstvo Zajednice, provedbene uvjete za ovaj stavak.“

6

Zakonodavna uredba br. 163, kojom je donesen Zakonik o ugovorima o javnim radovima, javnim uslugama i javnoj nabavi robe kojim se provode Direktiva 2004/17/EZ i Direktiva 2004/18/EZ (decreto legislativo n. 163 – Codice dei contratti pubblici relativi a lavori, servizi e forniture in attuazione delle direttive 2004/17/CE e 2004/18/CE) od 12. travnja 2006. (redovni dodatak GURI‑ju br. 100 od 2. svibnja 2006.), kako je izmijenjena Uredbom sa zakonskom snagom br. 70 od 13. svibnja 2011. (GURI br. 110 od 13. svibnja 2011., str. 1.), koja je pretvorena u zakon na temelju Zakona br. 106 od 12. srpnja 2011. (GURI br. 160 od 12. srpnja 2011., str. 1., u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 163/2006), uređuje u Italiji sve postupke sklapanja ugovora u području javnih radova, javnih usluga i javne nabave robe.

7

U Zakonodavnoj uredbi br. 163/2006, u njezinom Dijelu II., među pravilima koja se primjenjuju neovisno o vrijednosti ugovora nalazi se članak 38. koji uređuje opće uvjete za sudjelovanje u postupcima za sklapanje ugovora o koncesiji i za sklapanje ugovora o javim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe i ugovora o javnim uslugama. Članak 38. stavak 1. točka (i) te uredbe propisuje:

„1.   Isključene su iz sudjelovanja u postupku sklapanja ugovora o koncesiji i postupku sklapanja ugovora o javim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, niti mogu biti podizvođači niti se takvi ugovori mogu sklopiti sa osobama:

[...]

8

Članak 38. stavak 2. navedene zakonodavne uredbe propisuje kriterij za ocjenu težine povredâ pravilâ koja se primjenjuju u području plaćanja doprinosa tijelima socijalnog osiguranja. On u bitnom predviđa da se, za potrebe članka 38. stavka 1. točke (i) iste zakonodavne uredbe, smatraju kao teškim one povrede čije je postojanje prepreka izdavanju jedinstvene isprave o urednom plaćanju doprinosa za socijalno osiguranje (documento unico di regolarità contributiva, u daljnjem tekstu: DURC).

9

Povrede kojih je postojanje prepreka za izdavanje DURC‑a propisane su Uredbom Ministarstva rada i socijalnog osiguranja o jedinstvenoj ispravi o urednom plaćanju doprinosa za socijalnu skrb (Decreto del ministero del lavoro e della previdenza sociale – che disciplina il documento unico di regolarità contributiva) od 24. listopada 2007. (GURI br. 279 od 30. studenoga 2007., str. 11.). Članak 8. stavak 3. te uredbe glasi:

„Isključivo za potrebe sudjelovanja u postupku nadmetanja, nije prepreka izdavanju DURC‑a neznatna razlika između dužnih i plaćenih iznosa prema svakom pojedinačnom tijelu socijalnog osiguranja i fondu u građevinskom sektoru. Ne smatra se ozbiljnom ako je razlika između dužnih i plaćenih iznosa manja ili jednaka 5% u odnosu na svako razdoblje isplate plaća ili doprinosa ili ako je, u svakom slučaju, manja od 100 eura, s time da postoji obveza plaćanja navedenog iznosa u roku od trideset dana od dana izdavanja DURC‑a.“

10

Comune di Milano objavio je 6. lipnja 2011. poziv na nadmetanje radi sklapanja ugovora čiji su predmet „radovi na preuređenju i ugradnji protuprovalnih uređaja u stambenim zgradama u posjedu grada Milana“, koji je namjeravao dodijeliti prema kriteriju najniže cijene, na temelju vrijednosti ugovora u visini od 4784914,61 eura.

11

Poziv je izrijekom predviđao da svaki ponuditelj mora, pod prijetnjom isključenja, izjaviti da udovoljava općim uvjetima za sudjelovanje u postupku nadmetanja, kako je to propisano u članku 38. Zakonodavne uredbe br. 163/2006.

12

Libor je podnio zahtjev za sudjelovanje te je, parafrazirajući uvjete iz članka 38. stavka 1. točke (i) te zakonodavne uredbe, izjavio da „nije počinio konačno utvrđene teške povrede pravilâ primjenjivih na plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje propisanih talijanskim zakonodavstvom“.

