1

Svojom žalbom Commune de Millau i Société d’économie mixte d’équipement de l’Aveyron (SEMEA) zahtijevaju poništenje presude Općeg suda Europske unije Komisija/SEMEA i Commune de Millau (T‑168/10 i T‑572/10, EU:T:2012:435, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je Opći sud naložio SEMEA‑i i Commune de Millau da kao solidarni dužnici Europskoj komisiji isplate glavnicu od 41.012 eura koju je potonja isplatila na temelju jamstva odobrenog SEMEA‑i u okviru dodijeljenih joj financijskih sredstava, uvećanu za zatezne kamate te kamate nastale kapitalizacijom tih kamata u određenim rokovima.

2

Okolnosti spora izložene su kako slijedi u točkama 1. do 31. pobijane presude:

3

Komisija je zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. travnja 2010. podnijela tužbu kojom osobito traži da se SEMEA‑i naloži plaćanje iznosa od 41.012 eura na temelju povrata jamstva, uvećanoga za kapitalizirane kamate, te iznosa od 5000 eura na temelju navodno pretrpljene štete.

4

Budući da je Commune de Millau preuzela svu imovinu i obveze SEMEA‑e, Komisija je zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2010. isto tako podnijela tužbu protiv te općine, u kojoj su, u biti, sadržani isti zahtjevi.

5

Zbog međusobne povezanosti ta su dva predmeta spojena.

6

U prvom dijelu pobijane presude Opći sud je ispitao tužbu koju je Komisija podnijela protiv SEMEA‑e.

7

Kada je riječ o dopuštenosti te tužbe, Opći sud se u točkama 47. do 49. pobijane presude proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevu Komisije, sukladno članku 27. UFEU‑a i prvom podstavku stavka 1. članka 256. UFEU‑a u vezi s člankom 10. općih ugovornih uvjeta. On je odbio prigovor nedopuštenosti koji je istaknula SEMEA, a koji se temelji na tome da, zbog brisanja iz sudskog registra, to društvo u vrijeme podnošenja zahtjeva nema pravnu sposobnost niti ima sposobnost biti stranka u pravnom postupku.

8

Kada je riječ o osnovanosti tužbe, Opći sud je ponajprije u točkama 61. do 68. pobijane presude odredio da je predmetni ugovor upravne prirode.

9

Potom je Opći sud u točkama 69. do 74. navedene presude utvrdio da je SEMEA, na temelju povrata neutemeljeno plaćenih iznosa iz francuskog prava, obvezna Europskoj uniji vratiti neopravdano primljeni iznos od 41.012 eura.

10

Opći sud je u točkama 75. do 88. pobijane presude odbio prigovore SEMEA‑e koji se kao prvo temelje na tome da je Komisija odustala od zahtijevanja naknade dugovane svote, kao drugo na tome da je SEMEA oslobođena svojeg duga nakon što ga je preuzela Commune de Millau, kao treće na zastari sporne tražbine i kao četvrto na prestanku postojanja te tražbine.

11

Osim toga, Opći sud je SEMEA‑i naložio plaćanje zateznih kamata od 27. travnja 1993. po kamatnoj stopi koja se u primjenjuje u Francuskoj, s tim da navedene kapitalizirane kamate i same stvaraju kamate od 15. travnja 2010., kao i nakon svakog godišnjeg dospijeća od tog datuma.

12

Naposljetku je Opći sud odbio zahtjev za plaćanje iznosa naknade koji je podnijela Komisija.

13

Kada je riječ o protuzahtjevu koji je podnijela SEMEA, Opći sud ga je odbio nakon što je u točkama 108. i 109. pobijane presude utvrdio nepostojanje izravne uzročne veze između ponašanja Komisije i štete koju ističu žalitelji.

14

U drugom dijelu pobijane presude Opći sud je ispitao tužbu Komisije protiv Commune de Millau. Prema mišljenju potonje, tu tužbu je trebalo odbiti s obzirom na to da je podnesena pred nenadležnim sudom.

15

Kada je riječ o pitanju može li se nadležnost Općeg suda temeljiti na arbitražnoj klauzuli dogovorenoj sa SEMEA‑om, Opći sud je u točkama 114. do 119. pobijane presude podsjetio da članak 272. UFEU‑a treba tumačiti usko i da se njegova nadležnost za odlučivanje u sporu o ugovoru na temelju arbitražne klauzule sadržane u tom ugovoru u načelu ocjenjuje samo s obzirom na odredbe članka 272. UFEU‑a te odredbe same arbitražne klauzule.

16

Nakon što je odbacio tezu Komisije prema kojoj je arbitražna klauzula dogovorena sa SEMEA‑om prenesena na Commune de Millau kao dodatak spornoj tražbini, Opći sud je u točkama 132. do 149. pobijane presude ispitao može li se arbitražna klauzula odnositi na Commune de Millau na temelju ugovaranja u korist trećeg dogovorenog sa SEMEA‑om.

17

U tom je smislu Opći sud najprije u točki 134. navedene presude smatrao da se postojanje arbitražne klauzule ispituje uzimajući u obzir opća načela ugovornih prava koja proizlaze iz pravnih poredaka država članica. On je tako precizirao da „čak i ako jedno od načela određuje da ugovor veže samo strane, to načelo se ne protivi tome da te dvije strane putem ugovaranja u korist trećeg dodijele pravo trećoj osobi.“

18

Nakon toga je Opći sud u točki 135. pobijane presude odlučio da arbitražna klauzula predviđena u članku 10. općih ugovornih uvjeta može proizlaziti iz ugovora koji su sklopili SEMEA i Comune de Millau. Naime, s jedne strane, članak 272. UFEU‑a određuje da arbitražna klauzula treba biti sadržana u ugovoru koji je sklopila Unija ili koji je sklopljen u njezino ime. Međutim, Comune de Millau i Komisija nisu sklopili ugovor niti su posljedično ugovorili arbitražnu klauzulu. Kako bi utvrdio može li se Komisija pozivati na tu arbitražnu klauzulu protiv Commune de Millau, Opći sud je smatrao da se ugovaranje u korist trećeg između SEMEA‑e i Commune de Millau može smatrati ugovaranjem u ime Unije. S druge strane, on je odlučio da se nadležnost Općeg suda za odlučivanje u sporovima o ugovoru ne može zasnovati protiv volje Unije, što međutim nije slučaj kod arbitražne klauzule ugovorene isključivo u korist Unije.

19

Napokon, Opći sud je u točki 136. pobijane presude dodao da se procesna priroda arbitražne klauzule ne protivi tome da takva klauzula bude ugovorena u korist trećeg.

20

Nakon što je Opći sud u točki 138. te presude precizirao da ugovaranje u korist trećeg može proizaći iz izričitog sporazuma između stipulanta i promitenta kojim se priznaje pravo trećoj osobi, ali da se ono isto tako može izvesti iz cilja ugovora ili okolnosti slučaja, on je u točkama 139. do 141. navedene presude, osobito uzimajući u obzir pravne i činjenične elemente utvrđene u zapisniku općinskog vijeća Commune de Millau od 18. prosinca 2010., odlučio da su žalitelji željeli da nastane tražbina Unije u odnosu na Commune de Millau i da je potonji pristao na to da se podvrgne arbitražnoj klauzuli predviđenoj u članku 10. općih ugovornih uvjeta.

21

Nakon toga je Opći sud u točki 142. pobijane presude odbio argument koji su istaknuli žalitelji, a prema kojem prijenos duga sa SEMEA‑e na Commune de Millau ima oslobađajući učinak za SEMEA‑u, s obzirom na to takav prijenos duga nužno zahtijeva pristanak Unije, koji u predmetnom slučaju nedostaje.

22

Osim toga Opći sud je u točki 148. te presude pojasnio da, u slučaju sukoba između odredbi francuskog prava, odnosno članka 2060. Građanskog zakonika i članka 48. Građanskog postupovnog zakonika te članka 272. UFEU‑a, potonji treba imati prednost pred svim nacionalnim odredbama koje su mu suprotne.

23

Opći sud je o tome u točki 149. navedene presude odlučio da je on na temelju arbitražne klauzule nadležan za odlučivanje o tužbi Komisije protiv Commune de Millau.

24

Kada je riječ o osnovanosti tužbe, Opći sud je utvrdio da su i zahtjev za povrat svote od 41.012 eura i zahtjev za plaćanje kamata, koje i same stvaraju kamate od 15. travnja 2010., dana prvoga godišnjeg dospijeća, osnovani u odnosu na Commune de Millau.

25

Budući da Komisija ima pravo na samo jedno plaćanje, Opći sud je SEMEA‑i i Commune de Millau naložio solidarno i zajedničko plaćanje.

26

S druge strane, odbio je zahtjev za plaćanje naknade štete koji je podnijela Komisija, kao i protuzahtjev Commune de Millau.

27

Žalitelji u svojoj žalbi od Suda zahtijevaju da:

28

Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i da žaliteljima naloži snošenje troškova.

29

Ovom žalbom se, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 32. svojeg mišljenja, postavlja pitanje je li ista bila valjano podnesena u ime SEMEA‑e.

30

Iz dokumenata sadržanih u spisu koji je podnesen Sudu proizlazi da u vrijeme podnošenja žalbe, odnosno 19. studenoga 2012., odvjetnici koji su zastupali Commune de Millau, suprotno onome što je predviđeno u članku 119. stavku 2. i članku 168. stavku 2. Poslovnika Suda, nisu podnijeli dokaz o tome da ih je pravilno opunomoćila ovlaštena osoba iz SEMEA‑e.