13

Nakon provedenog postupka Comune di Milano je odlučio dodijeliti ugovor Liboru te ga je o toj odluci obavijestio putem obavijesti od 28. srpnja 2011. Nakon toga je provjerio navedenu izjavu tog uspješnog ponuditelja. U tu je svrhu od nadležnog upravnog tijela zaprimio DURC iz kojeg je proizlazilo da Libor u vrijeme podnošenja svojeg zahtjeva za sudjelovanje u postupku nadmetanja nije uredno ispunjavao obveze vezane uz plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje jer je propustio u predviđenom roku izvršiti uplate koje su se odnosile na mjesec svibanj 2011., u iznosu od 278 eura koji odgovara svim dužnim doprinosima za taj mjesec. Taj je iznos Libor isplatio sa zakašnjenjem, 28. srpnja 2011.

14

Imajući u vidu povredu koja je utvrđena na temelju DURC‑a, Comune di Milano poništio je konačnu odluku o dodjeli u korist Libora te ga je isključio iz postupka. Kao novog uspješnog ponuditelja proglasio je Pascolo Srl.

15

Libor je protiv te odluke o poništenju podnio tužbu Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia ističući da je članak 38. stavak 2. Zakonodavne uredbe br. 163/2006 neusklađen s pravom Unije.

16

Sud koji je uputio zahtjev ukazuje na to da se na predmetni postupak nadmetanja ne primjenjuje Direktiva 2004/18, s obzirom na to da je vrijednost ugovora o kojem se raspravlja u glavnom postupku niža od praga koji je određen u članku 7. točki (c) te direktive. Sud koji je uputio zahtjev smatra međutim da taj postupak nadmetanja ima prekogranični značaj, s obzirom na to da, sukladno sudskoj praksi Suda, temeljna pravila UFEU‑a moraju biti poštovana. U odnosu na to, sud koji je uputio zahtjev sumnja u sukladnost članka 38. stavka 2. Zakonodavne uredbe br. 163/2006 s načelima prava Unije, i to s načelima proporcionalnosti i jednakog postupanja.

17

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je, time što je uveden isključivo pravni kriterij za ocjenu „težine“ povrede obveze vezane uz plaćanje doprinosa, navedenoj odredbi dan takav učinak da onemogućuje da javni naručitelj na temelju slobodne diskrecijske ocjene utvrdi jesu li ispunjeni kriteriji za sudjelovanje u postupku koji se odnose na nepostojanje zaostalih dužnih doprinosa za socijalno osiguranje. Takvo isključenje iz postupka samo je po sebi u skladu s pravom Unije, s obzirom na to da osnažuje jednako postupanje prema različitim gospodarskim subjektima koji sudjeluju u postupku nadmetanja.

18

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se jesu li kriteriji koje je propisao nacionalni zakonodavac sukladni s načelom proporcionalnosti. Ističe da je uvjet prema kojemu poduzetnik mora poštovati svoje obveze plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje uveden s ciljem da se osigura da je poduzetnik ponuditelj pouzdan, da pravilno izvršava obveze, da je ozbiljan kao i to da postupa korektno prema svojim zaposlenicima. Sud koji je uputio zahtjev pita se je li doista neispunjenje tog uvjeta, s obzirom na to da se radi o posebnom postupku javne nabave, značajan pokazatelj poduzetnikove nepouzdanosti. Riječ je zapravo o apstraktnom kriteriju koji ne vodi računa o obilježjima posebnog postupka nadmetanja u odnosu na njegov predmet i stvarnu vrijednost ni o visini prometa ni o ekonomskoj i financijskoj sposobnosti poduzetnika koji je počinio povredu. Osim toga, isključenje poduzetnika iz sudjelovanja u postupku nadmetanja bilo bi neproporcionalno ako bi se, kao što je to slučaj u glavnom postupku, povreda odnosila na beznačajan iznos.

19

Sud koji je uputio zahtjev nadalje ističe dvojbe u odnosu na usklađenost razloga za isključenje iz postupka za sklapanje ugovora zbog neplaćanja doprinosa za socijalno osiguranje s onima koji se odnose na neplaćanje u području poreza, prema kojima su kvalificirane kao teške samo one povrede koje se odnose na iznos koji prelazi 10000 eura.

20

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protive li se načelo proporcionalnosti, koje proizlazi iz prava poslovnog nastana i načelâ zabrane diskriminacije i zaštite tržišnog natjecanja koja su uređena u člancima 49., 56. i 101. [UFEU‑a], kao i načelo razumnosti, koje je sadržano u načelu proporcionalnosti, nacionalnom zakonodavstvu prema kojemu se, kako u postupku nadmetanja čija vrijednost prelazi prag relevantnosti [prava Europske unije] tako i u postupku čija vrijednost ne prelazi taj prag, kao teška povreda smatra konačno utvrđena povreda obveze plaćanja kada njezin iznos istovremeno prelazi 100 eura i 5% iznosa razlike između dužnih i plaćenih iznosa za svako razdoblje isplate plaće ili doprinosa, slijedom čega su [posljedično] javni naručitelji dužni isključiti iz postupka nadmetanja ponuditelja koji je odgovoran za takvu povredu, a da pritom ne mogu uzeti u obzir druge okolnosti koje posebno dokazuju pouzdanost predmetnog ponuditelja kao ugovaratelja?“

21

Uvodno valja navesti da je, iako se, kako se to navodi u zahtjevu, nacionalni propis o kojemu se raspravlja u glavnom postupku primjenjuje na postupke nadmetanja čija je vrijednost i viša i niža od pragova za ugovore određene u članku 7. Direktive 2004/18, vrijednost ugovora o kojem se raspravlja u glavnom postupku niža od iznosa navedenog u članku 7. točki (c).

22

Nadalje, iz sadržaja pitanja i navoda suda koji je uputio zahtjev, koji su sažeti u točki 18. ove presude, proizlazi da taj sud postavlja posebno pitanje poštuje li nacionalno zakonodavstvo o kojemu se raspravlja u glavnom postupku načelo proporcionalnosti.

23

Dakle, taj sud svojim pitanjem u biti pita treba li članke 49., 56. i 101. UFEU‑a kao i načelo proporcionalnosti tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji, u odnosu na postupak za sklapanje ugovora o javnim radovima čija je vrijednost niža od praga određenog u članku 7. točki (c) Direktive 2004/18, obvezuje javne naručitelje da isključe iz postupka za dodjelu takvog ugovora ponuditelja koji je odgovoran za povredu plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje ako je razlika između dužnih i plaćenih iznosa istovremeno veća od 100 eura i od 5% dužnih iznosa.

24

Valja imati na umu to da se ta direktiva primjenjuje na postupak za sklapanje ugovora o javnoj nabavi pod uvjetom da njegova procijenjena vrijednost doseže relevantan prag koji je određen u članku 7. navedene direktive. U suprotnom, primjenjuju se temeljna pravila i opća načela Ugovora ako predmetni ugovor o javnoj nabavi predstavlja određeni prekogranični interes, osobito s obzirom na svoju važnost i mjesto svoje provedbe (vidjeti u tom smislu posebno presudu Ordine degli Ingegneri della Provincia di Lecce i dr., C‑159/11, EU:C:2012:817, t. 23. i navedenu sudsku praksu). Na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni postoji li takav interes (vidjeti u tom smislu presudu Belgacom, C‑221/12, EU:C:2013:736, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

25

Također, iako ugovor o javnim radovima o kojemu se raspravlja u glavnom postupku ne dostiže prag koji je određen u članku 7. točki (c) iste direktive, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev smatra da za taj ugovor postoji određeni prekogranični interes, valja navesti da se navedena temeljna pravila i opća načela primjenjuju na predmet u glavnom postupku.

26

U odnosu na odredbe Ugovora na koje ukazuje sud koji je uputio zahtjev, slučaj isključenja iz postupka za sklapanje ugovora o javnoj nabavi, kao što je onaj u glavnom postupku, ne predstavlja sporazum među poduzetnicima ni odluku udruženja poduzetnika ni usklađeno djelovanje u smislu članka 101. UFEU‑a. Stoga nije potrebno ispitati nacionalnu odredbu poput one o kojoj se raspravlja u glavnom postupku u odnosu na taj članak.

27

Nasuprot tome, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2. Direktive 2004/18, među načelima Ugovora koja se moraju poštovati u postupku za sklapanje ugovora o javnoj nabavi nalaze se osobito sloboda poslovnog nastana i načelo slobodnog pružanja usluga kao i načelo proporcionalnosti.

28

U odnosu na članke 49. i 56. UFEU‑a, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je tim člancima protivan svaki nacionalni propis koji je, iako nije diskriminirajući s obzirom na državljanstvo, takve naravi da zabranjuje, ometa ili čini manje privlačnim za državljane Europske unije korištenje slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga koje su zajamčene odredbama Ugovora (vidjeti osobito presudu Serrantoni i Consorzio stabile edili, C‑376/08, EU:C:2009:808, t. 41.).