31

Naime, iako je u dopisu od 12. studenoga 2012., koji je bio upućen F. Bleykastenu, M. Blanc, u svojstvu ad hoc punomoćnika SEMEA‑e, ocijenio primjerenim da se to društvo pridruži žalbi koju je podnijela Commune de Millau, on je međutim precizirao da je njegova ad hoc punomoć za SEMEA‑u prestala 12. kolovoza 2012.

32

U skladu s člankom 119. stavkom 4. i člankom 168. stavkom 4. Poslovnika tajništvo Suda je tijekom listopada 2013. od odvjetnika SEMEA‑e zahtijevalo da dostave punomoć u kojoj se navodi da su oni ovlašteni da djeluju za račun SEMEA‑e. Potonji su dopisom od 25. studenoga 2013. tajništvu Suda podnijeli rješenje nadležnog trgovačkog suda od 5. studenoga 2013., koji sadrži imenovanje M. Blanca ad hoc punomoćnikom tog društva za potrebe postupka povodom žalbe koji je u tijeku pred Sudom.

33

Kao što je to nezavisna odvjetnica ustvrdila u točkama 40. do 44. svojeg mišljenja, članak 119. stavak 4. i članak 168. stavak 4. Poslovnika valja tumačiti u smislu da je nepostojanje punomoći u vrijeme podnošenja žalbe moguće ispraviti naknadnom dostavom svih dokumenata koji dokazuju postojanje te punomoći.

34

Posljedično, iako odvjetnici SEMEA‑e u vrijeme podnošenja ove žalbe nisu imali punomoć tog društva, ostaje činjenica da je, nakon što je imenovan ad hoc punomoćnikom, M. Blanc mogao valjano dokazati svoju namjeru da SEMEA‑u pridruži žalbi Commune de Millau (vidjeti u tom smislu presudu Maurissen i Union syndicale/Revizorski sud, 193/87 i 194/87, EU:C:1989:185, t. 33.).

35

Iz prethodno navedenoga proizlazi da je žalba pravilno podnesena za račun SEMEA‑e.

36

U prilog svojoj žalbi žalitelji ističu četiri žalbena razloga.

37

U okviru prvog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud, kada se proglasio nadležnim da odlučuje o zahtjevu protiv Commune de Millau, napravio pogrešku koja se tiče prava. Opći sud je pogrešno smatrao da se Commune de Millau, time što je sa SEMEA‑om ugovarala u korist trećeg, podvrgla arbitražnoj klauzuli predviđenoj člankom 10. općih uvjeta sadržanih u ugovoru koji su sklopile SEMEA i Komisija.

38

Žalitelji kao prvo ističu da primjenjivo nacionalno pravo, u predmetnom slučaju članak 2060. Građanskog zakonika, zabranjuje pravnim osobama javnog prava da započnu spor pred arbitražnim sudom. Žalitelji smatraju da pravna osoba javnog prava koja ne može ugovoriti arbitražnu klauzulu ne može, a fortiori, ugovoriti takvu klauzulu u korist trećeg, tim više što članak 272. UFEU‑a ne predviđa mogućnost takvog ugovaranja.

39

U tom smislu žalitelji dodaju da pozivanje Općeg suda u točki 136. pobijane presude na presudu Gerling Konzern Speziale Kreditversicherung i dr. (201/82, EU:C:1983:217, t. 10. do 20.) nije relevantno u predmetnom slučaju jer je ta presuda donesena u posebnom okviru ugovora o osiguranju. Osim toga, žalitelji ustvrđuju, pozivajući se na načelo autonomije volje da, s obzirom na to da Komisija nikada nije izričito pristala na prijenos tražbine koju ona ima u odnosu na SEMEA‑u u imovinu Commune de Millau, ne postoji ni prijenos te tražbine ni prijenos arbitražne klauzule.

40

Kao drugo, žalitelji još konkretnije osporavaju točke 137. do 140. pobijane presude u kojima je Opći sud smatrao da se obveza plaćanja na teret Commune de Millau temelji na sporazumu koji je potonja sklopila sa SEMEA‑om, pri čemu se ugovaranje u korist trećeg, odnosno u ime Unije, može izvesti iz tog sporazuma. Međutim, žalitelji osporavaju da je takav sporazum sklopljen o navodnom dugu u odnosu na Komisiju s obzirom na to da odluka Commune de Millau o preuzimanju obveza SEMEA‑e predstavlja jednostranu odluku te općine.