29

U odnosu na ugovore o javnoj nabavi, interes je Unije da u području slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga postupak nadmetanja bude što je više moguće otvoren za tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu CoNISMa, C‑305/08, EU:C:2009:807, t. 37.). Međutim, primjena odredbe koja isključuje iz sudjelovanja u postupcima za sklapanje ugovora o javnim radovima osobe koje su odgovorne za teške povrede nacionalnih pravila primjenjivih na plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje, kao što je to odredba iz članka 38. stavka 1. točke (i) Zakonodavne uredbe br. 163/2006, može onemogućiti najšire moguće sudjelovanje ponuditelja u postupcima nadmetanja.

30

Takva nacionalna odredba koja može onemogućiti sudjelovanje ponuditelja u postupku za sklapanje ugovora o javnoj nabavi za koji postoji određeni prekogranični interes predstavlja ograničenje u smislu članaka 49. i 56. UFEU‑a.

31

Međutim, takvo se ograničenje može opravdati ako teži postizanju legitimnog cilja u općem interesu, sve dok poštuje načelo proporcionalnosti, odnosno ako je ograničenje prikladno za osiguravanje postizanja tog cilja i ako se time ne prelazi ono što je nužno za njegovo ostvarivanje (vidjeti u tom smislu presudu Serrantoni i Consorzio stabile edili, C‑376/08, EU:C:2009:808, t. 44.).

32

U tom pogledu, prije svega, iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da je cilj isključenja iz postupka za sklapanje ugovora o javnoj nabavi iz članka 38. stavka 1. točke (i) Zakonodavne uredbe br. 163/2006 taj da se osigura da ponuditelj bude pouzdan, brz i ozbiljan u izvršavanju svojih obveza te da korektno postupa prema svojim zaposlenicima. Valja napomenuti da osiguranje da ponuditelj ima takve kvalitete predstavlja legitimni cilj u općem interesu.

33

Nadalje, valja ustvrditi da je slučaj isključenja poput onoga predviđenog u članku 38. stavku 1. točki (i) Zakonodavne uredbe br. 163/2006 prikladan za postizanje željenog cilja, jer neplaćanje gospodarskog subjekta doprinosâ za socijalno osiguranje dovodi u sumnju njegovu pouzdanost, brzinu i ozbiljnost u poštovanju njegovih pravnih i socijalnih obveza.

34

Konačno, u odnosu na nužnost takve mjere, valja navesti da, kao prvo, to što je u nacionalnom propisu predviđen točan prag za isključenje iz sudjelovanja u postupcima za sklapanje ugovora o javnoj nabavi, i to kao razlika između iznosa koji su dužni s osnove doprinosa za socijalno osiguranje i plaćenih iznosa koji je istovremeno veći od 100 eura i od 5% dužnih iznosa, jamči ne samo jednako postupanje prema ponuditeljima već također i pravnu sigurnost, načelo čije poštovanje predstavlja uvjet proporcionalnosti restriktivne mjere (vidjeti u tom smislu presudu Itelcar, C‑282/12, EU:C:2013:629, t. 44.).

35

Kao drugo, što se tiče visine navedenog praga za isključenje, kako je određena nacionalnim propisom, valja podsjetiti da u odnosu na postupke za sklapanje ugovora o javnoj nabavi koji ulaze u područje primjene Direktive 2004/18, članak 45. stavak 2. iste prepušta državama članicama da same ocijene hoće li primijeniti slučajeve isključenja koji su spomenuti u tom članku, a što proizlazi iz izričaja „može biti isključen iz sudjelovanja u [...]“ na početku iste odredbe, te izričito upućuje osobito u svojim točkama (e) i (f) na nacionalne pravne odredbe [vidjeti u vezi s člankom 29. Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađenju postupaka za sklapanje ugovora o javnim uslugama (SL L 209, str. 1.) [neslužbeni prijevod] presudu La Cascina i dr., C‑226/04 i C‑228/04, EU:C:2006:94, t. 21.]. Također, na temelju drugog podstavka tog članka 45. stavka 2. države članice moraju odrediti provedbene uvjete potonje mjere u skladu sa svojim nacionalnim pravom i poštujući pravo Unije.