41

Kao treće, žalitelji smatraju da je Opći sud u točki 140. pobijane presude pogrešnu tumačio sjednicu od 18. prosinca 2010. kada je smatrao da je Commune de Millau „utemeljeno“htjela preuzeti dug čije ustrojstvo i sadržaj odgovaraju onima duga SEMEA‑e. Međutim, odluka općinskog vijeća Commune de Millau o preuzimanju imovine i obveza SEMEA‑e „kako je opisano gore“ sadržavala je podroban opis koji nije uključivao nikakvo pozivanje na postojanje arbitražne klauzule.

42

Komisija najprije ističe da članak 10. općih ugovornih uvjeta treba, u smislu francuskog prava, kvalificirati kao sporazum o nadležnosti, a ne kao arbitražnu klauzulu. Međutim, samo je arbitražna klauzula obuhvaćena zabranom predviđenom u članku 2060. Građanskog zakonika.

43

Zatim Komisija smatra da je Opći sud ispravno smatrao da su u predmetnom slučaju ispunjeni elementi koji definiraju ugovaranje u korist trećeg. Komisija dodaje da se doseg presude Gerling Konzern Speziale Kreditversicherung i dr. (EU:C:1983:217) ne ograničava samo na ugovore o osiguranju.

44

Napokon, Komisija smatra da argument o sjednici od 18. prosinca 2010. treba odbiti kao nedopušten jer se odnosi na isključivo činjenično pitanje.

45

Kada je riječ o prvom dijelu prvog žalbenog razloga, žalitelji osporavaju samu činjenicu da arbitražna klauzula, u smislu članka 272. UFEU‑a, može biti predmet ugovaranja u korist trećeg. U tom smislu podsjećaju na svoje argumente koje su iznijeli u prvostupanjskom postupku, a koji se temelje na zabrani da pravne osobe francuskog javnog prava ugovore arbitražnu klauzulu, te tvrde da ta zabrana treba, a fortiori, vrijediti za ugovaranje takve klauzule u korist trećih.

46

Iz prethodno navedenoga proizlazi da žalitelji samo navode argumente na koje su se već pozivali pred Općim sudom,a da se pritom međutim ne izjašnjavaju o obrazloženju tog suda o tome zašto je odbacio njihove argumente.

47

Međutim, iz članka 256. UFEU‑a, prvog podstavka članka 58. Statuta Suda Europske unije i članka 112. stavka 1. točke (c) Poslovnika proizlazi da se u žalbi mora jasno navesti osporavane dijelove presude čije se ukidanje traži, kao i pravne argumente koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti osobito presude Bergaderm i Goupil/Komisija C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 34.; Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 15. i Reynolds Tobacco i dr./Komisija, C‑131/03 P, EU:C:2006:541, t. 49.).

48

Tako žalba u kojoj se samo ponavlja ili od riječi do riječi iznosi žalbene razloge i argumente koji su bili izneseni pred Općim sudom uključujući i one utemeljene na činjenicama koje je taj sud izričito odbio, ne zadovoljava navedene pretpostavke, ne udovoljava zahtjevima obrazloženja koji proizlaze iz tih odredbi (vidjeti osobito presudu Interporc/Komisija EU:C:2003:125, t. 16.). Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (vidjeti osobito presudu Reynolds Tobacco i dr./Komisija, EU:C:2006:541, t. 50.).

49

Stoga taj argument treba odbaciti kao nedopušten.

50

Kada je riječ o pozivanju na presudu Gerling Konzern Speziale Kreditversicherung i dr. (EU:C:1983:217), valja ustvrditi da je Opći sud u točki 136. pobijane presude naveo tu presudu kako bi istaknuo da „procesna priroda sporazuma o nadležnosti nije u suprotnosti s tim da takva klauzula bude ugovorena u korist trećeg“.

51

Međutim, dovoljno je ustvrditi da točka 136. pobijane presude sadrži vrlo opširno obrazloženje koje podupire zaključak do kojeg je Opći sud došao u točkama 134. i 135. iste presude, odnosno da sporazum o nadležnosti može biti predmet ugovaranja u korist trećeg.

52

Dakle, s obzirom da argumentacija žalitelja vezana za presudu Gerling Konzern Speziale Kreditversicherung i dr. (EU:C:1983:217) ne može dovesti u pitanje taj zaključak Općeg suda, valja ju odbiti kao bespredmetnu.

53

Isto tako valja odbaciti argument koji se temelji na načelu autonomije volje kojim se tvrdi da , u nedostatku izričitog pristanka Komisije, ne bi bilo ni prijenosa sporne tražbine ni prijenosa arbitražne klauzule koja se na nju odnosi. Naime, žalitelji samo doslovno navode svoje argumente iznesene u prvostupanjskom postupku, bez pojašnjenja u čemu je sporno obrazloženje Općeg suda kada je on u točkama 142. i 143. pobijane presude odlučio da izričit pristanak Komisije nije bio potreban jer je arbitražna klauzula bila ugovorena u korist Unije.

54

Kada je riječ o drugom dijelu prvog tužbenog razloga, dovoljno je ustvrditi da žalitelji, iako podsjećaju na određene činjenične elemente, u biti pobijaju ocjenu okolnosti slučaja koju Opći sud iznio u točkama 137. do 140. pobijane presude radi donošenja zaključka o tome može li se iz svrhe predmetnog ugovora izvesti postojanje ugovaranja u korist trećeg.

55

Dakle, u skladu s člankom 256. UFEU‑a i prvim podstavkom članka 58. Statuta Suda, žalba je ograničena na pitanja prava te se može podnijeti zbog nenadležnosti Općeg suda, zbog povrede postupka kojim se povređuju interesi podnositelja žalbe te zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Brazzelli Lualdi i dr., C‑136/92 P, EU:C:1994:211, t. 47.).

56

Stoga je Opći sud jedini nadležan utvrditi činjenice, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, te ocijeniti podnesene dokaze. Dakle, utvrđivanje tih činjenica i ocjenjivanje tih dokaza ne predstavlja, osim u slučaju njihovog iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda (vidjeti u tom smislu osobito presude EIB/Hautem, C‑449/99 P, EU:C:2001:502, t. 44. i Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 69. do 70.).

57

Ocjena činjenica koju je iznio Opći sud koja vodi do zaključka da je na teret Commune de Millau postojala obveza plaćanja stoga ne predstavlja pravno pitanje podložno nadzoru Suda, osim u slučaju njihovog iskrivljavanja, što žalitelji međutim ne navode.

58

Stoga taj drugi dio prvog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenim.

59

Kada je riječ o trećem dijelu prvog žalbenog razloga, žalitelji tvrde da je Opći sud u točki 141. pobijane presude pogrešno protumačio sjednicu od 18. prosinca 2010. kada je zaključivao o opsegu u kojem je Commune di Millau preuzela dug SEMEA‑e prema Komisiji.

60

Međutim, valja ustvrditi da se žalitelji ograničavaju na pobijanje ocjene Općeg suda kao takve o opsegu obveza SEMEA‑e koji je preuzela Commune de Millau. Stoga se njihov navod ne odnosi ni na sadržajnu netočnost utvrđenja Općeg suda ni na iskrivljavanje dokaza koji su mu podneseni.

61

U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 55. i 56. ove presude, isto tako valja odbiti taj treći dio prvog žalbenog razloga kao nedopušten.

62

Iz prethodno navedenoga proizlazi da prvi razlog valja odbiti kao djelomično bespredmetan i djelomično nedopušten.

63

U okviru drugog žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud, kada je odlučio da je tužba koju je Komisija podnijela protiv SEMEA‑e dopuštena, napravio pogrešku koja se tiče prava. Opći sud je pogrešno smatrao da s jedne strane prava i obveze socijalnoga karaktera SEMEA‑e nisu likvidirane i da s druge strane SEMEA nije oslobođena svojih dugova u odnosu na Komisiju nakon prijenosa njezine imovine Commune de Millau s obzirom na to da Komisija nije pristala na to da spornu tražbinu preuzme ta zajednica.

64

Prema mišljenju žalitelja, budući da je Commune de Millau potpuno zamijenila SEMEA‑u, potonja može zaključiti postupak svoje likvidacije. SEMEA je valjano oslobođena svojih obveza prema Komisiji a da pritom nije bio potreban dogovor o tome s obzirom na to da joj je zamjena solventnom pravnom osobom išla u korist.

65

Komisija tvrdi da je žalbeni razlog nedopušten jer je nejasan. Podredno, Komisija smatra da žalbeni razlog treba odbiti jer je očito neosnovan.

66

Valja istaknuti da žalitelji u okviru drugog tužbenog razloga ističu da je Commune de Millau zamijenila SEMEA‑u. Time oni u biti potvrđuju obrazloženja Općeg suda navedena u točkama 138. do 140. pobijane presude, sukladno kojima iz okolnosti slučaja proizlazi da su, temeljem ugovaranja u korist trećeg, stvarni ili potencijalni vjerovnici SEMEA‑e, među kojima se osobito ističe Komisija, dobili novog dužnika u pravnoj osobi Commune de Millau.

67

Međutim, valja ustvrditi da se prigovori žalitelja u odnosu na pobijanu presudu ograničavaju na činjeničnu ocjenu Općeg suda, a da pritom precizno ne upućuju na pogreške koje se tiču prava , a koje je navodno u tom smislu napravio Opći sud te na pravne argumente istaknute u prilog tom drugom žalbenom razlogu. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 47. i 48. ove presude, taj drugi razlog treba proglasiti nedopuštenim.