36

Slijedom navedenog, članak 45. stavak 2. Direktive 204/18 ne predviđa ujednačenu primjenu razloga za isključenje koji su u njoj navedeni na razini Unije, jer države članice imaju mogućnost ili uopće ne primijeniti te razloge za isključenje ili ih uključiti u svoje nacionalne propise s određenim stupnjem strogosti koji može biti različit od slučaja do slučaja, ovisno o okolnostima pravnog poretka i gospodarskim ili socijalnim okolnostima koje prevladavaju na nacionalnoj razini. U tom okviru države članice mogu ublažiti ili učiniti fleksibilnijima kriterije koji su propisani tom odredbom (vidjeti u vezi s člankom 29. Direktive 92/50 presudu La Cascina i dr., EU:C:2006:94, t. 23.).

37

Međutim, članak 45. stavak 2. točka (e) Direktive 2004/18 dopušta državama članicama da isključe iz sudjelovanja u postupku sklapanja ugovora o javnoj nabavi sve gospodarske subjekte koji nisu ispunili svoje obveze vezane uz plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje bez predviđanja bilo kakvog minimalnog iznosa zaostataka u plaćanju. U tim uvjetima, to što je u nacionalnom pravu predviđen takav minimalni iznos predstavlja ublažavanje kriterija za isključenje koji su propisani tom odredbom i ne može se stoga smatrati da prelazi granicu onoga što je nužno. Tim više što postupak za sklapanje ugovora o javnoj nabavi ne doseže prag koji je određen u članku 7. točki (c) te direktive pa se stoga na njega i ne primjenjuju posebni i strogi postupci koji su istom predviđeni.

38

Osim toga, to što je prag za isključenje koji je predviđen nacionalnim pravom za neplaćanje poreza i davanja, kako je to naveo sud koji je uputio zahtjev, nesporno viši od praga koji se odnosi na plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje ne utječe samo po sebi na proporcionalnost potonjeg. Naime, kako to proizlazi iz točke 36. ove presude, države članice slobodne su uklopiti razloge za isključenje koji su posebno predviđeni u članku 45. stavku 2. točki (e) i (f) navedene direktive u nacionalni propis s određenim stupnjem strogosti koji može biti različit od slučaja do slučaja, ovisno o okolnostima pravnog poretka te gospodarskim ili socijalnim okolnostima koje prevladavaju na nacionalnoj razini.

39

Također, takav je slučaj različit od onoga koji je doveo do presude Hartlauer (C‑169/07, EU:C:2009:141), u kojoj je Sud presudio da predmetni nacionalni propis nije prikladan za ostvarenje predviđenih ciljeva, s obzirom na to da ih nije postizao usklađeno i sustavno. Za razliku od propisa koji je ispitan u potonjoj presudi mjera o kojoj se raspravlja u ovom predmetu temelji se, kako to proizlazi iz točke 34. ove presude, na objektivnim kriterijima koji nisu diskriminirajući i naprijed su poznati (vidjeti u tom smislu presudu Hartlauer, EU:C:2009:141, t. 64.).

40

Slijedom navedenog, nacionalna mjera poput one u glavnom postupku ne može se smatrati takvom da prelazi ono što je nužno za postizanje željenog cilja.

41

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, na postavljeno prethodno pitanje valja odgovoriti na način da se članci 49. i 56. UFEU‑a kao i načelo proporcionalnosti moraju tumačiti tako da se ne protive nacionalnom propisu koji, u odnosu na postupke za sklapanje ugovora o javnim radovima čija je vrijednost manja od praga određenog u članku 7. točki (c) Direktive 2004/18, obvezuje javne naručitelje da isključe iz postupka za sklapanje takvog ugovora ponuditelja koji je odgovoran za povredu u području plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje ako je razlika između dužnih i plaćenih iznosa istovremeno veća od 100 eura i 5% dužnih iznosa.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članci 49. i 56. UFEU‑a kao i načelo proporcionalnosti moraju se tumačiti tako da se ne protive nacionalnom propisu koji, u odnosu na postupke za sklapanje ugovora o javnim radovima čija je vrijednost manja od praga određenog u članku 7. točki (c) Direktive Europskoga parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe i ugovora o javnim uslugama, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1177/2009 od 30. studenoga 2009., obvezuje javne naručitelje da isključe iz postupka za sklapanje takvog ugovora ponuditelja koji je odgovoran za povredu u području plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje ako je razlika između dužnih i plaćenih iznosa istovremeno veća od 100 eura i 5% dužnih iznosa.