68

Osim toga, potrebno je ustvrditi da taj drugi žalbeni razlog u biti preuzima argumente žalitelja iznesene u okviru njihovog prvog žalbenog razloga, koji niječu postojanje bilo kojeg sporazuma između SEMEA‑e i Commune de Millau o navodnom dugu prema Komisiji.

69

Stoga, s obzirom na to da žalitelji proturječe vlastitoj pravnoj argumentaciji, taj se drugi žalbeni razlog mora odbiti kao nedopušten (vidjeti u tom smislu rješenje Nijs/Revizorski sud, C‑495/06 P, EU:C:2007:644, t. 52. do 56.).

70

U okviru trećeg žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je napravio pogrešku koja se tiče prava kada je odlučio da je primjenjiva tridesetogodišnja zastara općeg prava i da stoga sporna tražbina nije zastarjela.

71

Žalitelji s jedne strane podsjećaju da Commune de Millau, s obzirom na to da je preuzela imovinu SEMEA‑e, ima pravo protiv Komisije isticati iste pravne argumente kao što su oni koje je mogla isticati SEMEA, uključujući i onaj o desetogodišnjoj zastari obveza koja proizlazi iz Trgovačkog zakonika u verziji koja je bila na snazi u vrijeme spora (u daljnjem tekstu: Trgovački zakonik). S druge strane, s obzirom da je SEMEA bila javno‑privatno društvo trgovačkog karaktera, sporna tražbina nastala je u okviru trgovačkog odnosa između SEMEA‑e, trgovca i Komisije, koja nije trgovac.

72

Kao prvo, žalitelji ističu da zastara obveza ne ovisi o upravnom karakteru ugovora. Naime, u nedostatku posebnog pravila upravnog prava valja primijeniti zastarna pravila općeg prava. Desetogodišnja zastara koju predviđa Trgovački zakonik predstavlja poseban zakon koji nadjačava pravila građanskog prava i valja ga primijeniti na predmetni trgovački odnos u ovom slučaju.

73

Kada je riječ o presudi Conseil d’État od 31. srpnja 1992. (br. 69661), žalitelji ističu da upravni sudac nije odbacio primjenu desetogodišnje zastare koju predviđa Trgovački zakonik zato što ona nije primjenjiva između osobe javnog prava i trgovca, nego zato što sporne obveze nisu nastale prilikom trgovine između predmetnih osoba. Posljedično, priroda predmetnog ugovora ne može ometati primjenu desetogodišnje zastare koju previđa Trgovački zakonik.

74

Kao drugo, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je netočno ocijenio odredbe ugovora i okolnosti slučaja kada je odlučio da se ne može smatrati da je sporna tražbina nastala prilikom trgovačkog odnosa između SEMEA‑e i Komisije.

75

U tom smislu oni ističu da je presuda Conseil d’État od 31. srpnja 1992. donesena u potpuno drugačijem kontekstu od onog poljoprivrednih subvencija provedenih u okviru zajedničke poljoprivredne politike i da nije prenosiva na predmetni slučaj. Naime, kada je riječ o ugovornim odredbama, Komisija je izravno uključena u predmetni projekt i ima nadzor nad radovima tako da bi valjalo zaključiti da postoji trgovački odnos između SEMEA‑e i Komisije.

76

Komisija ističe da prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti jer je nedopušten ili barem jer je neosnovan s obzirom da on proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Opći sud svakako nije temeljio svoje obrazloženje o zastari sporne tražbine na upravnoj prirodi predmetnog ugovora.

77

Kada je riječ o drugom dijelu tog žalbenog razloga, Komisija tvrdi da se Opći sud ispravno pozvao na presudu Conseil d’État od 31. srpnja 1992. kako bi predočio načelo prema kojem se ugovor o plaćanju javne financijske potpore u okviru izvršenja javne službe, bez dobiti ili protuusluge, ne može smatrati trgovačkim aktom i stoga se na njega ne može primijeniti desetogodišnja zastara predviđena u članku 110‑4 Trgovačkog zakonika.

78

Najprije, kada je riječ o argumentu koji ističu žalitelji, prema kojem upravna priroda ugovora ne utječe na određivanje zastare koja se primjenjuje na spornu tražbinu, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 61. do 68. pobijane presude analizirao pravni režim koji se primjenjuje na navedeni ugovor i zaključio da je priroda tog ugovora upravna.

79

Međutim, Opći se sud, u okviru svojeg ispitivanja zastare primjenjive na spornu tražbinu, u točkama 82. do 88. pobijane presude nije nijednom referirao na upravnu prirodu predmetnog ugovora.

80

Budući da upravna priroda tog ugovora nije imala utjecaj na određivanje zastare koja se primjenjuje na spornu tražbinu, argument koji se odnosi na to treba odbiti jer je bespredmetan.

81

Kao drugo, kada je riječ o kritici da je Opći sud netočno ocijenio odredbe navedenog ugovora i okolnosti slučaja, potrebno je ustvrditi da je Opći sud u točki 83. pobijane presude podsjetio da je predmet tog ugovora bilo plaćanje subvencije od strane Komisije radi izvršenja ugovora sklopljenog na temelju regionalne politike Unije.

82

Temeljeći se na presudi Conseil d’État od 31. srpnja 1992. on je iz toga zaključio da „se ne može smatrati da su obveze koje iz toga proizlaze, među kojima se ističe sporna tražbina, nastale između Komisije i SEMEA‑e prilikom njihove trgovine“.

83

Iz prethodno navedenoga proizlazi da Opći sud argumente za odbacivanje primjene zastare koju predviđa Trgovački zakonik nije temeljio na činjenici da ugovor veže osobu javnog prava i trgovca, suprotno onome što tvrde žalitelji, nego na tome da je predmet tog ugovora bilo plaćanje subvencije od strane Komisije radi izvršenja ugovora sklopljenog na temelju regionalne politike Unije.

84

Osim toga, ne može se prihvatiti argument žalitelja koji se sastoji u tvrdnji da se kontekst predmetnog slučaja u potpunosti razlikuje od onoga u presudi Conseil d’État od 31. srpnja 1992. Naime, zahtjev za sporni povrat odnosi se na svote koje je Komisija isplatila u okviru regionalne politike i za koje se ne može smatrati da proizlaze iz obveza koje su nastale između žalitelja i Komisije prilikom njihove trgovine.

85

Iz prethodno navedenoga proizlazi da treći dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti jer je djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.

86

U okviru četvrtog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu što je odbio njihov protuzahtjev kada je odlučio da ne postoji izravna uzročna veza između ponašanja Komisije i štete koju oni ističu.

87

Oni podsjećaju da Komisija između 27. travnja 1993. i 18. studenoga 2005. nije poduzela ništa kako bi vratila svote za koje je smatrala da joj se duguju. Međutim, da se Komisija ranije obratila SEMEA‑i, potonja bi mogla provjeriti i, u slučaju potrebe, poduzeti odgovarajuće mjere glede zahtjeva za povrat.

88

Ističu da je nedjelovanje Komisije tijekom dvanaest godina SEMEA‑u navelo na zaključak da je Komisija odustala od povrata plaćenih svota.

89

Prema mišljenju žalitelja, takvo nedjelovanje Komisije predstavlja povredu njezine obveze dobre uprave u smislu članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koju je Opći sud trebao sankcionirati.

90

Komisija ističe da je četvrti žalbeni razlog nedopušten s obzirom da dovodi u pitanje ocjenu činjenica koju je donio Opći sud.

91

Kada je riječ o argumentu koji ističu žalitelji, a koji se odnosi na navodno odustajanje Komisije od naknade isplaćenih svota, valja podsjetiti da je Opći sud u točki 77. pobijane odluke utvrdio da elementi iz spisa ne dopuštaju zaključak o postojanju takvog odricanja.

92

Stoga tim argumentom žalitelji zapravo prigovaraju ocjeni elemenata iz spisa od strane Općeg suda. Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 55. i 56. ove presude, valja ga odbiti kao nedopušten.

93

S obzirom na to da žalitelji Komisiji prigovaraju povredu obveze dobre uprave, nije sporno da, iako je Komisija zahtijevala povrat sporne tražbine dopisom od 27. travnja 1993., na što SEMEA nije dala nikakav odgovor, ta se institucija obratila SEMEA‑i jedino preporučenom poštom od 18. studenoga 2005., a opomena je poslana dužniku dopisom od 11. siječnja 2006.

94

Međutim, ta okolnost ne može dovesti u pitanje ocjene sadržane u točkama 108. i 109. pobijane presude, sukladno kojima nije postojala izravna uzročna veza između ponašanja Komisije i štete koju ističu žalitelji kada je riječ o iznosu od 41.012 eura.

95

Stoga je Opći sud ispravno odlučio da zahtjev za plaćanje tražbine od 41.012 eura odnosio na povrat neplaćenih iznosa i da, s obzirom na to da ta tražbina nije zastarjela, SEMEA u svakom slučaju ostaje obvezna podmiriti ju. Naime, u mjeri u kojoj dvije tužbe počivaju na različitim pravnim temeljima, iznos sporne tražbine se duguje i pod pretpostavkom da se izvanugovorna odgovornost Komisije temelji na povredi njezine obveze dobre uprave .

96

Suprotno tome, kada je riječ o zateznim kamatama, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije i implementacija prava na popravljanje pretrpljene štete, na temelju članka 340. UFEU‑a, ovisi o ispunjenju skupa uvjeta koji se tiču nezakonitosti ponašanja koja se pripisuje instituciji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog ponašanja i štete na koju se poziva (vidjeti osobito presude Oleifici Mediterranei/CEE, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16.; Birra Wührer i dr./Vijeće i Komisija, 256/80, 257/80, 265/80, 267/80, 5/81, 51/81 i 282/82, EU:C:1984:341, t. 9. te Inalca i Cremonini/Komisija, C‑460/09 P, EU:C:2013:111, t. 46.).

97

Kada je riječ o nezakonitom ponašanju koje se pripisuje predmetnoj instituciji, valja podsjetiti da je, u skladu s općim načelom dobre uprave koje se ističe među jamstvima koje priznaje pravni poredak Unije u upravnim postupcima i koje je sada sadržano u članku 41. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, na institucijama Unije da pažljivo vode postupke o povratu i da djeluju na takav način da svaki akt u postupku donesu u razumnom roku u odnosu na akt koji mu prethodi.

98

Međutim, neosporno je da Komisija, nakon što je dopisom od 27. travnja 1993. zahtijevala povrat sporne tražbine, nije djelovala više od dvanaest godina te se SEMEA‑i obratila jedino preporučenim pismom od 18. studenoga 2005.

99

Osim toga, takvo se nedjelovanje ne može opravdati ni složenošću spora ni nekom drugom posebnom okolnošću koja bi mogla opravdati utvrđeno kašnjenje.

100

U tim okolnostima Opći sud je u točki 108. pobijane presude pogrešno zaključio da ne postoji izravna uzročna veza između ponašanja Komisije i štete koju ističu žalitelji.

101

Kada je riječ o postojanju štete, istina je da je računanje kamata počelo zato što SEMEA nije odmah odgovorila na Komisijin zahtjev za povrat od 27. travnja 1993.

102

Dakle, kao što proizlazi iz točke 89. mišljenja nezavisne odvjetnice, nedjelovanje Komisije u razdoblju dužem od dvanaest godina imalo je za posljedicu to da zahtijevane zatezne kamate sada prelaze iznos sporne tražbine.

103

U skladu s točkom 90. istog mišljenja, valja ustvrditi da se iznos zateznih kamata koje su dospjele u razdoblju dužem od dvanaest godina tijekom kojeg Komisija nije djelovala, može izravno pripisati ponašanju te institucije.

104

Iz prethodno navedenoga proizlazi da pobijanu presudu treba poništiti u dijelu u kojem ona, u okviru ispitivanja protuzahtjeva koji su podnijeli žalitelji, ustvrđuje da ne postoji izravna uzročna veza između ponašanja Komisije i navodno pretrpljene štete zbog naloženog plaćanja zateznih kamata.

105

U skladu s prvim podstavkom članka 61. Statuta Suda potonji može, u slučaju ukidanja presude Općeg suda, konačno odlučiti o sporu ako to stanje postupka dopušta. Takva je situacija u ovom slučaju.

106

U predmetnom slučaju, s obzirom na njegove posebne značajke, o protuzahtjevu koji su podnijeli žalitelji valja odlučiti na temelju naloženog plaćanja zateznih kamata.

107

Iz točaka 97. do 104. ove presude proizlazi da se šteta koja se sastoji u zateznim kamatama koje su dospjele u razdoblju dužem od dvanaest godina tijekom kojeg Komisija nije djelovala može izravno pripisati nepravilnom ponašanju te institucije.

108

Iako je tako, valja, međutim, smatrati da tražbina od 41.012 eura koju je SEMEA trebala vratiti Komisiji nije bila zastarjela 18. studenoga 2005., odnosno u vrijeme kada je ta institucija od nje zahtijevala povrat.

109

Stoga valja djelomično prihvatiti protuzahtjev žalitelja i naložiti Komisiji snošenje tri četvrtine iznosa koji odgovara zateznim kamatama po godišnjoj zakonskoj stopi koja se primjenjuje u Francuskoj, a koje su dospjele između 27. travnja 1993. i 18. studenoga 2005.

110

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kada je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

111

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Sukladno članku 138. stavku 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, u skladu s istom odredbom, ako je to opravdano okolnostima slučaja, Sud može odrediti da jedna stranka uz svoje snosi i dio troškova druge stranke.

112

U predmetnom slučaju Sud smatra da Komisiji valja naložiti da uz svoje troškove nastale u oba stupnja postupka snosi i jednu četvrtinu troškova Commune de Millau i SEMEA‑e koji su nastali u navedenim stupnjevima postupka. Potonji snose tri četvrtine vlastitih troškova koji su nastali u oba stupnja postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: